Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Hrvatska sigurnost na testu u Begovu Razdolju

Objavljeno

na

Ovih je dana Begovo Razdolje postalo vijest. Usamljena vijest na RTL-u, koja je brzo prigušena. Stanovnici toga gorskokotarskog sela progovorili su o strahu od migranata koji prolaze uokolo.

U samo dva dana provalili su u pet kuća u njihovu selu, i to ne samo praznih vikend ili planinarskih kuća. Jednom su starijem bračnom paru provalili kroz prozor smočnice dok su spavali u sobi.

Za sobom su ostavili krš i lom s karakterističnim rukopisom skrnavljenja kršćanskih prostora: polomljene križeve, poderane fotografije s prve pričesti, ljudski izmet razmazan po životnom prostoru vlasnika…

Da bi slika straha i nelagode mještana bila potpunija, valja reći da je Begovo Razdolje, smješteno na padinama Bjelolasice i najviše je selo u Hrvatskoj na nadmorskoj visini iznad 1000 metara.

Do njega ilegalni migranti iz bliskoistočnih i sjevernoafričkih zemalja, Irana, Pakistana Afganistana… koji pokušavaju stići do slovenske granice i preko nje ući u prostor schengenske Europe ne mogu stići slučajno, niti mogu ondje dolutati, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Netko tko poznaje teren i selo mora ih ondje dovesti. Da bi se razumjeli razmjeri nesigurnosti, valja znati da je Begovo Razdolje selo sa sami četrdesetak stanovnika – i s pet provala u dvije noći.

I što se događa po našim zakonima i običajima u kombinaciji s bontonom marakeškog sporazuma kada se selo nađe na ilegalnoj migrantskoj ruti? Mediji to najprije odbijaju primijetiti. Kako ne bi širili paniku i netrpeljivost. No pitanje je gdje je granica između sprečavanja širenja panike i održavanja sigurnosti?

Begovo Razdolje je drukčije od drugih sela u Gorskom kotaru, Lici, na Banovini, koja se nalaze na trasi ilegalnih migrantskih ruta, po tome što su uspjeli zainteresirati medije.

Reklo bi se imali su dobar link. Mi zapravo uopće ne znamo u koliko je kuća, vikendica, planinarskih kuća provaljeno u selima Banovine, Like, Gorskog kotara, otkad je proljetos ponovno oživjela balkanska, odnosno bosanska migrantska ruta. Da se ne bi širile panika i netrpeljivost.

Ali i medijska pozornost migrantskih provala u Begovu Razdolju trajala je kratko – samo do prvoga policijskog očitovanja.

Nakon televizijske reportaže, delnička je policijska postaja izvijestila da „u posljednja dva dana nisu zaprimili niti jednu prijavu fizičke ili pravne osobe vezano za provale u objekte na području Begova Razdolja“.

Već su, kažu, „primili samo tri dojave o provalama u kuće i vikend kuću“ te da počinitelji nisu poznati pa ne mogu sa sigurnošću tvrditi da je riječ o migrantima.

To bi u prijevodu značilo da prestrašena baka iz Begova Razdolja, kojoj su migranti noću provalili u smočnicu, nije uspjela uhititi barem jednog provalnika, povesti ga za ruku u policijsku postaju u tridesetak kilometara udaljene Delnice i podnijeti kaznenu prijavu za provalu. Tako to izgleda kad policija umanjuje razmjere djela.

Nakon toga slučaj iz Begova Razdolja upao je u političko-marakeški kalup. U utrci za izgubljenim rejtingom, Živi zid je na svoj im Facebook stranicama u huškačkoj maniri prezentirao slučaj, usmjerujući oštricu prema migrantima, a ne prema onima koji bi se trebali brinuti o sigurnosti države, pa i Begova Razdolja.

U utrci za svojim dijelom marakeškog kolača za nadzor propisane političke korektnosti prema ilegalnim migrantima, GONG je prijavio Živi zid za širenje govora mržnje… Time je stvarni problem ponovo zatvoren i gurnut u stranu.

A stvarni su problemi: koliko je takvih slučajeva poput Begova Razdolja u posljednjih mjesec dana bilo u Hrvatskoj, na migrantskim rutama u Gorskom kotaru, Lici, Banovini, Dalmatinskoj zagori… Mogu li se hrvatska policija i sigurnosni sustav nositi sa švercerima ljudima, bez čijih usluga migranti zapravo ne mogu baš nikuda? Izgleda da ne mogu. Ili možda ne žele?

Kakva je budućnost hrvatskih područja koja nakon ratnih stradanja prije četvrt stoljeća, sad ponovo postaju prostor nesigurnosti zbog migrantskih ruta?

Tko će u takvim uvjetima doći brati jagode i gljive ili pješačiti i biciklirati u šumama oko Begova Razdolja, koje je napokon turistički živnulo? Kakva je to politika koja takav put u nesigurnost brani etiketom europejstva?

Umjesto toga rasprava se umjetnim skretanjem s merituma problema svodi na raspravu o govoru mržnje u kojoj je provala u tuđe kuće migrantsko pravo, a njihovo premazivanje ljudskim izmetom i lomljenje križeva – kulturna različitost. Koja nas, dakako, uvijek obogaćuje, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Migranti upali u nekoliko kuća: Najviše bole poderane slike djece s pričesti i slomljeni križ

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Politička korektnost i intelektualni gulag

Objavljeno

na

Objavio

Solženjicinu Zapad nikada nije oprostio nastup na Harvardu na kojem je govorio u moralnom i duhovnom rastakanju naše kulture, njegovo uvjereno kršćanstvo, njegovo protivljenje slobodi radi slobode, relativizmu.

Europski mu komunisti sedamdesetih, nakon što je došao u Europu, također nisu mogli oprostiti njegov antikomunizam, te stavljanje znaka jednakosti po metodama, krvi i teroru između Francuske i Oktobarske revolucije, pogotovo kad je kršćanstvo u pitanju.

Španjolski komunist Juan Benet otišao je tako daleko da je izjavio kako “gulazi i koncentracijski logori imaju smisla sve dok postoje osobe kao Solženjicin, samo moraju imati bolji nadzor kako opet ne bi pobjegao iz gulaga”.

Ni danas nije drukčije, tko nije dio politički korektnog mainstreama, trpa ga se u gulag, onaj intelektualni, u (akademsko) izopćenje ili izolaciju, ignoriranje, točnije – cenzuru.

Dekadencija Zapada u korijenu ima sasvim konkretnu ideologiju koja je istinu zamijenila, kao u SSSR-u, službenim istinama koje se ne smije propitivati – političku korektnost. U temelju joj je kulturološki relativizam, prema kojem sve kulture, sve običaje i navade, od spolnih do religijskih, treba staviti na istu razinu. Inače, radi se o diskriminaciji.

Bit je takvog relativizma da Zapad nema ništa svoje specifično, svoju srž oko koje se treba graditi, nego u kontekstu multikulturalizma različite kulture trebaju živjeti na istom prostoru i međusobno se integrirati. Kulturološki relativizam zapravo je “utopija različitosti” i “kult drugoga”, pri čemu se povijest Zapada tretira samo kao povijest zločina, povijest diskriminacije, povijest nejednakosti i povijest imperijalizma.

Izvaneuropske kulture, nekršćanske religije, islam, LGBT galaksija etički su superiorni “drugi” i “različiti” koje treba zaštititi. Dakle, u tom kontekstu, kao oblik revolucije, politička korektnost na valu neoprogresizma Europu može prihvatiti samo ako je izbriše i izgradi iznova, od nule. Ako je tome tako, ako u prošlosti nema ništa obvezujuće, na mjesto Europe treba doći pojedinac oslobođen od takve Europe, zločinački diskriminirajuće, pa dolazi do izjednačavanja želje i zakona.

U toj paradigmi nije razum taj koji je temelj prava, nego impuls, pa je svaka želja dozvoljena, a svako uskraćivanje jest represija ili diskriminacija. Ljudska prava više nisu individualna, nego se temelje na pripadnosti grupi, kao u islamu, kao što je LGBTQ… zajednica i druge “ranjive skupine”. “Mislim, dakle postojim” zamijenjeno je sa “Želim, dakle postojim”.

Političko nametanje

U ideologiji politički korektnog središnju ulogu ima retorika u smislu lingvističke revolucije pa bujaju riječi sa sufiksom “fobija”. Retorika ovdje nije shvaćena klasično, polazeći od Sokrata pa nadalje, kao proces u kojem se otkriva (!) istina mimo moje volje, nego sofistički – shvaćena je kao konstrukcija istine i “identiteta” na način političkog nametanja, kao u Solženjicinovu SSSR-u.

Da bi se tako isfabricirana istina zaštitila od njezinih neprijatelja, izmišljen je, što mi u medijskoj sudskoj praksi jako dobro poznajemo, institut zvan “duševna bol”, dakle zabrana korištenja navodno uvredljivih termina.

Upravo na konceptu “uvrede” na Zapadu se temelji cenzura, a svatko tko se ne slaže s ovom vrstom fluidne konfuzije, homologizacije i raspamećivanja u korist iracionalne želje čini čin nasilja prema “ranjivoj skupini”. Ili, popularnije, govor mržnje, pri čemu “mrzi” samo onaj koji u traženju istine dođe do drugačijih spoznaja od ovog novog jednoumlja. Društvena rasprava je tu nemoguća jer je društveni konflikt prebačen na emotivnu razinu (uvreda, mržnja…) pa, umjesto argumenata, politička korektnost lijepi etikete.

Kako protiv političke korektnosti? Nikako političkom nekorektnošću, ne može se na jednu opasnu ideologiju ići još opasnijom. Odgovor je dao Solženjicin. I u Sovjetskom Savezu su postojale službene, propisane “istine” koje se ne smije propitivati, zbog kojih se ide u (intelektualni) gulag.

Takva je i politička korektnost kao oblik lingvističke revolucije i nasilja nad zbiljom. U djelu “Revolucija i istina” Solženjicin kaže kako se totalitarizmi pobjeđuju samo traženjem istine: “Ako nismo spremni preuzeti rizik i reći ono što mislimo, onda barem ne govorimo ono što ne mislimo… Kada okreneš leđa laži, ona ubrzo prestane postojati.” I dodao bih, osim istine – humorom. I to ne izmišljajući viceve. Evo, na Oxfordu postoji radno mjesto “diversity officer”, a posao mu je – borba protiv različitosti. Kud ćeš boljeg vica…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Zapad obolio od – kapitalizma

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Da je bilo sloge i pameti konzervativna opcija mogla je imati 3 mandata

Objavljeno

na

Objavio

Još jedna cirkusijada je iza nas. Kulise se skidaju, klaunovi svlače kostime i brišu šminku, vraćamo se u svakodnevicu. I red je da nam se uši (i oči) malo odmore od ovih silnih ispraznih obećanja, izljeva samohvale, žestoke retorike, šarenih skupova, od smokinga i toaleta, uredne gospode i glamuroznih dama, od reflektora pozornice i verbalnog terora govornika…

Ostalo je pričekati konačne rezultate, iako se sve zna.

Što je najvažnije, čini se kako su na kraju svi “sretni i zadovoljni” ishodom jučerašnjih izbora za EU parlament. I oni koji su dobili mandate i oni koji nisu. Sudeći po izjavama, svi, ama baš svi su željeli da baš tako završi i “sretni” su da “sretniji” biti ne mogu. I oni koji su se udruženi u osam stranaka (“amsterdamci”) na jedvite jade dočepali jednog jedinog mandata (i sad tvrde kako su “pokazali svoju snagu” – ha, ha, ha), oni koji su ostali kratkih rukava i pali na korak do cilja, osvajači 1 ili 2% glasova, pa i takmaci čije su ambicije bile daleko iznad onoga što su postigli.

Idila.

Kako god okreneš, gubitnika ni na vidiku, jer veće opasnosti za političara od imidža luzera nema – staro je pravilo promidžbe. Tek komorna atmosfera u pojedinim izbornim stožerima i pokušaji da se navijačkim skandiranjima prikrije razočaranje (kad god se kamere uključe), govorilo je da i nije baš sve tako kako nam žele predstaviti gubitnici.

Ima, doduše, i izuzetaka. Ponekih koji povremeno “iskoče” iz ove šprance sveopće “nirvane” i iskreno priznaju kako nisu zadovoljni jer su očekivali više. No, samo rijetki traže greške u sebi i svojim programima, još manje u političkom djelovanju i odnosu prema javnosti i aktualnim problemima hrvatskog društva. Kao razlozi neuspjeha obično se navode “slaba izlaznost na izbore”, “neravnopravna izborna utakmica”, “nemotiviranost građana za europske izbore” itd.

Naravno, većina toga što se navodi stoji. Ali, to su one objektivne okolnosti na koje se jako teško ili gotovo nikako ne može utjecati s pozicije bilo koje stranke ili grupacije. No, što je s onom drugom stranom priče, s vlastitim slabostima, promašajima, nedosljednostima, što je s nesposobnošću, pogrešnim procjenama, nedostacima u programima i ne-vjerodostojnošću?

Ima li toga možda, ili su uvijek krive “objektivne okolnosti”?

Što se konzervativaca tiče (mislim da je to ipak bolji izraz za “desnu”, “domoljubnu” ili “državotvornu” opciju od onog već izlizanog pojma “desnice” koji u suštini ne znači ništa), oni su i ovoga puta ostali razjedinjeni. Statističari su izračunali kako su kad se zbroje glasovi svi skupa dobili 17,5%, što bi bilo dovoljno za osvajanje 3 mandata, a priča je završila na osvajanju jednog.

Novoizabrana EU-parlamentarka Ruža Tomašić u svojoj je prvoj izjavi nakon neslužbenih preliminarnih rezultata rekla kako se nada da će ovo što se dogodilo biti dobra škola za budućnost i najavila kako priželjkuje moguće ujedinjenje “desnih” stranaka na nekim od sljedećih izbora.

Daj Bože, mada je teško vjerovati u postojanje motiva za zajednički nastup kod onih koji su “sretni” i “zadovoljni” čak i time što su ostali ispod praga.

Uvijek se može naći izgovor za neuspjeh i to nije ništa novo na političkoj sceni, ne samo kod nas Hrvata, nego uopće.

“Dobar izgovor zlata vrijedi”, kaže jedna poslovica.

Ono što nama kronično nedostaje, jeste samokritika, okretanje k sebi i priznavanje vlastitih greški. A toga nema i neće biti, sve dok izgovore za neuspjehe tražimo u sferi izvan vlastitog političkog djelovanja i ponašanja.

Točno je da je izlaznost mala, jer 30% ne jamči nikakvu reprezentativnu volju biračkog tijela. Istina je i da izborna utrka nije bila ravnopravna, ali to je u pravilu uvijek tako. Da kod građana nema posebne motivacije za izlazak na izbore također je evidentno.

No, ono što svakog normalnog građanina mora izbaciti iz takta (a rijetko tko od aktera izbora spominje), jeste činjenica da nekomu nije dovoljno više od 42.000 glasova za osvajanje mandata, a netko ga dobije s 1.200 (što je 35 puta manje)!? Zar to nije apsurd!? I je li pošteno!?

Uporno odbijanje uvažavanja preferencijalnih glasova koji su jedini meritum volje birača i u isto vrijeme u punoj mjeri odražavaju puni legitimitet izabranog zastupnika nije slučajno. Ne odgovara to ni jednom lideru, pogotovu onima u velikim strankama, jer izostanak vrednovanja izbornih rezultata na temelju preferencijalnih glasova ostavlja im prostor za nagrađivanje “podobnih” koji zahvaljujući pozicijama na listama osvajaju mandate koje inače nikad ne bi imali, dok oni s daleko većim brojem glasova bivaju gubitnici – samo zato što nisu miljenici lidera stranke i vrhuške okupljene oko njega ili na izbore izlaze sa samostalnim listama i ne mogu prijeći izborni prag. Sve skupa ostavlja izuzetno ružan dojam i sasvim pouzdano bitno utječe na demotivaciju biračkog tijela vezano za izlazak na izbore. Ali, nikoga to od onih koji se još uvijek koliko-toliko drže svojih pozicija i sinekura ne zanima.

U cjelini gledano, riječ je o ozbiljnom defektu, o anomaliji izbornog zakona koja nije slučajna. Nisu politički lideri vodećih stranaka i saborski zastupnici blesavi pa da ne znaju kako bi se stvari mogle i trebale posložiti, ali im takvi principi ne odgovaraju jer razbijaju njihov monopol i političku hegemoniju unutar stranaka. To je relikt sindroma “Vođe” naslijeđen iz komunizma. Odlučuje jedan – ili u najboljem slučaju nekoliko ljudi – a pokriće za te odluke (kakve god bile) trebaju biti birači.

No, pored ostaloga, ovo je i pokazatelj naše niske političke i građanske svijesti, jer da nije tako, mi bi odavno natjerali političke elite na odricanje od takvih manipulacija i prijevara – jer u pitanju je ozakonjena manipulacija i prijevara birača.

Pokušalo se, doduše, referendumom o promjenama Izbornog zakona, ali tako nespretno, nevješto i amaterski da je to tragikomično. Organizirati u isto vrijeme prikupljanje potpisa za dva referenduma (o promjenama Izbornog zakona i odbacivanju Istanbulske konvencije) i stvoriti čitavu zbrku u kojoj građani često nisu znali ni što potpisuju, bila je velika glupost, što opet imamo zahvaliti liderima građanskih grupacija (organizatora referenduma) koje se bore za primat po svaku cijenu i bez obzira na to što je riječ o pogubnoj, hazarderskoj igri.

Nadajmo se da su i oni danas “zadovoljni” – kao i naši gubitnici na izborima.

Na kraju, pravi i istinski gubitnici smo svi, htjeli to priznati ili ne, ili barem mi kojima je do budućnosti ove zemlje i hrvatskoga naroda istinski stalo. Oni kojima to nije važno imaju itekako razloga za zadovoljstvo, jer njihova metoda je “što gore to bolje”.

Nama koji politiku shvaćamo kao djelatnost čiji je cilj opće dobro i mislimo kako se ona mora voditi pošteno, savjesno, odgovorno i u skladu s kršćanskim načelima, ne trebaju isprazne parole i predizborni farizejski izljevi “domoljubnih” emocija (pogotovu od onih koji svojim postupcima čine suprotno od onoga što tobože “zagovaraju”), režirani performansi sa zastavom s prvim bijelim poljem ili provokativnim plakatima (po uzoru na Pupovca i njegov SDSS) čija je jedina svrha privući pozornost, ne treba nam ni opskurni lik Dražen Keleminec koji lupeta o “rušenju EU iznutra” – a što će navodno napraviti upravo on, glavom i bradom (čega se onda dohvate mainstream mediji i te nebuloze vrte do besvijesti kao dokaz o tomu kakva nam je “desnica”). Nama ne trebaju svađalice koje sebe idealiziraju a pljuju po svim oponentima, zaboravljajući kako su tu da izlože svoje programe i pošalju javnosti jasne poruke a ne da prave nered i zbunjuju birače.

Treba nam jedna uljuđena i pristojna konzervativna opcija utemeljena na demokršćanskim načelima koja će okupiti intelektualce i političare od ugleda u narodu, ali i koja će biti spremna taj koncept provoditi u praksi, dosljedno i konzekventno!

Ne moramo izmišljati toplu vodu, nego samo biti ono što jesmo – ako jesmo.

Neki bi već trebali shvatiti da je političkoj opciji koju zastupaju potrebno dati sadržaj i da se ne može sve svoditi na formu i pokušaje osvajanja glasova jeftinim gafovima, propagandnim floskulama, dosjetkama, blefovima i napadima na sve oko sebe.

Tih “pravovjernih” i “jedinih ispravnih” nama je dosta.

I ne bi bilo loše da akteri na političkoj sceni (odnosi se na sve podjednako) konačno jednom shvate razliku između izbora za EU parlament i domaćih – lokalnih, parlamentarnih i predsjedničkih, pa da se drže teme, odnosno, da ne vode kampanju kao da se bore za mjesto načelnika općine, gradonačelnika, saborskog zastupnika, premijera ili predsjednika. Ako nisu u stanju jasno se odrediti prema Europskoj uniji, neka ne izlaze na izbore, ako ne znaju ništa o toj temi, neka nauče, jer ovo što se događa već prelazi sve normalne granice.

Analfabeti i ljudi koji nisu u stanju napraviti razliku vezano za temeljne pojmove i ciljeve, prije svega one nacionalne i državne (koji bi morali biti u fokusu svakog političara koji se bori u političkoj arene i traži glasove hrvatskih građana), neće biti od koristi nikomu – koliko god imali dobru volju i bili ambiciozni.

Znači, mora se ponešto znati i biti sposoban razumjeti problematiku EU i vlastite zemlje kako bi se moglo dostojno zastupati njezine interese u parlamentu EU. Ni to se ne smije zaboraviti. Može netko biti najveći junak Domovinskog rata, ali potpuno nesposoban za političara. I to trebamo jednom naučiti.

Na kraju, moramo biti svjesni činjenice da ćemo mi konzervativci trpjeti ove nametnike koji ne žele i ne misle dobro ni Hrvatskoj ni njezinim građanima ni našem narodu, sve dok ne dođemo pameti i ne postanemo iskreni prema sebi samima i onima koji nas okružuju.

Sve sam uvjereniji da to čudo nije moguće bez Božjeg prsta.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari