Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Gdje spava Melania ili kamo ide Hrvatska

Objavljeno

na

Ako se oslanjate na ono što vidite, čujete, pročitate u hrvatskim medijima, prva godina mandata Donalda Trumpa izgledala je otprilike ovako: Kad ne ogovara svoje suradnike i ne viče na njih, predsjednik sjedi u svom uredu, noge na stolu, umjesto papira. I gleda televiziju.

Za to vrijeme Melania gleda kako pobjeći iz Bijele kuće jer joj je muževa blizina postala nepodnošljiva. Smuca se po kojekakvim hotelima, samo da mu nije blizu u maloj Bijeloj kući. Još nisam pročitala da su je ujele buhe na jednom od tih izbjegličkih ad hoc prenoćišta, ali vjerujem da se i to mora jednom dogoditi. Zbog interesa javnosti.

Jadna banalizacija

Nije osobita utjeha što medijska banalizacija američkog predsjednika Trumpa nije endemska hrvatska pojava, već se samo prepisuje, preuzima i prilagođava ono što plasiraju zapadni tzv. mainstream mediji. Riječ je o pravom ratu između globalista, koji nastoje očuvati transnacionalno korporacijsko upravljanje svijetom i neokonzervativaca koji nastoje vratiti sadržaj nacionalnoj državi kao temeljnom okviru za ostvarenje i razvoj kako pojedinca, tako i naroda.

Baš kao što je trend globalizacije započeo u SAD-u u vrijeme Clintonova mandata, na istome je mjestu s Donaldom Trumpom započeo i trend povratka nacionalnim državama, uz biračima ponovno privlačne izborne slogane: “Amerika prva. Učinimo Ameriku ponovno velikom”.

Mnogi su tumačili pa i plašili kako to znači povlačenje SAD-a sa svjetske scene, osobito manje zanimanje za Europu, rušenje međunarodnih organizacija, međunarodnih sporazuma i konvencija. A što se zapravo dogodilo u prvoj godini Trumpova mandata? I gdje je tu Hrvatska?

U prvoj godini Donald Trump je uistinu ozbiljno uzdrmao međunarodne birokratizirane strukture političkog upravljanja, osobito UN kao najveći i najbolesniji među njima. Ozbiljno su razbuđene države članice NATO-a, zahtjevom za većim sudjelovanjem u troškovima zajedničke obrane.

Dodatno je potaknuo prijepore unutar EU-a i razmišljanja o Unijinoj budućoj strukturi, otvoreno podupirući države Višegradske skupine i njihov koncept EU-a kao saveza država, suprotan europskoj federaciji, koju gura njemačko-francuska osovina.

Ozbiljno je načeo sustav UN-a, u koji se desetljećima nitko ne usuđuje dirnuti, uskraćivanjem financija, izlaskom iz UNESCO-a i stalnom kritikom. Ali nisu se ostvarile najave Trumpovih kritičara da će pod egidom Amerika prva, SAD voditi izolacionističku politiku. Osobito da ih Europa neće zanimati.

Povratak u Europu

Naprotiv, u prvoj godini Trumpova mandata američka je politika prisutnija u Europi nego što je bila u posljednje četiri godine Obamina mandata. Osobito se aktivno i vidljivo sa strateškim projektima vratila u istočnu i jugoistočnu Europu.

Intenzivirano je podizanje obrambenih kapaciteta, intenzivirano je stvaranje mreže LNG terminala, započeto u Obaminoj eri, kojim će se istočna i jugoistočna Europa osloboditi monopolske ovisnosti o opskrbi ruskim plinom i dugoročne ucjenjivosti od Rusije.

Već je na političko-diplomatskoj razini pokrenut proces novog državnog restrukturiranja na državno nedovršenom prostoru bivše Jugoslavije: BiH, Kosovo, Srbija, Makedonija.

Na samo da se Amerika vratila u Europu, već ponovno preuzima vodeću ulogu, u uvjetima snažne ruske prisutnosti u srednjoj Europi, snažne ruske i ambiciozne turske prisutnosti u jugoistočnoj Europi, s Njemačkom koja neskriveno koketira s ruskim i s turskim interesima na oba područja. U tom kontekstu valja promatrati nedavne i buduće sastanke: Grabar Kitarović – Erdogan, Grabar-Kitarović – Predsjedništvo BiH, Grabar-Kitarović – Vučić i njihov kontrapunkt Vučić – Izetbegović – Erdogan….

Nakon slogana “Amerika prva”, na red dolazi drugi: “Učinimo Ameriku opet velikom”. Jedan od načina da ponovo postane velika u Europi je i završetak procesa konstituiranja država na prostoru bivše Jugoslavije. Kao što je postala velika kada je 1995. godine okončala rat u BiH.

Hrvatska u taj proces ulazi s naoko povlaštene pozicije članice NATO-a i EU-a, jedne od ključnih država u američkoj energetskoj strategiji za Europu (LNG na Krku). Ali ulazi s iznimno lošim kartama, bez unutarnje strateške i koncepcijske pameti, nespremna iskoristiti priliku. U hrvatskoj državnoj politici ne postoji načelo: “Hrvatska prva”.

Znaju li što čine?

Predsjednica vuče poteze sukladne američkoj politici, Vlada odugovlači i zapravo pokušava opstruirati američke strateške projekte. Upitno je: znaju li što čine?

Razlike između predsjednice i premijera nisu samo komunikacijske, već i orijentacijske prirode. Uz to, Hrvati u Mostaru imaju Dodikovo kukavičje jaje, koje vuče prema Rusima, u Sarajevu Izetbegovićevo smokvino lišće koje vuče prema Erdoganu.

Rezultat: takva Hrvatska, koja ne zna što je, kamo ide i ne čini ništa, uopće ne igra u toj igri za novo državno ustrojstvo na Balkanu. Već može samo šetati i čuditi se kako je pritišću: i Izetbegović, i Vučić, i Cerar, i tko god se sjeti. To je iznimno opasno u ovakvim političkim procesima i može završiti porazno.

Ako predsjednica i premijer nisu u stanju postići dogovor oko načela “Hrvatska prva”, na kraju procesa nas zbilja više neće zanimati gdje je sinoć spavala Melania, već kamo je stigla Hrvatska. I gdje ćemo sutra spavati mi.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Višnja Starešina: Trendovi Davosa – Trump je ‘in’, Soros ‘out’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Bakirovci u Bosni i Hercegovini zatiru Hrvate i kršćanstvo

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj je puknuo film u toplim svibanjskim danima: čim je iz Vijeća Europe stigla u Hrvatsku bezočna optužnica za veličanje kvislinškog režima i ugnjetavanje manjina, hrvatska je vlast odgovorila odlučno i promptno – preuzela je vlast u Vijeću Europe i tako izravnom akcijom onemogućila da se iz Strasbourga šire lažne vijesti i pamfletima šteti modernoj, suverenoj, samostalnoj Republici Hrvatskoj. Ha! Svaka čast, patuljci.

Narod doduše i ne zna što je Vijeće Europe niti ga posebno zanima, niti bilo tko u Europi drži do toga vijeća i odbora ministara, toga tijela koje postoji da bi postojalo, a sastoji se od otprilike 47 zemalja od kojih je tek polovica u Europskoj uniji.

Navodno se bave ljudskim pravima, a budući da u svim brojkom navedenim zemljama sve pršti od ljudskih prava, lukavo su se usredotočili na Hrvatsku i na svoje doušnike iz te strašne države gdje manjince tuku na ulicama i trgovima.

Glede spomenutog izvješća Vijeća Europe o groznom stanju u Hrvatskoj: nigdje nisam vidio cjelovit tekst, možda i svojom krivnjom, ali ono što sam vidio u domaćim (ne ću reći hrvatskim, da me ne hvatate za riječ) medijima, bilo je prepričavanje teksta – kao što je uobičajeno u takvim prilikama.

Znači, Srbi, Romi i LGBT žive u Hrvatskoj u velikom strahu od hrvatskih nacionalista, neljudski im se uskraćuju ljudska prava i uopće im je nesnosno jer takvu Hrvatsku nisu sanjali. Štoviše, vidio sam negdje u prepričavanju teksta, jedna od zamjerka Hrvatima je da Srbe nazivaju agresorima, što je znak mržnje i nesnošljivosti. Ne kaže se da tako nazivamo one Srbe koji su doista bili agresori, nego valjda i njih moramo nekako korektnije nazivati, recimo srpski branitelji koji su se branili od hrvatskih branitelja, pri čemu je srpskima uz pomoć Srbije i srbijanske vojske, plus crnogorske, u obrambenom zanosu pošlo za rukom da osvoje nešto više od četvrtine Hrvatske, što se može tolerirati, to jest nisu bili agresori, samo agresorske frtaljke praćene pjesmama trofrtaljka.

Ozbiljnije rečeno: sada treba u Vijeću Europe pročitati Deklaraciju o Domovinskom ratu iz koje je svima, samo ne njima, jasno da je Hrvatska bila izložena unutarnjoj i vanjskoj agresiji, te da je u unutarnjoj sudjelovao dobar (ha) dio srpske manjine, a taj dio i nadalje nazivamo agresorima iz onoga strašnog vremena umorstava petnaest tisuća Hrvata, većinom civila. To što bi i oni i Vijeće Europe htjeli tu činjenicu zaboraviti i smjestiti u nepoštivanje ljudskih prava, komičan je zahtjev koji valjda spada u područje „političke korektnosti“. Vrlo opasna, podmukla igra.

Ostale etničke skupine ili zajednice ne spominju se u tom kontekstu (tekstu), s iznimkom Roma, jer bi se postavilo pitanje kako to da su jedni manjinci devedesetih ubijali druge, recimo srpski mađarske i češke itd. Znači, ako vam se pokraj kuće šeće četnik (kao u Vukovaru) za kojega pouzdano znate da je bio u agresorskoj vojsci, čak znate da je zločinac, potpuno je u suprotnosti s mišljenjem Vijeća Europe ako mu to zamjerite ili ga nazovete agresorom.

Tu više nema morala i ideologije, samo interesnih skupina

Odakle je stigla podloga za rečeni tekst? Pa iz Hrvatske, naravno, od klateži iz raznih orjunaških udruga kojima ravnaju žestoki borci za demokraciju, preodjeveni totalitarci i šljam koji Hrvatsku ne može smisliti, u uskoj svezi sa Srbijom. Pa onda njihovi istomišljenici iz medija objeručke dočekuju „mišljenje“ Vijeća Europe. Svoje mišljenje. D

otle se ugrožena srpska manjina dobro zabavlja, s tri glasa u Hrvatskom saboru osigurava krhku stabilnost Vlade, Pupovac u ime vlasti oštro upozorava oporbu da joj nije potreba pustolovina rušenja Vlade, njemu je ovako dobro, usput je prisvojio za svoje „antifašizam“ i sudjeluje na skupovima s jugoslavenskim zastavama, izrađuje popise nepoćudnih Hrvata i uopće lijepo koristi osebujne hrvatske izborne zakone koji protežiraju manjine sve do besmislenosti.

No, pojavljuje se opasnost u obliku referenduma za promjenu izbornog zakona, pokreta u sklopu općenarodnog bunta protiv ustaljene i uštogljene kaste i lijeve i desne, koja će i koalirati ako bude morala, jer tu više nema morala i ideologije, samo interesnih skupina.

Manjici nastoje prokazati referendum i njegove bitne značajke kao smokvin list za ugrožavanje prava manjina i (kako reče u emisiji HTV-a Fulio Radin) stvaranje „čistog“ hrvatskog Hrvatskog sabora, što je laž. Naime, kao i do sada lijeve stranke s istočnim grijehom na leđima imat će u svojim redovima pripadnike srpske manjine, prikrivene ili neprikrivene, nadalje i talijanske i ostale, pa iako su te stranke trenutno u žalosnom rasulu, ipak će dobiti na izborima stanovit broj zastupnika, među njima i rečene u svojim redovima.

Zato je teza o pokušaju eliminiranja svega što nije hrvatsko, promašena i žalosna teza, lažna teza s kojom će protivnici referenduma ići na Ustavni sud i vjerojatno dobiti potporu šarolikog sastava toga suda. I što znače izjave o „stečenim pravima“? Kada je to i kako SDSS (utemeljio ga Hadžić) stekao prava na tri glasa u parlamentu? Sjećamo se. I kako su „stečena prava“ hrvatskih iseljenika bez pardona odvedena u stečaj, pa se sa dvanaest Hrvata izvan domovine u Hrvatskom saboru došlo do svega nekolicine?

I nadalje me srdi tekst Vijeća Europe. Zato mu se vraćam, jer bi se opet mogao proizvesti sličan, čak i pod predsjedanjem Hrvatske. Taj pamflet se jednostavno nije smio pojaviti, i nije drugo do miniranje hrvatskoga predsjedanja, krivotvorina koja u biti kaže da je Hrvatska (crna) vrana u Europi, jedina u kojoj se „veliča fašistički režim“, najgrješnija zemlja ne samo sada nego i Drugom svjetskom ratu, dok su se od stigme izvukle ne samo države koje su srdačno kolaborirale, od sjevera Europe do zapada (Francuska), nego i one iz kojih je potekao nacistički i fašistički totalitarizam. Sve te zemlje, uz još mnoge, izabrale su Hrvatsku da se na njoj iživljavaju, kako bi od sebe svratile pozornost.

Jajčana ima posvuda

Razlog je ovaj: samostalna hrvatska država koja se nije smjela dogoditi, a kad se već dogodila treba učiniti sve da ju se blokira, banalizira i polako uništava, što je na djelu. Istodobno, to vajno Vijeće Europe više ne spominje dvije europske rezolucije o komunističkom totalitarizmu, ne pita što je u Hrvatskoj urađeno „po tom pitanju“. (Odgovor bio bio: Nije ništa). Bilo bi dobro da naši istraživački novinari pronađu autore teksta, pa bi se vidjelo da su – makar pod promijenjenim prezimenima – iz neke od balkanskih avlija koje sežu i do hrvatskih krajeva. Kao što se ispostavilo da taj Eliezer koji je dignuo buku u svezi s Hasanbegovićem, nije Eliezer nego Ranko, i nije Papo nego Jajčanin.

Takvih jajčanina ima posvuda, na zapadnim radijskim i televizijskim postajama, u novinama, oni su vezivno tkivo orjunaške klateži u Hrvatskoj i zapadnih medija u kojima i nadalje vlada duh intelektualaca koji su do pedeset šeste bili staljinisti, u međuvremenu lenjinisti, a od šezdeset osme titoisti. Nestanak Jugoslavije za njih je bio velik udarac od kojega se još nisu oporavili, niti ne će. A tko je kriv za njihove traume? Hrvatska, kažu. Pa udri po njoj, možda još nije sve izgubljeno.

U Hrvatskoj dotle uporno hoda pokret koji crveni nazivaju konzervativnom revolucijom, a plavi ju ne nazivaju nikako, nego samo gledaju što se događa – zbunjeni su. Oni, plavi, bi po prirodi stvari trebali biti dio te mirne, ali uporne borbe za vrijednosti imanentne hrvatskom narodu, a nekako im je neugodno, osim iznimaka u obliku nekoliko osoba koje još imaju vezu s hrvatskom tradicijom i njezinim univerzalnim vrjednotama, a što je univerzalnije nego život.

Tako se hrvatska vlast, bilo koje boje, izgubila na početku i na kraju puta čovjekova, jer ni dostojanstvo nerođenoga djeteta ni dostojanstvo umrloga čovjeka ne poštuje. Da poštuje život, bila bi u Hodu za život, odnosno hod ne bi bio ni potreban, da poštuje dostojanstvo mrtvih ne bi prepustila zaboravu i korovu stotine tisuća Hrvata razasutih po Sloveniji i Hrvatskoj (i drugdje), ubijenih u krvoločnim divljanjima jugoslavenskih komunista. Dok su oni iz kojih je krenula strahota Drugoga svjetskog rata potiho i sustavno tražili i uglavnom nalazili svoje mrtve.

Mediji kao nojevi

Mediji se kronično ponašaju kao nojevi, vide što nitko ne vidi, ne vide što svi vide, na jutarnjim brifinzima namještavaju brojke – ponekad uz pomoć policije – ili pokušavaju prodati javnosti priče o dva valjda podjednako snažna i važna skupa, skupu i kontraskupu, u brižnom naporu da ih izjednače, pa i onda kada je na strani hodača petnaest tisuća, a u protunapadu sedam kostimiranih šetačica iz Oktogona. Lijepo je da se probudila i Rijeka, gdje komunisti vladaju od četrdeset pete, a gradonačelnik Obersnel u maniri arogantnog partijskog moćnika iz pedesetih grmi s ekrana protiv nazadnog hrvatskoga puka, podmeće mu nogu gdje stigne. U Splitu posve druga slika.

No, da se vratim manjincima, ali Hrvatima u Vojvodini. Poradi nekih putovanja nisam na vrijeme opisao dolazak Tomislava Žigmanova i njegove ekipe u Zagreb, u povodu predstavljanja novih svezaka Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, održanog u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici.

Začudno leksikografsko djelo koje se objavljuje godinama i godinama, koliko snage i novac dopuštaju, izniklo iz manje skupine entuzijasta, znanstveno potkovano i neprocijenjivo za memoriju Hrvata koji su obitavali i obitavaju uz Dunav od sjevera Mađarske do Novoga Sada. Predstavljanje u Zagrebu sjajno posjećeno, ima i državnih dužnosnika.

Poslije sjedimo u kavani podno NSK, Žigmanov je čovjek od malo riječi, zabrinut, očito čvrsta značaja, visok i stamen. Na pitanje kako ga doživljavaju u beogradskim političkim krugovima, kaže da se time ne opterećuje. Nešto je rječitiji kada ga pitam za zbivanja oko rodne kuće bana Jelačića u Petrovaradinu. Hvalim još jednom njegovu predstavu „Bunjevački blues“, izvedenu ne tako davno u Histrionima. U svemu – Hrvati u Vojvodini dobili su vođu od formata, a Hrvatska bi ga trebala čuvati kao kap vode na dlanu. Književnik, prozni i dramski pisac, intelektualac visoke razine, Tomislav Žigmanov našao se u ulozi koja zahtijeva smirenost, dobre živce i postojanost u obrani hrvatstva.

Glede spomenutog Leksikona u nakladi Hrvatskoga akademskog društva iz Subotice, Žigmanov je izvršni urednik, glavni je urednik Slaven Bačić. Kao (bivši) kazališni čovjek zastajem na pojmu Hrvatsko narodno kazalište koje je kao profesionalno utemeljeno u Subotici 1945. na tradicijama onoga iz 1747. u franjevačkoj Gramatikalnoj školi kada je bila održana prva predstava na hrvatskom jeziku.

HNK je živio pet godina, a onda je započela hajka i manipuliranje unitarističko i srpsko, pa su HNK i mađarsko kazalište spojeni u jedno Narodno pozorište s odsjecima za hrvatsku i mađarsku dramu. Tako je danas Hrvatsko kazalište Pečuh jedini samostalni hrvatski teatar izvan granica Republike Hrvatske. Ondje Vojislav Šešelj ne zalazi, njemu su zanimljivi Hrtkovci, gdje nastupa u staroj ulozi Vojislava Šešelja.

Erdogan i Bakir

A što je s Hrvatima u BiH, formalno konstitutivnim narodom na cijelom području te zagonetne države? Eto, bore se svim snagama, na načine kojekakve, da ne postane manjinom u skoroj budućnosti. Njima se ne odriče samo budućnost nego i prošlost, povijest.

Erdoganova predstava u Sarajevu očišćenom od migranata (upućeni su Hrvatima, u blizinu Mostara) drastično je finale staroturske i velikoturske ekspanzije, praćeno povijesnim krivotvorinama glomaznoga formata.

Tako Erdogan ne samo za BiH nego za Europu u cjelini kaže da su Turci tu živjeli tisuću godina. Znači, bili su i 1018., premda povijest bilježi da su se Turci Seldžuci tek 1071. ponešto ustalili u Anatoliji. A čija je zemlja tada bila od Drave do Jadranskoga mora, koje je to kraljevstvo vladalo na tom prostoru?

Bit će da je bilo Hrvatsko kraljevstvo, i prije petnaestoga stoljeća ni Turaka ni nikoga drugoga ne bješe osim Hrvata.
Ali, eto, Erdogan zna nešto više, zna i Bakir kojemu je sam Bog poslao Erdogana, a prije i njegova oca Aliju.

Također je krivotvorina da su Bošnjaci branili Tursku kao svoju domovinu, štoviše, pobune islamiziranih Hrvata protiv Istanbula (ne zbog konvencije) bile su česte, poznato je. Sve je to žalosno neznanstveno i priglupo, ali je najveću glupost izrekao Bakir u svezi s devedesetim godinama prošloga stoljeća, naime da „ne možete objasniti kako smo se mi ovdje uspjeli obraniti, to je moguće samo Božjom intervencijom i Božjom voljom.“ Istina je ova, neka im (mi) Bog oprosti, da su se muslimani u BiH uspjeli obraniti intervencijom Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane koji su potpuno bespomoćne muslimane i naoružali i organizirali, a Hrvatska pružila utočište civilima, hranila ih, oblačila i školovala, pa i Alijinu obitelj, čak kada se Alija okrenuo oružjem protiv Hrvata. Je li to bila Božja volja, ne znam, treba ga pitati, ali svakako nije da dvadeset godina poslije bakirovci u Bosni i Hercegovini zatiru Hrvate i kršćanstvo.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj nikada dosta ustaša i partizana, posebno u svibnju. To se vidjelo i tijekom rada tzv. Plenkovićeve komisije koja se bavila naravi totalitarnih režima i njihovim naslijeđem, nacifašizmom i komunizmom. Kako to u životu biva, dok se bavimo zlima prošlosti, promiču nam zla sadašnjosti.

Ove godine obilježavamo jednu obljetnicu koja stubokom određuje našu nemilu sadašnjost i njen dominantni mentalitet, a vezan je baš za (živi) totalitarizam, to je pola stoljeća od famozne šezdesetosmaške revolucije. Taj događaj i njegove posljedice zaslužuje itekako rezime. Taj rezime nisu karmine, već tulum koji traje do danas.

Dok mi u Hrvatskoj i Europi govorimo o totalitarnim državama i društvima, ova revolucija stubokom je promijenila sudbinu Zapada i dovela do jednog opasnog fenomena današnjice, to je totalitarni individuum. Totalitarizam nije više politički, već kulturološki fenomen, piše Ivica Šola / Globus

Bit šezdesetosmaške agende možemo sažeti u tri njene temeljne karakteristike: ona je bila edipovska, narcisistička i arogantna.

Edipovska zato što joj je srž i temeljna nakana bila ocoubojstvo. Otac (pater), shvaćen simbolički kao freudovski superego, simbol je autoriteta, zabrana i svih “zala” koje stoje na putu emancipacije individuuma, bilo žene u sklopu feminističkog delirija, bilo muškarca, stavljenog na optuženičku klupu u statusu svjedoka pokajnika.

Zato sve što miriše na oca treba ubiti. Otac kao pater, kao patria (domovina, otadžbina), kao patrijarhat, kao pater familias, kao Sveti Otac (religija) u tom procesu je nabijen na kolac, potom, poput vještice, spaljen na lomači, a njegov pepeo prosut je u kanalizaciju kao relikt tlačiteljske prošlosti.

Novo je geslo “zabranjeno zabranjivati”, pa se Edip, nakon što je ubio oca, preoblači u Narcisa, pojedinca, sebičnjaka koji živi u kući od zrcala i svagdje vidi samo sebe i vlastito ostvarenje. Narcis je u svojoj biti infantilan, pa tako ubijenog oca na horizontu Zapada zamjenjuje neodgovorno dijete kultom Petra Pana, vječite mladosti i slobode koja se ravna samom sobom bez bilo kakve (društvene) odgovornosti.

Slijedom rečenog, evo i treće karakteristike šezdesetosmaške revolucije, a to je arogancija. Narcis je arogantan jer ruši sve staro kao patrijarhalno, kao represivno, koje stoji na putu njegovu dionizijskom deliriju i opijenosti samim sobom i svojom slikom, svojom samoregulirajućom slobodom.

Nastupa najopasnija diverzija u povijesti Zapada: infantilni narcis kida vezu između slobode i limita, između moći i odgovornosti, između želje i žrtve, između seksa i rađanja, između povijesti i prirode, između zasluga i rezultata, a svi ovi raskidi mogu se podvesti pod onaj temeljni raskid koji stoji u korijenu svih spomenutih, a to je raskid između dužnosti i prava, pri čemu nitko ne želi dužnost, već samo prava, svi govore o pravima, ali ne u kontekstu nekog objektivnog ili zajedničkog dobra, već u kontekstu sebičnog i infantilnog samoostvarenja. To je dominantni tip čovjeka današnjice začet u epruveti šezdesetosmaškog laboratorija, čovjek koji govori samo o pravima, ali ne i o dužnostima, već od osnovnoškolske dobi.

Koncept (ljudskih) prava izvorno je plemenit i dobar koncept koji ide protiv pretenzija totalitarne države da pokori pojedinca. Danas, odvojen od dužnosti, doveo je do toga da totalitarni pojedinac pokorava državu koja treba providjeti njegove želje i prava, od kolijevke pa do groba. Slikovito, to je problemu koji je,prije ‘68., u svom inauguracijskom govoru Kennedy sažeo u rečenici: “Ne pitajte se što vaša država (zemlja) može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za svoju državu.”

Države na Zapadu danas stenju pod teretom svih tih silnih prava koje je proizveo duh šezdesetosme jer ta prava nisu više utemeljena na razumu i čovjekovoj razumnoj naravi, već na (slijepoj) želji. Sažmimo sve u rečenicu iz romana “Besmrtnost” Milana Kundere u kojoj ovaj pisac supsumira, kako kaže, svu ružnoću današnjega vremena; to je vrijeme u kojem se “svaka želja automatski želi pretvoriti u (ljudsko) pravo”.

Na državi je samo da ispunjava spolne, rodne, socijalne… želje totalitarnog pojedinca. Tako prava totalitarnog pojedinca samo umnažaju dužnosti demokratske države i onih koji stvaraju novac, jer da biste nekom pripisali pravo, netko (mali poduzetnik) mora preuzeti dužnost.

Paradoks je sljedeći, u totalitarnoj državi pojedinac nije slobodan, u demokratskoj državi država nije slobodna, ona je feminizirana, majka kućanica, “sluškinja” koja stalno mora umnažati sise kako bi odgovorila sve objesnijim zahtjevima totalitarnog pojedinca i njegovih sumanutih želja koje se svakim danom sve više umnažaju.

Ja želim biti žensko, nema problema, država će ti platiti operaciju, ja želim dijete, nema problema država će providjeti, ja želim status braka, nema problema, država će to riješiti, ja želim… Kultura u kojoj se i imanje djeteta (dijete kao posjed, stvar kao iPhone ili automobil) naziva “pravom” jest kultura u kojoj je ludost i arogancija narcisizma legalizirana kao norma, a ljudska i ina prava poprimaju razmjere sekularne religije, neka vrsta posljednje utopije.

U takvom narcističkom društvu totalitarnog pojedinca mikroidentiteti, poput spolnih/rodnih LGBTIQ… niču kao gljive poslije kiše, dočim se guše povijesni makroidentiteti, nacija, religija…, sve što miriše na tradiciju, normu. Društvo “ere prava”, kakao je pisao Bobbio, u kojem se svatko bori samo za sebe i svoje pravo jest društvo koje proizvodi usamljenu gomilu, skup atomiziranih pojedinaca koji zajednički život čine nemogućim, društva se i države urušavaju jer se urušava zajednica kao takva.

Tamo gdje totalitarni pojedinac i njegove želje postaju automatski norma ili zakon, svaki drugi zakon je aboliran, prije svega onaj zdravog razuma. Čovjek se reducira na konzumenta, bonvivana i singla koji se ne želi ženiti niti preuzimati bilo kakve obveze, pa mi onda na Zapadu drvimo o demografskoj katastrofi, previđajući da je to samo posljedica delirija totalitarnog pojedinca koji izvan sebe i svog samoostvarenja ne vidi ništa drugo.

U sprezi sa sveučilištima, koja su pokorili u sklopu gramscijanskog “marša kroz institucije”, svoju manjinsku kulturu i etos nametnuli su kao dominantnu, pa uz pomoć novog bigotizma zvanog “politička korektnost” još ono malo “nazadnih snaga” što je preostalo žele ušutkati ili isključiti iz društva.

Naime, budući da ljevičarska politička revolucija nije uspjela, šezdesetosmaši i njihova djeca na sveučilištima i kulturnim institucijama okrenuli su se jezičnoj revoluciji zvanoj politička korektnost, pa riječi sa sufiksom fobija niču svaki dan kao korov, uvode se nove riječi i zamjenice, etiku su zamijenile etikete, a zakoni, kao u Kanadi, počinju propisivati kako koga treba oslovljavati, inače idete u zatvor zbog “govora mržnje”. Antiseksizam, antirasizam, antifašizam, antidiskriminacija…, i svi ti deseci “anti-” postali su prazni pojmovi, tek maljevi za udaranje po onima koji odskaču od njihova jezičnog puritanizma.

Države su popustile pred ovom orvelovskom rabotom pa svaki dan lifraju zakone dodvoravajući se patologiji preobučenoj u modernost, u progres, u borbu protiv nasilja (Istanbulska), a zapravo se ne radi ni o kakvom napretku, već o vremenu u kojem su poremećaji ušli u modu pod krinkom raznoraznih prava, odvojenih od bilo kakvih dužnosti i zakona, utemeljenog ne u slijepoj želji, to ima i životinja, već u čovjekovoj razumnoj naravi.

Proglasivši pak istinu konstruktom, u procesu zakonodavstva ostvarilo se Hobbesovo “proročanstvo” kako “auctoritas, non veritas facit legem” (autoritet, ne istina čini zakone), iz čega slijedi i odvajanje prava i pravde na tragu Hansa Kelsena koji kaže kako nešto “nije zapovjeđeno zato što je pravedno, već je nešto pravedno zato što je zapovjeđeno”, a zapovjeđeno je da je “zabranjeno zabranjivati”.

Politika u klasičnom smislu šezdesetosmaše ne zanima, oni težište prebacuju s javnog na privatno, pogotovo na svevrišteće “probleme” seksualnih prava i sloboda. Ona je zapadna inačica maoizma i njegove “kulturne revolucije”, baš kako je upozorio Revelli: “Šezdesetosma je bila zapravo kulturna revolucija. Ili antropološka, rečeno još snažnije, u smislu premještanja žarišta na svagdašnji život, na stilove života”, posebno kada je obitelj u pitanju.

Mao Ce Tung je svoju kulturnu revoluciju provodio u ime totalitarne države, šezdesetosmaši u ime totalitarnog pojedinca. Ima li razlike u ove dvije kulturne revolucije? U biti ne. I totalitarna država i totalitarni pojedinac plod su samovolje. Mao Ce Tung se samo dao istetovirati, obukao traperice, ošišao na irokezu, i pustio drugima da isto od sebe rade što ih je volja. Da, volja, ili u prijevodu – zbogom pameti.

Ivica Šola / Globus

 

Ivica Šola: Što mislim o Živom zidu? Isto što i o Lenjinu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati