Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: EU i bum-bum obrana

Objavljeno

na

Uz priče o nužnosti nove EU komunikacije prema zapadnom Balkanu (i šire) i EU djelima kako prema Balkanu, ali tako i prema vlastitoj budućnosti, prisjetila sam se jednoga gotovo četvrt stoljeća starog francuskog satiričnog televizijskog žurnala, koji je prije dnevnika komunikacijski savršeno objašnjavao sve ono što se u onom pravom televizijskom dnevniku nije htjelo ili nije smjelo reći…

Znam da nije to bio čuveni Guignols, ne sjećam mu se više imena, ali sadržaj dobro pamtim. Kontekst događaja bio je sljedeći: u BiH bjesni rat, EU apelira na sve zaraćene strane da prestanu, Vijeće sigurnosti UN-a donosi rezoluciju za rezolucijom koje Srbi jednostavno ne priznaju, već idu dalje po svome ratnom planu.

Francuske plave kacige s teškim naoružanjem nalaze se nasuprot vojsci bosanskih Srba, jači su, ali rezolucije UN-a im ne dopuštaju pucati, a političari koji su ih donijeli pozivaju na odlučni odgovor. I tu počinje radnja: na političke apele za odlučnim odgovorom, francuski zapovjednik na terenu dolazi na genijalnu ideju kako pobijediti Srbe, bez uporabe oružja. Samo njegovi vojnici znaju tu taktičku tajnu.

Pucaaaaj

Na zapovijed “pucaj”, oni će iz svega glasa početi vikati “bum, bum, bum” prema srpskim položajima. Baš kao da pucaju. I, kreće specijalna operacija. Zapovjednik viče: Puni! Pripremi! Pucaj! A vojnici iz svega glasa viču: bum, bum, bum… prema srpskim položajima. Kad ono s druge strane, Srbi se grohotom smiju. Ali zapovjednik ne odustaje i ponavlja se akcija: bumm, bumm, bumm…

Svaki put Srbi se sve manje smiju. I nakon pet-šest “bum, bum, bum” plotuna-kanonada, u kojima se vojnici svi zapljuvaše od silnog “bumanja”, s druge strane – tišina. Ushićeni zapovjednik proglašava pobjedu uz poruku: “Jesam li vam rekao da će Srbi umrijeti od smijeha!?”

U aktualnoj krizi koja ponovno prijeti sukobima u hrvatskom balkanskom susjedstvu, ugrožavajući i europsku, a poglavito hrvatsku sigurnost, i u krizi vlastita budućeg ustroja, EU politika se još uvijek nalazi u predbumovskoj fazi, koja predstavlja potpunu nevjerodostojnost i slabost. Ali je na putu da ponovno postane bum-bum politika.

Prvo, jer nema uvjerljiv odgovor na prijetnju balkanskih konflikata. I drugo, jer nema uvjerljiv i usuglašen odgovor za budući vlastiti ustroj, sporno pitanje koje Brexit nije izazvao, već samo potencirao i nametnuo kao dio obveznog dnevnog reda.

Zahvaljujući zapadnobalkanskoj turneji svoje visoke predstavnice za vanjsku i sigurnosnu politiku Federice Mogherini i prigovoru o europskom zanemarivanju BiH, koji je izgovorio bivši visoki EU predstavnik u BiH Miroslav Lajčak, Europska unija je službeno pokazala da napokon primjećuje kako je Balkan na rubu konflikata na više mjesta. Ali je isto tako pokazala da nema odgovor na te konflikte, da nema vodstvo koje bi moglo napraviti novi europski konsenzus i poručila da stara Europa planira bijeg u svoje stare europske granice, gledajući na novu, postkomunističku Uniju kao na svoj teritorijalni štit.

Za stanje na rubu izbijanja oružanih sukoba u Makedoniji, u Crnoj Gori i na Kosovu, iza kojih u svojoj punoj političkoj snazi stoje Erdoganova Turska i Putinova Rusija i kojima je nered na Balkanu tek prvi korak u političkom projektu razbijanja EU-a i širenja vlastita utjecaja nad Europom, do razine podčinjavanja, EU je kao odgovor pripremio – novu komunikacijsku strategiju. A ona se uglavnom svodi na promjenu retorike.

Staro je u toj novoj retorici ostalo to što Unija ne želi imenovati krivce za potpirivanje balkanskih sukoba. Nekad to nije činila da ne naljuti Srbe, danas to čini da ne naljuti i ne izazove Tursku i Rusiju, Erdogana i Putina.

Službena Europska unija nastavlja biti politički uglađena. Istodobno, u vrijeme kad Erdogan otvoreno uspoređuje Merkeličinu današnju Njemačku s Trećim Reichom, zato jer kancelarka Merkel napokon nastoji ograničiti razbijanje Njemačke iznutra, preko imigranata.

A Putin, podučava ljudska prava i preko svojih epigona u zapadnim društvima razotkriva nove fašističke pojave po cijeloj Europi, osobito postkomunističkoj, onoj koja je do prije četvrt stoljeća bila pod dominacijom Sovjetskog Saveza.

Druga retorička promjena EU komunikacije je za nijansu otvorenije nuđenje europske perspektive državama zapadnog Balkana, od BiH do Makedonije.

Obje retoričke promjene mogle bi nositi i nešto dobro, kada bi iza njih stajao odgovarajući sadržaj. Jer nije u tradiciji EU-a da prozivkama i prijetnjama komunicira sa svojim političkim protivnicima niti da isključuje iz svoje kuće svoje moguće (zapadnobalkanske) saveznike.

Svi se smiju EU-u

Problem je u tome što je nova retorika tek kamuflaža za nedostatak sadržaja, za nedostatak učinkovite EU politike prema Balkanu. Pogledajmo samo na primjeru susjedne BiH: EU nije u stanju nametnuti ni jednu reformu koja bi približila BiH ustroju europske države i europskog izgleda, nije u stanju osigurati pa čak ni provedbu europskih presuda (Sejdić – Finci) i presuda Ustavnog suda BiH o promjeni izbornog sustava.

Tako da se njezinoj novoj EU retorici o uključivosti i perspektivi i bošnjačko i srpsko vodstvo mogu otvoreno smijati, baš kao nekoć bum-bum odlučnom odgovoru. No danas se novoj europskoj retorici ne smiju samo Dodik i Izetbegović, nego se iza njihovih leđa još jače smiju Putin i Erdogan. Na liniji nove i prazne europske retorike je dosljedno jedino Dragan Čović, koji je u međuvremenu u unutarnjem odnosu snaga učinio sebe nebitnim, a Hrvate kao politički subjekt nepostojećim.

Opasni sadržajni nedostatak u presudnim vremenima za budućnost EU-a osobito podcrtava ideja o EU-u s više brzina i način na koji je ona plasirana za ovotjedni EU summit kao priprema za skori Rimski summit, koji bi trebao iznjedriti ideju o novoj Uniji poslije Brexita.

Lideri četiriju država stare Europske unije – Francuske, Njemačke, Italije i Španjolske – zatvorili su se u Versailles, a iz njega izišli sa zajedničkom idejom i iznjedrili ideju o novoj, višebrzinskoj Uniji. Ideja je višestruko iritirajuća i štetna za razložnu raspravu o budućnosti EU-a.

Prvo zato što je riječ o liderima koji su politički vrlo slabi i u vlastitim državama: francuski Francois Hollande je već zauvijek bivši predsjednik, španjolski Mariano Rajoy je trajno nestabilan premijer, talijanski Paolo Genilloni je slučajno-privremeni premijer, a Angela Merkel poljuljana njemačka kancelarka s neizvjesnim izborima ispred sebe.

Drugo, zato što su izostavljene baš sve države tzv. nove Europe, pa čak i jedna velika Poljska. I treće, zato što višebrzinski model koji su predložili percipira sve države nove, postkomunističke Europske unije kao obrambeni teritorijalni štit stare Europe s istoka i s jugoistoka.

Hrvatska je pritom u posebno neugodnom položaju kao štit – perec koji se u tom višebrzinskom EU-u može vratiti i u bivše balkansko društvo, poželi li prvobrzinski EU u nekom trenutku malo nahraniti svoje neimenovane protivnike.

Poljsko odbijanje suglasnosti za ponovno imenovanje svoga bivšeg premijera Donalda Tuska za predsjednika Europskog vijeća zato nije samo poruka da takvo jednostrano određivanje budućnosti EU-a neće proći, već je i početak pravog političkog rata oko ustroja budućeg EU-a.

Kad bude gorio Balkan

U njemu bi pretenciozna poruka luksemburškog premijera Xaviera Bettera”Habemus Presidenum”, po uzoru na vatikanski “Habemus Papam”, koju je zatwittao nakon Tuskova izbora preglasavanjem Poljske, uskoro mogla odjekivati jednako glupo kao što još uvijek odjekuje beogradska izjava njegova sunarodnjaka Jacquesa Poosa iz srpnja 1991. ” Zaustavili smo rat. Kucnuo je čas Europe. Ovo je vrijeme Europe a ne Amerike”.

Za Hrvatsku je vrlo važno da državni vrh na vrijeme prepozna čije vrijeme dolazi kad na Balkanu počne gorjeti. Da ne bi bila prepuštena europskoj bum, bum obrani.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Višnja Starešina: Federica na balkanskim vatrama

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Pupovcu smeta privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi.

Objavljeno

na

Objavio

AFP

“Već godinama javno pričam svoju priču i priču svog napaćenog naroda koji je doživio veliko zlo i nepravdu. Počiniteljima seksualnog nasilja nad nama, ženama i djevojkama, još se ne sudi za te stravične zločine. A ako pravda nije zadovoljena, ovaj genocid će se jednom opet ponoviti.”

Pravda je jedini način da se postigne mir i suživot između različitih sastavnica u našoj zemlji. Ako ne želimo ponoviti slučajeve silovanja i zatočeništva žena, moramo kazniti one koji su seksualno nasilje, zločine nad zločinima nad ženama i djevojčicama koristili kao oružje za ostvarenje svojih genocidnih ciljeva.“ (…) „Do sada počinitelji zločina koji su doveli do tog genocida nisu dovedeni pred lice pravde.“ (…) „Trebamo ujediniti sve snage da se istraže zločini, te progoniti one koji su ih podržali, pomogli im i pružili im priliku da tako kontroliraju određena područja. Jer, jedini način zbog kojeg su počinjeni ovi zločini jesu naša različita uvjerenja i običaji.“ (…) „Njihov je cilj da iskorijene našu religiju i to će postići će se ako nam se ne osigura odgovarajuća zaštita. Unatoč našim svakodnevnim upozorenjima i molbama koje traju godinama sudbina tisuće ljudi još uvijek nije poznata.“

Ove potresne rečenice, izvađene su iz konteksta, no njihov je smisao jasan. Ako se ne kazne oni koji su počinili genocid nad nekim narodom ili skupinom zbog vjerskih ili nacionalnih uvjerenja, a zbog osvajanja teritorija i to na najbrutalniji način – silovanjem žena – pravda nikad ne će biti zadovoljena. Iako tako zvuče, nije izgovorio netko od brojnih žrtava velikosrpskog divljanja tijekom Domovinskog rata, posebice masovnog silovanja nakon pada Vukovara već ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir – Nadia Murad.

Murad je pripadnica iračkih Jezida, zbog čega je s tisućama drugih žena i djevojčica mjesecima, bila seksualna ropkinja džihadistima tzv. islamske države, a danas se bori za prava žrtava nasilja. Imala je 21 godinu kada je ISIL zauzeo njezino selo na sjeveru Iraka. Ubili su joj majku i šestero braće. Iz zarobljeništva je uspjela pobjeći uz pomoć jedne sunitske obitelji, a danas je glasna zagovornica prava Jezida i žena u svijetu.

Njena misao: „Zatvarati oči i okretati glavu od ove tragedije znači da si sudionik. Nisu samo počinitelji nasilja odgovorni za svoje zločine, već i oni koji ih ne žele zaustaviti ili osuditi“, univerzalna je i može se bez razmišljanja preslikati na situaciju vezanu uz brojne nevine žrtve velikosrpske i četničke agresije na Hrvatsku i BiH kada nisu birana sredstva koja su za cilj imala protjerati Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo sa svojih ognjišta.

Brutalna ubojstva djece, ranjenika, žena, trudnica, staraca, zvjerska silovanja, prokazivanje ljudi čime ih se automatski osudilo na smrt, utamničenja, protjerivanja, mučenja, razaranja, bacanja ljudi u neobilježene jame u Vukovaru, Škabrnji i cijeloj Hrvatskoj imaju potpuno isti princip i cilj i isti nazivnik kao i zločini ISIL-ovaca počinjeni nad nedužnim Jezidima, koji su uz iste metode protjerani sa svojih ognjišta.

No, razlike ipak ima. Zločine tzv. islamske države osuđuje cijeli svijet. Nikome kulturnom i uljuđenom ne bi palo na pamet pravdati ih ili osuđivati one koji kažnjavaju teroriste koji su ih počinili. U Hrvatskoj je, pak, druga priča.

Nisu samo u pitanju osobni snimatelji zločinca Ratka Mladića koji prosvjeduju zbog postavljanja spomenika utemeljitelju hrvatske države i čovjeku koji je uveo višestranačje, već i pojedini političari koji na ovaj ili onaj način participiraju u vlasti.

Recimo Milorad Pupovac. Nakon prošlomjesečnog prosvjeda u Vukovaru tijekom kojeg je traženo kažnjavanje velikosrpskih zločinaca, a što ga je inicirao i unatoč pritiscima održao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, privedeno je nekoliko osumnjičenih.

Da se razumijemo, za stotine počinitelja najgorih zločina postoje brojni materijalni dokazi (poput snimaka) i živi svjedoci, no oni do danas nisu sankcionirani. Kao što sam jednom napisala, zbog straha od moćnog Pupovca koji godinama vedri i oblači u hrvatskoj politici, odnosno drži vladajuću većinu. A oni ga pokorno slušaju.

I ovaj se put oglasio. Smeta mu privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi. Što bi tek bilo da su privođeni u lisičinama kako je propisano za takve zločine, a ne s rukama u džepovima kao da idu na piće. A možda i idu!?

Kako bilo, Pupovac je zapjevao svoju staru mantru kako je privođenje osumnjičenih i podizanje optužnica za ratne zločine pritisak na građane srpske nacionalnosti, da te pritiske toleriraju vlada i lokalne vlasti, da to traje deset, pa čak i trideset godina. Ipak, najdrskija je Pupovčeva tvrdnja da je korištenje pravosuđa u ovu svrhu (dakle privođenja ratnih zločinaca) – protuustavno i protuzakonito.

Ovakve teze ne samo da su još jedno ubojstvo i ismijavanje nedužnih žrtava divljačke velikosrpske politike – a koju Pupovac uporno zagovara i promiče sudjelujući na četničkim okupljanjima kao što je onaj u Bačkoj Palanci – već i izrugivanje s Republikom Hrvatskom u kojoj proračunski obveznici već godinama obilato plaćaju Pupovca i njemu slične. Dobitnici Nobelove nagrade za mir traže pravdu i kažnjavanje počinitelja zločina, a Pupovac „svoje“ uporno i pod svaku cijenu štiti.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Sporazum nije, ali zapravo je

Objavljeno

na

Objavio

U upravo prihvaćenom Globalnom kompaktu o migracijama govori se isključivo pozitivno i propagandistički. On se doima ne kao odgovor na probleme, nego kao programatski tekst novog svjetskog poretka.

Migranti su, kaže se, izvor bogatstva i razvoja. Nema spomena o socijalnim, sigurnosnim i kulturološkim problemima u zemljama imigracije. Djeci rođenoj na području druge države treba automatski osigurati državljanstvo, kao što treba omogućiti spajanje razdvojenih obitelji migranata.

Prema ilegalnim imigrantima valjalo bi ukinuti sankcije, osigurati slobodu kretanja, siguran prijelaz granica i socijalnu zaštitu, liberalizirati vizne režime, spriječiti diskriminaciju, priznati strane, pa i neformalne kvalifikacije.

Iako se navodi kako je suvereno pravo država da same određuju vlastitu imigracijsku politiku, tekst je napisan u imperativnom tonu, uz čestu upotrebu formulacije „obvezuju se države potpisnice”.

Hrvatska predsjednica odbila je otputovati u Marrakech, ali zato je spomenuti kompakt svesrdno podržala Vlada i poslala svog pouzdanika Davora Božinovića na konferenciju, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Taj sporazum u kojemu se ističu ljudska prava, solidarnost, integracija itd. možda je i prihvatljiv, ali su enervantne manipulacije kojima je rasprava o njemu u nas praćena.

Najprije se tekst pokušao sakriti od javnosti i za njega se saznalo tek kad je Kolinda Grabar-Kitarovć objavila da odbija sudjelovati na skupu u Maroku.

Do danas je taj tekst ostao nedostupan široj javnosti, a rasprava u Saboru je zaobiđena, iako su o njemu raspravljali skoro svi parlamenti europskih država. Nitko se nije potrudio čak ni objasniti razliku između legalnih i ilegalnih migracija, a ta je nejasnoća bila razlogom odbijanja u nekim drugim zemljama.

Kaže se kako sporazum ili kompakt nije obvezujući, iako se riječ obveza spominje četrdesetak puta.

On se navodno ne potpisuje, ali se o njemu glasuje. Time kao da vlast hoće narod utješiti i uvjeriti u opravdanost nečega u što sama nije sigurna. To je kao kad se djeci prije vađenja zuba kaže: boljet će, ali ne puno.

No, taj isti tekst usvojit će Opća skupština UN-a u obliku rezolucije, a rezolucije UN su, koliko je poznato, obvezujuće za sve članice UN-a, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Hodak: ‘Globalni kompakt’ sve više sliči na ‘globalnu pušionu’ u Marakešu’

 

 

 

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari