Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Hrvatska ‘šestorka’ i hrvatska šutnja

Objavljeno

na

Očekivano je da uoči završnih presuda Haaškog suda: prvostupanjskoj Ratku Mladiću i pravomoćnoj tzv. hrvatskoj šestorki, muslimansko/bošnjačka elita u BiH koristi prigodu za medijski veliki finale.

Sukladno prigodi, u bošnjačkim središtima BiH (Sarajevo, istočni Mostar) ovih dana organizirana je završna turneja ostataka ostatka tužiteljstva Haaškog suda, predvođenih glavnim tužiteljem Sergeom Bramertzom, i tužiteljem u predmetu “hrvatska šestorka” Kennethom Scottom.

Nekadašnji “balkanski mesar”, kako su ga nazivali zapadni mediji, general Ratko Mladić, postao je sasvim nezanimljiv za bošnjačku politiku.

Kako otjerati Hrvate

Srebrenica je već višestruko presuđeni genocid, presuđeni su i Prijedor i Sarajevo, Srbija je izuzeta od odgovornosti za zločine u BiH. No politički aktivno i politički krucijalno pitanje jest: kakva će biti presuda “hrvatskoj šestorci”, zapravo presuda Hrvatima u BiH i Republici Hrvatskoj.

Bošnjačka politička i obavještajna elita već dvadesetak godina radi na tome da i preko sudskih procesa utvrdi muslimansko/bošnjačku dominaciju u Federaciji BiH i dovrši etničko čišćenje Hrvata iz središnje Bosne. I u tome su bili vrlo uspješni. Glavni haaški tužitelj Serge Bramertz, a osobito šef optužbe u predmetu “hrvatska šestorka” Kenneth Scott, u tome su im bili važni saveznici. K. Scott se dvadeset godina bavio isključivo hrvatskim zločinima nad Bošnjacima/Muslimanima.

I nije mu bio problem na tribini u istočnom Mostaru još jednom ponoviti svoju tezu kako su vlasti Herceg-Bosne protjerivale Hrvate iz Središnje Bosne. No sada odjednom i hrvatske dužnosnike i političare zanima ono što ih petnaest godina uopće nije zanimalo: kakva će biti presuda u Haagu 29. studenoga, na bivši Dan Republike? Sve su opcije zapravo otvorene.

Moguće je da žalbeno vijeće potvrdi prvostupanjsku presudu o udruženom zločinačkom pothvatu, uz eventualno smanjenje kazni. Ali to bi bio vrlo neugodan presedan za sve buduće ratove i za vojne intervencije u svijetu. Po tom modelu samo se izbroje mrtvi, pobroje zločini i krivnja hijerarhijski podijeli: najviše predsjedniku, zatim ministru obrane i zapovjednicima vojske i tako niže.

Dakako da sud sličan haaškome neće nikada suditi političarima i zapovjednicima velikih sila. Ali se može očekivati podnošenje neugodnih kaznenih prijava u državama s univerzalnom jurisdikcijom…

Za Hrvate u BiH ponavljanje prvostupanjske presude bila bi poruka da međunarodna zajednica želi njihov kraj u BiH: jer baš svaki zapovjednik HVO-a i svaki dužnosnik Herceg- Bosne iz ratnog vremena, prema tom standardu imaju u startu zajamčenih deset do dvadeset godina zatvora, vojnik pet do deset pred sudovima u BiH…. A ionako su manje-više svi zapovjednici HVO-a pod istragom, ako nisu već optuženi i osuđeni.

Moglo bi se to protumačiti i kao namjera stvaranja kaosa i izazivanja novog sukoba u BiH. Znatno bi bila oslabljena politička pozicija Hrvatske, tužbe s odštetnim zahtjevima su realna opcija. Ali takva presuda bi se mogla koristiti i obrnuto – za diskvalifikaciju dosadašnjeg rada Haaškog suda. Zato nekako ne vjerujem u potvrđivanje zločinačkog pothvata iz prvostupanjske presude. A čini se da ne vjeruje niti sam Kenneth Scott.

Moguće je da žalbeno vijeće napravi neku novu pravnu bravuru pa ukine udruženi zločinački pothvat, i “propiše” neke kazne optuženima po zapovjednoj odgovornosti. To je opcija koja se kao mogućnost trenutačno vrti u hrvatskom javnom prostoru. Kao, malo bi se nagodili i dogovorili. Ali ne znam kako bi žalbeno vijeće to moglo učiniti, osim politički “odokativno”.

Naime, žalbenom se presudom presuđuje presudi, a ne činjenicama i djelima, utvrđuje se samo je li ta presuda pravno drži vodu. A hrvatska šestorka je presuđena samo na temelju sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu, ne i za zapovjednu ili individualnu odgovornost.

Ako nema zločinačkog pothvata, onda nema krivnje. Istina, uvijek haaški suci mogu učiniti i ono što bi pred sudom civiliziranog svijeta bilo nemoguće. Ali nisam sklona vjerovati da bi takvo što učinilo žalbeno vijeće, preuzevši na sebe ulogu prvostupanjskog vijeća, u posljednjoj presudi Haaškog suda i u njegovu najopsežnijem predmetu.

Presuda se naslućuje

Ali postoji za žalbeno vijeće elegantan i politički neutralan izlaz iz ovakve presude: utvrditi da nije postojao udruženi zločinački pothvat i ukinuti presudu.

Nisam baš sigurna da bi žalbeno vijeće moglo utvrditi da niti jedan od optuženih nije kriv ni za što što mu se stavlja na teret. Ali zato može osloboditi optužene od udruženog zločinačkog pothvata i preporučiti lokalnim sudovima da utvrde postoje li osnove za individualnu ili zapovjednu odgovornost.

To bi značilo osloboditi “šestorku” ali premjestiti nastavak pravno-političke bitke u Sarajevo, Mostar i Zagreb. Koliko čujem, već su podnesene neke nove kaznene prijave protiv Jadranka Prlića i Brune Stojića u Sarajevu. Kao da se nešto sluti. Bilo bi to vraćanje političko-pravne bitke na početak.

No u njoj hrvatska politika i hrvatske institucije više ne bi kao dosad mogle ostati po strani, praviti se da ih se ne tiče. I mnoge bi tajne nužno izišle na vidjelo. Mogla bi to biti čak jedna korisna “lustracija” – iliti rasvjetljavanje.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Osvrt na neistine Kenetha Scotta izrečene na TV1

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: I nacifašizam i komunizam su obilježili povijest Europe u prošlom stoljeću

Objavljeno

na

Objavio

Zašto je rusko-poljski spor zasjenio sjećanje na holokaust

Umjesto da spaja u spoznaji korijena zla, sjećanje na holokaust danas ponovo politički dijeli Europu. Ovih se dana obilježava 75. obljetnica oslobađanja logora Auschwitz s dvije velike komemoracije i jednim velikim političkim prijeporom. Glavna komemoracija održana je ovih dana u Jeruzalemu u nazočnosti svjetskih lidera.

S komemoracije je u znak prosvjeda izostao poljski predsjednik Duda, jer je izostavljen s liste govornika. On će u ponedjeljak održati poljsku komemoraciju u samome memorijalnom logorskom kompleksu Auschwitz-Birkenau, na koju nije pozvan ruski predsjednik Putin, a izostat će i najviša državnička razina uzvanika.

Ishodište rusko-poljskog spora (i) oko komemoracije holokausta jest u sve agresivnijoj Putinovoj naraciji velike sovjetske pobjede u Drugom svjetskom ratu, kojom legitimira svoje pravo na ideološko-političko mentoriranje Europi, nastojeći izbrisati iz povijesnog sjećanja da je to sovjetsko oslobađanje od nacizma za srednju i istočnu Europu značilo novo pokoravanje i nametanje komunističkog sustava. A sve one koji ne dijele tu njegovu naraciju, u staroj boljševičkoj maniri optužuje za povijesni revizionizam.

U Putinovoj povijesnoj naraciji, komunizam kao sustav nije ni u čemu sporan, ne postoji sporazum Ribbentrop – Molotov kojim dva totalitarna režima – dogovorno dijele, okupiraju i uništavaju Poljsku, već je Poljska sudionica holokausta u onom dijelu u kojem ju je već 1939. “oslobodila” Crvena armija.

Prije nekoliko mjeseci, otišao je korak dalje, optužujući izravno Poljsku za izazivanje Drugog svjetskog rata. S druge strane, Poljska se pokušala obraniti metodom iz totalitarnog spektra – zakonom koji bi branio propitivanje sudjelovanja u holokaustu.

Rusko-poljski spor koji je proizveo dvije komemoracije holokausta samo je vrh ledenog brijega europskog ili šireg zapadnog odnosa prema nasljeđu nacifašizma i komunizma. To nasljeđe prepušteno je selektivnom zaboravu po mjeri vlastite političke ugode.

Tako se države zapadne Europe koje su sudjelovale u holokaustu danas toga tek maglovito sjećaju jer je ugodnije zaboraviti, a prema komunizmu su uvijek bile benevolentne jer ih se nije ticao, jer su ih 1945. oslobodili zapadni saveznici predvođeni SAD-om, a ne istočni saveznici pod okriljem Crvene armije. Izuzetak je Njemačka. Druge države koje su bile sudionice oba totalitarizma, poput srednjoeuropskih država ili Hrvatske, selektivno se sjećaju obaju i često ih koriste tek kao instrumente u unutarpolitičkim obračunima.

Dovršavajući film o kardinalu Stepincu, posljednjih sam mjeseci imala i niz izravnih susreta s posljedicama hrvatskog selektivnog sjećanja o holokaustu. U hrvatskom javnom prostoru gotovo je nepoznato što su to nürnberški rasni zakoni, što znači zakonom propisati eliminaciju jednog naroda – Židova.

Maglovito znanje o tome kako je funkcionirao taj sustav rasne eliminacije u Pavelićevoj NDH, a kako drugdje u Europi. Ali kada netko prepozna svoju gimnaziju u Križanićevoj kao mjesto na koje su dopremani uhićeni zagrebački Židovi i odatle deportirani u Auschwitz, slijedi šok i pitanje: zašto mi o tome ništa ne znamo? Zašto nema nikakve spomen-ploče?

Dio razloga je u ugodi zaborava. Ugodnije je ne sjećati se da su vlasti NDH donosile i provodile rasne zakone. Drugi je razlog što u jugoslavenskoj komunističkoj naraciji pitanje holokausta i progona Židova praktički nije postojalo, osim u tragovima. U službenoj režimskoj propagandi gotovo nema žrtava, samo pobjednici – osloboditelji i krivci – neprijatelji naroda.

A nakon sloma komunizma pioniri te režimske propagande ponovno instrumentaliziraju holokaust, kako bi opravdali propali režim i propalu jugoslavensku državu. Rezolucija Europskog parlamenta iz rujna prošle godine, o važnosti sjećanja na žrtve totalitarnih režima, pokazuje put spoznaje djelovanja totalitarnih sustava na demokratskim standardima.

To je danas važno da bi se prevenirali totalitarizmi. No to ne znači vagati tko je više kriv – nacizam ili komunizam. Svakoj je žrtvi njezin tlačitelj ili krvnik najviše kriv. To znači mjeriti svaki totalitarizam jednakim mjerilom ljudskih prava i sloboda. A ne kako je kome zgodnije ili manje neugodno.

Jer upravo zbog tih kriterija – ne tiče me se i nije mi zgodno – i nacifašizam i komunizam su uspjeli obilježiti povijest Europe u prošlom stoljeću.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Prešućena rujanska Rezolucija Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Hrvatski cinkeri rade ‘punom parom’

Objavljeno

na

Objavio

Lovro Kuščević, Tomislav Tolušić i Milan Kujundžić odrađeni su profesionalno, pedantno, pikantno, uporno i uspješno. Lov na Kuščevića, Tolušića i Kujundžića bolje ne bi odradio ni CNN. Da nije bilo nekoliko krkana koji su bezobrazno i brutalno napali novinarku Slobodne Dalmacije i otvarali vrata auta u kojem je bila, pokušavajući slikati kuću ministra zdravstva, moglo bi se zaključiti da je akcija odrađena savršeno. To je pravo istraživačko novinarstvo! I Milan će sada alejom Lovre Kuščevića i Tomislava Tolušića odšetati u povijest. Zasluženo…

Ipak je on trebao biti izabran za osobu tjedna u subotnjem Obzoru. Od toliko HDZ-ovih raskošno talentiranih kandidata izbor je pao na župana Alojzija Tomaševića koji je, u stilu raspojasanog tamburaša, ”istamburao” svoju suprugu. Navodno je sud kao olakšavajuću okolnost uzeo u obzir činjenicu da navodnu ljubavnicu nije ni taknuo.

Ipak, zadrte ognjištare na Fejsu nešto smeta. Zašto mediji nisu tako zdušno istražili i stan u elitnom dijelu Zagreba koji je još kao predsjednik bio kupio Stipe Mesić? Zašto su o imovini Ive Sanadera i svim njegovim nepodopštinama dok je predsjednikovao progovorili tek kada je pao (poskliznuo se) s vlasti?

Zašto su naši istraivački novinari, kada su već odlično započeli istraživati aferu Borg, odjednom zašutjeli? Dok su Lovre, Tolušić i Milan uživali i medijskoj pompi i nisu silazili s naslovnica naših pisanih i elektroničkih medija, naš je Stipe u svom nekretninskom poslu ostao potpuno prekriven maglom zaborava.

Slična magla prekrila je i raspletaj operacije Borg. Sjećate se kada je svojevremeno Stipe Mesić bio kupio ”stančinu” u elitnom dijelu Zagreba? Koštala je nešto više od tri milje kunića. Stipe je dostojanstveno i ponosno odšutio režanje klerofašista od kud’ mu lova. Od čekova ne bi imao dosta ni za garažu. Sumnjalo se da je u pitanju honorar od predavanja u prepunom Domu Hrvatske vojske u  kojem Stipe održao predavanje ”Divizioni u Regionu”, uz simultani prijevod na hrvatski.

Ali, taj ”rašomon” prekinuo je sam Stipe pa je nakon godine šutnje otkrio da mu je lovu pozajmio ”bez kamate i bez povrata” prijatelj iz Slovenije. I svi su odahnuli. Opće je poznato da ako se Hrvat nađe u frci, dovoljno je da se obrati Slovencu i problem je riješen. Svi sretni i zadovoljni. Tada Slobodna nije slala svoju hrabru novinarku da snimi ”stančugu” koja je dovela do naglog zatopljenja dviju ”bratskih i prijateljskih zemalja”.

Dobro je znati: ako nam je frka odmah u Sloveniju po lovu. Bratstvo i jedinstvo, skovano u NOB-u, čvršće je od čelika. I sad na Fejsu sitni provokatori predlažu da netko od studenata napiše doktorat na temu ”Fenomen različitog zanimanja medija za nekretninske poslove Mesića, Kušćevića, Tolušića i Kujundžića”. Na kraju, tužna je sudbina Stipe Mesića. Zasjenile su ga potpuno nove medijske zvijezde Kuščević, Tolušić, Žalac, Kujundžić.

Zanimljiva je i nedavna presuda slovenskog Vrhovnog suda koji je poništio presudu Leonu Rupniku, slovenskoj inačici našeg Ante Pavelića. Politička pastorala. Draža Mihajlović i Nedić su već odavno rehabilitirani u Srbiji, Leon Rupnik im se sada pridružio u Sloveniji. Jedino u ”Lepoj njihovoj” i dalje traje lov na ustaše i ZDS…

Hrvatski cinkeri rade punom parom. Hrvoje Zovko prijeti da će odmah obavijestiti ”međunarodne organizacije” kako su ”ustaše” u Imotskom u dva navrata otvarali vrata od auta novinarke Slobodne Dalmacije. Svoju pravovjernost i partizansku svijest te žal za ”regionom”  dokazujemo i koncertima Lepe Brene, pjevanjem ”Jugoslovenke”, oduševljenjem Borom Čorbom, Bajagom, stavljanjem crvene zvijezde na riječki neboder, obnovom Titovog broda… Mentalitet koji se skoro ne razlikuje od onog iz doba 8. svibnja 1945. godine. Neke su laži u međuvremenu dobile čak status apsolutnih istina. U Drugom svjetskom ratu Židovi su nastradali samo u NDH. Nedićev brzojav Hitleru da je Srbija ”Judenfrei’‘, nitko ni ne spominje.

Sve oči su sada uperene u Pučku pravobraniteljicu Loru Vidović. Od nje se kao prut trese i Beljak. Naglo je ublažio  svoje liberalno-antifašističke stavove. Nakon krokodilskih suza za sporom UDB-om i nedovoljnim brojem likvidiranih hrvatskih državljana u ”inostranstvu”, Šokre je posipao svoju ”long play” glavu pepelom i izjavio: ”Ako je Bleiburg zločin, onda je zločin i Oluja”. To je zabrinulo i starog HSS-ovca Hrga, koji je, sav zabrinut, izjavio: ”Mislim da Beljaku treba medicinska pomoć”.

A kome ne treba nakon stockholmskog polufinala u rukometu. Na Fejsu bruje ”stručne” analize. Neki pišu: ”I vaterpolisti bi pobijedili da Hercegovci igraju vaterpolo”; ”Doček rukometaša biti će u Mostaru. Za Hrvate iz Hrvatske bit će organiziran prijevoz autobusima”. Čudim se da tzv. antifašisti i jugo-komunisti, titoisti, homići, liberali… nisu postavili pitanje smiju li Hercegovci uopće zabijati golove za Lijepu našu ako ne plaćaju porez u RH. I na kraju jedno pitanje koje me muči već dulje vremena.

Sjećam se Gorana, Ivice i Janice, nogometaša u Parizu i Moskvi te sličnih događaja. Svi su ti događaji i uspjesi naših športaša izazivali nezapamćeno oduševljenje masa, uzlet nacionalnog ponosa, nevjerojatno veselje, euforičnost i izraze domoljublja. Pola milijuna razdraganih građana čekalo je Vatrene u Zagrebu, a onda dođu izbori i ti isti izaberu predstavnike onih, koji zbog tih športskih uspjeha, piju Normabele. Njih tobože ne zanima ”fudbal” i šport. Kada Vatreni žele da im na Trgu bana Jelačića pjeva Thompson ”Čavoglave”, dobivaju ospice i loše spavaju.

Kada ste vidjeli Stazića, Beljaka, Grbina, Marasa, Jovanovića, Josipovića, Mesića, Pusićku, Taritaš Mrak, Radu i familiju, Antu Tomića, Juricu Pavičića… na takvim manifestacijama? Svi se oni uredno distanciraju od športskih uspjeha jer ti uspjesi ujedno znače i promociju Republike Hrvatske. Iako hrvatski šport od države dobiva na godišnjoj razini, po Eurostatu, samo 221 milijun kuna, šport je glavni generator nacionalnog ponosa, veselja i promocije Hrvatske u svijetu. Kada se uzme u obzir iznos od dvije milijarde i 400 milijuna kuna koje država izdvaja za kulturu onda bi naša kultura trebala biti naš generator nacionalnog ponosa i hrvatske prepoznatljivosti u svijetu.

Međutim, Oliver Frljić, Rade Šerbedžija, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović i razni naši filmski režiseri boje se i pomisliti na fenomen Vukovara, a kamoli snimiti film o hrvatskom Alamu. No, to je tipično hrvatski fenomen. Najviše novca dobivaju oni koji Hrvatsku najmanje poštuju i vole. Šport je konkretan i mjerljiv u pogledu uspješnosti. Kultura, osim rijetkih pojedinaca, nije egzaktno mjerljiva i kod nas uglavnom neuspješna. Ona se više brine o klimatskim promjenama i pitanjima sigurnog seksa, kad ti se vraća muž, kokainom i Abelom, legalizacijom prostitucije u Nizozemskoj tako da ”kurve rata” sada mogu slobodno štajgati pred Haaškim sudom.

Dok se god predmet na sudu zove ”sudski spor”, ništa od brzog pravosuđa.

Usput rečeno, kad smo već kod kulture, ovih sam dana gledao monodramu Dragana Despota po Krležinom djelu ”Na rubu pameti”. Briljantna predstava i sjajan glumac Despot. Težak krležijanski tekst je jedino Krležino djelo napisano u prvom licu jednine. Ne znam jesam li bolju monodramu ikada gledao. Nevjerojatno uspješnom glumom Despot je u 70 minuta, bez sekunde odmora, uskrsnuo pred publikom svu Krležina ironiju, sarkazam i razmišljanja o ljudskoj gluposti, amoralnom društvu…. Ovacije koje je dobio zaslužio je u cijelosti. Ali to je Krleža. Djelo je napisano 1938.g. Stoga i dalje stoji moja ocjena za Frica. Krleža je čovjek od glave do (četrdeset) pete.

Pa kad smo već zapeli na hrvatskoj kulturi, trebao bi netko odgovoriti na jedno ”kulturno-umjetničko” pitanje koje je postavio premijerni primjerak naše kulture Jurica Pavičić, Jugoslaven od glave do pete. On postavlja na prvi pogled tipično orijunaško pitanje: ”Nije pitanje kakav je ‘General’, nego kako se dogodilo da se taj film snimi”.

Film koji je do sada gledalo daleko najviše ljudi u RH. Film koji, uz biografski motiv, ima i temu koja se zove ”Oluja” 5. kolovoza 1995. godine Pavičiću, s obzirom na godine i ideološku sljepoću, može puno toga promaknuti. Ali ne i Oluja. I meteorološka svakoga izluđuje, a kamoli ova domoljubna. Nema u tom filmu Save Kovačevića, sedam neprijateljskih ofenziva, Sutjeske i Neretve… Jurica očito ne zna da je Sutjeska odavno diskvalificirana jer je Sava Kovačević navodno bio dopingiran!

Tko je dopustio da se snimi film o hrvatskoj pobjedi nad ”Slobinim zečevima” kako ih je sam Slobodan Milošević nazvao.  E, sad će sa 4. Splitskom obračunati naš Jurica, Nenad Polimac i slični. Još im fali samo kulturnjak s Breona – Nenad Stazić. Film se mora ocjenjivati s dva aspekta. Umjetničkog i zanatskog. Zadrte ”jugoslavenčine” zapele su za svjetonazorski. I nije Vrdoljak krajem siječnja ostao sam kako Jurica sam sebe hrabri. Ostao je s daleko najgledanijim filmom, a Pavičić, Tomić, Polimac i društvo ostaju samo rubni relikti prošlosti.

Ostaje i teror nekvalificiranih koji se žele nametnuti svojom toksičnom retorikom. No, to je davno pročitana knjiga. Oni su jedna jadna disfunkcionalna  jugo-obitelj koja polako odumire. I ubrzo će ispasti iz prosječne hrvatske memorije. K’o što su ispali i pokojni Miljenko Smoje, Jurjević Baja i ostali, a ostaju zauvijek Hajduk, Torcida, 4. Splitska, Goran, Bajdo Vukas…  Zadnji orjunaši na otocima maštaju o ”talasima” s istoka i čekaju da ih zadnji val odnese ”u selo malo”. A možda ih vjetar otpuhne i nešto prije…

Na žalost splitske Orjune više ne vrijedi stara njemačka poslovica: ”Što gluplji seljak to veći krumpir”.

Romina Peritz predstavlja nam lik i djelo umjetnika Nemanje Cvijanovića: ”Umjetnik  koji je svojom zvijezdom petokrakom na vrhu nebodera razljutio desničare”. Peritzka nas je jednim podnaslovom definirala. Umjetnika vole ljevičari. Ovu vrstu umjetnosti sigurno vole. Kada su se na traktorima probijali do ”otadžbine”’, bez crvene zvijezde, znali su da će njihovo vrijeme opet doći. Ne u otadžbini, nego u Hrvatskoj. Vrijeme radi za njih. Rezolucija Vijeća EU nije obvezujuća. Sada će brojni branitelji i dragovoljci iz Rijeke godinama gledati kako im je ”umjetnik” Nemanja lijepo objasnio tko je zapravo pobijedio 5. kolovoza 1995. godine u Rijeci. Za utjehu će moći posjetiti bravarev brod, a na kraju se mogu zapaliti u stogu sijena. A sijeno je ionako namijenjeno stoci.

Tako se urušava Tuđmanova Hrvatska. Čudno, kada HDZ čvrsto stoji malo desnije od centra. Taj centar bi trebalo ”centrirati” posebnim viskom. Superlativi umjetniku ispadaju iz usta Peritze k’o bomboni. Prosto ne može da ”veruje” zašto desničari ”besne”. Tako će ”u sklopu Rijeke EPK 2020. godine Cvijanović izvoditi projekt ”Zajednički Manifest komunističke partije i ujedinjenog građanstva Rijeke”… Amen. Čekajmo neku drugu priliku.

Uvukao se u sebe, a oni su ga upravo tamo čekali…

Darko Pavičić, kaptolski ekspert, javlja: ”Vatikan gura hrvatske biskupe u ekumenizam sa SPC-om”. Darko nam ujedno i daje kratku definiciju ekumenizma kao zajedničkog vjerskog izričaja. Sada su postali jasniji mnogi potezi Rima i pape Franje. Sada je jasnije što je sa slučajem Stepinac, ali jedno nije jasno. Kako to da su SPC jasno definirali kao agresivnu parapolitičku organizaciju u Crnoj Gori, Makedoniji, na Kosovu… a jedino u RH žele ”zajednički vjerski izričaj”?

Papa Franjo kao da nema pojma o Domovinskom ratu, o tome koliko je u to vrijeme bilo sravnjeno s zemljom katoličkih vjerskih objekata i koliko je katolika poginulo. Koliko smo mi Hrvati srušili objekata SPC-e? I sada dragi Porfirije, preko apostolskog nuncija mons. Giorgia Linguea, čija je diplomatska karijera vezana za Srbiju, polako uvodi ekumenizam ili, otvoreno rečeno, Kaptol je izgubio diplomatsku bitku sa SPC-om.

Je li to našim svećenicima jasno, ili i dalje pokorno, suprotno općem uvjerenju, provode ”zajednički vjerski izračaj” s onima koji su bili kreatori otpora mladoj Hrvatskoj državi 1991. godine? Taj otpor smo oružjem i borbom slomili, a sada nam Vatikan, pomoću Porfirija, šalje poruke o Stepincu. Niži kler je već dugo svjestan tko nam u Vatikanu muti vodu. No, neki naši biskupi dramatično podsjećaju na naše političare. Poltronski zanemaruju mišljenje vjernika i običnog puka koji je već odavno svjestan da mu oni na koje se je mogao osloniti u 45 godina komunizma polako okreću leđa. Blaženi Alojzije Stepinac proglašen je od strane Pape Ivana Pavla II. blaženim 3. listopada 1988. godine u Mariji Bistrici. I to valjda treba, po Papi Franji, biti dovoljna satisfakcija Hrvatima.

Njegova beatifikacija ne smije Vatikanu služiti kao ucjena za bacanje hrvatskih katolika u zagrljaj onima koji dobro paze da umjesto Hrvatske govore o Slavoniji, Lici, Dalmaciji, o srpskim krajevima.. Kada nije išlo preko JNA, sad se proba preko Vatikana. I na kraju za podsjetiti je kako je svećenstvo već jednom sačuvalo hrvatski katolički identitet kroz 45 godina komunističke diktature. Mora ga sačuvati i opet bude li trebalo.

Pokojni don Anto Baković jednom je rekao: ”Nastavimo li ovakvom jalovom i mlohavom populacijskom politikom, imat ćemo uskoro u Hrvatskoj manjak djece, a višak pedofila”.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari