Pratite nas

BiH

Višnja Starešina: Godina ispitivanja granica

Objavljeno

na

Velika žurba oko političkih savezništava i budućih državnih granica obilježila je kraj ove 2016. godine u našem najbližem susjedstvu – u BiH.

Priča prva: neprikosnoveni šef Republike Srpske Milorad Dodik upire sve svoje veze ne bi li ipak stigao u Washington, na jedan od balova povodom inauguracije novog američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Priča druga: bivši pripadnik srednjeg ešalona britanske diplomacije Timothy Less objavljuje u vanjskopolitičkom časopisu Foreign Affairs izazovnu analizu u kojoj pledira za promjenu granica na Balkanu.

Priča treća: u izvanrednom prednovogodišnjem izdanju Centralnog dnevnika sarajevske FACE-TV, domaćin Senad Hadžifejzović ugostio je novinara, političara i simboličnu žrtvu Srebrenice Emira Suljagića, da uputi otvoreni poziv na bošnjačko-srpsko savezništvo, kontra pokvarenog Zapada.

Dodiku nije toliko do plesa na kojem će navodno biti i Melania. Više mu je bilo stalo do pozivnice na onu pravu inauguracijsku svečanost izabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa. No kad je već njegovi američki lobisti nisu uspjeli isposlovati, i pozivnica na bal je dobro došla kao povod da uz nju pokuša ishoditi diplomatsku vizu. Da na bal otputuje kao državni dužnosnik. I tu je naišao ne samo na zatvorena vrata američkog veleposlanstva u Sarajevu, već ga je snašao i izravni telefonski poziv zamjenika pomoćnika američkog državnog tajnika Briana Hoyt Yeea, onog istog koji je nedavno bio na turneji Zagreb – Sarajevo i s čijim porukama o nužnosti reformi u državi, zahtjevom za veći angažman protiv radikalizacije i terorizma i osudu svake primisli secesionizma Republike Srpske nisu bile zadovoljne ni sarajevske ni banjolučke vlasti.

B. Hoyt Yee je, navodno, zatražio da se Dodik odrekne deklaracije koja ne isključuje raspisivanje referenduma o odcjepljenju Republike Srpske. Dodik navodno nije pristao. I ostao je bez diplomatske vize pa sad traži druge načine (običnu vizu) da ipak stigne na bal s Melanijom.

Milorad Dodik nije postigao maksimalističke ciljeve. Ali čak i bilo kakvo putovanje u blizinu Trumpove inauguracije bilo bi mu iskoristivo u propagandne svrhe u vrijeme kada prkosi aktualnoj američkoj politici i presudi Ustavnog suda BiH i priprema proslavu 25. obljetnice Republike Srpske, što je tek utiranje puta za odcjepljenje.

No tim su mu čvršće vrata zatvorena. Naime, ni B. Hoyt Yee nije od jučer i srpske propagandističke vještine mu nisu nepoznate. Taj “zamjenik pomoćnika državnog tajnika”, kako ga često posprdno tituliraju Dodikovi mediji, u postjugoslavenskim mirovnim i političkim procesima je zapravo dulje nego Milorad Dodik, još od 1993. godine, kada je kao mladi asistent posebnog američkog izaslanika za BiH Charlesa Redmana vodio bilješke na svim ključnim razgovorima i pregovorima za zaustavljanje rata, na kojima se stvarala nova državna arhitektura Balkana i utirao put daytonskom miru pod američkim vodstvom, miru koji je podrazumijevao vojnu pobjedu nad srpskim vojskama u Hrvatskoj i BiH.
Od tada do danas B. Hoyt Yee je na najrazličitijim pozicijama u američkoj diplomaciji ili NATO-u bio vezan uz europski jugoistok, da bi zadnjih godina postao ključna osoba u State Departmentu za jugoistočnu i srednju Europu. Zašto podsjećam na to? Tek da se vidi da nije samo srpska politika ta koja ima kontinuitet.

No Dodikovi propagandistički kapaciteti nisu za podcjenjivanje. Uostalom, propaganda je tradicionalno najjači dio srpske vanjske politike. U nju se ulaže mnogo. I truda i novca. I rezultati ne izostaju. Bez obzira na rasplet, negdje u uhu ostat će njegova priča: kako za novog američkog predsjednika on više nije persona non grata, a osamostaljenje Republike Srpske više nije sasvim neprihvatljivo.

Dodatni vjetar u leđa Dodikovim naporima daje analiza bivšeg britanskog diplomata Thimothyja Lessa objavljena u uglednom časopisu za vanjsku politiku Foreign Affairs. Riječ je zapravo o apelu za promjenom granica na Balkanu i stvaranju većih nacionalnih država: Srbije, Albanije i Hrvatske, konceptu u kojem BiH praktički nestaje. Nije to prvi put da se različitim probnim balonima testiraju ideje o promjeni granica na jugoistoku Europe. No da bi se znala težina i pozadina tih ideja, bitno je znati tko stoji iza njih. Više detalja upućuje da je i to jedan od Dodikovih lobističkih pothvata.

Prvo, da neka ozbiljna država testira ideje o promjeni granica, ne bi to činila preko anonimnog bivšeg diplomata srednje razine (bivši voditelj ureda britanskog veleposlanstva u Banjoj Luci i u Makedoniji). Drugo, cijela je analiza tako očito ciljana na afirmaciju osamostaljenja Republike Srpske.

I treće, Crna Gora je u tom konceptu ponovno “pripojena” Srbiji, što je protivno bilo kojoj zapadnoj politici.

Priča treća traje u bošnjačkim medijima i medijima tzv. regionalne provenijencije, u vidu poziva na bošnjačko-srpski savez kontra Zapada. Najeklatantniji primjer je upravo spomenuti razgovor Senada Hadžifejzovića s Emirom Suljagićem. Glavne su Suljagićeve poruke: ni mi ni Srbija nemamo ništa od Zapada, dosad smo vodili njihove ratove, što nas je dovelo u civilizacijsku karantenu, izbjeglička kriza je pokazala Europu kao skupinu ksenofobnih država koje se ograđuje žicom, Hrvatska vodi specijalni rat protiv BiH na njezinu tlu, Angela Merkel traži od Andreja Plenkovića da joj pomogne podjarmiti BiH, kako bi 120.000 HDZ-ovaca mogli zauvijek upravljati rajom…

Zato E. Suljagić gorljivo poziva na srpsko-bošnjačko savezništvo, “da zajedno uredimo svoju avliju”, jer su, eto, povijesno upućeni jedni na druge. Kada to kaže E. Suljagić, njegove riječi imaju osobitu propagandističku vrijednost. Jer on je jedan od rijetkih muslimanskih mladića koji su preživjeli srpski srebrenički pokolj 1995. (bio prevoditelj za UNPROFOR), obitelj mu je bila žrtva četničkih pokolja i u Drugom svjetskom ratu, Europa je od njega napravila simbol žrtve i svoje loše savjesti, provela ga je kroz svoje institucije i sveučilišta na kojima je stekao sva svoja politička znanja i akademska zvanja, kao političar i dužnosnik u BiH već godinama živi od europskog novca…

A on joj sad pljuje u lice moleći Srbe za savezništvo. Ohrabreni snažnim utjecajem Rusije i Turske, srpski i bošnjački politički establišment danas šalje otvorenu poruku savezničkog sukoba sa Zapadom. Zapravo pozicije su slične onima u bivšoj Jugoslaviji 1990. Hrvatska je danas u povoljnijem položaju nego tad: jer je država, jer je članica EU-a i NATO-a i jer se srpsko-bošnjačko savezništvo jasno pokazuje kao antizapadno savezništvo.

No to je prednost samo ako Angela Merkel i Donald Trump žele vidjeti što to vuče u savezništvo Emira Suljagića i Aleksandra Vučića, zašto će se tom savezu u sljedećem koraku pridružiti Milorad Dodik i Bakir Izetbegović. Ako prihvate činjenicu da će Zapad uvijek biti uljez i neprijatelj u njihovoj avliji. I ako ih pokušavaju pridobiti uza se još jednom stipendijom.

Višnja Starešina/slobodnadalmacija

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Uhićenja osumnjičenih muslimana – Kazalište u režiji Bakira Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Bakir Izetbegović ne samo da je vrlo loš čovjek i još gori političar, nego dokazuje kako nema ni redateljskog dara, jer ovako naivne predstave pod radnim naslovom: „lov na potencijalne ratne zločince – bošnjake“ teško bi mogle proći kod djece predškolskog uzrasta, kamo li kod odraslih ljudi.

Tobožnje pompozno uhićenje 13-orice bivših pripadnika „Armije B i H“ zbog sumnji počinjenja ratnih zločina u Konjicu, kao i ovo zadnje vezano za „progon“ potencijalnih ubojica generala HVO-a Vlade Šantića (Hamdija Abdić zvani Tigar, Dedo Karabegović, Jasmir Topal, Ramiz Bajramović i Enver Keranović – svi bivši pripadnici „Armije BiH“ koji su – kako javljaju mediji – već pušteni na slobodu nepunih 24 sata nakon privođenja!), trebali bi valjda amortizirati opravdano ogorčenje Hrvata u B i H sramotnom haškom presudom, pri čemu su muslimanski zločinci i islamske glavosječe ostali netaknuti, neoptuženi i neosuđeni. Naravno i svijetu treba pokazati kako sarajevska vlast njeguje „pravnu državu“, iako je očito na svakom koraku da od nje ni zametka nema.

Prozirna medijska kampanja koja sve to prati po diktatu Sarajeva, još otužnije djeluje promatra li se u kontekstu pojave brojnih dokumenata koji svjedoče o planskom etničkom čišćenju područja Žepča, Jablanice, Konjica i drugih, što ih je vrh „Armije B i H“ planirao i dogovarao međusobno, što potvrđuju njihovi telefonski razgovori i prepiska. Dakle, tamo gdje je očito kako su poznati nalogodavci (Sefer Halilović, Zulfikar Ališpaga Zuka i drugi) ne reagira se, nego se uhićuje one koji su bili obični vojnici i eventualno izvršitelji ponekog zločina.

Bosna i Hercegovina je samostalna i neovisna država (ili bi barem tako trebalo biti) već više od 25 godina, ali u njoj ni „p“ od pravne države. Sudovi pod patronatom Sarajeva (i bošnjačko-muslimanske klike na čelu s Bakirom Izetbegovićem), svojim bošnjacima-muslimanima za ratne zločine sude po Krivičnom zakonu bivše SFRJ (koji je blaži), a Hrvatima po novom, oštrijem (KZ Federacije iz 2003.).

I gdje su tu pravda i pravna država? Kako se u istoj zemlji metodom segregacije mogu usporedo primjenjivati dva zakonodavna instituta od koji jedan pripada nepostojećoj zemlji?

Toga nema nigdje u svijetu!

Sarajevska vladajuća klika predvođena Bakirom Izetbegovićem od B i H nastoji napraviti prvi europski kalifat i sad je dobila vjetar u leđa upravo zahvaljujući mešetarima iz haškog sudišta.

Sva ona lupetanja Alijinog nasljednika o „nepostojećim narodima – Srbima i Hrvatima“, o „fašizmu u Hrvata“, ratne prijetnje koje upućuje susjedima, ali i islamizacija što se u B i H puzajući provodi, sad dobivaju neku vrstu „legitimiteta“ ili se barem tako presuda haškog sudišta herceg-bosanskoj „šestorci“ tumači u Sarajevu.

Ima, doduše i bošnjaka-muslimana koji smatraju da je ta puzajuća islamizacija koja ima za cilj promijeniti mentalitet muslimanskog naroda na području B i H i vratiti ga šerijatskom pravu i džihadu dugoročno opasnija čak i od terorizma i bombaških napada. Jedan od njih poznati je diplomat, novinar (bio dopisnik iz Kaira, Beiruta, Alžira, Sirije, Libije, Jordana, Izraela), publicist, veleposlanik B i H u više islamskih zemalja (Jordan, Irak, Sirija, Libanon) i dobar poznavatelj ove materije Zlatko Dizdarević. On u uvodu jednoga od svojih tekstova s temom islamizacije B i H piše:

 „Novostvoreni ‘duhovni ekstremizam’ na temeljima ciljano krivih tumačenja ima širom otvorena vrata za ulazak i ljudi i ideja čiji su rezultati djelovanja već sada, da ne govorimo dugoročno, razorniji od prijetnji terorista pojedinaca“. (Vidi: https://ba.boell.org/bs/2017/01/26/islamizacija-bosne-na-kojoj-adresi-je-opasnost; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.12.2017.)

Kako god bilo, propusti međunarodnih tijela, posebice UN-a – poput ovih vezano za posljednju hašku presudu, objektivno su potpora provođenju agresivne islamizacije ove zemlje, sa svim onim negativnim i štetnim procesima što ih ona sobom donosi.

Od tih silnih „hapšenja“ muslimanskih osumnjičenika za ratne zločine i njihovog „kažnjavanja“, naravno, neće biti ništa, a što se islamskih glavosječa – mudžahedina (koji su, da ne zaboravimo, bili ustrojbenim dijelom „Armije B i H“; primjerice, odred „El Mudžahid“ pripadao je 7. brigadi, 3. korpusu), oni za sarajevskog bega i njegovu kamarilu ne postoje. U svojim krvavim pohodima ubili su stotine Hrvata, a njih 400 tako što su im u svojim opskurnim i barbarskim ritualnim obredima nakon mučenja odsjekli glave.

I to su za vlast u Sarajevu bili „pojedinačni“ zločini i oni „nemaju nikakve veze s regularnim snagama „Armije B i H“ – iako je odred „El Mudžahid“ po nalogu Alije Izetbegovića formirao sam Atif Dudaković i jako se dobro zna kako je ova najzloglasnija zločinačka postrojba sastavljena od „Allahovih mučenika“ bila dijelom te vojske, pa samim time i pod zapovjedništvom spomenutog Dudakovića.

Sramotna kazna od 3 godine zatvora za njega kao ratnog načelnika Glavnog štaba „Armije B i H“, pri čemu mu se niti jedan jedini dokazani zločin prema zapovjednoj odgovornosti nije stavio na teret, najbolji je pokazatelj „pravde“ koja je provođena, kako na haškom, tako i na bosansko-hercegovačkim sudovima.

Slučaj s Konjicem, kao i ovaj s tobožnjim uhićenjem Hamdije Abdića i družine osumnjičenih za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića, zasigurno nisu jedini. Bit će toga još – ovakvih fingiranih predstava koje su bacanje prašine u oči i alibi za one predstojeće akcije hapšenja Hrvata – „zločinaca“ koji su prava meta.

Da je u Sarajevu bilo imalo dobre volje, pitanje presuda za ratne zločine odavno bi već bilo riješeno, a ne bi se čekalo do danas. Ako se zauzme stav da su samo druge strane krive, a vlastiti narod bezgrešan, pomaka nema niti ga može biti.

Atmosfera u bošnjačko-muslimanskom političkom vrhu, njihovoj vodećoj stranci SDA i medijima koji su pod kontrolom Sarajeva sve je više nalik na euforiju uoči linča ili lova na vještice.

Bakir nikako da se okane bizantskih smicalica i šićardžijskog, šarlatanskog vođenja politike. To mu je babo Alija ostavio u amanet jer se i sam slično ponašao poučen taktikom svojih idola Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića s kojima je potajno dijelio Bosnu i nastojao stvoriti etnički čistu muslimansku državu na tlu B i H, dok se službeno cinično „zalagao“ za njezinu cjelovitost.

Zar sarajevski beg doista misli da će ove njegove sapunice (režirane lošije nego one turske u kojima se na groteskan način slavi i glorificira lik i djelo njegovog rahmetli babe Alije) bilo tko od Hrvata progutati?

A Europa?

Ona se bori protiv islamskog terorizma u svijetu, a u vlastitoj kući mu širom otvara vrata, hrabri ga i pothranjuje!? Bosna i Hercegovina je na najboljem putu da postane prva europska baza islamskog radikalizma i to upravo uz pomoć Europe!?

Kakvog li paradoksa!

Kako je moguće voditi tako nepromišljenu i u suštini autodestruktivnu politiku?

Moguće je, jer Europsku uniju vodi skupina diletanata koja donosi ad hoc rješenja od danas do sutra po diktatu vodećih zapadno-europskih država i SAD-a i njima je najvažnija supremacija nad ostalim članicama u skladu s trenutačnim interesima, bez ikakve vizije i predstave o budućnosti. Oni su na koncu tu Uniju i stvorili sebe radi i iz razloga osiguravanja svojih strateških i ekonomskih interesa, a nikako vođeni nekim višim ciljevima „pravde“, „demokracije“, „slobode“ i „napretka“, kako se s vremena na vrijeme znaju prigodničarski i razmetljivo hvaliti. Iza svega kriju se sebični interesi „velikih“. Sve drugo su floskule i tlapnje. Igrokaz.

Europa ima kratku pamet i nije joj prvi put da radi protiv vlastitih interesa. Dugoročno, od ovakvih poteza imat će goleme štete, ali to će kao i obično shvatiti tek kad bude kasno.

Kad im glavosječe i bombaši u još većem broju stignu u Berlin, London, Pariz, Amsterdam, Bruxelles…kad zaredaju novi teriristički napadi i kad njihovi građani više ne budu smjeli nosa promoliti iz svojih stanova i kuća ni u sred dana, tek onda će europskoj gospodi (možda) ponešto od svega biti jasnije.

Kao što je i Angeli Merkel možda poslije svega sinulo u glavu (mada to neće priznati) kako će Njemačku skupo koštati to što je ona osobno i velikodušno pozvala islamske migrante u svoju zemlju po sistemu navali narode.

Svaka škola se plaća.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na današnji dan prije 22 godine potpisan Daytonski sporazum

Objavljeno

na

Objavio

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini poznatiji kao Daytonski mirovni sporazum potpisan je na današnji dan 1995. godine u Parizu čime je okončan četverogodišnji rat u BiH.

Prethodno je Daytonski sporazum 21. studenog 1995. godine parafiran u Wright-Patterson bazi kod Daytona, u američkoj državi Ohio.

Ovaj sporazum rezultat je diplomatske inicijative američke vlade koju je otpočeo tadašnji glavni američki posrednik Richard Holbrooke u vrijeme kampanje tadašnjeg predsjednika Billa Clintona.

Konferencija se održala od 1. do 21. studenoga 1995. Glavni su sudionici bili Alija Izetbegović (predsjednik Republike BiH), Slobodan Milošević (predsjednik Republike Srbije, Srbija i Crna Gora, ondašnja SR Jugoslavija) i Franjo Tuđman (predsjednik Republike Hrvatske), predstavnici triju država nastalih iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te glavni američki pregovarač, veleposlanik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.

Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. Najveći uspjeh Daytonskog sporazuma je što je njime okončan rat.

Predsjedatelj Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović izjavio je medijima će nakon izbora 2018. godine u BiH morati doći do političkog dogovora u vezi Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je na današnji dan 1995. godine potpisan u Parizu.

Sporazum je bio kočnica rata, ali kroz sljedećih 22 godine pokazalo se da Daytonski sporazum stvara mnoge probleme. Postao je izvor nesuglasja triju strana. Tumačio se na razne načine. Donio je ustavne i pravne odredbe koje vrijede i danas. U mnogim odredbama postao je kočnica suživota. Daytonski sporazum nije bio stalan, nego ga se mijenjalo tiho i prešutno kroz 22 godina, često na štetu Hrvata.

– Od Daytona je ostao Dayton koliko god je skrnavljen kroz neke faze 2001., 2003. godine… Oko toga mislim da ćemo svi veoma brzo morati sjesti. To će biti jedan politički dogovor koji ćemo uraditi mislim ne do izbora 2018. godine, jer evidentno će to biti jedna drugačija utakmica, nego nakon izbora – kazao je Čović. Uvjeren je da će HDZ BiH biti na vlasti na svim razinama nakon izbora, kada će “oko navedenih stvari precizno zauzeti stav“.

– Naš cilj je osigurati konstitutivnost sva tri naroda i to je minimum da bi država mogla funkcionirati – rekao je Čović nakon sastanka stranačkih delegacija HDZ-a BiH i SNSD-a na Jahorini. Tom prilikom, i predsjednik Republike Srpske i SNSD-a Milorad Dodik komentirao je Daytonski sporazum, koji je za njega “srušen voljom međunarodnog faktora“, smatrajući da su uništene i bazične vrijednosti tog sporazuma.

– Eliminirani su entiteti i konstitutivni narodi u značajnim projektima i odlučivanju, a nametale su se i špekulativne prakse koje su recimo u vezi onoga što govorimo u vezi Izbornog zakona – da jedan narod bira svoje predstavnike i da drugi narod ne može izabrati. Srbima uporno u Federaciji drugi odnosno druge političke stranke biraju predstavnike. Zato ne vidimo da je to doprinos stabilizaciji BiH – smatra Dodik.

Kazao je da je sasvim logično što HDZ BiH, “koji predstavlja političku volju Hrvata u BiH i zagledan u matičnu zemlju Hrvatsku”, podržava ulazak BiH u NATO. SNSD razumije što HDZ promovira tu vrstu integracija isto kao što, navodi Dodik, HDZ vjerojatno razumije da su “Srbi i srpski narod zagledani u politike globalnih regionalnih integracija u vezi onoga što radi Srbija”.

– Dok god vodimo ove politike, NATO integracije nisu naš cilj i nećemo davati naše suglasnosti na razini BiH o tome – poručio je Dodik novinarima.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari