Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Drugi pad Zapadnog Rimskog Carstva

Objavljeno

na

Slučaj prvi. Zaklada njemačkog CDU-a, Konrad Adenauer Schtiftung (KAS), naručila je za svoj časopis od profesora Alexandra Demandta esej o sličnostima propasti Zapadnog Rimskog Carstva nakon velike invazije naroda u petom stoljeću (Goti, Franci, Huni, Sasi… Slaveni po običaju zakasniše) s današnjom izbjegličkom krizom u Europi.

[ad id=”93788″]

Profesor povijesti na berlinskom Freie Universitatu dr. A. Demandt specijalist je za povijest Rimskog Carstva i narudžba ga je baš inspirirala. No, uredništvo mu je zahvalilo na napisanom eseju, poručivši sa žaljenjem kako ga ipak neće moći objaviti jer bi u ovom trenutku to moglo pridonijeti nemiru u zemlji.

 

Roland Jahn

Roland Jahn

Pod naslovom “Kraj starog poretka” cijeli je slučaj ipak dobio svoj medijski epilog (FAZ), što u političkom korektnošću “popeglanim” njemačkim medijima danas nije jednostavno. “Opasna” poruka prof. Demandta sadržana je u samom naslovu: Kraj starog poretka. A to danas znači: kraj zapadnoeuropske demokracije.

Nakon što je poslije niza organiziranih seksualnih napada na žene u silvestrovskoj noći jedan njemački pokrajinski šef policije priznao kako su od javnosti tajili razmjere kaznenih djela koja su počinili izbjeglice da se javnost ne bi uznemirila, dokaz o stavljanju flastera na usta i okova na slobodnu misao stigao je, eto, i iz akademske zajednice.

Slučaj drugi: Platforma za europsko sjećanje i savjest, europska mreža institucija i nevladinih udruga koje njeguju sjećanje na europske totalitarne sustave, ovih je dana oštro osudila nakane njemačkog SPD-a da kroz promjene zakona i pod maskom reformi oslabe i demontiraju Savezni ured za arhive Stasija i oslabe mandat ili čak osujete reizbor saveznog povjerenika za te arhive Rolanda Jahna.

Riječ je o uredu s više od tisuću zaposlenih, koji je u prošlih četvrt stoljeća bio glavni akter njemačkog suočavanja s totalitarnom prirodom komunističkog sustava u bivšem DDR-u, glavni izvor informacija o akterima tog sustava i njihovim djelima, te glavni uzor sličnim institucijama u bivšim komunističkim zemljama (s izuzetkom Hrvatske, koja još nije dosegnula taj stupanj antitotalitarnog razvoja kad je o komunizmu riječ).

Joachim-Gauck1

Joachim Gauck

Njemački predsjednik Joachim Gauck svoj je politički autoritet izgradio upravo kao šef Saveznog ureda za arhive Stasija. Platforma za europsko sjećanje i savjest oštro se protivi nakanama SPD-a i podupire novi snažni mandat saveznog povjerenika za arhive Stasija, novinara i bivšeg političkog disidenta Rolanda Jahna, poručujući kako u “današnjoj Europi, u kojoj stanje demokracije postaje alarmantno, institucije koje njeguju povijesno sjećanje moraju biti ojačane više nego ikada”.

Politički manevar SPD-a, kojim bi se zaustavilo daljnje “lustriranje” njemačkog društva od komunističkog totalitarnog naslijeđa, ima svoje pragmatične razloge u sljedećim izborima i kalkulaciji da bi se time SPD približio glasačima njemačke neokomunističke ljevice i nekom političkom kombinatorikom uspio postati prva stranka buduće vladajuće koalicije.

Računica Angele Merkel

Jednako tako je i Angela Merkel kalkulirala da će politikom neograničene i bezuvjetne dobrodošlice bliskoistočnim i drugim izbjeglicama pokupiti političke simpatije zelenih i ljevice i postati politička neupitna primadona Europe. Danas, kada bivši njemački ustavni suci iznose mišljenje kako je time propustila svoju ustavnu obvezu zaštite njemačkih granica i ugrozila njemačku demokraciju, kancelarka nastoji “zaustaviti Reuters”.

Oba slučaja ukazuju koliko je ozbiljna usporedba profesora Demandta o propadanju Zapadnog Rimskog Carstva s aktualnim trenutkom Europe. Pritom valja imati na umu da Carstvo nisu srušili pohodi i seobe inferiornih barbara koji su nadirali izvana, nego političko sljepilo, korupcija, loša vladavina i raspad temeljnih kohezivnih vrijednosti superiornih Rimljana, koji su ga razorili iznutra. To je pouka koju europski politički establishment ne želi čuti.

A za nas s ruba današnjeg europskog “carstva” osobito je važna i pouka da su u propadanju Zapadnog Rimskog Carstva najprije bili ugroženi njegovi rubovi: ne samo od barbara, jer su bili prvi na udaru, nego još više od Rimljana koji su im nastojali prebaciti i teret invazije i teret svojih slabosti.

Danas kada su EU i njezine demokratske vrijednosti, opet ponajviše zbog unutarnjih slabosti, ugroženi izbjegličkom krizom i Putinovim velikoruskim aspiracijama, važno je vidjeti da rubovi “carstva” prepoznaju opasnost, da ukazuju na nju, prihvaćajući rizik da ih vlastitom superiornošću zaslijepljeni “rimljani” zbog toga osuđuju i preziru. Pola godine je mađarski premijer Viktor Orban bio anatemiziran i izopćen iz “rimskog” političkog kruga jer je upozoravao na posljedice i opasnost od nekontroliranog i masovnog vala muslimanskih izbjeglica s Bliskog istoka i šire i postavljao žicu na granicu, barem kao simbol njezina čuvanja i nadzora procesa.

Putinov propagandni stroj

Danas i “rimljani” vide da su se Orbanova upozorenja ostvarila, ali se ne usude to javno priznati, nego potiho vuku žicu uz granicu. Čak i tamo gdje je uistinu besmislena.

Cijela postkomunistička srednja i istočna Europa, bez obzira na to bila na vlasti politička desnica ili ljevica, usprotivila se Merkeličinoj “rimskoj” politici otvorenih vrata, tražeći da se humanitarni aspekt izbjegličke krize rješava drukčije, a da se politički spor rješava političkim sredstvima. I “rimljani” su im odmah prišili etiketu zatucanih ksenofoba.

orban-kolindaDanas “rimljani” strahuju od posljedica vlastite politike otvorenih vrata, boje se i govoriti o njima, jer strahuju od radikalizacije i sukoba na vlastitom tlu. Dok “rimljani” snuju i planiraju kako se suprotstaviti Putinovoj propagandnoj mašineriji u Istočnoj i Srednjoj Europi, koja se oslanja na stare boljševičke mreže, nova poljska neokonzervativna vlada tu je propagandu stavila pod nadzor zakonom kojim je pod vladinu kontrolu stavljena državna televizija, na što su “rimljani”, dakako, skočili zbog gušenja slobode medija.

No to nije osobito impresioniralo novu poljsku vladu. Istina, mjera baš nije demokratska, no je li demokratskije da im se infiltrirana putinovska propaganda ruga s njihove televizije koju sami financiraju, kao što je to, primjerice, slučaj u Hrvatskoj, dok “rimljani” uzaludno planiraju kako je zaustaviti?

Osobito ohrabruje to što se rubovi “carstva” povezuju i organiziraju, da ne bi bilo prekasno kad “rimljani” progledaju. U tom je pogledu vrlo značajna inicijativa Jadran – Baltik – Crno more, koju uporno promovira, širi i jača predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koju svesrdno podržavaju poljske vlasti, a predsjednik Duda joj je nadjenuo i novo ime ABC inicijativa.

Američka podrška

Značajno je i što je u istom smjeru orijentirana vlada premijera Oreškovića. Bilo bi jednostavnije da ih proputinovski hrvatski mediji, predvođeni državnom televizijom, ne tretiraju kao da je riječ o okupacijskim snagama, a ne o legitimnoj i legalnoj hrvatskoj vlasti. Ali zato je važno da ovu inicijativu zdušno podržava i SAD. Jer bez njihove odlučujuće potpore Sovjetski Savez bi još uvijek bio u predgrađu Nürnberga i Hamburga. A “rimljani” će shvatiti i rezultate prisvojiti naknadno.


Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Najnapadanija osoba u Hrvatskoj izložena histeriji izluđenih lobista, četnika i SDP-ovih kompleksaša

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj nema napadanije osobe od ministra obrane Damira Krstičevića. Nije još proslavio ni pedesetu, ali je postao simbol najveće karakterne slabosti Hrvata – hrvatskog jala. Zavisti, oblika zlobe, nezadovoljstva koje prelazi u neprijateljstvo.

Hrvati često zavide na uspjehu svojim sunarodnjacima, kukaju, a kada se predmet zavisti “posklizne”, onda jal prelazi u euforiju i histeriju. Krstičević se sada poskliznuo, propao mu je životni projekt da HRZ-u osigura budućnost i nabavi respektabilnu borbenu eskadrilu. Posao s izraelskim F-16 Baracima jest propao, no ono što ga još drži na tom radioaktivnom stolcu jest tvrdoglava uvjerenost da će, ako nije uspio iz prve, uspjeti iz drugog pokušaja.

A još prije samo tri i pol godine Krstičević je bio gospon čovjek, jedan od čelnih ljudi moćne M-San grupe (King ICT), tvrtke u kojoj je 2000. nastavio svoju drugu karijeru, menadžersku, nakon čistke elitnih hrvatskih generala koju je proveo Stjepan Mesić. I koji je njihovo otvoreno pismo smatrao pokušajem vojnog udara. No, 2015. Krstičevića zovu iz HDZ-a i prebacuje se u politiku. Ubrzo postaje i žrtva jedne desničarsko-obavještajne grupacije unutar HDZ-a koja ne podnosi one koji su u HV došli s “pedigreom” školovanog oficira JNA, pa ne postaje ministar.

To postaje godinu kasnije, kada Karamarka zamjenjuje Plenković, kojemu Krstičević vodi izborni stožer, a sam dobiva 32.500 preferencijskih glasova. Nakon toga počinju najgrublje diskreditacije, koje od tada i ne prestaju. Prvo je lansirana informacija da je on još u rujnu 1991., kao oficir JNA, sudjelovao u napadima na Vukovar. Međutim, on je u to vrijeme već preuzeo zapovjedništvo 4. bojne 4. Gbr., a u srpnju 1991., piše u njegovu službenom životopisu, ulazi u 4. Gbr. kao obični vojnik-izvidnik. Dalje, znamo, sudjeluje u svim najvažnijim vojnim operacijama HV-a, od Maslenice do Maestrala, a Knin oslobađa kao zapovjednik 4. Gbr.

Od ulaska u politiku aktivirali su se i velikosrpski paraobavještajni “centri za istraživanje ratnih zločina”, te hrvatskim medijima otamo plasiraju informacije da je protiv Krstičevića pripremljena optužnica za ratne zločine, pogotovo u BiH tijekom zadnjih oslobodilačkih operacija HV-a.

Odmah nakon propasti posla s Baracima, iz Beograda stiže vijest da je protiv Krstičevića podignuta kaznena prijava jer je kao zapovjednik 4. Gbr. koja je “sudjelovala u raketiranju kolone srpskih izbjeglica u mjestu Bravnice kod Jajca 12. i 13. rujna 1995., osumnjičen za ubojstvo 81 srpskog civila”. Prijavu je podnio odvjetnik Dušan Bratić koji zastupa bivšeg pilota JNA Ljubomira Bajića koji je raketirao Banske dvore u jesen 1991., zbog čega se protiv njega u Zagrebu vodi istraga.

Na molbu Hrvatske, u Beogradu saslušan je Bajić i ostali koji su sudjelovali u pokušaju ubojstva Tuđmana, Mesića i Markovića. Bratić svoju prijavu temelji na dokumentima banjolučkog Centra koje je prije dvije godine objavio zagrebački list Nacional. Večernji i Jutarnji objavili su potom tekstove koji dokazuju da je banjolučki Centar u Zagreb poslao falsifikate, a pravi izvor su originalni dokumenti sa suđenja Slobodanu Miloševiću u Haagu gdje stoji da je 4. Gbr. tada bila povučena na odmor 300 kilometara dalje, u Split.

Specijalni je rat protiv Krstičevića nastavljen, pa ga je Srbija proglasila nepoželjnim nakon što je RH zabranila dolazak Vučićevu ministru obrane Vulinu zbog četničke propagande i pobunjivanja Srba.

No glavni problemi počeli su kada su i u Srbiji i u RH shvatili da bi Krstičević mogao uspjeti i nabaviti Barake, najsnažnije i najmoćnije zrakoplove u “regiji”. Kada su počeli problemi, Krstičević postaje istodobno meta lobista Gripena.

U cijelu kampanju uključuje se i dio oporbe želeći politički poentirati. Most tome pristupa iz političkog pragmatizma, vjerojatno i ne znajući stvarnu istinu o Krstičeviću i Baracima, a SDP-ovi kritičari Bernardić i Maras pokazuju komplekse, pa će Maras nakon što se Krstičević usudio samo spomenuti da MiG-ovi ne lete zbog katastrofalnog remonta u Ukrajini koji je proveo SDP-ov ministar, sada “tvitnuti”: “Daj ostavku, brate, poklopi se ušima i idi radi u King ICT”.

I tako je Krstičević unatoč svom životopisu i tome što je gotovo jedini ministar, bez obzira na fijasko s Baracima, koji je u dvije godine svoj sustav znatno poboljšao, od SDP-ova društveno-političkog radnika s mizernom biografijom dobio “šupkartu” u ovoj jedinstvenoj hrvatsko-srpskoj histeriji izluđenih lobista, četnika i SDP-ovih kompleksaša.

Davor Ivanković / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVICA ŠOLA – Znanstveno potvrđeno: biti muško je poremećaj

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je sedamdesetih u jeku seksualne revolucije američko cehovsko psihijatrijsko udruženje izbacilo homoseksualnost s popisa poremećaja, ovu godinu dočekali smo s oprečnom dijagnozom.

Homoseksualnost, O.K., nije poremećaj, sada je poremećaj muškost, točnije tradicionalna muškost, kako u svojim smjernicama kaže Američko društvo psihologa (APA). Prvo što je nejasno – što je to sintagma “tradicionalna muškost”? Samim tim implicira se da postoji netradicionalna muškost, no i to je u znanstvenom i zdravorazumskom smislu fluidan, frivolan, da ne kažem bedast pojam.

Iz duha dokumenta američkih psihologa da se zaključiti da poremećaj zvan “tradicionalna muškost” označava bijelca, heteroseksualca, “previše” muževnog muškarca, koji ne pokazuje emocije, drugim riječima ne cendra, pa uslijed potiskivanja emocija i problema češće nego žene čini (samo)ubojstva i u manjoj mjeri od žena traže psihološku pomoć.

Svašta se danas naziva znanošću, pogotovo što pod tradicionalnu muškost možete možda strpati Hugha Hefnera, macho playboj alfa mužjaka i tip muškarca koji Hefner simbolizira?

Koje su to karakteristike poremećaja zvanog tradicionalna muškost. Američki psiholozi navode četiri značajke: “To je muškost obilježena stoicizmom, kompetitivnošću, dominacijom i agresivnošću”, što je, navode američki psiholozi “u cijelosti štetno” i dovodi do bolesti i nasilja.

Stoička filozofija

Krenimo redom. Stoicizam, znaju li uopće ovi psiholozi što je stoicizam? Jamačno ne. Što manjka muškarcu, caru, stoiku, Marku Aureliju koji je prezirao moć, zanimala ga je mudrost, vladanje sobom, ali nije abdicirao zbog naglaska cijele stoičke filozofije, za razliku od današnjeg vremena hiperprodukcije prava, a to je – dužnost.

Dakle, tradicionalna muškost, ma što to značilo, je poremećaj u ovoj narcisističkoj, feminiziranoj kulturi eksplozije prava jer se u stoicizmu inzistira na – dužnosti. Za mene ovo je zamjena teza, opasna dijagnoza, jer je temeljni poremećaj današnje kulture upravo sumrak dužnosti, već od školske dobi, bez obzira radi li se o muškarcima ili ženama, svi inzistiraju na pravima.

Normalno je da stoicizam tu postaje poremećaj, da se zdravlje proglašava bolešću, bolest zdravljem. K tome, moja mater, žena, brižna i posvećena, imale je na principu dužnosti sve karakteristike stoika, kao i mnoge kolegice s kojima sam radio ili radim, i koje, od obitelji do posla, stoički su posvećene dužnostima, samozatajne, ostvarene, izvrsne.

Stoicizam, pak, ne znači šuti i trpi, nepravde ili bilo što drugo, već vodi računa o svojim dužnostima. U konzumerističkoj kulturi kakva je naša, stoicizam koji zagovara umjerenost, mjeru, jasno da je – poremećaj. Ili njegov izvor.

Što je problem u kompetitivnosti, od posla do sporta? Kompetitivnost, natjecanje, ljudsko je prirodno stanje još od vremena dok smo živjeli u pećini. Je li onda i cijeli proces evolucije poremećaj?

A dominacija? Ona po sebi nije niti vrijednosno ni psihološki niti pozitivna niti negativna, već to postaje zavisno od toga je li ona u svrsi služenja ili pokoravanja ljudi. Hoćemo li dokinuti politiku? Sport? Znanost?…

Talijani dominiraju u designu, Đoković u tenisu, Janica je dominirala u skijanju, Japanci i Amerikanci u inovacijama, žene dominiraju u pedagoškim strukama, Modrić ove godine u nogometu… Osovina dominacija – servilnost je prerogativ svih živih bića i ona ima pozitivan/negativan znak samo u teleološkom kontekstu, odnosno, koja joj je svrha, porobljavati ili je izvršavati u kontekstu (općeg) dobra, ili dobra skupine kojom vladate.

Što je, na kraju, ovaj dokument Američkog društva psihologa o “tradicionalnoj muškosti” nego akt dominacije nad pojmovima, a tko vlada pojmovima, vlada ljudskim mislima, a tko vlada mislima vlada ljudima.

Ideološka agresivnost

Slično je i s agresivnošću, invazivna agresivnost nije isto što i defenzivna, od životinjskog do ljudskog svijeta. Kako bismo u Domovinskom ratu kao narod i država opstali da tisuće muškaraca i žena nisu pokazali agresivnost prema invazorima s istoka?

Bedasto je ne samo muškost, već i ženskost, suditi po manjini nasilnog ili devijantnog ponašanja u oba spola.

Iz ovog dokumenta američkih psihologa isijava ideološka agresivnost, gdje se u ime znanosti muškost kao takva de facto proglašava potencijalno opasnom, poremećenom, bolesnom. To je tako kada u znanosti na matrici kulturmarksizma dajete prednost ideologiji pred metodologijom, kada znanost, pogotovo na području društvenih znanosti i humanistike, samo služi kao pokrivalo za unaprijed postavljene teze i stereotipe u službi politike koje “istraživanje” samo treba potvrditi.

Američki psiholozi zapravo perfidno stigmatiziraju muškost kao takvu s tim nejasnim pojmom “tradicionalne muškosti”. Zar je muškost samo problem, a ne i rješenje na mnogim područjima, kao i ženskost, kako u prošlosti, tako i danas?
Svašta se danas naziva znanošću…

Ne preostaje mi drugo nego upaliti TV i gledati gospodina savršenog u okršaju s Nevenom Ciganovićem i početi s vlastitim preodgojem.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Zapad je infantilna, kretenska kultura

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari