Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Hrvatska kao Europska vojna krajina

Objavljeno

na

Politička budućnost njemačke kancelarke Angele Merkel trenutačno ovisi o Albaniji.

Ako do nedjeljnog EU mini summita o migrantima kancelarka, stiješnjena ultimatumom svog ministra unutarnjih poslova Horsta Seehofera, uspije uvjeriti albanskog premijera Edija Ramu da u Albaniji napravi „hotspot“ za tražitelje azila u državama EU-a, Merkel bi mogla osigurati kratki produžetak svoje vlade.

Posljednje informacije uoči summita govore da je kancelarka i uspjela istrgovati hot-spotove s albanskim premijerom. Ali to nije kraj, već tek početak zapleta.

To samo znači da će ministar Seehofer imati kamo vratiti novodolazeće tražitelje azila, da ga Merkel neće morati odmah smijeniti i time srušiti svoju vladu i potpisati kraj vlastite kancelarske karijere.

Rama drži ključeve

No čak i ako Edi Rama pristane otvoriti migrantske hot-spotove u Albaniji, ako medijskom kampanjom uspiju nadglasati njegove oponente uvjeravajući ih kakve će to velike koristi donijeti Albaniji na njezinu putu u EU, koji je zapravo put bez kraja, izvjesno je da se zajednička europska politika prema migrantskoj krizi raspada.

Države Višegradske skupine (Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka) odlučile su ne sudjelovati na mini summitu, jer se i otprije protive zajedničkoj europskoj migrantskoj politici pod dirigentskom palicom kancelarke Merkel.

Italija, koja je trenutačno ključna država za budućnost europske migrantske politike, je nakon izvjesnog dvoumljenja odlučila ipak sudjelovati na mini summitu, ali ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini poručuje, kako očekuje odluke o efikasnijem čuvanju europskih granica, a ne nove savjete Njemačke i Francuske o tome koliko bi izbjeglica Italija trebala primiti.

Italija je zapravo povukla okidač za resetiranje dosadašnjeg europskog pristupa migrantskoj krizi, nakon što je odbila primiti afričke izbjeglice s broda Aquarius, a ovih su dana u pravom verbalnom ratu oko migranata s francuskim predsjednikom Macronom, u kojem su na istim pozicijama konzervativni nacionalist Matteo Salvini koji je gradio kampanju na antimigrantskoj politici i njegov koalicijski partner Luigi di Maio iz anarhističkog pokreta 5 zvijezda, kojem to nije bilo u fokusu.

Nova talijanska vlada je očito odlučna zatvoriti talijansku migrantsku rutu. A to znači da će se migrantski val ubuduće usmjeravati prema istočnom Jadranu i Balkanu. Da će balkanska tzv. ruta džamija, postati veliki hot-spot.

Hrvatska je pozicija nezavidna, bez obzira pobijedila li Seehoferova, Kurzova i Salvinijeva ili Merkelina i Macronova opcija, bez obzira raspadala li se tzv. zajednička europska politika prema migrantima odmah ili s izvjesnom odgodom. Jer, upravo se Hrvatska nalazi na kraju tzv. balkanske rute, ispred granica schengenske Europe.

Svojom bezglavom i kratkovidnom politikom Hrvatska je prije tri godine pomogla Sloveniji i Mađarskoj da na toj schengenskoj granici podigne žilet žicu, a nakon toga je jednako kratkovidno da žica opstane i postane politički još čvršća.

A mi se čudimo Orbanu

Za hrvatsku europsku budućnost bi bilo jako važno da uđe u sustav schengenskih granica. Ali to ne vide kao svoj interes naši prvi schengenski susjedi Slovenija i Mađarska, koje nam to i daju do znanja, spremne politički koristiti tu našu slabost.

I našim daljim susjedima: Kurzu, Salviniju, Seehoferu koji su odlučni zaustaviti migrantski val, ili da to nazovemo pravim imenom – zaustaviti projekt islamizacije Europe – jednostavnije je to učiniti na Sutli i Dravi, nego na razvedenoj hrvatskoj granici.

Za Hrvatsku je trenutačno maksimalna politička dobit da službeni migrantski hot – spotovi budu u Albaniji, a ne u BiH, u Cazinskoj krajini ili u Salakovcu sjeverno od Mostara. Ali to su samo trenutačni efekti.

Srednjoročno, ako se migrantski valovi ne zaustave izvan europskog kontinenta i ne osigura odgovarajuća skrb za te ljude u Africi, u Aziji, u njihovom matičnom podneblju, u perspektivi će cijeli Balkan postati hot-spot i nema tih schengenskih granica koje će moći izdržati taj pritisak. Balkan nije isto što i Italija.

U tom novom kontekstu, Hrvatska se već nalazi u poziciji suvremene replike nekadašnje Vojne krajine i pitanje je samo što može učiniti da se učvrsti i opstane u toj ulozi. Hrvatska je politika ta koja bi trebala tumačiti europskim partnerima koji žele razumjeti problem, a takvih je sve više: zašto je za europsku sigurnost važno da BiH ni pod koju cijenu ne postane hot – spot?

Zašto nije dovoljno da Sebastian Kurz ili perspektivno Horst Sehofer, otkažu gostoprimstvo radikalnim, od stranih država financiranim imamima u Austriji ili Njemačkoj, već je nužno da utječu na zatvaranje radionica u kojima se oni proizvode u BiH, na Kosovu, u Sandžaku, da obeshrabre državne i političke strukture (ne nužno samo muslimanskog predznaka) koje podupiru taj proces, aktivno ili prešutno?

Zašto je važno da EU ojača policijske kapacitete i kapacitete pravne države u svojim balkanskim „pašalucima“?

Jedino takvom europskom politikom se može prekinuti balkanska migrantska ruta ili tzv. ruta džamija. No umjesto toga, hrvatska se državna politika i dalje zgraža nad Orbanom i čudi Kurzu. Kao na izgubljenom brodu bez kapetana i kormilara, na kojem su upravljanje preuzele vesele tajnice.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Borislav Ristić: Nije vic da ovo s migrantima prelazi sve granice

 

 

Želi li Europa od Hrvatske još jednom napraviti vojnu krajinu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Kad fratri slave sultanovu milost

Objavljeno

na

Objavio

Malo što još može razbuditi i naljutiti rastočeni hrvatski politički narod u BiH. Uspjelo je to fratrima fojničkog franjevačkog samostana koji odlučiše ovih dana dati svoj doprinos podčinjavanju vrhovnoj islamskoj vlasti i obilježiti s malim zakašnjenjem 555. obljetnicu fojničke ahdname. Ahdnama je dokument sultanove milosti.

Prema legendi, turski sultan Mehmed II. Osvajač je u jeku svojeg osvajačkog pohoda u Bosni 1463. dao ahdnamu bosanskom franjevcu fra Anđelu Zvizdoviću, obećavši njome franjevcima osobnu zaštitu i sigurnost imovine, dok budu poštovali njegovu vlast. I fojnička je ahdnama, kao i mnoge slične ahdname koje su prije i poslije pojedinim grupama porobljenih naroda izdavali islamski vladari, počivala na konceptu – zimija, podanika nemuslimana koje islamski vladar tolerira dok su pokorni njegovoj vlasti. U gotovo četiri stoljeća osmanske strahovlade i terora nad kršćanima u Bosni i Hercegovini i kasnijih vlada i strahovlada, fojnička je ahdnama zaboravljena.

Podsjetili su na nju vojnici turskog bataljuna UNPROFOR-a, koji su nakon potpisivanja hrvatsko-muslimanskog primirja i Washingtonskih sporazuma 1994. godine razmješteni na području Zenice. Kopije fojničke ahdname dijelili su po okolnim hrvatskim selima. U tadašnjim okolnostima njihova je ahdnama, barem na prvi pogled, imala drukčiji smisao nego u vrijeme kada ju je sultan Mehmed II. Osvajač izdao kao čin svoje milosti prema bosanskim franjevcima, u isto vrijeme kada je dao dekapitirati posljednjeg bosanskog kralja, katolika Stjepana Tomaševića, pogubljivao i protjerivao bosansko katoličko plemstvo, a stanovništvo silom i porezima motivirao na prijelaz na islam.

Europski džihad

Izgledala je kao znak dobre volje i zaštite od stranih i domaćih islamskih boraca mudžahedina, koji su i nakon potpisanog primirja terorizirali Hrvate katolike. Kako mi je svojedobno ispričao vlč. Tomo Knežević, u to vrijeme župnik u Čajdrašu pokraj Zenice, turski su vojnici uistinu čuvali hrvatska sela od upada mudžahedina, sve dok britanski zapovjednik UNPROFOR-a nije potjerao Turke ostavivši Hrvate bez zaštite. Turska vojska bila je u to vrijeme najsekularnija institucija sekularizirane Ataturkove, odnosno Demirelove moderne Turske. Svjedoci govore kako su tadašnji turski vojnici čak imali izvjesnu nelagodu pred kršćanima zbog osvajačkog osmanskog povijesnog nasljeđa u Bosni.

Nasuprot njima, mudžahedini uvezeni pod visokim političkim pokroviteljstvom Alije Izetbegovića su upravo u središnjoj Bosni razvijali koncept novog europskog džihada, veličajući pritom osvajački pohod sultana Mehmeda II. na Europu, i obećavajući učiniti ono što njemu nije uspjelo – osvojiti Rim.

Samo tada to nitko, osim njih samih, nije primjećivao. Ili ako bi i primijetio, nije uzimao ozbiljno. U jeku muslimanko-hrvatskog rata u studenome 1993., grupa boraca muslimanske A BiH upala je u fojnički samostan, u kojem se je čuvala sultanova ahdnama (ili, kako kažu, njezin rekonstruirani prijepis), izdvojili su upravitelje samostana, gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara i fra Leona Migića, i ubili ih u hodniku samostana, pred drugim fratrima i sestrama. Bila je to simbolična poruka da milost sultana Mehmeda II. ne vrijedi više čak niti za franjevce. Ali nitko nije želio ili možda nije niti umio iščitati tu simboličnu poruku.

Uostalom, bio je rat. A i tko je tada uopće od Hrvata i od zapadnjaka znao što je ahdnama? Nisu to vjerojatno znali čak ni turski vojnici koji su godinu dana poslije nosili kopije ahdname po hrvatskim selima, kao poruku da ih sultanova milost i dalje štiti. Dubinsku simboliku je poznavao onaj tko im je podijelio kopije.

U međuvremenu islamski krugovi u BiH, uz stranu asistenciju, iz ahdname su razvili svoj specifični koncept ljudskih prava, koji počiva na milosti islamskoga gospodara. Upakiran je u dakako lažnu priču kako je islam preko ahdnama razvio poštovanje ljudskih prava stoljećima prije Zapada. Riječ je o potpunom izrugivanju zapadnom konceptu univerzalnih prava čovjeka. Govoriti o ahdnami kao o dokumentu zaštite ljudskih prava, znači priznavati vladavinu islama i pravo vladara da udijeli ili uskrati “ljudska prava” nemuslimanima. No iako zvuči nevjerojatno, ta se priča uspješno prodaje…

Reis ef. Kavazović “prodao” ju je čak i papi Frani za posjeta Sarajevu rekavši mu kako bosanskohercegovački muslimani žele posebno graditi odnose s katolicima “u duhu Ahdname sultana Mehmeda el Fatiha”. Papi Frani se priča svidjela pa je i sam u duhu ahdname kao koncepta ljudskih prava pohodio zimus arapske zemlje, prilagodivši tom ljudskopravaškom duhu legendu o susretu sv. Franje Asiškog i egipatskog sultana Al-Malik al-Kamila 2019. godine.

Proljetos, povodom obilježavanja 555. godišnjice fojničke ahdname, bošnjački političar i predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić poručio je kako ona “kako tada, tako i danas, promovira univerzalne vrijednosti, na kojima počivaju sve moderne i napredne države”. Fojnički su fratri odlučili obilježiti 555. obljetnicu sultanove milosti. A ni Rim danas ne izgleda tako daleko kao 1993., kada je tadašnji vođa mudžahedina Abu Maali najavio njegovo osvajanje s oltara crkve u Gučoj Gori.

Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još jedan u nizu BH apsurda

Objavljeno

na

Objavio

Zbog svakodnevnih besmislenosti koje se javljaju, i na kojima životari Bosna i Hercegovina, ta zemlja je danas zemlja apsurda. Zemlja apsurd. Poput prepoznatljivi beha viceva koji nasmijavaju cijeli region bivše yu-zajednice, i apsurdi koji se u BiH čuju, na neki način postaju konkurencija smijehu, i pomalo se ne razlikuje što je apsurd a što je vic. I po tom pitanju Bosna i Hercegovina je sve zagonetnija, sve veći svjetski labirint iz kojeg se teško izlazi.

Jedni teško nađu izlaz, drugi pak ga i ne traže i čine sve da trajno ostanu u njemu. Količine besmisla koje se množe u toj „svjetskoj birtiji” učinile su da je Bosna i Hercegovina sama jedan svjetski besmisao, nelogičnost i apsurd, ovakva kakva je danas i kakvu je u budućnosti vidi, želi, i svim sredstvima nastoji izgraditi najbrojniji njen narod, Bošnjaci.

A upravo ta bošnjačka otimačina, okupacija i besmislena agresija na Bosnu i Hercegovinu, entitet tri suverena i konstitutivna naroda, jučer Muslimana danas Bošnjaka, jučer i danas Hrvata, te jučer i danas Srba, u najvećoj, zapravo jedinoj mjeri učinila je zemlju besmislenom. I dalje je čine apsurdnom, budući da Bošnjaci ne priznaju svoje zablude, dok svoje vojne mogućnosti preuveličavaju mjereći ih dotokom novca iz muslimanskih zemalja, izvoznica radikalnog, i za budućnost svijeta opasnog, islama.

Oslanjanjem i na staru, i nikad više ponovljivu, barem ne u Bosni i Hercegovini, vojno okupatorsku moć Turske, koja se polako sama urušava poput svih diktatorskih režima, Bošnjaci zagrizaju prevelik beha komad, kojeg niti mogu otkinuti, niti mogu sažvakati. Besmisao svih besmisla kojima je Bosna i Hercegovina ispunjena, i s kojima se i dalje puni sve do pucanja poput prenapuhanog balona, je bošnjačko, gotovo, prisilno samonametanje kako su oni domicilni, autohtoni narod u Bosni i Hercegovini. Besmisao svih besmisla koje potežu Bošnjaci.

Uistinu, apsurd kakav može samo da se pojavi, i da ne živi onoliko dugo koliko ga zagovornici besmislom brane, u apsurdnoj Bosni i Hercegovini. Takvim besmislicama, koje su u dimenzijama dječje mašte, pitanje je prave li i jučerašnji Muslimani, koji su i pokrenuli taj apsurd, i današnji Bošnjaci koji ga brane, time sami sebe nekim apsurdom.

Naime, može li se u jednom starom europskom narodu, dugog nacionalnog identiteta, koji se gradi i materijalom prostora na kojem je rastao i izrastao, dogoditi, ma bilo pod kojim uvjetima, da govori o svojoj autohtonosti na kojem živi, a u isto vrijeme pjevati identitetske pjesme genocidno konfesiocidnom okupatoru tih prostora. Nespojivo je nikakvim identitetsko teritorijalnim vezama bošnjačko pjevanje Turskoj, „Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati” i paralelno s tim govoriti da su oni autohtoni beha narod.

Laički zaključujući čovjeka čini autohtonim u najvećoj mjeri autohtonost majke. Ako je Bošnjacima „Turska mati tako je bilo,,,” a po glasnom, zaglušujućem, pjevanju da jest, više su oni onda, zapravo tom pjesmom se izjašnjavaju turskim autohtonim narodom, koji je tu ostao bilo kao okupator, ili bilo kao poturice koje su život spašavale prihvaćanjem islama. Ne može, pa čak ako je Bosna i Hercegovina ostavljena u amanet suvremenom turskom sultanu, Turčin u Bosni i Hercegovini nikako biti autohtoni narod.

I još kad nadalje pjevaju „tako je bilo i tako će ostati” tu je završena priča tko su, što su i s kojih prostora su autohtoni. „Tako je bilo…“ znači bilo je tako kada su došli kao Turci i okupirali zemlju, i „tako će ostati“ kada je opet okupiraju. Što im je i cilj.

Pjevati pjesme najzloglasnijem beha okupatoru svih vremena može samo onaj narod koji se osjeća, i koji jest dio te agresorske nacije, koji je autohton jedino na okupatorskom, turskom, teritoriju.

Graditi samoproglašenu novu naciju, nacionalni identitet na beha prostoru takvim okupacijskim sredstvima, identificiranjem s agresorom, nije ništa drugo već ponovna agresija na autohtoni hrvatski narod, i bošnjački zločinački pokušaj krađe hrvatske autohtonosti, kao i ubijanje Bosne i Hercegovine kakvu je hrvatski narod u polutisućljetnoj turskoj okupaciji uspio obraniti i očuvati u njenoj europskoj i kršćanskoj autohtonosti, identitetu.

Bošnjačka agresivna krađa hrvatske autohtonosti u Bosni i Hercegovini, zapravo je najgrublje, ravno onom turskom, ubijanje hrvatskog nacionalnog, i vjerničkog katoličkog, četrnaestostoljetnog identiteta izgrađenog i življenog na tom eurohrvatskom prostoru. Bošnjačko lutanje u traženju i izgradnji samoizabranog nacionalnog bošnjačkog identiteta je samo od sebe apsurd, napose zbog toga što negira, istinski autohtoni hrvatski identitet. Vezivati svoju autohtonost za teritorij za koji se bez ikakvih povijesnih, kulturni, civilizacijskih i svjetovnih poveznica vežu, te isti taj teritorij ostavljati agresoru u amanet, besmisao je besmisla, kojeg obično okupatori, veleizdajnici, agresori provode u okupiranim narodima.

Ubijanje i trganje autohtonog korijena da bi se na njegovu mjestu zasadio svoj nacionalni bošnjački identitet, muslimanska je agresija na već stari hrvatski postojeći, koji je četrnaest stoljeća vezan za taj teritorij. No jednako tako to je znak da je muslimanski izabir nacionalnog identiteta Bošnjak na neki način najveći apsurd u Daytonskoj Bosni i Hercegovini. Zato što je to i prisila, jer je proveden bez pitanja, bez nekog referenduma o nacionalnom identitetu, unutar muslimanskog naroda. Stoga se tim novim bošnjačkim identitetom agresira i na Muslimane i agresija na autohtonost već četrnaest stoljeća postojećeg hrvatskog. I to je još jedan u nizu beha apsurda, u nizu besmislica kojima napuhavaju Bosnu i Hercegovinu i čine je trajno neodrživom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari