Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Mostarska romansa

Objavljeno

na

Mostarska romansa trajala je jednu večer, ali je bila poučna. Domaćin Dragan Čović je povodom otvaranja mostarskoga gospodarskog sajma lijepo ugostio u restoranu romantična imena tzv. regionalne lidere: novu regionalnu zvijezdu, izbranog srpskog predsjednika Aleksandra Vučića, hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, crnogorskog predsjednika Filipa Vujanovića i svoje domaće jarane Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića.

U romansi nije bilo kosovskih lidera. Ne bi ipak domaćin Čović toliko ljutio svoje srpske jarane. Dosta je što su morali gledati na Zapad odmetnutog Filipa Vujanovića, predsjednika Crne Gore, nekadašnjeg srpskog „drugog oka u glavi“.

Podsjetila me ova večernja mostarska romansa na liderske susrete uoči početka rata u BiH 1992., kada su u sarajevskom Konaku i drugdje neki drugi lideri (Izetbegović stariji, Milošević, Tuđman, Karadžić, Boban), na EU poticaj, vodili razgovore kako urediti BiH.

Zaboravite Cutilera

Kao što je poznato nisu se dogovorili iako su imali svu potporu EU-a da se dogovore. Milošević i Karadžić su tada zagovarali tezu svi Srbi u jednoj državi protiveći se neovisnosti BiH, Izetbegović je pod paravanom građanske BiH zagovarao centraliziranu BiH, ne protiveći se njezinu ostanku u sastavu Miloševićeve Jugoslavije, nadajući se da će dugoročno demografija učiniti Muslimane (tada još nisu bili Bošnjaci) vladarima BiH.

Tuđman (a onda dakako i Boban) su inzistirali na pravu Hrvata na samoodređenje, ostane li BiH u krnjoj Jugoslaviji, a postane li država zahtijevali da bude decentralizirana, s pravom naroda na vlastitu lokalnu upravu (Herceg -Bosna). Nije da baš nisu dogovorili ništa.

Na zahtjev EU-a, usuglasili su se oko određenog papira, modela BiH kantonizirane na nacionalnim načelima. Papir je kasnije dobio europski pečat i prozvan Lisabonskim sporazumom ili Cutileirovim planom. Potpisali su ga svi, ali svatko iz svojih motiva. Srbi su pristali jer su ionako vojskom i oružjem JNA držali cijelu BiH pod kontrolom ili na nišanu, a sporazum uvijek mogu prekršiti kao što su to toliko puta činili nekoliko mjeseci ranije osvajajući hrvatske teritorije.

Izetbegović je pristao, vjerujući da će Srbi odbiti i znajući da uvijek može odustati. Tuđman i Boban su radosno pristali jer je rješenje kantonizirane države bilo baš ono što su priželjkivali, štitilo je temeljne interese Hrvata u BiH i osiguravalo dobru poziciju za budući rasplet. Ali samo na papiru.

Plan je dakako propao jer u tom trenutku nije bio politički realan. Srbi su započeli rat za osvajanje BiH i ostvarenje svojeg primarnog političkog projekta – etnički čiste velike Srbije. Izetbegović je povukao potpis s Lisabonskog sporazuma, jer je decentralizirana BiH bila suprotna njegovim dugoročnim ciljevima BiH pod muslimanskom/bošnjačkom dominacijom.

Hrvati još i danas lamentiraju da je Cutilierov plan bio najbolje rješenje za BiH i da se njegovom primjenom mogao izbjeći rat. No rješenje koje nema tko provesti nije rješenje.

Hrvati? Na papiru sjajno…

Stanje u BiH danas podosta podsjeća na stanje iz vremena nastanka Cutilierova plana. Proces državnog ustrojavanja BiH je zreo za prelazak u novu fazu. Novi ratni sukobi, nižeg intenziteta, kao katalizator tih promjena, nisu isključeni.

Europska unija ponovno ulazi u igru s politikom koja je načelno najbolje rješenje: traži promjenu izbornog zakonodavstva, sukladno presudi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda BiH, čime bi se Hrvatima vratila ravnopravnost u izborima i poziva BiH na EU put kojim bi se ona postupno preustrojila u funkcionalnu europsku državu.

Gledajući u papire, Hrvati stoje sjajno. Po EU mjerilima. Hrvatska je danas članica EU-a, europsku poruku danas na mostarsku večeru nosi hrvatski premijer Andrej Plenković, a ne neki portugalski ambasador Cutiliero.

Poruku o proeuropskom putu BiH ponavlja politički vođa tamošnjih Hrvata Dragan Čović. Ali realno, njezina je težina još manja nego što je bila težina Cutilierovih apela za dogovor prije četvrt stoljeća.

Jer, ta poruka ne zanima ni srpske, niti bošnjačke političke predstavnike i zato je njezina provedbena snaga ravna nuli.

Ili, kako je to u pregovaračkoj maniri svoga oca Alije, s političke pozicije Velikog Vezira, nakon mostarske večere formulirao Bakir Izetbegović: „Od bošnjačke strane se očekuje da pomogne Hrvatima da imaju autentične predstavnike u Predsjedništvu BiH i u domovima naroda. Ja sam kazao što je preduslov s moje strane. Ne smije doći do nikakvih novih entiteta, nikakvih priča o podjeli BiH nikakvih novih referenduma“. Tim „preduslovima“ Izetbegovića mlađeg bilo bi racionalno okončati svaku iluziju o dogovornom europskom putu.

Jer dakako, Srbi neće prihvatiti da prestanu pričati o referendumu kako bi Izetbegović zauzvrat „pomogao“ Hrvatima da dobiju jednakopravno pravo glasa.

Stvarnost je sljedeća: europski put BiH možda može još neko vrijeme funkcionirati kao taktička varijanta no sadržajno je pusta tlapnja. Srbi u BiH, niti Srbija ne žele taj put, ne namjeravaju se odreći niti djelića izgrađene državnosti Republike Srpske, već je samo jačati i zato imaju apsolutnu potporu Vladimira Putina, trenutačno najmoćnijeg globalnog igrača na Balkanu pa i u BiH.

Dodatnu opasnost po europski put BiH i po hrvatske interese predstavlja i mogućnost nove vanjskopolitičke egzibicije njemačke kancelarke Angele Merkel: da nakon što je jučer politikom otvorenih vrata ključeve europske sigurnosti poklonila turskom predsjedniku Erdoganu, sutra preko svojeg pulena Vučića i ideje balkanske subeuropske regije niže brzine, političku skrb nad Balkanom preda ruskom predsjedniku Putinu.

I Bošnjaci protiv EU-a

Bošnjaci/Muslimani u BiH predvođeni Izetbegovićem mlađim, također ne žele biti integrirani u EU na europskim načelima, već sukladno politici svojeg pokrovitelja Erdogana nastoje nametnuti svoja načela, igrajući se pritom naizmjence žrtve i ucjenjivača. Subeuropski balkanski region sporije brzine je Izetbegoviću mlađem jednako prihvatljiv kao što je prije četvrt stoljeća asimetrična jugoslavenska federacija bila prihvatljiva njegovu ocu: jer povezuje muslimanske teritorije na Balkanu i otvara prostor za srednjoročno novo jačanje.

U takvom konceptu za Hrvate kao konstitutivni narod u BiH naprosto nema mjesta. Čovićevo zagovaranje europskog puta u takvom političkom kontekstu nema nikakvu težinu. A s obzirom na njegovu dosadašnju politiku upitno je i koja je zapravo njegova iskonska orijentacija: ne „žmiga“ li pomodno na Zapad, dok ustrajno vozi na Istok?

Jedini iskonski hrvatski saveznik u politici europskog puta na mostarskoj je večeri bio crnogorski predsjednik Filip Vujanović, koji baš kao i svaki osviješteni hrvatski političar zna da jedino SAD može povući i Crnu Goru i BiH na europski civilizacijski put, kao što je prethodno povukao Hrvatsku, države srednje i istočne Europe… A da bi to učinio mora imati globalno relevantan razlog.

Spašavanje Hrvata u BiH to izvjesno nije. Putinovo i Erdoganovo preuzimanje američke zone utjecaja nad Balkanom i osobito nad istočnim Jadranom bi mogao biti dovoljan razlog. Zato je posljednji trenutak da i Hrvatska sabere vlastitu snagu i potraži pouzdana i efikasna savezništva za novu rundu balkanskih događanja koja su na vidiku.
Bruxelleski birokrati to ne mogu biti. Europski lideri to nisu. Mostarska večera to potvrđuje.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim

Objavljeno

na

Objavio

Više je razloga zbog kojih sam posljednjih godina izbjegavala pisati ili javno govoriti o hrvatskom strukturnom i sustavnom odbijanju da se suoči s totalitarnom prirodom komunističkog režima i njegovim zločinima. Ali ovih se dana dogodio razlog da učinim iznimku. U cintoriju crkve u Gračanima, u sjevernom dijelu Zagreba dovršena je spomen-grobnica žrtvama komunističkih vlasti. A to je ipak dijelom bila moja priča.

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim. Zato što se ondje jasno vidi kako su „likvidacije neprijatelja naroda“ bile pomno planirane, pažljivo organizirane i sustavno provođene.

Gračanski zdravstveni inspektor Miroslav Haramija, koji je bio zadužen za organizaciju i nadgledanje pokopa žrtava zabilježio je 20 lokacija masovnih grobnica sa 783 likvidirane žrtve i sačuvao svoje bilješke s označenim mjestima grobnica, zakopavši papire u vrtu. Još 1990. je iskopao i objavio svoje zapise. Nije dočekao da bilo koju od njih otkopaju. No svoja je saznanja prenio na svog zeta Josipa Sečena. A lokalna je zajednica počela komemorirati žrtve.

Gračani su postali moj dosje kada sam nakratko radila u uredu za istraživanje grobnica žrtava komunizma. Osnovan je u predizbornoj 2012. godini, političkim konsenzusom HDZ-a i SDP-a, da bi ga odmah nakon dolaska na vlast Milanovićeva kukuriku koalicija odlučila ugasiti. A mi smo odlučili ne nestati bez bitke.

No nije bilo lako naći saveznika na glasnoj HDZ-ovoj desnici. Jedinog tihog, ali efikasnog i pouzdanog saveznika u političkom spektru našli smo u zastupniku Davoru Ivi Stieru. Uskoro je stigla pismena potpora opstanku Ureda kao politički neovisne ustanove u vidu pisma tadašnjeg šefa kluba zastupnika pučana u Europskom parlamentu Josepha Daula premijeru Zoranu Milanoviću. Gašenje Ureda time nije zaustavljeno, ali dobili smo još koji mjesec. Da iskopamo nešto, u uvjetima snažne difamacijske kampanje i potpune sustavne opstrukcije.

Pokušali smo na velikogoričkom području. I nismo našli ništa. Policijske istrage izmanipulirane iznutra, navodile su na krivi trag i pogrešne lokacije. Ali smo naučili da veliki „mag“ za pronalaženje masovnih grobnica i iskusni operativac Udbe Ivan Grujić ima posebne strojeve – specijalnu sondu i georadar. I da je sve to samo gluma, dok ne nađete kost.
Najsličnije njegovoj specijalnoj sondi bilo je svrdlo za sadnju vinove loze.

Kupili smo taj stroj. Gračani su bili naša lokacija za biti ili ne biti. Promašimo li, znali smo da će nas saborska većina ugasiti prije ljetne stanke, kao nesposobne likove koji traže nepostojeće masovne grobnice. I krenuli smo sa svojim strojem u sondiranje, prema nacrtima M. Haramije. Moji kolege, ravnatelj Tomislav Anić i Miro Landeka svrdlali su u zapuštenom privatnom voćnjaku (zbog grobnice namjerno zapuštenom) usred Gračana, meni je stroj bio fizički prezahtjevan. Nešto je kvrcnulo i na stroju se pojavio zub. Savršeno zdravi, bijeli zub. Na drugoj lokaciji, na Medvednici, stroj je izbacio dio kosti.

Nalaze smo najprije pokazali predsjedniku Upravnog vijeća Ureda Andriji Hebrangu. „Što je to?, Otkud vam ?“- pitao je sve crveniji Hebrang. A kad smo mu rekli da smo kupili i stroj koji stopostotno detektira masovne grobnice, naš predsjednik Upravnog vijeća je pao u polukomu:“ Georadar ste kupili? Koliko to košta? Znate li vi za javnu nabavu. Uništit će nas.“ Naš stroj je koštao oko 150 kuna. Zahvaljujući njemu mogli smo mirno zatražiti od Grujića ekshumaciju grobnica Krivićev brijeg i Obernjak u Gračanima. I tako je počelo, sustavu unatoč.

Dobili smo vrijeme za sljedeći cilj: pronaći mjesto za dostojan ukop, mjesto memorije. Pronašli smo ga u cintoriju crkve u Gračanima. Lokalna zajednica, župnik, Ured nadbiskupijskog duhovnog stola, svi čija je suglasnost bila potrebna, bili su više nego spremni na suradnju, sretni što mogu sudjelovati. I do jeseni su ishođene sve dozvole. Ali je i zakon o ukidanju Ureda ponovo pušten u saborsku proceduru.

Pokušali smo prije izvjesnog kraja još nešto – urediti zajedničku memorijalnu grobnicu, ali i označiti mjesta onih skrivenih masovnih grobnica. Da budu mjesta sjećanja i spoznaje. Akademik Branko Kincl, član našeg Upravnog vijeća iznimno se angažirao da stignemo rok do Božića 2013. Tadašnji njemački predsjednik Joachim Gauck za posjeta tadašnjem hrvatskom predsjedniku Josipoviću 7. prosinca 2013. je na Pantovčaku izričito podržao istraživanje zločina komunizma. Dopisnik FAZ-a je pisao kako Milanovićeva Vlada želi ugasiti Ured. Stier je opet odradio svoju dionicu. Ali i Milanović je odradio svoju. Istoga dana saborska većina je ukinula Ured.

U tom trenutku trebalo nam je još koja tri mjeseca da u Gračanima napravimo ogledni primjer odnosa prema žrtvama komunističkih likvidacija za slične slučajeve u Hrvatskoj, na platformi rezolucija Vijeća Europe i Europskog parlamenta.

Bilo mi je drago kada mi je gospodin Sečen javio da je šest i pol godina poslije ipak napravljena grobnica u cintoriju crkve. Ali to je njihova, lokalna i ljudska pobjeda nad sustavom. I još jedan pokazatelj da nasljeđe komunizma nije za nama, već je tu – s nama, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Fra Mario Knezović: Dokle? Dokle taj medijski teror i izluđivanje istine trebamo trpjeti?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Biste li za milijun dolara postali Amerikanci?

Objavljeno

na

Objavio

Danas mnogi ljudi odlaze u SAD sa željom da postanu njeni građani, dok bi Grenlanđanima sama Amerika mogla doći s čekom od milijun dolara svakom.

U ove sparne ljetne dane, kada se sve topi i gori, kao dobrodošlo osvježenje dođe priča o ledom okovanom Grenlandu. Grenland je uglavnom poznat kao velika bijela mrlja na karti svijeta, ucrtana na samom sjeveru Atlantskog oceana. Kada se pogleda na tu kartu, odmah se vidi kako je jako udaljen od Amerike i predstavlja prirodni produžetak danskog teritorija.

Grenland je arktički otok pod vlašću danske krune, nekada kao kolonija, a danas autonomna oblast u okviru Kraljevine Danske. Na njemu živi oko 56 tisuća stanovnika, mahom starosjedelaca Inuita, koji nastanjuju prostor koji zauzima površinu otprilike 38 teritorija Hrvatske.

Inuitima je draga danska kruna, ali ih muče i hamletovske dvojbe i vjerojatno se pitaju ima li što trulo u državi Danskoj? Htjeli bi biti neovisni, ali je problem tko bi to sve platio. Njihov bruto domaći proizvod je nešto preko 2 milijarde dolara.

Tekuće troškove im trenutno pokriva Danska, koja izdvaja 700 milijuna dolara godišnje, što je preko polovice njihovog proračuna. Sam Grenland, osim nešto ribarenja, u biti nema ekonomiju. Izvan glavnog grada Nuuka nema puteva i infrastrukture, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ono, pak, čega bi na Grenlandu moglo biti su minerali i rijetki metali, a procjene govore i o mogućim nalazištima nafte i plina. Trenutno je nemoguće dati bližu procjenu punog potencijala tog otoka jer se samo mali dio njegovog rudnog bogatstva eksploatira.

Grenland je zanimljiv i kao potencijalno novo čvorište morskih puteva, koji bi s topljenjem arktičkog leda u budućnosti mogli postati novi Suez ili Panamski kanal.

Uzimajući sve u obzir, financijski stručnjaci s Wall Streeta iznijeli su kalkulaciju kako bi najviša procjena Grenlanda mogla dostići cifru od 500 milijardi dolara, što je veličina godišnjeg američkog vojnog proračuna. To su sve razlozi zbog kojih Grenland sve više postaje interesantan susjednim zemljama, od Norveške, Kanade, Rusije i SAD, pa sve do Kine.

I tako, od kocke leda u čašici svijetskih zbivanja do potencijalnog El Dorada modernih tehnologija i novog pomorskog sjecišta, između fantazije i zbilje, Grenland sve više pobuđuje pažnju. A ovih je dana taj arktički otok doveo čitav planet do usijanja nakon što je u medije procurila vijest o tome kako je američki predsjednik Trump sa svojim savjetnicima razmatrao mogućnost kupovine Grenlanda od Danske.

Na tu je vijest promptno reagirala nova danska premijerka, Mette Frederiksen, koja je odbila uopće razmatriti takvu ponudu, pritom ju nazvavši “apsurdnom”. Takvu njezinu reakciju Trump je ocijenio neprimjerenom od strane dužnosnika države s kojom SAD imaju saveznički i prijateljski odnos. Zbog toga je odgodio svoj najavljeni službeni posjet Danskoj, do koga je trebalo doći početkom rujna, za “doglednu budućnost”.

Kako je to često slučaj u Trumpovom pristupu problemima, i ovo diplomatsko zatezanje odnosa s Danskom oko Grenlanda moglo bi biti u funkciji ostvarenja nekog drugog cilja. Grenland je priča otvorena za budućnost, ali postoje ciljevi koje treba ostvariti u ovom trenutku. A koje trenutno ciljeve ima Amerika vezano za Dansku?

U tom svjetlu, moglo bi biti zanimljivo podsjetiti se stupanja na dužnost aktualne američke veleposlanice u Kopenhagenu, koja je tom prilikom pred Kongresom saslušana zajedno s Robertom Kohorstom. Objašnjavajući ciljeve i zadatke koje je dobila, na tom je saslušanju posebna pažnja bila posvećena blokadi izgradnje Sjevernog toka 2.

Kako Danska još uvijek nije dala dozvolu za izgradnju tog projekta, nekako se čini da će, nakon odbijanja razgovora oko prodaje Grenlanda, sada teško biti u poziciji ići u direktan sukob sa SAD, i odbiti suradnju i oko blokade ovog projekta.

A što bi se moglo dogoditi kada se jednom otopi diplomatski led s Grenlanda, pa Danci ipak odluče saslušati američku ponudu? Ako pođemo od njegove procijenjene vrijednosti na 500 milijardi dolara, to je vrijednost četiri danska godišnja proračuna.

Već samom prodajom bi Danci mogli relaksirati svoj proračun, a prodajom bi mogli i jako dobro zaraditi, pa bi dobijeni novac mogli, poput Norvežana, recimo, uložiti u mirovinski fond, tako da buduće generacije nemaju za čim žaliti. Sami Grenlanđani su sada, također, protiv prodaje. Oni su ponosni i suvereni, ali imaju problem što ne mogu opstati bez pomoći drugih. Danas Danci, sutra, možda, Amerikanci?

Tako dolazimo do pitanja što ako bi se u cijenu prodaje Grenlanda ukalkulirala i isplata od, recimo, milijun dolara svakom od 56 tisuća građana Grenlanda – bi li to promijenilo njihov stav?

Danas mnogi ljudi odlaze u SAD sa željom da postanu njeni građani, dok bi Grenlanđanima sama Amerika mogla doći s čekom od milijun dolara svakom. Što, dakle, ako bi pitanje za milijun dolara Grenlanđanima glasilo – biste li postali Amerikanci?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari