Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Mostarska romansa

Objavljeno

na

Mostarska romansa trajala je jednu večer, ali je bila poučna. Domaćin Dragan Čović je povodom otvaranja mostarskoga gospodarskog sajma lijepo ugostio u restoranu romantična imena tzv. regionalne lidere: novu regionalnu zvijezdu, izbranog srpskog predsjednika Aleksandra Vučića, hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, crnogorskog predsjednika Filipa Vujanovića i svoje domaće jarane Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića.

U romansi nije bilo kosovskih lidera. Ne bi ipak domaćin Čović toliko ljutio svoje srpske jarane. Dosta je što su morali gledati na Zapad odmetnutog Filipa Vujanovića, predsjednika Crne Gore, nekadašnjeg srpskog „drugog oka u glavi“.

Podsjetila me ova večernja mostarska romansa na liderske susrete uoči početka rata u BiH 1992., kada su u sarajevskom Konaku i drugdje neki drugi lideri (Izetbegović stariji, Milošević, Tuđman, Karadžić, Boban), na EU poticaj, vodili razgovore kako urediti BiH.

Zaboravite Cutilera

Kao što je poznato nisu se dogovorili iako su imali svu potporu EU-a da se dogovore. Milošević i Karadžić su tada zagovarali tezu svi Srbi u jednoj državi protiveći se neovisnosti BiH, Izetbegović je pod paravanom građanske BiH zagovarao centraliziranu BiH, ne protiveći se njezinu ostanku u sastavu Miloševićeve Jugoslavije, nadajući se da će dugoročno demografija učiniti Muslimane (tada još nisu bili Bošnjaci) vladarima BiH.

Tuđman (a onda dakako i Boban) su inzistirali na pravu Hrvata na samoodređenje, ostane li BiH u krnjoj Jugoslaviji, a postane li država zahtijevali da bude decentralizirana, s pravom naroda na vlastitu lokalnu upravu (Herceg -Bosna). Nije da baš nisu dogovorili ništa.

Na zahtjev EU-a, usuglasili su se oko određenog papira, modela BiH kantonizirane na nacionalnim načelima. Papir je kasnije dobio europski pečat i prozvan Lisabonskim sporazumom ili Cutileirovim planom. Potpisali su ga svi, ali svatko iz svojih motiva. Srbi su pristali jer su ionako vojskom i oružjem JNA držali cijelu BiH pod kontrolom ili na nišanu, a sporazum uvijek mogu prekršiti kao što su to toliko puta činili nekoliko mjeseci ranije osvajajući hrvatske teritorije.

Izetbegović je pristao, vjerujući da će Srbi odbiti i znajući da uvijek može odustati. Tuđman i Boban su radosno pristali jer je rješenje kantonizirane države bilo baš ono što su priželjkivali, štitilo je temeljne interese Hrvata u BiH i osiguravalo dobru poziciju za budući rasplet. Ali samo na papiru.

Plan je dakako propao jer u tom trenutku nije bio politički realan. Srbi su započeli rat za osvajanje BiH i ostvarenje svojeg primarnog političkog projekta – etnički čiste velike Srbije. Izetbegović je povukao potpis s Lisabonskog sporazuma, jer je decentralizirana BiH bila suprotna njegovim dugoročnim ciljevima BiH pod muslimanskom/bošnjačkom dominacijom.

Hrvati još i danas lamentiraju da je Cutilierov plan bio najbolje rješenje za BiH i da se njegovom primjenom mogao izbjeći rat. No rješenje koje nema tko provesti nije rješenje.

Hrvati? Na papiru sjajno…

Stanje u BiH danas podosta podsjeća na stanje iz vremena nastanka Cutilierova plana. Proces državnog ustrojavanja BiH je zreo za prelazak u novu fazu. Novi ratni sukobi, nižeg intenziteta, kao katalizator tih promjena, nisu isključeni.

Europska unija ponovno ulazi u igru s politikom koja je načelno najbolje rješenje: traži promjenu izbornog zakonodavstva, sukladno presudi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda BiH, čime bi se Hrvatima vratila ravnopravnost u izborima i poziva BiH na EU put kojim bi se ona postupno preustrojila u funkcionalnu europsku državu.

Gledajući u papire, Hrvati stoje sjajno. Po EU mjerilima. Hrvatska je danas članica EU-a, europsku poruku danas na mostarsku večeru nosi hrvatski premijer Andrej Plenković, a ne neki portugalski ambasador Cutiliero.

Poruku o proeuropskom putu BiH ponavlja politički vođa tamošnjih Hrvata Dragan Čović. Ali realno, njezina je težina još manja nego što je bila težina Cutilierovih apela za dogovor prije četvrt stoljeća.

Jer, ta poruka ne zanima ni srpske, niti bošnjačke političke predstavnike i zato je njezina provedbena snaga ravna nuli.

Ili, kako je to u pregovaračkoj maniri svoga oca Alije, s političke pozicije Velikog Vezira, nakon mostarske večere formulirao Bakir Izetbegović: „Od bošnjačke strane se očekuje da pomogne Hrvatima da imaju autentične predstavnike u Predsjedništvu BiH i u domovima naroda. Ja sam kazao što je preduslov s moje strane. Ne smije doći do nikakvih novih entiteta, nikakvih priča o podjeli BiH nikakvih novih referenduma“. Tim „preduslovima“ Izetbegovića mlađeg bilo bi racionalno okončati svaku iluziju o dogovornom europskom putu.

Jer dakako, Srbi neće prihvatiti da prestanu pričati o referendumu kako bi Izetbegović zauzvrat „pomogao“ Hrvatima da dobiju jednakopravno pravo glasa.

Stvarnost je sljedeća: europski put BiH možda može još neko vrijeme funkcionirati kao taktička varijanta no sadržajno je pusta tlapnja. Srbi u BiH, niti Srbija ne žele taj put, ne namjeravaju se odreći niti djelića izgrađene državnosti Republike Srpske, već je samo jačati i zato imaju apsolutnu potporu Vladimira Putina, trenutačno najmoćnijeg globalnog igrača na Balkanu pa i u BiH.

Dodatnu opasnost po europski put BiH i po hrvatske interese predstavlja i mogućnost nove vanjskopolitičke egzibicije njemačke kancelarke Angele Merkel: da nakon što je jučer politikom otvorenih vrata ključeve europske sigurnosti poklonila turskom predsjedniku Erdoganu, sutra preko svojeg pulena Vučića i ideje balkanske subeuropske regije niže brzine, političku skrb nad Balkanom preda ruskom predsjedniku Putinu.

I Bošnjaci protiv EU-a

Bošnjaci/Muslimani u BiH predvođeni Izetbegovićem mlađim, također ne žele biti integrirani u EU na europskim načelima, već sukladno politici svojeg pokrovitelja Erdogana nastoje nametnuti svoja načela, igrajući se pritom naizmjence žrtve i ucjenjivača. Subeuropski balkanski region sporije brzine je Izetbegoviću mlađem jednako prihvatljiv kao što je prije četvrt stoljeća asimetrična jugoslavenska federacija bila prihvatljiva njegovu ocu: jer povezuje muslimanske teritorije na Balkanu i otvara prostor za srednjoročno novo jačanje.

U takvom konceptu za Hrvate kao konstitutivni narod u BiH naprosto nema mjesta. Čovićevo zagovaranje europskog puta u takvom političkom kontekstu nema nikakvu težinu. A s obzirom na njegovu dosadašnju politiku upitno je i koja je zapravo njegova iskonska orijentacija: ne „žmiga“ li pomodno na Zapad, dok ustrajno vozi na Istok?

Jedini iskonski hrvatski saveznik u politici europskog puta na mostarskoj je večeri bio crnogorski predsjednik Filip Vujanović, koji baš kao i svaki osviješteni hrvatski političar zna da jedino SAD može povući i Crnu Goru i BiH na europski civilizacijski put, kao što je prethodno povukao Hrvatsku, države srednje i istočne Europe… A da bi to učinio mora imati globalno relevantan razlog.

Spašavanje Hrvata u BiH to izvjesno nije. Putinovo i Erdoganovo preuzimanje američke zone utjecaja nad Balkanom i osobito nad istočnim Jadranom bi mogao biti dovoljan razlog. Zato je posljednji trenutak da i Hrvatska sabere vlastitu snagu i potraži pouzdana i efikasna savezništva za novu rundu balkanskih događanja koja su na vidiku.
Bruxelleski birokrati to ne mogu biti. Europski lideri to nisu. Mostarska večera to potvrđuje.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Drugovi i drugarice, u laži su kratke noge. Istina će i vas jednog dana osloboditi…

Objavljeno

na

Objavio

Na blagdan rana svetog Frane, na otoku Badiji pokraj Korčule hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović otkrila je 17. rujna 2019. spomen-bistu mučeniku dr. fra Bernardinu Sokolu, članu Franjevačke provincije svetog Jeronima sa sjedištem u Zadru.

Sokol, podrijetlom iz Kaštel Sućurca, gdje je rođen 20. svibnja 1888., jedna je od prvih žrtava, od ukupno 667 biskupa, svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca iz cijele Crkve u Hrvata, okrutno umorenih tijekom krvave odmazde u svibnju 1945.

Jugopartizani su se osobito iživljavali na nevinim žrtvama, uglavnom pripadnicima hrvatskog naroda, tijekom križnog puta u kojem su u četveroredovima sprovodili naše ljude od Bleiburga do Gevgelije.

Masakrirali su ih ponajviše u Sloveniji: Tezno, Teharje, Kočevski rog, Zidani Most, Trbovlje, Slovenj Gradec, zloglasna Huda jama s nedavno otkrivenom masovnom grobnicom Barbarin rov, samo su neka od poznatijih stratišta Hrvata u susjednoj Deželi.

Toliki martirologij klerika nije iskusila ni jedna crkva u većinski katoličkim zemljama u Europi. Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja Marijina, za vrijeme, pred kraj i nakon samog završetka Drugog svjetskog rata gotovo je prepolovljena. Ubijen im je provincijal fra Leon Petrović i 65 subraće fratara. Najteže je prošao samostan na Širokom Brijegu. Samo u jednom danu, 7. veljače 1945., ubili su partizani 12 fratara, poput 12 apostola, koje su se zatekli u samostanu, među njima i 80-godišnjeg starca na umoru, fra Marka Barbarića. Njihova mrtva tjelesa nađena su spaljena u protuzrakoplovnom skloništu, a najviše su umrli od metaka kojima su prostrijeljeni u zatiljak, piše Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija

Zadarski franjevci: Uz stare lažne optužbe ponovno se želi ubiti nevinog subrata fra Bernardina Sokola

O tome sam i nedavno pisao za “Slobodnu”, a jedna anonimna gospođa iz Sinja na to mi je u pismu prigovorila: “Kako to partizanske jedinice, komunisti, kako Vi pišete kao o zlotvorima, nisu srušili u svom oslobađanju od fašista i nacista, niti jednu katedralu, crkvu, kapelicu, križ…” Moj je odgovor: Dopuštam mogućnost da jugopartizani nisu razbijali spomenike, ali su zato nemilice posmicali i ubijali, pa i svoje ljude, poput hrvatskog člana Politbiroa CK KPJ Andrije Hebranga!

Fra Bernardin Sokol odveden je iz samostana na otoku Badiji kod Korčule 28. rujna 1944., pa se taj dan uzima kao dan njegove smrti. Zahvaljujući fra Jozi Zovku i hercegovačkim fratrima, kojima su “zadarski” fratri ustupili badijski kompleks na 99 godina, otvorena je umjetnička Galerija sa Sokolovim imenom i njegova bista.

Indexovci, kako bi Sokola prikazali kao kvislinga, navode knjigu Nikole Anića “Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu – Od okupacije do oslobođenja”, u kojoj piše kako je fra Bernardin špijao položaj skupine od sedam partizana Nijemcima, koje su oni poslije pobili. I pišu: “Nije se, Sokol, po običaju, poslije mise na Vrniku vratio na Badiju nego je otišao u Korčulu u njemačku komandu grada i oficire Abvera obavijestio o boravku partizana na Vrniku. Tumač u tom razgovoru bio je Vilim, Nijemac, koji je kao brijač još od prije rata živio na Korčuli…”

Komentira ovo na Twitteru kolega novinar Anto Mikić, da mu je “zanimljiv navod kako je u navodnom razgovoru fra Bernardina s njemačkim zapovjednikom bio potreban tumač (prevoditelj) Vilim. Fra Bernardin je glazbu studirao u Austriji, na odjelu Bečke akademije za crkvenu glazbu”(!).

Drugovi i drugarice, u laži su kratke noge. Istina će, nadam se, i vas jednog dana osloboditi. Samo budite spremni za nju.

Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija

 

Što to Markovina zna o fra Bernardinu Sokolu?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Hrvatski politički vrh dvojako reagira na vanjskopolitičke i sigurnosne izazove

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski politički vrh dvojako reagira na vanjskopolitičke i sigurnosne izazove. Ili ih ne primjećuje, ili su iznenađeni. Programska deklaracija bošnjačke Stranke demokratske akcije (SDA), u kojoj iznose cilj dokidanja sadašnje teritorijalne podjele i stvaranja Republike BiH, polučila je mješovitu reakciju – nešto su kao probuđeno iznenađeni. No iznenađenju zaista nema mjesta.

Deklaracija pod upraviteljskom palicom Bakira Izetbegovića iz rujna 2019. godine nastavak je ostvarenja istih, velikobošnjačkih i panislamskih ciljeva koji su definirani zaključcima Drugog bošnjačkog sabora 27. i 28. rujna 1993., pod upravljačkom palicom njegova oca Alija Izetbegovića.

Cilj je i tada, baš kao i sada, bio svesti pitanje teritorijalnog razgraničenja BiH na bošnjačko-srpsko pitanje i ostvariti muslimansku državu s panislamskim potencijalom u najvećim mogućim granicama. Sukladno cilju na tom Saboru su dekretom tadašnji Muslimani (što je bila Titova inovacija jedinstva vjere i nacije) preimenovani u Bošnjake, koji su teritorijalno prošireni na sve južnoslavenske muslimane.

Alija Izetbegović i savjetnici su tada dobro izabrali trenutak. Imali su zaleđen ratni sukob sa Srbima u BiH i potpisanu Deklaraciju Izetbegović-Krajišnik, koja je definirala način srpsko-muslimanskog razlaza i izlaska na more.

Sve su svoje vojne potencijale usmjerili prema Hrvatima, odnosno HVO-u, s dobrim izgledima da izlaz na more dolinom Neretve osvoje oružjem (operacija Neretva 93). I na Saboru su donijeli zaključak da odbiju tadašnji Owen-Stoltenbergov mirovni plan i nastave rat.

Njihovi tadašnji islamistički prijatelji i organizacije poput Al-Qa’ide u svojim su propagandnim materijalima promovirali muslimansku državu u BiH sa širokim izlazom na more dolinom Neretve, kao bazu za nastavak džihada u Europi.

Koncept promjene granica, eliminacija Hrvata kao političkog naroda iz BiH i obnova neke nove jugoslavenske zajednice pod srpskom dominacijom, sa srpskim poludržavama u Hrvatskoj (SAO Krajina) i BiH bio je i sasvim u duhu tadašnje britanske politike, koja je uvjerljivo dominirala u mirovnom procesu.

Doduše, sa stvaranjem islamske države u središtu Europe, Britanci baš i nisu bili presretni. Ali imali su razloga vjerovati da je taj proces pod njihovim nadzorom. Središnja Bosna je preko njihova vojno-obavještajnog angažmana u UN-ovim mirovnim snagama bila i njihov, a ne samo Bin Ladenov laboratorij za razvoj suvremenog džihada.

I Hrvatska, sa zaleđenom srpskom okupacijom i Hrvati u BiH bili su dodatno oslabljeni snažnom propagandom o agresiji na BiH i u najgoroj političko-vojnoj poziciji nakon pada Vukovara. Ukratko, bio je otvoren put prema finalnom srpsko-bošnjačkom dogovoru, u nekoj jugoslavenskoj asocijaciji koja je zbog rasporeda stanovništva odgovarala objema stranama.

Dovršena država

Postojala je samo jedna slaba točka u tom planu. U njemu nije bilo SAD-a i njegove nove uloge u Europi, s NATO-om kao glavnim zapadnim obrambeno-sigurnosnim menadžerom. I na toj je točki pao plan. Na toj se točki u sljedeće dvije godine Hrvatska uspjela prometnuti od izvjesnog gubitnika do jedine države pobjednice daytonskog mirovnog procesa.

Poslije SAD-a kao glavnog pobjednika, dakako. Moguće je danas lamentirati jesu li neke stvari mogle biti definirane drukčije. No ono što je uistinu važno jest da je iz mirovnog procesa jedino Hrvatska izišla kao dovršena država, sa zapadnom euro-atlantskom perspektivom.

Uspjela je to jer je imala vodstvo koje je prepoznalo trenutak i znalo iskoristiti priliku: predsjednika Franju Tuđmana, koji je znao da bez snažne vojske i savezništva sa SAD-om ne može dobiti rat, i njegove najbliže suradnike u tom procesu, ministra obrane Gojka Šuška u vojnom dijelu i posebnog izaslanika Miomira Žužula u političkom dijelu procesa.

Rujan 2019. umnogome politički podsjeća na nastavak rujna 1993. Traže se novi okviri za nedovršene postjugoslavenske države – BiH, Kosovo, Srbiju, Sjevernu Makedoniju, Crnu Goru. Za američku, kao ni za ojačanu rusku politiku, promjena granica više nije tabu.

Posebni izaslanik američkog državnog tajnika Mathew Palmer za nedavnog je posjeta državno nedovršenoj regiji najavio promjenu Daytonskog sporazuma. Deklaracija Izetbegovića mlađeg samo je pažljivo tempirani potez u tom procesu. I Srbi i Bošnjaci nastoje ga opet svesti na srpsko-bošnjački dogovor.

Njihov zajednički specijalni rat protiv Hrvatske, a s ciljem slabljenja hrvatske pozicije u procesu, već je odavno u tijeku preko migrantske krize i programiranih antifa-provokacija. Ali to ne bi trebao biti problem za Hrvatsku kao članicu NATO-a pa i EU.

Problem je što današnja Hrvatska nema vodstvo koje prepoznaje političke procese i izazove trenutka, niti ideje kako se u njima postaviti. Problem je što Andrej Plenković kao dominantna izvršna funkcija u državi uistinu vjeruje da su smisao i sadržaj državne politike namjestiti svoje senior-hostese u sinekure birokratskih, sadržajno ispraznih multilateralnih organizacija.

U Americi vidi prijetnju svojoj bajci malog činovnika-namjesnika većih europskih činovnika. To je istinska opasnost za hrvatsku budućnost u ovome procesu. A ne ni Vučićeve provokacije, ni Izetbegovićeve deklaracije.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Kako je SDA ‘izišla iz ormara’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati