Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Minoriziranje jugoslavenskog državnog terorizma

Objavljeno

na

Nakon münchenske presude Perkoviću i Mustaču, koju bi u hrvatskom javnom prostoru najradije zaboravili, pravni zastupnik gospođe Gizele Đureković u tom postupku Siniša Pavlović podsjetio me je na jedan fenomen koji sam već gotovo zaboravila.

To je: sram zbog drugih. Nije to sram zbog bilo čijih riječi ili djela. Jer za tuđe riječi i djela ne odgovaramo. To je sram zbog nekih pojava koje nadilaze razinu individualnih riječi i djela, a koja su toliko izvan civilizacijskih standarda, da zagađaju cijeli prostor s kojeg dolazimo pa i na nas bacaju ljagu. Jer mi smo, eto – odatle.

I zbog njih nas je sram što dijelimo isti prostor, istu državu. Ma koliko drukčiji pa i suprotstavljeni bili – ne želimo čak niti da naši protivnici budu toliko ispod civilizacijske razine. Gospodin Pavlović je spomenuo taj sram zbog drugih, povezano s akrobacijama koje je Perkovićeva obrana izvodila pred münchenskim sudom.

Čini mi se da prilično dobro poznajem, još iz haaške sudnice iz predmeta Blaškić, kakve je sve akrobacije odvjetnik Anto Nobilo spreman izvesti u sudnici ne bi li spasio svoga klijenta, ili „svoju stvar“, što je u njegovu slučaju nerijetko isti cilj.

Može mu se prigovoriti svašta, ali mu se ne može osporiti inteligencija i predanost u bitci za klijenta, osobito ako se bore za „zajedničku stvar“, što je to u münchenskom suđenju agentima udbe Perkoviću i Mustaču, izvjesno bio slučaj.

Ostavljam odvjetniku Pavloviću, da jednog dana, bude li to želio, objavi zbog čega je za vrijeme suđenja, u münchenskoj sudnici osjećao taj univerzalni, dubinski sram, zbog određenih postupaka Perkovićeve obrane. Nakon što su se slegli dojmovi i očekivano kontrolirane, usmjeravane i prigušene reakcije na presudu, mogu reći zbog čega sam ja osjetila taj sram zbog drugih…

Ne potječe u ovom slučaju taj dubinski sram ni od okrivljenika, niti od njihova djela ili njihovih doživotnih kazni (prvostupanjski presuđenih). U svijetu ima toliko sudionika u okrutnim ubojstvima, u povijesti ima toliko totalitarnih režima koji su imali državni stroj za ubijanje političkih protivnika i nepodobnika vladajućoj nomenklaturi, ima toliko dobrovoljaca spremnih da zbog karijere, moći, novca postanu kotačić u tom stroju za represiju i ubijanje, da nema mjesta čuđenju.

Zato nema razloga sramiti se njihovih osobnih izbora u zadanom sustavu. Na neki način čak osjećam sažaljenje pa i neku vrstu nepravde prema Josipu Perkoviću, glavnome simbolu münchenskog procesa – toliko sudionika u zločinu u ime režima, a samo on je prikazan kao krivac.

To me toliko podsjeća na Slobodana Miloševića u Haagu, koji je jedini ostao u sudskoj areni kao simbol zla, a iza njega se sakrio i od osude je amnestiran cijeli ratni velikosrpski stroj, u kojem je Milošević bio samo kotačić, baš kao i Perković u udbaškim likvidacijama.

Doduše, Milošević je bio više pozicionirani kotačić, ali ipak samo dio sustava i dio projekta.

I onda se na kraju, ne bi li spasio sebe, Perkovića odriče i Zoran Milanović, koji bi ga sad osudio i jače nego njemački sudac Dauster. Više od doživotnog, što valjda znači troživotno.

A prije tri godine bio je spreman dovesti Hrvatsku pod EU sankcije i vratiti je u regiju, da bi spriječio Perkovićevo izručenje u München i rasvjetljavanje državnog terorizma komunističke Jugoslavije.

Sram zbog drugih potječe od spoznaje da živim u sredini koja se četvrt stoljeća nakon formalnog pada komunizma nije promijenila, u državi koja se deklarira kao pravna, a to nije. Koja se deklarira kao demokratska, a to nije. Koja je formalno integrirana u EU i NATO, a počiva i dalje na starim zasadima komunističkog totalitarnog režima. Tri su točke s čitanja presude koje potiču na taj institucionalni sram.

Prvo, konstatacija Sudskog vijeća Bavarskoga pokrajinskog suda u Münchenu da su oni sudili u ovom procesu jer hrvatsko državno odvjetništvo 25 godina nakon pada komunizma nije našlo elemenata kaznenog djela ni za ovaj, niti za bilo koji drugi slučaj državnog terorizma iz razdoblja komunističke Jugoslavije, niti za jedno od ubojstava Hrvata – političkih protivnika bivšeg režima, koje je Udba, kao tajna partijska policija, izvela u Hrvatskoj i u zapadnoj Europi.

Samo u Njemačkoj trenutačno se vode istrage 22 takva slučaja, više je istraga u poodmakloj fazi u Austriji (likvidacija studenta teologije Stjepana Crnogorca), Italiji (likvidacija obitelji Ševo uključujući i devetogodišnju djevojčicu Rosemarie). Koliko je likvidacija političkih protivnika u ime režima počinjeno unutar hrvatskih granica, nije čak niti utvrđeno.

DORH ne samo da nije našao elemenata za kazneni progon niti za jednu, već je svojim postupcima opstruirao kazneni progon protiv Perkovića i Mustača, kojeg je vodilo njemačko pravosuđe. Što će reći da institucija koja je ultimativni zaštitnik pravnog poretka Republike Hrvatske, svojim djelovanjem, štiti poredak prethodnog totalitarnog sustava, komunističke Jugoslavije, a na štetu zaštite pravnog poretka Republike Hrvatske.

Drugi je izvor srama konstatacija suca Daustera da u Hrvatskoj sud nije mogao pronaći vjerodostojnog povjesničara koji bi za potrebe procesa napravio elaborat o povijesnom kontekstu zbivanja pa je angažirao jednoga danskog i jednog njemačkog povjesničara.

To govori koliko duboko je hrvatska akademska zajednica pod kontrolom starih komunističkih struktura i koliko je znanstvena spoznaja o jugoslavenskom i hrvatskom komunističkom režimu zatvorena u kanone starog agitpropa na kojem odrastaju nove generacije.

Treći je izvor srama poruka suca Daustera da njemački sud neće propitivati zbog čega hrvatsko državno odvjetništvo nije pokrenulo ovaj i slične procese. To implicira poruku da se u hrvatskom javnom mnijenju propita pozadina tog propusta. Hrvatsko javno mnijenje, hrvatski mediji, čine sve da se ta pitanja ne postavljaju, da se jugoslavenski državni terorizam minorizira, da se sve zaboravi, da se osuđeni Perković i Mustač što prije smjeste u Lepoglavu.

Prvi i najlakši častan potez prema izlazu iz ovog začaranog kruga srama bio bi: da čelni ljudi DORH-a, glavni državni odvjetnik i njegovi zamjenici u kaznenom odjelu podnesu ostavke. Jer, nisu obavili zadaću zaštite pravnog poretka.

No nemam iluzija da bi oni to mogli učiniti. Nije to njihov standard odgovornog postupanja. Ali valja se podsjetiti: i Josip Perković je, kako se pisalo, imao njemačku ponudu da prizna djela, razobliči sustav, pokaje se i nagodi za kaznu od tri godine, koju bi služio u Hrvatskoj.

Ponuda je odbačena s indignacijom. Njemački sud je i bez njega, dublje i preciznije no što se od njega tražilo, rekonstruirao proceduru Udbinih likvidacija, uključujući i likvidaciju Stjepana Đurekovića. Danas Josip Perković može biti sretan bude li pravomoćna presuda donesena nakon samo tri godine pritvora u Njemačkoj, nakon čega ga čeka doživotni zatvor u Hrvatskoj.

A poslije male ljetne stanke Hrvatsku očekuju nove epizode nezaustavljivog serijala. U vidu novih uhidbenih naloga.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Javor Novak: Ne možeš vjerovati!

Objavljeno

na

Objavio

Misijski ciljevi HRT-a

Dani su sjećanja na žrtvu Vukovara, osamnaestoga, Vukovara i Škabrnje devetnaestoga i Vukovara dvadesetoga. Pale se svijeće i u najmanjim mjestima, širi se dostojanstvo, pijetet s brojnim svjetlucavim lučima, najčešće crveno svjetlonosnim lampionima (boja ljubavi). Tradiciju se poštuje, slobodu vidi kroz prolivenu krv, poginulu mladost i tolike nestale u hrvatskome Staljingradu na Dunavu. Kroz teško plaćenu onu najvišu cijenu, u životima. Odaje se priznanje najboljima i najhrabrijima među nama teonim najvećim patnjama i žrtvama za agresorskog rata. Pamti se i cijeni žrtva Vukovara. Vrijeme ne mijenja na stvari.

Nakon punih dvadeset i sedam godina, riskirao je u vukovarsku lađu od grada, doći, saborski zastupnik i koalicionist Vlade RH, Milorad Pupovac. I to je načelno dobro, zakašnjelo, ali politički oportuno. Odlučio se on tako iznenada u njemu osvanuti, hrabro i uz policijsku zaštitu, pa barem ove godine odraditi uljudbeni dug, upravo na groblju nastalom poslije fašističke Ovčare, nastalog kamom poživinčenih srbskih koljača. I tako, puf, izronio nam je. Kako se A. Plenković pohvalio tim posjetom, znamo i odakle Pupovcu „samostalna“ ideja. Napokon dogodio se Pupovac, ali ne i narod. „Zeru je okasnio“. Ne možeš vjerovati, kud prije? Sad ziher očekuje da ćemo mi doći svijati kralješnicu i paliti svijeće na grobovima pripadnika njegovoga naroda, a među njima toli zvjerskih agresora…

On bi: ti meni – ja tebi, pa smo u dogovornom ratu, svih zaraćenih strana, u građanskome ratu. „Svi se svima trebamo ispričati“ jer smo bili „žrtve krivih politika“ te „ko nas bre…“, ili uz malo Tereezee: „Prijatelji dragi gdje ste?“ Sad ćemo se kao puni pobjednici, posipavati valjda pepelom sljedećih pedeset godina zbog neželjeno poginulih u obrambenome ratu. Isticati treba napuhanih 380.000 izbjeglih Srba iz Knina (po naređenju njihova „rukovodstva“ i pod prijetnjama svoj-svome), a reći ne ćemo ništa o protjeranim Hrvatima (o njih 400.000) iz tzv. republike srpske. Ili kako kaže macan Dodik (lijep li im je i markantan, naročito kada hoda): „To vam dođe milo za drago“.

Ne možeš vjerovati, dio dva: studeni napokon, ali napokon postaje studeni. Od šesnajstoga! A samome ljetu, došao je kraj, od četrnajstoga. Mi ricordo, poslije predstavljanja knjige hrvatske književnice Nevenke Nekić, trinaestoga, izlazak na Trg bio je zamalo infarktan. Na suncu je bilo preko dvadeset celzijusa! Sredinom studenoga. I sada, u samo šest dana, od dvadeset stupnjeva spali smo na snijeg. Dan je u odnosu na ravnodnevnicu s kraja rujna već kraći za sat i po, što će rijet da je noć duga čak trinaest i po sati, a dan tek malo duži od desat sahata. Divno vrime za poć spavat. Za one koji ne vole mrak: početak je to duboka očaja, koji će se vleči, koji bu se vlekel i sebe i mene sve tamo onamo i ovamo do ožujka te djelomičnog povratka svjetla (tek ravnodnevnica). Kako li je tek lijepo raditi i živjeti cijele dane pod umjetnim svjetlom? Putujemo tako na ovom našem plavom planetu (Bože što mu to radimo?) prvo do najduže noći i zanemarivo „dugog“ dana pred sam Božić. A zatim: koliko noći toliko i svjetla tek ondje: krajem ožujka. U međuvremenu, nude nam se obvezne tzv. jutarnje, bormeš celodnevne megle. Kad pitam, zovući iz Zagreba a suseda iz Trgovišća o vremenu, te: „Imaš kaj sunca?“ Te„Kaj je od vremena pri tebi? Kak je?“ On prvo i samo pošuti, kak da sam ga uvredil. Zmisli se potom, nad svom svojom zagorskom sudbinom, bit će da i pogleda gore, valjda, u nebo, pa mi velii sasvim polahke i malankolične: „Vreme je čajno!“

Arsen Dedić

Ne možeš vjerovati, dio tri: ne moreš virovat e, ali pok. Arsen Dedić gotovo da je bolji… bolji je u remiksima onih tolikih svojih starih stvari, a vječno zelenih, ali sada u suvremenim jazz obradama, koje interpretira šaptačica i gđa Gabi. U onim kompozicijama, koje smo mi danas sijedi, nekada vrlo voljeli slušati dok smo bili školarci. Slušati njegove antologijske, a brojne numereu fahu pop glazbe, a sada je to jazz obrada, modernistička i more bitfamilje radi, postavljena. I lipo je da jest, jer Arsen je, ako ga pomno slušate, veći post mortem, nego ča je bija jedinstven i neponovljiv pjesnik i glazbenik i kant auktor za svog na žalost prošlog, zemaljskoga života. Mogu mu parirat samo najveći pjesnici popularne glazbe (Britvić, Fiamengo…), ali malo tko u (para-patetičnoj) izvedbi, intonaciji i vižljastome, premetnutome i neočekivanu stihu… Samo Arsen, Arsen Dedić kao hrvatski McCartney…

Ne možeš vjerovati, dio četiri, jesam li danas već bio usputno spomenuo Šiljka? Mislim sporednog Šiljka, onakovoga bez kojeg Radio Sljeme, a ni HRT uopšte ne mogu. Fućkaš mlađe voditeljice i voditelje te njihov (egzistencijalni) prostor u redakcijama i eteru. Jer, to su misijski ciljevi kuće. Toliko su tupavo unutra svi sretni. Svi osim onih, koji rade mukotrpno, profesionalno i kvalitetno. On je sine qua-qua… Ali samo za kadrove ispale s Univerziteta političkih nauka, Zagreb ili s Filozofskog univerziteta, Zagreb. Sada već u basni, on želi, čak što više, u legendu. Daa, za života, sada i odmah: Svjestan valjda kako će nestati (baš kao da ga nigda ni niti bilo) dok kažeš keks… u samo dva mjeseca otkako napokon prestane… (ezopovski tupiti). I svi su njegovi radio-sljemenski udomitelji oduševljeni danas… jer šef im je tako rekao da imaju biti. Av-av. Tako, para mi se, sve to izgleda podmazano… Zato toli i traje? No iskreno, ako mene upitate, mislim da to nije tako.

Eto, on je ukorovljeno tu i „buši tamo gdje ni burgija ne će“… Jerbo, to su misijski ciljevi kuće. Za budućnost: prostor rado dajemo priučenim starcima, a ne obrazovanim mladcima. kako Europski. Prostor onima za kojeg je čovjek od kapaciteta, likovnjak od struke, čovjek koji ga je uveo na radio, kazao: „To je moja najveća životna grješka.“ Dobro sad, ne ćemo (opet) i o tome… uživajte radije u usiljenom cerekanju istoga, a u jednom predivnom nasilnome jinglu ilitiga zvonjelici. Ide ta zvučna umotvorina ovako: „Hehhehehe, Dobro, staro, Sljeme“ … i kako mu usiljeno, a jeftino podilaziti.

Samo siroti, koji milicijski prekapaju, prevrću i hrane se tuđim životima i kojima je toplo u toj skliskoj juhi (raznih granulacija i konzistencija)…u tim polu-prerađevinama… uprašnjavim, davnim bezvezarijama izama baš svačije osobne špajzete koji od toga staroga papira pokušavaju reciklirati pa sklepavati svoju iznimno izvornu, originalnu i glasovito regionalno duhovitu emisiju, ti i takvi tupci i tupiva misle da su auto-aktualni i auto-duhoviti. Koja pljesnivoća. Kako zaglupljujuća realizacija. I koji vrli egoizam… (l’egoismo è grande, il più grande. Enorme) prema nadolazećim mladim novinarima, voditeljicama, budućim urednicama i urednicima. Zauzeo i parkirao: V. Š. Koja zona? Ma, do daljnjeg.

Floouššš

Ti budući HRT-ovi urednici, jamačno ne će moći dosegnuti sadašnju kvalitetu informativnoga programa, posebno HTV-a. Zatim, što je još jedan detalj za punu sliku onog dijela Prvog programa Hrvatskoga radija, koji u svim vijestima,u i izvan programa, deset do sto puta dnevno, vrti onu zvonjelicu prije prognoze vremena. Floušš… Jedini sam, jer nitko iz te famozne kuće ovo (ni krivo ni dužno) hidrometeorološko evociranje starinskih vodo-kotlića i svog bogatstva sveg njihovoga zvukovlja, ne shvaća i ne primjećuje. Jedini sam dakle koji je to primijetio. Floouššš. Kojemu je taj zvuk – zvuk kotlića, a nikako ne grmljavine. Svi drugi misle valjda da je riječ o grmljavini u crijevima… ne znam samo zać je kotlić vezan s vrimenon? Valjda voda je i jedno i počesto drugo? Ili to grme kućni odvodi?

Svakako, zvuk je dalek od praska reske grmljavine koliko je udaljen kreator (i ovoga) jingla od samog smisla i potrebna realiteta. Zato: A ča ćeš minjat? Ne triiba. Pa nima niti petnajst godin… kak Prvi od programa, čestim jinglom, uporno evocira tu korisnu stambenu napravu. I njen tekući rad. Nadati se zato, da će ta zvonjelica živjeti još dugo-dugo, „da nam živi živi rad“. Floouššš. Naime, na Prisavlju očito više nema ni ton-majstora, ni snimatelja, ni slobodne režije, ni termina za montažu a niti urednika, ostali su samo šefići, šefovi i glavna ravnalica („nema ljudi, nema ljudi predsjedniče“) nema ljudi, koji bi ovaj divni i milozvučni zalogajčić odkreiralii namontirali da bude slušljiv i egzaktan a ne dvojben i asocirajući. Nadati se da će ovaj inspirirajući zvuk vodo-kolokotati još barem deset kratkih godina. Grmljavina i vodokotlić, pa kaj? Sitnica uostalom. Grmaljavina i klokotanje vode za ispiranje, zakaj, kaj to ni jeno (ofrlje) te isto? Nije li?

Javna HRT još nije dosegla, a niti će tako skoro, standard elementarne odgovornosti spram pretplatnika, a to se zaista čuje i valja brdima i dolovima, gradovima i otocima već desetljeće i po. Pretplatnici traže propitivanje onog divnog HRT-ova pravila: „Mi odlučujemo o programskoj politici“. A što to znači u praksi? Drug Tito davno je rekao: „Mi imamo dobre zakone, samo ih još trebamo promijeniti u praksi.“ Ma čujte, a da to nisu more bit oni njihovi, velebni, a misijski ciljevi, one mahom, a zapuštene kuće? Ili v.d. glavna urednica Sljemena Tanja Barandruga Voju drži po naputku ili morti iz onog poznatoga razloga: on zna kada prešutjeti, kada cenzurirati nešto, kada umanjiti a kada se uvući nekome. Posebno Šiljak zna kada donijeti drugi sadržaj i tako zauzeti medijski prostor da u njega ne bi ušao nov, bistar, političko neželjeni ili lucidan sadržaj, onaj iz stvarne kulture. Da se ne bi čulo što narod misli. A što će g. glavna gđa s tim mojim, nekim suvišnim i zelenim, mladim kadrovima? Oni brzaju. Pa njih svemu tome tek treba naučiti (kako se dodvoravati politici) ako žele raditi na HRT-u ili samo na Radio Sljemenu. A učenje je naporno i onda, opet riskiraš, što ako im izleti? Šiljku nikada ne će. On i u snu zna što ide a što ne ide. I ako ga naglo probudite, on će, kao iz Vukmiričine monodrame (Povijest njegove gluposti) hitro odšušljetati devinim labrnjama: „Ono prvo što sam kazao na ovome svijetu bilo je: Šve žnam!“

O HRT-ovoj politici, naročito o sumnjivim i pomno skrivanim posebnim ugovorima, o tzv. liblinzima HRT-a a koje rukovodstvo postavlja i održava na aparatima, pretplatnici me pitaju: Bo zać? (kazali bi Primorci i Bodulija). No, to je taj kor odabranih grla HRT-a. To je misijsko stupovlje (da ne kažem sve same bandere) kuće. Samo rijetki znaju čime su to povlaštenstvo zaslužili. Tako sigurno vjeruje i „we-de 40“ Sljemena, glavna urednica gđa Tanja Barana može biti i došaptavajući glavno-ravnateljstvujući Bačić. Kakvi dakle dragi slušatelji, dragi gledatelji, mili pretplatnici?? Nije li sve ovo dovoljno? Dovoljno čajno? Ponovio bih.

Neodgovornost pretplatnicima

Do kada će se HRT vaditi na osobnu procjenu, do kada će biti neodgovoran svojim pretplatnicima, do kada će isplaćivati specijalne (vrlo masne) ugovore u koje nemamo baš nikakva uvida? Samo HRT ima pravo na tajni dio poslovanja? Do kada će on (starmalo) imitirati jedan veliki RAI, France Televisions, ARD tj. Das Erste?? I što je posebno sporno: HRT je državni medij, dobiva novac iz proračuna, i od reklama, i iz pretplate. Ova posljednja krupnica pokriva čak 90% HRT-ovih svih troškova! Pa kako onda te i takve glavešine… odakle imaju pravo pretplatnike ignorirati? Kako i odakle imaju pravo trabunjati o svojoj „programskoj neovisnosti“… i zaogrtati se naručenim i plaćenim anketama?

Izvolite napokon drugovi, služiti…, a ne profitirati. Izvolite napokon drugovi prestati skrivati tajne ugovore kao komercijalni hiromanti pa čak i utom, hrvatskom kamenom dobu demokracije: izvolite položiti svoje (spiskane) račune. I nemojte se pozivati na neke strane televizije, one u zapadnim zemljama. Mi smo država u kojoj korupcija cvate, mi nismo zemlja zapadne hemisfere, u kojoj novinari u po ure ruše kompromitirane političare, ne samo korumpirane ministre. Pa u nas ne prolaze, ne mogu politički proćini elementarni referendumi… Evo čujem Plenkovića, otvorio sam tv, hladnjak, paštetu… ispričavam se. Moram na jedno…

Sve što je tajno, nije nam dobrodošlo. Sve što skrivate – izaziva opravdanu sumnju. Sve što isplaćujete šiljcima inima i svima ostalima – jest sumnjivo i upitno. Ili nije? Ili vi to možete opravdati? Ili nas možete uvjeriti da Vi ne plaćate ništa, a da neki voditelji imaju organiziran sponzorski program? Kako lijepo. A što ste vi tada? Privatna ili sponzorska platforma za iskorištavanje, kuhinjska daska za sjeckanje sadržaja po volji kuharice? Tko vam pokriva troškove odašiljača za tih sat vremena? Recite nam, opišite nam taj arangeman, ako imate petlje. Ili, neka mladi odlaze ili „ovdje“ čekaju do svoje četrdesete. Kako bi napokon doživjeli(i) svoj trajni posao.To su ti vaši genijalni ciljevi? Misijski ciljevi kuće?

Zašto skrivate povlaštene ugovore?

Ako je sve u redu, sve dobro, zašto skrivate povlaštene ugovore? Ako su to Vaše zvijezde nepromjenjivoga i vječnoga sjaja, zašto ste zajedno s njima u grmlju? A tako ste daleko od nacionalne radio i tv kuće. Usput budi rečeno,smočeni ste i prepoznati i tom čistom floskulom od pojma: javna kuća. Još jednom bijednom i neuvjerljivom sintagmom… iza koje se krije što? Nepristarnost i objektivnost?? Dajte, najte. Ili su i to misijski ciljevi kuće, kako ih slavite. Pa imate svaki mjesec prosvjede pred Vašim portama, koji Vam ponajbolje i realno oslikavaju Vašu punu nepristranost. Imate konkurentske televizije koje bi imale biti pravi zelembaći prema vaših 100 godina televizije i 200 godina radija… a one vas šiju da to nije istina. Već godinama, pogotovu Nova TV.

I sad, što su to u stvari vaši, kre-kreativni ciljevi kuće? Koje kuće? Kakve kuće? Olinjale, desetkovane, popljačkane?? Mislim oni… kako se već uporno hvalite na svojim giga panoima… to su one mete (vidi bogarati, što bi rekao drug maršal) oni ciljevi koje vi ističete ali, hop, tek na trinaestom i posljednjemu mjestu! Sljedeći su to (nedohvatni?) ciljevi, i još pod kobnim brojem 13…„Prokleto 13!“ – pjeva maestro Špišić, šansonijerski, nenadmašno i trešnjevački. Uh, kako vam se samo to omaklo… A mete, a ciljevi, a dometi su vam, kano ste Cape Canaveral: „Očuvati i jačati povjerenje javnosti prema javnome medijskom servisu.“ Zaista, očuvati povjerenje, jer se ono očuvati niti sačuvati odavno se više ne da. Pa još: „Hrvatska radio-televizija dio je europske kulturne stečevine…“stečevine svakako, ali crvene i jednodimenzionalne… s Europom ili bez nje. Zatim: „Svojim kvalitetnim, vjerodostojnim i raznolikim programom…“ aha vjerodostojno, to u HTV-ovu informativnom programu tako rijetko, vrlo rijetko vidimo. Uostalom, kao i kod vašeg političkoga tutora. Stalno govorećega Plenkovića.Veži konja gdje ti…

HRT zatim „…čuva i promiče europske vrijednosti i temeljna prava, nacionalne i kulturne vrijednosti te pridonosi stvaranju suvremenog hrvatskog društva“. Koliko blagoglagoljivih ispraznica na jednom, neistinitu mjestu! Koje su to europske vrijednosti? One zbog kojih imate učestale prosvjede pod prozorima? Nakon tolikih afera, prekida programa, korupcije i sramote s nogometnim kartama, nakon što svi najbolji informativci bježe s HRT-a?? Je li to vaše stvaranje suvremenog hrvatskog društva? Da lakirate i prešućujete i gurate vanjsku produkciju i ne pratite događaje u hrvatskome društvu, a u koje se, eto ovako, deklarativno zaklinjete. Gdje to lutaju vaše kamere i mikrofoni jer uz branitelje ih nema?

Oh, sve ste rekli, predragi. Odavno. Uzdravlje Vam! Živi bili! I stojte mi dobro! Onima, koji Vas jedini stvarno i realno održavaju na životu vi posvećujete ono zadnje mjesto svoje moćne (i predzahodske) tabele. Ploče svih misijskih i mesijanskih ciljeva zbroj. Ma kako Vam se samo otelo i omaklo, ah ta podsvijest… to tako iskreno priznanje: mi vam pretplatnici dođemo kao – trinaesto prase! Od kojeg, doduše, uglavnom vi i živite… Ma kako li fino, li pošteno i lipo. Ki delikac’jun!

Javor Novak/hkv.hr

Aca nedjeljom u dva, Voja subotom u jedan… kad će Pupi još se ne zna

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bošnjaci su odlučili u suštini poniziti Hrvate i u tom poduhvatu nisu prezali ni od čega

Objavljeno

na

Objavio

Bošnjaci su birajući Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva odlučili u suštini poniziti Hrvate i u tom poduhvatu nisu prezali ni od čega.

U fotelju hrvatskoga člana Predsjedništva BiH danas će i službeno zasjesti Željko Komšić, čovjek kojega su Bošnjaci izabrali za svoga drugog člana Predsjedništva BiH. Time je Hrvatima oteta pozicija u kolektivnom šefu države, prekršen je Ustav BiH, Daytonski mirovni sporazum a ignorirana je i presuda Ustavnoga suda u predmetu Ljubić.

Nema nikakve dvojbe da su Komšića izabrali Bošnjaci. Oni to ni ne kriju. Tako se pojašnjava kako je osoba za koju su Hrvati dominantno glasovali – Dragan Čović, u zadnje četiri godine “iritirao Bošnjake”, pa su zbog toga eto Bošnjaci odlučili kazniti Hrvate i pokazati im tko je zapravo gazda u zajedničkoj nam kući.

Tako se na bošnjačkoj političkoj i medijskoj sceni mobiliziralo sve što se mobilizirati moglo da se Hrvatima nametne član Predsjedništva BiH. Zajedno su u taj poduhvat(udruženi zločinački?) ušli radikalni islamisti, bošnjački nacionalisti, bosanski unitaristi, Islamska zajednica, bošnjačke kulturne i intelektualne elite, cjelokupna javnost…

Svi oni su se udružili kako bi se bošnjački narod “podgovorilo” da svoj glas da Komšiću, ne zbog toga što će eto on nešto specijalno učiniti za Bošnjake, nego samo da se “Hrvatima zabije glogov kolac”, kako je to slikovito stajalo na transparentima na Komšićevim predizbornim skupovima.

Bošnjaci su odlučili u suštini poniziti Hrvate i u tom poduhvatu nisu prezali ni od čega.

Širili su kroatofobiju i govor mržnje, huškali, prijetili ratom, bezočno lagali… sve ne bi li potaknuli bošnjački narod da glasuje ne ZA nego PROTIV onoga koga će hrvatski narod izabrati. I uspjeli su.

Bošnjaci znaju što su učinili, jednako kao što su to znali i prva dva puta kad su nametali Komšića i nije ih sram. Niti malo. štoviše, oni se ponose što su uspjeli izvesti tako podlu prijevaru. Toliko se ponose svojim nedjelom da sada žele takav model i ozakoniti. Jer duboko u sebi znaju da su tri puta zapravo prevarili ne samo Hrvate, nego Ustav BiH i Daytonski mirovni sporazum. Prevarili su ideju Bosne i Hercegovine kao domovine triju u svemu jednakopravnih naroda.

Istovremeno, još uvijek se dovoljno glasno ne čuje hrvatski glas koji se zauzima za svoja prava i zaštitu vlastite suverenosti. Sloboda i suverenitet se nikomu ne poklanjaju, a ponajmanje će ih Bošnjaci pokloniti Hrvatima. Da se njih pita, svi Hrvati bi se odselili iz BiH. Tamo gdje su mogli, Bošnjaci su ih protjerali pa danas petljaju kako su se Hrvati eto sami istjerali sa svojih ognjišta.

Zbog toga je danas pravi dan da Hrvati podignu svoj glas i jasno kažu da je Željko Komšić prijevara preko koje neće prijeći šutke. Predugo je šutnja bila “hrvatski odgovor” na sve nepravde koje su nam se kao narodu u BiH događale. Oni koji su samosvjesni i kojima je stalo do sudbine naroda kojem pripadaju danas trebaju podići svoj glas i jasno reći: Komšić nije moj predsjednik, on je prevara i neka ide na čast onima koji su ga kao fenomen smislili. K tomu, hvala i susjedima Bošnjacima jer su nam pokazali što o nama misle.

Hrvatski narod je, povijest je pokazala, najjači kad je najteže, a inauguracija Sejde Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva po treći put je kap koja prelijeva čašu i na taj čin šutnja ne smije biti odgovor. Sada treba pokazati vlastitu snagu i ustati protiv nepravde.

U suprotnom, Hrvati će postati sluge Bošnjacima i vratit ćemo se 500 godina unatrag i od statusa konstitutivnog naroda postati ponovno “raja”. Tu su nam sudbinu Bošnjaci namijenili. Jeste li spremni postati sluge Bošnjacima?

Jurica Gudelj/dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari