Pratite nas

Istaknuto

Višnja Starešina: Miro Kovač testira Vučića

Objavljeno

na

Sasvim doslovce vijest bi glasila: radna skupina EU-a za proširenje je u ponedjeljak skinula s dnevnog reda točku o pripremama za otvaranje poglavlja 23 sa Srbijom. Sjećamo se još, dakako, to je ono famozno poglavlje o pravosuđu i temeljnim slobodama, namjenski kreirano za namjerno usložnjeni hrvatski pristup Europskoj uniji.

[ad id=”93788″]

Amerika je okončala farsu s dnevnicima

Zbog njega su nadležne hrvatske institucije na zahtjev haaškog tužitelja Sergea Bramertza, godinama tražile topničke dnevnike. Dnevnici su se na kraju pokazali nepostojećim, ali tek nakon što je iz Washingtona stigla izravna poruka Londonu da bi sad zbilja farsu trebalo okončati.

Za sljedeće zemlje kandidatkinje, dakle i za Srbiju, postupak je za još nekoliko nijansi usložnjen. One naime moraju otvoriti poglavlje 23 i srodno mu poglavlje 24, koje se odnosi na slobode i sigurnost, da bi uopće mogle započeti pregovore o drugim temama.

Dakle, najprije valja sukladno europskim normama regulirati balkansku postkonfliktnu ostavštinu da bi se moglo prijeći na širu europsku tematiku. I još k tome, ta ista poglavlja 23 i 24 s kojima se otvaraju pristupni pregovori, zatvaraju se posljednja. Da ne bi do kraja zaboravili što su obećali na početku.

Srbija je očekivala i Europska unija je nekako generalno planirala da će pregovore za oba kvalifikacijska poglavlja otvoriti u lipnju. No ta je točka u ponedjeljak nestala s dnevnog reda. Što se zapravo dogodilo?

Mediji sugeriraju: Hrvatska je blokirala Srbiju u otvaranju pristupnih pregovora. No političkoj biti samog događaja mnogo je bliži odgovor: Srbija je blokirala Srbiju.

Učinila je to, između ostalog, donošenjem i zadržavanjem zakona o univerzalnoj jurisdikciji za progon ratnih zločina na teritoriju svih država bivše Jugoslavije, što nije u duhu europske pravne prakse. Osobito je neprilično da to čini država agresor.

Drugi razlog srpske samoblokade je odbijanje provedbe međudržavnih sporazuma o pravu manjina.

Ta „univerzalna jurisdikcija“ je sadržajno bila politički iznimno lukav potez. Država koja je u osvajačkom pohodu na teritorije drugih država, kako bi stvorila i etnički očistila teritorij za veliku Srbiju počinila najteže ratne zločine, 2003. godine je donijela zakon po kojem se proglašava nadležnom za suđenja za sve ratne zločine na cijelom području bivše Jugoslavije.

Alibi za takav potez pronašla je u suradnji s Haaškim sudom.

Izrazila je spremnost da sama sudi počiniteljima zločina na Ovčari, pod monitoringom Haaškog suda, hrvatskih nevladinih udruga, pravnih eksperata… Da bi to mogla činiti trebala joj je „univerzalna jurisdikcija“. A što je učinila potom?

Tko je kriv? Srbija nije!

Iskoristila je sudski proces pred beogradskim sudom za ratne zločine kako bi proizvela i izmanipulirala dokaze i svjedoke za Haaški sud s temeljnom namjerom: svaliti svu odgovornost na izvršitelje, pripadnike srpskih teritorijalaca i paravojnih postrojbi poput tzv. šešeljevaca i otkloniti odgovornost od zapovjedništva JNA, ponajprije od KOS-a kao glavnog planera, organizatora i nadzornika zločina.

Drugi cilj je bio: otkloniti odgovornost od Srbije. Ostvarena su oba cilja, uz snažan pljesak hrvatskih nevladinih udruga, divljenje hrvatskih pravnih eksperata – promatrača suđenja u Beogradu i uz totalnu pasivnost (ako ne i više od toga) hrvatske diplomacije. Za takvu sjajnu suradnju Srbija je dobila monopol nad ključnim dokumentima Haaškog suda koji se tiču zločina u Vukovaru, uključujući i povjerljivi izvještaj forenzičara o Ovčari. Hrvatski se DORH svega toga velikodušno odrekao.

Zakon o univerzalnoj jurisdikciji je i dalje na snazi. Hrvatska vlast je postala svjesna njegovih dometa tek prije šest godina kada je iz Beograda stigla optužnica protiv ratne ravnateljice Vukovarske bolnice dr. Vesne Bosanac, zatim protiv Vladimira Šeksa itd. U slučaju da se zakon ne promijeni, razumno je očekivati takve optužnice protiv vrha HV-a, vrha HVO-a, Armije BiH, kad god se službenom Beogradu ukaže politička potreba ili prilika za destabilizaciju susjedstva.

Takav zakon, koji izlazi iz okvira europskih pravnih standarda, u rukama Srbije je tempirana bomba za stabilnost susjednih država. Ali, zato postoje poglavlja 23 i 24. I zato Hrvatska nije dala zeleno svjetlo Srbiji za otvaranje poglavlja 23.

Prema riječima šefa hrvatske diplomacije Mira Kovača, neće ga niti dati sve dok Srbija ne ukine sporni zakon. I ne samo to. Kovač poručuje da prije otvaranja pregovora o poglavlju 23 „Hrvatska očekuje da Srbija ispuni obveze iz međudržavnog sporazuma o zaštiti manjina i da hrvatska manjina u Srbiji bude zastupljena u Narodnoj skupštini temeljem zakona, kao što taj sporazum predviđa“.

Sudeći po reakcijama, službena Srbija je ostala zatečena zahtjevima, iako su unaprijed najavljeni. Računalo se vjerojatno da će se njihovo ispunjavanje moći razvući do samog završetka pregovora, što je vrlo neizvjestan, a moguće i sasvim nepostojeći rok. Srpska ministrica europskih integracija Jadranka Joksimović nastoji hrvatske zahtjeve svesti na bilateralni spor, kojem ne bi trebalo biti mjesto u pristupnim pregovorima.

No, neprovođenje ratificiranih međudržavnih sporazuma i međunarodnih konvencija nije bilateralni spor, nego nepoštivanje međunarodnih pravnih akata.

Bravo za Kovača!

Hrvatska ne traži nikakva nova manjinska prava za Hrvate u Srbiji, već samo zahtjeva da Srbija provede ono na što se u međudržavnom ugovoru obvezala. Zakon o univerzalnoj jurisdikciji nije bilateralno pitanje, već pitanje standarda pravne države i pitanje regionalne stabilnosti.

Zahtjevi koje je Hrvatska postavila pred Srbiju kao uvjet za otvaranje poglavlja 23 neće u konačnici imati presudnu ulogu u srbijanskom pristupnom procesu, koji vrlo vjerojatno nikad neće završiti punopravnim članstvom. Ali će pokazati koliko je Srbija uopće istinski zainteresirana postati dijelom EU-a, a u kojoj mjeri želi tek koristiti financijsku potporu tijekom pristupnog procesa i koristiti ga za ostvarenje svojih političkih ciljeva u susjedstvu.

No način na koji su postavljeni hrvatski uvjeti, način na koji je obavljena diplomatska priprema tog poteza s drugim državama – članicama EU-a, pokazuje da je promjena temeljne orijentacije hrvatske vanjske politike od „regiona“ prema središnjoj i istočnoj Europi, od Istoka prema Zapadu, koja se dogodila s dolaskom predsjednice Grabar-Kitarović na Pantovčak, dobila suglasje u Banskim dvorima i operativni centar na Zrinjevcu.

Nakon višegodišnje vanjske politike „regiona“, nakon jednogodišnje shizofrenične vanjske politike u kojoj predsjednica vuče na Zapad, Zrinjevac gura na Istok, a Banski dvori se bave izbornom kampanjom, to je iznimno važna poruka.

U trenutku kad Putin optužuje Zapad za rušenje Jugoslavije, kada je Srbija njegov najpouzdaniji i najaktivniji igrač na Balkanu, kad SAD jača obrambene kapacitete tzv. europskih država iz ruskog susjedstva važno je znati – kud plovi ovaj brod.

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Istaknuto

Tko je Božo Kožul – zapovjednik “Tigrova”?

Objavljeno

na

Objavio

Prva gardijska brigada Hrvatske vojske “Tigrovi” obilježila je 27. obljetnicu svog ustroja prigodnom svečanosti u vojarni “Croatia” na kojoj je istaknuto da su pripadnici “Tigrova” dali veliki doprinos u Domovinskom ratu te da je obaveza društva čuvati uspomenu na tu borbenu postrojbu u kojoj je tijekom rata poginulo 367 pripadnika, a njih šest još se vode kao nestali.

Na obilježavanju obljetnice prisustvovao je i posebni savjetnik ministra obrane Božo Kožul, zapovjednik „Tigrova“.

Stožerni brigadir Božo Kožul u “Tigrove” je stupio 5. kolovoza 1990., a general Janko Bobetko imenovao ga je pukovnikom u 21. godini. S 27 godina postao je zapovjednik 1. gardijske brigade, a 2001. godine je umirovljen.

Kožul je svojevremeno govorio kako branitelji u vrijeme naoružanja nisu imali gotovo ništa, tek ono što su naslijedili u Rakitju. “Nije bilo vremena zapovijedati, nešto planirati, sve je bilo stvar dogovora”, rekao je te istaknuo kako su ratovali neiskusni i neškolovani momci protiv oficira JNA.

“1991. godine je važna jer smo bili neslomljivi, dečki su imali veliki duh i domoljublje, vladalo je zajedništvo. Bez 1991. godine, ne bi bilo ni Oluje. Tada je odnos snaga bio 5:1 u korist neprijateljske vojske, dok je za vrijeme Oluje bilo obrnuto”, ocijenio je Kožul.

Božo Kožul umirovljeni je stožerni brigadir, rodom iz Širokog Brijega. Tijekom ratnih godina zapovijedao je 2. i 3. bojnom do samoga kraja, da bi 1995. preuzeo dužnost načelnika Odsjeka za operativno-nastavne poslove sve do 1997. godine, piše Narod.hr

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Istaknuto

5. studenog 1990. – Osnovana 1. gardijska brigada “Tigrovi”

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1990. godine formirana je Jedinica za posebne namjene MUP-a Republike Hrvatske u Rakitju, koja je kasnije prerasla u 1. gardijsku brigadu “Tigrove”.

Bila je formirana od dragovoljaca i dijelova Hrvatske policije. U prvoj fazi svoga djelovanja, kao Jedinica za posebne namjene MUP-a “Rakitje”, izvršavali su delikatne vojno-redarstvene zadaće.

Iza njih su ostale briljantno provedene akcije poput hvatanja Arkana i drugih terorista.

U suradnji sa drugim jedninicama za posebne namjene MUP-a RH proveli su povijesnu akciju na Plitvicama koja je u historiografiji zapamčena kao “Krvavi Uskrs”.

Daljnjim rastom snaga i postupnim formiranjem Hrvatske vojske uvjetovanim stupnjem agresije na Republiku Hrvatsku, “Tigrovi” postaju 1. A brigada ZNG-a, koju čini šest bataljuna (bojni).

Tada su se bojne nazivale prema bazama ili kodnim nazivima i to: 1. bojna-Vrapče (ćukovi), 2. bojna-Rakitje (kosovi), 3. bojna-Pionirac, po Pionirskom gradu (žune), 4. bojna -Kumrovec pa Petruševac (gavranovi), 5. bojna -Vinica kod Varaždina (oblaci) i 6. bojna – Tomislavac po planinarskom domu na Sljemenu (orlovi).

Tijekom ljeta 1991. godine, dio “Tigrova” držao je položaje u Novim Čakovcima, Vukovaru, Dalju, Erdutu, Iloku, Đeletovcima i Tenji.

Tijekom 1991. godine “Tigrovi” su sudjelovali i u borbama na novogradiškom i novljanskom ratištu, te su spriječili namjere banjalučkog da se spoji s bjelovarskim korpusom JNA. Štoviše u operaciji “Orkan ’91” brigada je imala zapaženu ulogu u oslobađanju okupiranog područja. Sredinom 1992. godine brigada je poslana u deblokadu opkoljenog Dubrovnika.

Sve zadatke uspješno su obavili i najjužniji dio Hrvatske je potpuno oslobođen do kraja godine. Godine 1993. dijelovi brigade sudjeluju u operaciji “Maselnica”, a 1994. godine brigada je uglavnom neaktivna te je taj period provela u treningu i opremanju.

Ipak ta godina ostat će upamćena kao ona u kojoj je život izgubio jedan od simbola “Tigrova” – heroj Domovinskog rata Damir Tomljanović Gavran. U operaciji “Bljesak”, “Tigrovi” su bljesnuli na njima poznatom terenu zapadne Slavonije, a kruna njihova djelovanja bila je operacija “Oluja”.

Važno je napomenuti činjenicu koja se se često zaboravlja, a to je da je brigada sudjelovala i u ratnim operacijama u BiH, od operacije “Ljeto ’95” do “Južni potez“. Tijekom Domovinskog rata ime i važnost “Tigrova” gradilo je oko 11 tisuća pripadnika.

U ratnim akcijama Domovinskog rata poginulo je 367 pripadnika Tigrova dok je 1711 ranjeno, a 201 pripadnik je prošao torture logora. Šestorica se još uvijek vode kao nestali, piše vojna povijest

 

Ministar Krstičević čestitao obljetnicu Tigrovima

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari