Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Minoriziranje jugoslavenskog državnog terorizma

Objavljeno

na

Nakon münchenske presude Perkoviću i Mustaču, koju bi u hrvatskom javnom prostoru najradije zaboravili, pravni zastupnik gospođe Gizele Đureković u tom postupku Siniša Pavlović podsjetio me je na jedan fenomen koji sam već gotovo zaboravila.

To je: sram zbog drugih. Nije to sram zbog bilo čijih riječi ili djela. Jer za tuđe riječi i djela ne odgovaramo. To je sram zbog nekih pojava koje nadilaze razinu individualnih riječi i djela, a koja su toliko izvan civilizacijskih standarda, da zagađaju cijeli prostor s kojeg dolazimo pa i na nas bacaju ljagu. Jer mi smo, eto – odatle.

I zbog njih nas je sram što dijelimo isti prostor, istu državu. Ma koliko drukčiji pa i suprotstavljeni bili – ne želimo čak niti da naši protivnici budu toliko ispod civilizacijske razine. Gospodin Pavlović je spomenuo taj sram zbog drugih, povezano s akrobacijama koje je Perkovićeva obrana izvodila pred münchenskim sudom.

Čini mi se da prilično dobro poznajem, još iz haaške sudnice iz predmeta Blaškić, kakve je sve akrobacije odvjetnik Anto Nobilo spreman izvesti u sudnici ne bi li spasio svoga klijenta, ili „svoju stvar“, što je u njegovu slučaju nerijetko isti cilj.

Može mu se prigovoriti svašta, ali mu se ne može osporiti inteligencija i predanost u bitci za klijenta, osobito ako se bore za „zajedničku stvar“, što je to u münchenskom suđenju agentima udbe Perkoviću i Mustaču, izvjesno bio slučaj.

Ostavljam odvjetniku Pavloviću, da jednog dana, bude li to želio, objavi zbog čega je za vrijeme suđenja, u münchenskoj sudnici osjećao taj univerzalni, dubinski sram, zbog određenih postupaka Perkovićeve obrane. Nakon što su se slegli dojmovi i očekivano kontrolirane, usmjeravane i prigušene reakcije na presudu, mogu reći zbog čega sam ja osjetila taj sram zbog drugih…

Ne potječe u ovom slučaju taj dubinski sram ni od okrivljenika, niti od njihova djela ili njihovih doživotnih kazni (prvostupanjski presuđenih). U svijetu ima toliko sudionika u okrutnim ubojstvima, u povijesti ima toliko totalitarnih režima koji su imali državni stroj za ubijanje političkih protivnika i nepodobnika vladajućoj nomenklaturi, ima toliko dobrovoljaca spremnih da zbog karijere, moći, novca postanu kotačić u tom stroju za represiju i ubijanje, da nema mjesta čuđenju.

Zato nema razloga sramiti se njihovih osobnih izbora u zadanom sustavu. Na neki način čak osjećam sažaljenje pa i neku vrstu nepravde prema Josipu Perkoviću, glavnome simbolu münchenskog procesa – toliko sudionika u zločinu u ime režima, a samo on je prikazan kao krivac.

To me toliko podsjeća na Slobodana Miloševića u Haagu, koji je jedini ostao u sudskoj areni kao simbol zla, a iza njega se sakrio i od osude je amnestiran cijeli ratni velikosrpski stroj, u kojem je Milošević bio samo kotačić, baš kao i Perković u udbaškim likvidacijama.

Doduše, Milošević je bio više pozicionirani kotačić, ali ipak samo dio sustava i dio projekta.

I onda se na kraju, ne bi li spasio sebe, Perkovića odriče i Zoran Milanović, koji bi ga sad osudio i jače nego njemački sudac Dauster. Više od doživotnog, što valjda znači troživotno.

A prije tri godine bio je spreman dovesti Hrvatsku pod EU sankcije i vratiti je u regiju, da bi spriječio Perkovićevo izručenje u München i rasvjetljavanje državnog terorizma komunističke Jugoslavije.

Sram zbog drugih potječe od spoznaje da živim u sredini koja se četvrt stoljeća nakon formalnog pada komunizma nije promijenila, u državi koja se deklarira kao pravna, a to nije. Koja se deklarira kao demokratska, a to nije. Koja je formalno integrirana u EU i NATO, a počiva i dalje na starim zasadima komunističkog totalitarnog režima. Tri su točke s čitanja presude koje potiču na taj institucionalni sram.

Prvo, konstatacija Sudskog vijeća Bavarskoga pokrajinskog suda u Münchenu da su oni sudili u ovom procesu jer hrvatsko državno odvjetništvo 25 godina nakon pada komunizma nije našlo elemenata kaznenog djela ni za ovaj, niti za bilo koji drugi slučaj državnog terorizma iz razdoblja komunističke Jugoslavije, niti za jedno od ubojstava Hrvata – političkih protivnika bivšeg režima, koje je Udba, kao tajna partijska policija, izvela u Hrvatskoj i u zapadnoj Europi.

Samo u Njemačkoj trenutačno se vode istrage 22 takva slučaja, više je istraga u poodmakloj fazi u Austriji (likvidacija studenta teologije Stjepana Crnogorca), Italiji (likvidacija obitelji Ševo uključujući i devetogodišnju djevojčicu Rosemarie). Koliko je likvidacija političkih protivnika u ime režima počinjeno unutar hrvatskih granica, nije čak niti utvrđeno.

DORH ne samo da nije našao elemenata za kazneni progon niti za jednu, već je svojim postupcima opstruirao kazneni progon protiv Perkovića i Mustača, kojeg je vodilo njemačko pravosuđe. Što će reći da institucija koja je ultimativni zaštitnik pravnog poretka Republike Hrvatske, svojim djelovanjem, štiti poredak prethodnog totalitarnog sustava, komunističke Jugoslavije, a na štetu zaštite pravnog poretka Republike Hrvatske.

Drugi je izvor srama konstatacija suca Daustera da u Hrvatskoj sud nije mogao pronaći vjerodostojnog povjesničara koji bi za potrebe procesa napravio elaborat o povijesnom kontekstu zbivanja pa je angažirao jednoga danskog i jednog njemačkog povjesničara.

To govori koliko duboko je hrvatska akademska zajednica pod kontrolom starih komunističkih struktura i koliko je znanstvena spoznaja o jugoslavenskom i hrvatskom komunističkom režimu zatvorena u kanone starog agitpropa na kojem odrastaju nove generacije.

Treći je izvor srama poruka suca Daustera da njemački sud neće propitivati zbog čega hrvatsko državno odvjetništvo nije pokrenulo ovaj i slične procese. To implicira poruku da se u hrvatskom javnom mnijenju propita pozadina tog propusta. Hrvatsko javno mnijenje, hrvatski mediji, čine sve da se ta pitanja ne postavljaju, da se jugoslavenski državni terorizam minorizira, da se sve zaboravi, da se osuđeni Perković i Mustač što prije smjeste u Lepoglavu.

Prvi i najlakši častan potez prema izlazu iz ovog začaranog kruga srama bio bi: da čelni ljudi DORH-a, glavni državni odvjetnik i njegovi zamjenici u kaznenom odjelu podnesu ostavke. Jer, nisu obavili zadaću zaštite pravnog poretka.

No nemam iluzija da bi oni to mogli učiniti. Nije to njihov standard odgovornog postupanja. Ali valja se podsjetiti: i Josip Perković je, kako se pisalo, imao njemačku ponudu da prizna djela, razobliči sustav, pokaje se i nagodi za kaznu od tri godine, koju bi služio u Hrvatskoj.

Ponuda je odbačena s indignacijom. Njemački sud je i bez njega, dublje i preciznije no što se od njega tražilo, rekonstruirao proceduru Udbinih likvidacija, uključujući i likvidaciju Stjepana Đurekovića. Danas Josip Perković može biti sretan bude li pravomoćna presuda donesena nakon samo tri godine pritvora u Njemačkoj, nakon čega ga čeka doživotni zatvor u Hrvatskoj.

A poslije male ljetne stanke Hrvatsku očekuju nove epizode nezaustavljivog serijala. U vidu novih uhidbenih naloga.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Kako je Šešelj ujedinio naše drugove i drugarice

Objavljeno

na

Objavio

Kada se u glavnoj političkoj ulozi nađe Vojislav Šešelj, više uistinu nije važno što je to najpoznatiji četnički vojvoda učinio, nego koja se podvala skriva iza njegova čina. Nije pitanje je li Šešelj spalio ili zgazio hrvatsku zastavu u srbijanskoj skupštini u vrijeme posjeta hrvatskog parlamentarnog izaslanstva? Ili je možda samo to rekao? Pitanje je što je podvala?

Iza Šešeljevih predstava često su se skrivale vrlo velike podvale. Primjerice, njegovo četnikovanje početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bilo je dio ozbiljne, organizirane i sustavne ratne propagande koju su, skrivajući se iza Šešeljeve četničke šubare, vodile obavještajne strukture JNA, kolokvijalno KOS i srpske tajne službe.

Potpora JNA i Srbije

Njegova promocija u značajnu političku figuru u Srbiji potkraj devedesetih bio je Miloševićev pokušaj da stvori “opasniju” političku prijetnju od sebe samog. Njegov proces u Haagu bio je dio sustavne manipulacije starih KOS-ovih struktura, kojom su skrenuli odgovornost za ratne zločine u Hrvatskoj i Srbiji sa sebe samih, s vrha JNA, odmaknuli je od Srbije i prebacili na svoje lokalne potrčke.

Šešeljevo mentalno stanje, na granici između genijalnosti i ludila, uz potrebu stalnog velikosrpskog performansa, činilo ga je idealnim izvođačem. Ali bez potpore JNA i države Srbije u zastrašivanju i progonu vojvođanskih Hrvata, Šešelj bi bio samo ekshibicionist s čestim zatvorskim epizodama.
Jedan od najslikovitijih primjera manipulativnog podmetanja Šešelja i “šešeljevaca” kao glavnih krivaca dogodio se nakon pada i okupacije Vukovara. Tko ne pamti one snimke pijanih četnika, koji odmah asociraju na vojvodu Šešelja, kako s četničkom zastavom hodaju ruševinama grada pjevajući “Druže Slobo, pošalji salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”? Iz te je snimke nastala priča o četnicima koji su bili gospodari života i smrti nakon pada grada, o ubijanjima iz osvete i pijanstva.

No, važno je znati kako je nastala snimka. Nastala je tako što je propagandno odjeljenje JNA, koje su, dakako, vodili oficiri KOS-a, povelo 19. studenog 1991. godine iz Beograda nekoliko srpskih i stranih televizijskih ekipa u razgledavanje “oslobođenog grada”. Nastala je u uvjetima koji su bili pod apsolutnom kontrolom najelitnijih jedinica JNA, u režiji KOS-a, jutro nakon što je u Zagrebu potpisan sporazum o neutralizaciji vukovarske bolnice.
KOS je bio taj koji je poslao skupinu pijanih četnika pravo pred televizijske ekipe koje je doveo u grad. Strani reporteri su vidjeli kako im vojnici JNA donose nove količine pića. Ista skupina četnika, njih tridesetak, snimljena je iz više uglova, na različitim lokacijama. Tako je stvoren dojam da je grad zapravo pod četničkom okupacijom. Dok su oficiri KOS-a pripremali popise za planiranu likvidaciju ljudi koje su smatrali simbolima otpora, ti su pijani četnici unaprijed “slikom” predodređeni da jednoga dana postanu krivci. A slika ih je odmah povezala s njihovim vojvodom Šešeljem. Mozgovi i organizatori egzekucija unaprijed su se zaštitili Šešeljevom šubarom.

Manipulacija kao istina

Ta je manipulacija, učvršćena sudskim procesima u Beogradu, opstala u sudskim procesima u Haagu. S time što nisu mogli dokazati da je Šešelj imao ikakve zapovjedne ovlasti nad četnicima u Vukovaru, baš kao ni u Voćinu, Tovarniku, Bijeljini, Zvorniku, Bosanskom Šamcu…

Bez povezanosti Šešelja s KOS-ovom strukturom, koja je od njega napravila svoj propagandni instrument, putujuće ratno strašilo, nije bilo moguće osuditi ga, dokazati mu izravnu odgovornost za bilo koji zločin. A on je i pred Haaškim sudom odigrao značajnu ulogu: banalizacije rata, suda i srpske odgovornosti. Pa čak i kada je u svojoj obrani (točno) ukazivao na KOS-ovu ulogu u organizaciji zločina – i to je iz njegovih usta zvučalo kao banalizacija.

No, zanimljivo je u kojoj su mjeri hrvatske institucije, od DORH-a nadalje, tu manipulaciju KOS-a i srpskih tajnih službi prihvatile kao vlastitu istinu.

Šešelj nikad nije bio radikalni odmetnik (veliko)srpske politike, nego njezin propagandni instrument i ponekad radikalni glasnogovornik. Zato nije važno je li Šešelj zgazio i spalio hrvatsku zastavu u srpskoj skupštini. Važni su efekti ovog proizvedenog skandala. Važno je, kao onomad u Vukovaru, kakva je slika poslana u svijet.

A ta slika sugerira da Vučiću uistinu nije lako obuzdati svoga političkog oca Šešelja. Pa ga treba razumjeti. Da je Milorad Pupovac glavni zaštitnik hrvatskog državnog dostojanstva od Šešelja. Pa mu treba dati još veću ulogu. Da Hrvatska ugrožava Vučićeve europske napore svakim pokušajem da spere blato jugoslavenske komunističke i velikosrpske propagande s bl. kardinala Alojzija Stepinca, kojeg Vučić smatra gorim od Šešelja. Pa bi trebalo pokazati više razumijevanja za Vučićeve laži.

Recimo tako da se pod okriljem Plenkovićeva HDZ-a okupi još stabilnija i još naprednija koalicija, u kojoj će se naći mjesta i za Anku Mrak-Taritaš s Vesnom Pusić i njihov zahtjev za reviziju Vatikanskih ugovora. Nakon što promisli pola sata, pridružit će im se i Joško Klisović, odnosno Davor Bernardić iz SDP-a. Suglasno će spaliti Šešeljevu sliku. I sve će biti kao prije “mračnih” devedesetih. Sukladno starom partijskom načelu: vremena se mijenjaju, drugovi se rotiraju. I djeca, i djeca – dodala bih.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Iz jednoga totalitarizma u drugi?

Objavljeno

na

Objavio

Novi totalitarizam?

Hrvatski je sabor u petak 13. travnja glasovima 110 zastupnika prihvatio zakon o ratifikaciji tzv. Istanbulske konvencije te je Hrvatska zakoračila u neizvjesnu budućnost.

Ik Sabor

Naime, s vremenom, možda osobito za desetljeće ili dva, postat će svima jasno je li se ili nije Hrvatska obvezala na uvođenje rodne ideologije u zakonodavstvo, obrazovni sustav i javnu kulturu.

Ako se tada pokaže da se tzv. Istanbulska konvencija stvarno odnosila Isključivo na zaštitu i protivljenje nasilju nad ženama i u obiteljima i da nije postala Instrument rodne ideologije, povijest će dati za pravo zagovornicima te konvencije.

Ako se pak pokaže da su tom odlukom otvorena vrata rodnoj ideologiji, svi oni koji su dali svoj glas za ratifikaciju tzv. Istanbulske konvencije bit će prepoznati kao oni koji su u kritičnom trenutku stali protiv dobra čovjeka kao takvoga, protiv hrvatskoga naroda, protiv dobra čovječanstva i protiv zdravoga razuma.

Istodobno bili su za svoje grupne interese i za interese agentura zapadne kulturne revolucije koje novim ideologijama, među kojima važnu ulogu ima rodna ideologija, pripremaju novi svjetski poredak u kojem će biti neizbježan totalitarizam.

Premda u sadašnjem hrvatskom društvu stvarno postoji opći konsenzus da se ne može tolerirati ikakav oblik nasilja nad ženama ni u obiteljima, rasprava u Hrvatskom saboru uoči glasovanja o ratifikaciji tzv. Istanbulske konvencije otkrila je da mnogim zagovornicima te konvencije iz redova zastupnika zaštita od nasilja uopće nije ni približno toliko važna koliko im je zapravo važan obračun s neistomišljenicima, s onima koji se protive ratifikaciji toga dokumenta jer u njemu vide opasnost od nametanja rodne ideologije.

Znatan dio zastupnika zagovornika tzv. Istanbulske konvencije raspravu pred ratifikaciju iskoristio je za vrlo žestoke napade, diskvalificiranje, čak i kroz etiketiranje, za ponižavanje neistomišljenika, kojima je priređen tretman kakav se primjenjuje samo prema smrtnim neprijateljima.

Oni koji se protive rodnoj ideologiji, kako oni u Hrvatskom saboru tako i oni u svim krugovima hrvatskoga društva, pretrpjeli su nečuvenu ideološku verbalnu agresiju, koja se ne samo može, nego i mora prepoznati kao negiranje demokracije, tolerantnosti, pluralnosti, odnosno jednom riječju kao, za sada, verbalni totalitarizam.

Dovođenje u pitanje ravnopravnosti svih građana

Riječi ministrice obitelji da je »Hrvatska potpisivanjem Istanbulske konvencije odabrala svrstati se među civilizirane zemlje koje žele ići naprijed« osim sto su potpuno neprimjerene i nedopustive vrlo su i opasne.

O tobožnjem novom »civilizacijskom« dosegu govorilo je i više zastupnika, a svaki takav govor dijeli ljude na tobože »civilizirane« i »necivilizirane«, tj. na građane prvoga i drugoga reda. Ta jasno je da »necivilizirani« ne mogu biti ravnopravni s »prosvijećenima«, »civiliziranima«.

Takav govor u Hrvatskom saboru ruši hrvatski ustavni poredak i grubo vrijeđa temeljna ljudska prava jer dovodi u pitanje ravnopravnost svih građana. A Hrvatski sabor trebao bi biti povlašten i najodgovorniji prostor u kojem se smišljeno i sustavno njeguju temeljena ljudska prava i ravnopravnost svih hrvatskih građana.

Toleriranje dijeljenja hrvatskih građana na tobože »civilizirane« i »necivilizirane« upravo u tijelu državne vlasti u kojem mora najviše doći do izražaja politički narod i njegovi stvarni interesi veoma je zabrinjavajuće i veoma je teško pomiriti se s činjenicom da vodstvo Hrvatskoga sabora ni mediji nisu prepoznali to očito širenje podjela, mržnje i neprijateljstva u hrvatskom društvu.

Više nego ikad postalo je jasno kako beskrupuloznu, destruktivnu, štetočinsku pa i prema svome narodu izdajničku ulogu igra Katolička Crkva kad je riječ o njenom odnosu prema ljudskim pravima, osobito pravima žena, sekularnosti države, poštivanju izbornoga legitimiteta narodnih zastupnica i zastupnika i autonomnosti političkih institucija«, napisao je u sklopu javne rasprave o tzv. Istanbulskoj konvenciji poznati zastupnik GLAS-a i nikomu ništa, s obzirom na to da njegove tvrdnje nemaju baš nikakvoga pokrića u stvarnosti.

Osim njega i više drugih zastupnika raspravu o ratifikaciji konvencije iskoristilo je za napade na Crkvu, za napade na biskupe, učiteljstvo Crkve, na unutarcrkvene odnose vjernika i crkvenoga učiteljstva…

Komunistički model

Riječi čelnika Kluba zastupnika SDP-a, koji je osnažio novinarsku konstrukciju objavljenu u Novom listu (na koju je upozoreno u prošlom broju GK-a), a te su riječi neki proglasili ponajboljim govorom u raspravi, ulijevale su doslovno strah u kosti neutralnomu promatraču: neodoljiv je dojam da među zastupnicima u Hrvatskom saboru ima ljudi koji bi – po provjerenom komunističkom modelu – Katoličku Crkvu u Hrvatskoj u najmanju ruku stjerali u sakristiju, a možda bi i nekim ljudima iz Crkve bez ikakvoga oklijevanja skidali i glave.

Premda ne misle tako ni svi zastupnici od onih koji su dali glas za ratifikaciju konvencije, i premda se često u Hrvatskom saboru može čuti mnogo toga što je ispod svake razine kulturnoga ophođenja i zdrave pameti, više je nego tužno u 27. godini samostalne Hrvatske doživljavati tako puno isključivosti, zadrtosti i tako nizak stupanj demokratičnosti, tolerantnosti, uvažavanja pluralnosti, poštivanja slobode ispovijedanja vjere i prava društvenoga angažmana svih subjekata u hrvatskom društvu.

Rasprava povodom ratifikacije tzv. Istanbulske konvencije još je jednom potvrdila da je Hrvatska zarobljena u naslijeđenom komunističkom mentalitetu i da se taj mentalitet nevjerojatno spretno uklapa o nove ideologije i nove oblike totalitarizma.

Političari i političke stranke moraju smoči snage, poslušati glas zdravoga razuma, i ne dopustiti da Hrvatska, ne oslobodivši se potpuno jednoga totalitarizma, utone u drugi.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati