Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Hrvatska lustracija pod njemačkim kišobranom

Objavljeno

na

Roland Jahn uistinu u svojim izlaganjima ne koristi riječ “lustracija”. Više voli govoriti o rješavanju konflikata prošlosti. A o tome uistinu zna mnogo. Bio je aktivist za ljudska prava i politički zatvorenik u DDR-u, kao novinar i publicist bavio se “rješavanjem konflikata prošlosti” u ujedinjenoj Njemačkoj, a danas je na čelu njemačkog Saveznog ureda za dokumente Stasija.

[ad id=”68099″]

Nije to neki marginalni ured u kojem po starim dosjeima komunističke tajne policije kopaju besposleni bivši politički zatvorenici, nego respektabilna institucija s tisuću zaposlenih i godišnjim proračunom od stotinjak milijuna eura, koja je bila ključna institucija demokratske tranzicije bivšeg DDR-a, a koja danas prenosi svoja iskustva mnogim državama/društvima koja žele izgraditi demokratski sustav i riješiti se totalitarnog naslijeđa.

Bajka o čistkama

Uostalom, njezin prvi šef bio je aktualni njemački predsjednik Joachim Gauck. Upravo njemu gospodin Jahn zamjera što je među zaposlenicima Ureda ostavio i pedesetak bivših suradnika Stasija, jer to smatra neprimjerenim i za instituciju i za te ljude. I upravo je jedan od ciljeva prvog Jahnova mandata bio udaljiti te ljude, nižepozicionirane službenike iz Ureda za arhivu Stasija. On to naziva zbrinjavanjem na drugim, primjerenijim radnim mjestima.

Kad bismo uopće mogli na trenutak zamisliti da takav ured postoji u Hrvatskoj, njegov bi potez izvjesno bio praćen medijskim napadima pod naslovima: “Jahn provodi brutalne čistke”, “Jahnova metla pomela posljednje profesionalce”, “Centar za ljudska prava prijavio Jahna Europskoj komisiji”…

Razlika u poimanju vlastite totalitarne prošlosti između Njemačke, koja je to raščišćavanje provela najsustavnije, i Hrvatske, koja je u tome na europskom začelju, mogla se gotovo opipati prigodom Jahnova nedavnog predavanja u Zagrebu. Jahn je govorio koliko je spoznaja vlastite totalitarne prošlosti nužna za izgradnju demokratskog društva.

Manolić kao pokajnik

veliki_intervju_manolićS hrvatske je strane dobivao odjek kako bi lustracija bila novi progon vještica, kako bi se poticali novi razdori i osvete, jedna nepravda bila zamijenjena drugom. Pažljivo odabrani hrvatski auditorij i sugovornici kao da ni danas ne mogu ili ne žele pojmiti da se lustracija u tranzicijskim demokracijama ne provodi tako da neki novi Manolić napravi popise nepodobnih i sumnjivih lica, koje će onda njegovi povjerenici eliminirati iz sustava, nego počiva na uspostavi demokratskog sustava i pravne države te na spoznaji naravi i metoda totalitarnih poredaka. A ta spoznaja čini društveno nepristojnim i neprihvatljivim javno djelovanje osoba najdublje vezanih uz bivšu komunističku tajnu policiju i javno veličanje tih sustava.

Da u Hrvatskoj takva spoznaja postoji, onda nikome ne bi palo na pamet medijski promovirati Josipa Manolića kao autoritet za lustraciju, nego bi mogao pridonijeti procesu spoznaje jedino kao iskreni pokajnik, tumačeći današnjim generacijama što je činio ljudima poredak kojim vladaju komunistička partija i njezina tajna policija, kako su eliminirali stvarne ili potencijalne političke protivnike, ucjenjivali ljude, cijelim obiteljima udarali pečat nepodobnosti, kako su uništili građansku i intelektualnu elitu pozicionirajući ih na društvenu marginu ili ih potičući da uspjeh potraže vani. I kako je na kraju taj sustav podobnosti doživio svoj nužni ekonomski krah.

Da postoji minimum društvene svijesti o totalitarnoj naravi komunističkog režima, onda bi hrvatski mediji pomno pratili kako nam njemačko pravosuđe “lustrira” sustav kroz suđenje bivšim šefovima Udbe Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, onda Milanovićeva Vlada ne bi različitim smicalicama onemogućavala njemačkom sudu da dođe do arhiva bivše Partije, nego bi taj arhiv bio odavno dostupan u Hrvatskom državnom arhivu, onda ne bi bio potreban vanjski politički pritisak da bi SOA dobila političko dopuštenje nedavno predati ionako osakaćen i “pročišćen” arhiv republičke Udbe Državnom arhivu, kao posljednja država u Europi koja čini javno dostupnim arhiv svoje komunističke tajne policije.

Onda ne bi svatko tko ozbiljno spomene nužnost lustracije kao preduvjet demokratskog poretka i gospodarskog razvoja bio ismijan i difamiran, kao što se to ljetos dogodilo šefu oporbe Tomislavu Karamarku, kao što se dvadesetak godina događalo Vici Vukojeviću, omiljenoj meti difamacijskih kampanja starih udbaških struktura, kako bi se zaustavila spoznaja o bivšem sustavu. Onda ne bi u posljednjih dvadesetak godina bili potiho stvaralački “ubijani” ljudi koji su pokušali otvoriti vrata toj spoznaji, poput redatelja Miroslava Mikuljana nakon filma o Jazovki ili Nikole Babića nakon filma o Bruni Bušiću.

Sustav podobnosti

No, to sljepilo na spoznaju o hrvatskom totalitarnom naslijeđu ne proizlazi iz neznanja i slučajnosti, nego iz gotovo završenog procesa obrnute lustracije koju su nakon prvog izbornog poraza u Hrvatskoj proveli nelustrirani pripadnici komunističke oligarhije. Koristeći i zlorabeći instrumente višestranačja i demokratskih poredaka, opet su uspostavili sustav podobnosti i u tišini ponovno ovladali društvom ii državom: medijima, pravosuđem, akademskom zajednicom, državnom upravom, javnim poduzećima, uz permanentnu potporu bivših predsjednika Mesića i Josipovića, a posljednjih godina su vrlo otvorenu potporu dobivali i od Milanovićeve Vlade: od “lex Perkovića” nadalje.

Poticaji na promjenu su, pak, dolazili iz Europske unije, u kojoj je Njemačka preuzela svojevrsno skrbništvo nad hrvatskim demokratskim odgojem, pa i münchensko suđenje i zanimanje za djelovanje Rolanda Jahna i Ureda za arhive Stasija valja gledati u tom kontekstu. Uz to, lustracijski procesi komunističkog naslijeđa ušli su u službeni program europskih pučana, najjače političke grupacije u Europskom parlamentu, čiji je član i HDZ. Osim toga, pokazalo se da su bivše države komunističkog bloka nakon provedenih određenih oblika lustracije postale gospodarski znatno uspješnije (najbolji je primjer Poljska), a da je tamo gdje je lustracija bila simbolična ili je potpuno izostala lakša penetracija Putinova utjecaja.

’Ili oni ili mi’

Zato će pitanje lustracije ili očuvanja sadašnjeg stanja biti u samoj srži predstojećih parlamentarnih izbora, iako će svi vjerojatno izbjegavati o tome govoriti. Zoranu Milanoviću to ne odgovara jer je nelustrirana Hrvatska izvor njegove moći i vlasti. Pritom uistinu ne mislim da je Milanović osobno dio te totalitarne oligarhije, ne vjerujem čak niti da on to istinski razumije.
Niti Tomislavu Karamarku nije pragmatično o tome previše govoriti. Jer već mu je poručeno da će ga to učiniti metom difamacije. Ali Zoran Milanović je već izgovorio suštinu procesa kada je revolucionarno poručio: Ili oni ili mi.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Kad fratri slave sultanovu milost

Objavljeno

na

Objavio

Malo što još može razbuditi i naljutiti rastočeni hrvatski politički narod u BiH. Uspjelo je to fratrima fojničkog franjevačkog samostana koji odlučiše ovih dana dati svoj doprinos podčinjavanju vrhovnoj islamskoj vlasti i obilježiti s malim zakašnjenjem 555. obljetnicu fojničke ahdname. Ahdnama je dokument sultanove milosti.

Prema legendi, turski sultan Mehmed II. Osvajač je u jeku svojeg osvajačkog pohoda u Bosni 1463. dao ahdnamu bosanskom franjevcu fra Anđelu Zvizdoviću, obećavši njome franjevcima osobnu zaštitu i sigurnost imovine, dok budu poštovali njegovu vlast. I fojnička je ahdnama, kao i mnoge slične ahdname koje su prije i poslije pojedinim grupama porobljenih naroda izdavali islamski vladari, počivala na konceptu – zimija, podanika nemuslimana koje islamski vladar tolerira dok su pokorni njegovoj vlasti. U gotovo četiri stoljeća osmanske strahovlade i terora nad kršćanima u Bosni i Hercegovini i kasnijih vlada i strahovlada, fojnička je ahdnama zaboravljena.

Podsjetili su na nju vojnici turskog bataljuna UNPROFOR-a, koji su nakon potpisivanja hrvatsko-muslimanskog primirja i Washingtonskih sporazuma 1994. godine razmješteni na području Zenice. Kopije fojničke ahdname dijelili su po okolnim hrvatskim selima. U tadašnjim okolnostima njihova je ahdnama, barem na prvi pogled, imala drukčiji smisao nego u vrijeme kada ju je sultan Mehmed II. Osvajač izdao kao čin svoje milosti prema bosanskim franjevcima, u isto vrijeme kada je dao dekapitirati posljednjeg bosanskog kralja, katolika Stjepana Tomaševića, pogubljivao i protjerivao bosansko katoličko plemstvo, a stanovništvo silom i porezima motivirao na prijelaz na islam.

Europski džihad

Izgledala je kao znak dobre volje i zaštite od stranih i domaćih islamskih boraca mudžahedina, koji su i nakon potpisanog primirja terorizirali Hrvate katolike. Kako mi je svojedobno ispričao vlč. Tomo Knežević, u to vrijeme župnik u Čajdrašu pokraj Zenice, turski su vojnici uistinu čuvali hrvatska sela od upada mudžahedina, sve dok britanski zapovjednik UNPROFOR-a nije potjerao Turke ostavivši Hrvate bez zaštite. Turska vojska bila je u to vrijeme najsekularnija institucija sekularizirane Ataturkove, odnosno Demirelove moderne Turske. Svjedoci govore kako su tadašnji turski vojnici čak imali izvjesnu nelagodu pred kršćanima zbog osvajačkog osmanskog povijesnog nasljeđa u Bosni.

Nasuprot njima, mudžahedini uvezeni pod visokim političkim pokroviteljstvom Alije Izetbegovića su upravo u središnjoj Bosni razvijali koncept novog europskog džihada, veličajući pritom osvajački pohod sultana Mehmeda II. na Europu, i obećavajući učiniti ono što njemu nije uspjelo – osvojiti Rim.

Samo tada to nitko, osim njih samih, nije primjećivao. Ili ako bi i primijetio, nije uzimao ozbiljno. U jeku muslimanko-hrvatskog rata u studenome 1993., grupa boraca muslimanske A BiH upala je u fojnički samostan, u kojem se je čuvala sultanova ahdnama (ili, kako kažu, njezin rekonstruirani prijepis), izdvojili su upravitelje samostana, gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara i fra Leona Migića, i ubili ih u hodniku samostana, pred drugim fratrima i sestrama. Bila je to simbolična poruka da milost sultana Mehmeda II. ne vrijedi više čak niti za franjevce. Ali nitko nije želio ili možda nije niti umio iščitati tu simboličnu poruku.

Uostalom, bio je rat. A i tko je tada uopće od Hrvata i od zapadnjaka znao što je ahdnama? Nisu to vjerojatno znali čak ni turski vojnici koji su godinu dana poslije nosili kopije ahdname po hrvatskim selima, kao poruku da ih sultanova milost i dalje štiti. Dubinsku simboliku je poznavao onaj tko im je podijelio kopije.

U međuvremenu islamski krugovi u BiH, uz stranu asistenciju, iz ahdname su razvili svoj specifični koncept ljudskih prava, koji počiva na milosti islamskoga gospodara. Upakiran je u dakako lažnu priču kako je islam preko ahdnama razvio poštovanje ljudskih prava stoljećima prije Zapada. Riječ je o potpunom izrugivanju zapadnom konceptu univerzalnih prava čovjeka. Govoriti o ahdnami kao o dokumentu zaštite ljudskih prava, znači priznavati vladavinu islama i pravo vladara da udijeli ili uskrati “ljudska prava” nemuslimanima. No iako zvuči nevjerojatno, ta se priča uspješno prodaje…

Reis ef. Kavazović “prodao” ju je čak i papi Frani za posjeta Sarajevu rekavši mu kako bosanskohercegovački muslimani žele posebno graditi odnose s katolicima “u duhu Ahdname sultana Mehmeda el Fatiha”. Papi Frani se priča svidjela pa je i sam u duhu ahdname kao koncepta ljudskih prava pohodio zimus arapske zemlje, prilagodivši tom ljudskopravaškom duhu legendu o susretu sv. Franje Asiškog i egipatskog sultana Al-Malik al-Kamila 2019. godine.

Proljetos, povodom obilježavanja 555. godišnjice fojničke ahdname, bošnjački političar i predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić poručio je kako ona “kako tada, tako i danas, promovira univerzalne vrijednosti, na kojima počivaju sve moderne i napredne države”. Fojnički su fratri odlučili obilježiti 555. obljetnicu sultanove milosti. A ni Rim danas ne izgleda tako daleko kao 1993., kada je tadašnji vođa mudžahedina Abu Maali najavio njegovo osvajanje s oltara crkve u Gučoj Gori.

Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još jedan u nizu BH apsurda

Objavljeno

na

Objavio

Zbog svakodnevnih besmislenosti koje se javljaju, i na kojima životari Bosna i Hercegovina, ta zemlja je danas zemlja apsurda. Zemlja apsurd. Poput prepoznatljivi beha viceva koji nasmijavaju cijeli region bivše yu-zajednice, i apsurdi koji se u BiH čuju, na neki način postaju konkurencija smijehu, i pomalo se ne razlikuje što je apsurd a što je vic. I po tom pitanju Bosna i Hercegovina je sve zagonetnija, sve veći svjetski labirint iz kojeg se teško izlazi.

Jedni teško nađu izlaz, drugi pak ga i ne traže i čine sve da trajno ostanu u njemu. Količine besmisla koje se množe u toj „svjetskoj birtiji” učinile su da je Bosna i Hercegovina sama jedan svjetski besmisao, nelogičnost i apsurd, ovakva kakva je danas i kakvu je u budućnosti vidi, želi, i svim sredstvima nastoji izgraditi najbrojniji njen narod, Bošnjaci.

A upravo ta bošnjačka otimačina, okupacija i besmislena agresija na Bosnu i Hercegovinu, entitet tri suverena i konstitutivna naroda, jučer Muslimana danas Bošnjaka, jučer i danas Hrvata, te jučer i danas Srba, u najvećoj, zapravo jedinoj mjeri učinila je zemlju besmislenom. I dalje je čine apsurdnom, budući da Bošnjaci ne priznaju svoje zablude, dok svoje vojne mogućnosti preuveličavaju mjereći ih dotokom novca iz muslimanskih zemalja, izvoznica radikalnog, i za budućnost svijeta opasnog, islama.

Oslanjanjem i na staru, i nikad više ponovljivu, barem ne u Bosni i Hercegovini, vojno okupatorsku moć Turske, koja se polako sama urušava poput svih diktatorskih režima, Bošnjaci zagrizaju prevelik beha komad, kojeg niti mogu otkinuti, niti mogu sažvakati. Besmisao svih besmisla kojima je Bosna i Hercegovina ispunjena, i s kojima se i dalje puni sve do pucanja poput prenapuhanog balona, je bošnjačko, gotovo, prisilno samonametanje kako su oni domicilni, autohtoni narod u Bosni i Hercegovini. Besmisao svih besmisla koje potežu Bošnjaci.

Uistinu, apsurd kakav može samo da se pojavi, i da ne živi onoliko dugo koliko ga zagovornici besmislom brane, u apsurdnoj Bosni i Hercegovini. Takvim besmislicama, koje su u dimenzijama dječje mašte, pitanje je prave li i jučerašnji Muslimani, koji su i pokrenuli taj apsurd, i današnji Bošnjaci koji ga brane, time sami sebe nekim apsurdom.

Naime, može li se u jednom starom europskom narodu, dugog nacionalnog identiteta, koji se gradi i materijalom prostora na kojem je rastao i izrastao, dogoditi, ma bilo pod kojim uvjetima, da govori o svojoj autohtonosti na kojem živi, a u isto vrijeme pjevati identitetske pjesme genocidno konfesiocidnom okupatoru tih prostora. Nespojivo je nikakvim identitetsko teritorijalnim vezama bošnjačko pjevanje Turskoj, „Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati” i paralelno s tim govoriti da su oni autohtoni beha narod.

Laički zaključujući čovjeka čini autohtonim u najvećoj mjeri autohtonost majke. Ako je Bošnjacima „Turska mati tako je bilo,,,” a po glasnom, zaglušujućem, pjevanju da jest, više su oni onda, zapravo tom pjesmom se izjašnjavaju turskim autohtonim narodom, koji je tu ostao bilo kao okupator, ili bilo kao poturice koje su život spašavale prihvaćanjem islama. Ne može, pa čak ako je Bosna i Hercegovina ostavljena u amanet suvremenom turskom sultanu, Turčin u Bosni i Hercegovini nikako biti autohtoni narod.

I još kad nadalje pjevaju „tako je bilo i tako će ostati” tu je završena priča tko su, što su i s kojih prostora su autohtoni. „Tako je bilo…“ znači bilo je tako kada su došli kao Turci i okupirali zemlju, i „tako će ostati“ kada je opet okupiraju. Što im je i cilj.

Pjevati pjesme najzloglasnijem beha okupatoru svih vremena može samo onaj narod koji se osjeća, i koji jest dio te agresorske nacije, koji je autohton jedino na okupatorskom, turskom, teritoriju.

Graditi samoproglašenu novu naciju, nacionalni identitet na beha prostoru takvim okupacijskim sredstvima, identificiranjem s agresorom, nije ništa drugo već ponovna agresija na autohtoni hrvatski narod, i bošnjački zločinački pokušaj krađe hrvatske autohtonosti, kao i ubijanje Bosne i Hercegovine kakvu je hrvatski narod u polutisućljetnoj turskoj okupaciji uspio obraniti i očuvati u njenoj europskoj i kršćanskoj autohtonosti, identitetu.

Bošnjačka agresivna krađa hrvatske autohtonosti u Bosni i Hercegovini, zapravo je najgrublje, ravno onom turskom, ubijanje hrvatskog nacionalnog, i vjerničkog katoličkog, četrnaestostoljetnog identiteta izgrađenog i življenog na tom eurohrvatskom prostoru. Bošnjačko lutanje u traženju i izgradnji samoizabranog nacionalnog bošnjačkog identiteta je samo od sebe apsurd, napose zbog toga što negira, istinski autohtoni hrvatski identitet. Vezivati svoju autohtonost za teritorij za koji se bez ikakvih povijesnih, kulturni, civilizacijskih i svjetovnih poveznica vežu, te isti taj teritorij ostavljati agresoru u amanet, besmisao je besmisla, kojeg obično okupatori, veleizdajnici, agresori provode u okupiranim narodima.

Ubijanje i trganje autohtonog korijena da bi se na njegovu mjestu zasadio svoj nacionalni bošnjački identitet, muslimanska je agresija na već stari hrvatski postojeći, koji je četrnaest stoljeća vezan za taj teritorij. No jednako tako to je znak da je muslimanski izabir nacionalnog identiteta Bošnjak na neki način najveći apsurd u Daytonskoj Bosni i Hercegovini. Zato što je to i prisila, jer je proveden bez pitanja, bez nekog referenduma o nacionalnom identitetu, unutar muslimanskog naroda. Stoga se tim novim bošnjačkim identitetom agresira i na Muslimane i agresija na autohtonost već četrnaest stoljeća postojećeg hrvatskog. I to je još jedan u nizu beha apsurda, u nizu besmislica kojima napuhavaju Bosnu i Hercegovinu i čine je trajno neodrživom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari