Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Lustracijski efekt LNG-a na Krku

Objavljeno

na

Plutajući LNG terminal u Omišlju na Krku jedini je projekt kojeg je na summitu država inicijative Triju mora u Varšavi prošlog ljeta javno spomenuo američki predsjednik Donald Trump.

Spomenuo ga je u kontekstu ključnih projekata za energetsku neovisnost Europe o Rusiji. Izvjesno, time nije namjeravao izvršiti agresiju na Mirelu Ahmetović, mladu SDP-ovu načelnicu općine Omišalj, tako što će joj plutajućim LNG terminalom pokvariti predivan pogled na zarđala postrojenja DINE Petrokemija.

Vrdoljakovo maslo

U pravom ratu za novu podjelu utjecaja u Europi između SAD-a i Rusije, plin nije samo energent, niti su LNG terminali i plinovodi samo gospodarski projekti. Oni su doslovce postali oružje u bitci za Europu.

Dok se SAD bavio uvođenjem država postkomunističke Europe u NATO i EU, Putinova se Rusija ondje vraćala kapilarno, preko energenata, preko nafte i osobito plina, dovodeći ih u energetsku ovisnost.

Oslanjajući se na stare komunističke strukture koje i dalje upravljaju postkomunističkim državama, u kojima demokratska tranzicija nikada nije završena, Rusija je starim vezama i novim investicijama u ljude (čitaj korupcijom) osvajala utjecaj u politici, obavještajnoj zajednici, medijima, postajala postupno važan ali prikriveni destabilizacijski igrač iznutra. Danas je to popularno nazivati hibridnim ratom.

Jedan od ključnih američkih odgovora bio je projekt izgradnje mreže terminala za ukapljeni plin (LNG) i mreže plinovoda koji će dokinuti ruski monopol na snabdijevanje plinom u državama tzv. nove Europe, a time i njihovu ovisnost o Rusiji. U toj mreži LNG-a, koja nije samo američki koncept, već je ugrađena i u energetsku strategiju EU-a, LNG na Krku je vrlo važan za očuvanje energetske neovisnosti država na uspravnici Jadran -Baltik.

Za Hrvatsku može biti od presudne dugoročne važnosti. Ne samo što je pretvara u značajno energetsko čvorište, već i otvara perspektivu gospodarskog razvoja na tom temelju i čvršćeg povezivanja s državama srednje Europe.

No pitanje je zašto se onda s hrvatske strane izgradnja LNG-a banalizira do te mjere da je u prvom planu bojazan revolucionarne načelnice Omišlja, Mirele Ahmetović da će plutajući LNG proizvesti stres nad ribicama.

A na nedavnom prosvjedu protiv LNG-a oko nje se okupila cijela crvena Rijeka s dijelovima Istre i Gorskog kotara?
Od samog početka projekta, u vrijeme vlade Zorana Milanovića, Hrvatska je igrala dvostruku igru oko LNG-a. Formalno ga je podupirala. Pa je i sam premijer Milanović više puta isticao kako je to strateški projekt. Istinski ga je njegova vlada odugovlačila i opstruirala. Kako?

Pa recimo tako što je ministar zadužen za energetiku u Milanovićevoj vladi bio HNS-ov Ivan Vrdoljak, koji je percipiran i kao glavni čovjek ruskog plinskog lobija u Hrvatskoj (PPD), a za direktora LNG-a u Hrvatskoj imenovan je njegov stranački drug od najvećeg povjerenja Mladen Antunović. Kao da predate mački skrb za male miševe.

Sukladno podjeli uloga, projekt je potpuno opstruiran i blokiran. I to nije bilo jedino pogodovanje Milanovićeve vlade ambicioznim ruskim interesima u Hrvatskoj, a na štetu transatlanske i europske suradnje, u konačnici na štetu zapadne orijentacije Hrvatske u ovom globalnom nadmetanju, a u korist ponovnog uvezivanja u zapadnobalkanski region.

Najozbiljnije je prioritet izgradnje plutajućeg LNG terminala na Krku shvatio kratkotrajni premijer Tihomir Orešković. I to je, čini se, bio i glavni razlog njegova pada. Bilo je očekivano da će Plenkovićeva vlada napokon ozbiljnije prionuti projektu LNG-a. A i SAD je počeo otvoreno požurivati.

No to se nije dogodilo. U vrijeme kada je predsjednik Trump u Varšavi javno naglasio važnost LNG-a na Krku, premijer Plenković je upravo uveo u Vladu Vrdoljakov HNS. Ali i obećao i Vladinom odlukom potvrdio LNG kao strateški projekt. No na jesen su se probudili zeleni aktivisti.

Prostim su okom vidjeli da plutajući LNG terminal izaziva stres kod ribica. A iza te se zabrinutosti prostim okom vidio proruski pogled na budućnost Hrvatske.
Potom se plutajućem LNG-u jednoglasno usprotivila i skupština primorsko -goranske županije. Uključujući i zastupnike HDZ-a.

Nakon ponovljenih požurnica s američke strane, premijer Plenković je nedavno u igru uveo i posebni lex LNG. No dvojbeno je ubrzava li on projekt ili je tek isprika za novo nečinjenje.

Zeleni aktivisti, cijeli SDP, Živi zid, neki pripadnici Mosta, (HDZ to više ne smije javno), predvođeni suvremenom inačicom Rose Luxemburg u vidu načelnice Mirele Ahmetović, odmah su krenuli na Lex. Neće plutajući, već žele kopneni LNG terminal. A on nije moguć. Jer nije isplativ i izgradnja dugo traje.

Nećeš, razbojniče!

Načelnica nas retorikom vraća u doba rane Titove vladavine. Poručuje američkom veleposlaniku Robertu Kohorstu i američkoj izaslanici za energetiku Sue Sarnio da su izjavama o LNG terminalu na Krku izvršili agresiju na njezino malo mjesto. I da će se ona baciti pod bagere da spriječi LNG.

Istodobno u igru ulazi kontroverzna, Gazpromu bliska tvrtka Gasfon – spremna graditi u Omišlju LNG terminal.

Rusko-američki sukob oko LNG-a u Omišlju time je postao sasvim otvoren. A za Hrvatsku će imati i lustracijski efekt. Na LNG-u će se vidjeti tko to ima Zapad samo na usnama, a srce ili dosje u Beogradu. A tko Moskvu u džepu.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Povjerenstvo: Projekt plutajućeg LNG terminala na otoku Krku prihvatljiv je za okoliš

 

Putin i Merkel podržavaju prosvjede protiv LNG terminala na Krku

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ante Gugo: Povijest je u lipnju ispisala obranu od svih optužnica protiv Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Povijest se ponekad zna čudno poigrati datumima i brojevima ili nam možda šalje poruke koje ne znamo prepoznati

Malo je dana u godini na koje se skupi toliko, za nacionalni identitet, značajnih obljetnica kako što je to 20. lipnja. Na taj dan 1928. godine u Beogradu je u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije na hrvatske zastupnike Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu pucao Puniša Račić. Basariček je izdahnuo pet minuta nakon atentata, a Pavle Radić, sinovac Stjepana Radića, preminuo je manje od sata nakon pucnjeva kojima je atentator ciljao samo hrvatske zastupnike.

Naime, Svetozara Pribičevića u toj pucnjavi metak nije ni okrznuo iako je sjedio uz Stjepana Radića koji je umro dva tjedna kasnije. Puniša Račić nakon atentata kroz tzv. ministarsku sobu neometano je izišao iz dvorane Narodne skupštine vičući “Živela Velika Srbija”.

Što je za formiranje hrvatskog nacionalnog identiteta koji se razvijao u jugoslavenskoj državi značio ovaj događaj najbolje govori podatak o tome da je atentator kaznu za to zlodjelo izdržavao u luksuznoj vili na beogradskom Dedinju u nekoj vrsti kućnog pritvora.

Taj događaj vjerojatno je utjecao i na političke stavove pripadnika grupe Fenix koji su 20. lipnja 1972. godine kod Dravograda ilegalno ušli u Jugoslaviju s namjerom pokretanja oružanog ustanka protiv komunističke vladavine. Naivno su vjerovali da je nakon gušenja Hrvatskog proljeća to moguće napraviti. Ta epizoda završila je tragično za sve njezine sudionike, ali je prilično uzdrmala temelje tadašnje jugoslavenske federacije koja je nekoliko godina kasnije prihvatila novi Ustav čije odredbe su omogućile i demokratski proces hrvatskog osamostaljenja kojeg nažalost velikosrpski političari nisu htjeli prihvatiti, pa smo svoju slobodu morali izboriti u Domovinskom ratu. Međutim, sama činjenica da smo proces pokrenuli demokratskim putem i da nismo prvi započeli rat dovela je do relativno brzog međunarodnog priznavanja naše domovine.

Teško je reći jesu li prethodna dva događaja bila povod što je još prije nego smo doživjeli međunarodno priznanje zastava s povijesnim hrvatskim grbom umjesto crvene petokrake bila svečano podignuta na jarbolu ispred sabora 20. lipnja 1990. godine. Međutim, to je jedan od značajnijih događaja u našoj povijesti.

Ova posljednja trećina lipnja bogata je raznim događajima značajnim za našu nacionalnu povijest. Tako se prisjećamo da je 21. lipnja 1992. došlo do vojne akcije “Miljevački plato” koja je sasvim preokrenula tijek Domovinskog rata. Bez uobičajene topničke pripreme pješaštvo uglavnom pričuvnih brigada s područja Šibenika i okolice nanijelo je težak poraz četnicima i JNA. Bio je to početak pripreme sasvim nove taktike ratovanja hrvatskih oružanih postrojba koja je trebala biti usavršavana sve do Oluje kroz akcije od deblokade Dubrovnika, preko Maslenice i Medačkog džepa pa do Bljeska, a na koju neprijateljska strana nije imala odgovor.

Povijest se ponekad zna čudno poigrati datumima i brojevima ili nam možda šalje poruke koje ne znamo prepoznati. Dakle, na isti dan kad je 1992. od okupatora oslobođen Miljevački plati s kojeg je svakodnevno granatiran Šibenik, 22 godine prije, dakle 21. lipnja 1970. godine papa Pavao VI. proglasio je svetim Nikolu Tavelića. Taj prvi hrvatski svetac rođen je u Šibeniku oko 1340. godine. Deklaracija o samostalnosti i suverenosti najznačajniji je akt svake države. Sabor Republike Hrvatske taj akt je donio 25. lipnja 1991. godine.

Taj dan smo kao državni praznik počeli slaviti tek 2002. godine. Teško je povjerovati da postoji sudac koji nije dovoljno obrazovan kako bi vodio računa o simboličnosti pojedinih datuma. Pomalo je nevjerojatno da sutkinja Županijskog suda u Rijeci nije godinu dana ranije znala kako prvo ročište u suđenju Mirku Norcu, prvom hrvatskom generalu optuženom za ratni zločin, zakazuje baš 25. lipnja, dakle na dan kad je Sabor donio Deklaraciju o neovisnosti. Bilo je to vrijeme vladavine bivših komunista koji su naziv Saveza komunista Hrvatske (SKH) promijenili u Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP).

Nema veze s datumima u lipnju, ali je možda zgodno napomenuti kako je Ivica Račan, tadašnji predsjednik SDP-a i hrvatske vlade, optužnicu protiv Norca primio od haške tužiteljice Carle del Ponte 15. siječnja 2001. Taj dan u Hrvatskoj spominjemo kao Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske jer su države tadašnje Europske zajednice (danas Europske unije), 15. siječnja 1992. godine donijele kolektivnu odluku o međunarodnom priznanju Hrvatske, što je pokrenulo lavinu istih takvih odluka u drugim državama.

Bilo bi nepravedno ne spomenuti kako se 22. lipnja u Hrvatskoj obilježava i kao Dan antifašističkog ustanka. Potpuno je za hrvatski nacionalni identitet besmisleno raspravljati je li se taj dan dogodio antifašistički ili komunistički ustanak. Za hrvatsku povijest i za naše nacionalno određenje, posebno za naše određenje prema onima s kojima smo u današnjem svijetu modernih i neograničenih komunikacija osuđeni na suživot, važno je to što postoje oni koji taj datum osporavaju i kao Dan antifašističkog ustanka slave 27. srpnja.

Dokumenti, ali i još živući svjedoci kažu kako je 27. srpnja skupina četnika u blizini Srba pobila Hrvate koji su se vraćali s hodočašća kod crkve Svete Ane u Kosovu kod Knina. Istom prigodom pobili su i neke hrvatske obitelji u obližnjem Borićevcu. U dizanju ustanka 22. lipnja u šumi Brezovica kod Siska sudjelovali su uglavnom Hrvati. U tom događaju sudjelovao je i Janko Bobetko, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske iz vremena Domovinskog rata.

Glavno propagandno uporište velikosrpske političke kamarile bilo je da uspostavljanje hrvatske samostalnosti znači obnovu NDH. Protivnicima hrvatske države i danas je glavna retorička poluga priča o fašizaciji našeg društva. Njima, svejedno izdavali se oni za lijeve ili desne ne političkoj sceni, nikako ne odgovara činjenica da su Hrvati prvi u Europi podigli antifašistički ustanak, da je pokretač tog ustanka 45 godina kasnije bio na čelu Hrvatske vojske koja se borila protiv velikosrpskog fašizma i agresije na Hrvatsku. Oni ne žele priznati da Srbi u Hrvatskoj nemaju pravo monopola na antifašizam. Oni bi i danas htjeli izjednačiti antifašizam i komunizam, i zato im i ne odgovara činjenica o komunističkom progonu Janka Bobetka, pokretača antifašističkog ustanka, zapovjednika Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata i čovjeka čiju optužnicu je reformirani komunist Ivica Račan primio od Carle del Ponte na dan Međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, kad i optužnicu za generala Mirka Norca. Poznato je da je Norac bio najomiljeniji Bobetkov zapovjednik koji je odigrao ključnu ulogu u nekoliko pobjedničkih akcija Hrvatske vojske.

Oni koji ne žele hrvatsku samostalnost i suverenost jako su aktivni u svojim propagandističkim osporavanjima hrvatske države kao demokratske i civilizirane. Oni imaju jake veze u međunarodnim političkim krugovima. Njima se ne možemo suprotstavljati kreiranjem povijesti koja je ovisna o tome na kojoj strani je bio nečiji djed ili rođak.

Povijesne činjenice sasvim dovoljno govore u prilog tome da Republika Hrvatska ima pravo biti ponosna članica demokratskog zapadnog svijeta. Jedino što nam preostaje je da naučimo vlastitu povijest, da je poštujemo i da sami sebi ne budemo najveći neprijatelji nasjedajući na velikosrpsku propagandu.

Blatiti nas u svijetu mogu samo tako ako se protiv laži branimo lažima, jer tada smo u očima svijeta jednaki kao i oni, ili ako šutimo. Dakle, nije problem što oni lažu o nama, nego je problem ako smo mi kao i oni ili ako šutimo. Istina je naš najveći prijatelj i kada je već sama povijest ovako lijepo složila priču o nama mi je samo trebamo naučiti i bez previše strasti uporno ponavljati.

Ante Gugo/vecernji.hr

Hrvatska krv u beogradskoj Skupštini

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Plenkovićeva pobjeda i Dalićkina zadovoljština

Objavljeno

na

Objavio

Nakon 15 mjeseci mogli bismo ustvrditi da smo na samom početku. Dapače mogli bismo reći da je još i gore: Sa samo 1,4 milijarde eura potraživanja, ruske državne banke dobivaju 47 posto vlasništva nad “Novim Agrokorom” te uvjerljivu dominaciju nad najvećom kompanijom u Hrvatskoj i široj regiji. A umjesto DJ-ja Alvareza, mogao bi nam stići DJ Poletajev.

Je li to doista ono “što nam je naša borba dala”? Moramo biti pravedni, Andrej Plenković možda je jedini hrvatski političar za kojeg bih mogao dati ruku u vatru da nije ruski igrač, njemu ruski car Putin zasigurno neće tako lako oprostiti izjave o Donjecku i Krimu.

Neštedimice Plenkovića oko Agrokora napadaju ponajviše oni koji su proteklih mjeseci govorili baš kao da su glasnogovornici Sberbanka i Kremlja, a svjesni toga ili ne, danas zastupaju ruske interese i u vezi LNG terminala.
 Treba priznati, ovakva “jednoglasna” odluka privremenog vjerovničkog vijeća, ako je potvrdi sud, bit će velika Plenkovićeva pobjeda i velika zadovoljština za Martinu Dalić, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Što god govorili protivnici Lexa, činjenica je da je u 14 mjeseci dobavljačima isplaćeno pola milijarde eura, koje inače nikad ne bi dobili, a da se banke još nisu naplatile ni lipe. To je novac koji je uz pomoć Lexa iz ruku bankara iscijedila upravo Martina Dalić.
Naravno, medije mnogo više zanima pola milijarde kuna isplaćenih savjetnicima, onim istima iz njezinog privatnog kružoka, koji su pisali Lex. Nema dvojbe da su nam o tome Dalić i Plenković lagali.

Plenković je morao prepoznati da to što neki pišu zakon od kojeg će kasnije oni sami imati milijunske koristi jednostavno vrišti sukobom interesa. Žalio se na tajming objave e-mailova, no, da je “afera Hotmail” eksplodirala samo nekoliko dana ranije, dok se u Saboru glasalo o opozivu Dalić, pala bi bila i njegova presložena Vlada.

Ovako, Dalić je poslužila kao žrtvena ovca, kako bi se umirili Bogovi za barem privremeni spas samog Plenkovića.
 No, ovo je očito i velika pobjeda Rusa. Ambasador Anvar Azimov ne pojavljuje se više u uniformi s ordenjem kao da je upravo stigao sa srijemskog fronta, no ne ustručava se izjava poput: “Još jednom, Rusija spašava Hrvatsku!” 
Nije to sigurno nešto na čemu će mu Hrvatska biti zahvalna. A kamoli Plenković, koji zna da mu to sad pomaže oko Agrokora, ali mu stavlja i omču oko vrata. Ono što on ne smije, javno govori američki veleposlanik William Robert Kohorst.

Veleposlanici dvije najveće svjetske vojne sile Hrvatsku koriste kao platformu za dokazivanje čiji tata ima većeg, a kako se taj sukob razvija, jasno je da to može biti samo preko hrvatskih leđa.
Washington uspijeva stegnuti NATO-ovski obruč oko Srbije i BiH, skinuta je upravo i prepreka Makedoniji, no Moskva odbija priznati da je to dovoljno jak argument kako bi se povukla na uštrb svojih interesa.

Zapadna fronta, što se njih tiče, prelazi preko Hrvatske. Oni pri tome imaju i jednu presudnu prednost nad Amerikancima: Dok Jenkiji nude vojnopolitički kišobran, pritom gotovo ništa ne ulažu u gospodarstva tih zemalja. Nisu strateški investirali u ništa spomena vrijedno, američkim tvrtkama sve što se može podvesti pod Balkan pada na žutu mrlju.

Baćuške pak, ulažu kao pijani oligarsi, bez obzira kakav je povrat na investiciju i ima li ga uopće. Ruski interesi i u Hrvatskoj se prepoznaju na svakom koraku. Sberbank je Todoriću dao novac kad nitko drugi nije htio. Kao dileri financirali su ovisnika kako bi preuzimao tvrtke koje sebi nije mogao priuštiti. 
Za niz strateških biznisa također su zainteresirani pojedinci usko povezani s ruskim kapitalom.

Danas su na dnevnom redu Agrokor, Uljanik i 3. maj, Ina, tržište prirodnog plina, LNG terminal, sutra možda već HEP ili Janaf. Jasno je da Moskva pronalazi načina kako ostvariti svoj presudni utjecaj, javno ili tajno, na sektore o kojima ovisi hrvatska energetska i nacionalna sigurnost.
Amerikanci sad opet vode u bitki za gradnju LNG terminala, no rat još uvijek nije gotov.

Jasno je u ovom trenu taj terminal ne može biti isplativ te da će ruski glasnogovornici u hrvatskoj politici i medijima svakodnevno lupati po činjenici da će američki ukapljeni plin još dugo biti znatno skuplji od ruskog plina, te da će razliku morati platiti hrvatski potrošači. 
Iako je istina da već i postojanje alternativnog pravca dovodi do snižavanja cijene ruskog plina, apsurdno je da Rusi pobjeđuju Amerikance upravo njihovim najjačim oružjem – tržišnom utakmicom.

Nije li ludo da Azimov poziva Kohorsta da pokažu lovu? Ne počnu li oni i sami aktivnije ulagati u gospodarstva istočne i jugoistočne Europe, jasno je da ovu geopolitičku bitku možda neće izgubiti, ali je sasvim sigurno – neće ni dobiti.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Peruško otkrio novu vlasničku strukturu Agrokora

 

 

Odahni narode, Agrokor je besplatno spašen

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori