Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Kako je biskup Komarica postao ustaša

Objavljeno

na

Dočekali smo, eto da i banjolučki biskup Franjo Komarica postane ustaša. Biskupu Komarici, Hrvati su često prigovarali višak razumijevanja za velikosrpsku politiku, kako u ratno doba 1991.-1995. tako i u poslijeratnom razdoblju. Kada je, ujesen 1991. godine upravo s prostora njegove biskupije JNA, tada već potpuno stavljena u službu provedbe velikosrpskog projekta, vodila ratne operacije za uspostavu granice na liniji Karlobag – Karlovac – Virovitica, biskup nije pozivao Hrvate – katolike da uzmu oružje, već ih je pozivao da ga ne uzimaju, ” jer oružjem se ništa ne rješava”.

[ad id=”93788″]

Manjača, Keraterm…

Za hrvatske je političare to izgledalo kao defetizam. No biskupov je poziv imao dvostruko značenje: ne opirati se oružano nadmoćnoj JNA, već pretvorenoj u srpsku vojsku, ali i ne odazivati se na mobilizaciju koju je ona provodila. Čim je rat preseljen u BiH, mirotvornost se biskupu Komarici vratila kao bumerang. Upravo je neodazivanje Hrvata na mobilizaciju postalo formalni povod za modelski primjer etničkog čišćenja Hrvata kao i Muslimana – Bošnjaka.

Na području banjolučke biskupije do oslobodilačkih operacija u ljeto i jesen 1995. uopće i nije bilo ratnih sukoba, osim u graničnim područjima Jajca, Kotor-Varoša i Bihaća. I u toj mirnoj oazi obavještajna služba JNA, kolokvijalno KOS, po pisanom naređenju svog tadašnjeg šefa generala Aleksandra Vasiljevića pripremila je zatočeničke logore među kojima su najpoznatiji Manjača, Keraterm, Omarska i Trnopolje, njima je cijelo vrijeme rata upravljala izravna obavještajna služba Vojske Republike Srpske, zapravo sljednica KOS-a, na čijem su čelu bila dvojica šefova KOS-a splitske pomorske oblasti: zapovjednik Ljubiša Beara i njegov zamjenik Zdravko Tolimir.

Zdravko Tolimir je još u ljeto 1991. godine detaširan ratnom zapovjedniku kninskog korpusa Ratku Mladiću, kao njegov pomoćnik za obavještajne poslove i na toj je funkciji ostao sve do kraja rata 1995. Ljubiša Beara je još neko vrijeme ujesen 1991. godine čekao u Splitu, da se spuste drugovi iz Knina i pridruže mu se na srpskoj rivi. No nakon što im je plan propao, Beara je postao šef obavještajne službe Mladićeve Vojske Republike Srpske i na toj je funkciji dočekao kraj rata.

Pod zapovjednom palicom KOS-ovaca Beare i Tolimira, na području banjolučke biskupije je kroz sustav koncentracijskih logora, masovnih likvidacija i skrivenih masovnih grobnica, obavljeno drastično, zapravo modelsko etničko čišćenje. Prema tadašnjim izvješćima UNHCR-a na tom prostoru ostalo tek šest posto od prijeratnog broja nesrpskih stanovnika: Hrvata i Bošnjaka.

Od 150 tisuća Hrvata, koliko ih je prije rata živjelo na području banjolučke biskupije, danas ih je ostalo jedva desetak tisuća.

Cijelo to vrijeme biskup Komarica je bio u poziciji u kojoj niti jedan potez ne može biti ni pravi niti dobar potez.

Izabrao srednji put

Pozove li svoje vjernike i svećenike da bijegom pokušaju spasiti glavu, bit će suodgovoran za etničko čišćenje i odgovoran pred Vatikanom za povlačenje Katoličke crkve iza stare linije podjele zapadnog i istočnog kršćanskog svijeta. Pozove li ih da ostanu, bit će suodgovoran za njihovu smrt.

Biskup je izabrao srednji put: pozivao je na ostanak, ali je i javno prozivao i prokazivao velikosrpsku politiku. Mnogi su mu s hrvatske strane zamjerili što je vjerujući biskupu toliko Hrvata ubijeno, odvedeno u logore, mučeno i naposljetku ipak protjerano.

Među ubijenima je i sedmero svećenika i jedna časna sestra. Srpskoj politici nije bilo drago što ih biskup kritizira, ali tada su zbog velikosrpskog cilja stoički podnosili kritike cijelog svijeta. O(p)stanak biskupa Komarice u Banjoj Luci pomogao im je otupjeti kritike politike etničkog čišćenja. Za međunarodnu zajednicu biskup Komarica je tada bio heroj. Svi su hvalili njegovu hrabrost i svi su ga posjećivali. Njegov o(p)stanak u Banjoj Luci pomogao im je oprati vlastiti grijeh nečinjenja prema velikosrpskoj politici etničkog čišćenja.

Treći je put (veliko)srpska politika iskoristila biskupa Komaricu u razdoblju poslijeratne (državne) konsolidacije Republike Srpske. Milorad Dodik mu je velikodušno pomagao u obnovi biskupskih dvora, u obnovi porušenih ili oštećenih crkava. Ali je (u)činio sve da se ne vrate protjerani ljudi, koristeći biskupa kao dokaz svoje demokratske orijentacije. Biskup Komarica je i tada podsjećao na etničko čišćenje u svojoj biskupiji, ukazivao da se ljudi ne vraćaju. Ali biskupa više nisu željeli čuti.

Međunarodna, primarno angloamerička politika je imala novog miljenika, novog lidera – Milorada Dodika. I bila je spremna žmiriti na sve stare grijehe, nadajući se, bez ikakvih realnih osnova, demokratskom razvoju u Republici Srpskoj. Bivši KOS-ovi prvaci Ljubiša Beara i Zdravko Tolimir, osuđeni su u Haagu na doživotnu robiju, ali za genocid počinjen u Srebrenici. Njihovi zločini u banjolučkoj regiji, modelski primjer etničkog čišćenja na području bez rata, prošli su ispod radara i ostali nekažnjeni.

U međuvremenu je, također ispod radara, u Republiku Srpsku, gospodarski, osobito energetski i politički uselila se Putinova Rusija. I kada se već činilo da će biskup Komarica ostati potpuno zaboravljen, posljednjih se dana našao u središtu strašne političke i medijske hajke. Prvi put je postao – ustaša. Hajku su pokrenula dvojica Milorada, Pupovac i Dodik.

Obojica su prošla političku inicijaciju u KOS-ovim “višestranačkim” ekspoziturama stvorenim za očuvanje komunističke Jugoslavije: Ujedinjenoj jugoslavenskoj demokratskoj inicijativi (UJDI) i Markovićevu Savezu reformskih snaga (SRS). Povod napada je bilo sudjelovanje biskupa Komarice na komemoraciji na Bleiburškom polju i njegova kasnija usporedba negacionizma zločina koje sabire pojam bleiburška tragedija i zločina počinjenih u banjolučkoj biskupiji u vrijeme Domovinskog rata.

Napad dva Milorada

Biskup Komarica čak i nije javno spomenuo da iza oba zločina stoji ista organizacijska shema – obavještajne strukture bivše jugoslavenske vojske i komunističke Partije (KNOJ i OZNA, odnosno kasnije KOS) provode sustavnu likvidaciju protivnika u ime ideologije, po modelu preuzetom iz sovjetske revolucije. Prvi put u ime komunističke ideologije, drugi put u ime velikosrpske ideologije.

U oba slučaja iza njih ostaju skrivene masovne grobnice. I šutnja.

Biskup je samo pozvao ljude da iznova nađu “snage otkloniti ruševine koje žele nasilno sakrivati istinu” (Bleiburg) i nekoliko dana kasnije po skrivanju zločina je usporedio bleiburšku i banjolučku tragediju (Banja Luka).

Milorad Pupovac ga je napao preventivno, još prije bleiburške propovijedi prozivajući “one koji su danas na Bleiburgu” da nas udaljavaju od antifašističkih vrijednosti. Milorad Dodik je pak zapovjedio u Republici Srpskoj napad na biskupa iz svih političkih i medijskih oružja, predvodeći ga osobno tražeći od biskupa da se “izvini” jer je “povrijedio najtananije osjećaje Srba”.

Dvojica Milorada, Pupovac i Dodik, danas više nisu samo dio balkanskih politika i balkanskih sukoba, već su dio velike Putinove “antifašističke revolucije”, od Baltika do Ukrajine. Čini se da je biskup Komarica ponovno sam i na toj novoj liniji globalnog sukoba Istoka i Zapada. Hrvati su protjerani bez povratka. Hrvatska shvaća sporije. A Zapad se budi kasnije. Ili se možda varam?

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također

Objavljeno

na

Objavio

EU na Barcelonu ne može poslati tenkove, pa pušta madridski pendrek

Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također. Prije dvije godine, kada je na katalonski referendum o neovisnosti tadašnji španjolski premijer, pučanin Mariano Rajoy odgovorio policijskim pendrekom po glasačima, vođe pokreta za neovisnost na čelu s Cerlesom Puigdemontom zatražile su posredovanje i zaštitu od EU-a, a bruxelleska se birokracija pravila da ništa ne vidi i ne čuje, da je na dugom vikendu.

Tad sam se još nadala da europsko političko vodstvo ipak može nešto naučiti iz tog slučaja. Barem toliko da se pendrekom ne može zaustaviti želja naroda za neovisnošću. Nije to uspjelo ni Staljinu, ni Titu u porobljenoj komunističkoj Europi, ne uspijeva to bliskoistočnim diktatorima s Kurdima…

Politički je nepismeno očekivati da će pendrek zaustaviti u nakani ostvarenja državne samostalnosti Katalonce, europski narod bogate kulture, snažnog intelektualnog potencijala i ne manje snažnog gospodarskog potencijala, koji je s BDP-om od 43.000 dolara vrlo blizu Njemačkoj, a znatno ispred Francuske ili ostatka Španjolske.

Ali, imali su taj povijesni peh da ih je još u 15. stoljeću (njihov) kralj Aragonije priženio kao dotu kraljici Kastilje, i tako su kraljevskim bračnim ugovorom ostali stoljećima ugrađeni u španjolsku krunu i kasnije modernu španjolsku državu. Okidač za katalonski referendum o neovisnosti bio je, dakako, u novčaniku: njihov je osjećaj da se nesrazmjerno velik novac iz Katalonije slijeva u centralnu madridsku kasu.

Dvije godine poslije referenduma konflikt je ostao zamrznut, vođe katalonskog pokreta za neovisnost podvrgnute su kaznenom progonu, Puigdemont je potražio i dobio politički azil u Belgiji. A onda je uz samu obljetnicu referenduma premijer socijalist Pedro Sanchez udario po pokretu za neovisnost – sudbenim pendrekom. Devetero vođa pokreta za neovisnost osuđeno je na stotinjak godina zatvora, kao u boljim danima komunističkih diktatura.

Samo što to nije učinjeno „u ime naroda“, već s potpisom politički neovisnog pravosuđa. Zato Barcelona gori. Doslovce gori zbog nasilja na ulicama, koje predsjednik katalonske vlade Quim Torra pripisuje provokatorima, a predsjednik španjolske vlade Pedro Sanchez „secesionistima“. Ali Barcelona i Katalonija još više gore od bunta, koji će biti sve veći, a EU će sve manje znati što činiti.

Hrvatska je u razdoblju vlastite bitke za neovisnost i Domovinskog rata imala mnogo simpatizera za svoju državnu samostalnost u Kataloniji i iskrene sućuti zbog stradanja, što je tada bila rijetkost u europskom javnom prostoru. Katalonija kao pokrajina u Španjolskoj nije mogla pružiti Hrvatskoj nikakvu bitnu političku potporu. Uostalom, bila bi i kontraproduktivna. Ali su nam neki posebni Katalonci itekako pomogli i pokazali svoju veličinu.

Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Katalonac Juan Antonio Samaranch, omogućio je da tek nekoliko tjedana nakon europskog priznanja hrvatske države, početkom veljače 1992., sasvim izvanredno, hrvatska reprezentacija nastupi na Zimskim olimpijskim igrama u francuskom Albertvilleu i da prvi put ponesu hrvatsku zastavu na najvećem međunarodnom sportskom natjecanju.

Kako nas je lani, povodom smrti operne dive Katalonke Monserrat Caballe, podsjetio Mišo Mihočević, Caballe je pred televizijskim kamerama ujesen 1991. u suzama čitala njegov telefaks poslan iz okupiranog i granatiranog Dubrovnika, moleći za pomoć i spas Grada. Nezahvalna Hrvatska i to je zaboravila.

Nekoliko godina kasnije, pod pokroviteljstvom Juana Antonia Samarancha, u parku sjedišta Olimpijskog odbora u Lausannei postavljena je skulptura našeg Dražena Petrovića. Bila je to prva skulptura nekog pojedinačnog sportaša koja je postavljena u olimpijskom parku. A koliko mi je poznato i ostala je jedina. I dobro se sjećam svečanosti njezina otkrivanja u Lausannei, 1. svibnja 1995., u prisutnosti predsjednika Tuđmana, kojeg je čekala ekipa stranih dopisnika, ali iz sasvim drugih razloga – da ga pitaju što se to događa u zapadnoj Slavoniji. Tog je jutra započela operacija “Bljesak”.

Nije mi ni u primisli da bi Sanchez mogao poslati tenkove na Barcelonu, kao što su Milošević i Kadijević poslali na Hrvatsku. Ali trenutačni politički kontekst u Europi u kojem Katalonci nastoje ostvariti svoju državnu samostalnost za nijansu je još nepovoljniji od onog u kojem je to učinila Hrvatska.

U ono vrijeme su načela poput neotuđivog prava naroda na samoodređenje i državu imala šansu da ih se barem čuje u Bruxellesu. Iz pragmatičnih razloga doduše. Između ostalog, i zato što su provođenjem tog načela dekonstruirani sovjetski blok u Europi i Sovjetski Savez. Danas među europskim političkim vođama, kao i u njihovoj bruxelleskoj centrali, dominiraju vizije stvaranja europske naddržave, svaki državni sadržaj se doživljava kao neprijateljski.

Odmah mu se lijepi etiketa nacionalista, secesionista. Ali slučaj Katalonije predstavlja novi izazov ne samo španjolskoj središnjoj vlasti već i birokratiziranom globalističkom europskom vodstvu. Europa ne može poslati tenkove na Barcelonu, jer bi time porušila svoje temelje. A madridski će pendrek samo ojačati katalonsku volju za neovisnošću. Razvod kastiljsko-aragonskog državnog braka već je započeo. Pitanje je samo kakav će model suživota pronaći i koliko će to koštati.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari