Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Iseljeništvo i naši čuvari ‘fotelja’

Objavljeno

na

Na snimkama nedavnog druženja predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović s hrvatskom zajednicom u Chicagu osobito su me se dojmile dvije djevojke koje su veselo, na nekoj mješavini hrvatskog i engleskog jezika, kazale kako bi voljele doći u Hrvatsku, učiniti nešto, vidjeti u čemu mogu pomoći…. piše Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

[ad id=”93788″]

Znam, čuvari status quo Hrvatske bi im odmah prigovorili da ne znaju pošteno ni govoriti, da nam takve ne trebaju sad kad nema posla ni za našu djecu. A da što vrijede, ne bi ni dolazile…

A mene su se dojmile upravo zbog onog zbog čega ih čuvari status quo Hrvatske unaprijed eliminiraju: zbog te pozitivne otvorenosti prema izazovu, koja se ovdje ubijala ne samo u bivšem jednopartijskom, već vrlo uspješno i u aktualnom višestranačkom sustavu. Uz to, podsjetile su me na paradoks izrazito susretljivog, dobronamjernog i prijateljskog odnosa iseljeništva prema Hrvatskoj i izrazito zatvorenog pa i neprijateljskog odnosa hrvatskih vlasti prema vlastitu iseljeništvu.

Podsjetile su me i na drugi paradoks: mjereno globalnim kriterijima izvrsnosti, Hrvatska ima veće stručne, znanstvene, poslovne i poduzetničke potencijale u iseljeništvu nego unutar svojih granica, a osim onih prvih ratnih godina stvaranja države, kada je iseljeništvo samo priskočilo u pomoć, nije učinila baš ništa da bi te potencijale privukla i koristila za svoj razvoj.

Upravo suprotno, različite političke garniture nakon 2000. činile su sve da ti potencijali ostanu “tamo gdje jesu”.

Za aktualnu hrvatsku ljevicu predvođenu SDP-om i HNS-om, koja i dalje baštini vrijednosti komunističke revolucije, oni su bili potencijalni ili stvarni neprijatelji, bez obzira na razloge zbog kojih su napustili Hrvatsku: zbog peronospore i suše, zbog političkog progona ili kao ekonomski emigranti iz neuspješnog političkog sustava. Zato su one najupornije, koji su došli u pomoć u ratu i stvaranju države već 2000., temeljito počistili iz državne uprave, potom su ih vrlo sustavno težili izbaciti iz izbornog procesa i u tome uspjeli.Ali i nova hrvatska desnica, predvođena HDZ-om, nakon Tuđmana je voljela iseljeništvo samo deklarativno, a zapravo im je držala vrata čvrsto zatvorena. Prvo zato što su i dalje njegovali naslijeđeno poimanje države kao zbirke ograničenog broja “fotelja” i proračuna, koji se raspoređuju sukladno stranačko/partijskim simpatijama i zaslugama, pri čemu su ljude iz iseljeništva doživljavali samo kao konkurenciju u bitci za te “fotelje” i proračunske kasice.

I drugo, povratnici iz iseljeništva sa sobom nužno donose i nova pravila, sukladna (zapadnom) svijetu u kojem su odrasli i/ili postali uspješni: pozitivan pristup izazovu, kompetitivnost, slobodu stvaranja i poduzetništva, očekivanja da država bude servis, a ne politički vladar i tutor… Za te promjene ni desne, a osobito lijeve političke elite dosad nisu bile spremne, jer to je podrazumijevalo da se oni promijene.Zato je moguće da među hrvatskim iseljeništvom, od SAD-a i Kanade do Australije i Novog Zelanda, ima barem tisuću onih koji su, počevši od nule, izgradili respektabilna poslovna carstva prema globalnim kriterijima, od Steva Bubala do Marka Franovića, a da baš ni jedan od tih superuspješnih ljudi u svijetu kompetitivnosti i tržišnoga gospodarstva nije mogao uspjeti u Hrvatskoj.

Obitelj Lukšić je pritom tek izuzetak koji potvrđuje pravilo. I oni koji su bili dovoljno tvrdoglavi da pokušaju nemoguće i uložili svoj novac ne bi li pokrenuli poslovanje u Hrvatskoj, morali su kapitulirati i otići – tamo odakle su došli. Hrvatska ima u iseljeništvu više desetaka vrhunskih znanstvenika, prema globalnim kriterijima, koji svojim ugledom mogu privući novac za istraživanja, kao ključni motor suvremenog razvoja.

Dakako da su suvišni u dosadašnjem konceptu hrvatskog razvoja, koji se svodi na stajanje u mjestu i propadanje. Jer njihovo bi uključenje značilo nove kriterije, nedostižne domaćim partijsko/stranačkim etabliranim veličinama. Jedino što su uspjeli učiniti među onima koji su se baš željeli vratiti i pomoći jest – međusobno ih posvaditi, prokušanim udbaškim metodama.

Hrvatska ima u iseljeništvu na tisuće uspješnih i utjecajnih pojedinaca u menadžmentu, financijskom menadžmentu, informacijskom i show-businessu, u državnoj administraciji i političkom životu država u koje su se iselili njihovi očevi, djedovi, pradjedovi ili prapradjedovi.

Imaju ono što Hrvatskoj najviše nedostaje: znanje, utjecaj i iznad svega drukčiji pristup i prema poslu i prema državi i prema sebi i prema drugima, ne nariču nad problemima i poteškoćama i ne vuku natrag, već se vesele izazovima i guraju naprijed.

I ako ih baš pitate, mnogi od njih bi vrlo rado pomogli, za njih to nije samo izazov, nije im Hrvatska isto što i Južna Koreja ili Hong Kong, već postoji još nešto dublje što vuče – korijeni.

Sjećam se još iz razdoblja stvaranja države u devedesetima: nije bilo neke veće međunarodne konferencije na kojoj se u stranim izaslanstvima ne bi našao pokoji “naš”, iseljeni Hrvat. I baš svaki bi se došao javiti, upitati može li što pomoći, “našima”, diplomaciji u nastajanju.

Među njima je bio i Chris Marcich, tada član američkog pregovaračkog izaslanstva u trgovinskim pregovorima WTO-a (Svjetska trgovinska organizacija), poslije hrvatski zet i dugogodišnji šef MPA-e u Bruxellesu, udruge koja zastupa interese američkog filmskog i videobiznisa u Europi.

Koji dakako ni tad, a ni kasnije, nije imao nakanu istisnuti nekog stranačko/partijskog hrvatskog pulena iz njemu predestinirane “fotelje”. Doduše jamačno nije ni John Malkovich imao namjeru oduzeti fotelju ozaljskoj gradskoj službenici kad je prije nekoliko godina bez najave i pratnje došao u ozaljsku gradsku upravu tražeći informacije o svojim korijenima, o zaseoku Malkovići na Žumberku, iz kojeg je njegov djed otišao u Ameriku.

Otpremljen je neobavljena posla, kao kakav balavac koji je promašio adresu. Anegdota kaže da su se tek koji sat poslije, kad se među službenicima pročulo da neki John Malkovich traži selo i kuću na Žumberku, dali u potragu za iznenadnom strankom, pronašli ga u obližnjem kafiću i zbilja mu pomogli utvrditi odakle je u Ameriku otišao njegov djed.

Nakon tog iskustva, John se, koliko je poznato, više nije javljao u djedov rodni kraj.

Novom hrvatskom razvoju umnogome može pridonijeti uspostava zdrave organske veze s vlastitim iseljeništvom. Onako kako je to normalno djevojkama iz hrvatske iseljeničke zajednice u Chicagu. Čini mi se da postoje i uvjeti za takav zaokret, koji zapravo donosi istinsku promjenu u načinu vođenja države.

Predsjednica Grabar-Kitarović postavlja nove standarde u odnosu prema iseljeništvu – od dijaspore pretvara ih (zasad tek verbalno) u integralni dio hrvatske zajednice. Tomislav Karamarko, kao najveći dioničar buduće Vlade, zalaže se za uspostavu ministarstva demografske obnove i iseljeništva i, još važnije, za stvarnu integraciju iseljenih Hrvata u strategiju novog hrvatskog razvoja.

Jedan od primjera je i mandatar Tihomir Orešković, koji i sam dolazi iz iseljeništva i koji bi trebao biti provoditelj te nove integracijske strategije na načelu: otvorimo vrata najboljima da se stave u službu razvoja. Opće propadanje je snažan motiv za takav zaokret. Ali ne treba se zavaravati: čuvari “fotelja” će radije propasti u mulj zajedno s “foteljom” nego naučiti plivati.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Populizam ili suverenizam

Objavljeno

na

Objavio

Naš Premijer i njegova svita krenuli u obilazak stranačku baze. Izbori za EU su blizu, treba uvjeriti članstvo otkuda i od koga prijeti opasnost. Stvoriše se tako neprijatelji i lijevi desni, nekada su postojali samo lijevi, i gle, svi postadoše populisti. Ti opaki populisti, postali su ne nacionalna, već globalna prijetnja, postadoše oni koji ne znaju kako funkcionira svijet. Skuplja tako stranačka vrhuška svoje stado u stranačkim prostorima ili za tu potrebu iznajmljuje velebne prostore, ali nitko ne prošeta ulicom, tržnicom, trgovinom, birtijom da priupita i objasni svoje stavove onima od čijih glasova žive. Da priupita – populus.

Populus znači narod, pa bi populizam trebao označavati narod, a narod je država.

Kroz povijest uvijek je bilo prosvijećenih elitista koji su vjerovali kako krezubi glasači ništa ne znaju i kako u njihovo ime trebaju vladati oni koji znaju.
Tako dobismo prosvijećeni apsolutizam.

Demokratski pokreti su kroz povijest svaki pa i taj apsolutizam pobijedili, ali elita se ne da.
Elita sile je uvijek sebe nastojala prikazati kao elitu znanja, osobito u znanju govorenja stranim jezicima, finim izričajima i pozlaćenom priboru za jelo.
Za vrijeme Kuena Hedervarija elita se trudila što bolje govoriti njemački i mađarski, blagovati u Bečkim parkovima ili uživati u Peštanskim kavanama, kako bi se svidjela eliti iz Beča i Pešte, ali onda su ih neki populisti opalili nogom u tur..

I za vrijeme Tite neki elitisti su se u Beogradu takmičili u poznavanju ekavce, a onda im je Milošević rekao kako to nije dovoljno i kako moraju otići. Naši elitisti se odmah sakrili ispod skuta raznih populističkih ognjištara kako bi ih oni spasili od srpskih populista.

Deset godina kasnije elitisti digli glavu i ognjištare poslali u mirovinu, kako bi oni na miru mogli pokazivati svoje znanje u govorenju europskih jezika, poznavanju tih europskih manira, pokazati populusu kako se služi onog tko ga hrani. To što ništa ne znaju o gospodarstvu nije ni važno pošto su naši populisti i onako navikli odlaziti na rad u Njemačku gdje ima više posla.

A lova koju populisti pošalju kući najslađa je lova za naše elitiste. Ništa ne radiš a lova stiže kako bi elitisti imali dovoljno za svoje plaće i benefite na koji populus nema pravo, jer populus ništa ne zna, a plaća se znanje. Eto, pa i Lovre ih je uvjerio da ne znaju ni čitati ni pisati, pogotovo ne znaju brojke..
Na proslavama 29-te godišnjice osnivanja HDZ-a ima najmanje onih koji su u toj stranci bili prije 29 godina. To s danas uglavnom krezubi populisti koje više nije ugodno gledati. Umjesto njih na tim je skupovima puno više onih koji dolaze slušati svoju stranačku elitu kako ne bi ispali iz prehrambenog lanca. A krezubi populisti i onako ne znaju na biračkom listiću zaokružiti ništa drugo nego tri slova H D Z. Barem tako misle elitisti.

Kako bi zadržali i one koji nešto sumnjaju u buduće koalicije Plenki čuva Krstičevića i Medveda kao dva oka u glavi. Oni su mu zadnji garant kojim nastoje uz sebe zadržati krezube branitelje, kojima se zbog godine već i ruke počinju tresti, ali još uvijek mogu glasovati.

Uz Premijera zna se tu naći i naš ministar Lovre, malo manje na skupovima šireg članstva, ali zato malo više na promidžbenim presicama. Izbrojao Lovro kako nema dovoljno potpisa za referendume pa se ruga neuspješnim populističkim skupljačima potpisa. Nije ni čudo što nisu skupili dovoljno potpisa kad su se obraćali polupismenim populistima koji se ne znaju ni potpisati. A jesam li ja među tima ne mogu ni provjeriti. Kada bih zatražio uvid u svoj potpis možda bih ga i mogao dobiti, ali ne bih mogao doznati jeli moj potpis među valjanima ili ne valjanima. Liste na kojima piše koji su to nevaljali potpisi su uništene pa bih, siguran sam dobio odgovor kako je moj potpis ispravan.

Čudo jedno, znam se čak i potpisati!

Ima u našoj eliti i onih koji nisu u HDZ-a, ali se jednako trude obrazovati naš narod kao bi svi razumjeli važne jezike. Umjesto školskog plana i programa uveli nam Kurikulum. To je više svjetski, više šik. O svemu se dogovorili osim o lektiri. Važno je da nam djeca što više čitaju, a što ne znaju ništa napisati koga briga. Ako znaju sastaviti SMS poruku to je sasvim dosta. Ako to još znaju napraviti i na engleskom kud će bolje.
To nam je naša buduća svjetska elita.

Boji se naša elita Živog Zida i Pernara.

Ne uzima glasove samo SDP-u već i HDZ-u, što je nedopustivo.
Boji se naša elita i malih desnih stranaka, jer kakva desnica, pa HDZ je desnica.

Htjeli bi iz elite izbaciti sve koji su radili za bivše obavještajne komunističke službe. Ne shvaćaju kako su ti jadni ljudi bili samo ucijenjeni pa su morali surađivati, ali oni su to radili vrlo promišljeno kako nekom poštenom drugu ne bi naškodili. Osim toga oni su se i očistili od možebitnih grešaka svojom upornom borbom za vrijednosti antifašizma.

Ako se male desne stranke ujedine mogli bi previše ojačat i uzet glasove koji po prirodnom pravu pripadaju stranci koja je stvorila Hrvatsku. To što su u toj stranci tada većinom bili neki drugi skloni populizmu nije bitno.
Ime je važno a ne ljudi.

Kako se ne bi ujedinili dobro je nekima, ako treba svašta i obećati samo kako se ne bi ujedinili. Kako se ne bi ujedinili dobro je držati uz sebe i ratne braniteljske udruge na kratkoj uzici. Ako budu poslušni bit će posla za rodbinu i prijatelje. A najbolje je kada takve udruge vode oni koji su među branitelje došli po zadatku KOS-a kao dio operacije Štit, ne bi li tako srušili mrskog im Miloševića i sačuvali milu im Jugoslaviju.

Zanimljivo je kako Premijer uz sebe na skupove ne vodi ministricu Obuljen. Slabo glumi pa bi se među populistima koji bezobrazno znaju svašta pitati možda mogla razotkriti govoreći ono što doista misli. A nakon toga bi za nju glasovali samo oni iz Radničke fronte. Htjela bi nam ministrica zabraniti i komentiranje po portalima kako neki populisti ne bi širili lažne vijesti i govor mržnje. Lažne vijesti smije širit samo elita koja ima pametne razloge za to.

U vrijeme njene mladosti neki populisti su nebodera i Savskog nadvožnjaka bacali letke kojima su širili govor mržnje prema Jugoslavije, pa je 1965. njih 12 dobilo od 4 do 9 godina zatvora.

Koja su to divna vremena bila za borce protiv govora mržnje i lažnih vijest.
A danas se naši demokratski elitisti moraju boriti protiv lažljivaca i populista koji preko internetskih mreža šire laži i mržnju, a ne možeš im stati na kraj. Stalno lažu kako propadamo i ne vide kako mi ustvari snažno napredujemo po stopi od čak 2,5 posto, dok neki drugi rastu samo 9 posto.

Kako bi suzbili populiste u HDZ-u obnavljaju i razne Karamarkove stručne odbore. U odborima 70 posto “državnih stručnjaka” i oko 30 posto običnih stručnjaka. Možda ovi obični stručnjaci povjeruju kako će ih sada netko početi pitat za mišljenje, pa se ipak potrude svoju rodbinu nagovarati da glasaju za “Stabilnost vlade”.
Stabilnost je bitna kako populist ne bi narod oteli eliti.
Bitno je i zaštititi i informacije o onome što radi elita. Pokušali članove stranke navest da potpišu izjavu o čuvanji informacija čak i na sudu, ali nije prošlo. Netko izjavu proslijedio novinama pa je krivac neko poduzeće koji prodaje pamet o GDPR-u, a ne onaj tko je baš takvu izjavu naručio.

Kako informacije ne bi curile od važnih ljudi se traži da dostave i svoje mejlove s ekstenzijom yahoo ili gmail pošto su Mailovi koje sada imaju preko svojih poduzeća nesigurni. Mogli bi ih se u budućnosti dokopati istražitelji koje će možda postaviti Pernar ili Bruna Esih pa je bolje koristiti meilove nad kojima kontrolu imaju samo FBI, CIA i NSA. Ovi barem nikoga ne šalju u zatvor. Ako nekog malo i ucjene to bar dobro plate.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Iseljenička zastava nije ‘ustaška’ ni zabranjena

Objavljeno

na

Objavio

Opet se pojavljuju interpretacije prema kojima su hrvatski iseljenici za svoju zastavu izabrali “ustaški grb”, čiju je verziju Austrija zabranila.

Nakon što su hrvatski iseljenici u Clevelandu (SAD) u nedjelju odlučili da će zastava hrvatske dijaspore za razliku od službene imati povijesni hrvatski grb u obliku štita s prvim bijelim od 25 bijelih i crvenih polja i vitičastim završetkom, a i nakon medijskih interpretacija austrijske odluke o zabrani ustaških zastava, ponovno je aktualizirano pitanje o grbu s prvim bijelim poljem.

Službena i zastava dijaspore

I za iseljenike nema dvojbi koja je službena zastava RH. Stoga su dali na znanje svima u iseljeništvu kako i oni, poput svake županije u Hrvatskoj, imaju svoju zastavu i grb, te su pozvali crkve, škole, klubove… da je istaknu uz službenu zastavu RH. O tome su izvijestili i institucije RH, piše Marinko Jurasić / Večernji list

Izgled službene hrvatske zastave definiran je Zakonom o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika RH. Riječ je jednom od rijetkih zakona koji još od 21. prosinca 1990. nije mijenjan.

Izgled grba ovako je opisan: “Grb Republike Hrvatske je povijesni hrvatski grb u obliku štita dvostruko podijeljen vodoravno i okomito u dvadesetpet crvenih i bijelih (srebrnih) polja, tako da je prvo polje u gornjem lijevom kutu štita crvene boje.”. I tu ne bi trebalo ništa biti sporno. Hrvatski iseljenici imaju pravo na svoju zastavu i njihovo je pravo da je ističu uz službenu zastavu.

Međutim, opet su osvježene priče o tome da je trobojnica s grbom na kojem je prvo bijelo polje “ustaška”, poput one koju je 2016. u Kanadi držala predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kad se fotografirala s iseljenicima. Iako je vlasnik zastave na Facebooku objasnio kako ju je kupio 1990. u zagrebačkoj Nami.

Uistinu, 25. srpnja 1990. takva se zastava zavijorila i ispred zgrade Hrvatskog sabora, te je mnoštvo na Markovu trgu slavilo što je s hrvatske trobojnice uklonjena petokraka i umjesto nje stavljen hrvatski povijesni grb s prvim bijelim poljem.

Na HRT-ovim snimkama vide se takve zastave kao i policajci s kapama na kojima su “ustaški” grbovi, koje su s ushićenjem uz dr. Franju Tuđmana gledali poznate “ustaše” Josip Manolić, Josip Boljkovac, Slavko Degoricija, pa i Stjepan Mesić. To su bili hrvatski službeni simboli do 21. prosinca 1990. kad je donesen Zakon o grbu u kojem je definirano da prvo polje bude crveno.

Naime, tada su još bila svježa sjećanja na bivša vremena kada je grb s prvim bijelim poljem tretiran kao ustaški, s jedne strane, a upravo se na takvim pričama istodobno među iseljenicima zbog zabranjivanja “prvog bijelog polja” uz njega vezivalo hrvatstvo.

Premda u komunizmu svojedobno prvo bijelo polje nije bilo sporno pa se i danas kolekcionarima nude značke s grbom socijalističke Hrvatske s petokrakom i “prvim bijelim poljem” (primjer iz Sombora) ili su zastave s takvim grbom snimljene na smotrama, ili se na faksimilu stranice s ćiriličnim tekstom uz zastave nađe i hrvatska s petokrakom i “ustaškim” grbom.

Zastava NDH sadrži i slovo U

Službena zastava NDH na trobojnici (zašto i ona nije sporna!?) ima prvo bijelo polje u grbu, ali i slovo U.

I Austrija je zabranila takvu ustašku simboliku koja sadrži slovo U, a ne kako je Index, poznat po ustašizaciji i prve službene zastave u neovisnoj i demokratskoj Hrvatskoj, napisao da je šahovnica s prvim bijelim poljem “ustaški simbol”. Taj se simbol nalazi i na austrijskim i mađarskim spomenicima iz vremena kad ustaša još nije bilo, piše Marinko Jurasić / Večernji list

 

Hrvatski iseljenici u Clevelandu usvojili Zastavu i Grb Hrvatske dijaspore

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari