Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Hrvatska u balkanskom pokeru – igrač ili plijen?

Objavljeno

na

Tri vikenda na početku jeseni 2018. mogla bi naznačiti smjer kojim će dugoročno krenuti Hrvatska i blisko joj istočno susjedstvo u ovo vrijeme kada se i Balkan i Europa nalaze pred novom rundom promjene svoje političke arhitekture i strukture.

Događaj prvi je nedjeljni makedonski referendum o novom imenu države.

Podrže li makedonski birači promjenu imena države u Republika Sjeverna Makedonija, koji su pod američkim pokroviteljstvom kompromisno dogovorili makedonski i grčki premijeri Zoran Zaev i Alexis Tsipras, neće to biti samo okončanje tri desetljeća starog grčko-makedonskog spora, već i izjašnjavanje za prozapadnu perspektivu Makedonije i otvaranje puta prema članstvu u NATO-u.

Američki bataljun

Makedonski referendum je ujedno najizravnije odmjeravanje američkog i ruskog utjecaja na Balkanu. SAD pritom računa na izlaznost i glasove makedonskih Albanaca i na želju stanovnika za zapadnom perspektivom i sigurnošću koju pruža NATO. No u političkom smislu, raspored snaga je izvan stereotipa.

Prema stereotipima, na Balkanu su SAD-u obično sklone nacionalne, politički desnije vlade, a Rusiji one lijeve, izravne nasljednice komunističkih partija.

U Makedoniji se dogodilo obrnuto. Glavni je američki partner posljednjih godina socijaldemokratska partija, dok je središnja nacionalna stranka VMRO-DPMNE, koja je uz američku potporu ostvarila osamostaljenje države, u ovoj rundi ostala na suprotnoj strani, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Mnogi su zaboravili ili pak nisu niti primijetili kako je u vrijeme raspada Jugoslavije ranih devedesetih godina prošlog stoljeća očuvan mir u Makedoniji. U to je vrijeme postojala realna bojazan da će u sjeni rata u Hrvatskoj i BiH Makedonija „nestati“ između velikih susjeda Srbije, Albanije i Grčke ili da će ondje planuti rat koji će izići izvan regionalnih okvira.

Jedan bataljun američke vojske poslan u nadgledanje makedonske granice još 1992., bio je dovoljan za odvraćanje opasnosti od svih mogućih agresija. Bili su to jedini američki vojnici koji su tada sudjelovali u mirovnim misijama na području bivše Jugoslavije i jedina UN-ova misija na tom prostoru za koju su SAD dale vojnike. Toliko je mir u Makedoniji SAD-u bio važan.

U međuvremenu je Rusija upisala veliku pobjedu na terenu. Makedonsko vodstvo, osobito središnja nacionalna stranka VMRO-DPMNE toliko je premrežena ruskim interesima (čitaj novcem), da je potpuno preuzeta, a njezina prozapadna orijentacija je ostala tek stilska figura.

Sukladno tome, VMRO-DPMNE danas istupa kao glasnogovornica ruskih interesa i protivi se dogovorenoj promjeni imena države. Ovo ističem zbog izvjesne razvojne sličnosti VMRO-DPMNE i HDZ-a. Neuspjeh makedonskog referenduma bio bi velika pobjeda za Rusiju i pokazatelj njezine vodeće uloge na Balkanu.

Njegov uspjeh bio bi pak pokazatelj da SAD i dalje vode glavnu riječ i znak da će se Makedonija uskoro naći u NATO-u. Bez obzira na rezultat, incidenti ili sukobi nižeg intenziteta nisu isključeni.

Rusija u džepu

Vikend poslije toga, 7. listopada, održavaju se opći izbori u BiH, koji bi mogli postati okidač za novu rundu raspleta u susjednoj državi, o čijoj stabilnosti uvelike ovisi sigurnost i stabilnost Hrvatske.

Pritom je čak manje intrigantno pitanje samih izbornih rezultata. Za budući razvoj se kao ključna nameću pitanja: hoće li se nakon izbora uopće moći konstituirati vlasti u BiH i hoće li izbori uopće proći test legaliteta, hoće li njihovi rezultati biti priznati i važeći? Ili će možda nakon tih izbora, umjesto novih vlasti u BiH nastupiti razdoblje osporavanja i bezvlašća?

Ključevi poslijeizbornog procesa su manje u rukama političkih aktera u BiH, a više u rukama velikih država pokroviteljica pojedinih političkih opcija BiH koje nastoje ostvariti dominirajući utjecaj.

Za razliku od 1995. godine, kada je SAD ušetala u BiH kao apsolutna ratna i mirovna pobjednica, u međuvremenu se odnos snaga promijenio. Rusija i Turska, sa svojim lokalnim štićenicama, srpskim i bošnjačkim političkim vodstvom, na putu su da ostvare dogovore o svojim sferama utjecaja u BiH.

HDZ BiH se ponaša kao politički blizanac VMRO-DPMNE, slijedeći načelo Zapad na usnama – Rusija u džepu. Hrvati BiH su politički potpuno marginalizirani: Bošnjaci ih nastoje politički eliminirati, Srbima su korisni kao instrument preko kojeg u savezništvu s ruskom energijom i klijentelizmom učvršćuju rusku (energetsku) dominaciju u Federaciji BiH.

Pojednostavljeno: za Bošnjake su politički neprijatelj br. 1, za Srbe politička korisna budala br 1. Ne vidi se zasad da Hrvati BiH unutar sebe imaju političke i intelektualne snage za preokrenuti taj trend, sve kada bi se u poslijeizbornim previranjima za to i pružila prilika.

Tjedan dana kasnije, 13. listopada, u Vukovaru je najavljen prosvjed koji bi trebao ukazati na bankrot hrvatskih institucija u procesuiranju krivaca za najteže zločine počinjene u srpskom osvajačkom ratu u Hrvatskoj.

Snaga njegovih poruka bit će važan test: može li Hrvatska sama potaknuti snaženje svojih institucija i može li HDZ, kao stožerna nacionalna stranka prerezati svoje klijentelističke spone ili će postati hrvatska inačica VMRO-DPMNE. O tome ovisi hoće li u novoj rundi političkog pokera na Balkanu, Hrvatska biti akter. Ili će postati sredstvo i plijen.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Josipović branio oca, a na koncu optužio sam sebe

Objavljeno

na

Objavio

josipovic-fratri siroki brijeg

Ove godine na polju kod Bleiburga još su samo mitraljeska gnijezda nedostajala pa da ugođaj prisjećanja na najveći poslijeratni europski masovni zločin bude potpun. Čak 450 policajaca sa psima, plus megafoni i helikopteri kao dobrodošao podsjetnik da ipak nije 1945. nego 2019. O prosvjedu na kojem se mahalo zastavama s petokrakama da ni ne govorimo.

Koje li samo sladostrasti iz usta onih koji ponavljaju kako je demokratska Austrija očitala bukvicu onima koji u Bleiburgu navodno slave ustašku državu! Naravno, priče su to za malu djecu. Jer, Austrija je ta koja je još od 1950-tih pokazivala što znači demokracija, omogućujući da se na Bleiburgu obnavlja sjećanje na zločin o kojem se u Jugi, prvo pod prijetnjom smrću, a kasnije robijom, nije smjelo ni privatno zucnuti, a kamoli pisati u medijima.

Saborsko pokroviteljstvo odavna je svelo takve pojave na ridikule, dok je sama svečanost uvijek bila dostojanstvena i bez incidenata. Lani su tako policajci priveli tek sedmoricu, provokatora ili nekom korisnih budala, dakle svega pola promila od ukupno okupljenih, što je samo po sebi dokaz da je ovogodišnji masovni policijski cirkus bio posve izlišan, te da mu je cilj ipak nešto posve drugo. Posve je jasno gdje je epicentar te koordinirane akcije.

Da na vlast u Beču nije došla krhka desna Kurzova koalicija, sa stalnom potrebom da se odriče vlastitog navodnog ekstremizma, od akcije domaćih aktivista potpomognutih braćom iz Beograda i Zagreba – posve sigurno ništa ne bi bilo, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Kurzova vlada jednostavno je prelaka žrtva, jednako kao i katolička crkva u Koruškoj, s ispražnjenim biskupskim mjestom, tako da je najjeftinije dokazivati se preko hrvatskih leđa u Bleiburgu. Uostalom, isti dan vlada se strmoglavila nakon epizode Skrivene kamere u kojoj FPÖ-ovac Strache, Dodikov prijatelj, nudi usluge Rusima, a za Hrvate kaže da su sranje.

No, nije odnos Kurtzove Austrije prema Bleiburgu ono što nas treba zabrinjavati, ono što ledi krv u žilama jest kako smo se mi u Hrvatskoj vratili desetljećima unazad, kako se čak i iz usta političara koji su zauzimali najviše funkcije, nalazi opravdanje za poslijeratne komunističke zločine.

Nevjerojatno je koliko je onih koji vjeruju da je anihilacija poraženog neprijatelja potpuno logična i samorazumljiva. Ono što je za budućnost kulture hrvatskog sjećanja uz svijest o neizbrisivim zločinima NDH neporecivo bitno jest osuda komunističkog režima koji je nakon rata u samo nekoliko tjedana bez ikakvog suda likvidirao približno svakog drugog vojnika marionetske države. A gdje su još višegodišnji masovni zločini nad civilima! Razmjeri tog mirnodopskog zločina prema pripadnicima vlastitog naroda apsolutno su nezabilježeni bilo gdje u poslijeratnoj demokratskoj Europi.

Zato je nevjerojatno s kojom lakoćom bivši predsjednik Ivo Josipović kolumniste Večernjeg lista naziva “bijesnim čoporom” i “ustašofilima”, samo zato što su se obrušili na njegovu skandaloznu izjavu da su samostan i fratri u Širokom brijegu bili legitiman vojni cilj. Mentalni je to sklop koji očito ne može ni zamisliti da bi netko mogao govoriti o komunističkim zločinima, a da pri tome nije “ustašofil”.

Ponavljajući nebuloze o samostanskim fratrima mitraljescima, Josipović je najviše rekao o sebi samom – branio je oca od lažnih optužbi, a optužio sebe samog kao nekog tko bi takav zločin u takvim okolnostima ponovio. Bilo bi zanimljivo čuti kako to da su ti mitraljesci redom pogibali od metka u potiljak? Jesu li 80-godišnji fratri, koje su iznosili iz kreveta kako bi ih odstrijelili, bili mitraljesci ili samo mitraljeski pomoćnici?

Nevjerojatna je lakoća s kojom su u Hrvatskoj ljudima prišivaju ustaške etikete. Eto, ambiciozna Dalija Orešković reče da “Hod za život podržava najgori oblik totalitarizma, fašizma i one koji žele RH kao ustašku tvorevinu”. Nažalost, sličan trend širi se po cijeloj Europi, ako nisi prepoznat kao “lijevi” onda si filofašist, nacionalizam se pak gotovo izjednačava s fašizmom, a što je osobito smiješno, u istu ladicu sve češće se stavlja populizam.

“Nacionalizam pokušava uništiti Europu”, podviknula je i Angela Merkel u Ciboni pred oduševljenim hadezeovcima, nesvjesna glazbene podloge, Thompsonove “Lijepa li si”, koju aktivisti uporno pokušavaju proskribirati kao nacionalističku. Naravno, ne govorimo svi o istom pojmu kad spominjemo nacionalizam. No, ono što treba biti jasno, nacionalisti u XXI. stoljeću nisu nužno protiv EU, oni su za očuvanje nacija, a protiv melting pota po američkom uzoru.

Europski problem nije nacionalizam niti populizam nego promoviranje ideje Sjedinjenih Europskih Država uz nedemokratsko gušenje ideje EU suverenih nacija. Nein, liebe Angela, nacionalizam i populizam samo su simptom – a vi ste uzrok! Ili barem jedan od njih.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

fra Miljenko Stojić: Činjenicama do istine

 

 

 

VIDEO – Propovijed koja je uznemirila zle duhove u Zagrebu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kancelarkina pomoć ‘proustaškom HDZ-u’!?

Objavljeno

na

Objavio

Svako se malo na Zapadu (najčešće u “prijateljskoj Njemačkoj”) pojavi neki članak koji crnim bojama slika prilike u Hrvatskoj. Ali tema obično nije gospodarsko stanje ili korupcija, nego uvijek i samo ustaše i krajnja desnica, koja je u Hrvatskoj, za razliku od niza europskih država, posve marginalna.

Metoda je standardna. Nevažni događaji pretvaraju se u opće stanje, a ako nema baš ništa, onda su na djelu konstrukcije. Za takve priče uvijek se ovdje nađe pouzdanih izvora, kojima se vjeruje, koji na već nacrtanu mapu stavljaju neke svoje kružiće i križiće.

Primjer ovoga o čemu pišemo pružio nam je ovih dana Deutschlandfunk, jedna od najvećih radiopostaja u Njemačkoj, odnosno autorica Sabine Adler, i to u povodu dolaska Angele Merkel u Zagreb. Ona kaže: “Vladajuća stranka HDZ ima prevelike simpatije prema ustašama i baš toj stranci kancelarka pomaže u izbornoj borbi.” Nad ovom konstatacijom čovjek se može samo čuditi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Za potvrdu svojih teza autorica je potražila pomoć u povjesničaru Hrvoju Klasiću, koji povijesne događaje promatra kroz specifičnu i iskrivljenu ideološki vizuru, te u pučkoj pravobraniteljici Lori Vidović, koju plaća država a koju ona opanjkava gdje god stigne baveći se također pretežno ideološkim pitanjima, a ne onim za što je plaćena.

Klasić tako ističe kako sve više ekstremnih desničara preuzima važne položaje, a nasuprot umjerenom Plenkoviću, stoji ekstremni desničar Zlatko Hasanbegović. Tko su ti ekstremi, on ne kaže. Možda Davor Božinović, Blaženka Divjak, Predrag Štromar ili Milorad Pupovac? A glede Hasanbegovića, pa on uopće nije u HDZ-u ni u vlasti.

Onda slijedi još jedna ubitačna laž: “U Njemačkoj se ne bi moglo dogoditi da se nacisti koji su pobjegli u Paragvaj i Argentinu vrate i zauzmu položaje, što se dogodilo u Hrvatskoj… Ustaše, njihovi sinovi i unuci su se u još postojećoj Jugoslaviji borili protiv Srba koji su se smatrali protivnicima nezavisnosti. Kao 41.”

Koji su se to nacisti vratili iz Argentine i preuzeli vlast, to zna samo Klasić. Protiv okupacije i terora, a ne protiv Srba, borili su se hrvatski mladići rođeni puno poslije 41. Zlobno je ovdje i pokvareno poistovjećivanje Hrvatske 1991. i Hrvatske 1941. Uz očiti žal za Jugoslavijom.

Lora Vidović marljivo bilježi Thompsonove pozdrave kao krunski dokaz neoustaštva, ali se dohvatila i Tuđmana, koji je navodno umanjivao broj žrtava ustaškog režima.

Točno je, naravno, samo to da je Tuđman rušio mit o sedamsto tisuća ubijenih u Jasenovcu, kojega se mita očito rado i gospođa Vidović drži. Našla se u ovim izvanvremenskim opsesijama i neka ustaška zastava na nekoj (?) podružnici HDZ-a.

I tako sve unedogled.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Održan predizborni skup HDZ-a i EPP-a: Cibonom se orila Thompsonova ‘Lijepa li si’ (VIDEO)

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati