Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Ideologija zla povezuje djevojčice iz Manchestera i Mirka iz Konjica

Objavljeno

na

U tjednu s toliko crnih i značajnih vijesti tri su mi se učinile osobito izazovnim. Zato što su supstancijalne za budućnost, poglavito za sigurnost.

Prva je vijest ubilački napad islamističkog radikala u Manchesteru. Namjerno ne kažem samoubilački, jer da se je 22-godišnji Britanac libijskog podrijetla Salman Abedi želio ubiti, onda bi se raznio negdje u parku, na osami. No on je to učinio u najvećoj gužvi, na izlazu s koncerta američke tinejdžerske zvijezde Ariane Grande s ciljem da ubije što više njezine publike – tinejdžerki. Uspio je. Među žrtvama je najviše djevojčica u dobi od 8 do 16 godina.

Merkeličino izmotavanje

Druga vijest jesu reakcije svjetskih državnika na vijest o pokolju u Manchesteru. Američki predsjednik Donald Trump je s bliskoistočne turneje objavio „bitku za uništenje te ideologije zla“. Naglasio je, dakako, da to nije bitka protiv islama već protiv „ekstremističkog radikalizma“. U osnovi te ideologije jest da njezini sljedbenici, u ime islama, prisvajaju pravo na život „nevjernika“. A nevjernici su svi koji nisu kao oni. Uključujući i djevojčice iz Manchestera.

Postavivši kao prvi cilj poraz “ideologije zla“, američki predsjednik je adresirao sam korijen ključnog problema današnje globalne sigurnosti. Djelomično ga je slijedila tek britanska premijerka Theresa Mayspominjući „ ideologiju mržnje“, najavljujući kako će uvijek prevladati „liberalne pluralističke vrijednosti Velike Britanije“.

Spomen ideologije koja stoji iza onog što Zapad naziva terorizmom, njemačka kancelarka Angela Merkel izbjegava u velikom krugu, svodeći problem na nečiji osobni čin. Njoj je „neshvatljivo da je netko mogao iskoristiti tako krasni pop koncert da bi ubio toliko ljudi“.
Obećala je ostati čvrsto uz UK kako bi „porazili one koji planiraju i provode takva užasna djela“. Na tom je tragu i većina ostalih europskih reakcija. A to znači i dalje svoditi bitku protiv terorizma na policijske i obavještajne mjere, baviti se posljedicama, a ne uzrocima i motivima, ne razumjeti i ne dopustiti da u javnom prostoru bude razumljivo – zašto su ubijene djevojčice u na koncertu u Manchesteru.

Koliko su ideologija i motivacija terorizma nedodirljivi i neosviješteni u zapadnoj javnosti pokazao je jedan televizijski intervju u ulici Salmana Abedija, ubojice iz Manchestera. Susjed Abedijevih („bijeli susjed“ da budemo politički nekorektni) govori novinaru kako su Abedijevi bili „pomalo čudna i vrlo povučena obitelj“.

Bili su toliko „povučeni“ da u posljednje vrijeme čak nisu pozdravljali susjede na ulici. A Salmana su čuli kako noću na ulici uzvikuje stihove iz Kurana. Ono što susjedu iz Manchestera izgleda kao „povučenost“, za svakog poznavatelja islamističke ideologije znak je snažne radikalizacije – Abedijevi nisu željeli pozdravljati „nevjernike“.

U tom ideološkom kontekstu nije čudno da se Salmanov otac vratio u Libiju, da je brat otišao za njim, uz izlete u Siriju. A činjenica da je Salmanova majka obrazovana i uspješna nuklearna fizičarka u Velikoj Britaniji ne bi trebala izazvati čuđenje, već oprez. Za one koji se žele baviti uzrocima, pritom je nebitno je li Salman rođen u Velikoj Britaniji, niti je li rođen kao Salman ili možda Bob. Bitno je tko ga je uveo i tko ga je vodio kroz tako ekstremno razumijevanje islama.

Da su u Manchesteru željeli i da im je politički dopušteno razumjeti ideologiju koja stoji iza islamističkog terora, onda ne bi tek tako olako prihvatili argumentaciju dvojice islamskih radikala koji su batinanjem ubili lokalnog imama Jalala Uddina, jer – nije bio dovoljno musliman.

Onda ne bi mrežu pakistanskih useljenika koja se bavila seksualnim zlostavljanjem i podvođenjem pod utjecajem opijata maloljetnih nemuslimanskih djevojčica (afera Rochedale) umalo pustili da prođe nekažnjeno. Jer su zlostavljači uvjeravali policiju i tužiteljstvo da su djevojčice – samo prostitutke, i krivili ih za islamofobiju i rasizam. A domaći progresivni liberali se boje etikete islamofoba. Pa su skloniji preuzeti idelogiju pakistanskih zlostavljača, u kojoj te djevojčice uistinu jesu prostitutke, s kojima oni smiju činiti što žele.

Past će i Manchester

Ono što Zapad naziva terorizam nije moguće pobijediti bez otkrivanja i rezanja njegovih ideoloških korijena. Kada bi političari željeli vidjeti ideologiju terora, onda Mirko Vice ne bi bio tek hrvatski povratnik u selo pokraj Buturović Polja kod Konjica (BiH), kojega je ovih dana brutalno pretukao i unakazio Đulejman Turković jer mu je prigovorio zbog krađe drva.

Već bi to bio znak dovršetka procesa islamizacije i progona katolika iz nekad hrvatskog područja Klisa u općini Konjic, progona koji
uz permanetno zastrašivanje traje od ratne 1993. godine.

Manchester je ipak veći zalogaj od Klisa. No uz odbijanje europskih političkih elita da se suoče s ideologijom i korijenima terorizma, niti Manchester nije nedostižan. A dok se ne govori o biti i korijenima, ona treća važna vijest pristigla sa summita NATO-a – da će se NATO više uključiti u borbu protiv terorizma – ostaje tek prazno slovo sa summita.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima ne nedostaje emocija prema državi. Bilo da slave pobjedu, kao 5. kolovoza u Kninu. Bilo da komemoriraju poraz, zločin i bol, kao 18. listopada u Vukovaru i Škabrnji. Uostalom upravo zahvaljujući toj emociji uspjeli su suprotstaviti se zlu i opstati 1991., pobijediti zlo 1995., vratiti se iz progonstva 1995. ili u Podunavlje 1998.

Ali im nakon toga, danas više nego prije dvadesetak godina, nedostaje država. Država, koja bi znala i željela tu emociju pretvoriti u kreativnost i pozitivnu snagu, koja bi, primjerice, znala od Vukovara napraviti suvremeni i živi spomenik pobjede nad zlom.

Uvjerljive slike zla

Nema uvjerljivije slike zla u Europi potkraj 20. stoljeća od slika i videosnimki razorenog Vukovara i kolone izmučenih ljudi koja izlazi iz ruševina, prepuštena na milost i nemilost JNA i srpskim paravojskama i traži spas u progonstvu.

Ili posljednjih snimki ranjenika iz Vukovarske bolnice, koje je dan nakon pada grada i dan prije evakuacije, u bolnici snimila ekipa francuskih reportera Hervé Ghesquière – Agnes Vahremian – Michel Anglade, i snimke s ekshumacije masovne grobnice Ovčara u kojoj su skončali.

Provodeći istraživanja za svoj dokumentarac “Zaustavljeni glas” o posljednjim danima Vukovara, još 2010. godine sam prvi put u tim njihovim snimkama naišla na nezaboravni razgovor s francuskim dragovoljcem Jean-Michel Nicollierom, koji u plavom bolničkom ogrtaču, gledajući smrti u oči, potpuno mirno govori francuskom reporteru: „Ja sam mogao izići iz Vukovara. Ali odlučio sam ostati s njima. I u dobru i u zlu. I u dobru i u zlu.“ A potom na pitanje H. Ghesquièrea: što je za vas Vukovar, s gotovo dječačkim osmijehom odgovara: Klaonica, klaonica, klaonica….

A. Vahremian je svoju novinarsku karijeru i započela uputivši se ljeti 1991 sa nekoliko godina starijim kolegom H. Ghesquièrom, u starom peugeotu 204, u rat u Hrvatskoj, a potom kroz kukuruzišta na najopasniju destinaciju – u Vukovar. Ostali su u vukovarskim podrumima sve do desetak dana prije pada grada, da bi se nakon pada ponovno vraćali preko Beograda.

Devetnaest godina kasnije, kao poznata reporterka francuske državne televizije, A. Vahremian me je uvjeravala da je Jean Michel znao da će ga ubiti, da mu se to vidjelo u očima, pričala kako su ga tjednima poslije pokušavali pronaći u srpskim logorima…

Vukovar je i prije 1991. godine bio (stari barokni) grad europskog duha i europskog razvojnog potencijala. Ujesen 1991. Vukovar je svojim odolijevanjem opsadi JNA i srpskih snaga postao simbol hrvatskog otpora i prkosa.

Svojim je padom razotkrio lice trenutačnih pobjednika, a to je ono lice majora Šljivančanina s petokrakom na kapi, koji kod mosta na Vuki viče na predstavnika Međunarodnog crvenog križa Nicolasa Borsingera, poručujući mu da je „u svojoj zemlji on komandant“, a sve to kako bi skrenuo pozornost od autobusa koji prolaze preko drugog mosta „evakuirajući“ ranjenike iz vukovarske bolnice na egzekuciju na Ovčaru.

Vasiljevićevi ‘momci’

U Vukovaru JNA nije slomila kralježnicu, kako se to često govori. Kralježnica je još izdržala, presvukle su se i predizajnirale duboke strukture JNA za sljedeći rat u BiH. No JNA je u Vukovaru najotvorenije pokazala svoje pravo lice, lice posljednje komunističke vojske u Europi, koja je dosljedno provodila njihove modele likvidacija, tortura, „nestajanja“ ljudi koje su doživljavali kao svoje političke protivnike. Vukovar ima potencijal postati – europska priča.

U Hrvatskoj se često ljutimo na nespremnost zapadnih zemalja, poglavito EU da vojnom prijetnjom zaustave ratni pohod JNA na Hrvatsku. Ali da nije bilo kakve-takve međunarodne prisutnosti, da Međunarodni crveni križ nije popisao zatočenike u srpskim logorima, da Hrvatska nije međunarodno priznata – Vukovar bi postao novi Bleiburg, a „nestali“ bi se brojili u desecima tisuća.

Tadašnja JNA i njezine obavještajne strukture, kolokvijalno KOS, bile su spremne za takav rasplet. Zato se danas imamo mnogo više razloga ljutiti na hrvatsku državu, na hrvatske institucije koje nisu učinile ništa da to veliko zlo bude prepoznato i spoznato i da ono uđe ne samo u hrvatsko, već i u europsko i svjetsko kolektivno pamćenje.

Kad danas kažete Srebrenica – to znači srpski genocid. Kad kažete Vukovar – to nikoga ne asocira na divljački zločin posljednje komunističke vojske u Europi i njezine kontraobavještajne službe nad jednim gradom i njegovim stanovništvom.

Danas kad već više od četvrt stoljeća postoji država, Vukovar uopće ne postoji u europskom, a kamoli u svjetskom kolektivnom sjećanju. Ni kao sjećanje, niti kao opomena.

A kako će i postojati, kada su institucije hrvatske države u svome praktičnom djelovanju u međuvremenu prihvatile KOS-ovu propagandu kao svoju istinu: da su za rat krivi nacionalizmi i nacionalisti na svim stranama, da su za zločine krivi srpski teritorijalci i četnici, da su Arkan i Šešelj zapovijedali Veljku Kadijeviću, a Goran Hadžić Aci Vasiljeviću. A ne da je Aca Vasiljević izmislio svu trojicu i još mnogo njih.

Za koju godinu možda će biti nepristojno posumnjati u priču da je Veselin Šljivančanin zaista želio spasiti ranjenike iz Vukovarske bolnice kada ih je poslao na Ovčaru, kako su to zaključili suci Haaškog suda. Uz hrvatsku državu kao neprimjetnog i nijemog promatrača.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

DR. TONČI MATULIĆ – Raskrinkavanje misterija zla u vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari