Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Lako Trumpu s Korejom – Hrvatska je crveniji orah

Objavljeno

na

Oslonite li se na vijesti koje nam serviraju hrvatski mediji predvođeni nacionalnom televizijom, glavni je razlog zabrinutosti u Bijeloj kući to što Melania opetovano odbija dati ruku Donaldu.

Naše drugarice komentatorice iščitavaju tugu i nesreću na njezinu licu. Znaju da su razlog Trumpove ljubavne afere iz daleke prošlosti. A on samo misli kako se dočepati Melanijine ruke. I to ga čini ljutim i nervoznim.

U međuvremenu, američki predsjednik Donald Trump temeljito je resetirao međunarodnu politiku sukladno najavama.

Njezin sadržaj sve više izlazi iz međunarodnih i međudržavnih organizacija (UN, EU, NATO…), a rješavanje konflikata premješta se u sferu bilateralnih i multilateralnih dogovora i koalicija zainteresiranih država. Nerijetko se potakne konflikt da bi ga se dovelo do točke početka dogovaranja. Srušena su pravila diplomatske i političke korektnosti.

Tajni susret

Najočitiji rezultat vidjeli smo ovih dana kada su preko korejske granice, držeći se za ruke, prošetali veliki vođa Sjeverne Koreje Kim Jong-un i predsjednik Južne Koreje Moon Jae-in. Kim Jong-un je smjerno obećao Moon Jae-inu da mu više neće „remetiti ranojutarnji san“ nuklearnim pokusima.

Time je u fazu ozbiljnih razgovora ušao jedan od najtrajnijih globalnih konflikata. Pod okriljem UN-a, to je bila nemoguća misija. No, tome su prethodile temeljite tajne pripreme. Prošle je jeseni došlo do eskalacije sukoba. Kim Jong-un je izvodio nuklearne pokuse, Trump mu prijetio da će potpuno razoriti Sjevernu Koreju ne zaustavi li nuklearni program, nazvavši ga „čovjekom raketom“.

Ovaj mu je uzvratio da je „mentalno poremećeni starkelja“, najavivši nove pokuse. U međuvremenu je odrađena serija američkih pritisaka na sjevernokorejskog vođu, svoje su dionice odradili i ruski predsjednik Putini kineski vođa Xi Jinping, bez kojih Sjeverna Koreja ne bi uopće mogla postati i opstati kao nuklearna prijetnja i posljednja oaza tvrdog komunizma.

Presudne posredničke usluge pružila je američka strateška saveznica Južna Koreja. No, prijeloman je svakako bio tajni uskrsni susret bivšeg šefa CIA-e i već nominiranog američkog državnog tajnika Mikea Pompea i Kim Jong-una, u Sjevernoj Koreji.

U vrijeme kada su sjevernokorejski vođa i južnokorejski predsjednik šetali držeći se za ruke, Mike Pompeo je potvrđen za novog državnog tajnika. Takav model Trumpova vođenja vanjske politike je već na djelu ili će uskoro biti – od Bliskog istoka, preko Balkana do Baltika.

Sastavni dio te nove politike bio je i glamurozni i ultraprijateljski državni posjet francuskog predsjedničkog para Macron Bijeloj kući, kojim je Francuska potvrđena kao značajan američki partner na Bliskom istoku i privilegirani američki partner u EU-u.

Dio te politike je i telefonski razgovor Trumpa i Putina uoči napada zapadne koalicije u Siriji. O razgovoru su nakon napada izvijestili službeni ruski izvori neslužbeno najavljujući mogući Putinov posjet Washingtonu do kraja godine.

Gdje će si opet pružiti ruke, a možda se i ljubiti, ovisno o tome koliko će se uspjeti dogovoriti o zaustavljanju iranskog utjecaja na Bliskom istoku i postići kompromise o međusobnim odnosima i utjecajima diljem kugle zemaljske. Uključujući i na Balkanu.

Sukladno povećanom američkom vanjskopolitičkom angažmanu na kriznim žarištima, kompletiran je i najuži Trumpov tim. Šef CIA-e je došao na čelo State Departmenta, bliski suradnik predsjednika Busha mlađeg, John Bolton na čelo vijeća za nacionalnu sigurnost, tijela koje često ima presudnu ulogu međunarodnom kriznom manadžmentu, koordinirajući Bijelu kuću, Pentagon, State Department i sigurnosni sektor. Boltonova zamjenica i najbliža suradnica postala je Mira Radielović Ricardel, Amerikanka hrvatskog podrijetla.

Nikad dosad Hrvatska nije bila u tako izglednoj poziciji da se trajno odvoji od balkanskog zaleđa i da se kao američki strateški partner integrira u srednju Europu. Priliku čine trenutačni američki interesi u Europi, s prioritetom energetske neovisnosti o Rusiji izgradnjom mreže LNG terminala, premještanje političkog odlučivanja s međunarodnih organizacija na države. Pritom nije nevažno u samom vrhu američke administracije imati osobu koja razumije hrvatske srednjeuropske ambicije, koja poznaje probleme i koja ne gaji projugoslavenske i prokomunističke sentimente.

Brzo bi oni Miru sredili

Ali Hrvatska već dugo nije bila ni u većoj opasnosti da sama sebe ponovo isporuči balkanskom „regionu“, i to zahvaljujući svojoj jugonostalgičnoj i neokomunističkoj upravljačkoj eliti, koja u Vladi ima samo svoju izvršnu ruku. Uostalom, brzo bi oni sredili Miru Radielovic da im je malo bliže. Doduše, više nema u Saboru Zorana Milanovića da joj poruči kao onomad Davoru Stieru, da zna dobro tko je i što je. I da nema što tražiti u Hrvatskoj. Naime, njezin otac, podrijetlom iz Breze u BiH, kao šesnaestogodišnjak bio je u bleiburškoj koloni i preživio križni put.

Andrej Plenković nikad ne bi tako što javno rekao. On će samo pustiti Vrdoljaka i prijatelje da i dalje opstruiraju izgradnju LNG-a na Krku.

Istočni saveznici Šešelj i Vulin će u njoj otkriti ustašicu. Vučić će pokušati izvući profit za Srbiju. Hrvatska se možda pokaže tvrđim crvenim orahom od Sjeverne Koreje.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVO LUČIĆ: Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine

Objavljeno

na

Objavio

Mi se ne razlikujemo međusobno prema onome što jesmo, već prema mrtvima koje oplakujemo – tim riječima počinje Knjiga šapata, roman armensko-rumunjskog pisca Varužana Vosganjana.

U romanu je opisana istoimena “knjiga” koja se ne čita jer nije ni napisana, ona se šapuće i zna se napamet. To je knjiga stradanja armenskog naroda, o njoj se nikada i nikome ne govori izvan obitelji, izvan kuće, izvan zajednice koja “oplakuje iste mrtve”.

Ova definicija zajednice snažno podupire onu ranije utvrđenu po kojoj su dva čovjeka pripadnici istoga naroda ako su slušali iste priče. Mrtve se oplakuje na razne načine – glasno uz sve počasti, uz isticanje njihovih vrlina i pokazivanje ljubavi, ali i tiho šaptom bez počasti, u strahu – ne od mrtvih već od živih, bez ikakvih vidljivih znakova.

U tome je i razlika između slobodnih i neslobodnih naroda, između pobjednika i pobijeđenih. Šapat nastaje tamo gdje nestaju ljudi. Mnogi su u Hrvatskoj odrasli uz šapat i slušali su ga godinama isprepletena s molitvama.

Totalitarna vlast kakva je bila komunistička htjela je čuti i šapat, željela je sve kontrolirati, posebno emocije, jer riječi koje se šapuću jedino i vrijedi slušati. Iz jednog izvješća pisanog petnaestak godina poslije Drugog svjetskog rata vidi se da je komunistička vlast u jednom hrvatskom kraju osluškivala šapate u obiteljima “ubijenih neprijatelja”.

Zapisali su da je nakon rata s njima bilo “mnogo problema” jer su imali “neprijateljsko raspoloženje prema našem poretku”. Prema opažanju vlasti, neprijateljstvo se posebno manifestiralo na Božić i u vrijeme drugih blagdana, “kada je običaj kod vjernika da se pjeva”, a u ovim kućama bi nastao “plač i kletva” onih koji su ih poubijali ili osudili.

U velikom dijelu hrvatskoga naroda, u mnogim obiteljima, mjesec svibanj mjesec je šapata. Sredinom svibnja 1945. godine počeli su nestajati vojnici poražene države i civili koji su ih u strahu pratili. Pobjednici su vrlo brzo pokazali da nisu bolji od onih koje su pobijedili. Razlikovali su se onoliko koliko se šapat razlikuje od šapata ili priča od priče.

Dosadašnja istraživanja pokazuju da su jugoslavenski komunisti tijekom provedbe revolucije ubili najmanje 180.000 stvarnih i potencijalnih neprijatelja. Jedan od najvećih komunističkih zločina poznat je pod nazivom Bleiburška tragedija odnosno hrvatski “križni put”.

Naime, glavnina pripadnika Hrvatskih oružanih snaga praćena velikim brojem izbjeglih civila predala se Britancima na Bleiburškom polju u Austriji. Iako su znali što ih čeka, izručili su ih komunističkoj Jugoslavenskoj armiji koja je u idućih nekoliko tjedana većinu zarobljenika poubijala, pobacala u jame ili zatrpala u rudnike i rovove.

Istraživanja pokazuju da se radilo o više desetaka tisuća ubijenih hrvatskih vojnika i civila, među kojima je bilo žena i djece. Po zapovijedi vrhovnog komandanta Jugoslavenske armije Josipa Broza Tita, zarobljenici su u kolonama smrti vođeni i ubijani diljem Jugoslavije.

Najviše ih je ubijeno u Sloveniji gdje su do sada otkrivena 642 masovna grobišta. Utvrđeno je da se u njih najmanje 145 nalaze posmrtni ostaci ubijenih hrvatskih vojnika i civila. Na samo tri takva mjesta: Tezno, Kočevski Rog i Huda jama ubijeno je i zatrpano oko 30.000 Hrvata.

U Hrvatskoj su prikupljeni podaci za oko 700 masovnih grobišta, a najveće je ono u Maceljskog šumi kod Krapine gdje je prema procjenama ubijeno i zatrpano oko 13.000 žrtava. U Bosni i Hercegovini registrirano je oko 90 masovnih grobišta s još neutvrđenim konačnim brojem hrvatskih žrtava.

Bleiburška tragedija jedna je od najvećih tragedija hrvatskoga naroda. Ime tog austrijskog grada šapatom se izgovaralo uglavnom u obiteljima ubijenih odnosno “nestalih”.

Svaki pokušaj obilježavanja grobišta, iskazivanje bilo kakve počasti ili sjećanja na pobijene hrvatske vojnike i civile proglašavano je neprijateljskom aktivnošću i strogo kažnjavano. Na taj način oni su trebali ostati bezimeni, dehumanizirani i ozloglašeni sustavnom propagandom užasa.

Hrvatski su politički emigranti odmah poslije rata posjećivali Bleiburško polje i tamošnje groblje, a organizirano i masovno to čine od 1952. godine.

Bleiburg je postao sinonim za hrvatske žrtve i nacionalnu tragediju, a spomenik koji su hrvatski emigranti tamo postavili u svibnju 1977. prihvaćen je kao mjesto sjećanja i molitve za sve ubijene. Bleiburška tragedija stvarni je događaj, ali je i simbol ukupnoga stradanja Hrvata u komunističkom režimu, koje nadilazi zbivanja oko Bleiburga.

Spomenik na Bleiburškom polju je kenotaf, simbol ratnog i poratnog stradanja, ali i simbol nemogućnosti odavanja počasti žrtvama komunističkog režima u Jugoslaviji. Dok su Hrvatskom vladali komunisti, priča o Bleiburškoj tragediji prenosila se šapatom, toliko tiho da mnogi za nju nisu ni čuli.

U Bleiburg se hodočasti skoro 70 godina i zato su besmisleni prigovori kako se tamo ne odaje počast žrtvama, nego ustaškom režimu te kako bi trebalo komemoraciju žrtvama održavati u Teznom. Takav bi prijedlog imao smisla da je izrečen 1952. godine. Tradicija se ne dokida lako kao što se lako niti ne stvara.

Nakon sloma komunističkog režima i raspada jugoslavenske države, nakon pobjede u Domovinskom ratu i stvaranja demokratske Republike Hrvatske, o Bleiburgu se glasno i otvoreno govori.

Svake godine u svibnju mnogi Hrvati masovno hodočaste na Bleiburško polje koje smatraju mjestom posvećenim krvlju svojih bližnjih, odnosno prvom postajom njihova križnoga puta. To je dio njihova identiteta.

Pokrovitelj bleiburške komemoracije je i Hrvatski sabor, s iznimkom u razdoblju od 2012. do 2016. godine kada je SDP-ova većina ukinula pokroviteljstvo. Tako je bilo i ove godine, odnosno u prošlu subotu kada je održana komemoracija žrtvama zločina počinjenih prije 73 godine. U Hrvatskoj više nama šapata, zamijenile su ga rasprave koje se povremeno pretvaraju u viku.

U travnju i svibnju oplakujemo mrtve. Nameću se dvojbe i otvaraju se polemike oko identiteta, temelja hrvatske državnosti, Jasenovca i Bleiburga, pobjede i poraza, dobra i zla.

Ponavljaju se uvijek ispočetka, kao da nikada prije ništa o tome nije rečeno, definicije totalitarizma, osude fašizma i pohvale antifašizma, a sve to uz puno brojki i kalkulacija s malo razumijevanja i s još manje empatije.

Na površinu izbijaju dnevnopolitički interesi i ideološke strasti, dok su žrtve i traume njihovih bližnjih negdje u drugom planu, ako su uopće prisutne. Moralo bi biti drukčije, jer da su žrtve u prvome planu i da se sve naše komemoracije održavaju zbog žrtava, radi mira u dušama i mira u društvu, sve bi drukčije izgledalo.

Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine. Zato je potrebno, ako želimo mir, ako gradimo zdravo i prosperitetno društvo, razviti empatiju, vratiti žrtvu u središnje mjesto svih komemoracija, kako bi to i trebalo biti, kako to zasigurno žele i oni koji te komemoracije organiziraju.

U tom smislu društveno je opravdanije i korisnije tražiti sličnost među žrtvama nego nepostojeće razlike među zločincima.

Na Hrvatskoj televiziji čula se tijekom prošloga tjedna i tvrdnja kako je Vijeće za suočavanje s vladavinom nedemokratskih režima jednoglasno potvrdilo razliku između tih režima odnosno njihove vladavine. Ponovno je, po tko zna koji put, naglašena “razlika” između ustaškog i jugoslavenskog komunističkog režima te automatizmom “razlika između Jasenovca i Bleiburga”.

U “Temeljnim polazištima i preporukama”, odnosno u prvome dijelu “Dokumenta dijaloga” koji je doista jednoglasno prihvaćen uz ostalo piše: “Međutim, samo pitanje kršenja ljudskih prava ne može i ne smije biti relativizirano, bez obzira na spomenute i druge razlike, a ta kršenja ljudskih prava uključuju masovne žrtve obaju nedemokratskih režima, osudu takve prakse te pravnih normi i nezakonitih radnji koje su to omogućile.

Time se iz rasprave odmiču ideološki, vjerski, nacionalni, socijalni i klasni razlozi i objašnjenja te na njima zasnovane osude ili opravdanja. Nema takvoga političkog cilja koji bi opravdao masovne ljudske žrtve i sustavno kršenje temeljnih ljudskih prava.”

Smatram da je ono najvažnije rečeno u posljednjoj citiranoj rečenici kojoj bismo mogli dodati još jednu iz istoga teksta: “Ako je svakomu slobodno zadržati i izražavati vlastito mišljenje o razlikama između fašizma i komunizma, što i pripada polju demokratskih sloboda, neprihvatljivo je javno ne zauzimati jednak pristup prema svim počiniteljima zločinačkih postupaka, ne sagledavati ih na jednak način, odnosno umanjivati ih ili opravdavati nejednakom mjerom.”

Dakle, razlike među zločincima nema, kao što je nema ni među žrtvama, a razlike između totalitarnih i nedemokratskih režima postoje kao što postoje i razlike između teških i smrtonosnih bolesti, na primjer između kuge i kolere.

Puno su veće razlike između slobodnih i neslobodnih naroda, dok prvi svoju povijest pišu i o njoj slobodno govore, drugi je šapuću.

Ivo Lučić / Globus

 

IVO LUČIĆ: Kako je hrvatski idealist pobijedio diktatora

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Svima treba dati dvostruko pravo glasa

Objavljeno

na

Objavio

Počinjem od onoga o čemu bi se svi trebali složiti: Svaki glas trebao bi vrijediti jednako, a to u Hrvatskoj nije slučaj. Osim što u ime lažne političke stabilnosti golemi broj glasova odlazi u vjetar, a nerazumno veliki broj građana ostaje bez predstavnika u Saboru, tu je i problem zastupničkih mjesta koja se mogu dobiti s popustom, za šaku glasova, a koji zatim znaju poslužiti za bestidno krivotvorenje volje birača. To je prvi jaki razlog zašto je referendum nužan.

Što nam kažu podaci DIP-a? Izlaznost je 2016. bila mršavih 52,59 posto, no to nije ništa prema mizernoj izlaznosti hrvatskih građana koji su svoj glas dali kandidatima manjina. Prema DIP-u, manje od 18 posto.

Rekorder je Vladimir Bilek, zastupnik Čeha i Slovaka, 1329 glasova dovoljno za saborsku klupu. Naravno, ukupno najviše dobili su kandidati srpske manjine, Milorad Pupovac solidnih 16.166, dakle, osjetno više od, recimo, Zlatka Hasanbegovića, koji je osvojio 11.898 preferencijalna glasa u II izbornoj jedinici.

No, tu je i ključ Pupovčeva ‘uspjeha’: on je toliko osvojio na listi od tri kandidata u cijeloj Hrvatskoj kao jednoj izbornoj jedinici, dok bi Hasanbegović, tada još na HDZ-ovoj listi, na razini cijele Hrvatske osvojio možda i 10 puta više. Kruške i jabuke.

Nemamo razloga pretpostaviti da ‘manjinci’ ukupno na izbore idu u dramatično manjem postotku nego ostali hrvatski građani. Većina, uključujući i hrvatske Srbe, procjenjuje da vrijeme ne treba gubiti na ono što je ionako sigurno te glasaju za stranačke liste u jednoj od 10 izbornih jedinica, kao i svi ostali. Koliko se njihovih glasova prelilo u stvarna saborska mjesta, nemoguće je pouzdano reći, no nije nerazumno zaključiti da je kumulativni učinak zapravo – dvostruko pravo glasa za nacionalne manjine, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Takav sustav ne postoji nigdje u Europi, usporediv jedino s monarhijama u kojima dio mjesta u parlamentu nasljeđuje plemstvo ili ih imenuje vladar. Jedna od takvih je i Velika Britanija, no tamo Dom lordova ipak ima ograničene ovlasti, može preispitivati, ali ne i izravno spriječiti donošenje zakona. To je, dakle, vrsta razumnog ograničenja koja se ovim referendumom nastoji uvesti u Hrvatskoj.

Drugi razlog za referendum je samo na prvi pogled kontradiktoran: upravo nedostaci ovako postavljenog pitanja mogu isprovocirati temeljitu promjenu izbornog zakona, pa i donošenja posve novog Ustava. O kojim nedostacima se radi?
 Pitanje zagarantiranih mjesta u Saboru je u suštini dvojba trebamo li ili ne pozitivnu diskriminaciju, dakle, po svojem smislu nije pitanje ljudskih prava.

No, ipak, kad god je to moguće, trebamo se držati pravila da dostignutu razinu prava ne valja sužavati, da je rijetko kada dobro vraćati se korak unazad. Ili, ako već moramo, kad god napravimo korak nazad – planirajmo i dva naprijed. Pa tako i u ovom slučaju. Onemogućiti tako izabranim zastupnicima da odlučuju o povjerenju Vladi i proračunu očito nije najsretnije rješenje, jer iz pozitivne diskriminacije u tom trenu prelazimo u negativnu.

Naime, premda manjine kao skupine imaju dvostruko pravo glasa, i dalje su neki od tih glasača kao pojedinci glasali samo za manjinsku listu pa takvima ne smijemo na ovakav način unaprijed uskratiti pravo na predstavnika u Saboru.
Kako ‘popraviti’ rezultat referenduma? Jednostavno: svima treba dati dvostruko pravo glasa.

Dakle, ako Hrvatska procjenjuje nužnim očuvati pozitivnu diskriminaciju manjina, za koje prema mojem mišljenju ne bi trebalo biti dvojbe da moraju imati sigurno mjesto za govornicom u hrvatskom Saboru, tada je nužno za to stvoriti zaseban dom parlamenta. Ne baš House of Lords, ali svakako nešto nalik Županijskom domu kakvog smo već imali, a čiji bi opseg ovlasti bio drugačiji nego Zastupničkog doma – u nečemu uži, a u ponečemu možda i širi.

Sabor bi imao ukupno 120 zastupnika, od toga 20-40 u 0Županijskom domu’ (ili kako god ga nazvali), među kojima bi bili zastupnici manjina, ali i hrvatskih građana koji žive u inozemstvu, tzv. ‘dijaspore’. Manjinci bi istovremeno, kao i svi ostali, glasali i za zastupnike u Zastupničkom domu. Jednaka prava za sve. Time bi se, dakle jednim potezom uhvatilo (najmanje) tri muhe.

Treći razlog za podršku održavanja referenduma, jednog i drugog, bez obzira tko ih organizira, jest duboko uvjerenje da valja njegovati kulturu izravne demokracije, sve u inat moćnicima koji uzimaju sebi za pravo odlučivati smije li narod o nečemu odlučivati ili ne.

Silnicima poput riječkog gradonačelnika Obersnela, koji mimo svakog zakona uzima ovlasti koje pripadaju Gradskoj skupštini, te uzurpira ulogu Ustavnog suda, koji jedini ima pravo odlučiti je li referendumsko pitanje dozvoljivo, takvima mora biti poručeno jasno: Autokracija neće proći!

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Zvonimir Troskot: Uspjet ćemo, narod je uz nas (VIDEO)

 

Ivica Šola: Zašto sam potpisao inicijativu ‘Narod odlučuje’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati