Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Hrvatska sigurnost na testu u Begovu Razdolju

Objavljeno

na

Ovih je dana Begovo Razdolje postalo vijest. Usamljena vijest na RTL-u, koja je brzo prigušena. Stanovnici toga gorskokotarskog sela progovorili su o strahu od migranata koji prolaze uokolo.

U samo dva dana provalili su u pet kuća u njihovu selu, i to ne samo praznih vikend ili planinarskih kuća. Jednom su starijem bračnom paru provalili kroz prozor smočnice dok su spavali u sobi.

Za sobom su ostavili krš i lom s karakterističnim rukopisom skrnavljenja kršćanskih prostora: polomljene križeve, poderane fotografije s prve pričesti, ljudski izmet razmazan po životnom prostoru vlasnika…

Da bi slika straha i nelagode mještana bila potpunija, valja reći da je Begovo Razdolje, smješteno na padinama Bjelolasice i najviše je selo u Hrvatskoj na nadmorskoj visini iznad 1000 metara.

Do njega ilegalni migranti iz bliskoistočnih i sjevernoafričkih zemalja, Irana, Pakistana Afganistana… koji pokušavaju stići do slovenske granice i preko nje ući u prostor schengenske Europe ne mogu stići slučajno, niti mogu ondje dolutati, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Netko tko poznaje teren i selo mora ih ondje dovesti. Da bi se razumjeli razmjeri nesigurnosti, valja znati da je Begovo Razdolje selo sa sami četrdesetak stanovnika – i s pet provala u dvije noći.

I što se događa po našim zakonima i običajima u kombinaciji s bontonom marakeškog sporazuma kada se selo nađe na ilegalnoj migrantskoj ruti? Mediji to najprije odbijaju primijetiti. Kako ne bi širili paniku i netrpeljivost. No pitanje je gdje je granica između sprečavanja širenja panike i održavanja sigurnosti?

Begovo Razdolje je drukčije od drugih sela u Gorskom kotaru, Lici, na Banovini, koja se nalaze na trasi ilegalnih migrantskih ruta, po tome što su uspjeli zainteresirati medije.

Reklo bi se imali su dobar link. Mi zapravo uopće ne znamo u koliko je kuća, vikendica, planinarskih kuća provaljeno u selima Banovine, Like, Gorskog kotara, otkad je proljetos ponovno oživjela balkanska, odnosno bosanska migrantska ruta. Da se ne bi širile panika i netrpeljivost.

Ali i medijska pozornost migrantskih provala u Begovu Razdolju trajala je kratko – samo do prvoga policijskog očitovanja.

Nakon televizijske reportaže, delnička je policijska postaja izvijestila da „u posljednja dva dana nisu zaprimili niti jednu prijavu fizičke ili pravne osobe vezano za provale u objekte na području Begova Razdolja“.

Već su, kažu, „primili samo tri dojave o provalama u kuće i vikend kuću“ te da počinitelji nisu poznati pa ne mogu sa sigurnošću tvrditi da je riječ o migrantima.

To bi u prijevodu značilo da prestrašena baka iz Begova Razdolja, kojoj su migranti noću provalili u smočnicu, nije uspjela uhititi barem jednog provalnika, povesti ga za ruku u policijsku postaju u tridesetak kilometara udaljene Delnice i podnijeti kaznenu prijavu za provalu. Tako to izgleda kad policija umanjuje razmjere djela.

Nakon toga slučaj iz Begova Razdolja upao je u političko-marakeški kalup. U utrci za izgubljenim rejtingom, Živi zid je na svoj im Facebook stranicama u huškačkoj maniri prezentirao slučaj, usmjerujući oštricu prema migrantima, a ne prema onima koji bi se trebali brinuti o sigurnosti države, pa i Begova Razdolja.

U utrci za svojim dijelom marakeškog kolača za nadzor propisane političke korektnosti prema ilegalnim migrantima, GONG je prijavio Živi zid za širenje govora mržnje… Time je stvarni problem ponovo zatvoren i gurnut u stranu.

A stvarni su problemi: koliko je takvih slučajeva poput Begova Razdolja u posljednjih mjesec dana bilo u Hrvatskoj, na migrantskim rutama u Gorskom kotaru, Lici, Banovini, Dalmatinskoj zagori… Mogu li se hrvatska policija i sigurnosni sustav nositi sa švercerima ljudima, bez čijih usluga migranti zapravo ne mogu baš nikuda? Izgleda da ne mogu. Ili možda ne žele?

Kakva je budućnost hrvatskih područja koja nakon ratnih stradanja prije četvrt stoljeća, sad ponovo postaju prostor nesigurnosti zbog migrantskih ruta?

Tko će u takvim uvjetima doći brati jagode i gljive ili pješačiti i biciklirati u šumama oko Begova Razdolja, koje je napokon turistički živnulo? Kakva je to politika koja takav put u nesigurnost brani etiketom europejstva?

Umjesto toga rasprava se umjetnim skretanjem s merituma problema svodi na raspravu o govoru mržnje u kojoj je provala u tuđe kuće migrantsko pravo, a njihovo premazivanje ljudskim izmetom i lomljenje križeva – kulturna različitost. Koja nas, dakako, uvijek obogaćuje, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Migranti upali u nekoliko kuća: Najviše bole poderane slike djece s pričesti i slomljeni križ

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Zbogom, sveučilišta, slijedi digitalna diktatura?

Objavljeno

na

Objavio

U susjednoj nam Italiji, žestoko pogođenoj koronavirusom, i sljedeće akademske godine nastava bi se trebala odvijati online, telematski. Zašto ne? Ako je virus tu, to je razuman pristup.

Ali, uvijek postoji neki “ali”. Naime, je li koronavirus samo povod za nestanak sveučilišta i studenata kakve poznajemo već deset stoljeća? Tako se talijanski filozof svjetskog glasa, i sam (bivši) sveučilišni profesor, Giorgio Agamben, prošlog tjedna žestoko obrušio na takvu odluku napisavši razmišljanje pod naslovom “Misa zadušnica za (moje) studente”. Njegovu argumentaciju valja uvažiti.

Ponajprije, nije koronavirus doveo do toga da sveučilišta tek sada postaju virtualna, već niz godina u SAD-u na prestižnim sveučilištima vi možete studirati i diplomirati iz Doboja ili Gornje Mahale, a da nogom ne kročite na tlo Amerike, ili u bilo koju predavaonicu sveučilišta s druge strane Atlantika. Platiš, sjediš doma na trosjedu, i to je to.

Koronavirus je, dakle, samo dobar razlog ove revolucije odgojno-obrazovnog procesa, ali telematizacija i virtualizacija nastave na sveučilištima proces je koji je počeo odavno, s koronavirusom ili bez njega. To je Agamben nazvao digitalnom diktaturom i tehnološkim barbarstvom koje ruši sam smisao sveučilišta i osobe studenta. Događa se, veli on, nešto o čemu se uopće ne govori previše, a to je kraj osobe studenta kao načina života.

NAČIN ŽIVOTA

Sveučilišta su rođena u Europi, baš iz studentskih udruga – universitates – i duguju im ime. Universitates su, u prijevodu, zajednice (!) profesora i studenata. Biti student bilo je i jest, u prvom redu, način života u kojem je proučavanje i slušanje predavanja svakako bilo presudno, ali ništa manje važan nije bio susret i stalna razmjena s ostalim studentima, koji često dolaze iz mjesta udaljenijeg od ovog gdje studiraju, iz drugih kultura, nacija, država.

Dakle, mjesta uzajamnog obogaćivanja, razmjene, propitivanja, zajedničkih kava, često i brakova. Takav se život stoljećima razvijao na različite načine, od srednjeg vijeka do studentskih pokreta dvadesetog stoljeća, to je bila važna društvena, egzistencijalna i humana dimenzija fenomena “biti student”. Svatko tko predaje u sveučilišnoj učionici dobro zna kako se tu stvaraju prijateljstva i, prema kulturnim i političkim interesima, i male studijske i istraživačke grupe koje su se nastavile susretati i nakon završetka predavanja.

Sve to trajalo je gotovo deset stoljeća, sada završava zauvijek, misli Agamben. Studenti više neće živjeti u gradu u kojem se nalazi sveučilište, ali svaki će slušati lekcije zatvoren u svojoj sobi, ponekad odvojen stotinama kilometara od onoga što su nekada bili njegovi kolege s faksa. U malim gradovima, nekad prestižnim sveučilišnim lokacijama, vidjet će se da studentske zajednice, koje često čine najživlji dio, nestaju s ulica.

Primjerice, ako bi se telematska revolucija, digitalna revolucija, razvijala i nakon korone u smjeru totalne virtualizacije nastave na sveučilištima, u kontekstu treće industrijske revolucije o kojoj je Rifkin pisao još 2011. godine, a koja će stubokom promijeniti sustav visokog obrazovanja, moj Osijek postat će mrtav grad bez nešto manje od 20 tisuća studenata iz svih krajeva Hrvatske i susjednih zemalja. Živost svake vrste koju studentska populacija daje gradovima poput Osijeka nemjerljiva je u svakom pozitivnom smislu, od ekonomskog do kulturnog i svih drugih smislova.

Ovaj pak proces virtualizacije (visokog) obrazovanja, gdje bi korona poslužila kao inicijalna kapisla, posebno je u interesu raznim Microsoftima i Gatesima koji imaju ogroman utjecaj na politike vlada država, kao i nadnacionalnih globalnih institucija kojih su donatori, a koji su monopolisti u tom biznisu virtualnoga.

OPASNA TEHNIKA

Je li Agamben pretjerao, bilo u ovim predviđanjima virtualizacije sveučilišta, je li pretjerao kada to naziva uvodom u digitalnu diktaturu, u kontrolu velike braće nad globalnim odgojno-obrazovnim procesima? Osobno ne znam, ali autoriteti poput Agambena ili Rifkina ne mogu se shvatiti neozbiljno.

Naime, nijedan totalitarizam, nijedna diktatura ne živi od mase, nego od izoliranog pojedinca, u ovom slučaju studenta koji sam u svojoj sobi bleji u zaslon i sluša predavanje bez žive, konkretne međuljudske interakcije i međusobne korekcije. Takvog izoliranog pojedinca lako je izmanipulirati, a svakog nepoćudnog profesora, koji online govori nešto što se ne sviđa tim vinovnicima digitalne diktature kao sredstva (i) kontrole odgojno-obrazovnog procesa, jednim klikom miša eliminiraju iz vrlog novog svijeta.

Tehnika je, kao i sve, ambivalentna, poput vatre koja vas može i ugrijati i napraviti požar, ako njome upravlja piroman, a postoje, u tom smislu, i tehnološki piromani i predatori. Razvoj tehnike i tehnologije ne smije voditi dehumanizaciji, globalnoj kontroli nad znanjem i produkcijom znanja, pa sveučilišta u tom procesu treba čuvati od tehnoloških piromana (ne od tehnologije), tehnokratskih manipulatora i velike braće.

Ako se taj scenarij pokrene, što se mene i mnogih kolega tiče, samo jedno: No pasaran!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Želi li Bill Gates globalnu kontrolu nad ljudskim zdravljem i znanjem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Ne vjerujem u floskule o reformama i borbi protiv klijentelizma

Objavljeno

na

Objavio

SDP-ovci se u pravilu uspješnije umrežavaju u državne i društvene sustave, HDZ-ovci su u pravilu više okrenuti prema ad hoc bogaćenju i osobnom luksuzu. Jednako su ili slično politiku dosad uglavnom poimali i njihovi različiti izazivači

Sjećate li se reformi? Onih ‘strukturnih i ozbiljnih reformi’ koje podrazumijevaju ‘bolne rezove’ i ‘stezanje remena’, a koje su se kao glavna izborna obećanja ponavljale u svim predizbornim kampanjama? E, da bi se četiri godine poslije ustanovilo da su to bile samo prazne priče.

Floskule o reformama starije su čak i od našeg višestranačja. I u jednopartijskom sustavu, kad god bi se prenapregnuo, iz ladice bi se izvlačila ta moćna riječ – reforme. A one bi se naposljetku svele na preimenovanje problema, rotaciju izvršitelja i očuvanje sustava. Tako je bilo i poslije. Jedine supstancijalne reforme sustava koje su u nas provedene nametnute su izvana i dogodile su se u sklopu pristupnih pregovora s Europskom unijom.

Otada je prošlo desetak godina, ali taj reformirani sustav opet ne funkcionira kao u Austriji ili Danskoj, pa čak ni kao u Češkoj ili Slovačkoj, koje su nam bliže prema povijesnim iskustvima. Štoviše, i gospodarstvo i javni poslovi i društvene djelatnosti toliko su zarobljeni političko-državnim klijentelizmom da su nepodnošljivo ovisni o volji različitih političko-interesnih lobija. Da se ne bismo zavaravali, nisu doze političkoga klijentelizma lišene ni Austrija ni Danska, a kamoli Češka ili Slovačka.

No u nas je on toliko dominantan da blokira i guši gospodarski i društveni razvoj. Zato nema te stranke, partije ili platforme koja se na ovim izborima neće ‘boriti’ protiv političkog klijentelizma: od političkih klasičara HDZ-a i SDP-a do njihovih lijevih ili desnih izazivača, piše Višnja Starešina / Lider media

Egzistencija umjesto odgovornosti

Zašto ja u uspjeh te njihove bitke protiv klijentelizma ne vjerujem? I HDZ i SDP imaju politički klijentelizam ugrađen u svoj stranački odnosno partijski kôd, koji je velikim dijelom još totalitaran. To znači da politički angažman za klasičnog HDZ-ovca ili SDP-ovca ne znači samo odgovornost za upravljanje državnim sustavom unutar kojega gospodarstvo, društvene djelatnosti, pojedinci imaju prostor za slobodno natjecanje i razvoj. Za njih politički angažman u pravilu znači: osigurati materijalno vlastitu egzistenciju kao i egzistenciju šire obitelji, ovladati svim procesima u državi i društvu – od pravosuđa do gospodarstva ili kulture – kako bi se moglo pomoći prijateljima uz neku naknadu ili protuuslugu. I osobito: ne puštati u taj prostor nikoga tko bi narušio postojeća pravila.

Postoje i razlikovne nijanse: SDP-ovci se u pravilu uspješnije umrežavaju u državne i društvene sustave, HDZ-ovci su u pravilu više okrenuti prema ad hoc bogaćenju i osobnom luksuzu. SDP-ovac na ministarskoj poziciji sudjelovat će u klijentelizmu tako što će njegova partnerica otvoriti konzaltinšku tvrtku čiji će projekti imati privilegirani prolazak u njegovu ministarstvu. HDZ-ovcu će u dvorište zalutati mercedes kao ‘dar’ poslovnog prijatelja ispred vile koju je ‘darovala’ pokojna teta iz Amerike. Dosadašnja praksa pokazala je da su politiku jednako ili slično poimali uglavnom i njihovi različiti izazivači – od laburista preko trećih putova do pravaša…

Nije bitka, nego proces

Tek od Bandićeva parlamentarnog djelovanja dobili su zajedničko ime – žetončići. A oni rijetki, koji su politiku zamišljali drukčije, ubrzo bi nestajali, čak i ne došavši u priliku pokazati bi li to drukčije (prije svega promjene u pravosuđu i u javnoj upravi) znali i ostvariti.

Nije realno očekivati da bi nova trenutačna ponuda izazivača –​ Škorin Domovinski pokret, renovirana platforma Mosta ili mreže zagrebačkih anarhističko-lijevih platformi – mogla unijeti drastične promjene u tu glumljenu bitku protiv političkoga klijentelizma. Jer, kako god okrenete rezultat, dobijete nekoliko pojedinaca dobre volje nasuprot čvrstom sustavu koji brani status quo.

Ali neki pozitivni pomak bilo bi već i sustavno političko javno govorenje o političkom klijentelizmu i njegovim pojavnim oblicima. Politički se klijentelizam i ne može pobijediti u bitci, već postupno smanjivati u procesu. Lagani napredak može se sagledati na dva primjera.

Hrvatska je vlada nakon izbijanja afere ipak morala poništiti narudžbu nabave zaštitnih rukavica vrijednu 19 milijuna kuna (2,5 milijuna eura) od ad hoc osnovane tvrtke stranačkih (HDZ-ovih) simpatizera iz Pule.

Vlast BiH za 5,3 milijuna eura kupila je neispravne kineske respiratore preko Srebrne maline iz Srebrenice, tvrtke stranci (SDA) bliskih poduzetnika. Eto, tu promjenu zasad uvode reforme koje nam je nametnula Europska unija i koje polako ipak sužavaju prostor klijentelizma. Korak po korak, ako prije ne propadnemo, piše Višnja Starešina / Lider media

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari