Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Hrvatska ‘šestorka’ i hrvatska šutnja

Objavljeno

na

Očekivano je da uoči završnih presuda Haaškog suda: prvostupanjskoj Ratku Mladiću i pravomoćnoj tzv. hrvatskoj šestorki, muslimansko/bošnjačka elita u BiH koristi prigodu za medijski veliki finale.

Sukladno prigodi, u bošnjačkim središtima BiH (Sarajevo, istočni Mostar) ovih dana organizirana je završna turneja ostataka ostatka tužiteljstva Haaškog suda, predvođenih glavnim tužiteljem Sergeom Bramertzom, i tužiteljem u predmetu “hrvatska šestorka” Kennethom Scottom.

Nekadašnji “balkanski mesar”, kako su ga nazivali zapadni mediji, general Ratko Mladić, postao je sasvim nezanimljiv za bošnjačku politiku.

Kako otjerati Hrvate

Srebrenica je već višestruko presuđeni genocid, presuđeni su i Prijedor i Sarajevo, Srbija je izuzeta od odgovornosti za zločine u BiH. No politički aktivno i politički krucijalno pitanje jest: kakva će biti presuda “hrvatskoj šestorci”, zapravo presuda Hrvatima u BiH i Republici Hrvatskoj.

Bošnjačka politička i obavještajna elita već dvadesetak godina radi na tome da i preko sudskih procesa utvrdi muslimansko/bošnjačku dominaciju u Federaciji BiH i dovrši etničko čišćenje Hrvata iz središnje Bosne. I u tome su bili vrlo uspješni. Glavni haaški tužitelj Serge Bramertz, a osobito šef optužbe u predmetu “hrvatska šestorka” Kenneth Scott, u tome su im bili važni saveznici. K. Scott se dvadeset godina bavio isključivo hrvatskim zločinima nad Bošnjacima/Muslimanima.

I nije mu bio problem na tribini u istočnom Mostaru još jednom ponoviti svoju tezu kako su vlasti Herceg-Bosne protjerivale Hrvate iz Središnje Bosne. No sada odjednom i hrvatske dužnosnike i političare zanima ono što ih petnaest godina uopće nije zanimalo: kakva će biti presuda u Haagu 29. studenoga, na bivši Dan Republike? Sve su opcije zapravo otvorene.

Moguće je da žalbeno vijeće potvrdi prvostupanjsku presudu o udruženom zločinačkom pothvatu, uz eventualno smanjenje kazni. Ali to bi bio vrlo neugodan presedan za sve buduće ratove i za vojne intervencije u svijetu. Po tom modelu samo se izbroje mrtvi, pobroje zločini i krivnja hijerarhijski podijeli: najviše predsjedniku, zatim ministru obrane i zapovjednicima vojske i tako niže.

Dakako da sud sličan haaškome neće nikada suditi političarima i zapovjednicima velikih sila. Ali se može očekivati podnošenje neugodnih kaznenih prijava u državama s univerzalnom jurisdikcijom…

Za Hrvate u BiH ponavljanje prvostupanjske presude bila bi poruka da međunarodna zajednica želi njihov kraj u BiH: jer baš svaki zapovjednik HVO-a i svaki dužnosnik Herceg- Bosne iz ratnog vremena, prema tom standardu imaju u startu zajamčenih deset do dvadeset godina zatvora, vojnik pet do deset pred sudovima u BiH…. A ionako su manje-više svi zapovjednici HVO-a pod istragom, ako nisu već optuženi i osuđeni.

Moglo bi se to protumačiti i kao namjera stvaranja kaosa i izazivanja novog sukoba u BiH. Znatno bi bila oslabljena politička pozicija Hrvatske, tužbe s odštetnim zahtjevima su realna opcija. Ali takva presuda bi se mogla koristiti i obrnuto – za diskvalifikaciju dosadašnjeg rada Haaškog suda. Zato nekako ne vjerujem u potvrđivanje zločinačkog pothvata iz prvostupanjske presude. A čini se da ne vjeruje niti sam Kenneth Scott.

Moguće je da žalbeno vijeće napravi neku novu pravnu bravuru pa ukine udruženi zločinački pothvat, i “propiše” neke kazne optuženima po zapovjednoj odgovornosti. To je opcija koja se kao mogućnost trenutačno vrti u hrvatskom javnom prostoru. Kao, malo bi se nagodili i dogovorili. Ali ne znam kako bi žalbeno vijeće to moglo učiniti, osim politički “odokativno”.

Naime, žalbenom se presudom presuđuje presudi, a ne činjenicama i djelima, utvrđuje se samo je li ta presuda pravno drži vodu. A hrvatska šestorka je presuđena samo na temelju sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu, ne i za zapovjednu ili individualnu odgovornost.

Ako nema zločinačkog pothvata, onda nema krivnje. Istina, uvijek haaški suci mogu učiniti i ono što bi pred sudom civiliziranog svijeta bilo nemoguće. Ali nisam sklona vjerovati da bi takvo što učinilo žalbeno vijeće, preuzevši na sebe ulogu prvostupanjskog vijeća, u posljednjoj presudi Haaškog suda i u njegovu najopsežnijem predmetu.

Presuda se naslućuje

Ali postoji za žalbeno vijeće elegantan i politički neutralan izlaz iz ovakve presude: utvrditi da nije postojao udruženi zločinački pothvat i ukinuti presudu.

Nisam baš sigurna da bi žalbeno vijeće moglo utvrditi da niti jedan od optuženih nije kriv ni za što što mu se stavlja na teret. Ali zato može osloboditi optužene od udruženog zločinačkog pothvata i preporučiti lokalnim sudovima da utvrde postoje li osnove za individualnu ili zapovjednu odgovornost.

To bi značilo osloboditi “šestorku” ali premjestiti nastavak pravno-političke bitke u Sarajevo, Mostar i Zagreb. Koliko čujem, već su podnesene neke nove kaznene prijave protiv Jadranka Prlića i Brune Stojića u Sarajevu. Kao da se nešto sluti. Bilo bi to vraćanje političko-pravne bitke na početak.

No u njoj hrvatska politika i hrvatske institucije više ne bi kao dosad mogle ostati po strani, praviti se da ih se ne tiče. I mnoge bi tajne nužno izišle na vidjelo. Mogla bi to biti čak jedna korisna “lustracija” – iliti rasvjetljavanje.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Osvrt na neistine Kenetha Scotta izrečene na TV1

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Redatelji koji su narodu ukrali domoljublje’

Objavljeno

na

Objavio

Jučerašnji doček hrvatskih nogometnih virtuoza koji su oduševili i osvojili srca ljudi širom svijeta pa čak i onih koji o nogometu ne znaju ama baš ništa, skandalozno i naprasno je nakon 6 sati iščekivanja priveden kraju jer nekome nije odgovaralo da se na pozornici pojavi Marko Perković Thompson.

Thompson je bio uvjet i želja igrača i kao prijatelj svih njih ukrcao se u autobus na njihov zahtjev već u zračnoj luci. Opet se u Hrvatskoj događa da manjina diktira većini koja radi ovisnosti o njihovoj potpori popušta, ovaj put u trenutku kada je nacionalna svijest i naboj na vrhuncu.

Jučer su umjesto pobijede, vladajuće kaste u Zagrebu i posebno u Hrvatskoj doživjele potop. Umjesto da taj nacionalni naboj, osviješteno, zanos i zajedništvo iskoriste da se obračunaju s onima koji koče izgradnju hrvatskog društva u jednu samosvjesnu i organiziranu državu oni su dozvolili da im Duboka država uništi svaku šansu za to.

Luzerski mentalitet, nedovršena mentalna transformacija društva, legalizirana korupcija, nepotizam i naslijeđeno podaništvo kulminirali su proslavom u trenutku kad su igrači i njihovo vodstvo stupili na pozornicu.

Jučer dijaspora, poglavito ona prekooceanska nije spavala, kasnila je na posao. Deseci tisuća ako ne i stotine tisuća Hrvata svih generacija pratila je preko streama ili kablovskih TV postaja poput ABC direktni prijenos dočeka nogometaša s iščekivanjem onog najvažnijeg koji se trebao dogoditi na glavnom trgu u Zagrebu. Svi oni ostali su razočarani, tužni, a velika većina i u grču na rubu plača.

Nekako mi se čini da je sinoć i Ban Josip Jelačić bio tužan i na rubu plača. Plača za koji su krivi organizatori na čelu s gradonačelnikom, koji se eto nije udostojio da dođe i u ime grada Zagreba na pozornici pozdravi cijelu reprezentaciju.

Da ih pozdravi i da im kaže: – Dobrodošli naši šampioni, vaša je želja naša zapovijed, slavite, veselite se, radite što god želite do kada želite jer vi ste to zaslužili. Ovako se skupio u zapećku pozornice i gledao dobro “izrežiranu” predstavu.

Philadelphia ima stanovnika oko 1.5 milijuna i kad su Eaglesi osvojili Super Bowl gradonačelnik Michael Nutter to im je izgovorio. Zamislite da je svjetsko prvenstvo osvojila Engleska na što bi ličio London i bili postojala persona non grata kao što je to u Zagrebu jučer bio Marko Perković Thompson.

Ti koji imaju strah, ti koji imaju podanički mentalitet, ti koji u svemu vide svoj politički interes, ti koji ovise o glasovima onih koji žive u otetom i prokletom ti nisu ni dostojni da dočekuju heroje.

Sramotna priča o matrici koja nedostaje, priča je za naivne, a Hrvati nisu naivan narod. Cijela ta priča ima pozadinu na Trgu Svetog Marka i isključivi krivac je premijer države. On je najodgovornija osoba jer on je taj koji je to dozvolio, a dozvolio je jer svojim podaničkim mentalitetom i sklonosti ucjenama onih kojima to slavlje igrača i naroda ne odgovara.

U komunikologiji, političkoj strategiji i psihologiji, političarima koji poštuju volju svojih birača i svog naroda, ovakvi trenuci su Bogom dani. Ne postoji samosvjestan lider koji u parlamentarnoj demokraciji ne bi isforsirao izvanredne izbore i na valu nacionalnog zanosa učvrstio vlast. Plenković je svojom politikom, svojim odabirom suradnika tu priliku propustio.

Vlada koja ne prepoznaje poruke koje mu šalje njegov strateški partner i najpouzdaniji saveznik ili ne zna politički misliti ili ima nesposoban komunikacijski team.

Jedino političko svijetlo koje ima jaki, nebeski sjaj je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja je uz nogometaše, navijače i hrvatski dres postala istinski svjetski brend. Hrvatskoj predsjednici klanjaju se svi osim onih koji Hrvatsku ne mogu smisliti, a takvih je najviše u Hrvatskoj, pogotovo u medijima.

Ante Rašić/Kamenjar.com 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Eksplozija muškosti kod ‘vatrenih’ dobitak je za žene

Objavljeno

na

Objavio

Prošle godine nije baš zapaženo prošla vijest u ispravljanju jedne, kažu, (nogometne) nepravde. Poznato je da su zarade vrhunskih nogometaša ogromne.

Nije čudno, tu su milijarde ljudi po cijeloj kugli zemaljskoj koji gledaju, na što se onda, po naravi stvari, lijepe sponzori, reklame, televizijska prava, sve skuplje ulaznice, prodaja dresova, suvenira… Pošteno zarađeno.

No onda se umiješala politika, glasne feministice i ukazale kako je velika nepravda što muškarci nogometaši zarađuju znatno više od žena. Na to je odmah reagirala Norveška i izjednačila primanja muških i ženskih reprezentativaca i reprezentativki, na što je odmah sličnim prijedlogom išao i jedan bivši talijanski ministar.

Norvežani su išli s obrazloženjem kako ženska nogometna reprezentacija globalno i europski ostvaruje veće uspjehe od muške, što je točno. No istom logikom i Talijani svojim reprezentativkama trebali spustiti plaću jer drastično lošije kotiraju od muških kolega.

Feminizirani muškarac

Nisam protiv pozitivne diskriminacije, dapače, pa i u ovom slučaju, ali jednakost i jednakopravnost spolova stjerana do bizarnosti poprima dvostruku dimenziju po muškarca.

Prva je da se samim činom što si muškarac moraš osjećati krivim ako, zasluženo, više zarađuješ, jer samim tim “diskriminaraš”, čak i kad igraš nogomet. Druga dimenzija, a radi se o kulturološkoj klimi, koja je posljedica te, da se muškarac, ako se želi iskupiti mora – feminizirati.

Još 2015. godine u medijima taj sam proces opisao ovako. Prije desetak godina u Francuskoj je jedna knjiga uzburkala žestoke rasprave.

Radi se o djelu Èrica Zemmoura pod naslovom “Prvi spol” u kojoj se iznosi snažna teza: Ako muškarac želi uspjeti, mora postati žena. Prema Zemmourau, u moru stereotipa o potlačenoj i diskriminiranoj ženi u zadnjih pedesetak godina dogodio se sasvim suprotan proces.

Dok feministice kriče mašući statistikama o prevlasti muškarca, društvo se feminiziralo, ženske vrijednosti postale su dominantne: Intuicija ispred razuma, konsenzus nasuprot autoritetu, konzumerizam ispred proizvodnje, emocije ispred razbora, izgledanje i pokazivanje ispred bivstvovanja, tolerancija ispred konflikta, pri čemu se pod konfliktom ne misli na oružani sukob, na fizičko nasilje.

Dok je feminizam sedamdesetih godina tražio da žene budu kao muškarci, da rade kao muškarci, danas je obrnuto, radi se o tome da muškarci usvoje ženske vrijednosti. Žena više nije spol, već društveni ideal. Tako i muškarac koji želi uspjeti mora usvojiti dominantne ženske vrijednosti, feminizirati se, pa i u smislu izgleda i odnosa prema vlastitom tijelu, od depilacije preko “kvarcanja”.

Ovaj proces prije više od pedeset godina najavio je psihoanalitičar Alexander Mitscherlich u knjizi “Društvo bez očeva”, društva u kojem otac, muškarac, kakvog smo poznavali postaje suvišan.

Polazeći od iskustva autoritarnih i totalitarnih režima Zapad je došao do “zaključka” da su za sva zla i krvoprolića krivi muškarci, “očevi”, odnosno hijerarhijska struktura društva, pa se moralo, napose u šezdesetosmaškom i feminističkom pokretu, “ubiti oca”, muškarca, super ego, tog autoritarnog simbola i ratnika.

Tako se od hijerarhijskog modela društva koji uzrokuje tlačenje, zlosilje i diskriminaciju prelazi u horizontalni model u kojem otac kao autoritet postaje suvišan, opasan, a veliča se egalitarizam u kojem je “zabranjeno zabranjivati”, dočim je svaki autoritet sumnjiv, represivan.

Muškarac i društvo se sve više feminiziraju, a, kako upozorava i Zemmourau, “da biste uspjeli morate postati žena” i uklopiti se u društvo kojim vlada ” feminily correct”.

Nerazumna jednakopravnost

Kada sam to izrekao 2015. godine dobio sam pismo jedne naše istaknute feministice (pismo je privatno pa nije etično iznositi ime) u kojem ona pristojno i pametno osporava moja, a zapravo razmišljanja dva citirana autora.

Sva argumentacija ove žene vrti se oko principa jednakosti, pa slijedom toga i jednakopravnosti. No to uopće nije u pitanju, dapače, jednakopravnost žene i muškarca je vrijednost za koju se svim razumom treba zalagati, osim kada postane nerazumna.

Da je tada, kada sam to pisao, bilo ovo svjetsko nogometno prvenstvo, ne bih gospođi ništa odgovarao već ju samo pitao gleda li Hrvatsku na SP-u u Rusiji?

To je suprotno od onog što su izrekli Zemmour i Mitscherlich o muškarcu i očevima i sukladnom procesu na Zapadu. Nas 40 muških je ovdje, rekao je u četvrtak Dalić. Subašić koji bi igrao i jednom nogom, eksplozija snage, htijenja i borbenosti, jednom riječju muškosti, koja se nikada ne predaje. Pravi muški!

A onda dovode, poput Vide i Modrića, djecu na teren, pokazujući na istom terenu kao muškarci i snagu i roditeljsku brigu i nježnost. Obitelj i domovina, za to igramo. Takav “zastarjeli” tip muškaraca i očeva ne bi trebao smetati, to su arhetipovi muškosti i očinstva, i najveći dobitak upravo za – žene.

U borbi za ravnopravnost ne smiju se brisati (prirodne) razlike. To osiromašuje jednako muškarca, kao i ženu, cijelu kulturu. Pa i nogomet.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori