Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Institucionalno sljepilo za vukovarske žrtve

Objavljeno

na

Prvi put sam se suočila s čudnovatim odnosom hrvatskih institucija prema žrtvama zločina u Vukovaru u sudnici Haaškog suda. Bilo je to početkom 1998. godine, nakon godine sprovoda vukovarskih žrtava ekshumiranih iz masovne grobnice na Ovčari i drugih masovnih grobnica, kada ste svakodnevno na hrvatskoj televiziji mogli vidjeti izvještaje njihova pogreba, uz državne počasti, prekrivene hrvatskim zastavama, uz počasne plotune… U tada još početničkom Haaškom sudu sudilo se za taj zločin Slavku Dokmanoviću. Ondje su žrtve prvi put dobivale imena i lica, a ne samo zastavu i statistiku.

Potresno svjedočenje

Jedno od najpotresnijih svjedočanstava koja sam ikada vidjela pred Haaškim sudom bilo je sjećanje vukovarskog urara Vladimira Leopolda Vebera na svog sina Sinišu. Nakon što je otac Veber neobično mirno ispričao kako je nakon napada na grad Siniša pristupio obrani, završio u bolnici, „nestao“ nakon što ga je JNA odvela 20. studenoga 1991., kako ga je tražio sve do 1996., sve dok ga nisu pozvali na identifikaciju žrtava Ovčare, tužitelj je iz vrećice izvukao zlatni lančić i pružio ga ocu. Otac je zaplakao prepoznavši lančić koji je majka poklonila Siniši za 22. rođendan, nekoliko mjeseci prije smrti.

“Je li još nešto specifično patolog primijetio na Sinišinu tijelu?“, pitao je tužitelj. Otac se prisjetio:“ Da, pitao me je li mi sin bio sportaš, jer su mu mišići na potkoljenici bili toliko jaki da su spljoštili kost“. I ispričao je kako je Siniša godinama veslao u poznatom vukovarskom osmercu, s kojim je bio višestruki prvak bivše Jugoslavije, a baš su tog ljeta uoči rata intenzivno trenirali, pripremajući se za europsko prvenstvo u veslanju. Sanjali su o zlatnoj medalji. Cijela je sudnica plakala: tajnice, sudski poslužitelji, case menadžerice, pomoćne tužiteljice… Čak je i uvijek hladnom britanskom sucu Richardu Mayu drhtala brada od susprezanja suza. Sudnica je bila puna Siniše Vebera, njegova čamca i njegovih snova o europskoj zlatnoj medalji, koje je JNA prekinula, odvevši ga iz bolnice i pogubivši ga na mrcilištu stočne farme Ovčara.

Hrvatske institucije zvane HRT i Hina niti jednom nisu poslale svoje izvjestitelje na to suđenje. A osobito sam začuđena bila saznavši da s Vukovarcima koji su dolazili svjedočiti u Haag prethodno nije kontaktirala niti jedna hrvatska institucija vezana uz kazneni progon. Ni tajne službe, ni DORH ni policija ni tajne službe zamaskirane u nevladine udruge… Nitko. Usporedbe radi, u procesima koji su vođeni istodobno protiv Hrvata iz Lašvanske doline, bošnjačka obavještajna služba AID je izabirala i pripremala svoje svjedoke toliko očito i potpuno da je bilo komično slušati kako svi govore isti tekst. Ali institucija je radila svoj posao.

Drugi put sam se susrela sa začuđujućim odnosom hrvatskih institucija prema zločinima u Vukovaru i njihovim žrtvama 2010. godine, kada sam pripremala dokumentarac „Zaustavljeni glas“ o Siniši Glavaševiću i drugim žrtvama Ovčare. U međuvremenu je održano nekoliko suđenja za Ovčaru pred beogradskim sudom i suđenje Šljivančaninu, Radiću i Mrkšiću pred Haaškom sudom. Ni u tih daljnjih 12 godina niti jedna hrvatska institucija nije kontaktirala hrvatske svjedoke na tim suđenjima. I ne samo to, tada sam saznala da niti jedna hrvatska institucija nema forenzičke nalaze žrtvava ekshumiranih s Ovčare. Jer se hrvatski državni odvjetnik još 2002. dogovorio s haaškim i beogradskim tužiteljem da forenzički nalazi, kao i sva ostala dokumentacija vezana uz Vukovar, idu u Beograd. Kako bi oni mogli suditi.

Beogradska manipulacija

Dakle, hrvatske institucije uopće nisu željele znati što se dogodilo u Vukovaru nakon okupacije. Ali su zato unisono pljeskale suđenju u Beogradu. A samo malo pažljiviji pogled u njegove transkripte pokazuje da je riječ o bezočnoj manipulaciji kako bi se odgovornost za zločine prebacila s vrha JNA i njezine obavještajne službe, kolokvijalno KOS-a, na njihove suradnike iz paravojnih postrojbi. Da im olakša i prepusti posao, hrvatsko državno odvjetništvo se u sporazumu sa beogradskim partnerima odreklo nadležnosti za kazneni progon za zločine počinjene u srpskim logorima.

Te 2010. godine hrvatske institucije još uvijek nisu imale niti popis „nestalih“ u srpskim logorima. Jer je to teško utvrditi. Zato valjda nisu niti pokušali: nakon onih prvih informativnih policijskih razgovora s logorašina poslije razmjena zarobljenika, više ih nitko iz hrvatskih tijela kaznenog progona nije ništa pitao. Ali su se zato institucije čudile kako je malu kaznu dobio Šljivančanin, kako je oslobođen Šešelj? Pa tako što su srpske institucije radile svoj posao. A hrvatske su im institucije od pravosudnih, policijskih, obavještajnih do medijskih pasivno ili aktivno pomagale da zaštite od kaznene odgovornosti vrh JNA i KOS-a, da promijene paradigmu srpskog osvajačkog rata u građanski, da njegove žrtve i u Vukovaru i diljem Hrvatske ostave bez lica i pravne zadovoljštine, pokrivene statistikom i zastavom. Reagirale su žurno jedino kada je trebalo zaustaviti policijsku istragu inspektora Nikole Kajkića.

Zato razumijem prosvjed vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave protiv takvih institucija i njihovih pokrovitelja. Baš kao i strah Andreja Plenkovića i nelagodu njegovih kolega da žrtvama pogledaju u lice.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Josipović branio oca, a na koncu optužio sam sebe

Objavljeno

na

Objavio

josipovic-fratri siroki brijeg

Ove godine na polju kod Bleiburga još su samo mitraljeska gnijezda nedostajala pa da ugođaj prisjećanja na najveći poslijeratni europski masovni zločin bude potpun. Čak 450 policajaca sa psima, plus megafoni i helikopteri kao dobrodošao podsjetnik da ipak nije 1945. nego 2019. O prosvjedu na kojem se mahalo zastavama s petokrakama da ni ne govorimo.

Koje li samo sladostrasti iz usta onih koji ponavljaju kako je demokratska Austrija očitala bukvicu onima koji u Bleiburgu navodno slave ustašku državu! Naravno, priče su to za malu djecu. Jer, Austrija je ta koja je još od 1950-tih pokazivala što znači demokracija, omogućujući da se na Bleiburgu obnavlja sjećanje na zločin o kojem se u Jugi, prvo pod prijetnjom smrću, a kasnije robijom, nije smjelo ni privatno zucnuti, a kamoli pisati u medijima.

Saborsko pokroviteljstvo odavna je svelo takve pojave na ridikule, dok je sama svečanost uvijek bila dostojanstvena i bez incidenata. Lani su tako policajci priveli tek sedmoricu, provokatora ili nekom korisnih budala, dakle svega pola promila od ukupno okupljenih, što je samo po sebi dokaz da je ovogodišnji masovni policijski cirkus bio posve izlišan, te da mu je cilj ipak nešto posve drugo. Posve je jasno gdje je epicentar te koordinirane akcije.

Da na vlast u Beču nije došla krhka desna Kurzova koalicija, sa stalnom potrebom da se odriče vlastitog navodnog ekstremizma, od akcije domaćih aktivista potpomognutih braćom iz Beograda i Zagreba – posve sigurno ništa ne bi bilo, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Kurzova vlada jednostavno je prelaka žrtva, jednako kao i katolička crkva u Koruškoj, s ispražnjenim biskupskim mjestom, tako da je najjeftinije dokazivati se preko hrvatskih leđa u Bleiburgu. Uostalom, isti dan vlada se strmoglavila nakon epizode Skrivene kamere u kojoj FPÖ-ovac Strache, Dodikov prijatelj, nudi usluge Rusima, a za Hrvate kaže da su sranje.

No, nije odnos Kurtzove Austrije prema Bleiburgu ono što nas treba zabrinjavati, ono što ledi krv u žilama jest kako smo se mi u Hrvatskoj vratili desetljećima unazad, kako se čak i iz usta političara koji su zauzimali najviše funkcije, nalazi opravdanje za poslijeratne komunističke zločine.

Nevjerojatno je koliko je onih koji vjeruju da je anihilacija poraženog neprijatelja potpuno logična i samorazumljiva. Ono što je za budućnost kulture hrvatskog sjećanja uz svijest o neizbrisivim zločinima NDH neporecivo bitno jest osuda komunističkog režima koji je nakon rata u samo nekoliko tjedana bez ikakvog suda likvidirao približno svakog drugog vojnika marionetske države. A gdje su još višegodišnji masovni zločini nad civilima! Razmjeri tog mirnodopskog zločina prema pripadnicima vlastitog naroda apsolutno su nezabilježeni bilo gdje u poslijeratnoj demokratskoj Europi.

Zato je nevjerojatno s kojom lakoćom bivši predsjednik Ivo Josipović kolumniste Večernjeg lista naziva “bijesnim čoporom” i “ustašofilima”, samo zato što su se obrušili na njegovu skandaloznu izjavu da su samostan i fratri u Širokom brijegu bili legitiman vojni cilj. Mentalni je to sklop koji očito ne može ni zamisliti da bi netko mogao govoriti o komunističkim zločinima, a da pri tome nije “ustašofil”.

Ponavljajući nebuloze o samostanskim fratrima mitraljescima, Josipović je najviše rekao o sebi samom – branio je oca od lažnih optužbi, a optužio sebe samog kao nekog tko bi takav zločin u takvim okolnostima ponovio. Bilo bi zanimljivo čuti kako to da su ti mitraljesci redom pogibali od metka u potiljak? Jesu li 80-godišnji fratri, koje su iznosili iz kreveta kako bi ih odstrijelili, bili mitraljesci ili samo mitraljeski pomoćnici?

Nevjerojatna je lakoća s kojom su u Hrvatskoj ljudima prišivaju ustaške etikete. Eto, ambiciozna Dalija Orešković reče da “Hod za život podržava najgori oblik totalitarizma, fašizma i one koji žele RH kao ustašku tvorevinu”. Nažalost, sličan trend širi se po cijeloj Europi, ako nisi prepoznat kao “lijevi” onda si filofašist, nacionalizam se pak gotovo izjednačava s fašizmom, a što je osobito smiješno, u istu ladicu sve češće se stavlja populizam.

“Nacionalizam pokušava uništiti Europu”, podviknula je i Angela Merkel u Ciboni pred oduševljenim hadezeovcima, nesvjesna glazbene podloge, Thompsonove “Lijepa li si”, koju aktivisti uporno pokušavaju proskribirati kao nacionalističku. Naravno, ne govorimo svi o istom pojmu kad spominjemo nacionalizam. No, ono što treba biti jasno, nacionalisti u XXI. stoljeću nisu nužno protiv EU, oni su za očuvanje nacija, a protiv melting pota po američkom uzoru.

Europski problem nije nacionalizam niti populizam nego promoviranje ideje Sjedinjenih Europskih Država uz nedemokratsko gušenje ideje EU suverenih nacija. Nein, liebe Angela, nacionalizam i populizam samo su simptom – a vi ste uzrok! Ili barem jedan od njih.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

fra Miljenko Stojić: Činjenicama do istine

 

 

 

VIDEO – Propovijed koja je uznemirila zle duhove u Zagrebu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kancelarkina pomoć ‘proustaškom HDZ-u’!?

Objavljeno

na

Objavio

Svako se malo na Zapadu (najčešće u “prijateljskoj Njemačkoj”) pojavi neki članak koji crnim bojama slika prilike u Hrvatskoj. Ali tema obično nije gospodarsko stanje ili korupcija, nego uvijek i samo ustaše i krajnja desnica, koja je u Hrvatskoj, za razliku od niza europskih država, posve marginalna.

Metoda je standardna. Nevažni događaji pretvaraju se u opće stanje, a ako nema baš ništa, onda su na djelu konstrukcije. Za takve priče uvijek se ovdje nađe pouzdanih izvora, kojima se vjeruje, koji na već nacrtanu mapu stavljaju neke svoje kružiće i križiće.

Primjer ovoga o čemu pišemo pružio nam je ovih dana Deutschlandfunk, jedna od najvećih radiopostaja u Njemačkoj, odnosno autorica Sabine Adler, i to u povodu dolaska Angele Merkel u Zagreb. Ona kaže: “Vladajuća stranka HDZ ima prevelike simpatije prema ustašama i baš toj stranci kancelarka pomaže u izbornoj borbi.” Nad ovom konstatacijom čovjek se može samo čuditi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Za potvrdu svojih teza autorica je potražila pomoć u povjesničaru Hrvoju Klasiću, koji povijesne događaje promatra kroz specifičnu i iskrivljenu ideološki vizuru, te u pučkoj pravobraniteljici Lori Vidović, koju plaća država a koju ona opanjkava gdje god stigne baveći se također pretežno ideološkim pitanjima, a ne onim za što je plaćena.

Klasić tako ističe kako sve više ekstremnih desničara preuzima važne položaje, a nasuprot umjerenom Plenkoviću, stoji ekstremni desničar Zlatko Hasanbegović. Tko su ti ekstremi, on ne kaže. Možda Davor Božinović, Blaženka Divjak, Predrag Štromar ili Milorad Pupovac? A glede Hasanbegovića, pa on uopće nije u HDZ-u ni u vlasti.

Onda slijedi još jedna ubitačna laž: “U Njemačkoj se ne bi moglo dogoditi da se nacisti koji su pobjegli u Paragvaj i Argentinu vrate i zauzmu položaje, što se dogodilo u Hrvatskoj… Ustaše, njihovi sinovi i unuci su se u još postojećoj Jugoslaviji borili protiv Srba koji su se smatrali protivnicima nezavisnosti. Kao 41.”

Koji su se to nacisti vratili iz Argentine i preuzeli vlast, to zna samo Klasić. Protiv okupacije i terora, a ne protiv Srba, borili su se hrvatski mladići rođeni puno poslije 41. Zlobno je ovdje i pokvareno poistovjećivanje Hrvatske 1991. i Hrvatske 1941. Uz očiti žal za Jugoslavijom.

Lora Vidović marljivo bilježi Thompsonove pozdrave kao krunski dokaz neoustaštva, ali se dohvatila i Tuđmana, koji je navodno umanjivao broj žrtava ustaškog režima.

Točno je, naravno, samo to da je Tuđman rušio mit o sedamsto tisuća ubijenih u Jasenovcu, kojega se mita očito rado i gospođa Vidović drži. Našla se u ovim izvanvremenskim opsesijama i neka ustaška zastava na nekoj (?) podružnici HDZ-a.

I tako sve unedogled.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Održan predizborni skup HDZ-a i EPP-a: Cibonom se orila Thompsonova ‘Lijepa li si’ (VIDEO)

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari