Pratite nas

Istaknuto

Višnja Starešina: Miro Kovač testira Vučića

Objavljeno

na

Sasvim doslovce vijest bi glasila: radna skupina EU-a za proširenje je u ponedjeljak skinula s dnevnog reda točku o pripremama za otvaranje poglavlja 23 sa Srbijom. Sjećamo se još, dakako, to je ono famozno poglavlje o pravosuđu i temeljnim slobodama, namjenski kreirano za namjerno usložnjeni hrvatski pristup Europskoj uniji.

[ad id=”93788″]

Amerika je okončala farsu s dnevnicima

Zbog njega su nadležne hrvatske institucije na zahtjev haaškog tužitelja Sergea Bramertza, godinama tražile topničke dnevnike. Dnevnici su se na kraju pokazali nepostojećim, ali tek nakon što je iz Washingtona stigla izravna poruka Londonu da bi sad zbilja farsu trebalo okončati.

Za sljedeće zemlje kandidatkinje, dakle i za Srbiju, postupak je za još nekoliko nijansi usložnjen. One naime moraju otvoriti poglavlje 23 i srodno mu poglavlje 24, koje se odnosi na slobode i sigurnost, da bi uopće mogle započeti pregovore o drugim temama.

Dakle, najprije valja sukladno europskim normama regulirati balkansku postkonfliktnu ostavštinu da bi se moglo prijeći na širu europsku tematiku. I još k tome, ta ista poglavlja 23 i 24 s kojima se otvaraju pristupni pregovori, zatvaraju se posljednja. Da ne bi do kraja zaboravili što su obećali na početku.

Srbija je očekivala i Europska unija je nekako generalno planirala da će pregovore za oba kvalifikacijska poglavlja otvoriti u lipnju. No ta je točka u ponedjeljak nestala s dnevnog reda. Što se zapravo dogodilo?

Mediji sugeriraju: Hrvatska je blokirala Srbiju u otvaranju pristupnih pregovora. No političkoj biti samog događaja mnogo je bliži odgovor: Srbija je blokirala Srbiju.

Učinila je to, između ostalog, donošenjem i zadržavanjem zakona o univerzalnoj jurisdikciji za progon ratnih zločina na teritoriju svih država bivše Jugoslavije, što nije u duhu europske pravne prakse. Osobito je neprilično da to čini država agresor.

Drugi razlog srpske samoblokade je odbijanje provedbe međudržavnih sporazuma o pravu manjina.

Ta „univerzalna jurisdikcija“ je sadržajno bila politički iznimno lukav potez. Država koja je u osvajačkom pohodu na teritorije drugih država, kako bi stvorila i etnički očistila teritorij za veliku Srbiju počinila najteže ratne zločine, 2003. godine je donijela zakon po kojem se proglašava nadležnom za suđenja za sve ratne zločine na cijelom području bivše Jugoslavije.

Alibi za takav potez pronašla je u suradnji s Haaškim sudom.

Izrazila je spremnost da sama sudi počiniteljima zločina na Ovčari, pod monitoringom Haaškog suda, hrvatskih nevladinih udruga, pravnih eksperata… Da bi to mogla činiti trebala joj je „univerzalna jurisdikcija“. A što je učinila potom?

Tko je kriv? Srbija nije!

Iskoristila je sudski proces pred beogradskim sudom za ratne zločine kako bi proizvela i izmanipulirala dokaze i svjedoke za Haaški sud s temeljnom namjerom: svaliti svu odgovornost na izvršitelje, pripadnike srpskih teritorijalaca i paravojnih postrojbi poput tzv. šešeljevaca i otkloniti odgovornost od zapovjedništva JNA, ponajprije od KOS-a kao glavnog planera, organizatora i nadzornika zločina.

Drugi cilj je bio: otkloniti odgovornost od Srbije. Ostvarena su oba cilja, uz snažan pljesak hrvatskih nevladinih udruga, divljenje hrvatskih pravnih eksperata – promatrača suđenja u Beogradu i uz totalnu pasivnost (ako ne i više od toga) hrvatske diplomacije. Za takvu sjajnu suradnju Srbija je dobila monopol nad ključnim dokumentima Haaškog suda koji se tiču zločina u Vukovaru, uključujući i povjerljivi izvještaj forenzičara o Ovčari. Hrvatski se DORH svega toga velikodušno odrekao.

Zakon o univerzalnoj jurisdikciji je i dalje na snazi. Hrvatska vlast je postala svjesna njegovih dometa tek prije šest godina kada je iz Beograda stigla optužnica protiv ratne ravnateljice Vukovarske bolnice dr. Vesne Bosanac, zatim protiv Vladimira Šeksa itd. U slučaju da se zakon ne promijeni, razumno je očekivati takve optužnice protiv vrha HV-a, vrha HVO-a, Armije BiH, kad god se službenom Beogradu ukaže politička potreba ili prilika za destabilizaciju susjedstva.

Takav zakon, koji izlazi iz okvira europskih pravnih standarda, u rukama Srbije je tempirana bomba za stabilnost susjednih država. Ali, zato postoje poglavlja 23 i 24. I zato Hrvatska nije dala zeleno svjetlo Srbiji za otvaranje poglavlja 23.

Prema riječima šefa hrvatske diplomacije Mira Kovača, neće ga niti dati sve dok Srbija ne ukine sporni zakon. I ne samo to. Kovač poručuje da prije otvaranja pregovora o poglavlju 23 „Hrvatska očekuje da Srbija ispuni obveze iz međudržavnog sporazuma o zaštiti manjina i da hrvatska manjina u Srbiji bude zastupljena u Narodnoj skupštini temeljem zakona, kao što taj sporazum predviđa“.

Sudeći po reakcijama, službena Srbija je ostala zatečena zahtjevima, iako su unaprijed najavljeni. Računalo se vjerojatno da će se njihovo ispunjavanje moći razvući do samog završetka pregovora, što je vrlo neizvjestan, a moguće i sasvim nepostojeći rok. Srpska ministrica europskih integracija Jadranka Joksimović nastoji hrvatske zahtjeve svesti na bilateralni spor, kojem ne bi trebalo biti mjesto u pristupnim pregovorima.

No, neprovođenje ratificiranih međudržavnih sporazuma i međunarodnih konvencija nije bilateralni spor, nego nepoštivanje međunarodnih pravnih akata.

Bravo za Kovača!

Hrvatska ne traži nikakva nova manjinska prava za Hrvate u Srbiji, već samo zahtjeva da Srbija provede ono na što se u međudržavnom ugovoru obvezala. Zakon o univerzalnoj jurisdikciji nije bilateralno pitanje, već pitanje standarda pravne države i pitanje regionalne stabilnosti.

Zahtjevi koje je Hrvatska postavila pred Srbiju kao uvjet za otvaranje poglavlja 23 neće u konačnici imati presudnu ulogu u srbijanskom pristupnom procesu, koji vrlo vjerojatno nikad neće završiti punopravnim članstvom. Ali će pokazati koliko je Srbija uopće istinski zainteresirana postati dijelom EU-a, a u kojoj mjeri želi tek koristiti financijsku potporu tijekom pristupnog procesa i koristiti ga za ostvarenje svojih političkih ciljeva u susjedstvu.

No način na koji su postavljeni hrvatski uvjeti, način na koji je obavljena diplomatska priprema tog poteza s drugim državama – članicama EU-a, pokazuje da je promjena temeljne orijentacije hrvatske vanjske politike od „regiona“ prema središnjoj i istočnoj Europi, od Istoka prema Zapadu, koja se dogodila s dolaskom predsjednice Grabar-Kitarović na Pantovčak, dobila suglasje u Banskim dvorima i operativni centar na Zrinjevcu.

Nakon višegodišnje vanjske politike „regiona“, nakon jednogodišnje shizofrenične vanjske politike u kojoj predsjednica vuče na Zapad, Zrinjevac gura na Istok, a Banski dvori se bave izbornom kampanjom, to je iznimno važna poruka.

U trenutku kad Putin optužuje Zapad za rušenje Jugoslavije, kada je Srbija njegov najpouzdaniji i najaktivniji igrač na Balkanu, kad SAD jača obrambene kapacitete tzv. europskih država iz ruskog susjedstva važno je znati – kud plovi ovaj brod.

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Istaknuto

HODAK: Oni koji nisu imali za kruzer otišli su iz Hrvatske 1995. na traktorima

Objavljeno

na

Objavio

U Lijevoj i desnoj našoj koplja se i dalje lome oko Istanbulke. Dok u “naprednoj“ Švedskoj dječacima od 5 do 7 godina u školama oblače haljinice kako bi se u najranijoj dobi priviknuli na svoj pravi spol, na brdovitom Balkanu spektar zanimanja puno je širi i maštovitiji.

Recimo, rođendan Jože Manolića, i koliko to košta. Zlobnici tvrde da su ga svjećice na torti koštale puno više nego torta. Nacionalni sindikat policije piše ministru Božinoviću i tvrdi da su “policijski službenici, kojima je to struka i koji redovito sudjeluju u organiziranju i provođenju mjera osiguranja javnih okupljanja, u svezi predmetnog okupljanja, prvotno utvrdili kako u istom javnom okupljanju sudjeluje oko 50.000 ljudi da bi 15-ak minuta poslije tog prvog priopćenja, nakon intervencije iz političkog vrha, taj broj bio smanjen na 5.000 sudionika prosvjeda… što Vam ne ide na čast“. Kako to već ide u razvijenim demokracijama pismo je potpisao Nacionalni sindikat policije, a njih ima previše za bilo kakovu eventualnu “nagradu za hrabro držanje“. Malo mi je nategnuto ono “nakon intervencije iz političkog vrha“. Gdje bi u EU državi politički vrh intervenirao zbog pedesetak tisuća klerofašista. A možda sindikalci misle na KGK i Pantovčak koji je zasigurno najviši “politički vrh“ u Hrvatskoj. Možda misle na 500 metara iznad Banskih Dvora.

Zgodna je vijest iz Lijeve njihove koja je promakla hrvatskoj medijskoj falangi. Naime, na zgradu hrvatskog koncerna Agrama u Banja Luci ispaljen je protutenkovski projektil i to oko ponoći kada, u pravilu, nema Hrvata na poslu. Srećom srpski čuvar nije ozlijeđen. Inače bi u Zagreb hitno doletio GREVIO na čelu sa Carlom de Ponte. Sad zamislite da je neki ustašoid u Mostaru iz praćke pogodio prozorsko staklo na nekom srpskom predstavništvu. Koja bi to vijest bila! Indeks, Telegram, Jutarnji, Slobodanka, Novi list… Puhovski bi grmio na “Otvorenom“, a Dragan Zelić bi se vjerojatno potužio samom Sorošu. Svi bi se sramili. K’o Peđa Grbin. Onako jako muški. Dobro je u nedjelju u Koloseumu Papa Franjo rekao da ga je sram zbog općeg nedostatka srama. Sreća da nije ispaljena raketa iz ruskog sustava S-400 koja ima domet do 600 km. Ta bi preletjela preko Zagreba. A možda i ne bi.

Kada sam već spomenuo Dragana Zelića, zanimljiv je njegov prelazak iz GONG-a u “ligu prvaka“ odnosno u SDP. Dragan me je u neku ruku iznenadio. I to pozitivno. GONG je k’o fol nevladina udruga koja po svojim pogledima i sastavom prije spada u Kapovićevu Radničku frontu nego u sadašnji mlohavi SDP. Srećom da je prelazni rok završen jer bi, ako srce povuče i preostale “neovisne“ gongiće, to moglo označiti kraj jedne važne “nevladine i ne stranačke“ ljevičarske udruge u Hrvata. Sjećam se “skandala“, kolutanja očima, krštenja s tri prsta kada je prilično davno sindikalac Boris Kunst prešao u HDZ. Javnost je bila zgranuta. Rat je bio počeo. HDZ je bio na vlasti. Tuđman – diktator, kojeg se nitko nije bojao. I umjesto u ‘Jugoslavensku sintezu’ nesretni Kunst je otišao ravno na Trg žrtava antifašizma. Jeleni Lovrić, Butkoviću, Feralovcima, “demokratskoj“ ljevici tlak je skočio preko 300 pa je Kunstova zvijezda brzo nestala s hrvatskog političkog neba. Ali Zelićeva tek počinje sjati. ‘Neutralni’ GONG sad zvoni kako već imaju nekoliko gongovaca u raznim strankama. Vi sad pogađajte jesu li te “razne stranke“ na lijevom ili desnom političkom spektru. Uglavnom GONG je bio i bit će ljevičarsko “kukavičje jaje“ u hrvatskom političkom ringu kojeg sve hrvatske vlade uporno hrane iz proračuna vjerujući u fatamorganu kako je riječ o nestranačkoj, objektivnoj i nepolitičnoj udruzi. Uz živog Soroša. I sad je Zelić našao starog prijatelja za novog.

”Amicus certus in re incerta cernitur” napisao je Erazmo Roterdamski. Pravi se prijatelj u nevolji poznaje.

Stalno me svrbi desni kažiprst kojim vas uspješno gnjavim sve ove godine. Ne dam se navući. Barem ne potpuno. Dosta je Istanbulske konvencije. Od sada samo Istanbulska nevjesta. Ja čvrsto držim do svoje riječi. Naime, sva paljba prema dragoj, pastoralnoj i kompromisnoj Konvenciji pada na EU. Nezasluženo. Ona je, međutim, čedo Vijeća Europe, međunarodne organizacije koja nema veze s EU, bavi se ljudskim pravima, sjedište joj je u Strasbourgu, a ima 47 članica, od čega je samo 24 ratificiralo Istanbulku. Od 28 članica Europske Unije ratificiralo je tu musaku 14 članica!!! O tom spektakularnom fijasku naši mediji muče k’o zaliveni. Đakić iz HDZ-a je uvjeren da je od 47 članova Vijeća Europe Konvenciju ratificiralo svih 150 članova. Valjda i Rusija. Žarko Puhovski ne voli reciklirane teme, a što u naravi, Istanbulka i predstavlja. Kako je rekao Zoki za kojim svi pomalo žalimo – ili mi ili oni. Naravno grah se okrenuo “na mi“. Stalni gost ”Otvorenog“ naš Žarko uslišao je uporne pozive Zorana Šprajca i ukazao se na RTL-u. Iz njega je izbijala, kao i obično, ljevičarska blagost, dobrota i pastoralnost. Ne trepnuvši progresivnim jugo-okom, on je proglasio treću generaciju iseljenih Hrvata u Argentini ”ustašama”. Točnije, trećom generacijom ustaša. Treća generacija partizanskih koljača kraj Hude jame otišla je u Argentinu na kruzeru. Oni koji nisu imali za kruzer otišli su iz Hrvatske 1995. na traktorima. A neki nisu otišli nikuda. Evo ih u Zagrebu. Na RTL-u, na HRT-u, u Večernje itd. Tako Goran Gerovac, naš Gero, u svojoj kolumni “Nikad robom“ nariče nad mlakonjama iz njegovog Karlovca. “Intelektualna pustoš…“ Nitko da se hrabro javi. Plevnik… da, na Danka Plevnika misli naš Gera. Bivši novinar Komunista i Borbe još se nije stigao odazvati Gerinom pozivu. Možda za odlazak u šumu… A zadnji urednik Komunista, a danas kolumnist, iako uvijek komunist, Novog lista Branko Mijić pozvan je iz crvene Rijeke na HRT 4 da nas obdari istinom o broju prosvjednika protiv IK. Branko se malo zamislio, počeo brojati na prste, zakolutao progresivnim očima i izbacio brojku 10.000 tisuća – klerofašista. Ostalih 50.000 do 70.000 tisuća čekali su tramvaj. Prije bi dočekali “Tramvaj zvan čežnja“ Tennesseeja Williamsa iz 1951. s Marlonom Brandom kao vozačem, nego ZET-ova bojna kola koja su se jedva uspjela probiti kroz 5.000 tisuća“ zaslijepljenih desničara“ na Jelačić placu.

RH snažno osjeća potrebu za liječnicima i bivšim urednicima Komunista koji se još nisu uspjeli “uhljebiti“ u Večernjaku i Jutarnjem. Strateška podrška Mijiću bila je Jasmina Popović tako da smo ostali na disidentskoj brojci od 10.000 “grla“. Uredničkim propustom Mijića i Jasminu nisu podržali Branimir Pofuk, Igor Mandić, Boris Vlašić, Jelena Lovrić, Matija Babić, Roby Bajruši itd. Stvarno tko je urednik na HRT 4? Google kaže Denis Latin! Morat će Denis drugarskom samokritikom objasniti drugovima što je Mijić htio reći s tih 10.000…

Javio se i obožavatelj IK Krešo Beljak. Okom stručnjaka proglasio je kupnju F-16 totalnim promašajem. Nemaju ugrađen auto-radio i zato ne valjaju! Hoće li se jedan s drugim dovikivati kroz one ogromne kacige? Zašto nismo sklopili posao sa Švedskom? U slučaju rata pomogao bi nam stari prijatelj i vikendaš s Korčule – Carl Bildt. On kuži avione. Toliko je letio ”avijunima” da nije nikada završio fakultet. Kao ni njegov ljevičarski kolega Martin Schulz iz njemačkog SPD-a, s tom razlikom da Martin nije uspio ni maturirati. No, u svakom slučaju prošlotjedne demonstracije protiv IK su raritetne u novijoj hrvatskoj povijesti. Protiv onih koji su na vlasti digli su se njihovi najtvrđi birači. Na jednoj strani gubiš, ali na drugoj dobivaš. Koja je strana važnija u političkom pokeru? Samo da ne prođemo kao Srbija. Dobila je sa 2:0 Nigeriju, a izgubila Kosovo. Treba samo pročitati strastveni komentar Slavice Lukić u Jutarnjem: “Svi uzaludni Plenkovićevi ustupci“. Naša Slavica je srcem i jezikom za Plenkija. I ne treba tome neki poseban komentar. Kad su uz tebe Slavica Lukić, Boris Vlašić, Robert Bajruši, Branimir Pofuk i ostali lijevi falangisti koji za HDZ i Plenkija ne bi dali ni pola trule jabuke onda je to tema za ozbiljnu analizu. Jednom je navodno Toma Bebić napisao (po Anti Gugi) “Trku dobiva konj, a nagradu osvaja jahač“. Možda se trenutno tako osjećaju birači HDZ-a. Oni su dobili zadnjih šest – što lokalnih što državnih izbora. Nagradu su odnijeli drugi – njihovi “jahači“ kao Slavica, Rada, Sanjasvraka, HNS (koji je tradicionalni “jahač“ bez konja za utrku).

Lukička je zgrožena. “Odlazi iz HDZ-a! Izdaja, izdaja!” “Ultra konzervativni prosvjed“. Iza koga stoji katolički kler u Hrvatskoj? Slavica je sigurna da katolici u Italiji i Vatikanu ne stoje iza ovog prosvjeda. Za one u Argentini nije sigurna. Slavica nas blago i majčinski pita zašto nitko nije pročitao IK i njenih 12 poglavlja. IK treba jednostavno “pročitati“, a to su katolici u RH i učinili. Jedna mudra HNS-ovka pročitala je Konvenciju 20 puta, a da je nije uspjela “pročitati“ što sve u njoj piše. I na kraju, kad se podvuče zajednički nazivnik što ostaje? Ljevičari i liberali su za Plenkovića i ratifikaciju. Ali kad dođu izbori ni HDZ ni Plenković njihov glas neće dobiti. A što je dobila Hrvatska? Cinici na fejsu kažu “Hrvatska je postala duševna bolnica otvorenog tipa“. Dubravka Šuica nas tješi “I Tuđman bi tako postupio!“ Što je onda s obitelji koja je protiv IK. Dvije Tuđmanove unuke su bile na prosvjedu. Jedna je čak zbog IK izašla iz HDZ-a. Studentski kapelan Don Stojić kaže: “Ako za naše novinare i političare muško može biti ženko i žensko muško, onda i 50.000 može biti 5.000.“

William Shakespeare je napisao: ”Ako nekog mrzi mnogo ljudi, to mora da je dobar čovjek.“ I ja mislim da je Plenković jako dobar čovjek.

Željko Trkanjec misli da se Hrvatska pokazala vjerodostojnim saveznikom. Naravno, riječ je o Velikoj Britaniji. Hrvatska i vjerodostojnost. Britanci nas vole i cijene. Odmah nakon Srbije, BiH, Slovenije, Makedonije, Kosova dolazimo mi. Zato su nas i razoružavali. Smislili su genijalan plan Z4 kojeg Srbi nisu željeli prihvatiti jer je bio toliko povoljan za Miloševića da je isti mislio kako se radi prijevari i klopki. Čuveni lordovi kroatofobi Owen i Carrington otvoreno su simpatizirali Miloševića. Svaka mirovna inicijativa RH i BiH u svom sastavu je imala bar jednog britanskog diplomata. Sjetite se Paddya Ashdowna i njegove izmišljene salvete na kojoj je Tuđman tobože nacrtao podjelu BiH. Da je taj jeftini trik prošao, naš Paddy pronašao bi još par salveta u kojima je Tuđman “dijelio“ Sloveniju, Austriju i Vatikan.

U Britaniji je otrovan bivši ruski špijun. Munjevitom istragom Englezi su zaključili “da je vrlo visoki stupanj vjerojatnosti kako su to učinili Rusi”. Možda čak i Putin osobno. Nešto slično atomskom oružju koje je posjedovao Sadam Husein. I tko je odmah skinuo gaće? Hrvatska. Vidjela žaba da se konj potkiva pa i ona digla nogu. RH je protjerala trećeg tajnika ruskog veleposlanstva. No, tim vazalskim odnosom prema EU i Britaniji te ubodom komarca pljucnuli smo na sve što su nam Rusi učinili za vrijeme rata. Najviše oružja, najbolje cijene i najbrži rok isporuke. Dok je London slušao Budu Lončara i strogo se držao embarga Vijeća sigurnosti, Moskva je otvorila skladišta bivšeg SSSR-a i dobro nas naoružala. Šimecki u tur trećeg tajnika iz Bosanske ulice je beznačajna gesta s diplomatskog aspekta, ali je u isto vrijeme i znak vazalskog odnosa prema Londonu. A Putin, osim što je sposoban, u isto je vrijeme i zlopamtilo. Ne čudi me što Slovenija nije sudjelovala u tom “plovećem kazalištu“. U njihovom MVP – u ne sjede đaci Mate Granića. To je pokazala i arbitraža oko Savudrijske vale. Još kad pridodamo skoro 25% duga Agrokora dvjema ruskim bankama onda je očito, kako kažu Bračani, da smo ‘debelo falili’. I ne treba nam više neprijatelja. Dosta smo sami sebi, a sada su nam i Rusi. Dobro, da ne bi ispao neki rusofil moram priznati da i Englezi imaju dosta dobrih stvari. Tamo je na snazi Istanbulska konvencija pa je jedna žena stupila u brak sa psom. Ne kaže se je li pas njen ili susjedov. Na fejsu imate zgodne slike s njihovog “vjenčanja“. Ona izgleda sretno, a mladenac je nekako savio rep. Ili se to meni samo čini.

Svojedobno je Madelaine Albright predlagala da se Slobodanu Miloševiću, umjesto u Haagu, sudi u Beogradu. Na pitanje hoće li se isti kriteriji primijeniti onda i na Gotovinu i osumnjičene Hrvate, odgovorila je: “Kako ne, neka i njima sude u Beogradu“.

I na kraju spominjem još samo jedan naslov u Večernjaku. Sebastian Kurz Savezni kancelar Austrije je rekao: “Mir u Europi možemo imati samo s Rusijom, a ne bez nje“. Možda preko Kurza malo zatoplimo naše odnose sa Rusima.

Evo nama Uskrsa! Stoga želim svako dobro i sretan Uskrs svima koji čitaju ovo moje štivo! Neka vas ne ljuti nestašica jaja. Važnije je da naša Vlada napokon pronađe svoja jaja. K’o što su ih pronašli Slovenci. Na Trgu Svetog Petra papa Franjo održao je uskršnju misu pred 5.000 vjernika. Ostalih 150.000 tisuća našlo se tu u šetnji, hranjenju golubova i čekajući “Tramvaj zvan čežnja”. Nazočne su, naime, brojili drugovi iz osiguranja hrvatskog veleposlanstva…

Zvonimir Hodak/7dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Istaknuto

Srami se haški sude, svake suze s našeg lica

Objavljeno

na

Objavio

Pogni glavu haški sude
i sram nek te bude,
zločincima slobodu daješ
a ubijaš časne ljude!

Srami se haški sude,
svake suze s našeg lica,
umjesto da sudiš pravo
postao si ubojica!

Ubio si samo tijelo
al duša se ubit ne da,
što se nekad pravdom zvalo
to je sada jad i bijeda!

Pravda je na koljenima,
ako to se pravda zove
al istinu ti ne možeš
nikad bacit u okove.

Istina ne umire
nit će poražena biti,
ne može se ona sakrit
nit se može zatvoriti!

Istina je sad u nama,
nikad neće umrijet slika,
ubili ste generala
a oživjeli besmrtnika!!!

Velimir Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori