Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Hrvatska ‘šestorka’ i hrvatska šutnja

Objavljeno

na

Očekivano je da uoči završnih presuda Haaškog suda: prvostupanjskoj Ratku Mladiću i pravomoćnoj tzv. hrvatskoj šestorki, muslimansko/bošnjačka elita u BiH koristi prigodu za medijski veliki finale.

Sukladno prigodi, u bošnjačkim središtima BiH (Sarajevo, istočni Mostar) ovih dana organizirana je završna turneja ostataka ostatka tužiteljstva Haaškog suda, predvođenih glavnim tužiteljem Sergeom Bramertzom, i tužiteljem u predmetu “hrvatska šestorka” Kennethom Scottom.

Nekadašnji “balkanski mesar”, kako su ga nazivali zapadni mediji, general Ratko Mladić, postao je sasvim nezanimljiv za bošnjačku politiku.

Kako otjerati Hrvate

Srebrenica je već višestruko presuđeni genocid, presuđeni su i Prijedor i Sarajevo, Srbija je izuzeta od odgovornosti za zločine u BiH. No politički aktivno i politički krucijalno pitanje jest: kakva će biti presuda “hrvatskoj šestorci”, zapravo presuda Hrvatima u BiH i Republici Hrvatskoj.

Bošnjačka politička i obavještajna elita već dvadesetak godina radi na tome da i preko sudskih procesa utvrdi muslimansko/bošnjačku dominaciju u Federaciji BiH i dovrši etničko čišćenje Hrvata iz središnje Bosne. I u tome su bili vrlo uspješni. Glavni haaški tužitelj Serge Bramertz, a osobito šef optužbe u predmetu “hrvatska šestorka” Kenneth Scott, u tome su im bili važni saveznici. K. Scott se dvadeset godina bavio isključivo hrvatskim zločinima nad Bošnjacima/Muslimanima.

I nije mu bio problem na tribini u istočnom Mostaru još jednom ponoviti svoju tezu kako su vlasti Herceg-Bosne protjerivale Hrvate iz Središnje Bosne. No sada odjednom i hrvatske dužnosnike i političare zanima ono što ih petnaest godina uopće nije zanimalo: kakva će biti presuda u Haagu 29. studenoga, na bivši Dan Republike? Sve su opcije zapravo otvorene.

Moguće je da žalbeno vijeće potvrdi prvostupanjsku presudu o udruženom zločinačkom pothvatu, uz eventualno smanjenje kazni. Ali to bi bio vrlo neugodan presedan za sve buduće ratove i za vojne intervencije u svijetu. Po tom modelu samo se izbroje mrtvi, pobroje zločini i krivnja hijerarhijski podijeli: najviše predsjedniku, zatim ministru obrane i zapovjednicima vojske i tako niže.

Dakako da sud sličan haaškome neće nikada suditi političarima i zapovjednicima velikih sila. Ali se može očekivati podnošenje neugodnih kaznenih prijava u državama s univerzalnom jurisdikcijom…

Za Hrvate u BiH ponavljanje prvostupanjske presude bila bi poruka da međunarodna zajednica želi njihov kraj u BiH: jer baš svaki zapovjednik HVO-a i svaki dužnosnik Herceg- Bosne iz ratnog vremena, prema tom standardu imaju u startu zajamčenih deset do dvadeset godina zatvora, vojnik pet do deset pred sudovima u BiH…. A ionako su manje-više svi zapovjednici HVO-a pod istragom, ako nisu već optuženi i osuđeni.

Moglo bi se to protumačiti i kao namjera stvaranja kaosa i izazivanja novog sukoba u BiH. Znatno bi bila oslabljena politička pozicija Hrvatske, tužbe s odštetnim zahtjevima su realna opcija. Ali takva presuda bi se mogla koristiti i obrnuto – za diskvalifikaciju dosadašnjeg rada Haaškog suda. Zato nekako ne vjerujem u potvrđivanje zločinačkog pothvata iz prvostupanjske presude. A čini se da ne vjeruje niti sam Kenneth Scott.

Moguće je da žalbeno vijeće napravi neku novu pravnu bravuru pa ukine udruženi zločinački pothvat, i “propiše” neke kazne optuženima po zapovjednoj odgovornosti. To je opcija koja se kao mogućnost trenutačno vrti u hrvatskom javnom prostoru. Kao, malo bi se nagodili i dogovorili. Ali ne znam kako bi žalbeno vijeće to moglo učiniti, osim politički “odokativno”.

Naime, žalbenom se presudom presuđuje presudi, a ne činjenicama i djelima, utvrđuje se samo je li ta presuda pravno drži vodu. A hrvatska šestorka je presuđena samo na temelju sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu, ne i za zapovjednu ili individualnu odgovornost.

Ako nema zločinačkog pothvata, onda nema krivnje. Istina, uvijek haaški suci mogu učiniti i ono što bi pred sudom civiliziranog svijeta bilo nemoguće. Ali nisam sklona vjerovati da bi takvo što učinilo žalbeno vijeće, preuzevši na sebe ulogu prvostupanjskog vijeća, u posljednjoj presudi Haaškog suda i u njegovu najopsežnijem predmetu.

Presuda se naslućuje

Ali postoji za žalbeno vijeće elegantan i politički neutralan izlaz iz ovakve presude: utvrditi da nije postojao udruženi zločinački pothvat i ukinuti presudu.

Nisam baš sigurna da bi žalbeno vijeće moglo utvrditi da niti jedan od optuženih nije kriv ni za što što mu se stavlja na teret. Ali zato može osloboditi optužene od udruženog zločinačkog pothvata i preporučiti lokalnim sudovima da utvrde postoje li osnove za individualnu ili zapovjednu odgovornost.

To bi značilo osloboditi “šestorku” ali premjestiti nastavak pravno-političke bitke u Sarajevo, Mostar i Zagreb. Koliko čujem, već su podnesene neke nove kaznene prijave protiv Jadranka Prlića i Brune Stojića u Sarajevu. Kao da se nešto sluti. Bilo bi to vraćanje političko-pravne bitke na početak.

No u njoj hrvatska politika i hrvatske institucije više ne bi kao dosad mogle ostati po strani, praviti se da ih se ne tiče. I mnoge bi tajne nužno izišle na vidjelo. Mogla bi to biti čak jedna korisna “lustracija” – iliti rasvjetljavanje.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Osvrt na neistine Kenetha Scotta izrečene na TV1

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima ne nedostaje emocija prema državi. Bilo da slave pobjedu, kao 5. kolovoza u Kninu. Bilo da komemoriraju poraz, zločin i bol, kao 18. listopada u Vukovaru i Škabrnji. Uostalom upravo zahvaljujući toj emociji uspjeli su suprotstaviti se zlu i opstati 1991., pobijediti zlo 1995., vratiti se iz progonstva 1995. ili u Podunavlje 1998.

Ali im nakon toga, danas više nego prije dvadesetak godina, nedostaje država. Država, koja bi znala i željela tu emociju pretvoriti u kreativnost i pozitivnu snagu, koja bi, primjerice, znala od Vukovara napraviti suvremeni i živi spomenik pobjede nad zlom.

Uvjerljive slike zla

Nema uvjerljivije slike zla u Europi potkraj 20. stoljeća od slika i videosnimki razorenog Vukovara i kolone izmučenih ljudi koja izlazi iz ruševina, prepuštena na milost i nemilost JNA i srpskim paravojskama i traži spas u progonstvu.

Ili posljednjih snimki ranjenika iz Vukovarske bolnice, koje je dan nakon pada grada i dan prije evakuacije, u bolnici snimila ekipa francuskih reportera Hervé Ghesquière – Agnes Vahremian – Michel Anglade, i snimke s ekshumacije masovne grobnice Ovčara u kojoj su skončali.

Provodeći istraživanja za svoj dokumentarac “Zaustavljeni glas” o posljednjim danima Vukovara, još 2010. godine sam prvi put u tim njihovim snimkama naišla na nezaboravni razgovor s francuskim dragovoljcem Jean-Michel Nicollierom, koji u plavom bolničkom ogrtaču, gledajući smrti u oči, potpuno mirno govori francuskom reporteru: „Ja sam mogao izići iz Vukovara. Ali odlučio sam ostati s njima. I u dobru i u zlu. I u dobru i u zlu.“ A potom na pitanje H. Ghesquièrea: što je za vas Vukovar, s gotovo dječačkim osmijehom odgovara: Klaonica, klaonica, klaonica….

A. Vahremian je svoju novinarsku karijeru i započela uputivši se ljeti 1991 sa nekoliko godina starijim kolegom H. Ghesquièrom, u starom peugeotu 204, u rat u Hrvatskoj, a potom kroz kukuruzišta na najopasniju destinaciju – u Vukovar. Ostali su u vukovarskim podrumima sve do desetak dana prije pada grada, da bi se nakon pada ponovno vraćali preko Beograda.

Devetnaest godina kasnije, kao poznata reporterka francuske državne televizije, A. Vahremian me je uvjeravala da je Jean Michel znao da će ga ubiti, da mu se to vidjelo u očima, pričala kako su ga tjednima poslije pokušavali pronaći u srpskim logorima…

Vukovar je i prije 1991. godine bio (stari barokni) grad europskog duha i europskog razvojnog potencijala. Ujesen 1991. Vukovar je svojim odolijevanjem opsadi JNA i srpskih snaga postao simbol hrvatskog otpora i prkosa.

Svojim je padom razotkrio lice trenutačnih pobjednika, a to je ono lice majora Šljivančanina s petokrakom na kapi, koji kod mosta na Vuki viče na predstavnika Međunarodnog crvenog križa Nicolasa Borsingera, poručujući mu da je „u svojoj zemlji on komandant“, a sve to kako bi skrenuo pozornost od autobusa koji prolaze preko drugog mosta „evakuirajući“ ranjenike iz vukovarske bolnice na egzekuciju na Ovčaru.

Vasiljevićevi ‘momci’

U Vukovaru JNA nije slomila kralježnicu, kako se to često govori. Kralježnica je još izdržala, presvukle su se i predizajnirale duboke strukture JNA za sljedeći rat u BiH. No JNA je u Vukovaru najotvorenije pokazala svoje pravo lice, lice posljednje komunističke vojske u Europi, koja je dosljedno provodila njihove modele likvidacija, tortura, „nestajanja“ ljudi koje su doživljavali kao svoje političke protivnike. Vukovar ima potencijal postati – europska priča.

U Hrvatskoj se često ljutimo na nespremnost zapadnih zemalja, poglavito EU da vojnom prijetnjom zaustave ratni pohod JNA na Hrvatsku. Ali da nije bilo kakve-takve međunarodne prisutnosti, da Međunarodni crveni križ nije popisao zatočenike u srpskim logorima, da Hrvatska nije međunarodno priznata – Vukovar bi postao novi Bleiburg, a „nestali“ bi se brojili u desecima tisuća.

Tadašnja JNA i njezine obavještajne strukture, kolokvijalno KOS, bile su spremne za takav rasplet. Zato se danas imamo mnogo više razloga ljutiti na hrvatsku državu, na hrvatske institucije koje nisu učinile ništa da to veliko zlo bude prepoznato i spoznato i da ono uđe ne samo u hrvatsko, već i u europsko i svjetsko kolektivno pamćenje.

Kad danas kažete Srebrenica – to znači srpski genocid. Kad kažete Vukovar – to nikoga ne asocira na divljački zločin posljednje komunističke vojske u Europi i njezine kontraobavještajne službe nad jednim gradom i njegovim stanovništvom.

Danas kad već više od četvrt stoljeća postoji država, Vukovar uopće ne postoji u europskom, a kamoli u svjetskom kolektivnom sjećanju. Ni kao sjećanje, niti kao opomena.

A kako će i postojati, kada su institucije hrvatske države u svome praktičnom djelovanju u međuvremenu prihvatile KOS-ovu propagandu kao svoju istinu: da su za rat krivi nacionalizmi i nacionalisti na svim stranama, da su za zločine krivi srpski teritorijalci i četnici, da su Arkan i Šešelj zapovijedali Veljku Kadijeviću, a Goran Hadžić Aci Vasiljeviću. A ne da je Aca Vasiljević izmislio svu trojicu i još mnogo njih.

Za koju godinu možda će biti nepristojno posumnjati u priču da je Veselin Šljivančanin zaista želio spasiti ranjenike iz Vukovarske bolnice kada ih je poslao na Ovčaru, kako su to zaključili suci Haaškog suda. Uz hrvatsku državu kao neprimjetnog i nijemog promatrača.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

DR. TONČI MATULIĆ – Raskrinkavanje misterija zla u vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari