Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Hrvatska u balkanskom pokeru – igrač ili plijen?

Objavljeno

na

Tri vikenda na početku jeseni 2018. mogla bi naznačiti smjer kojim će dugoročno krenuti Hrvatska i blisko joj istočno susjedstvo u ovo vrijeme kada se i Balkan i Europa nalaze pred novom rundom promjene svoje političke arhitekture i strukture.

Događaj prvi je nedjeljni makedonski referendum o novom imenu države.

Podrže li makedonski birači promjenu imena države u Republika Sjeverna Makedonija, koji su pod američkim pokroviteljstvom kompromisno dogovorili makedonski i grčki premijeri Zoran Zaev i Alexis Tsipras, neće to biti samo okončanje tri desetljeća starog grčko-makedonskog spora, već i izjašnjavanje za prozapadnu perspektivu Makedonije i otvaranje puta prema članstvu u NATO-u.

Američki bataljun

Makedonski referendum je ujedno najizravnije odmjeravanje američkog i ruskog utjecaja na Balkanu. SAD pritom računa na izlaznost i glasove makedonskih Albanaca i na želju stanovnika za zapadnom perspektivom i sigurnošću koju pruža NATO. No u političkom smislu, raspored snaga je izvan stereotipa.

Prema stereotipima, na Balkanu su SAD-u obično sklone nacionalne, politički desnije vlade, a Rusiji one lijeve, izravne nasljednice komunističkih partija.

U Makedoniji se dogodilo obrnuto. Glavni je američki partner posljednjih godina socijaldemokratska partija, dok je središnja nacionalna stranka VMRO-DPMNE, koja je uz američku potporu ostvarila osamostaljenje države, u ovoj rundi ostala na suprotnoj strani, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Mnogi su zaboravili ili pak nisu niti primijetili kako je u vrijeme raspada Jugoslavije ranih devedesetih godina prošlog stoljeća očuvan mir u Makedoniji. U to je vrijeme postojala realna bojazan da će u sjeni rata u Hrvatskoj i BiH Makedonija „nestati“ između velikih susjeda Srbije, Albanije i Grčke ili da će ondje planuti rat koji će izići izvan regionalnih okvira.

Jedan bataljun američke vojske poslan u nadgledanje makedonske granice još 1992., bio je dovoljan za odvraćanje opasnosti od svih mogućih agresija. Bili su to jedini američki vojnici koji su tada sudjelovali u mirovnim misijama na području bivše Jugoslavije i jedina UN-ova misija na tom prostoru za koju su SAD dale vojnike. Toliko je mir u Makedoniji SAD-u bio važan.

U međuvremenu je Rusija upisala veliku pobjedu na terenu. Makedonsko vodstvo, osobito središnja nacionalna stranka VMRO-DPMNE toliko je premrežena ruskim interesima (čitaj novcem), da je potpuno preuzeta, a njezina prozapadna orijentacija je ostala tek stilska figura.

Sukladno tome, VMRO-DPMNE danas istupa kao glasnogovornica ruskih interesa i protivi se dogovorenoj promjeni imena države. Ovo ističem zbog izvjesne razvojne sličnosti VMRO-DPMNE i HDZ-a. Neuspjeh makedonskog referenduma bio bi velika pobjeda za Rusiju i pokazatelj njezine vodeće uloge na Balkanu.

Njegov uspjeh bio bi pak pokazatelj da SAD i dalje vode glavnu riječ i znak da će se Makedonija uskoro naći u NATO-u. Bez obzira na rezultat, incidenti ili sukobi nižeg intenziteta nisu isključeni.

Rusija u džepu

Vikend poslije toga, 7. listopada, održavaju se opći izbori u BiH, koji bi mogli postati okidač za novu rundu raspleta u susjednoj državi, o čijoj stabilnosti uvelike ovisi sigurnost i stabilnost Hrvatske.

Pritom je čak manje intrigantno pitanje samih izbornih rezultata. Za budući razvoj se kao ključna nameću pitanja: hoće li se nakon izbora uopće moći konstituirati vlasti u BiH i hoće li izbori uopće proći test legaliteta, hoće li njihovi rezultati biti priznati i važeći? Ili će možda nakon tih izbora, umjesto novih vlasti u BiH nastupiti razdoblje osporavanja i bezvlašća?

Ključevi poslijeizbornog procesa su manje u rukama političkih aktera u BiH, a više u rukama velikih država pokroviteljica pojedinih političkih opcija BiH koje nastoje ostvariti dominirajući utjecaj.

Za razliku od 1995. godine, kada je SAD ušetala u BiH kao apsolutna ratna i mirovna pobjednica, u međuvremenu se odnos snaga promijenio. Rusija i Turska, sa svojim lokalnim štićenicama, srpskim i bošnjačkim političkim vodstvom, na putu su da ostvare dogovore o svojim sferama utjecaja u BiH.

HDZ BiH se ponaša kao politički blizanac VMRO-DPMNE, slijedeći načelo Zapad na usnama – Rusija u džepu. Hrvati BiH su politički potpuno marginalizirani: Bošnjaci ih nastoje politički eliminirati, Srbima su korisni kao instrument preko kojeg u savezništvu s ruskom energijom i klijentelizmom učvršćuju rusku (energetsku) dominaciju u Federaciji BiH.

Pojednostavljeno: za Bošnjake su politički neprijatelj br. 1, za Srbe politička korisna budala br 1. Ne vidi se zasad da Hrvati BiH unutar sebe imaju političke i intelektualne snage za preokrenuti taj trend, sve kada bi se u poslijeizbornim previranjima za to i pružila prilika.

Tjedan dana kasnije, 13. listopada, u Vukovaru je najavljen prosvjed koji bi trebao ukazati na bankrot hrvatskih institucija u procesuiranju krivaca za najteže zločine počinjene u srpskom osvajačkom ratu u Hrvatskoj.

Snaga njegovih poruka bit će važan test: može li Hrvatska sama potaknuti snaženje svojih institucija i može li HDZ, kao stožerna nacionalna stranka prerezati svoje klijentelističke spone ili će postati hrvatska inačica VMRO-DPMNE. O tome ovisi hoće li u novoj rundi političkog pokera na Balkanu, Hrvatska biti akter. Ili će postati sredstvo i plijen.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari