Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Hrvatskoj nikako ne treba Rusija za neprijatelja

Objavljeno

na

Kad je planiran službeni susret Kolinde Grabar-Kitarović i Vladimira Putina bio je uvjetovan političkom nuždom.

Jer nije normalno da Hrvatska ima potpuno zapuštene međudržavne odnose s državom koja je toliko snažna, a istodobno i toliko politički aktivna i prisutna i u Hrvatskoj, a još više u našem susjedstvu.

No da su svi vračevi birali tajming tog samita, ne bi vjerojatno mogli izabrati intenzivnije i zgusnutije vrijeme od ovog tjedna, u kojem s prvim uhićenjima čelnih ljudi Agrokora i početkom kaznenog procesa počinje nova etapa, u kojoj će se morati donijeti i najvažnije odluke: što i kako dalje s Agrokorom.

A to su odluke koje se tiču ne samo budućnosti Agrokora, već i budućeg modela hrvatskoga gospodarstva (promjena ili status quo?), kao i pitanja nadzora nad proizvodnjom i distribucijom hrane u jugoistočnoj Europi. Interesi Rusije i Hrvatske u tom raspletu su prilično različiti.

Prevažno plinsko pitanje

No Agrokor je samo jedna od tema koje pridonose visokom intenzitetu političkih interesa između Rusije i Hrvatske. I Putinov izbor rezidencije u Sočiju za mjesto susreta, to simbolično potvrđuje.

Temeljna politička opredjeljenja Rusije i Hrvatske različita su, pa čak i dijametralno suprotna. Hrvatska je predana članica NATO saveza, i to je jedno od rijetkih pitanja oko kojeg postoji suglasnost svih relevantnih hrvatskih političkih stranaka.

Rusija želi zaustaviti širenje NATO-a na Srbiju i BiH (u kojoj je adut Republika Srpska) i učiniti ih svojim uporištima u ovom dijelu Europe.

Rusija je kao znak svojih namjera nedavno poslala Srbiji eskadrilu svojih starih lovaca MiG-29. SAD je kao znak svojih namjera nedavno poslao Hrvatskoj ponudu za svoje nove lovce F-16, najnovije generacije, u širem gospodarskom paketu.

I to su simbolične i razumljive poruke, koje se taktično prekoče. Rusija želi ostvariti monopol na opskrbu plina u Europi i pritom je spremna poslužiti se svim sredstvima, Hrvatskoj to načelno nije u interesu jer energetski je monopol korak do političke ovisnosti.

Uz to, izgradnja LNG-a na Krku nije samo način za jačanje hrvatskog partnerstva sa SAD-om, koje je Hrvatskoj nužno zbog regionalnog odnosa snaga, već je to i prilika za gospodarski razvoj i jaču integraciju s državama srednjoeuropskoga kruga.

A to što se s izgradnjom LNG-a godinama odugovlači s hrvatske strane i to što je Putin možda spreman nekim ne baš transparentnim načinima nagraditi one koji to čine, to nije pitanje spora ni s Rusijom ni s njezinim predsjednikom. To je pitanje koje treba adresirati hrvatskim političko-energetskim gremijima, kao pitanja možebitne korupcije, a ne međudržavnog spora.

U svemu ostalom Hrvatska i Rusija imaju mnogo prostora za suradnju, kako na gospodarskom, tako i na političkom planu. Tome u prilog govori iznimno veliko gospodarsko izaslanstvo u pratnji predsjednice, koje je naviklo i želi poslovati s Rusijom i u Rusiji, kao i interes s ruske strane.

O nekim se stvarima ne govori

Kad je o političkoj i geopolitičkoj razini riječ, primjetno je približavanje i novo savezništvo Putinove Rusije i Erdoganove Turske na euroazijskom prostoru, kao i približavanje njihovih regionalnih štićenika: Vučićeve Srbije i Izetbegovićeve bošnjačke komponente u BiH.

Potvrđeno je to i prošlotjednim vrlo srdačnim i čak raspjevanim (vanjskopolitički ministar Dačić) susretom Vučića i Erdogana u Beogradu.

Hrvatska vanjska politika si ne bi smjela dopustiti pasivnost i ostanak izvan tih kombinacija. Osobito imajući na umu da je i Putinov i Erdoganov utjecaj u BiH u posljednjih petnaestak godina značajno porastao, a američki primat bitno poljuljan.

Hrvatska ne bi nikako trebala imati Rusiju za protivnika kada je riječ o politici prema BiH. A postoji prostor za dogovor. Hrvatska ne treba imati nikakvih iluzija da će Rusija prestati podržavati Srbiju i njezine ambicije širenja utjecaja na cijeli postjugoslavenski prostor. Ali problem su slabosti hrvatske (vanjske) politike i nedefiniranost nacionalnog interesa, a ne ruska ili srpska proaktivnost.

I dakako da Putin nije ni očekivao da će mu hrvatska predsjednica u Sočiju ponuditi konzultantske usluge naših stručnjaka za integraciju Donjecka i Luhanska.

Ne zato što bi se Putin bojao uspjeha naših konzultanata, jer on dobro zna da hrvatsko Podunavlje nisu mirno reintegrirali konzultanti, već uvjerljivost hrvatske vojske i snaga američke politike. Već zato što se o nekim stvarima na nekim mjestima – naprosto ne govori.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Predsjednica: Predstavila sam Putinu Inicijativu triju mora i pozvala ga u Hrvatsku

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima ne nedostaje emocija prema državi. Bilo da slave pobjedu, kao 5. kolovoza u Kninu. Bilo da komemoriraju poraz, zločin i bol, kao 18. listopada u Vukovaru i Škabrnji. Uostalom upravo zahvaljujući toj emociji uspjeli su suprotstaviti se zlu i opstati 1991., pobijediti zlo 1995., vratiti se iz progonstva 1995. ili u Podunavlje 1998.

Ali im nakon toga, danas više nego prije dvadesetak godina, nedostaje država. Država, koja bi znala i željela tu emociju pretvoriti u kreativnost i pozitivnu snagu, koja bi, primjerice, znala od Vukovara napraviti suvremeni i živi spomenik pobjede nad zlom.

Uvjerljive slike zla

Nema uvjerljivije slike zla u Europi potkraj 20. stoljeća od slika i videosnimki razorenog Vukovara i kolone izmučenih ljudi koja izlazi iz ruševina, prepuštena na milost i nemilost JNA i srpskim paravojskama i traži spas u progonstvu.

Ili posljednjih snimki ranjenika iz Vukovarske bolnice, koje je dan nakon pada grada i dan prije evakuacije, u bolnici snimila ekipa francuskih reportera Hervé Ghesquière – Agnes Vahremian – Michel Anglade, i snimke s ekshumacije masovne grobnice Ovčara u kojoj su skončali.

Provodeći istraživanja za svoj dokumentarac “Zaustavljeni glas” o posljednjim danima Vukovara, još 2010. godine sam prvi put u tim njihovim snimkama naišla na nezaboravni razgovor s francuskim dragovoljcem Jean-Michel Nicollierom, koji u plavom bolničkom ogrtaču, gledajući smrti u oči, potpuno mirno govori francuskom reporteru: „Ja sam mogao izići iz Vukovara. Ali odlučio sam ostati s njima. I u dobru i u zlu. I u dobru i u zlu.“ A potom na pitanje H. Ghesquièrea: što je za vas Vukovar, s gotovo dječačkim osmijehom odgovara: Klaonica, klaonica, klaonica….

A. Vahremian je svoju novinarsku karijeru i započela uputivši se ljeti 1991 sa nekoliko godina starijim kolegom H. Ghesquièrom, u starom peugeotu 204, u rat u Hrvatskoj, a potom kroz kukuruzišta na najopasniju destinaciju – u Vukovar. Ostali su u vukovarskim podrumima sve do desetak dana prije pada grada, da bi se nakon pada ponovno vraćali preko Beograda.

Devetnaest godina kasnije, kao poznata reporterka francuske državne televizije, A. Vahremian me je uvjeravala da je Jean Michel znao da će ga ubiti, da mu se to vidjelo u očima, pričala kako su ga tjednima poslije pokušavali pronaći u srpskim logorima…

Vukovar je i prije 1991. godine bio (stari barokni) grad europskog duha i europskog razvojnog potencijala. Ujesen 1991. Vukovar je svojim odolijevanjem opsadi JNA i srpskih snaga postao simbol hrvatskog otpora i prkosa.

Svojim je padom razotkrio lice trenutačnih pobjednika, a to je ono lice majora Šljivančanina s petokrakom na kapi, koji kod mosta na Vuki viče na predstavnika Međunarodnog crvenog križa Nicolasa Borsingera, poručujući mu da je „u svojoj zemlji on komandant“, a sve to kako bi skrenuo pozornost od autobusa koji prolaze preko drugog mosta „evakuirajući“ ranjenike iz vukovarske bolnice na egzekuciju na Ovčaru.

Vasiljevićevi ‘momci’

U Vukovaru JNA nije slomila kralježnicu, kako se to često govori. Kralježnica je još izdržala, presvukle su se i predizajnirale duboke strukture JNA za sljedeći rat u BiH. No JNA je u Vukovaru najotvorenije pokazala svoje pravo lice, lice posljednje komunističke vojske u Europi, koja je dosljedno provodila njihove modele likvidacija, tortura, „nestajanja“ ljudi koje su doživljavali kao svoje političke protivnike. Vukovar ima potencijal postati – europska priča.

U Hrvatskoj se često ljutimo na nespremnost zapadnih zemalja, poglavito EU da vojnom prijetnjom zaustave ratni pohod JNA na Hrvatsku. Ali da nije bilo kakve-takve međunarodne prisutnosti, da Međunarodni crveni križ nije popisao zatočenike u srpskim logorima, da Hrvatska nije međunarodno priznata – Vukovar bi postao novi Bleiburg, a „nestali“ bi se brojili u desecima tisuća.

Tadašnja JNA i njezine obavještajne strukture, kolokvijalno KOS, bile su spremne za takav rasplet. Zato se danas imamo mnogo više razloga ljutiti na hrvatsku državu, na hrvatske institucije koje nisu učinile ništa da to veliko zlo bude prepoznato i spoznato i da ono uđe ne samo u hrvatsko, već i u europsko i svjetsko kolektivno pamćenje.

Kad danas kažete Srebrenica – to znači srpski genocid. Kad kažete Vukovar – to nikoga ne asocira na divljački zločin posljednje komunističke vojske u Europi i njezine kontraobavještajne službe nad jednim gradom i njegovim stanovništvom.

Danas kad već više od četvrt stoljeća postoji država, Vukovar uopće ne postoji u europskom, a kamoli u svjetskom kolektivnom sjećanju. Ni kao sjećanje, niti kao opomena.

A kako će i postojati, kada su institucije hrvatske države u svome praktičnom djelovanju u međuvremenu prihvatile KOS-ovu propagandu kao svoju istinu: da su za rat krivi nacionalizmi i nacionalisti na svim stranama, da su za zločine krivi srpski teritorijalci i četnici, da su Arkan i Šešelj zapovijedali Veljku Kadijeviću, a Goran Hadžić Aci Vasiljeviću. A ne da je Aca Vasiljević izmislio svu trojicu i još mnogo njih.

Za koju godinu možda će biti nepristojno posumnjati u priču da je Veselin Šljivančanin zaista želio spasiti ranjenike iz Vukovarske bolnice kada ih je poslao na Ovčaru, kako su to zaključili suci Haaškog suda. Uz hrvatsku državu kao neprimjetnog i nijemog promatrača.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

DR. TONČI MATULIĆ – Raskrinkavanje misterija zla u vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari