Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Nastavak rata drugim sredstvima

Objavljeno

na

Sljedećih će dana ponovno na tlo bivše Jugoslavije iz Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili, po naški, Haaškog suda biti ubačena kost.

Preciznije – dvije kosti, prvostupanjske presude Radovanu Karadžiću (24. ožujka) i Vojislavu Šešelju (31. ožujka). Na tom tlu već četvrt stoljeća nema bivše Jugoslavije, a i rat je završio prije dvadesetak godina. A Haaški sud još uvijek izriče prvostupanjske presude.

Među ostalima, i jednome od prvih, ili, preciznije kronološki, drugom optuženiku Haaškog suda, političkom vođi bosanskih Srba Radovanu Karadžiću, protiv kojeg je prva optužnica podignuta još u srpnju 1995. godine.

[ad id=”93788″]

Skok u očekivano

I prije izricanja presuda u Haagu, političari, udruge žrtava, udruge profesionalnih NGO apologeta Suda vježbaju skok u očekivanom smjeru. Očekivano, političke elite Srbije i Republike Srpske trebaju s omalovažavanjem dočekati presudu Radovanu Karadžiću, koja će s obzirom na dob značiti praktički doživotnu robiju. Za one koje politički položaj ne obvezuje, to će biti još jedan dokaz bjelosvjetskih zavjera protiv Srba.

Zastupnici bošnjačkih žrtava ponovit će kako nema dovoljno velike kazne za genocid, a politički predstavnici pozdraviti presudu. Hrvate u BiH već dugo nitko ništa ne pita iako su gotovo potpuno nestali (i) iz banjolučko-prijedorskog područja Republike Srpske. Upravo na tom je području proveden modelski zločin etničkog čišćenja nad Hrvatima i muslimanima-Bošnjacima: izvan zone ratnog sukoba, uz okrutna ubojstva, sustavni progon i logore.

Kaznena odgovornost Radovana Karadžića kao političkog šefa projekta stvaranja velike Srbije na tlu BiH, za te je zločine potencijalno mnogo čvršća nego za genocid u Srebrenici.

U slučaju presude četničkom vojvodi Šešelju cijela Srbija, i ona službena i ona neslužbena, doživljava to kao pobjedu bez obzira kakva presuda bila. Takav stav podgrijava i sam Šešelj, koji već godinu i pol presudu čeka na tzv. privremenoj slobodi, koja i nije privremena jer je bezuvjetna, bez ugrađenih mehanizama za osiguravanje njegova povratka u Haag. A bezuvjetna je bila jer ga se Sud želio riješiti pod svaku cijenu.

Dijelom zato što je uistinu imao dijagnosticiran karcinom, ali još više zato što, prema optužnici kakva je podignuta i dokazima koji su prezentirani, Sud zapravo nije imao osnove osuditi ga na kaznu višu od onih 12 godina koje je proveo u haaškom pritvoru. Naime, suprotno općem vjerovanju, četnički vojvoda Šešelj zapravo nije imao nikakvih zapovjednih ovlasti nad počiniteljima zločina u Hrvatskoj i BiH za koje je optužen, od Vukovara nadalje, već je u pripremi i za vrijeme rata bio ponajprije agent ratnohuškačkog marketinga, kojim je upravljala Uprava bezbednosti JNA (kolokvijalno KOS).

Poslije je bio kukavičje jaje tih istih struktura podmetnuto haaškom tužiteljstvu, kako bi se skretanjem procesa na tzv. dobrovoljačke srpske jedinice prikrila uloga državnog vodstva Srbije te vodeća uloga JNA i njezinih vojnih nasljednica u pripremi i vođenju rata u Hrvatskoj i BiH, kao i presudna uloga struktura KOS-a u ratnim zločinima, koji su bili sastavni dio projekta.

Šešelj je marketing

Oni su organizirali najveće pokolje (Ovčara, Srebrenica…), oni su osnivali logore u Srbiji, Hrvatskoj, BiH, oni su odlučivali o sudbini zatočenika, oni su preuzimali nadzor nad ratnim zarobljenicima… No oni su i bitno utjecali na politiku haaškog tužiteljstva, iz svih država “na tlu bivše Jugoslavije”.

I podvala je uspjela. Dvanaest godina se Sud bavio marketinškim agentom Šešeljem i mnogim proizvedenim, sporednim igračima, a propustio se baviti istinskim mozgom rata i ratnih zločina – KOS-om kao svojevrsnim vojnim krilom komunističke partije bivše Jugoslavije.

A oni bi povremeno, kada je nestajalo manevarskog prostora za odbijanje, slali u Haag nove igrač(k)e. Tako su 2008. godine isporučili i Radovana Karadžića, koji se navodno petnaestak godina skrivao kao bradati iscjelitelj pustinjačkog izgleda – dr. Dabić. Ne bez njihove pomoći.

Tek pri kraju svoga rada, u suđenjima i presudama za Srebrenicu, Haaški sud je došao do glave zločina, do struktura KOS-a (Popović, Beara,Tolimir…) na privremenom radu u vojsci bosanskih Srba.

Na istom je tragu i proces koji se vodi protiv njihova agenta – suradnika u Hrvatskoj Gorana Hadžića. No vjerojatno zbog zdravstvenih razloga (ni) on neće dočekati presudu. Ali zahvaljujući velikim dijelom marketinškom agentu Šešelju i njegovoj (samo)obrani pred Sudom, razmontiran je način djelovanja KOS-a i njegove nasljedne mreže, kako u ratu, tako i poslije njega.

Šešelj je danas u drugim misijama. Nakon što je najavio da neće ići na izricanje svoje presude u Haag, a i sam se Sud sasvim neprincipijelno s time složio, Šešelj povodom izricanja presude Radovanu Karadžiću organizira prosvjede protiv Haaškog suda i protiv – NATO saveza. Sukladno novom političkom trenutku. I navlači hrvatsku politiku da još jednom zapuca najtežim verbalnim topništvom po – marketinškom agentu.

Prvi se upecao politički novak Božo Petrov, Šešeljevim rječnikom – “kao som na durdubak”.

Raspravljati danas o pravičnosti i (ne)dosljednosti Haaškog suda na primjeru Vojislava Šešelja, znači ne prepoznati trenutak i još jednom promašiti ono bitno. Osobito je promašeno raspravljati o tome sa Srbijom. Najviše što hrvatska državna politika tu može učiniti jest izraziti žaljenje što je Sud u slučaju Šešelj prekršio vlastita pravila, i još više što je propustio adresirati kaznenu odgovornost za zločine počinjene na hrvatskom tlu prema vrhu JNA i njezinim obavještajnim strukturama.

Sudski politički menadžment na ratnim zločinima već je odavno preseljen iz Haaga u institucije “na tlu bivše Jugoslavije”. Tu su mogućnosti, a i obveze djelovanja. Hrvatska državna vlast je dužna priupitati DORH: koje je istrage dosad proveo kako bi pokazao ključnu ulogu struktura KOS-a upravljanih iz Beograda u ratnim zločinima u Hrvatskoj?

Zašto optužnica za zločine u srpskim logorima protiv generala Vasiljevićanikad nije završila pred sudom? Je li možda istražio likvidaciju ratnog gradonačelnika Vrginmosta Dmitra Obradovića 1992. godine, Srbina sklonog suradnji s hrvatskim državnim vlastima? Je li možda istražio ulogu oficira JNA (navodno također suradnika KOS-a) Atifa Dudakovića u agresiji na Hrvatsku i likvidaciji generala HV-a i HVO-a Vlade Šantića u BiH?

Nastavak rata drugim sredstvima

Sukladno svojim ovlastima i obvezama, Vlada, ali i predsjednica, trebali bi se informirati na koji su način iste strukture koje su amnestirale KOS, JNA i službeni Beograd od odgovornosti za zločine u Hrvatskoj, utjecale na optuživanje hrvatskog političkog i vojnog vrha te političkog i vojnog vrha Hrvata iz BiH za udruženi zločinački pothvat etničkog čišćenja muslimana-Bošnjaka u BiH. I na koji način sudovi u BiH danas koriste taj isti koncept za masovno optuživanje zapovjednika HVO-a. Posljedično, time se na dulji rok postiže pražnjenje (i) Hercegovine od Hrvata, nakon što su ostali dijelovi BiH već dobrim dijelom ispražnjeni.

[ad id=”93788″]

Lokalnim sudskim procesima u BiH postiže se danas ono što od 1992. do 1995. vojnim putem nije uspjelo. A vojvoda Šešelj mami durdubakom na skok u prazno.

Višnja Starešina / slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Može li se slaviti ćaću i ponižavati majku u susret Gospojini?

Objavljeno

na

Objavio

U susret s blagdanom Velike Gospe, napose iščekivanje, u ljudima, a naročito u djeci koliko god odrasla bila i koliko god vremenski odmaknuta od djetinjstva, te koliko god svoje djece, pa i unučadi imali, uvijek rasplamsa posebne emocije, najčešće u prisjećanjima i uspomenama. Svi ih imamo, ovakve ili onakve, a svačije su podjednako vrijedne zato što su neusporedive.

Jer su posve intimne.

Intimna sjećanja se dijele u krugu obitelji, najbližih prijatelja i ljudi, najčešće suputnika iz ranoga djetinjstva, jer jedino ti ljudi mogu biti sudionici tih sjećanja u punini. Sjećanja mogu također biti nit književnih djela, a ipak ostati dio ljudske intime, jer književna djela svatko opet doživljava na svoj jedinstven način. To su veoma lijepi trenutci u životu svakoga čovjeka, utoliko ljepši ukoliko su posebniji i zaštićeniji od pogleda onih kojima ne pripadaju. Upravo po tim sjećanjima i uspomenama smo svi – jedinstveni i posebni. S jednako snažnim emocijama, upravo uoči Velike Gospe, ljudi se prisjećaju i teških i lagodnih trenutaka, muke i slavlja, a svi mi obično u tim sjećanjima, upravo ukoliko je vremenski odmak od našega djetinjstva veći,imamo potrebu biti – djeca. Zato je Blažena Djevica Marija zapravo majka svima, ponajviše odraslima i starijima, a djeci po predanju i očekivanjima naučenim od starijih.

I Velika.

Velika Gospa.

BDMNa ovaj osvrt me je svojom specifičnošću upravo u osvit Velike Gospe potaknuo Milijan Brkić facebook statusom posvećenom svome pokojnom ocu, na četvrtu godišnjicu, kako Milijan kaže „ćaćine smrti“. Nemoguće je ne zastati pred tim činom, ali i pred porukama koje je Milijan, očito je misleći da je to ispravno i dobro, te poučno valjda svima, nehotice dovodeći svoga pokojnoga ćaću a time i sebe u poziciju uzoritosti, odlučio – podijeliti s najširom hrvatskom javnošću, ili točnije s hrvatskim narodom.

Nemoguće je ne zastati pred riječju – ćaća.

Kao što je nemoguće tu riječ odvojiti od riječi – majka, a u hrvatskoj katoličkoj naravi i duhu ljudi i naroda, i jednu i drugu riječ nemoguće je apstrahirati iz uspomena, a uspomene upravo ovih dana ispod krila Velike Gospe. Zajedničke hrvatske narodne Majke.

Očevi

A poruku Milijana Brkića svome pokojnom ocu, opet je nemoguće ne vrjednovati u kontekstu milijuna očeva, naših posebnih očeva, bili živi ili pokojni, koje nosimo u srcima i sjećanjima, koja dijelimo sa svojim najbližima. U prvi mah sam zastao prilično zatečen čitajućiMilijanove riječi. Nije da me nisu potakle na toplinu, ali bez obzira na to – svake sekunde nad tim riječima razvijao mi se u duši neki nejasni otpor, nešto slično osjećaju kao kad sam slušao Jandrokovića i Plenkovića kako nad odrom pokojnog Olivera Dragojevića govore o tome kako su u djetinjstvu slušali njegove pjesme, zaljubljivali se, i kako ih te pjesme podsjećaju na neke samo njihove dane kojima sve nas nepozvano pokrivaju. Jer ti dani, kao i svaka uspomena ne mogu nikako biti ničiji drugi, bez obzira radilo se o odmoru na makarskim plažama ili odmoru u berbi duhana u praskozorje, pa je utoliko i neobično i nepristojno, govoriti o svojim uspomenama u svima pripadajućem trenutku i simbolici pored tolikih živućih uspomena.

A ni Brkić, kao ni Jandroković ili Plenković – nisu književnici.

Upravo taj unutarnji otpor sam osjetio.

Naime, otac je uvijek stijena.

A majka je uvijek krilo topline.

Danas slavimo Majku.

Bez stijene i bez krila, moga, tvoga čitatelju, Milijanovoga, Andrejevoga ili Kolindina, nitko nije nastao, niti itko među nama ima te fine uspomene, odnosile se na iščekivanje Velike Gospe, godišnjice smrti naših najmilijih, ili nečega s drugih, makar i suprotnih vrijednosnih polazišta, nitko se nije mogao formirati.

Očevi i majke nisu na nas mogle utjecati u tolikoj mjeri i toliko nepromjenjivo životom, da se u svakome trenutku smijemo javno zakriliti znamenjem ćaće i matere, a pogotovo se to odnosi na dugogodišnja razdoblja ljudske ispovijedi, kojoj smo svi izloženi u zrelim i kasnijim godinama svojih života. Ispovjedi, bilo one katoličke, vjerske, bilo kakve, jer svi izvan svake sumnje svakodnevno razmišljamo o svojim životima, djelima i nedjelima, činjenjima i nečinjenjima. Zabluda je misliti da ima netko tko ne razmišlja o tome, bez obzira što činio, a druga je stvar – kako i s kojim životnim ciljem, te namjerama.

Svi smo mi imali i imamo očeve.

I svima su nam bili ili jesu stijena.

Ako ništa značenjem i potpisom podrijetla.

Kako se onda Brkić usudio ispričati nam priču o svojoj stijeni, zašto bi njegova stijena bila važnija od bilo čije, te je li upravo njegova stijena dovoljno čvrsta za slaganje svjetionika od milijuna ostalih hrvatskih stijena?

U kraju u kojemu sam ja odrastao očevi nisu puno govorili pogotovo s nama djecom, a samo pažljivim promatranjem i kriomice, moglo se osjetiti više nego znati, što misle u nekom trenutku o onome što mi radimo.

Poruke očeva smo rijetko saznavali

O očevim porukama, bar je tako bilo među mojim djetinjim prijateljima i prijateljicama, u našemu malome svijetu i susjedstvu, obično se nismo hvalili, nikada ih nismo isticali, nikada o njima nismo javno govorili ili jedan drugome poruke svoga oca pokušavali prenijeti kao bolje od onoga što je njegov otac njemu poručivao, šutnjom ili riječima, jer smo ih najčešće, gotovo u pravilu – kriomice saznavali. A kriomice stečeno se ne dijeli. Zato je samo jedan čovjek mogao biti otac svakome među nama. Poseban čak i svojoj djeci, jer je svakome od nas bila potrebna drugačija poruka. Zajedničkih očeva nije bilo. Nitko nikada nije svoga oca pokušavao proglasiti boljim od nečijega drugoga oca. Čak i u situacijama, a bilo ih je kad su nečiji očevi bili često pijani, manje imali od drugih, galamdžije, siledžije i seoski nevaljalci o kojima je selo šaputalo. Nikada djeci takvih očeva nismo pokušavali reći da je naš otac rekao ovo ili ono, ili nama kupio bilo što. Običaj je bio šutjeti o očevima pred djecom takvih očeva.Tako smo prvo nesvjesno, a kasnije svjesno štitili jedne druge.

Poruke očeva smo rijetko saznavali.

Obično bi to bilo neko slučajno prisluškivanje razgovora majke i oca, koje bi izdajnički stiglo do naših ušiju, obično tijekom podnevnoga odmora, između jutarnjega rada na njivama, ili tijekom večeri, kad bi se roditelji povukli u svoje sobe, a mi, ili čitali nešto, ili sjedili i gledali u zvjezdano nebo i nevidljive daljine, maštajući o koječemu. Tada, samo tada bi ponekad dopro do nas glas oca, obično u posebno teškim trenutcima, jer većina trenutaka je bila egzistencijalno nesigurna i teška, pa to nije izazivalo neko posebno raspoloženje ni kod koga, jer su se obveze roditelja smjenjivale i pristizale jedna drugu u neprekidnom nizu s rastom nas djece i onim što nas je čekalo, kako u školi tako i u crkvi. Tu roditelji nisu smjeli nešto – ne moći.

A pod osornim ili grubim zapovjedima da nešto uradimo, pognutoj glavi ili pogledu koji je bježao s naših očiju, slutili smo da se otac ne osjeća dovoljno dobrim ocem. Da se osjeća krivim.

Zbog toga osjećaja se i vole očevi kasnije u životu, kad prestane potreba za zaštitom, a oni postanu štićenici.

Milijanova poruka na godišnjicu smrti njegova ćaće, upravo uoči Velike Gospe, neizostavno svakoga tko ju pročita vraća u djetinjstvo i ljetna doba blagdana. Posebnih dana od najranijega djetinjstva do prvih zaljubljivanja i ljubavi.

Gospojina

Razdoblje čekanja Velike Gospe u mojim selima oko Mostarskog blata počinjalo bi neposredno nakon završetka škole, prvo Svetim Antom, preko Ivandana, zatim Petrovdana, Ilindana, pa Svete Ane, koja je simbolički otvarala vrata Gospojini. Tako smo mi zvali Veliku Gospu.

I nije to bilo razdoblje samo posvećenih i duhovnih trenutaka, nije se samo molilo Bogu i Blaženoj Djevici, iako jest više nego inače, nije se samo išlo u Crkve, nego su to uz rad, koji se danas naziva teškim, a nama nije bio uopće jer bismo se od prvih koraka navikavali na korisnost u obitelji, bili iz današnje prizme čarobni i neponovljivi trenutci djetinjstva. Bilo je to razdoblje u kojemu su ljudi morali voditi računa o svome društvenom statusu, prvenstveno jer su poselima svi navedeni blagdani bili, uvijek u drugom selu ili čak zaseoku u velikim selima i župama, prilika za dočekivanje rodbine i veliko slavlje, s gotovo neograničenim količinama hrane i pića. Slavili smo i mi djeca pogotovo, a očevi su morali imati i strpljenja i novca za goleme i opasne čak količine Kokte, koju su nam kupovali ispijajući pivo pred improviziranim gostionicama u neposrednoj blizini crkava, nakon Misa. Nikada se nije dogodilo da je nekome od nas, a svi smo dolazili, pitali novu Koktu dok nam je prethodna curila niz usne, odlazili malo podalje popiti onako halapljivo i na eks, gromko podrigujući iz nadutih trbuščića, pa se vraćali, bilo koji otac nešto promrmljao, prigovorio ili ne daj Bože odbio kupiti još. Izbog toga su to bili posebni dani, a kulminirali bi Velikom Gospom, koja se proslavljala u Širokom Brijegu.

Gospojina je bila vrhunac blagdana, veličanstvena i posebna,utoliko, jer je nama iz udaljenijih sela bila počesto i nedostupna, značajnija od bilo kojega blagdana ili bilo čega za društveni status ljudi, pa i nas djece, a zahtjevnija nakon svih tih blagdana i velikih, često i isrpljujućih opterećenja za obiteljske proračune, odnosno mogućnosti.

Upravo čekanje svoga župnoga blagdana, pa nakon njega Gospojine, bilo je razdoblje izdajničkoga razotkrivanja očeva i šutnje o njima. Što god govorili, ili ne govorili, znali smo sve.

Svi.

U takvim trenutcima bi se dalo osjetiti ili izdajnički čuti tu i tamo razgovore ćaće i matere i otkriti brige koje ih muče. Nikada se nije smjelo dogoditi da se na Svetu Anu recimo, koju smo mi slavili, nije imalo svega na pretek.

Niti se dogodilo.

Ali, već odlazak u Široki Brijeg na Veliku Gospu, bio je nužno podložan drugačijoj računici, moglo se i smjelo ne otići, a sve je ovisilo o mogućnostima obitelji. Kad je, i ako je nečiji otac radio u Njemačkoj, majke bi obično, praktično obvezno u prepunim autobusima ili s prepunim prikolicama kamiona vodile djecu na Brijeg, išlo bi se u Crkvu, a nije bilo uopće bitno ima li obitelj rodbine u Širokom Brijegu, koja bi pozivala na ručak kao mi na Svetu Anu. Majke bi imale novca za sve, djecu bi se nahranilo u priručnim gostionicama od sklepanih dasaka na svakome koraku ili iz trgovina, svatko bi dobio što želi, i nikakve tegobe ne bi bilo. Niti bi majke s djecom sagnutih glava, sramežljivo i ubrzano silazile niz Grabovinu s Brijega, iz koje su dopirali pjesma i smijeh ljudi koji nisu imali brigu nestašice, koja je nju mučila. Ništa kao odlazak na Brijeg na Gospojinu nije otkrivalo stanje u obitelji, niti raspoloženje oca. Niti je bilo savršenije poruke od toga što smo vidjeli i o čemu se nije govorilo.

Djecu se nije vodilo ondje gdje im se nisu mogle ispuniti želje.

Tad se šutjelo, nitko nikoga nije zapitkivao je li bio na Brijegu, zašto nije išao, a čak i najsurovija djeca nisu izazivala one koji nisu mogli otići. Rijetko su majke djecu plašile Bogom i Blaženom Djevicom, uvijek su nas ohrabrivale njihovom zaštitom, ali i Bog i Blažena Djevica bili su prst s neba ukoliko bismo se ogriješili o tu zapovijed.

Očekivalo se da svatko radi svoj posao

O tome se u obiteljima jako vodilo računa, a obično su majke bile te koje su nas poučavale da nikada nečim što mi imamo, ne smijemo izazivati djecu koja to nemaju. To je bila sva obiteljska pouka, kao i navikavanje da se mora – raditi i ići u Crkvu. Od sakupljanja murava s tri, četiri godine, čuvanja krava s pet, šest godina, čupanja trave za stoku nakon toga, zatim nizanja duhana, pa kopanja u prvim razredima škole, a učenje je bila obveza kao i sve drugo. Ništa ni više ni manje. Očekivalo se da svatko radi svoj posao, te da ga mora uraditi dobro.

I to je bio kompletan odgoj.

I tu dolazim ponovo na Brkića danas, te usporedbu onoga što on radi u politici s ćaćinim testamentom koji je sam objavio. I, ne štimaju stvari.

Ne znam dakle što je koji ćaća kojemu sinu ili kćerki govorio, pa ne znam ni što je Milijanov ćaća njemu govorio, ali znam da bar po pravilima moga djetinjstva u istome podneblju u kojemu je on odrastao, mi nismo govorili što su nam ćaće poručili. I nismo nikada odavali te tajne, štiteći ih kao svetinje, samo za sebe, kao najvišu dragocjenost.
Zato sam osjetio mučninu zbog javne objave takve uspomene.

I to upravo uoči Gospojine.

Nezapamćeno poniženje

Utoliko više što bih, ne samo ja, nego praktično cijeli hrvatski narod s obzirom da je Milijan zamjenik predsjednika vladajuće stranke i potpredsjednik hrvatskoga Sabora, imali pravo i mogli, naročito kad on ima potrebu svima nama javno obznaniti uspomenu na svoga pokojnoga ćaću i njegove poruke, postavljati pitanja Milijanu, čak i zbog poziva na odgoj i njegovome bratu – koliko su stvarno njihovi današnji javni životi, koji se i nas svih tiču, pogotovo njihova djela, sukladna tim porukama njihovoga ćaće, koje je Milijan objavio. Kako bi mu danas ćaća reagirao, s pravom ponosan na slavne podvige iz oslobodilačkoga rata, s pravom ponosan na sina jer je odbio povesti policiju na generala Norca, da vidi da mu sin trpi, a po funkciji i podržava poniženje majke domovine u svome krilu?

Teško, nezapamćeno poniženje.

Ne znam što je Brkić htio s tom objavom, ali vjerujem da nije htio izazvati ovakvu reakciju, niti ovakvo pitanje. Ali, ako već pretendira biti uzor uoči Gospojine, onda mora biti dostojan i pitanja, te dostojan zvanja oca i majke. Posebno majke domovine po očevom zagovoru.

Naime, milijunima ljudi ćaće su slale poruke, bili su im stijena, pa je neobično i pomalo krađa svim tim ljudima zbog svoje društvene i vrlo, vrlo sporne uloge po djelima, pretpostavljati upravo svoga ćaću. Kao i uspomene na Olivera nedavno, kao što Bojan Glavašević krčmi svoga slavnog ćaću, ili bilo što drugo.

Ne može politička funkcija donositi pravo na nametanje ljudima svojih osobnih uspomena,vniti su osobne uspomene i intima javnih osoba za ponudu u političkoj sferi. To me podsjeća na Plenkovićevo fotografiranje s kardinalom Bozanićem na Uskrs, koje je s malim sinčićem u naručju završilo kao – politička poruka upravo u razdoblju političkoga debakla s Istanbulskom konvencijom. Utoliko je, apogotvo u kontektstu žestokoga i potpuno zasluženoga osporavanja uloge Milijana Brkića u aktualnim nacionalnim nevoljama i realitetu, pozivanje na ćaću i emocije, zapravo više tragičan pokušaj izazivanja javne sućuti kod onih koji racionalno moraju promišljati o Milijanu visokom državnom dužnosniku, s pokušajem svođenja samoga sebe na jednoga od nas.

A nismo društveno i javno isti, niti u bilo čemu s pozicije odgovornosti – jednaki.

Niti na nas trebaju biti primjenjena ista očekivanja, niti zahtjevi, niti ocjene i vrednovanja.

I to nema veze s našim očevima.

Kao što se na nas nije mogla svaliti odgovornost naših ćaća u pričama o blagdanima i iz tisuća prigoda u našemu djetinjstvu i životu. Jer ne bi nam ti očevi mogli biti stijene da smo mi nosili njihove terete i odgovornosti, niti bi nam bili stijene da su nas teretili svojim tegobama. Stijene su nam bili ponajprije jer nisu s nama dijelili strahove, štitili su nas od njih i briga, a rješavali su probleme.

Uvijek.

Sumnjam naime da je Brkićev ćaća na jedan način odgajao njega, a na drugi način njegovoga brata, kao što i sumnjam da je u izrečenim porukama, koje je Milijan podijelio s hrvatskim narodom preko facebooka, ćaćina misao da je dobro u gradu Zagrebu s desetak ili koliko već formiranih firmi u nekoliko dana, neodvojivo od golemoga utjecaja brata, uzeti deset, petnaest ili dvadeset poslovnih prostora pred očima milijuna ljudi – koji imaju i očeve, i uspomene, i obiteljski odgoj, ali i potrebe.

I nužna očekivanja upravo od Milijana i sličnih.

Jer Milijan je dužan odgovoriti na očekivanja tim milijunima sinova i očeva, a ti milijuni nisu njemu. On je po svojoj poziciji u državi i društvu svojevrsni – ćaća. Ako je ćaća stijena, stijene ne smije puknuti, jer je ispod provalija. I ako je ćaća stijena, majka ne smije biti kurva. A upravo iz njegove vlasti, njegovu i našu Hrvatsku proglašavaju – kurvom. Zato ne znam što se krije iza poruke „spavaj mirno i bezbrižno ćaća moj“, u kontekstu opipljivih i realnih djela, činjenja i pogotovo nečinjenja Milijana državnoga dužnosnika, s jedne strane, te u kontekstu objavljenih poruka njegovoga ćaće, koje su sasvim suprotne po vrijednosnim kriterijama, s druge strane.

To jedno s drugim ne ide, pogotovo se s tim raskorakom ne ide u susret Velikoj Gospi. Majci hrvatskog naroda.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvatska i Izrael: Neka pati koga smeta

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MORH/ T. Brandt

Zbog sve boljih odnosa države Hrvatske i države Izraela nisu u zemlji i oko nje svi sretni. Naprotiv, neki među nama i oko nas ne kriju iznenađenje, pa i razočaranje.

Izrael su, kao važnog međunarodnog igrača, koji presudno utječe i na SAD, određeni krugovi huškali na Hrvatsku. Jer, kako Izrael može biti prijatelj s jednom profašističkom državom?

Odnosi dviju država zaista su bili opterećeni sudbinom Židova u vremenu NDH. Pojedini izraelski aktivisti kao Efraim Zuroff, veliki prijatelj naših „antifašista“, koji se nada da Europa Hrvatskoj neće oprostiti Oluju dok on Srbiji oprašta Srebrenicu, panično traga za ostacima ustaštva i preživjelim nacistima, a i pojedinci u Hrvatskoj, kao Ognjen Kraus, predsjednik Koordinacije židovskih općina, opterećen negativnim emocijama, sjećanjima i predrasudama, nikako ne želi zajedno s predstavnicima vlasti na službene komemoracije.

Svoj prilog nepovjerenju dali su i bivši predsjednici Hrvatske Stipe Mesić i Ivo Josipović denuncijanski trabunjajući u Tel Avivu o još živoj ustaškoj zmiji, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Srbija u svojoj difamacijskoj strategiji igra na kartu progona Židova (i Srba) u Hrvatskoj, a da se nikada tamo ne spominje, recimo, Nedićev Judenfrei.

Početkom devedesetih KOS je organizirao rušenje židovskoga groblja u Zagrebu kako bi se to onda podmetnulo novoj državi.

Određene probleme predstavlja još uvijek neriješeno pitanje povratka židovske (ali ne samo židovske) imovine oduzete što u vrijeme NDH, što u vrijeme Jugoslavije.

No, srećom, kao da je to mučno razdoblje optužbi i dokazivanja iza nas, barem što se tiče službene Hrvatske i službenog Izraela. Nema u Hrvatskoj političara ni političke stranke koja se nije odredila prema Pavelićevu režimu i izrazila žaljenje zbog stradanja Židova.

Pomoć hrvatskih kanadera pri gašenju požara u Izraelu djelovala je kao poticaj stvaranju jednog novog prijateljstva.
Ne treba zanemariti ni privatno-poslovne veze, primjerice Jakova Sedlara ili Dragana Primorca.

Onda je došla kupnja borbenih zrakoplova koje smo vidjeli za proslave Oluje zajedno s izraelskom i američkom delegacijom.

Na zgražanje Aleksandra Vučića i na njegovu usporedbu Oluje s holokaustom reagirala je vrlo oštro Julija Koš iz Židovskog informativno-edukacijskog centra.

Povrijedilo ju je izjednačavanje holokausta kao plana uništenja jednog naroda s akcijom Hrvatske vojske da „reintegrira stranom vojnom agresijom i civilnom oružanom pobunom okupirani teritorij“, što je na taj način, kako ona navodi, definirano i presudama međunarodnih sudova.

I Izrael i Hrvatska trpe, doduše ne u istoj mjeri, neprijateljsko okruženje i to je još nešto što ih povezuje. Povezuju ih, ne treba idealizirati, i politički, vojni i trgovinski interesi. Postoji i jedan mali rizik, a zove se izlaganje međunarodnom terorizmu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Zajednički let hrvatskog i izraelskog pilota u MiG-u 21

 

 

Politički i vojni vrh na Plesu obišao izraelske zrakoplove koji će na obljetnicu Oluje preletjeti Knin

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari