Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Mostarska romansa

Objavljeno

na

Mostarska romansa trajala je jednu večer, ali je bila poučna. Domaćin Dragan Čović je povodom otvaranja mostarskoga gospodarskog sajma lijepo ugostio u restoranu romantična imena tzv. regionalne lidere: novu regionalnu zvijezdu, izbranog srpskog predsjednika Aleksandra Vučića, hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, crnogorskog predsjednika Filipa Vujanovića i svoje domaće jarane Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića.

U romansi nije bilo kosovskih lidera. Ne bi ipak domaćin Čović toliko ljutio svoje srpske jarane. Dosta je što su morali gledati na Zapad odmetnutog Filipa Vujanovića, predsjednika Crne Gore, nekadašnjeg srpskog „drugog oka u glavi“.

Podsjetila me ova večernja mostarska romansa na liderske susrete uoči početka rata u BiH 1992., kada su u sarajevskom Konaku i drugdje neki drugi lideri (Izetbegović stariji, Milošević, Tuđman, Karadžić, Boban), na EU poticaj, vodili razgovore kako urediti BiH.

Zaboravite Cutilera

Kao što je poznato nisu se dogovorili iako su imali svu potporu EU-a da se dogovore. Milošević i Karadžić su tada zagovarali tezu svi Srbi u jednoj državi protiveći se neovisnosti BiH, Izetbegović je pod paravanom građanske BiH zagovarao centraliziranu BiH, ne protiveći se njezinu ostanku u sastavu Miloševićeve Jugoslavije, nadajući se da će dugoročno demografija učiniti Muslimane (tada još nisu bili Bošnjaci) vladarima BiH.

Tuđman (a onda dakako i Boban) su inzistirali na pravu Hrvata na samoodređenje, ostane li BiH u krnjoj Jugoslaviji, a postane li država zahtijevali da bude decentralizirana, s pravom naroda na vlastitu lokalnu upravu (Herceg -Bosna). Nije da baš nisu dogovorili ništa.

Na zahtjev EU-a, usuglasili su se oko određenog papira, modela BiH kantonizirane na nacionalnim načelima. Papir je kasnije dobio europski pečat i prozvan Lisabonskim sporazumom ili Cutileirovim planom. Potpisali su ga svi, ali svatko iz svojih motiva. Srbi su pristali jer su ionako vojskom i oružjem JNA držali cijelu BiH pod kontrolom ili na nišanu, a sporazum uvijek mogu prekršiti kao što su to toliko puta činili nekoliko mjeseci ranije osvajajući hrvatske teritorije.

Izetbegović je pristao, vjerujući da će Srbi odbiti i znajući da uvijek može odustati. Tuđman i Boban su radosno pristali jer je rješenje kantonizirane države bilo baš ono što su priželjkivali, štitilo je temeljne interese Hrvata u BiH i osiguravalo dobru poziciju za budući rasplet. Ali samo na papiru.

Plan je dakako propao jer u tom trenutku nije bio politički realan. Srbi su započeli rat za osvajanje BiH i ostvarenje svojeg primarnog političkog projekta – etnički čiste velike Srbije. Izetbegović je povukao potpis s Lisabonskog sporazuma, jer je decentralizirana BiH bila suprotna njegovim dugoročnim ciljevima BiH pod muslimanskom/bošnjačkom dominacijom.

Hrvati još i danas lamentiraju da je Cutilierov plan bio najbolje rješenje za BiH i da se njegovom primjenom mogao izbjeći rat. No rješenje koje nema tko provesti nije rješenje.

Hrvati? Na papiru sjajno…

Stanje u BiH danas podosta podsjeća na stanje iz vremena nastanka Cutilierova plana. Proces državnog ustrojavanja BiH je zreo za prelazak u novu fazu. Novi ratni sukobi, nižeg intenziteta, kao katalizator tih promjena, nisu isključeni.

Europska unija ponovno ulazi u igru s politikom koja je načelno najbolje rješenje: traži promjenu izbornog zakonodavstva, sukladno presudi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda BiH, čime bi se Hrvatima vratila ravnopravnost u izborima i poziva BiH na EU put kojim bi se ona postupno preustrojila u funkcionalnu europsku državu.

Gledajući u papire, Hrvati stoje sjajno. Po EU mjerilima. Hrvatska je danas članica EU-a, europsku poruku danas na mostarsku večeru nosi hrvatski premijer Andrej Plenković, a ne neki portugalski ambasador Cutiliero.

Poruku o proeuropskom putu BiH ponavlja politički vođa tamošnjih Hrvata Dragan Čović. Ali realno, njezina je težina još manja nego što je bila težina Cutilierovih apela za dogovor prije četvrt stoljeća.

Jer, ta poruka ne zanima ni srpske, niti bošnjačke političke predstavnike i zato je njezina provedbena snaga ravna nuli.

Ili, kako je to u pregovaračkoj maniri svoga oca Alije, s političke pozicije Velikog Vezira, nakon mostarske večere formulirao Bakir Izetbegović: „Od bošnjačke strane se očekuje da pomogne Hrvatima da imaju autentične predstavnike u Predsjedništvu BiH i u domovima naroda. Ja sam kazao što je preduslov s moje strane. Ne smije doći do nikakvih novih entiteta, nikakvih priča o podjeli BiH nikakvih novih referenduma“. Tim „preduslovima“ Izetbegovića mlađeg bilo bi racionalno okončati svaku iluziju o dogovornom europskom putu.

Jer dakako, Srbi neće prihvatiti da prestanu pričati o referendumu kako bi Izetbegović zauzvrat „pomogao“ Hrvatima da dobiju jednakopravno pravo glasa.

Stvarnost je sljedeća: europski put BiH možda može još neko vrijeme funkcionirati kao taktička varijanta no sadržajno je pusta tlapnja. Srbi u BiH, niti Srbija ne žele taj put, ne namjeravaju se odreći niti djelića izgrađene državnosti Republike Srpske, već je samo jačati i zato imaju apsolutnu potporu Vladimira Putina, trenutačno najmoćnijeg globalnog igrača na Balkanu pa i u BiH.

Dodatnu opasnost po europski put BiH i po hrvatske interese predstavlja i mogućnost nove vanjskopolitičke egzibicije njemačke kancelarke Angele Merkel: da nakon što je jučer politikom otvorenih vrata ključeve europske sigurnosti poklonila turskom predsjedniku Erdoganu, sutra preko svojeg pulena Vučića i ideje balkanske subeuropske regije niže brzine, političku skrb nad Balkanom preda ruskom predsjedniku Putinu.

I Bošnjaci protiv EU-a

Bošnjaci/Muslimani u BiH predvođeni Izetbegovićem mlađim, također ne žele biti integrirani u EU na europskim načelima, već sukladno politici svojeg pokrovitelja Erdogana nastoje nametnuti svoja načela, igrajući se pritom naizmjence žrtve i ucjenjivača. Subeuropski balkanski region sporije brzine je Izetbegoviću mlađem jednako prihvatljiv kao što je prije četvrt stoljeća asimetrična jugoslavenska federacija bila prihvatljiva njegovu ocu: jer povezuje muslimanske teritorije na Balkanu i otvara prostor za srednjoročno novo jačanje.

U takvom konceptu za Hrvate kao konstitutivni narod u BiH naprosto nema mjesta. Čovićevo zagovaranje europskog puta u takvom političkom kontekstu nema nikakvu težinu. A s obzirom na njegovu dosadašnju politiku upitno je i koja je zapravo njegova iskonska orijentacija: ne „žmiga“ li pomodno na Zapad, dok ustrajno vozi na Istok?

Jedini iskonski hrvatski saveznik u politici europskog puta na mostarskoj je večeri bio crnogorski predsjednik Filip Vujanović, koji baš kao i svaki osviješteni hrvatski političar zna da jedino SAD može povući i Crnu Goru i BiH na europski civilizacijski put, kao što je prethodno povukao Hrvatsku, države srednje i istočne Europe… A da bi to učinio mora imati globalno relevantan razlog.

Spašavanje Hrvata u BiH to izvjesno nije. Putinovo i Erdoganovo preuzimanje američke zone utjecaja nad Balkanom i osobito nad istočnim Jadranom bi mogao biti dovoljan razlog. Zato je posljednji trenutak da i Hrvatska sabere vlastitu snagu i potraži pouzdana i efikasna savezništva za novu rundu balkanskih događanja koja su na vidiku.
Bruxelleski birokrati to ne mogu biti. Europski lideri to nisu. Mostarska večera to potvrđuje.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Hrvati su ipak poslušali savjet mudraca i shvatili da ih Bog gleda

Objavljeno

na

Objavio

U sjeni ozarenih lica dostojanstvenih pobjednika te su se čarobne srpanjske večeri konačno pokazala i ona koja stoje iza priče kako Hrvatska treba krenuti iznova i vratiti se na početne pozicije. A da je projekt povratka, ako već ne u ’45, onda barem na zasade 3. siječnja 2000., dobro uzdrman, posvjedočile su obješene face terceta Mesić-Manolić-Josipović, tih sablasti prošlosti u muzeju voštanih figura Partije.

Pokazalo se, naime, kako slijednici komunista ipak ne će dobiti priliku restartati Hrvatsku, nego će tomu morati podvrći sebe same. Njihov pulen Davor Bernardić pokazao se nedoraslim zadatku i označen neizbrisivim biljegom gubitnika zasluženo odlazi u ropotarnicu povijesti. I dok oni, koji su se dokazali kad je bilo najteže, a slijedi im još teže, umjereno slave, a drugi se pitaju gdje li su samo pogriješili, treće mori osjećaj kako su prevareni i izdani. No, skinu li filtar s naočala, uočit će kako su ih izdali prije svega birači, ili narod, kako vole reći. Poslušavši savjet mudraca, Hrvati su shvatili da ih, i kad glasuju, Bog gleda.

Tko je izdao Škoru i Raspudića?

Miroslav Škoro i Nino Raspudić su doista lavovski potegnuli na ovim izborima, i zacijelo bi postigli još bolji rezultat, možda se čak i približili brojevima koje su najavljivali, da nisu bili izdani i iznutra. Naime, sve te silne njonje kojima su se na listama okružili i za njih obraz izložili, odužili su im se upravo mizernim brojem preferencijalnih glasova.

Primjerice, na listi Raspudićevih njonja, a kod Škore jedva da je trun bolje, niti jedan nije prebacio ni 250 glasova, a kamoli dosegao njih 808, brojku koju im je predvodnik postavio standardom za ne bit’ njonjom.

Sva je sreća da ovaj dvojac ne će participirati u vlasti, jer pitanje je kud bi od srama kad bi ljude s tako oskudnim izbornim legitimitetom morali razmještati po državnim službama i javnim poduzećima. Ali lako za njonje u vlastitim redovima. Da stvar bude gora, obojica, i Škoro i Raspudić poprilično su zaostali i za čovjekom kojega sami nazivaju njonjom, Škoro za 4, a Raspudić za gotovo 10 tisuća preferencijalnih glasova. Tako da bi netko mogao pomisliti kako su na neki način i sami ispali njonje, i to ne samo po onoj – s kim si takav si!

I dok je spočetka lovio Jandrokovića, da bi se potom počeo hvatati Pupovca, u konačnici ni njega ne dosegavši brojem glasova, Raspudić se ipak uspio u zadnji čas prebaciti preko izborne letvice, po svemu sudeći ponajviše zahvaljujući neobičnoj susretljivosti konzervativnijeg od dva zagrebačka lijevo-liberalna dnevna lista. Jer baš tamo, gdje nisu mogla proći dva petka zaredom a da ne spomene njonju, zadnjeg je dana izborne kampanje serviran preko svake mjere zaslađeni celebrity espresso, posvećen njegovoj lavici, profesorici Selak Raspudić.

Pritom, valjda omaškom uredništva nije naznačeno da se radi o plaćenom oglasu, a izostalo je, s obzirom na sladunjavi sadržaj, i prikladno upozorenje za dijabetičare. Srećom po tu, svakojakim bizarnostima sve skloniju novinu, zavod za javno zdravstvo ima ovih dana važnijeg posla od takve vrste nadzora.

Stoga je Raspudić tom šećerlemom uspio donekle sprati sa sebe ljagu ženomrsca, koju je na njega bez ikakva valjana razloga, napokon, njima razlog za takvo što ni ne treba, nabacila lijevo-liberalna medijska bulumenta. Dobro, nalijepili su mu i etiketu desničara, s čime on ima još manje veze, ali, eto, zašto ne bi kad mogu? Napokon, nisu li istu naljepnicu uspjeli nalijepiti čak i jednome kozmopolitu kalibra Miroslava Škore, pa zašto onda ne bi i Raspudiću? A neki, koji se ne ustručavaju poslužiti se metodama lijevo-liberalnih medija, pritom ne manje od njih prezirući osmu Božju zapovijed, otišli su i korak dalje, i spomenutom dvojcu nalijepili etiketu demokršćana, s čime ih je još teže spojiti nego s mržnjom prema ženama ili opskurnom desnicom. Političkog dresa izlijepljenog etiketama uzduž i poprijeko, onako kako nogometni bude reklamama, zadobili su ipak dojmljivo povjerenje uglavnom desnih birača.

I, eto, baš kad se Andrej Plenković ustrajnim radom iskilavio toliko popraviti međunarodni položaj Hrvatske kako bi današnji HDZ bez prijekora i ucjena iz Europe kakvima je poslije izbora 2003. bio izložen Sanader, mirno mogao koalirati s desnicom, toliki su desni birači izabrali one koji u stilu lava Krezumice, osamdesetih godina prošlog stoljeća popularnog junaka crtanih filmova slatkih riječi i ne baš lavljeg srca, često kidaju nalijevo. I to kao za inat baš u presudnim trenutcima.

Evo, prije samo pola godine su između dva kruga predsjedničkih izbora, ili otvoreno stali iza kandidata titoističke ljevice, ili, pak, na drugi način anestezirali svoje desne poklonike, pa se Zoran Milanović danas dosađuje na Pantovčaku. Stoga je ironijom sudbine, unatoč epskom izbornom rezultatu, HDZ opet osuđen na suradnju s ljevicom. No, s kojom?

Kako vjerovati Krezumicama?

Na prvu, najprirodnije bi bilo poći s DOMPOK-om, utočištem otpalih hadezeovaca i bivših saveznika najveće hrvatske stranke. No, tko je kriv Miroslavu Škori što je izgubio 60% glasova u odnosu na prvi krug predsjedničkih izbora? Tko mu je kriv što njegova beskompromisna nastojanja da, nakon što je eliminirao Kolindu Grabar Kitarović, isto učini i s izbornim slavodobitnikom Plenkovićem, u HDZ-u ne nailaze na plodno tlo?

Napokon, što ponuditi ljudima koji su, ili zalutali u krivi sport, ili su pomislili kako mogu zaigrati u ligi poprilično iznad svoje kategorije. Takvima se, čak i kad bi se to moralo, a ne mora se, i ne bi imalo ponuditi drugo do ministarstvo sreće, kad već na njemu Škoro toliko inzistira, potom montipajtonovsko ministarstvo smiješnog hoda za Pervana i Dreleta, te alanfordovsko ministarstvo za istraživanje ruda i gubljenje vremena, za koje u DOMPOK-u kvalificiranih kandidata ima napretek.

Toliko o nemoćnoj gomilici ogorčenih otpadnika koji se ne mogu odlučiti boli li ih više što je HDZ dobio previše ili što je SDP dobio premalo. Unatoč postignutom pristojnom izbornom rezultatu, njihovo je razočaranje najveće, jer im je izmaknula željno iščekivana uloga jezičca na vagi.

Nešto bolje raspoloženje vlada u instant tvorevini, koja se svojedobno iznebuha, baš kao i sad Škoro, pojavila na političkoj sceni sloveći kao svježa, reformistička snaga. Da bi se sad, nakon pročišćenja od lijevih kadrova, naizgled paradoksalno profilirala, ne u demokršćansku sektu kako se netko mogao nadati, nego u sekciju Partije, čudnovatu reinkarnaciju 7 (+1) sekretara SKOJ-a, danas spremnu ići ruku pod ruku s ideološkim sljedbenicima originala.

Zanimljivo je kako SKOJ-evci naših dana, bez obzira na razlike u boji svjetonazorske fasade, lako nalaze suglasje u usko političkim pitanjima, od anarhičnog načela direktne demokracije sve do sjajnih zelenih politika. Stoga je vrijeme prisjetiti se kako je i ta himbena, desnici podvaljena tvorba započela svoj neslavan put vegetirajući na ideji razbijanja duopola HDZ-SDP, tako što taj duopol više ne bi vladao naizmjence nego istodobno, ali pod njezinim budnim nadzorom.

U tu je svrhu Božo Petrov, živući barun Münchhausen hrvatske političke scene, organizirao kviz nakon kojeg je besramno prevario pobjednika, Zorana Milanovića. Dotični je, naime, za razliku od Tomislava Karamarka, točno odgovorio na sva postavljena pitanja, uključujući i spremnost na suradnju s najvećim političkim suparnikom. No, tada se Petrovu ukazao glas, ne s nebesa, nego s mobitela, kako bi podsjetio tog smušenog psihijatra, koji i danas pada s podija čim ga slava ponese, na njegovu misiju – hej, Božo, pa nisi ti izabran kako bi uništio SDP, nego HDZ! A da bi to mogao napraviti, morao je prevariti i vlastite birače, koje je prethodno mamio glasovitom ovjerom kod javnog bilježnika.

Ubrzo je uslijedila klasična taktika, koju će uskoro pokušati reprizirati Škoro – skini im glave pa će se tijelo urušiti samo po sebi! U cijeloj je priči ipak najzanimljivije što neovisni istraživački mediji ni do dana današnjeg nisu otkrili kome pripada glas s Petrovljeva mobitela. Kao i bi li se kojim slučajem taj isti sad javio i na Škorin mobitel kad bi on držao ključeve saborske većine.

Petrov se u međuvremenu ipak pokajao i, ako ništa, barem Milanoviću ispričao. Kako i priliči jednom katoliku, učinio je to djelima, a ne riječima. Najprije mu se ispričavao tvrdokorno držeći SDP-ove kadrove na visokim državnim dužnostima netaknutima, usput rušeći HDZ-ovog čelnika i ministre, da bi šlag na tortu došao u vidu potpore na predsjedničkim izborima kad je sekundirao Škori pri usmjeravanju demokršćanskog biračkog tijela na Milanovićev mlin.

Bit će da su ga tada preplavile emocije nalik onima u vrijeme pregovora 2015. godine, kad je Milanovića promatrao zaljubljeno poput ustreptale snaše. A taj će pogled kasnije naći literarni izraz u odama kojima je suverenističku lafčinu Milančeta obilno častio novopečeni Petrovljev saborski suradnik, spomenut u početnom dijelu ovoga teksta. Sve u svemu, Milanović kao Predsjednik ostaje živi spomenik i zoran podsjetnik svima koji olako zaboravljaju što se sve može kad se demokršćanske ruke slože.

Pobjednički tim se ne mijenja

I tko bi onda mogao zamjeriti HDZ-u što u protagonistima s kripto-desnice, povrh svega u međuvremenu i zdušno pristale uz švedski model odstrjela starijih i bolesnih za korona krize, ne vidi autentične domoljube, a još manje demokršćane? Ima li HDZ izbora nego postupiti sukladno omiljenoj mantri tih nazovi-desničara, koju tako rado primjenjuju na vodeću hrvatsku stranku kad opravdavaju vlastita nedjela – s lijevim liberalima barem znaš na čemu si! Drže se dogovorenog i ne moraš se svako malo osvrtati ne bi li ih na vrijeme uočio kad ti prilaze s leđa. A i kad ti nominalni demokršćani ne bi bili tako prijetvorni, diskvalificiraju se iz udjela u vlasti nastupajući kao remetilački čimbenik u temeljnom pitanju o kojem ovisi opstanak Hrvatske.

Naime, već na sâm spomen Europe reagiraju nabusito, rogobatno i prijezirno, ostavljajući pritom dojam kako baš i nisu posve neovisni o nekom trećem, i to danas kad budućnost Hrvatske, i ne samo Hrvatske, kao malokad ovisi o solidarnosti obitelji europskih naroda.

Kako se onda pokraj takvih, sve samo ne pouzdanih ljudi, koji slažu čim zinu, pa sad, evo, saznajemo i kako dopisivanje i zaokruživanje broja 3 nije poziv da se listić poništi, ne osloniti na ljude s razumnim odnosom prema Europi, konkretnim djelima i političkim iskustvom, svjesne kako je politika ipak nešto više od pukog blebetanja, lajanja na mjesec, smišljanja smicalica i kreveljenja?

Posve je prirodno što HDZ u prvom redu računa na one koji su pridonijeli njegovoj pobjedničkoj, od naroda potvrđenoj politici, podržavajući ju u prethodnom mandatu. Zašto bi sad išli s onima koji su se toj politici žustro protivili? Jednostavno, zdrav razum nalaže kako se pobjednički tim ne mijenja, ma koliko neki njegovi igrači bili iritantni, poglavito ako se kao zamjene nude nepredvidivi trećerazredni igrači, mnogo opasniji po vlastiti nego po tuđi gol. Uostalom, koji bi to izbornik u reprezentaciju radije pozvao s neba pale umišljene veličine i konkretnim radom neoskvrnute visokomoralne folirante kad već može računati na dokazano pouzdane, praktične i pragmatične igrače?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Ne vidim ni jedan razlog da Splićani ne sruše Dioklecijanovu palaču

Objavljeno

na

Objavio

Antirasistički prosvjedi bujaju po svijetu. Pokret „Crni život vrijedi“ poprima, blago rečeno, zanimljive konotacije. Tako čitam u Daily Mailu kako je profesorica s Cambridgea Priyamvada Gopal na svom Twiteru napisala jednu uistinu „antirasističku“ poruku i nakon toga još napredovala, a poruka glasi: „Bijeli život ne vrijedi“. I pobrala pljesak.

Antirasistički pokret kojem i ova profesorica pripada nema nikakve veze s antirasizmom, to je nešto sasvim drugo, čista mržnja prema Zapadu i našoj kulturi, koja se želi prikazati samo kao kultura zločina, robovlasnika, kolonizatora. I žele je prekrojiti, po mjeri svih krvavih revolucionara. Metodologija im je ista kao što je bila ona marksistička, manipulacija osjećajem kolektivne krivnje.

Naime, kada je Marx za sva zla optužio buržoaziju, iako, kao ni Engels nije bio baš siromašak, a imao je i ropkinju, sluškinju kojoj je još napravio dijete, možda i silovanjem, mnogi su buržuji počeli prihvaćati marksističku demagogiju, koja se pokazala kao krvavi povijesni eksperiment. I to manipulacijom osjećaja krivnje. Tu istu metodologiju primjenjuje i ovaj kao antirasistički pokret gdje biti bijelac znači biti dionik zločinačke tradicije, biti zločinac, pa, nakon buržuja, sveučilišta postaju nova mjesta kajanja, zapravo autorasizma, zbog bijelih zločina.

Trump: Nemojte biti u zabludi, cilj ove ljevičarske kulturne revolucije je svrgnuti Američku revoluciju

Zato ne čude sljedeće statistike. Prema istraživanju prestižnog američkog PEW instituta u antirasističkim prosvjedima najmanje sudjeluju – crnci!? 47 posto je bijelaca, potom slijede Latinoamarikanci, a Afroamerikanci su tu tek treći sa 17 posto. Kako to, kako to?

Zapad, bijeli, nedvojbeno je počinio mnoge zločine. Rasizam je ogromno zlo bio u povijesti i danas, ali rasizam ili zločini nisu privilegij bijelaca. Sve kulture i rase imaju isti teret prošlosti, od rasizma, kolonizacije i ropstva. Povijest nije crno-bijeli svijet. Primjerice, prije kolonizacije Latinske Amerike tamo nije bio zemaljski raj. Asteci su prije dolaska Europljana pokorili, masakrirali oko 200 plemena, uništili im kulture, klali i žrtvovali djecu da umire bogove, odvodili muškarce u roblje da ima rade na zemlji i grade hramove. Bijelci su došavši te strašne zločine dokinuli, a potom i sami neke učinili.

No, opet, povijest nije crno – bijeli svijet, nemamo mi bijelci monopol na rasizam, kolonizaciju, zločine. Također, u trgovini robljem iz Afrike u SAD prošlih stoljeća ključni partneri bijelih trgovaca crnim robljem bili su sami crnci, koji bi bijelcima prodavali ratne zarobljenike iz plemenskih sukoba, lovili žene i muškarce iz drugih afričkih plemena i prodavali ih bijelcima. Kako to, kako to?

Nadalje, u to vrijeme nije postojalo samo crno roblje u Americi, nego i bijelo roblje u Africi. Prema egzaktnim istraživanjima američkog povjesničara Roberta Davisa od 1500. do 1800. godine u Afriku su Arapi pohapsili oko milijun i tristo tisuća bijelog roblja, muškaraca, žena i djece, ponajviše s Iberijskog poluotoka, današnje Italije i Balkanskog poluotoka, ponajviše s područja današnje Bosne i Hercegovine.

No sada ključni argument protiv, kao, antirasističkog, manipulativnog pokreta „Crni život vrijedi“.

U prošlosti je, u suradnji crnih (!) i bijelih trgovaca robljem bilo oko 13 milijuna robova. Da, Zapad je imao ropstvo, ali Zapad ga je odavno dokinuo, stvorio veličanstvenu kulturu slobode, ljudskih prava demokracije i antirasizma, mjesto u koje svi žele imigrirati, pa i crnci. Zapad je svoje greške ispravio, za druge se to ne bi moglo reći. Jer, kada već taj antirasistički pokret protestira protiv bijelog čovjeka, protiv Zapada, zašto ne protestiraju protiv crnaca danas? Naime, dok je u povijesti bilo ukupno 13 milijuna robova, danas ih je više od 40 milijuna i to najviše u Africi!?

Citirat ću najrelevantniji izvor, stranicu „Globalni index ropstva“(https://www.globalslaveryindex.org/2018/findings/global-findings/):

„Procjenjuje se da je u 2016. u (ropstvu) bilo 40,3 milijuna muškaraca, žena i djece. Od toga je bilo 24,9 milijuna ljudi na prisilnom radu, i 15,4 milijuna ljudi koji su živjeli u prisilnom braku. Žene i djevojke su prekomjerno zastupljene, čine 71 posto žrtava. Suvremeno ropstvo je najraširenije u Africi, a slijede ga Azija i Pacifik.“

U tom smislu zašto ovaj antirasistički pokret „Crni život vrijedi“ to ne kažu danas samim Afrikancima kod kojih je ropstvo najviše zastupljeno danas?

U jednom, ovaj globalni antirasistički pokret nije borba protiv rasizma, nego kulturkampf, borba protiv zapadne kulture, autorasizam bijelaca, protiv naše memorije i povijesti koja, kao i svaka, pa i crnačka, žutačka, ima i svojih mračnih strana. Ali oni nama bijelcima žele prišiti ekskluzivitet na zločine, ropstvo, kolonizaciju…

ako napadaju spomenike kulture jer su ih gradili robovi i mjere aršinima 21. stoljeća ono što se događalo prije mnoštva tisuća godina. Ne znam je li to bizarnije ili gluplje. Da, robovi su izgradili i piramide, i cijelu rimsku arhitekturu, pa i Dioklecijanovu palaču u Splitu. Splićani, zato odmah danas je srušite, inače ste sudionici u bjelačkom zločinu od prije dva milenija…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ristić: Dok ruše spomenike po SAD-u, demokrati podižu jedan veliki vlastitoj gluposti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari