Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Kako je biskup Komarica postao ustaša

Objavljeno

na

Dočekali smo, eto da i banjolučki biskup Franjo Komarica postane ustaša. Biskupu Komarici, Hrvati su često prigovarali višak razumijevanja za velikosrpsku politiku, kako u ratno doba 1991.-1995. tako i u poslijeratnom razdoblju. Kada je, ujesen 1991. godine upravo s prostora njegove biskupije JNA, tada već potpuno stavljena u službu provedbe velikosrpskog projekta, vodila ratne operacije za uspostavu granice na liniji Karlobag – Karlovac – Virovitica, biskup nije pozivao Hrvate – katolike da uzmu oružje, već ih je pozivao da ga ne uzimaju, ” jer oružjem se ništa ne rješava”.

[ad id=”93788″]

Manjača, Keraterm…

Za hrvatske je političare to izgledalo kao defetizam. No biskupov je poziv imao dvostruko značenje: ne opirati se oružano nadmoćnoj JNA, već pretvorenoj u srpsku vojsku, ali i ne odazivati se na mobilizaciju koju je ona provodila. Čim je rat preseljen u BiH, mirotvornost se biskupu Komarici vratila kao bumerang. Upravo je neodazivanje Hrvata na mobilizaciju postalo formalni povod za modelski primjer etničkog čišćenja Hrvata kao i Muslimana – Bošnjaka.

Na području banjolučke biskupije do oslobodilačkih operacija u ljeto i jesen 1995. uopće i nije bilo ratnih sukoba, osim u graničnim područjima Jajca, Kotor-Varoša i Bihaća. I u toj mirnoj oazi obavještajna služba JNA, kolokvijalno KOS, po pisanom naređenju svog tadašnjeg šefa generala Aleksandra Vasiljevića pripremila je zatočeničke logore među kojima su najpoznatiji Manjača, Keraterm, Omarska i Trnopolje, njima je cijelo vrijeme rata upravljala izravna obavještajna služba Vojske Republike Srpske, zapravo sljednica KOS-a, na čijem su čelu bila dvojica šefova KOS-a splitske pomorske oblasti: zapovjednik Ljubiša Beara i njegov zamjenik Zdravko Tolimir.

Zdravko Tolimir je još u ljeto 1991. godine detaširan ratnom zapovjedniku kninskog korpusa Ratku Mladiću, kao njegov pomoćnik za obavještajne poslove i na toj je funkciji ostao sve do kraja rata 1995. Ljubiša Beara je još neko vrijeme ujesen 1991. godine čekao u Splitu, da se spuste drugovi iz Knina i pridruže mu se na srpskoj rivi. No nakon što im je plan propao, Beara je postao šef obavještajne službe Mladićeve Vojske Republike Srpske i na toj je funkciji dočekao kraj rata.

Pod zapovjednom palicom KOS-ovaca Beare i Tolimira, na području banjolučke biskupije je kroz sustav koncentracijskih logora, masovnih likvidacija i skrivenih masovnih grobnica, obavljeno drastično, zapravo modelsko etničko čišćenje. Prema tadašnjim izvješćima UNHCR-a na tom prostoru ostalo tek šest posto od prijeratnog broja nesrpskih stanovnika: Hrvata i Bošnjaka.

Od 150 tisuća Hrvata, koliko ih je prije rata živjelo na području banjolučke biskupije, danas ih je ostalo jedva desetak tisuća.

Cijelo to vrijeme biskup Komarica je bio u poziciji u kojoj niti jedan potez ne može biti ni pravi niti dobar potez.

Izabrao srednji put

Pozove li svoje vjernike i svećenike da bijegom pokušaju spasiti glavu, bit će suodgovoran za etničko čišćenje i odgovoran pred Vatikanom za povlačenje Katoličke crkve iza stare linije podjele zapadnog i istočnog kršćanskog svijeta. Pozove li ih da ostanu, bit će suodgovoran za njihovu smrt.

Biskup je izabrao srednji put: pozivao je na ostanak, ali je i javno prozivao i prokazivao velikosrpsku politiku. Mnogi su mu s hrvatske strane zamjerili što je vjerujući biskupu toliko Hrvata ubijeno, odvedeno u logore, mučeno i naposljetku ipak protjerano.

Među ubijenima je i sedmero svećenika i jedna časna sestra. Srpskoj politici nije bilo drago što ih biskup kritizira, ali tada su zbog velikosrpskog cilja stoički podnosili kritike cijelog svijeta. O(p)stanak biskupa Komarice u Banjoj Luci pomogao im je otupjeti kritike politike etničkog čišćenja. Za međunarodnu zajednicu biskup Komarica je tada bio heroj. Svi su hvalili njegovu hrabrost i svi su ga posjećivali. Njegov o(p)stanak u Banjoj Luci pomogao im je oprati vlastiti grijeh nečinjenja prema velikosrpskoj politici etničkog čišćenja.

Treći je put (veliko)srpska politika iskoristila biskupa Komaricu u razdoblju poslijeratne (državne) konsolidacije Republike Srpske. Milorad Dodik mu je velikodušno pomagao u obnovi biskupskih dvora, u obnovi porušenih ili oštećenih crkava. Ali je (u)činio sve da se ne vrate protjerani ljudi, koristeći biskupa kao dokaz svoje demokratske orijentacije. Biskup Komarica je i tada podsjećao na etničko čišćenje u svojoj biskupiji, ukazivao da se ljudi ne vraćaju. Ali biskupa više nisu željeli čuti.

Međunarodna, primarno angloamerička politika je imala novog miljenika, novog lidera – Milorada Dodika. I bila je spremna žmiriti na sve stare grijehe, nadajući se, bez ikakvih realnih osnova, demokratskom razvoju u Republici Srpskoj. Bivši KOS-ovi prvaci Ljubiša Beara i Zdravko Tolimir, osuđeni su u Haagu na doživotnu robiju, ali za genocid počinjen u Srebrenici. Njihovi zločini u banjolučkoj regiji, modelski primjer etničkog čišćenja na području bez rata, prošli su ispod radara i ostali nekažnjeni.

U međuvremenu je, također ispod radara, u Republiku Srpsku, gospodarski, osobito energetski i politički uselila se Putinova Rusija. I kada se već činilo da će biskup Komarica ostati potpuno zaboravljen, posljednjih se dana našao u središtu strašne političke i medijske hajke. Prvi put je postao – ustaša. Hajku su pokrenula dvojica Milorada, Pupovac i Dodik.

Obojica su prošla političku inicijaciju u KOS-ovim “višestranačkim” ekspoziturama stvorenim za očuvanje komunističke Jugoslavije: Ujedinjenoj jugoslavenskoj demokratskoj inicijativi (UJDI) i Markovićevu Savezu reformskih snaga (SRS). Povod napada je bilo sudjelovanje biskupa Komarice na komemoraciji na Bleiburškom polju i njegova kasnija usporedba negacionizma zločina koje sabire pojam bleiburška tragedija i zločina počinjenih u banjolučkoj biskupiji u vrijeme Domovinskog rata.

Napad dva Milorada

Biskup Komarica čak i nije javno spomenuo da iza oba zločina stoji ista organizacijska shema – obavještajne strukture bivše jugoslavenske vojske i komunističke Partije (KNOJ i OZNA, odnosno kasnije KOS) provode sustavnu likvidaciju protivnika u ime ideologije, po modelu preuzetom iz sovjetske revolucije. Prvi put u ime komunističke ideologije, drugi put u ime velikosrpske ideologije.

U oba slučaja iza njih ostaju skrivene masovne grobnice. I šutnja.

Biskup je samo pozvao ljude da iznova nađu “snage otkloniti ruševine koje žele nasilno sakrivati istinu” (Bleiburg) i nekoliko dana kasnije po skrivanju zločina je usporedio bleiburšku i banjolučku tragediju (Banja Luka).

Milorad Pupovac ga je napao preventivno, još prije bleiburške propovijedi prozivajući “one koji su danas na Bleiburgu” da nas udaljavaju od antifašističkih vrijednosti. Milorad Dodik je pak zapovjedio u Republici Srpskoj napad na biskupa iz svih političkih i medijskih oružja, predvodeći ga osobno tražeći od biskupa da se “izvini” jer je “povrijedio najtananije osjećaje Srba”.

Dvojica Milorada, Pupovac i Dodik, danas više nisu samo dio balkanskih politika i balkanskih sukoba, već su dio velike Putinove “antifašističke revolucije”, od Baltika do Ukrajine. Čini se da je biskup Komarica ponovno sam i na toj novoj liniji globalnog sukoba Istoka i Zapada. Hrvati su protjerani bez povratka. Hrvatska shvaća sporije. A Zapad se budi kasnije. Ili se možda varam?

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Miljenko Stojić: Čija svijetla budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Vatican Media

Već mi je postalo teško pratiti medije. Čak i same naslove. Govore čas jedno, čas drugo. Ne samo glede pošasti zvane koronavirus. Veliki Europljani na jeziku ne pritekoše u pomoć drugima, nego se okrenuše sebi, nerijetko skroz sebično. zbog toga Talijani rekoše da će najprije pobijediti ovaj virus, a onda će poslije toga razmisliti o Europi.

Raspada EU-a se boji čak i Sigmar Gabriel, bivši njemački ministar vanjskih poslova. A baš Nijemce mnogi zbog zatvorenosti napadaju ovih dana. Neki se pitaju i je li koronavirus kraj sretne globalizacije? A ima i razmišljanja da bi oporavljena Kina mogla preuzeti globalnu nadmoć nad Amerikom koja se trenutno zatvara. I puno još toga, da ne nabrajamo.

U Herceg Bosni također brinu brige, ali nešto drukčije. Pitaju se hoće li sve ovo još potaknuti iseljavanje koje je ionako trenutna rak rana društva. U poduzećima se počinju dijeliti otkazi, smanjuju plaće, čak i kod onih koji imaju dovoljno zaliha da to ne rade. Dolaze polako u pitanje naknade za nezaposlene i druga društvena davanja. Kamo to sve ide?

Teško pitanje, još kad istu državu dijeliš s drugima. Tako se ravnatelj poduzeća Igman iz Konjica liječi od korone u SKB Mostar, dok njegovi umjesto nje pomažu bolnicu u Konjicu, Istočnom Mostaru i DZ u Jablanici. Iz sličnog tabora idu toliko daleko da napadaju Nevenka Hercega što je pomogao Zagrebu tijekom posljednjeg potresa. Zaboravili su da je taj isti Zagreb pomagao Sarajevu, obnavljao Stari most… U isto vrijeme u Sarajevu pokušavaju Parlament Federacije BiH, takav kakav je, staviti pod nazor SDA. Nije onda čudno da Ante Nazor drži kako su zaprepašćujući razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH, jer nadziratelji istine nameću pogled samo jedne strane.

Kad smo već kod njih primijetiti nam je kako ih se slabo vidi i čuje ovih dana dok hara koronavirus i potres u hrvatskom stolnom gradu. Drugi ljudi, određeni od njih do sada slabo poznati, zauzeše njihova mjesta. I odjedanput sve ide kako treba unatoč nepovoljnim okolnostima. Kao u Domovinskom ratu. Stoga se nasmijem kada netko upita kako prije nije moglo biti ovako uspješno. Ma jednostavno! Trebalo je samo skloniti te grlate koji u miru navale na naše društvo kao miš na sir. I gotovo. Imajmo to na pameti kada sve ovo prođe. Odbacimo njihov hod u svijetlu budućnost, a prihvatimo naš, samo naš.

Papa i Crkva općenito pokazaše se u dobrom svjetlu. Najprije je na raznim stranama počela molitva. Iznosili su se čudesni križevi, čudesni kipovi, čudesne slike, blagoslivljalo s Presvetim, molilo u tišini doma. Jer na djelu je progonstvo, svejedno jesu li u pitanju Rimljani, masoni, komunisti, isilovci… U Fatimi crkvene vlasti određenih država posvetiše ih Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu. A još nam pred očima blješti ono što je Papa učinio na Trgu Sv. Petra. Sablasno prazan prostor. Papa se moli pred čudesnim raspelom za čitavi svijet. Kasnije je darovao i 30 respiratora bolnicama koje se bore s koronavirusom. Slijedili su ga i neki biskupi osobnom štednjom i skupljanjem darova. Treba se moliti, ali treba i zavrnuti rukave. Crkvu su oponašali i neki političari, kao što je Trump ili poljski predsjednik Duda. Molili su se za svoje zemlje. Nešto ne čuh da su hrvatski predstavnici vlasti slično učinili.

Vatikan je i podigao zastave na pola koplja u znak solidarnosti sa žrtvama pandemije. Pozdravio je naravno i zatvaranje dosta klinika za pobačaj po svijetu. Kad odrastu, bit će tomu zahvalni i rođeni koji se inače ne bi rodili. Vatikan se upitao i kako će , kao uvjet prestanka širenja koronavirusa, oprati ruke oni koji nemaju uvjeta za to; na svijetu je takvih 40%? Ne ču se odgovor iz tabora transhumanista ili onih koji ne vjeruju u besmrtnost ljudske duše, ali bi rado prešli u besmrtnost pomoću ugrađivanja tehničkih dostignuća u svoje tijelo. Ništa novo.

Puno lakše moralo bi ići naše zajedništvo. Njega je spomenuo Zvonko Milas, državni tajnik za Hrvate izvan domovine. I hvala mu na tome. Ali hrvatske državne vlasti trebale bi i djelatno pomagati te Hrvate diljem svijeta. Jedan od načina svakako bi trebao biti da pomognu Svjetski festival hrvatske književnosti. To do sada ide nekako šepavo pa je upitno hoće li se nastaviti taj hvalevrijedni pothvat.

O nama, naizgled, puno više misle oni koji stvaraju zabavu, ma što god to značilo. Razglasiše takvi po medijima da sada svoja vrata otvaraju na internetu. Možemo uživati u njihovoj glazbi do mile volje, možemo… nije mi se dalo više čitati. Ali sam pozorno pročitao da večernji molitveni program iz molitvenog središta Kraljice Mira prate milijuni preko interneta. Odlično. No, mislim se nešto, ne bi li bilo dobro pokrenuti i televiziju, tehnička dostignuća sada to omogućavaju uz mnogo manje sredstava nego prije. Kada smo pokretali radiopostaju, onda smo namjeravali čitav pothvat medija u službi Kraljice mira okruniti televizijom. Ali vremena biše kakva biše.

Korizma je, Crkva nas poziva i na post. Poslušamo li je otvorit će nam se i neki novi vidici u životu. Zaista.

Miljenko Stojić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Raspudić: ‘Jedva čekamo da se vratimo na ustaše i partizane i da sve opet bude normalno’

Objavljeno

na

Objavio

Kako odmiče sezona korone, živci su sve tanji, lovaca u mutnom sve je više, a upitnici nad glavom se množe. Uskoro više nikome neće biti do šale pa je ovaj tjedan posljednja umjesna prilika da se osvrnemo na humor u doba koronavirusa. Fenomen zaslužuje pozornost jer je pandemija, uza sav jad, proizvela i golemo iskrenje duha.

Postoje koronaštosovi koji su globalni, ali i neki specifično naši, koje je strancu teško objasniti, poput obavijesti da će od ponedjeljka učenici iz Imotskog pratiti nastavu preko Bujice. Osnovni razlog poplave koronahumora je činjenica da je u svakodnevici tolikog broja ljudi mnoštvo neuobičajenih, bizarnih situacija. Kao u nekom izokrenutom svijetu, počevši od osnovne poruke #ostanidoma parodirane kao #ostaridoma i činjenice da se nikada tako malo od čovjeka nije tražilo za spas svijeta ili barem Domovine.

Cijeli život te dižu iz kreveta, tjeraju s kauča, prisiljavaju da nešto radiš, a sada se od tebe traži suprotno. Već legendarni meme pokazuje dvije iste fotografije muškarca kako izvaljen na kauču spava otvorenih usta. Uz jednu piše “2019.- lijeno đubre”, uz drugu “2020.- odgovoran građanin”. Na istom tragu je i misao: “Apokalipsu sam zamišljao sa zombijima, naoružan do zuba, a ne da sjedim doma i perem ruke”. Poseban žanr čini humor na temu fizičke zapuštenosti u izolaciji – muškarci su omedvjedili, žene obrasle, ukratko: “Kad završi samoizolacija, na frizera će se čekati k’o na magnetsku rezonanciju”.

Muško-ženski, posebno bračni odnosi, oduvijek su neiscrpan izvor viceva, pa kako ne bi bili u stanju kućnog pritvora u kojem se nalazi cijeli svijet. Od ranih: “Talijani moraju biti u kući, ne smiju u kafić, na utakmicu, u kino, kod prijatelja… Isto k’o i ja otkad sam se oženio”, do karikature Tisje Kljaković na kojoj muž okrenut leđima gleda kroz prozor, a žena kaže: “Cili dan je u kući, ako ovo potraje mi ćemo se poubijati”. Peti dan izolacije kaže muž ženi: “Idi se malo prošetati, ja ću ti kaznu platiti”, a najavljuje se i novi zakon – tko izdrži sa ženom 14 dana u izolaciji imat će sva prava kao razvojačeni branitelji. U prilog tome govori i sljedeći bračni dijalog: “Gdje si pošao? Na balkon. Vraćaj se, jučer si bio!”. Svijet se izokrenuo i po pitanju odnosa starih i mladih. Danas djeca brane izlazak iz kuće starcima, koji pokazuju tvrdoglav neposluh: “Rekla sam ti da ne smiješ van! A kako Ankica smije? Ne zanimaju me tuđe mame”.

Školski humor je svijet za sebe. Nekada su mu glavni junaci bili Perica, učiteljica i ravnatelj, a sad je glavni hit škola preko televizije. “Sine, zašto nisi u školi? Izgubio sam daljinski”. “Ne uključujte HRT3, navodno je kontrolni u 9!”. Ili razgovor dviju osoba 2028.: “U koju si školu išao – ja na RTL2, ja na BHT1!”

Množe se i vicevi o specifičnoj patnji određenih društvenih skupina – tako će se zadrti kladioničari otići testirati na koronu samo da čekaju neke rezultate.

Koronahumor buja i u susjedstvu: “Ide hodža s maskom, pitam ga imaš li za mene jednu, kaže – džaba ti je stavljat’, bit će ti kako je suđeno”. Oko Hercegovaca je velika dilema je li ono stvarno ravnatelj KBC-a Mostar ili je riječ o skeču u maniri nadrealista. U međuvremenu, u Posušju majka savjetuje kćeri: “Nemoj s njim imati posla, on ti radi u Njemačkoj”.

Srbi, tradicionalno, o junaštvu: “E što me majko ne rodi prije šesto i nešto godina pa da padnem kao junak na Kosovu polju, a ne da kao pizda strepim tko će kihnuti na mene”. U Crnoj Gori karantena, spiker kaže: “Ljudi, za ovo smo trenirali cijeli život”. Uz pasivni heroizam, bračne odnose u karanteni i TV-školovanje, velika inspiracija su i novi fetiši, od toaletnog papira do zaštitnih maski: “Sve se nema (novca), a maska s čepom se nosi…”

Brojni su i novi stereotipi o Kinezima i njihovim prehrambenim navikama, te o Talijanima kao friškim objektima izbjegavanja. I političari dolaze na svoje, od Macrona koji poručuje: “Izbjegavajte starije”, preko Milanovića koji kaže – “Razumijem kako vam je, i ja sam jednom imao virus na računalu”, do nostalgičnog memea: “Kolinda je rekla da će Hrvati raditi od kuće, preko interneta… Vi niste vjerovali”. Tu je i mnoštvo drugih tema, od slojevitog odnosa između Chucka Norrisa i koronavirusa do činjenice da je Hajduk već mjesec dana bez poraza. Uvrstio bih tu i sočan trač kako Krešimir Macan vlastoručno izrađuje one “dječje” crteže u kojima su Beroš i Božinović prikazani kao superheroji. Priča za sebe su filozofski uvidi poput: “Bilo je i većih problema pa ih nismo riješili”, “Tko ne umre, preživjet će”, jer “Stanje je teško, ali nije ozbiljno”. Ima i ekonomskih: “Da nismo na vrijeme uništili gospodarstvo, sada bismo imali velike gubitke”. No misao je na kraju uvijek usmjerena prema budućnosti. Ukratko, i korone i Stožera i društvene distance nam je navrh glave: “Jedva čekamo da se vratimo na ustaše i partizane i da sve opet bude normalno”.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari