Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Jugo-voodoo borci protiv hrvatske državne momčadi

Objavljeno

na

Hrvatska nogometna reprezentacija pokazuje da je svjetska klasa na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Ali i jugoslavenska voodoo reprezentacija u Hrvatskoj ne miruje. Čak štoviše, iznimno je aktivna ne bi li spriječila i umanjila taj uspjeh. Možda ne znate što je to jugo-voodoo reprezentacija u Hrvatskoj?

Naizgled to jest neobična pojava: reprezentacija države koje nema već više od četvrt stoljeća, u državi koje formalno ima više od četvrt stoljeća, u specifičnom magijskom sportu bockanja i eliminacije onog najboljeg u formalno postojećoj (hrvatskoj) državi.

Jugo-voodoo reprezentacija se u Hrvatskoj uobičajeno razigra kada se osjeti neko novo buđenje hrvatskog pozitivnog zajedništva, onog osjećaja „mi to možemo“. A ova nogometna reprezentacija, od koje je izbornik Dalić napravio istinsku hrvatsku državnu momčad, definitivno pokazuje da oni mogu, da sadržajno jesu svjetska klasa, a da ih kao momčad povezuje duboko usađeni hrvatski identitet.

Oni ne moraju glumiti kad svira hrvatska himna. Ta eksplozija nacionalnog identiteta i pozitivnog zajedništva, koje nogomet može stvoriti i prenijeti na društvo mnogo uspješnije negoli jednako vrhunska istraživanja u biokemijskom laboratoriju, uvijek je zvono za uzbunu jugo- voodoo borcima i vračevima, ugrađenim u sve sfere hrvatske države i društva.

Jer jugo-voodoo borci su ugroženi i ranjivi izvan jugoslavenskog okvira. To je njihovo neprežaljeno državno utočište, u kojem su bili odabrani da budu mjera prema kojoj će se ravnati društvo, da proglašavaju što je uspjeh, a što ne, što je umjetnost, a što ne, što je humor, a što ne, što je gol, a što ne.

Da budu gospodari svih državnih blagajni, da budu budni nadzornici nacionalnih identiteta i drugih neprijateljskih pojava… I još se uvijek sjećaju kako je izgledalo kada su početkom devedesetih godina prošlog stoljeća na nekoliko godina izgubili svoja državna i društvena lena, kad su osjetili da gube kontrolu nad sustavom i narodom. I sjećaju se koliko se to bujanje nacionalnog identiteta i zajedništva, taj raspad jugoslavenskog sustava, najprije i najjasnije vidio na – nogometu.

Jugo-voodoo reprezentacija – sastavljena od polupismenih i nepismenih pisaca i drugih umjetnika s partijskim certifikatom izvrsnosti, sociologa iz komunističke škole, povjesničara koji preziru činjenice, tvoraca javnog mnijenja s partijskim atestom, komesara prerušenih u NGO zaštitnike ljudskih prava, novostasalih politbiroovaca u svim hrvatskim strankama i partijama, certificiranih od struktura stare komunističke duboke države – već više od dva desetljeća je ulagala iznimne napore kako bi zagadila i ogadila onaj polet iz devedesetih i spriječila novo nacionalno buđenje, novi polet, novo „mi to možemo“.

Koristili su pritom sve naučene metode crvene voodoo magije, bockajući iz tame potencijalne i stvarne protivnike, eliminirajući ih s javne pozornice, zatvarajući prostor svima koji ne pripadaju njihovoj klijentelističkoj hobotnici, tjerajući izvrsne da potraže šansu izvan Hrvatske, kako pozicije polupismene samoproglašene elite ne bi bile ugrožene.

I jugo-voodoo borci su uspijevali: početak višestranačja i demokracije proglasiti mračnim devedesetima, oslobodilački rat upakirati u zločinački pothvat, HDZ kao simbol hrvatskog višestranačja upakirati u košulju zločinačke organizacije i naposljetku proglasiti hrvatsku državu promašenim projektom.

Najnovije iz jugo-voodoo laboratorija: Hrvatska država može opstati jedino ako se uveze nekoliko desetaka tisuća Sirijaca i vrati nekoliko desetaka tisuća Srba… Podrazumijeva se da pritom valja zadržati na svim važnim pozicijama jugo-voodoo hobotnicu.

A onda im se dogodila Dalićeva nogometna reprezentacija. Dečki koji su profesionalno stasali u najboljim europskim klubovima, čiju milijunsku tržišnu vrijednost određuju svjetske nogometne burze a ne mišljenja jugo-voodoo sociologa, koji su čak potpuno imuni na te partijske prosudbe, vratili su se kao emocijama nabildana hrvatska momčad. Koja pokazuje – mi to možemo.

Uz to, koje li drskosti, svoj natjecateljski elan ne dižu fućkanjem Chopinovih etida, kao svi drugi nogometaši, a niti poticajnim antifašističkim koračnicama poput „Po šumama i gorama“ ili „ Spremte se spremte četnici“, već na užas jugo- voodoo boraca – oni se bodre pjevajući „Čavoglave“.

Baš čudno, zna li se da je polovica ove hrvatske reprezentacije u ranoj dječjoj dobi morala bježati od kuće (Modrić, Lovren, Vrsaljsko, Subašić) ili bila ugrožena u kući (Mandžukić, Vida) upravo ovim antifašističkim koračnicama. Nije da nisu naši voodoo borci pokušali zaustaviti taj nogometni populizam, tu pošast: crtanjem svastika, aranžiranjem huligansko-fašističkih ispada koje policija nikada nije uspjela riješiti.

Nije da i dalje intenzivno ne pokušavaju, pravosudnim vježbama na Modriću i Lovrenu baš uoči Mundijala…. No premreženosti unatoč, voodoo-borci gube prvo poluvrijeme.

Utakmicu bi mogli izgubiti ako hrvatska reprezentacija uspije potaknuti buđenje samosvijesti nacije. Ako i drugi povjeruju: pa mi stvarno možemo poslati u ropotarnicu povijesti tu anakronu razarajuću jugo-voodoo hobotnicu. I drugi put osloboditi državu.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Klasić predlaže: Vratimo ‘naše Srbe’ i popravimo demografiju u Hrvatskoj

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Povijesni trenutak

Objavljeno

na

Objavio

Prijetnja epidemije koronavirusa te sve žešće mjere za sprječavanje njezina razmahivanja, a u Zagrebu i široj okolici i suočavanje s posljedicama razornoga potresa, čine sadašnji povijesni trenutak posebno teškim i izazovnim za sve ljude, pa i za katoličke vjernike

Gotovo svi ljudi suočeni su s brojnim neočekivanim poteškoćama i nije im nimalo lako nositi se s njima. Mnogi su se do te mjere osjetili životno ugroženi da su ispraznili police trgovačkih lanaca i drugih prodavaonica, očitujući tako još jednom svoju sebičnost, jer njima je očito važno da prežive samo oni i njihovi najbliži. Paraliziranje realnoga društvenoga života, ograničavanje kretanja, premda sa sobom donosi goleme materijalne štete do te mjere da vrlo vjerojatno slijedi nova recesija, pogađa mnoge još teže jer je to prijetnja ljudskoj slobodi i stvaranje nevidljiva, ali neraskidiva okova koji što dulje traje, to više guši.

Mnogi su sada izloženi gotovo isključivo raznim ekranima koji im omogućuju bijeg iz stvarnosti u fiktivni i virtualni svijet, no pitanje je trenutka kad će im dodijati i ti često konzumirani isprazni sadržaji. Nevidljivi virus i borba protiv njega inficirali su kvalitetu ljudskoga života do te mjere da će mnogi ili početi iskreno tragati za dubljim smislom svoga života ili stradati na mnogo ružnih načina. Posebno to vrijedi za sve one koji su uz ograničenja zbog prijetnje epidemije doživjeli i posljedice jakoga potresa, bilo egzistencijalne, psihičke ili materijalne.

Izazov za sve ljudi

Sadašnji teški povijesni trenutak izazov je za sve ljude, a za vjernike, osobito katoličke vjernike, osim toga je poseban test osobnoga odnosa s Bogom. Naime, vjernici, koji su po krštenju pravi članovi Crkve Kristove, u aktualnom povijesnom i osobnom životnom trenutku pred izazovom su svjesnoga, osobnoga prihvaćanja Boga, uključujući i sve ono što stvarno prihvaćanje Boga sa sobom donosi, ili pred odbacivanjem, nijekanjem ili ignoriranjem Boga sa svim posljedicama što to donosi.

Sadašnji čas u tom je smislu posebno velik izazov za sve vjernike koji su to do sada bili kao tradicionalisti, formalisti ili samo deklarativno, da prijeđu prag vjere te svjesno i slobodno donesu promišljenu odluku da Bogu dadnu prvo i najvažnije mjesto u svom životu. Svojevrsni je paradoks što sadašnji čas zahtijeva tu odluku dok su vjernička okupljanja obustavljena, a sakramentalni život gotovo zamrznut. Iskrenim tražiteljima Boga posebno teško pada nemogućnost osobne ispovijedi koja je jedan od najboljih putova za iskorak u vjeri, za prijelaz praga vjere. Naime, prihvaćanje i izgradnja odnosa odnosno prijateljstva, štoviše ljubavi prema Bogu, donosi sa sobom nove obzore, nove univerzalne vrjednote, sasvim nove perspektive i novo svjetlo na sve sadašnje poteškoće i mogućnosti.

Bez mise

Praktičnim vjernicima, onima koji su se usprkos svojim ljudskim slabostima odlučili za Boga, u sadašnjem povijesnom času brojnih ograničenja posebno nedostaje sudjelovanje u euharistijskom slavlju. Mnogi se vrlo teško mire samo s mogućnošću da dođu na tihu osobnu molitvu u svoju župnu ili drugu crkvu, a većina vjernika u Zagrebu i široj okolici zbog posljedica potresa ostaje sada i bez te mogućnosti. U takvim okolnostima velika je blagodat što se na određeni način u misnom slavlju može sudjelovati praćenjem i osobnim moljenjem uz prijenos misa na televiziji, radiju, društvenim mrežama ili platformama. Ako žele i znaju birati, praktični vjernici u ovo doba velikih ograničenja mogu nadoknaditi što su propustili pročitati ili pogledati, a vjerskoga je sadržaja bilo na internetu, ukoričeno u knjige ili otisnuto u različitim katoličkim glasilima. Za uzimanje u ruke i makar kratko čitanje Svetoga pisma ovo je vrijeme vjerojatno povoljnije nego ikoje drugo ranije.

Neki vjernici ne mogu se pomiriti što ne mogu sudjelovati na misnim slavljima pa ne prezaju ni od teških optuživanja crkvenih pastira, štoviše neki doživljavaju nemogućnost vjerskih okupljanja kao pobjedu neprijatelja Božjih. Među vjernicima javlja se i mišljenje da prestankom okupljanja vjernika na misnim slavljima prijeti propast čitavu čovječanstvu.

Takva stajališta često dijele i dobrodušni i dobronamjerni vjernici očito zaboravljajući da je Bog apsolutni gospodar svega i svih događanja i da pravi, svjesni odnos s Bogom baš ništa izvana ne može ugroziti. Naime, premda je čašćenje i slavljenje Boga i kroz sakramente iznimno važno, nemogućnost takvih slavlja ne može Boga razljutiti. U jednom od misnih predslovlja nedjelja kroz godinu kaže se: »Tebi nije naša hvala potrebna, ali je Tvoj dar što smo Ti mi zahvalni.«

Drugim riječima, nisu euharistijska slavlja i slavlja drugih sakramenata ili različitih pobožnosti potrebna Bogu, nego su potrebna ljudima, vjernicima jer su jedan od načina komuniciranja s Bogom, učvršćivanja uzajamne ljubavi i povjerenja. U aktualnim okolnostima Bog, po sebi ili sa svoje strane, nije ništa manje bliz svim ljudima, a oni koji mu vjeruju i koji se u njega uzdaju imaju mnogo drugih načina potvrđivati svoju ljubav prema Bogu, a najbolji je ostvarivanjem opipljive ljubavi prema bližnjima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Čija svijetla budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Vatican Media

Već mi je postalo teško pratiti medije. Čak i same naslove. Govore čas jedno, čas drugo. Ne samo glede pošasti zvane koronavirus. Veliki Europljani na jeziku ne pritekoše u pomoć drugima, nego se okrenuše sebi, nerijetko skroz sebično. zbog toga Talijani rekoše da će najprije pobijediti ovaj virus, a onda će poslije toga razmisliti o Europi.

Raspada EU-a se boji čak i Sigmar Gabriel, bivši njemački ministar vanjskih poslova. A baš Nijemce mnogi zbog zatvorenosti napadaju ovih dana. Neki se pitaju i je li koronavirus kraj sretne globalizacije? A ima i razmišljanja da bi oporavljena Kina mogla preuzeti globalnu nadmoć nad Amerikom koja se trenutno zatvara. I puno još toga, da ne nabrajamo.

U Herceg Bosni također brinu brige, ali nešto drukčije. Pitaju se hoće li sve ovo još potaknuti iseljavanje koje je ionako trenutna rak rana društva. U poduzećima se počinju dijeliti otkazi, smanjuju plaće, čak i kod onih koji imaju dovoljno zaliha da to ne rade. Dolaze polako u pitanje naknade za nezaposlene i druga društvena davanja. Kamo to sve ide?

Teško pitanje, još kad istu državu dijeliš s drugima. Tako se ravnatelj poduzeća Igman iz Konjica liječi od korone u SKB Mostar, dok njegovi umjesto nje pomažu bolnicu u Konjicu, Istočnom Mostaru i DZ u Jablanici. Iz sličnog tabora idu toliko daleko da napadaju Nevenka Hercega što je pomogao Zagrebu tijekom posljednjeg potresa. Zaboravili su da je taj isti Zagreb pomagao Sarajevu, obnavljao Stari most… U isto vrijeme u Sarajevu pokušavaju Parlament Federacije BiH, takav kakav je, staviti pod nazor SDA. Nije onda čudno da Ante Nazor drži kako su zaprepašćujući razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH, jer nadziratelji istine nameću pogled samo jedne strane.

Kad smo već kod njih primijetiti nam je kako ih se slabo vidi i čuje ovih dana dok hara koronavirus i potres u hrvatskom stolnom gradu. Drugi ljudi, određeni od njih do sada slabo poznati, zauzeše njihova mjesta. I odjedanput sve ide kako treba unatoč nepovoljnim okolnostima. Kao u Domovinskom ratu. Stoga se nasmijem kada netko upita kako prije nije moglo biti ovako uspješno. Ma jednostavno! Trebalo je samo skloniti te grlate koji u miru navale na naše društvo kao miš na sir. I gotovo. Imajmo to na pameti kada sve ovo prođe. Odbacimo njihov hod u svijetlu budućnost, a prihvatimo naš, samo naš.

Papa i Crkva općenito pokazaše se u dobrom svjetlu. Najprije je na raznim stranama počela molitva. Iznosili su se čudesni križevi, čudesni kipovi, čudesne slike, blagoslivljalo s Presvetim, molilo u tišini doma. Jer na djelu je progonstvo, svejedno jesu li u pitanju Rimljani, masoni, komunisti, isilovci… U Fatimi crkvene vlasti određenih država posvetiše ih Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu. A još nam pred očima blješti ono što je Papa učinio na Trgu Sv. Petra. Sablasno prazan prostor. Papa se moli pred čudesnim raspelom za čitavi svijet. Kasnije je darovao i 30 respiratora bolnicama koje se bore s koronavirusom. Slijedili su ga i neki biskupi osobnom štednjom i skupljanjem darova. Treba se moliti, ali treba i zavrnuti rukave. Crkvu su oponašali i neki političari, kao što je Trump ili poljski predsjednik Duda. Molili su se za svoje zemlje. Nešto ne čuh da su hrvatski predstavnici vlasti slično učinili.

Vatikan je i podigao zastave na pola koplja u znak solidarnosti sa žrtvama pandemije. Pozdravio je naravno i zatvaranje dosta klinika za pobačaj po svijetu. Kad odrastu, bit će tomu zahvalni i rođeni koji se inače ne bi rodili. Vatikan se upitao i kako će , kao uvjet prestanka širenja koronavirusa, oprati ruke oni koji nemaju uvjeta za to; na svijetu je takvih 40%? Ne ču se odgovor iz tabora transhumanista ili onih koji ne vjeruju u besmrtnost ljudske duše, ali bi rado prešli u besmrtnost pomoću ugrađivanja tehničkih dostignuća u svoje tijelo. Ništa novo.

Puno lakše moralo bi ići naše zajedništvo. Njega je spomenuo Zvonko Milas, državni tajnik za Hrvate izvan domovine. I hvala mu na tome. Ali hrvatske državne vlasti trebale bi i djelatno pomagati te Hrvate diljem svijeta. Jedan od načina svakako bi trebao biti da pomognu Svjetski festival hrvatske književnosti. To do sada ide nekako šepavo pa je upitno hoće li se nastaviti taj hvalevrijedni pothvat.

O nama, naizgled, puno više misle oni koji stvaraju zabavu, ma što god to značilo. Razglasiše takvi po medijima da sada svoja vrata otvaraju na internetu. Možemo uživati u njihovoj glazbi do mile volje, možemo… nije mi se dalo više čitati. Ali sam pozorno pročitao da večernji molitveni program iz molitvenog središta Kraljice Mira prate milijuni preko interneta. Odlično. No, mislim se nešto, ne bi li bilo dobro pokrenuti i televiziju, tehnička dostignuća sada to omogućavaju uz mnogo manje sredstava nego prije. Kada smo pokretali radiopostaju, onda smo namjeravali čitav pothvat medija u službi Kraljice mira okruniti televizijom. Ali vremena biše kakva biše.

Korizma je, Crkva nas poziva i na post. Poslušamo li je otvorit će nam se i neki novi vidici u životu. Zaista.

Miljenko Stojić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari