Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Hrvatska u balkanskom pokeru – igrač ili plijen?

Objavljeno

na

Tri vikenda na početku jeseni 2018. mogla bi naznačiti smjer kojim će dugoročno krenuti Hrvatska i blisko joj istočno susjedstvo u ovo vrijeme kada se i Balkan i Europa nalaze pred novom rundom promjene svoje političke arhitekture i strukture.

Događaj prvi je nedjeljni makedonski referendum o novom imenu države.

Podrže li makedonski birači promjenu imena države u Republika Sjeverna Makedonija, koji su pod američkim pokroviteljstvom kompromisno dogovorili makedonski i grčki premijeri Zoran Zaev i Alexis Tsipras, neće to biti samo okončanje tri desetljeća starog grčko-makedonskog spora, već i izjašnjavanje za prozapadnu perspektivu Makedonije i otvaranje puta prema članstvu u NATO-u.

Američki bataljun

Makedonski referendum je ujedno najizravnije odmjeravanje američkog i ruskog utjecaja na Balkanu. SAD pritom računa na izlaznost i glasove makedonskih Albanaca i na želju stanovnika za zapadnom perspektivom i sigurnošću koju pruža NATO. No u političkom smislu, raspored snaga je izvan stereotipa.

Prema stereotipima, na Balkanu su SAD-u obično sklone nacionalne, politički desnije vlade, a Rusiji one lijeve, izravne nasljednice komunističkih partija.

U Makedoniji se dogodilo obrnuto. Glavni je američki partner posljednjih godina socijaldemokratska partija, dok je središnja nacionalna stranka VMRO-DPMNE, koja je uz američku potporu ostvarila osamostaljenje države, u ovoj rundi ostala na suprotnoj strani, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Mnogi su zaboravili ili pak nisu niti primijetili kako je u vrijeme raspada Jugoslavije ranih devedesetih godina prošlog stoljeća očuvan mir u Makedoniji. U to je vrijeme postojala realna bojazan da će u sjeni rata u Hrvatskoj i BiH Makedonija „nestati“ između velikih susjeda Srbije, Albanije i Grčke ili da će ondje planuti rat koji će izići izvan regionalnih okvira.

Jedan bataljun američke vojske poslan u nadgledanje makedonske granice još 1992., bio je dovoljan za odvraćanje opasnosti od svih mogućih agresija. Bili su to jedini američki vojnici koji su tada sudjelovali u mirovnim misijama na području bivše Jugoslavije i jedina UN-ova misija na tom prostoru za koju su SAD dale vojnike. Toliko je mir u Makedoniji SAD-u bio važan.

U međuvremenu je Rusija upisala veliku pobjedu na terenu. Makedonsko vodstvo, osobito središnja nacionalna stranka VMRO-DPMNE toliko je premrežena ruskim interesima (čitaj novcem), da je potpuno preuzeta, a njezina prozapadna orijentacija je ostala tek stilska figura.

Sukladno tome, VMRO-DPMNE danas istupa kao glasnogovornica ruskih interesa i protivi se dogovorenoj promjeni imena države. Ovo ističem zbog izvjesne razvojne sličnosti VMRO-DPMNE i HDZ-a. Neuspjeh makedonskog referenduma bio bi velika pobjeda za Rusiju i pokazatelj njezine vodeće uloge na Balkanu.

Njegov uspjeh bio bi pak pokazatelj da SAD i dalje vode glavnu riječ i znak da će se Makedonija uskoro naći u NATO-u. Bez obzira na rezultat, incidenti ili sukobi nižeg intenziteta nisu isključeni.

Rusija u džepu

Vikend poslije toga, 7. listopada, održavaju se opći izbori u BiH, koji bi mogli postati okidač za novu rundu raspleta u susjednoj državi, o čijoj stabilnosti uvelike ovisi sigurnost i stabilnost Hrvatske.

Pritom je čak manje intrigantno pitanje samih izbornih rezultata. Za budući razvoj se kao ključna nameću pitanja: hoće li se nakon izbora uopće moći konstituirati vlasti u BiH i hoće li izbori uopće proći test legaliteta, hoće li njihovi rezultati biti priznati i važeći? Ili će možda nakon tih izbora, umjesto novih vlasti u BiH nastupiti razdoblje osporavanja i bezvlašća?

Ključevi poslijeizbornog procesa su manje u rukama političkih aktera u BiH, a više u rukama velikih država pokroviteljica pojedinih političkih opcija BiH koje nastoje ostvariti dominirajući utjecaj.

Za razliku od 1995. godine, kada je SAD ušetala u BiH kao apsolutna ratna i mirovna pobjednica, u međuvremenu se odnos snaga promijenio. Rusija i Turska, sa svojim lokalnim štićenicama, srpskim i bošnjačkim političkim vodstvom, na putu su da ostvare dogovore o svojim sferama utjecaja u BiH.

HDZ BiH se ponaša kao politički blizanac VMRO-DPMNE, slijedeći načelo Zapad na usnama – Rusija u džepu. Hrvati BiH su politički potpuno marginalizirani: Bošnjaci ih nastoje politički eliminirati, Srbima su korisni kao instrument preko kojeg u savezništvu s ruskom energijom i klijentelizmom učvršćuju rusku (energetsku) dominaciju u Federaciji BiH.

Pojednostavljeno: za Bošnjake su politički neprijatelj br. 1, za Srbe politička korisna budala br 1. Ne vidi se zasad da Hrvati BiH unutar sebe imaju političke i intelektualne snage za preokrenuti taj trend, sve kada bi se u poslijeizbornim previranjima za to i pružila prilika.

Tjedan dana kasnije, 13. listopada, u Vukovaru je najavljen prosvjed koji bi trebao ukazati na bankrot hrvatskih institucija u procesuiranju krivaca za najteže zločine počinjene u srpskom osvajačkom ratu u Hrvatskoj.

Snaga njegovih poruka bit će važan test: može li Hrvatska sama potaknuti snaženje svojih institucija i može li HDZ, kao stožerna nacionalna stranka prerezati svoje klijentelističke spone ili će postati hrvatska inačica VMRO-DPMNE. O tome ovisi hoće li u novoj rundi političkog pokera na Balkanu, Hrvatska biti akter. Ili će postati sredstvo i plijen.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Ne postoje više dvije kolone, i to je dobro, ali postoji sveprisutna peta kolona

Objavljeno

na

Objavio

Nabujalo more, valovi od deset metara, pijavice i slomljene brodice, rijeke se ugledale na more pa i one podivljale, bujice od Zagorja do Like. U Rijeci je izostala očekivana kataklizma, tek je jače kišilo u drugom poluvremenu utakmice Hrvatska-Slovačka, a padali i golovi. Hrvatska ide na nogometni Euro, hrvatske vlasti idu na euro ne pitajući narod hoće li radije zadržati svoju nacionalnu valutu, što je još jedan izraz arogancije i bahatosti.

Ove je godine Kolona sjećanja imala vruću političku predigru u obliku istupa gradonačelnika Penave kojemu je, kao i Vukovarcima u cjelini, dosta prenemaganja „države“ i tijela koja bi trebala privesti pravdi srpske zločince. Država je kontrirala uvođenjem neradnoga dana 18. studenoga, što bi valjda trebalo smiriti Vukovar i mirno ga integrirati u zagrebački ustavno-pravni poredak. Četiri tisuće ubijenih u Vukovaru, sedam tisuća odvedenih u srbijanske logore, stradanja civila, ubojstva djece, silovane žene – sve se to 355 dana u godini uspješno stavlja pod tepih, kao i Škabrnja. Kao i Kostrići i još stotine i stotine mjesta u Hrvatskoj. Posao hrvatske državne vlasti nije (samo) stavljanje vijenaca i cvijeća, svijeća i lampiona, njezin je posao privesti krvnike pravdi.

Ne postoje više rečenoga dana dvije kolone i to je dobro. U stvari postoji još jedna, sveprisutna peta kolona, nevještom oku nevidljiva i nepregledna, zbog snažne disperziranosti, kapilarne rasprostranjenosti od vrha do dna. Ta kolona u studenom tiho i skrovito odaje počast srpskim zločinima i počiniteljima, iza zatvorenih prozora i spuštenih rebrenica, a čim prođe jednodnevna jednom godišnje obavljena hodanja, peta izlazi na svjež zrak i duboko udiše takozvanu hrvatsku demokraciju, te u ostalim danima i mjesecima radi svoj posao.

Koliko sam uspio vidjeti vijesti, na Ovčari se dan prije Kolone pojavio Pupovac. Njemu ondje nije mjesto, njegov je čin licemjeran. Zašto? Ako tko, kao što on čini, slavi pokolj nad Hrvatima u Srbu i okolici 1941., onda mu ne treba vjerovati da iskreno odaje počast Hrvatima masakriranim 1991. U izvedbi jedne te iste zločinačke ideje. Izjava da žrtve (ne kaže kojem narodu pripadaju) ne mogu biti motiv za novu (ili tako nešto) bezumnu mržnju, također je dvosmislena, odnosno dio je njegovih poznatih insinuacija da se u Hrvatskoj pojačava govor mržnje, koja bi, po njemu, mogla prerasti u bezumnu mržnju. Spominjući žrtve (bez bližih oznaka), a ne spominjući krvnike (s bližim oznakama), Pupovac se još jednom otvoreno ruga hrvatskoj tragediji. Vukovarci su njegov dolazak popratili prijezirom. Usput, sve tužbe protiv Pupovca su odbačene, kao što se moglo pretpostaviti.

Jakov za sada vodi

Glede predsjedničkih izbora: sudeći po popularnosti, najveće šanse ima Jakov Kitarović. Odmah zatim Kolinda Grabar Kitarović, pa Miroslav Škoro, te ubogi Milanović. Kolakušić bi očito precrtao Bijelu kuću i smjestio ju na Pantovčak, uselio obitelj i samostalno, suvereno i nezavisno vladao podanicima. To (još) ne prolazi. Milanoviću je sve nenormalno, sramotno i grozno, a takvo će stanje, veli promijeniti u normalno, plemenito i lijepo, što također ne prolazi kod birača jer nisu izgubili pamćenje. Škoro ne bježi od teških tema, zahtijeva međunarodnu komisiju za Jasenovac i prekopavanja arhiva sve dok istina ne izađe na površinu, što je u skladu sa zahtjevima više puta ponavljanim u ovoj rubrici. Ne znam, doista, zašto se panično bježi i od prekopavanja terena, na kraju krajeva tomu se bilo pristupilo i u vrijeme komunističke Jugoslavije, a zašto se brzo odustalo, poznata je priča. Histerična reakcija razbajrušenog agitpropa govori sve.

Kolindin program (zaboravite operetnu prezentaciju) je u biti dobar, pokriva sve što se pokriti može, a jedina je od kandidata spomenula hrvatski jezik, ako se ne varam. Kada bude izabrana, a vjerojatno hoće, trebat će malo razraditi tu prologomenu i – barem u okviru ne baš posve slabašnih ovlasti – ozbiljnije se pozabaviti suvremenim položajem hrvatskoga jezika. Eto, Putin je, primjerice, osobno stao na čelo nove bitke za ruski jezik, njegovu dostojnost i rasprostranjenost. Shvatio je. Doduše, ta briga ima i druge dimenzije, ali ne ćemo sada o tome.

Nego ćemo o hrvatskom i nadalje. Povijest hrvatskoga jezika nerazdvojna je, naravno, od povijesti hrvatske književnosti. Hrvatska književna povijest nerazdvojna je od političke i društvene, ne samo umjetničkim djelima nego i izravnim angažmanom književnika koji su od najstarijega doba do danas djelovali na političkoj sceni. Bilo je tako i devedesetih, oko Tuđmana cijeli niz književnika, a i on se među njih ubrajao. Koliko književnika danas vidite u tzv. zakonodavnoj, tzv. izvršnoj ili ne daj Bože pravosudnoj vlasti, također tzv. Vrlo, vrlo malo, samo jednog se mogu sjetiti ovako na prvu, to jest Reinera. Ali zato ima osuđenih kriminalaca, potkapacitiranih unterpolitičara, cirkusanata i sivih figura koje nastoje ostati nezapaženim i rade u sjeni.

Među književnicima je nastala (gotovo) prirodna podjela koja je, naravno, ideološke naravi. Oni tzv. lijeve provenijencije, više-manje orjunaških sklonosti, osjetili su trenutak kada se moraju oštro odvojiti od onih koji naginju hrvatstvu, i dobro su učinili. Naime, razumjeli da će u novoj konstelaciji snaga nakon dvije tisućite godine biti protežirani, da je nastupilo njihovo vrijeme i da će ih svaka vlast tetošiti: lijeva jer joj pripadaju, desna jer je samo naoko desna. Tako je i danas. Da je živ, Matoš ne bi dobro prošao.

Ostavimo na čas po strani tu dimenziju, zaboravimo na podjele, i upitajmo se kakav je položaj književnika u ovim vremenima. Ili još bolje, u skladu s mitskom Deklaracijom, kakav je naziv i položaj hrvatskoga književnika. Koliko mi kažu, birokracija u popisu „zanimanja“ vodi književnike kao – spisatelje. One koji imaju spise i po njima nešto spiskaju. Izvan birokratskog rječnika imamo pisce i književnike. Pisci pišu, valjda, i to svašta, a književnicima se objavljuju knjige. Postoje tu i neki jezični problemi koji kompliciraju stvari, ali ponešto i objašnjavaju – riječ pisac teško je prevesti u ženski rod, iako ne i nemoguće, birokratski spisatelj ima ženski pandan u spisateljici (ženi koja premeće spise), a književnica i književnik naoko su jedini prihvatljivi i ravnopravni oblici, riječi koje točno govore kojim se to „zanimanjem“ dotična ili dotični bave. Ali ne, postoji i još jedan novi pojam: gledam i slušam onu kratku emisiju nakon Dnevnika HTV-a, mladoliki nakladnik očito u milosti izvršne države, govori o „proizvođačima teksta“. Eh, napokon je proizveden pravi izraz za bijednike koji se bave književnim poslom, književnosti više nema, nema književnika, postali smo proizvođači teksta. Usput, miljenik izvršne kulturne vlasti je, čini mi se, izdavač anarhističke diverzije tiskane pod nazivom „Jeziku je svejedno“. Još jedna potvrda tzv. kulturne politike.

S tim besmislenim mislima hodam po Interliberu iliti Međuknjižju svršetkom prošloga tjedna. Čujem da su prije mene bili ondje mnogi političari jer su blizu svakojaki izbori. Visoki predstavnik izvršne vlasti pohvalio se da je kultura navučena na jedan posto brutalnog državnog proračuna. Između ostalog i da su isplaćeni zaostatci nastali tko zna kada a u svezi s naknadom za pravo javne posudbe (iz javnih knjižnica). To me je razveselilo, pa sam nazvao ZAMP koji se sada bavi tim poslom i upitao ljubaznu gospođu gdje je moj novac od posudbe u 2017. i 2018., budući da se 2019. već bliži sretnom kraju. Ljubazno mi je priopćeno da se na tome radi i da novac za 2017. mogu očekivati 2020. Hoću reći, spomenuti zaostatci nisu plaćeni, a da je do sve te zavrzlame došlo najmanje je kriv ZAMP koji se zadnji umiješao u tu priču, nakon što su i inače vrlo efikasne „institucije“ toliko zamrsile konce da ih je teško otpetljati.

Hajde, velim, i to će biti jednoga dana, koji neki stariji književnici možda i ne dožive. Uostalom, koga vraga čekaju novac od posudbe iz knjižnica, kao da im je o glavu, pa dobivaju od nakladnika sjajne honorare za svoje knjige, između nula i deset ili u najbolju ruku dvadeset tisuća kuna za opsežan roman. Dobivaju i potpore ako im se posreći i ako su komu osobno simpatični, a obično nisu. Tako je uspostavljen suvremeni žrvanj: književnika, to jest proizvođača tekstova, melje se između privatnog nakladnika i državnoga tijela, s tim da najveći dio privatnih izdavača ovisi o državnom novcu pa se mora i on prilagoditi vremenu.

O svemu rečenom bilo je govora i na marginama Svjetskog festivala hrvatske književnosti, održanog pod pokroviteljstvom predsjednice države. Naziv na prvi pogled pretenciozan, ali u biti točan: namjera je bila okupiti književnike koji pišu hrvatskim jezikom na svim stranama svijeta, no kako visoko predstavništvo kulturne izvršne vlasti nije pokazalo volju da posegne u kesu, moralo se posegnuti za redukcijom i pozvati samo hrvatske književnike iz Hrvatskoj zemljopisno bližih zemalja, Austrije, Italije, Bosne i Hercegovine, Mađarske, Vojvodine, Crne Gore itd. Trebalo je biti ondje, uvodnoga dana, trebalo je čuti te ljude koji čuvaju i stvaraju hrvatsku književnu riječ, bore se do zadnjega daha u nepovoljnim okolnostima ili se nekako snalaze u povoljnijim, iz Hrvatske ne dobivaju potporu koju priželjkuju, ali dobivaju obećanja na dugom štapu. Sva su izlaganja bila na vrhunskoj razini, a zajednički bi nazivnik mogao biti: dajte vi u Hrvatskoj napokon shvatite da smo i svi mi dionici jedne i jedinstvene hrvatske književnosti, nemojte nas držati rubnim pojavama. Barem biste mogli otkupljivati naše knjige, ako ništa drugo. U govoru Tomislava Žigmanova, rječitog kulturnog i političkog vođe Hrvata u Vojvodini, prvi put sam osjetio stanovitu rezignaciju, ne još i malodušnost.

Jest. A u razgovorima štošta čovjek nauči, ili barem dopuni što već zna. Eto recimo: Boka kotorska kojoj se Crna Gora približila poslije I. svjetskog rata, a komunisti joj posve izručili zaljev hrvatskih svetaca poslije II. rata. Ondje je, u sadašnjoj Crnoj Gori (nalazi se imenom i u Deklaraciji o Domovinskom ratu, ne zaboravimo) jedan posto Hrvata, to jest manje od jedan posto. Hrvatski književni poslenici (proizvođači), antologičari, književni povjesničari u Boki doista su odlučili boriti se do zadnjega daha, do zadnjega Hrvata, organizirani su, djeluju, podsjećaju na velika imena starije i bliže hrvatske književnosti, izvukli su iz tame zaborava velikoga pjesnika Viktora Vidu koji je morao u iseljeništvo a nostalgija ga gurnula pod kotače vlaka. I još nešto: Crna Gora koja inače ima velikih problema sa srpskim življem unutar sebe, prema ostatcima Hrvata vodi delikatnu politiku – razjedinjenja. Kao da nema drugog posla. Da, kao što se u Srbiji (Vojvodini) zabija klin u hrvatsko biće, pa ih se dijeli na Hrvate i Bunjevce koji nisu Hrvati nego tko zna što su, tako je politička misao suvremene Crne Gore došla na ideju da Hrvate podijeli na Bokelje i Hrvate. S tim da onda, naravno, ni Bokeljska mornarica nije hrvatska. Pa će i prebogata sakralna baština Boke vjerojatno biti proglašena bokeljskom, samo da nije hrvatska i katolička.

Hrvatski studiji

Studentski kampus u zagrebačkom Borongaju nalazi se na površini koju je u onim lijepim komunističkim vremenima zauzimala golema kasarna. Nisam ondje „služio“ nego u Makedoniji, ali su me poslije odsluženja počeli svake nedjelje pozivati na nekakve vježbe. Dok mi nije dojadilo, pa sam od poznanika liječnika dobio listinu s toliko poznatih i nepoznatih bolesti da su se srpski oficiri u Borongaju odmaknuli od mene u strahu i skinuli me sa „spiska“ (proizvedenog od spisatelja). S jugoslavenskom vojskom susreo sam se opet tek početkom devedesetih, u odori hrvatske vojske.

No, zaboravite taj uvod, jednostavno su mi se vratile slike kada sam se automobilom vozio do zgrada u kojima uče studenti Hrvatskih studija. U jednoj od njih održana je prošloga tjedna svečanost dostojna da se zabilježi, dvadeset i sedma godina od osnutka studija koji je izazvao veliki gnjev orjunaške klateži, proglašavan nelojalnom konkurencijom Filozofskom fakultetu na kojemu su predavali i predaju mnogi crveni kadrovi. Bilo je lutanja i unutar Sveučilišta oko statusa Hrvatskih studija, no sada je s tim gotovo: do Božića će, reče dekan dr. Mario Grčević, Hrvatski studiji postati i formalno fakultet, a potvrdio je to i rektor Boras.

O hrvatskom jeziku još i vazda

Lijevi tisak propagira objavljivanje Školske gramatike u produkciji notornog Instituta za jezik i jezikoslovlje. Slučajno (ili ne) do mene je internetom doplovila analiza te gramatike, analiza pisana profesionalno, na visokoj znanstvenoj razini. Ukratko, dokazuje brojnim primjerima da je Školska gramatika žalosni promašaj (urednik Jozić), nesustavan uradak, k tomu još i protkan prikrivenim vukovskim ljepotama. Ilustracija: osobna zamjenica u zagradi ima i naziv lična zamjenica, baš kao da je iz knjige „Jeziku je svejedno“. Druga ilustracija: govori se o ništičnom nastavku. Ja ne znam što je ništični nastavak, možda vi znate, poštovani čitatelji, ako ne znate objasnit će vam djeca kojima je namijenjena Školska gramatika. Nema veze s ništarijama. Ili ima.

Institut je, inače, pod kapom Ministarstva znanosti i obrazovanja, pa se valjda svojim proizvodima uklapa u Školu za život, koja je doista učinila preokret na obrazovno-odgojnoj sceni: u školama nema ni đaka ni učitelja. Beskrajno ferije, oh da sam barem učenik.

Još nešto: ipak mislim da je školska reforma uspjela. Uspjela je izbaciti iz lektire „Smogovce“, a to je velik uspjeh, nakon što četrdeset godina takav pothvat nije pošao za rukom nikomu, pa ni Šuvaru.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Neiskorišteni hrvatski potencijali

Objavljeno

na

Objavio

Odnos prema Hrvatima u iseljeništvu

Treća sjednica drugoga saziva Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske održana od 8. do 10. studenoga u Varaždinu još je jednom skrenula pozornost na služben i stvaran odnos Republike Hrvatske prema Hrvatima izvan domovine koji bi morao biti bitno bolji.

Na sjednici toga savjetodavnoga tijela Vlade RH, koje, prema službenoj definiciji, »pruža pomoć Vladi Republike Hrvatske u kreiranju i provedbi politike, aktivnosti i programa u odnosu na Hrvate izvan Republike Hrvatske«, uvodeći u sjednicu, predsjednik toga tijela Ivan Grbašić, predstavnik iseljenih Hrvata u Kanadi, postavio je konkretno i neugodno pitanje: »Srami li se Hrvatska svoje dijaspore?« Premda je za to pitanje, kako su prenijeli mediji, predsjednik Vlade na toj sjednici rekao da je ono krivo postavljeno, ono ipak dotiče bit odnosa službene hrvatske politike prema pripadnicima hrvatskoga naroda u inozemstvu.

Naime, upravo ta politika, od početne koja je bila stvarno prijateljska i dobrohotna, osobito u kritičnim vremenima velikosrpske agresije, promijenila se doslovno u neprijateljsku te je hrvatska Vlada u predvečerje službenoga ulaska Hrvatske u Europsku uniju posebnim zakonom, medijski prozvanim »Lex Perkovič«, pokušala spriječiti izručivanje njemačkomu pravosuđu osoba koje su izravno umiješane u atentat na Hrvata koji je zbog svojega mišljenja bio prisiljen otići u iseljeništvo i tako spašavati svoju kožu.

Diskontinuitet

Koliki je diskontinuitet službene hrvatske politike prema Hrvatima izvan domovine vrlo je zorno vidljivo po činjenici da je ukinuto ministarstvo zaduženo za dijasporu, a broj predstavnika iseljeništva zastupnika u Hrvatskom saboru sa 12 smanjen na samo tri!

Moglo bi se reči da je vrlo malo ostalo od službene politike prvoga hrvatskoga predsjednika prema hrvatskomu iseljeništvu te ni jedna Vlada nakon smrti prvoga predsjednika ni približno ne zastupa njegova politička gledišta u tom pitanju.

Činjenica je da je koalicijska Vlada predvođena HDZ-om, koji je nešto skloniji hrvatskomu iseljeništvu od SDP-a i koji je od dijaspore dobivao osjetno više glasova, pristala na političku trgovinu u kojoj je broj zastupnika iseljene Hrvatske u Hrvatskom saboru sa 12 sveden na samo tri.

Iseljeništvo

Spomenuti diskontinuitet u službenoj politici Republike Hrvatske nije slučajan, nego je posljedica jačanja političkih snaga kojima ni Hrvatska ni hrvatski narod ne predstavljaju nikakvu veliku vrjednotu, odnosno to je obnavljanje kontinuiteta uglavnom neprijateljske politike iz razdoblja komunizma prema hrvatskomu iseljeništvu.

Elemenata baš te neprijateljske politike i danas ima ne samo u političkim strankama, nego i u brojnim državnim i društvenim tijelima i, što Hrvati u iseljeništvu posebno doživljavaju, u hrvatskoj diplomaciji.

Premda je osnivanje Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske korak prema poboljšanju toga odnosa, ipak treba reći da je tako glomazno tijelo sa 55 predstavnika Hrvata izvan Hrvatske (od toga devet članova predstavnika Hrvata iz Bosne i Hercegovine, 17 članova predstavnika hrvatske manjine i 29 članova predstavnika hrvatskoga iseljeništva) te brojnim predstavnicima najznačajnijih institucija vezanih uz iseljeništvo u RH, a samo sa savjetodavnom funkcijom, više dimna zavjesa negoli odraz želje da dođe do stvarnoga normaliziranja odnosa prema Hrvatima izvan domovine.

Kad bi u proteklih gotovo 30 godina u službenoj državnoj hrvatskoj politici bilo stvarne ljubavi prema hrvatskomu narodu, točno bi se znalo što treba učiniti da se na opće dobro hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske iskoriste svi hrvatski potencijali, bez obzira na to radi li se o Hrvatima u domovini ili izvan nje.

Potencijali

Kad bi se Republika Hrvatska stvarno koristila i potencijalima Hrvata izvan domovine na svim područjima društvenoga života, ubrzo bi procvala. Može li itko zamisliti da bi hrvatska nogometna reprezentacija bez nogometaša koji su napustili Hrvatsku i igraju u moćnim klubovima bila dorasla osvojiti srebro zlatnoga sjaja na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji?

Činjenica je da bi mnogi Hrvati iz iseljeništva i te kako mogli pomoći u oslobađanju od komunističkih uza, tj. u izgradnji demokracije u Hrvatskoj, i te kako bi mogli pomoći u izgradnji zdravoga i uređenoga društva, bez suvišne birokratizacije i bez političke podobnosti i korupcije, u podizanju gospodarstva i svih segmenata društvenoga života, ali baš sve to određenoj grupaciji u Hrvatskoj ne odgovara i ona svim sredstvima priječi oslobađanje ljudi u Hrvatskoj i normalizaciju odnosa Republike Hrvatske i Hrvata izvan nje.

Nije li zapanjujuće da je tek nedavno olakšano osobama hrvatskih korijena koje žive na svim kontinentima dobivanje hrvatskoga državljanstva? Nije li neobična činjenica da se na sjednici u Varaždinu moralo ponovno zahtijevati olakšanje konzumiranja ustavnoga prava za sudjelovanje u izborima uvođenjem dopisnoga glasovanja u hrvatskom iseljeništvu?

Kakva je to hrvatska politika koja tako dugo nije željela nove hrvatske državljane i koja, čini se, ni sada ne želi omogućiti dopisno ili elektroničko glasovanje hrvatskim državljanima izvan Hrvatske?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari