Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Minoriziranje jugoslavenskog državnog terorizma

Objavljeno

na

Nakon münchenske presude Perkoviću i Mustaču, koju bi u hrvatskom javnom prostoru najradije zaboravili, pravni zastupnik gospođe Gizele Đureković u tom postupku Siniša Pavlović podsjetio me je na jedan fenomen koji sam već gotovo zaboravila.

To je: sram zbog drugih. Nije to sram zbog bilo čijih riječi ili djela. Jer za tuđe riječi i djela ne odgovaramo. To je sram zbog nekih pojava koje nadilaze razinu individualnih riječi i djela, a koja su toliko izvan civilizacijskih standarda, da zagađaju cijeli prostor s kojeg dolazimo pa i na nas bacaju ljagu. Jer mi smo, eto – odatle.

I zbog njih nas je sram što dijelimo isti prostor, istu državu. Ma koliko drukčiji pa i suprotstavljeni bili – ne želimo čak niti da naši protivnici budu toliko ispod civilizacijske razine. Gospodin Pavlović je spomenuo taj sram zbog drugih, povezano s akrobacijama koje je Perkovićeva obrana izvodila pred münchenskim sudom.

Čini mi se da prilično dobro poznajem, još iz haaške sudnice iz predmeta Blaškić, kakve je sve akrobacije odvjetnik Anto Nobilo spreman izvesti u sudnici ne bi li spasio svoga klijenta, ili „svoju stvar“, što je u njegovu slučaju nerijetko isti cilj.

Može mu se prigovoriti svašta, ali mu se ne može osporiti inteligencija i predanost u bitci za klijenta, osobito ako se bore za „zajedničku stvar“, što je to u münchenskom suđenju agentima udbe Perkoviću i Mustaču, izvjesno bio slučaj.

Ostavljam odvjetniku Pavloviću, da jednog dana, bude li to želio, objavi zbog čega je za vrijeme suđenja, u münchenskoj sudnici osjećao taj univerzalni, dubinski sram, zbog određenih postupaka Perkovićeve obrane. Nakon što su se slegli dojmovi i očekivano kontrolirane, usmjeravane i prigušene reakcije na presudu, mogu reći zbog čega sam ja osjetila taj sram zbog drugih…

Ne potječe u ovom slučaju taj dubinski sram ni od okrivljenika, niti od njihova djela ili njihovih doživotnih kazni (prvostupanjski presuđenih). U svijetu ima toliko sudionika u okrutnim ubojstvima, u povijesti ima toliko totalitarnih režima koji su imali državni stroj za ubijanje političkih protivnika i nepodobnika vladajućoj nomenklaturi, ima toliko dobrovoljaca spremnih da zbog karijere, moći, novca postanu kotačić u tom stroju za represiju i ubijanje, da nema mjesta čuđenju.

Zato nema razloga sramiti se njihovih osobnih izbora u zadanom sustavu. Na neki način čak osjećam sažaljenje pa i neku vrstu nepravde prema Josipu Perkoviću, glavnome simbolu münchenskog procesa – toliko sudionika u zločinu u ime režima, a samo on je prikazan kao krivac.

To me toliko podsjeća na Slobodana Miloševića u Haagu, koji je jedini ostao u sudskoj areni kao simbol zla, a iza njega se sakrio i od osude je amnestiran cijeli ratni velikosrpski stroj, u kojem je Milošević bio samo kotačić, baš kao i Perković u udbaškim likvidacijama.

Doduše, Milošević je bio više pozicionirani kotačić, ali ipak samo dio sustava i dio projekta.

I onda se na kraju, ne bi li spasio sebe, Perkovića odriče i Zoran Milanović, koji bi ga sad osudio i jače nego njemački sudac Dauster. Više od doživotnog, što valjda znači troživotno.

A prije tri godine bio je spreman dovesti Hrvatsku pod EU sankcije i vratiti je u regiju, da bi spriječio Perkovićevo izručenje u München i rasvjetljavanje državnog terorizma komunističke Jugoslavije.

Sram zbog drugih potječe od spoznaje da živim u sredini koja se četvrt stoljeća nakon formalnog pada komunizma nije promijenila, u državi koja se deklarira kao pravna, a to nije. Koja se deklarira kao demokratska, a to nije. Koja je formalno integrirana u EU i NATO, a počiva i dalje na starim zasadima komunističkog totalitarnog režima. Tri su točke s čitanja presude koje potiču na taj institucionalni sram.

Prvo, konstatacija Sudskog vijeća Bavarskoga pokrajinskog suda u Münchenu da su oni sudili u ovom procesu jer hrvatsko državno odvjetništvo 25 godina nakon pada komunizma nije našlo elemenata kaznenog djela ni za ovaj, niti za bilo koji drugi slučaj državnog terorizma iz razdoblja komunističke Jugoslavije, niti za jedno od ubojstava Hrvata – političkih protivnika bivšeg režima, koje je Udba, kao tajna partijska policija, izvela u Hrvatskoj i u zapadnoj Europi.

Samo u Njemačkoj trenutačno se vode istrage 22 takva slučaja, više je istraga u poodmakloj fazi u Austriji (likvidacija studenta teologije Stjepana Crnogorca), Italiji (likvidacija obitelji Ševo uključujući i devetogodišnju djevojčicu Rosemarie). Koliko je likvidacija političkih protivnika u ime režima počinjeno unutar hrvatskih granica, nije čak niti utvrđeno.

DORH ne samo da nije našao elemenata za kazneni progon niti za jednu, već je svojim postupcima opstruirao kazneni progon protiv Perkovića i Mustača, kojeg je vodilo njemačko pravosuđe. Što će reći da institucija koja je ultimativni zaštitnik pravnog poretka Republike Hrvatske, svojim djelovanjem, štiti poredak prethodnog totalitarnog sustava, komunističke Jugoslavije, a na štetu zaštite pravnog poretka Republike Hrvatske.

Drugi je izvor srama konstatacija suca Daustera da u Hrvatskoj sud nije mogao pronaći vjerodostojnog povjesničara koji bi za potrebe procesa napravio elaborat o povijesnom kontekstu zbivanja pa je angažirao jednoga danskog i jednog njemačkog povjesničara.

To govori koliko duboko je hrvatska akademska zajednica pod kontrolom starih komunističkih struktura i koliko je znanstvena spoznaja o jugoslavenskom i hrvatskom komunističkom režimu zatvorena u kanone starog agitpropa na kojem odrastaju nove generacije.

Treći je izvor srama poruka suca Daustera da njemački sud neće propitivati zbog čega hrvatsko državno odvjetništvo nije pokrenulo ovaj i slične procese. To implicira poruku da se u hrvatskom javnom mnijenju propita pozadina tog propusta. Hrvatsko javno mnijenje, hrvatski mediji, čine sve da se ta pitanja ne postavljaju, da se jugoslavenski državni terorizam minorizira, da se sve zaboravi, da se osuđeni Perković i Mustač što prije smjeste u Lepoglavu.

Prvi i najlakši častan potez prema izlazu iz ovog začaranog kruga srama bio bi: da čelni ljudi DORH-a, glavni državni odvjetnik i njegovi zamjenici u kaznenom odjelu podnesu ostavke. Jer, nisu obavili zadaću zaštite pravnog poretka.

No nemam iluzija da bi oni to mogli učiniti. Nije to njihov standard odgovornog postupanja. Ali valja se podsjetiti: i Josip Perković je, kako se pisalo, imao njemačku ponudu da prizna djela, razobliči sustav, pokaje se i nagodi za kaznu od tri godine, koju bi služio u Hrvatskoj.

Ponuda je odbačena s indignacijom. Njemački sud je i bez njega, dublje i preciznije no što se od njega tražilo, rekonstruirao proceduru Udbinih likvidacija, uključujući i likvidaciju Stjepana Đurekovića. Danas Josip Perković može biti sretan bude li pravomoćna presuda donesena nakon samo tri godine pritvora u Njemačkoj, nakon čega ga čeka doživotni zatvor u Hrvatskoj.

A poslije male ljetne stanke Hrvatsku očekuju nove epizode nezaustavljivog serijala. U vidu novih uhidbenih naloga.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Kad fratri slave sultanovu milost

Objavljeno

na

Objavio

Malo što još može razbuditi i naljutiti rastočeni hrvatski politički narod u BiH. Uspjelo je to fratrima fojničkog franjevačkog samostana koji odlučiše ovih dana dati svoj doprinos podčinjavanju vrhovnoj islamskoj vlasti i obilježiti s malim zakašnjenjem 555. obljetnicu fojničke ahdname. Ahdnama je dokument sultanove milosti.

Prema legendi, turski sultan Mehmed II. Osvajač je u jeku svojeg osvajačkog pohoda u Bosni 1463. dao ahdnamu bosanskom franjevcu fra Anđelu Zvizdoviću, obećavši njome franjevcima osobnu zaštitu i sigurnost imovine, dok budu poštovali njegovu vlast. I fojnička je ahdnama, kao i mnoge slične ahdname koje su prije i poslije pojedinim grupama porobljenih naroda izdavali islamski vladari, počivala na konceptu – zimija, podanika nemuslimana koje islamski vladar tolerira dok su pokorni njegovoj vlasti. U gotovo četiri stoljeća osmanske strahovlade i terora nad kršćanima u Bosni i Hercegovini i kasnijih vlada i strahovlada, fojnička je ahdnama zaboravljena.

Podsjetili su na nju vojnici turskog bataljuna UNPROFOR-a, koji su nakon potpisivanja hrvatsko-muslimanskog primirja i Washingtonskih sporazuma 1994. godine razmješteni na području Zenice. Kopije fojničke ahdname dijelili su po okolnim hrvatskim selima. U tadašnjim okolnostima njihova je ahdnama, barem na prvi pogled, imala drukčiji smisao nego u vrijeme kada ju je sultan Mehmed II. Osvajač izdao kao čin svoje milosti prema bosanskim franjevcima, u isto vrijeme kada je dao dekapitirati posljednjeg bosanskog kralja, katolika Stjepana Tomaševića, pogubljivao i protjerivao bosansko katoličko plemstvo, a stanovništvo silom i porezima motivirao na prijelaz na islam.

Europski džihad

Izgledala je kao znak dobre volje i zaštite od stranih i domaćih islamskih boraca mudžahedina, koji su i nakon potpisanog primirja terorizirali Hrvate katolike. Kako mi je svojedobno ispričao vlč. Tomo Knežević, u to vrijeme župnik u Čajdrašu pokraj Zenice, turski su vojnici uistinu čuvali hrvatska sela od upada mudžahedina, sve dok britanski zapovjednik UNPROFOR-a nije potjerao Turke ostavivši Hrvate bez zaštite. Turska vojska bila je u to vrijeme najsekularnija institucija sekularizirane Ataturkove, odnosno Demirelove moderne Turske. Svjedoci govore kako su tadašnji turski vojnici čak imali izvjesnu nelagodu pred kršćanima zbog osvajačkog osmanskog povijesnog nasljeđa u Bosni.

Nasuprot njima, mudžahedini uvezeni pod visokim političkim pokroviteljstvom Alije Izetbegovića su upravo u središnjoj Bosni razvijali koncept novog europskog džihada, veličajući pritom osvajački pohod sultana Mehmeda II. na Europu, i obećavajući učiniti ono što njemu nije uspjelo – osvojiti Rim.

Samo tada to nitko, osim njih samih, nije primjećivao. Ili ako bi i primijetio, nije uzimao ozbiljno. U jeku muslimanko-hrvatskog rata u studenome 1993., grupa boraca muslimanske A BiH upala je u fojnički samostan, u kojem se je čuvala sultanova ahdnama (ili, kako kažu, njezin rekonstruirani prijepis), izdvojili su upravitelje samostana, gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara i fra Leona Migića, i ubili ih u hodniku samostana, pred drugim fratrima i sestrama. Bila je to simbolična poruka da milost sultana Mehmeda II. ne vrijedi više čak niti za franjevce. Ali nitko nije želio ili možda nije niti umio iščitati tu simboličnu poruku.

Uostalom, bio je rat. A i tko je tada uopće od Hrvata i od zapadnjaka znao što je ahdnama? Nisu to vjerojatno znali čak ni turski vojnici koji su godinu dana poslije nosili kopije ahdname po hrvatskim selima, kao poruku da ih sultanova milost i dalje štiti. Dubinsku simboliku je poznavao onaj tko im je podijelio kopije.

U međuvremenu islamski krugovi u BiH, uz stranu asistenciju, iz ahdname su razvili svoj specifični koncept ljudskih prava, koji počiva na milosti islamskoga gospodara. Upakiran je u dakako lažnu priču kako je islam preko ahdnama razvio poštovanje ljudskih prava stoljećima prije Zapada. Riječ je o potpunom izrugivanju zapadnom konceptu univerzalnih prava čovjeka. Govoriti o ahdnami kao o dokumentu zaštite ljudskih prava, znači priznavati vladavinu islama i pravo vladara da udijeli ili uskrati “ljudska prava” nemuslimanima. No iako zvuči nevjerojatno, ta se priča uspješno prodaje…

Reis ef. Kavazović “prodao” ju je čak i papi Frani za posjeta Sarajevu rekavši mu kako bosanskohercegovački muslimani žele posebno graditi odnose s katolicima “u duhu Ahdname sultana Mehmeda el Fatiha”. Papi Frani se priča svidjela pa je i sam u duhu ahdname kao koncepta ljudskih prava pohodio zimus arapske zemlje, prilagodivši tom ljudskopravaškom duhu legendu o susretu sv. Franje Asiškog i egipatskog sultana Al-Malik al-Kamila 2019. godine.

Proljetos, povodom obilježavanja 555. godišnjice fojničke ahdname, bošnjački političar i predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić poručio je kako ona “kako tada, tako i danas, promovira univerzalne vrijednosti, na kojima počivaju sve moderne i napredne države”. Fojnički su fratri odlučili obilježiti 555. obljetnicu sultanove milosti. A ni Rim danas ne izgleda tako daleko kao 1993., kada je tadašnji vođa mudžahedina Abu Maali najavio njegovo osvajanje s oltara crkve u Gučoj Gori.

Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još jedan u nizu BH apsurda

Objavljeno

na

Objavio

Zbog svakodnevnih besmislenosti koje se javljaju, i na kojima životari Bosna i Hercegovina, ta zemlja je danas zemlja apsurda. Zemlja apsurd. Poput prepoznatljivi beha viceva koji nasmijavaju cijeli region bivše yu-zajednice, i apsurdi koji se u BiH čuju, na neki način postaju konkurencija smijehu, i pomalo se ne razlikuje što je apsurd a što je vic. I po tom pitanju Bosna i Hercegovina je sve zagonetnija, sve veći svjetski labirint iz kojeg se teško izlazi.

Jedni teško nađu izlaz, drugi pak ga i ne traže i čine sve da trajno ostanu u njemu. Količine besmisla koje se množe u toj „svjetskoj birtiji” učinile su da je Bosna i Hercegovina sama jedan svjetski besmisao, nelogičnost i apsurd, ovakva kakva je danas i kakvu je u budućnosti vidi, želi, i svim sredstvima nastoji izgraditi najbrojniji njen narod, Bošnjaci.

A upravo ta bošnjačka otimačina, okupacija i besmislena agresija na Bosnu i Hercegovinu, entitet tri suverena i konstitutivna naroda, jučer Muslimana danas Bošnjaka, jučer i danas Hrvata, te jučer i danas Srba, u najvećoj, zapravo jedinoj mjeri učinila je zemlju besmislenom. I dalje je čine apsurdnom, budući da Bošnjaci ne priznaju svoje zablude, dok svoje vojne mogućnosti preuveličavaju mjereći ih dotokom novca iz muslimanskih zemalja, izvoznica radikalnog, i za budućnost svijeta opasnog, islama.

Oslanjanjem i na staru, i nikad više ponovljivu, barem ne u Bosni i Hercegovini, vojno okupatorsku moć Turske, koja se polako sama urušava poput svih diktatorskih režima, Bošnjaci zagrizaju prevelik beha komad, kojeg niti mogu otkinuti, niti mogu sažvakati. Besmisao svih besmisla kojima je Bosna i Hercegovina ispunjena, i s kojima se i dalje puni sve do pucanja poput prenapuhanog balona, je bošnjačko, gotovo, prisilno samonametanje kako su oni domicilni, autohtoni narod u Bosni i Hercegovini. Besmisao svih besmisla koje potežu Bošnjaci.

Uistinu, apsurd kakav može samo da se pojavi, i da ne živi onoliko dugo koliko ga zagovornici besmislom brane, u apsurdnoj Bosni i Hercegovini. Takvim besmislicama, koje su u dimenzijama dječje mašte, pitanje je prave li i jučerašnji Muslimani, koji su i pokrenuli taj apsurd, i današnji Bošnjaci koji ga brane, time sami sebe nekim apsurdom.

Naime, može li se u jednom starom europskom narodu, dugog nacionalnog identiteta, koji se gradi i materijalom prostora na kojem je rastao i izrastao, dogoditi, ma bilo pod kojim uvjetima, da govori o svojoj autohtonosti na kojem živi, a u isto vrijeme pjevati identitetske pjesme genocidno konfesiocidnom okupatoru tih prostora. Nespojivo je nikakvim identitetsko teritorijalnim vezama bošnjačko pjevanje Turskoj, „Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati” i paralelno s tim govoriti da su oni autohtoni beha narod.

Laički zaključujući čovjeka čini autohtonim u najvećoj mjeri autohtonost majke. Ako je Bošnjacima „Turska mati tako je bilo,,,” a po glasnom, zaglušujućem, pjevanju da jest, više su oni onda, zapravo tom pjesmom se izjašnjavaju turskim autohtonim narodom, koji je tu ostao bilo kao okupator, ili bilo kao poturice koje su život spašavale prihvaćanjem islama. Ne može, pa čak ako je Bosna i Hercegovina ostavljena u amanet suvremenom turskom sultanu, Turčin u Bosni i Hercegovini nikako biti autohtoni narod.

I još kad nadalje pjevaju „tako je bilo i tako će ostati” tu je završena priča tko su, što su i s kojih prostora su autohtoni. „Tako je bilo…“ znači bilo je tako kada su došli kao Turci i okupirali zemlju, i „tako će ostati“ kada je opet okupiraju. Što im je i cilj.

Pjevati pjesme najzloglasnijem beha okupatoru svih vremena može samo onaj narod koji se osjeća, i koji jest dio te agresorske nacije, koji je autohton jedino na okupatorskom, turskom, teritoriju.

Graditi samoproglašenu novu naciju, nacionalni identitet na beha prostoru takvim okupacijskim sredstvima, identificiranjem s agresorom, nije ništa drugo već ponovna agresija na autohtoni hrvatski narod, i bošnjački zločinački pokušaj krađe hrvatske autohtonosti, kao i ubijanje Bosne i Hercegovine kakvu je hrvatski narod u polutisućljetnoj turskoj okupaciji uspio obraniti i očuvati u njenoj europskoj i kršćanskoj autohtonosti, identitetu.

Bošnjačka agresivna krađa hrvatske autohtonosti u Bosni i Hercegovini, zapravo je najgrublje, ravno onom turskom, ubijanje hrvatskog nacionalnog, i vjerničkog katoličkog, četrnaestostoljetnog identiteta izgrađenog i življenog na tom eurohrvatskom prostoru. Bošnjačko lutanje u traženju i izgradnji samoizabranog nacionalnog bošnjačkog identiteta je samo od sebe apsurd, napose zbog toga što negira, istinski autohtoni hrvatski identitet. Vezivati svoju autohtonost za teritorij za koji se bez ikakvih povijesnih, kulturni, civilizacijskih i svjetovnih poveznica vežu, te isti taj teritorij ostavljati agresoru u amanet, besmisao je besmisla, kojeg obično okupatori, veleizdajnici, agresori provode u okupiranim narodima.

Ubijanje i trganje autohtonog korijena da bi se na njegovu mjestu zasadio svoj nacionalni bošnjački identitet, muslimanska je agresija na već stari hrvatski postojeći, koji je četrnaest stoljeća vezan za taj teritorij. No jednako tako to je znak da je muslimanski izabir nacionalnog identiteta Bošnjak na neki način najveći apsurd u Daytonskoj Bosni i Hercegovini. Zato što je to i prisila, jer je proveden bez pitanja, bez nekog referenduma o nacionalnom identitetu, unutar muslimanskog naroda. Stoga se tim novim bošnjačkim identitetom agresira i na Muslimane i agresija na autohtonost već četrnaest stoljeća postojećeg hrvatskog. I to je još jedan u nizu beha apsurda, u nizu besmislica kojima napuhavaju Bosnu i Hercegovinu i čine je trajno neodrživom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari