Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Kako je biskup Komarica postao ustaša

Objavljeno

na

Dočekali smo, eto da i banjolučki biskup Franjo Komarica postane ustaša. Biskupu Komarici, Hrvati su često prigovarali višak razumijevanja za velikosrpsku politiku, kako u ratno doba 1991.-1995. tako i u poslijeratnom razdoblju. Kada je, ujesen 1991. godine upravo s prostora njegove biskupije JNA, tada već potpuno stavljena u službu provedbe velikosrpskog projekta, vodila ratne operacije za uspostavu granice na liniji Karlobag – Karlovac – Virovitica, biskup nije pozivao Hrvate – katolike da uzmu oružje, već ih je pozivao da ga ne uzimaju, ” jer oružjem se ništa ne rješava”.

[ad id=”93788″]

Manjača, Keraterm…

Za hrvatske je političare to izgledalo kao defetizam. No biskupov je poziv imao dvostruko značenje: ne opirati se oružano nadmoćnoj JNA, već pretvorenoj u srpsku vojsku, ali i ne odazivati se na mobilizaciju koju je ona provodila. Čim je rat preseljen u BiH, mirotvornost se biskupu Komarici vratila kao bumerang. Upravo je neodazivanje Hrvata na mobilizaciju postalo formalni povod za modelski primjer etničkog čišćenja Hrvata kao i Muslimana – Bošnjaka.

Na području banjolučke biskupije do oslobodilačkih operacija u ljeto i jesen 1995. uopće i nije bilo ratnih sukoba, osim u graničnim područjima Jajca, Kotor-Varoša i Bihaća. I u toj mirnoj oazi obavještajna služba JNA, kolokvijalno KOS, po pisanom naređenju svog tadašnjeg šefa generala Aleksandra Vasiljevića pripremila je zatočeničke logore među kojima su najpoznatiji Manjača, Keraterm, Omarska i Trnopolje, njima je cijelo vrijeme rata upravljala izravna obavještajna služba Vojske Republike Srpske, zapravo sljednica KOS-a, na čijem su čelu bila dvojica šefova KOS-a splitske pomorske oblasti: zapovjednik Ljubiša Beara i njegov zamjenik Zdravko Tolimir.

Zdravko Tolimir je još u ljeto 1991. godine detaširan ratnom zapovjedniku kninskog korpusa Ratku Mladiću, kao njegov pomoćnik za obavještajne poslove i na toj je funkciji ostao sve do kraja rata 1995. Ljubiša Beara je još neko vrijeme ujesen 1991. godine čekao u Splitu, da se spuste drugovi iz Knina i pridruže mu se na srpskoj rivi. No nakon što im je plan propao, Beara je postao šef obavještajne službe Mladićeve Vojske Republike Srpske i na toj je funkciji dočekao kraj rata.

Pod zapovjednom palicom KOS-ovaca Beare i Tolimira, na području banjolučke biskupije je kroz sustav koncentracijskih logora, masovnih likvidacija i skrivenih masovnih grobnica, obavljeno drastično, zapravo modelsko etničko čišćenje. Prema tadašnjim izvješćima UNHCR-a na tom prostoru ostalo tek šest posto od prijeratnog broja nesrpskih stanovnika: Hrvata i Bošnjaka.

Od 150 tisuća Hrvata, koliko ih je prije rata živjelo na području banjolučke biskupije, danas ih je ostalo jedva desetak tisuća.

Cijelo to vrijeme biskup Komarica je bio u poziciji u kojoj niti jedan potez ne može biti ni pravi niti dobar potez.

Izabrao srednji put

Pozove li svoje vjernike i svećenike da bijegom pokušaju spasiti glavu, bit će suodgovoran za etničko čišćenje i odgovoran pred Vatikanom za povlačenje Katoličke crkve iza stare linije podjele zapadnog i istočnog kršćanskog svijeta. Pozove li ih da ostanu, bit će suodgovoran za njihovu smrt.

Biskup je izabrao srednji put: pozivao je na ostanak, ali je i javno prozivao i prokazivao velikosrpsku politiku. Mnogi su mu s hrvatske strane zamjerili što je vjerujući biskupu toliko Hrvata ubijeno, odvedeno u logore, mučeno i naposljetku ipak protjerano.

Među ubijenima je i sedmero svećenika i jedna časna sestra. Srpskoj politici nije bilo drago što ih biskup kritizira, ali tada su zbog velikosrpskog cilja stoički podnosili kritike cijelog svijeta. O(p)stanak biskupa Komarice u Banjoj Luci pomogao im je otupjeti kritike politike etničkog čišćenja. Za međunarodnu zajednicu biskup Komarica je tada bio heroj. Svi su hvalili njegovu hrabrost i svi su ga posjećivali. Njegov o(p)stanak u Banjoj Luci pomogao im je oprati vlastiti grijeh nečinjenja prema velikosrpskoj politici etničkog čišćenja.

Treći je put (veliko)srpska politika iskoristila biskupa Komaricu u razdoblju poslijeratne (državne) konsolidacije Republike Srpske. Milorad Dodik mu je velikodušno pomagao u obnovi biskupskih dvora, u obnovi porušenih ili oštećenih crkava. Ali je (u)činio sve da se ne vrate protjerani ljudi, koristeći biskupa kao dokaz svoje demokratske orijentacije. Biskup Komarica je i tada podsjećao na etničko čišćenje u svojoj biskupiji, ukazivao da se ljudi ne vraćaju. Ali biskupa više nisu željeli čuti.

Međunarodna, primarno angloamerička politika je imala novog miljenika, novog lidera – Milorada Dodika. I bila je spremna žmiriti na sve stare grijehe, nadajući se, bez ikakvih realnih osnova, demokratskom razvoju u Republici Srpskoj. Bivši KOS-ovi prvaci Ljubiša Beara i Zdravko Tolimir, osuđeni su u Haagu na doživotnu robiju, ali za genocid počinjen u Srebrenici. Njihovi zločini u banjolučkoj regiji, modelski primjer etničkog čišćenja na području bez rata, prošli su ispod radara i ostali nekažnjeni.

U međuvremenu je, također ispod radara, u Republiku Srpsku, gospodarski, osobito energetski i politički uselila se Putinova Rusija. I kada se već činilo da će biskup Komarica ostati potpuno zaboravljen, posljednjih se dana našao u središtu strašne političke i medijske hajke. Prvi put je postao – ustaša. Hajku su pokrenula dvojica Milorada, Pupovac i Dodik.

Obojica su prošla političku inicijaciju u KOS-ovim “višestranačkim” ekspoziturama stvorenim za očuvanje komunističke Jugoslavije: Ujedinjenoj jugoslavenskoj demokratskoj inicijativi (UJDI) i Markovićevu Savezu reformskih snaga (SRS). Povod napada je bilo sudjelovanje biskupa Komarice na komemoraciji na Bleiburškom polju i njegova kasnija usporedba negacionizma zločina koje sabire pojam bleiburška tragedija i zločina počinjenih u banjolučkoj biskupiji u vrijeme Domovinskog rata.

Napad dva Milorada

Biskup Komarica čak i nije javno spomenuo da iza oba zločina stoji ista organizacijska shema – obavještajne strukture bivše jugoslavenske vojske i komunističke Partije (KNOJ i OZNA, odnosno kasnije KOS) provode sustavnu likvidaciju protivnika u ime ideologije, po modelu preuzetom iz sovjetske revolucije. Prvi put u ime komunističke ideologije, drugi put u ime velikosrpske ideologije.

U oba slučaja iza njih ostaju skrivene masovne grobnice. I šutnja.

Biskup je samo pozvao ljude da iznova nađu “snage otkloniti ruševine koje žele nasilno sakrivati istinu” (Bleiburg) i nekoliko dana kasnije po skrivanju zločina je usporedio bleiburšku i banjolučku tragediju (Banja Luka).

Milorad Pupovac ga je napao preventivno, još prije bleiburške propovijedi prozivajući “one koji su danas na Bleiburgu” da nas udaljavaju od antifašističkih vrijednosti. Milorad Dodik je pak zapovjedio u Republici Srpskoj napad na biskupa iz svih političkih i medijskih oružja, predvodeći ga osobno tražeći od biskupa da se “izvini” jer je “povrijedio najtananije osjećaje Srba”.

Dvojica Milorada, Pupovac i Dodik, danas više nisu samo dio balkanskih politika i balkanskih sukoba, već su dio velike Putinove “antifašističke revolucije”, od Baltika do Ukrajine. Čini se da je biskup Komarica ponovno sam i na toj novoj liniji globalnog sukoba Istoka i Zapada. Hrvati su protjerani bez povratka. Hrvatska shvaća sporije. A Zapad se budi kasnije. Ili se možda varam?

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Hodak – Kako od dva s*anja birati manje, ako ne znamo koje je veće…?

Objavljeno

na

Objavio

Korona se vraća, i to na velika vrata. Ne spadam među one koji apokaliptično gledaju na događaje, ljude, rezultate izbora… I tako je previše katastrofičara i kaotičara koji u svemu vide ”kraj svijeta”. Nakon izbornog trijumfa Vučića u Srbiji i Plenkovića u Lijepoj našoj, vratio sam se kao praktični vjernik molitvi. ”Bože daj nam zdravlja, za pamet je i tako prekasno!”

Vučić je već apsolviran. Jedina nepoznanica je sada koga će vožd izabrati za opoziciju svojim depiliranim naprednjacima. Dok se on u Parizu bori k’o lav da dokaže kako su Hrvatska,Sjeverna Makedonija, Kosovo i BiH stare srpske zemlje, u Beogradu, Nišu, Kragujevcu, Šapcu… odvijaju se mitinzi protiv izbornih pobjednika. Umjesto ”rimskog trijumfatora”, jedinstva naroda i vlasti, svjedočimo jurišu policije i konjanika na nadahnute demonstrante. Na kraju će prošaptati: ”Sam pao, sam se ubio”. Toliko o komšijama. Možda i previše…

Imamo mi i naše trijumfatore. Oni koji me čitaju, a sve do sada me nisu uspjeli pročitati, znaju za moju politički prozirnu ideju. Desna politička platforma HDZ i DP zajedno i zagrljeni penju se na Pantovčak, te, cinično se smješkajući, predaju Milanoviću popis nekih 80 i nešto ”časnih hrvatskih muževa i žena” koji će u iduće četiri godine vladati državom, koronom, eurom, turizmom, standardom, povratkom iz Irske itd.

Kako je ispalo – zna se! Desna apokalipsa. Plenkiju ne treba nitko osim manjina, a najmanje želi sa Škorom. Manjinci i njihovi politički ”teškaši”  tu su da u još jednom mandatu Plenkija Hrvatekima vrate smiješak na lice. Osobno se osjećam ponizno i poniženo. Kad god mogu citiram pok. Josipa Severa i njegovu pjesmu ”Molim da me se ne primijećuje”. To je naslov i sav tekst pjesme.

Meni trebaju živci, a ne nešto za njih!

Ne treba meni ništa za živce. Meni trebaju živci! Moj bolski prijatelj Ufo citira mi misao Franza Kafke: ”Jedan idiot je jedan idiot. Dva idiota su dva idiota. Deset tisuća idiota su politička stranka”. U prijevodu opet smo dobili HDZ s Pupijem, Radinom, Kajtazijem, HNS-om i Reformisticom. Poražena JNA 25 godina nakon ”Oluje” Hrvate i nadalje naziva ustašama i nitko ni da ni mukne na to.

Josip Deur upozorava: ”Shvatite! Da Hrvatska vojska i policija zamijeni grb zvijezdom petokrakom opet bi to većini HDZ-ovaca bilo prihvatljivo”. Zvuči pomalo fatalistički. Možda…

Po starom običaju, idemo s imenima. K’o crna muha u čaši bijela mlijeka istakao se Bandićev kum Veljko Kajtazi. Došao tip iz Kosovske Mitrovice, završio vojne škole i do 1991. godine radio na aerodromu Pleso kao oficir JNA za obradu podataka. Osnutkom hrvatske države odjednom je shvatio kako je probitačnije biti ”vječni” manjinski zastupnik u Saboru negoli nešto raditi. Impresivno! Takvu biografiju nema ni Ante Tomić, Boris Dežulović, Rade Šerbedžija…

Moj drugi bolski prijatelj Štujo me uvjerava da je sve u stvari relativno. Da je SDP bio malo bolje ”pripravljen”, kak’ bi rekli Zagorci, Plenki bi tijesno pobijedio pa Kajtazi danas ne bi bio kandidat za ministra demografije i ”čuvar ustaša” u zimskom periodu. Međutim, SDP je, na čelu s Bernadićem, ušao u izbornu bitku spreman ”k’o njemački vojnik u svibnju 1945. godine” i popušio. Mate Knezović jetko na Fejsu konstatira: ”Židovi su čekali svoju državu dvije tisuće godina, a Romi od postanka svijeta. Židovi su je konačno i dobili nakon Drugog svjetskog rata, a Romi ovdje kod nas”.

Kada smo već kod nakaradnog izbornog sustava u RH, onda je samo za napomenuti da je notorni Veljko Kajtazi saborski zastupnik koji predstavlja pripadnike austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine. S dobivenih 3649 glasova on ”s pravom” naziva Domovinski pokret – ustaškim. I dok se Hrvati bave skupljanjem plastičnih boca i starog željeza, Romi se polako, ali sigurno uključuju u državotvornu politiku.

Pa nama ne ide nigdje, a ne samo u Hrvatskoj

No, ne ide nam nigdje, ne samo u Hrvatskoj. U BiH predstavnika Hrvata biraju Bošnjaci. Predstavnik Bošnjaka u Hrvatskoj podržava Pupovca. U Srbiji Hrvate pretvaraju u Bunjevce i Šokce pa u njihovoj Narodnoj skupštini nema predstavnika Hrvata. Možda tamo postoji neki Hrvat kao portir ili čistač… Samo u Hrvatskoj sve manjine svijeta uživaju sva prava. Naročito pravo da nas nazivaju ustašama i klerofašistima… Nedostaje još samo da prisegu novoj Vladi uveliča Lepa Brena pjesmom Jugoslovenka… Moja prijateljica iz Narodnog saveza Nijemaca šalje mi dokument za 2020. godine iz kojega je vidljivo da su nacionalne manjine trebale podijeliti 48.000.000.00 kn. Narodni savez Nijemaca nikada nije dobio ni lipu. E, moji njemački ”nacisti”,  Vijeće Europe donijelo je onu famoznu rezoluciju kojom su nacizam, fašizam i komunizam proglašeni zločinačkim režimima i ideologijama. A sad bi vi još od ovih 48 milja htjeli nešto love i za sebe.

Kod nas se sve više isplati furati na komunizam. Evo dokaza. Javio se na fejsu prof. Dino Trkulja iz vodstva Radničke Fronte, nove parlamentarne stranke u RH. Dino, pametan i lucidan kako ga je majka rodila, objašnjava pastoralnu i privlačnu agendu svoje stranke koja je bljesnula na zadnjim parlamentarnim izborima. Profa nam objašnjava kako će oni (R.F.) u koaliciji s ostalim strankama lijevog spektra, vratiti socijalističku republiku Hrvatsku na slavne puteve kakve smo imali od 1945. godine sve do vremena početka građanskog rata na prostoru bivše Jugoslavije.

”Vjerujemo da ćemo, uz potporu hrvatskog naroda koji je uvijek bio antifašistički i socijalistički, uspjeti u svom naumu, da će Socijalistička Republika Hrvatska biti prepoznata u svijetu kao snažna antifašistička država. Ukoliko se ostale države bivše Jugoslavije povedu našim primjerom, vjerujemo u snagu bratstva i jedinstva u tolikoj mjeri da ćemo uspjeti vratiti slavnu SFRJ, za koju se uistinu borimo i koja nam je svima prirasla srcu”. Moram priznati da sam iskreno tronut.

Dobro, tko još šljivi Ustav RH?! Već će to Vili Matula, bivši član CK SKH, Kata Peović, Rada i Neda Raukar da ”reše” s drugovima. Usput se pitam odnosi li se najnovija odluka Američke udruge psihologa i psihijatara da se ”žal za bliskom osobom proglasi mentalnim poremećajem” odnosi i na žal za komunizmom, na Radničku frontu, prof. Dinu, Katarinu, Vilija, Nedu? Naš orijunaš Dino nije čuo za čl. 141. hrvatskog Ustava koji zabranjuje udruživanje RH u saveze s drugim državama koji bi mogli dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva. To je svojevremeno pokušao srušiti svojim briljantnim neznanjem Zoran Pusić, ali mu na Ustavnom sudu nitko nije imao srca reći da o ustavnom pravu nema pojma. I sada u Saboru imamo parlamentarnu stranku čiji je sveti cilj udružiti se sa Srbijom, Kosovom i Metohijom, BiH… Ni manje ni više…

‘Notorni profa Jović’

Puno je ”jasniji” profa s Hrvatskog vojnog učilišta ”Dr. Franjo Tuđman”- notorni Dejan Jović. On se prisjeća Srebrenice tako da je svima jasno da ima problema s ”memorijom pamćenja”. Tako kaže: ”Srebrenica nas opominje: nacionalizam kojem se ne suprostavljamo vodi u užasne zločine nad civilima, a ponekad i u pravi genocid/etnocid. Jer, ubijanje ljudi redom zbog njihove pripadnosti jest upravo to. Slava žrtvama Srebrenice, ne ponovilo se nikome”. Naizgled, humano i korektno. Ali, samo naizgled. Zaboravio je profa imenovati agresora, ubojice, tko im je zapovijedao, za čiji račun su u tri krvava dana poubijali 8300…muškaraca i dječaka. Dobro, svi mi znamo da su to bili ”ustaše iz Paragvaja i Urugvaja”. To je u stvari jedna država koju neki zovu Paragvaj, a drugi Urugvaj.

Srpski političar Čedomir Jovanović je direktan i pošten kada kaže: ”Svakog trenutka kada razmišljam o tome, stidim se onih koji su pomislili da uzimaju pravdu u svoje ruke… nesvjesni da pišu najcrnju povijest Srbije poslije koje više ništa ne može i nije bilo isto”. No, zaboravio je Čedomir na svibanj 1945. godine, kada je na ”Križnom putu” ubijeno više od 80.000 tisuća ljudi, žena i djece, uglavnom jedne etičke pripadnosti. I onda su naivni mislili da ”ništa više ne može biti isto…”

Usput rečeno, 3. veljače 2015. godine, Međunarodni sud pravde donio je jednu izuzetno važnu presudu u predmetu koji je RH pokrenula protiv Srbije. Prof. Mato Palić se pita: ”Od donošenja presude do danas nije objavljen službeni prijevod presude na mrežnim stranicama nekog državnog tijela… i zbog čijeg  interesa je ta presuda u nekoj ladici… kome to uopće odgovara?” Radilo se o tužbi RH protiv Srbije za genocid. Znači, nigdje službenog prijevoda na reakciju suda na hrvatsku tužbu zbog genocida kao i reakciju suda na hrvatske dokaze za genocidne namjere Srbije, dolus specijalis… Prof. Palić pita se zašto ta neprevedena presuda leži u nečijoj ladici? Umjesto prijevoda, kao Normabel, dobivamo potpredsjednika vlade iz redova SDSS-a kojeg je osnovao osuđeni haški ratni zločinac Goran Hadžić.

Sve je počelo s jednim drugim osuđenikom ”ćaćom” Sanaderom i Slobodanom Uzelcem, potpredsjednikom vlade i kasnije kod Jace Kosor. Da bismo mogli odgovoriti na pitanje prof. Palića kome je u interesu da neprevedena presuda leži u nečijoj državnoj ladici morali bismo dati zadatak prof. dr. Josipu Jurčeviću, specijalistu za takve teme, da to detaljnije istraži. Nemojte sumnjati da bi knjiga koju bi prof. Jurčević dokumentirano o tome napisao sigurno prerasla u knjižurinu od nekoliko tisuća strana. Mislite li da bi se oni koji bi se našli u toj knjizi možda zasramili? Ne vjerujem…

Netko pametan je napisao: ”Nedostatak srama prvi je znak kretenizma…”

Haj’mo sada s lakšim temama, primjerenijim srpanjskim vrućinama, plažama i korona godišnjim odmorima. Jednu grupu na fejsu zanima: ”Kako manjine mogu imati osam zastupnika u Hrvatskom saboru, a tzv. dijaspora od gotovo četiri milijuna ljudi samo tri zastupnika”. Napisao sam im da se za objašnjenje obrate Vladi Šeksu. Možda on zna odgovor kad je pripremao izmjenu Ustava.

U svijetu medijima drma antifa-pokret Black Lives Matter – BLM, a kod nas je na vrhuncu pokret MLM ili Minority Lives Matter. RH je liberalnija od Švedske, Danske, Nizozemske… Herbert Marcuse, neomarksistički filozof, jednom je napisao: ”Nositelj nove komunističke revolucije neće biti proletarijat nego manjine, etničke, spolne, rasne…”. Ja bih nadodao i ”ideološke”. Pogledajte samo tko je sve ušao u Hrvatski sabor. Komunjare koje i danas sanjaju SFRJ, bratstvo i jedinstvo. Sreća je da se protiv takve ”revolucije” nećemo svi morati boriti. Dosta će biti, recimo, samo 4. splitska. Nikoga od ”revolucionara” nećemo tražiti ”po šumama i gorama…”, nego po Filozofskim faksevima.

Kada smo već kod naših legendarnih Filozofskih faksova koji su nam dali Mladena Zvonarevića, Milana Kangrgu, Ivu Goldsteina, Klasića, Jakovinu, Markovinu… evo čime se trenutno bave naše lijeve antife. ”Desni” rektor zagrebačkog sveučilišta Damir Boras suspendirao je ”lijevu” dekanicu Vesnu Vlahović-Štetić jer šteti ugledu Filozofskog faksa. Njegova odluka temelji se na presudi Županijskog suda u Zagrebu od 26. lipnja 2020. godine, iz koje proizlazi da je Vesnica pravomoćno osuđena za šikaniranje i mobbing zaposlenika Filozofskog faksa. Ističem pravomoćno! Vesna će naravno ići do Beča, Strasbourga, Haaga, Geneve, ali presuda je i dalje pravomoćna, iako ju je donio ”klerofašistički” sud.

E, sada se diglo na lijevu nogu sve što je progresivno, antifašističko i liberalno na Filozofskom faksu u Zagrebu. Tu je zablistao u punom sjaju prof. Ivo Goldstein. On misli i kaže: ”Radi se o jednom autokratskom ponašanju rektora Borasa koje je možda jednim dijelom utemeljeno na njegovim zakonskim ovlastima, a djelomično se radi o institucionalnom nasilju te izlazi iz dobrih običaja koje bi morale krasiti jednog rektora”.  Ma, bravo Profesore na iskrenosti!!!  Sve presude protiv ljevičara, jugovića i orijunaša treba ”zbog dobrih običaja” poništiti, osuditi, organizirati protiv njih proteste antifa, a studenti trebaju svojim tijelima spriječiti dolazak povjerenstva u zagradu faksa.

Zamislite samo da prof. Raspudić ili prof. Jurčević budu pravomoćno osuđeni zbog, recimo, zlostavljanja svojih kolega, kako bi se za njih zauzeli novinari Jutarnjeg Tanja Rudež i M. Boltižar. Profesori osramotili faks i ”šimecki u tur”! Ovdje imamo atraktivan sudar ”dobrih običaja” protiv ”pravomoćne presude”. Kao tvrdi legalist ne sumnjam u pobjedu ”dobrih običaja”. Svojevremeno su ti ”dobri običaji” doveli na Filozofski faks i u Hrvatsko filozofsko društvo i dr. Vojislava Šešelja.

Arthur Schopenhauer jednom je napisao: ”Ako se teški grijesi okajavaju tek na onom svijetu, neka se onda glupi okaju na ovome”.

Napokon dobra vijest. Od jeseni nam dolazi film ”Dnevnik Diane Budisavljević” u naše škole. Blago današnjoj djeci. Uskoro će se u škole vratiti i ”Sutjeska”, ”Neretva”, ”Boško Buha”, ”Tko to tamo peva”… Ovaj zadnji bih i sam preporučio svima, ne samo djeci, jer ne laže ni mistificira… Opet će ”zatucani” očevi i majke šaptati djeci ”nije to baš tako bilo, oni lažu…”. U filmu ne postoji najstrašniji rat u povijesti – Drugi svjetski rat. Postoji samo tajno spašavanje djece… tajno ili javno uvijek je pozitivno. Ali, u tvrdom ustaškom režimu koji dnevno ubija stotine tisuća ili ih toliko šalje u Jasenovac. Lažno prikazuje i kardinala Stepinca.

U filmu glume ekstremni ljevičari, bivši član CKSKH Vili Matula, Urša Neda Rukar, oba novi ljevičarski zastupnici u Saboru. Ministrice Obuljen i Divjak odradile su ”sjajan” posao… Čekamo sada ”Desant na Drvar”, ”Povratak otpisanih”…. Zamislite kada neki ”krivo” informirani klinac zapita: drugarice, kada će film o Vukovaru. Pa učiteljici ”pukne” film…

Mario Profaca postavlja pragmatično pitanje: ”Kako od dva sranja birati manje, ako ne znamo koje je veće…?”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Teško je reći jesu li neki birači sada progledali

Objavljeno

na

Objavio

Izbori za deseti saziv Hrvatskoga sabora, održani u eri epidemije koronavirusa u nedjelju 5. srpnja, očitovali su, po procjenama mnogih, gledajući u cjelini, snažnu prisutnost straha u hrvatskom društvu te su donijeli znatne promjene na hrvatskoj političkoj sceni.

U sučeljavanju s koronavirusom, kako je istaknulo više puta više relevantnih psihologa i sociologa, Hrvatska se antiepidemijskim mjerama uspješno borila za zaštitu fizičkoga zdravlja, a veći propusti ili čak zanemarivanja dogodili su se glede zaštite duhovnoga i psihičkoga zdravlja hrvatskih građana pa je logična posljedica toga znatno proširen strah koji može eskalirati u brojna teška psihička oboljenja. Već činjenica da se gotovo 14 posto birača manje odazvalo na izvršavanje te građanske dužnosti negoli na prošlim parlamentarnim izborima 2016. godine potvrđuje snagu straha koji vlada u hrvatskom društvu.

Premda uz pridržavanje propisanih epidemioloških mjera u procesu glasovanja nije bilo realnoga rizika za zarazu koronavirusom, mnogi građani (njih više od 400 tisuća) ipak su odustali od odlaska na izborna mjesta i ostali u svojim domovima. Posljedica slabijega odaziva birača svakako je činjenica da svi izborni pobjednici imaju objektivno smanjen demokratski legitimitet, a to nije niti smije biti irelevantno. U predstavničkoj demokraciji, kakva je Ustavom propisana i u Hrvatskoj, demokratski legitimitet potvrđen većinom birača, a ne samo većinom birača koji su glasovali, daje objektivno veću političku moć i snagu i olakšava donošenje i težih političkih odluka. No kao i glede referenduma za pristup Hrvatske Europskoj uniji, manjkav demokratski legitimitet ne će bitno otežavati funkcioniranje saborske većine i izvršne vlasti.

Povremeni repovi pred izbornim mjestima uz ozbiljno i striktno shvaćanje održavanja distance te što su mnogi birači došli ne samo s preporučenim maskama, nego i gumenim rukavicama, također su očita potvrda straha među hrvatskim građanima. Da je pritom riječ ne samo o odgovornu ponašanju i zdravu oprezu, očitovala je i pretežna šutnja, nekomunikacija među ljudima dok su čekali, kao da su bili u redu za primanje kojega sakramenta, što se događa po crkvama i bogoslužjima, a ne na čekanju za običan građanski čin.

Rezultati izbora pokazali su da je odluka HDZ-a da se ide na redovite prijevremene izbore, baš u vrijeme tinjajuće epidemije koronavirusa, bila mudra i uspješna za njegove ciljeve, no ne može se poreći da je i pritom došao do izražaja postojeći strah kod velikoga dijela hrvatskih građana.

Naime, vladajući za prošloga mandata iskoristili su legalno i legitimno svoj položaj te su se biračima predstavili kao zaštitnici (nije bila slučajna izborna deviza »sigurnost«), jer u vrijeme neizvjesne krize ne odbacuju se tako lako zaštitnici, makar oni i ne bili najbolji. Strah u dijelu biračkoga tijela tako je, čini se, ipak iskorišten, i to uspješno, za stjecanje novoga mandata u upravljanju Hrvatskom. To očitovanje straha golem je izazov za sve odgovorne u svim segmentima društvenoga života, osobito za političare na vlasti i medije, kao i za sve vjerske zajednice, jer postoji opasnost da mogućnost ili vjerojatnost širenja koronavirusa te epidemiološke mjere zaštite (možda katkad suviše restriktivne) ostave daleko ozbiljnije i teže Iječive zdravstvene posljedice od obolijevanja koronavirusom. Duhovno i psihički slomljeni ljudi teško mogu davati očekivane doprinose na osobnom, obiteljskom, crkvenom ili društvenom planu.

Premda je na hrvatskoj političkoj sceni i nakon parlamentarnih izbora opstao stranačko-politički duopol, birači koji su sudjelovali na izborima uvelike su na nov način konfigurirali hrvatsku političku scenu. Naime taj duopol sada ni približno nije više jednak po snazi: HDZ s malobrojnim partnerima ima čak 25 zastupnika više od SDP-a i njegovih sedam partnera u Restart koaliciji. Ako se zbroje osvojena zastupnička mjesta HDZ-a, Domovinskoga pokreta i Mosta nezavisnih lista, dobije se 90 zastupnika, što je očito respektabilna većina (oko 64 posto zastupnika bez manjinaca) izabrana od dijela biračkoga tijela koji podupire političke opcije centra i desno od centra, uz isključivanje desnoga ekstremizma. Oni koji su na parlamentarnim izborima dali glas tim trima opcijama postupili su bitno drugačije negoli na ne tako davnim predsjedničkim izborima.

Teško je reći jesu li to neki birači sada progledali, je li tomu pridonio svojim potezima i izjavama i Predsjednik, no očito je da su oni koji su izišli na birališta i glasovali pokazali da u hrvatskom društvu respektabilnu većinu tvore i politički legitimitet daju političkim opcijama desnoga centra uzimajući u obzir sve njihove nijanse po kojima se razlikuju. Istodobno i na ljevici se dogodio velik raskol, pad popularnosti i dovođenje na političku scenu potpuno novih skupina i ljudi. Izbori, koji su po rezultatu za mnoge veliko iznenađenje i koji su odstranili neke strančice, stvaraju dojam da se politička scena znatno mijenja te da bi se mogla očitovati u Hrvatskoj konačno stvarna i snažna opozicija, a to je preduvjet i za odgovornije upravljanje izvršnih vlasti.

Ivan Miklenić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari