Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Kako je biskup Komarica postao ustaša

Objavljeno

na

Dočekali smo, eto da i banjolučki biskup Franjo Komarica postane ustaša. Biskupu Komarici, Hrvati su često prigovarali višak razumijevanja za velikosrpsku politiku, kako u ratno doba 1991.-1995. tako i u poslijeratnom razdoblju. Kada je, ujesen 1991. godine upravo s prostora njegove biskupije JNA, tada već potpuno stavljena u službu provedbe velikosrpskog projekta, vodila ratne operacije za uspostavu granice na liniji Karlobag – Karlovac – Virovitica, biskup nije pozivao Hrvate – katolike da uzmu oružje, već ih je pozivao da ga ne uzimaju, ” jer oružjem se ništa ne rješava”.

[ad id=”93788″]

Manjača, Keraterm…

Za hrvatske je političare to izgledalo kao defetizam. No biskupov je poziv imao dvostruko značenje: ne opirati se oružano nadmoćnoj JNA, već pretvorenoj u srpsku vojsku, ali i ne odazivati se na mobilizaciju koju je ona provodila. Čim je rat preseljen u BiH, mirotvornost se biskupu Komarici vratila kao bumerang. Upravo je neodazivanje Hrvata na mobilizaciju postalo formalni povod za modelski primjer etničkog čišćenja Hrvata kao i Muslimana – Bošnjaka.

Na području banjolučke biskupije do oslobodilačkih operacija u ljeto i jesen 1995. uopće i nije bilo ratnih sukoba, osim u graničnim područjima Jajca, Kotor-Varoša i Bihaća. I u toj mirnoj oazi obavještajna služba JNA, kolokvijalno KOS, po pisanom naređenju svog tadašnjeg šefa generala Aleksandra Vasiljevića pripremila je zatočeničke logore među kojima su najpoznatiji Manjača, Keraterm, Omarska i Trnopolje, njima je cijelo vrijeme rata upravljala izravna obavještajna služba Vojske Republike Srpske, zapravo sljednica KOS-a, na čijem su čelu bila dvojica šefova KOS-a splitske pomorske oblasti: zapovjednik Ljubiša Beara i njegov zamjenik Zdravko Tolimir.

Zdravko Tolimir je još u ljeto 1991. godine detaširan ratnom zapovjedniku kninskog korpusa Ratku Mladiću, kao njegov pomoćnik za obavještajne poslove i na toj je funkciji ostao sve do kraja rata 1995. Ljubiša Beara je još neko vrijeme ujesen 1991. godine čekao u Splitu, da se spuste drugovi iz Knina i pridruže mu se na srpskoj rivi. No nakon što im je plan propao, Beara je postao šef obavještajne službe Mladićeve Vojske Republike Srpske i na toj je funkciji dočekao kraj rata.

Pod zapovjednom palicom KOS-ovaca Beare i Tolimira, na području banjolučke biskupije je kroz sustav koncentracijskih logora, masovnih likvidacija i skrivenih masovnih grobnica, obavljeno drastično, zapravo modelsko etničko čišćenje. Prema tadašnjim izvješćima UNHCR-a na tom prostoru ostalo tek šest posto od prijeratnog broja nesrpskih stanovnika: Hrvata i Bošnjaka.

Od 150 tisuća Hrvata, koliko ih je prije rata živjelo na području banjolučke biskupije, danas ih je ostalo jedva desetak tisuća.

Cijelo to vrijeme biskup Komarica je bio u poziciji u kojoj niti jedan potez ne može biti ni pravi niti dobar potez.

Izabrao srednji put

Pozove li svoje vjernike i svećenike da bijegom pokušaju spasiti glavu, bit će suodgovoran za etničko čišćenje i odgovoran pred Vatikanom za povlačenje Katoličke crkve iza stare linije podjele zapadnog i istočnog kršćanskog svijeta. Pozove li ih da ostanu, bit će suodgovoran za njihovu smrt.

Biskup je izabrao srednji put: pozivao je na ostanak, ali je i javno prozivao i prokazivao velikosrpsku politiku. Mnogi su mu s hrvatske strane zamjerili što je vjerujući biskupu toliko Hrvata ubijeno, odvedeno u logore, mučeno i naposljetku ipak protjerano.

Među ubijenima je i sedmero svećenika i jedna časna sestra. Srpskoj politici nije bilo drago što ih biskup kritizira, ali tada su zbog velikosrpskog cilja stoički podnosili kritike cijelog svijeta. O(p)stanak biskupa Komarice u Banjoj Luci pomogao im je otupjeti kritike politike etničkog čišćenja. Za međunarodnu zajednicu biskup Komarica je tada bio heroj. Svi su hvalili njegovu hrabrost i svi su ga posjećivali. Njegov o(p)stanak u Banjoj Luci pomogao im je oprati vlastiti grijeh nečinjenja prema velikosrpskoj politici etničkog čišćenja.

Treći je put (veliko)srpska politika iskoristila biskupa Komaricu u razdoblju poslijeratne (državne) konsolidacije Republike Srpske. Milorad Dodik mu je velikodušno pomagao u obnovi biskupskih dvora, u obnovi porušenih ili oštećenih crkava. Ali je (u)činio sve da se ne vrate protjerani ljudi, koristeći biskupa kao dokaz svoje demokratske orijentacije. Biskup Komarica je i tada podsjećao na etničko čišćenje u svojoj biskupiji, ukazivao da se ljudi ne vraćaju. Ali biskupa više nisu željeli čuti.

Međunarodna, primarno angloamerička politika je imala novog miljenika, novog lidera – Milorada Dodika. I bila je spremna žmiriti na sve stare grijehe, nadajući se, bez ikakvih realnih osnova, demokratskom razvoju u Republici Srpskoj. Bivši KOS-ovi prvaci Ljubiša Beara i Zdravko Tolimir, osuđeni su u Haagu na doživotnu robiju, ali za genocid počinjen u Srebrenici. Njihovi zločini u banjolučkoj regiji, modelski primjer etničkog čišćenja na području bez rata, prošli su ispod radara i ostali nekažnjeni.

U međuvremenu je, također ispod radara, u Republiku Srpsku, gospodarski, osobito energetski i politički uselila se Putinova Rusija. I kada se već činilo da će biskup Komarica ostati potpuno zaboravljen, posljednjih se dana našao u središtu strašne političke i medijske hajke. Prvi put je postao – ustaša. Hajku su pokrenula dvojica Milorada, Pupovac i Dodik.

Obojica su prošla političku inicijaciju u KOS-ovim “višestranačkim” ekspoziturama stvorenim za očuvanje komunističke Jugoslavije: Ujedinjenoj jugoslavenskoj demokratskoj inicijativi (UJDI) i Markovićevu Savezu reformskih snaga (SRS). Povod napada je bilo sudjelovanje biskupa Komarice na komemoraciji na Bleiburškom polju i njegova kasnija usporedba negacionizma zločina koje sabire pojam bleiburška tragedija i zločina počinjenih u banjolučkoj biskupiji u vrijeme Domovinskog rata.

Napad dva Milorada

Biskup Komarica čak i nije javno spomenuo da iza oba zločina stoji ista organizacijska shema – obavještajne strukture bivše jugoslavenske vojske i komunističke Partije (KNOJ i OZNA, odnosno kasnije KOS) provode sustavnu likvidaciju protivnika u ime ideologije, po modelu preuzetom iz sovjetske revolucije. Prvi put u ime komunističke ideologije, drugi put u ime velikosrpske ideologije.

U oba slučaja iza njih ostaju skrivene masovne grobnice. I šutnja.

Biskup je samo pozvao ljude da iznova nađu “snage otkloniti ruševine koje žele nasilno sakrivati istinu” (Bleiburg) i nekoliko dana kasnije po skrivanju zločina je usporedio bleiburšku i banjolučku tragediju (Banja Luka).

Milorad Pupovac ga je napao preventivno, još prije bleiburške propovijedi prozivajući “one koji su danas na Bleiburgu” da nas udaljavaju od antifašističkih vrijednosti. Milorad Dodik je pak zapovjedio u Republici Srpskoj napad na biskupa iz svih političkih i medijskih oružja, predvodeći ga osobno tražeći od biskupa da se “izvini” jer je “povrijedio najtananije osjećaje Srba”.

Dvojica Milorada, Pupovac i Dodik, danas više nisu samo dio balkanskih politika i balkanskih sukoba, već su dio velike Putinove “antifašističke revolucije”, od Baltika do Ukrajine. Čini se da je biskup Komarica ponovno sam i na toj novoj liniji globalnog sukoba Istoka i Zapada. Hrvati su protjerani bez povratka. Hrvatska shvaća sporije. A Zapad se budi kasnije. Ili se možda varam?

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Odlazak Andreja u Bruxelles

Objavljeno

na

Objavio

Dok na unutarnjem planu ratuje s građanima i vlastitom strankom (Vukovar, referendum o promjeni izbornog sustava) i nastoji kontrolirati štete klijentelistički upravljane ekonomije (Uljanik, grupa Borg), Andrej Plenković ubrzano traži novo mjesto za sebe. Cilj su ugodne pozicije u Europskoj komisiji nakon sljedećih parlamentarnih izbora.

Nije tajna da su ambicije visoke. Najprije je, kako su iščitavali njegovi suradnici, želio biti čak Jean-Claude Juncker (predsjednik Europske komisije), sada bi navodno rado postao Federica Mogherini (visoka predstavnica EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku).

A ako lobiranja i sljedeći europski izbori pođu nizbrdo po ambicije aktualnog predsjednika hrvatske Vlade, pristao bi vjerojatno postati i Neven Mimica ili slično (povjerenik EK za međunarodnu suradnju i razvoj).

Ma briga Macrona

U tom svjetlu lobiranja za vlastitu političku budućnost valja promatrati i Plenkovićev probuđeni osjećaj za donedavno zapostavljenu međudržavnu bilateralu (radni posjeti njemačkoj kancelarki Merkel i francuskom predsjedniku Macronu).

Baš kao i intenziviranje njegova interesa za sigurnosne i političke probleme u hrvatskom istočnom i jugoistočnom susjedstvu.

Tako smo imali prilike čuti da je u Parizu senzibilizirao francuskog predsjednika Macrona za nepravedni izborni sustav u BiH, po kojem su već treći put Bošnjaci izabrali Hrvatima predstavnika u Predsjedništvu BiH (Željka Komšića).

Potom je na istu temu senzibilizirao i čelnike država članica EU-a na njihovu summitu u Bruxellesu. I još k tome je navodno s Mogherini razgovarao i o političko-sigurnosnim pitanjima u širem susjedstvu – od Srbije i Kosova do Makedonije, uživljavajući se u željenu buduću ulogu, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

E sad ponešto o učincima te “senzibilizacije”. Nakon okončanih izbora “senzibilizacija” nema učinaka. Možda ih je mogla imati da se dogodila ranije. Ali eto, zvoni jedan dan.

Drugo je pitanje koga je uopće u establišmentu EU-a u ovom trenutku moguće senzibilizirati za političku marginalizaciju Hrvata u BiH. Emmanuela Macrona, koji je u političkom padu (prema istraživanjima raspoloženja birača gori i od dosad najgoreg predsjednika F. Hollandea), koji sjedi na socijalnoj bombi i stalnoj terorističkoj prijetnji? I pitanje je što će od njegova pokreta ostati na europskim izborima.

Angelu Merkel, koja je u Njemačkoj u slobodnom padu, strahuje od europskih izbora, a na jugoistoku Europe upravo proizvodi politiku koja Hrvate iz BiH podređuje njezinim interesima – popuštajući Srbima i Bošnjacima da se ne bi zamjerila Rusiji i Turskoj?

Bilo kojeg dužnosnika Europske komisije kojima je glavna preokupacija naći svoje mjesto u EU-u nakon europskih izbora? Baš kao i našem premijeru. Kad je o utjecaju EU-a u BiH riječ, u ovom trenutku on završava na vječitom visokom predstavniku Valentinu Inzku, nevidljivom čuvaru BiH u međuratnom periodu.

I tako će i ostati dulje vrijeme. Jer nakon europskih izbora EU će se ponovno morati posvetiti svojoj unutarnjoj konstrukciji. Po svojoj vanjskopolitičkoj i sigurnosnoj dubini EU nije mnogo odmaknuo od svoje prethodnice Europske zajednice (EZ) i legendarnog šefa luksemburške diplomacije Jacquesa Poosa, koji je krajem lipnja 1991. kao predvodnik europske “trojke” u Beogradu ponosno izjavio: “Upravo smo zaustavili rat. Kucnuo je čas Europe. Ovo je vrijeme Europe, a ne Amerike.”

Borislav Ristić: Tko podmeće Andreju Plenkoviću?

Mnogo se otada promijenilo u međunarodnim odnosima, pa i u susjednom nam, jugoistočnom predvorju EU-a. U jednom je razdoblju SAD postao istinski gospodar sigurnosti na tom prostoru.

U međuvremenu je izgubio na utjecaju, što se nedavno pokazalo i na makedonskom referendumu o promjeni imena. Putinova Rusija i Erdoganova Turska su preko svojih eksponenata vrlo ozbiljno ugrozile američki primat na Balkanu, oslanjajući se na svoje lokalne saveznike. Erdogan na Bošnjake, a Putin na Srbe i bivše komunističke oligarhije u svim narodima, uključujući i Hrvate. Kako u Hrvatskoj, tako i u BiH.

Jedino je Europska unija ostala jednako slaba i nemoćna za djelovanje u kriznim situacijama kao što je bila i prije 27 godina. U BiH je u novoj fazi procesa za očekivati novo-staro manje ili više prikriveno srpsko-bošnjačko savezništvo na lokalnoj razini i rusko-tursko na razini iznad. Ne samo Hrvati u BiH, nego i Hrvatska u tom se procesu nalaze pred vrlo ozbiljnim iskušenjima, a bez pravih odgovora.

A nigdje nema saveznika

U proces ulaze bez jakog strateškog saveznika. I izvršna vlast u Hrvatskoj (Plenković) i političko vodstvo Hrvata u BiH (Čović) očito su neskloni jedinom logičnom hrvatskom strateškom savezniku u situacijama kad se miješaju i mijenjaju karte – a to je SAD.

Čović se oslanja na Dodika, Vučića i Putina, a za Zapad je politička prošlost. Plenković se oslanja na Merkel i EU. U osnovi vode prema istome: legitimiranju Bošnjaka kao glavnih američkih partnera u BiH, dovršetku političke dekonstrukcije Hrvata u BiH i destabilizaciji Hrvatske, poticanoj i od srpske i od bošnjačke politike, kroz provedbu projekta Memorandum SANU 2, stvaranja migrantske krize na hrvatskim granicama.

Umjesto na srednjoeuropsku uspravnicu Jadran – Baltik, Hrvatsku to ponovno vraća u beogradsku balkansku horizontalu. Samo što novi drug Tito ne bi stolovao u Beogradu, nego u Bruxellesu. I ne bi se zvao Josip, nego možda Andrej.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Raste potpora Plenkovićevoj Inicijativi: U EU razumiju da su bh. Hrvati majorizirani

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Vukovarski krik ne će biti utišan

Objavljeno

na

Objavio

Farizejština politike

Vukovarski prosvjed i zbivanja oko njega vrlo očito prokazali su još jednom gotovo svu farizejštinu politike, važnih političkih čelnika, dijela djelatnika pravosuđa, medija i medijskih djelatnika pa to zaslužuje osvrt s gledišta općega dobra.

Nakon što je vukovarski gradonačelnik najavio za 13. listopada u Vukovaru održavanje prosvjeda zbog neprocesuiranja ratnih zločina koje su nad Hrvatima, kako vojnicima tako i civilima, počinili pripadnici velikosrpskih agresorskih snaga premda je prošlo čak 27 godina, politika je počela svoju prljavu igru i svim sredstvima odvraćala pozornost od merituma pitanja koje je tom najavom bilo otvoreno.

Vladajuća garnitura već u toj najavi prepoznala je napad na sebe pa je u biti elementarno humano pitanje prevela u politički problem.

Kad javnost, čak ni ona medijski instrumenta-lizirana, nije zagrizla za mamac u obliku floskula o tobožnjem neutjecanju politike na pravosuđe, bila je plasirana teza da neka neimenovana politička snaga stoji iza vukovarskoga gradonačelnika i da cilj prosvjeda i nije poticanje da žrtve dobiju primjerenu satisfakciju, nego da se izvrši politički udar na Vladu i na vodstvo vodeće političke stranke.

Takvom tezom »umireni« su i pasivizirani svi karijeristički i interesno orijentirani pripadnici političkih stranaka vladajuće koalicije, politički prijatelji sada vladajućih stranaka i mnogi u opozicijskim političkim strankama i različitim udrugama.

Budući da, kako je vukovarski skup pokazao, ipak nije postojala nikakva politička snaga iza vukovarskoga gradonačelnika, niti se tim skupom dogodio ikakav politički udar na sadašnju hrvatsku Vladu, postalo je vrlo očito koliko je velik strah vladajućih za svoje položaje, kolika je njihova moć manipuliranja i kolika je prestrašenost članova političkih stranka i njihovih simpatizera, koliko su zapravo lak plijen manipulacije.

Nepravda, bezosjećajnost, okrutnost i licemjerje

Već sama najava vukovarskoga prosvjednoga skupa izazvala je objavljivanje nekih optužnica koje bi najvjerojatnije bez te najave i dalje čekale u ladicama.

Nije poznato što su trebale čekati i dalje te optužnice, možda umiranje optuženih, ili umiranje preživjelih žrtava… Ni pravosuđe, ni politika ni glavna struja javnoga mnijenja nisu imali potrebu istaknuti općepoznato načelo međunarodnoga prava da ratni zločini ne zastarijevaju.

Umjesto toga pravosuđe se pokušavalo opravdati klasičnom i rasnom floskulom da su istrage u tijeku. Politika i glavna struja javnoga mnijenja potisnule su meritum tom najavom otvorenoga pitanja iznošenjem politikantskih sumnja ili skretanjem pozornosti na relativno davno pravosudno tretiranje pitanja tzv. elitne prostitucije.

Takvo ponašanje državnih odvjetništava, politike i glavne struje javnoga mnijenja potvrđuje riječi vukovarskoga gradonačelnika na skupu o nepravdi, bezosjećajnosti, okrutnosti i licemjerju.

Riječ je zapravo o ponašanju ljudi u tim društvenim javnim djelatnostima koji uglavnom nisu osjetili na svojoj koži ni pakao rata ni pakao nanesene patnje i kojima ni sada nije nimalo stalo do istine, pravde, pravoga mira i zdravoga suživota žrtava i ovako ili onako amnestiranih sudionika agresije i nasilja.

Zaboravlja se ili zanemaruje da samo istina oslobađa, da su samo istina i pravda jedini zdrav temelj mira, preduvjet opraštanja i pomirenja i suživota.

Etički krik

Umjesto prenošenja više nego potresnih svjedočenja žrtava iznesenih na vukovarskom skupu mediji su pribjegli licitiranju koliko je bilo sudionika, anketiranju pojedinaca sudionika skupa te prebrojavanju tko se od političara na skupu pojavio.

Osim Novoga lista, koji je manipulativno ispolitizirao vukovarski skup, ni jedan od dnevnih listova u svojim nedjeljnim izdanjima nije vukovarski krik smatrao dostojnim prve stranice. Hrvatski radio već u prvim jutarnjim satima (počevši od 6 sati) potisnuo je taj krajnje površno sklepan prilog anketom s mjesta prve vijesti i tako dao prilog ignoriranju žrtava, istine i pravde.

Ako politika, pravosuđe i mediji u Hrvatskoj mogu marginalizirati žrtve i njihove pretrpljene patnje u ratnom zločinu, onda ne marginaliziraju, kako možde misle, nešto hrvatsko, nego marginaliziraju elementarno čovječno, humano.

Za marginaliziranje ili čak izdaju čovječnoga, humanoga ne može biti opravdanje nikakvo političko ili nacionalno svrstavanje jer je riječ o upadanju u nečovječnost, nehumanost.

Da se u Hrvatskoj ne poštuje načelo da ratni, pa i politički zločini ne zastarijevaju, potvrđuje činjenica da je tek njemački sud osudio nalogodavce za atentat na tek jednoga političkoga neistomišljenika.

Da to načelo u Hrvatskoj ne vrijedi još je očitija potvrda u činjenici da ni jedan jedini partizan ili pripadnik Ozne ili komunističke partije nije osuđen za ratne i poratne egzekucije bez suda i bez ikakve pravde.

Tada su žrtve komunističkom revolucijom inspiriranih zločina bili vojnici koji su se predali, politički neistomišljenici i mnogi ugledni Hrvati, a sada su ponovno žrtve Hrvati, koji su kao civili ili kao vojnici bili zarobljeni ili civili koji se ni na koji način nisu mogli oduprijeti agresorskomu nasilju.

Ta činjenica nameće pitanje: Nisu li i u današnjoj neovisnoj Republici Hrvatskoj, članici Europske unije, stvarni upravljači politike, pravosuđa i medija one iste političke i ideološke snage koje su naredile i provele u Drugom svjetskom ratu i nakon njega masakr nad ljudima koji ni po kojem slovu međunarodnoga prava nisu smjeli biti ubijeni?

Nije li krik vukovarskoga skupa zapravo krik za oslobađanje Hrvatske od te skrivene političke moči? Vukovarski krik nije politički, nego etički i prije svega čovječni, humani i zato nikada ne će biti utišan.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari