Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: EU i bum-bum obrana

Objavljeno

na

Uz priče o nužnosti nove EU komunikacije prema zapadnom Balkanu (i šire) i EU djelima kako prema Balkanu, ali tako i prema vlastitoj budućnosti, prisjetila sam se jednoga gotovo četvrt stoljeća starog francuskog satiričnog televizijskog žurnala, koji je prije dnevnika komunikacijski savršeno objašnjavao sve ono što se u onom pravom televizijskom dnevniku nije htjelo ili nije smjelo reći…

Znam da nije to bio čuveni Guignols, ne sjećam mu se više imena, ali sadržaj dobro pamtim. Kontekst događaja bio je sljedeći: u BiH bjesni rat, EU apelira na sve zaraćene strane da prestanu, Vijeće sigurnosti UN-a donosi rezoluciju za rezolucijom koje Srbi jednostavno ne priznaju, već idu dalje po svome ratnom planu.

Francuske plave kacige s teškim naoružanjem nalaze se nasuprot vojsci bosanskih Srba, jači su, ali rezolucije UN-a im ne dopuštaju pucati, a političari koji su ih donijeli pozivaju na odlučni odgovor. I tu počinje radnja: na političke apele za odlučnim odgovorom, francuski zapovjednik na terenu dolazi na genijalnu ideju kako pobijediti Srbe, bez uporabe oružja. Samo njegovi vojnici znaju tu taktičku tajnu.

Pucaaaaj

Na zapovijed “pucaj”, oni će iz svega glasa početi vikati “bum, bum, bum” prema srpskim položajima. Baš kao da pucaju. I, kreće specijalna operacija. Zapovjednik viče: Puni! Pripremi! Pucaj! A vojnici iz svega glasa viču: bum, bum, bum… prema srpskim položajima. Kad ono s druge strane, Srbi se grohotom smiju. Ali zapovjednik ne odustaje i ponavlja se akcija: bumm, bumm, bumm…

Svaki put Srbi se sve manje smiju. I nakon pet-šest “bum, bum, bum” plotuna-kanonada, u kojima se vojnici svi zapljuvaše od silnog “bumanja”, s druge strane – tišina. Ushićeni zapovjednik proglašava pobjedu uz poruku: “Jesam li vam rekao da će Srbi umrijeti od smijeha!?”

U aktualnoj krizi koja ponovno prijeti sukobima u hrvatskom balkanskom susjedstvu, ugrožavajući i europsku, a poglavito hrvatsku sigurnost, i u krizi vlastita budućeg ustroja, EU politika se još uvijek nalazi u predbumovskoj fazi, koja predstavlja potpunu nevjerodostojnost i slabost. Ali je na putu da ponovno postane bum-bum politika.

Prvo, jer nema uvjerljiv odgovor na prijetnju balkanskih konflikata. I drugo, jer nema uvjerljiv i usuglašen odgovor za budući vlastiti ustroj, sporno pitanje koje Brexit nije izazvao, već samo potencirao i nametnuo kao dio obveznog dnevnog reda.

Zahvaljujući zapadnobalkanskoj turneji svoje visoke predstavnice za vanjsku i sigurnosnu politiku Federice Mogherini i prigovoru o europskom zanemarivanju BiH, koji je izgovorio bivši visoki EU predstavnik u BiH Miroslav Lajčak, Europska unija je službeno pokazala da napokon primjećuje kako je Balkan na rubu konflikata na više mjesta. Ali je isto tako pokazala da nema odgovor na te konflikte, da nema vodstvo koje bi moglo napraviti novi europski konsenzus i poručila da stara Europa planira bijeg u svoje stare europske granice, gledajući na novu, postkomunističku Uniju kao na svoj teritorijalni štit.

Za stanje na rubu izbijanja oružanih sukoba u Makedoniji, u Crnoj Gori i na Kosovu, iza kojih u svojoj punoj političkoj snazi stoje Erdoganova Turska i Putinova Rusija i kojima je nered na Balkanu tek prvi korak u političkom projektu razbijanja EU-a i širenja vlastita utjecaja nad Europom, do razine podčinjavanja, EU je kao odgovor pripremio – novu komunikacijsku strategiju. A ona se uglavnom svodi na promjenu retorike.

Staro je u toj novoj retorici ostalo to što Unija ne želi imenovati krivce za potpirivanje balkanskih sukoba. Nekad to nije činila da ne naljuti Srbe, danas to čini da ne naljuti i ne izazove Tursku i Rusiju, Erdogana i Putina.

Službena Europska unija nastavlja biti politički uglađena. Istodobno, u vrijeme kad Erdogan otvoreno uspoređuje Merkeličinu današnju Njemačku s Trećim Reichom, zato jer kancelarka Merkel napokon nastoji ograničiti razbijanje Njemačke iznutra, preko imigranata.

A Putin, podučava ljudska prava i preko svojih epigona u zapadnim društvima razotkriva nove fašističke pojave po cijeloj Europi, osobito postkomunističkoj, onoj koja je do prije četvrt stoljeća bila pod dominacijom Sovjetskog Saveza.

Druga retorička promjena EU komunikacije je za nijansu otvorenije nuđenje europske perspektive državama zapadnog Balkana, od BiH do Makedonije.

Obje retoričke promjene mogle bi nositi i nešto dobro, kada bi iza njih stajao odgovarajući sadržaj. Jer nije u tradiciji EU-a da prozivkama i prijetnjama komunicira sa svojim političkim protivnicima niti da isključuje iz svoje kuće svoje moguće (zapadnobalkanske) saveznike.

Svi se smiju EU-u

Problem je u tome što je nova retorika tek kamuflaža za nedostatak sadržaja, za nedostatak učinkovite EU politike prema Balkanu. Pogledajmo samo na primjeru susjedne BiH: EU nije u stanju nametnuti ni jednu reformu koja bi približila BiH ustroju europske države i europskog izgleda, nije u stanju osigurati pa čak ni provedbu europskih presuda (Sejdić – Finci) i presuda Ustavnog suda BiH o promjeni izbornog sustava.

Tako da se njezinoj novoj EU retorici o uključivosti i perspektivi i bošnjačko i srpsko vodstvo mogu otvoreno smijati, baš kao nekoć bum-bum odlučnom odgovoru. No danas se novoj europskoj retorici ne smiju samo Dodik i Izetbegović, nego se iza njihovih leđa još jače smiju Putin i Erdogan. Na liniji nove i prazne europske retorike je dosljedno jedino Dragan Čović, koji je u međuvremenu u unutarnjem odnosu snaga učinio sebe nebitnim, a Hrvate kao politički subjekt nepostojećim.

Opasni sadržajni nedostatak u presudnim vremenima za budućnost EU-a osobito podcrtava ideja o EU-u s više brzina i način na koji je ona plasirana za ovotjedni EU summit kao priprema za skori Rimski summit, koji bi trebao iznjedriti ideju o novoj Uniji poslije Brexita.

Lideri četiriju država stare Europske unije – Francuske, Njemačke, Italije i Španjolske – zatvorili su se u Versailles, a iz njega izišli sa zajedničkom idejom i iznjedrili ideju o novoj, višebrzinskoj Uniji. Ideja je višestruko iritirajuća i štetna za razložnu raspravu o budućnosti EU-a.

Prvo zato što je riječ o liderima koji su politički vrlo slabi i u vlastitim državama: francuski Francois Hollande je već zauvijek bivši predsjednik, španjolski Mariano Rajoy je trajno nestabilan premijer, talijanski Paolo Genilloni je slučajno-privremeni premijer, a Angela Merkel poljuljana njemačka kancelarka s neizvjesnim izborima ispred sebe.

Drugo, zato što su izostavljene baš sve države tzv. nove Europe, pa čak i jedna velika Poljska. I treće, zato što višebrzinski model koji su predložili percipira sve države nove, postkomunističke Europske unije kao obrambeni teritorijalni štit stare Europe s istoka i s jugoistoka.

Hrvatska je pritom u posebno neugodnom položaju kao štit – perec koji se u tom višebrzinskom EU-u može vratiti i u bivše balkansko društvo, poželi li prvobrzinski EU u nekom trenutku malo nahraniti svoje neimenovane protivnike.

Poljsko odbijanje suglasnosti za ponovno imenovanje svoga bivšeg premijera Donalda Tuska za predsjednika Europskog vijeća zato nije samo poruka da takvo jednostrano određivanje budućnosti EU-a neće proći, već je i početak pravog političkog rata oko ustroja budućeg EU-a.

Kad bude gorio Balkan

U njemu bi pretenciozna poruka luksemburškog premijera Xaviera Bettera”Habemus Presidenum”, po uzoru na vatikanski “Habemus Papam”, koju je zatwittao nakon Tuskova izbora preglasavanjem Poljske, uskoro mogla odjekivati jednako glupo kao što još uvijek odjekuje beogradska izjava njegova sunarodnjaka Jacquesa Poosa iz srpnja 1991. ” Zaustavili smo rat. Kucnuo je čas Europe. Ovo je vrijeme Europe a ne Amerike”.

Za Hrvatsku je vrlo važno da državni vrh na vrijeme prepozna čije vrijeme dolazi kad na Balkanu počne gorjeti. Da ne bi bila prepuštena europskoj bum, bum obrani.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Višnja Starešina: Federica na balkanskim vatrama

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari