Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Nastavak rata drugim sredstvima

Objavljeno

na

Sljedećih će dana ponovno na tlo bivše Jugoslavije iz Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili, po naški, Haaškog suda biti ubačena kost.

Preciznije – dvije kosti, prvostupanjske presude Radovanu Karadžiću (24. ožujka) i Vojislavu Šešelju (31. ožujka). Na tom tlu već četvrt stoljeća nema bivše Jugoslavije, a i rat je završio prije dvadesetak godina. A Haaški sud još uvijek izriče prvostupanjske presude.

Među ostalima, i jednome od prvih, ili, preciznije kronološki, drugom optuženiku Haaškog suda, političkom vođi bosanskih Srba Radovanu Karadžiću, protiv kojeg je prva optužnica podignuta još u srpnju 1995. godine.

[ad id=”93788″]

Skok u očekivano

I prije izricanja presuda u Haagu, političari, udruge žrtava, udruge profesionalnih NGO apologeta Suda vježbaju skok u očekivanom smjeru. Očekivano, političke elite Srbije i Republike Srpske trebaju s omalovažavanjem dočekati presudu Radovanu Karadžiću, koja će s obzirom na dob značiti praktički doživotnu robiju. Za one koje politički položaj ne obvezuje, to će biti još jedan dokaz bjelosvjetskih zavjera protiv Srba.

Zastupnici bošnjačkih žrtava ponovit će kako nema dovoljno velike kazne za genocid, a politički predstavnici pozdraviti presudu. Hrvate u BiH već dugo nitko ništa ne pita iako su gotovo potpuno nestali (i) iz banjolučko-prijedorskog područja Republike Srpske. Upravo na tom je području proveden modelski zločin etničkog čišćenja nad Hrvatima i muslimanima-Bošnjacima: izvan zone ratnog sukoba, uz okrutna ubojstva, sustavni progon i logore.

Kaznena odgovornost Radovana Karadžića kao političkog šefa projekta stvaranja velike Srbije na tlu BiH, za te je zločine potencijalno mnogo čvršća nego za genocid u Srebrenici.

U slučaju presude četničkom vojvodi Šešelju cijela Srbija, i ona službena i ona neslužbena, doživljava to kao pobjedu bez obzira kakva presuda bila. Takav stav podgrijava i sam Šešelj, koji već godinu i pol presudu čeka na tzv. privremenoj slobodi, koja i nije privremena jer je bezuvjetna, bez ugrađenih mehanizama za osiguravanje njegova povratka u Haag. A bezuvjetna je bila jer ga se Sud želio riješiti pod svaku cijenu.

Dijelom zato što je uistinu imao dijagnosticiran karcinom, ali još više zato što, prema optužnici kakva je podignuta i dokazima koji su prezentirani, Sud zapravo nije imao osnove osuditi ga na kaznu višu od onih 12 godina koje je proveo u haaškom pritvoru. Naime, suprotno općem vjerovanju, četnički vojvoda Šešelj zapravo nije imao nikakvih zapovjednih ovlasti nad počiniteljima zločina u Hrvatskoj i BiH za koje je optužen, od Vukovara nadalje, već je u pripremi i za vrijeme rata bio ponajprije agent ratnohuškačkog marketinga, kojim je upravljala Uprava bezbednosti JNA (kolokvijalno KOS).

Poslije je bio kukavičje jaje tih istih struktura podmetnuto haaškom tužiteljstvu, kako bi se skretanjem procesa na tzv. dobrovoljačke srpske jedinice prikrila uloga državnog vodstva Srbije te vodeća uloga JNA i njezinih vojnih nasljednica u pripremi i vođenju rata u Hrvatskoj i BiH, kao i presudna uloga struktura KOS-a u ratnim zločinima, koji su bili sastavni dio projekta.

Šešelj je marketing

Oni su organizirali najveće pokolje (Ovčara, Srebrenica…), oni su osnivali logore u Srbiji, Hrvatskoj, BiH, oni su odlučivali o sudbini zatočenika, oni su preuzimali nadzor nad ratnim zarobljenicima… No oni su i bitno utjecali na politiku haaškog tužiteljstva, iz svih država “na tlu bivše Jugoslavije”.

I podvala je uspjela. Dvanaest godina se Sud bavio marketinškim agentom Šešeljem i mnogim proizvedenim, sporednim igračima, a propustio se baviti istinskim mozgom rata i ratnih zločina – KOS-om kao svojevrsnim vojnim krilom komunističke partije bivše Jugoslavije.

A oni bi povremeno, kada je nestajalo manevarskog prostora za odbijanje, slali u Haag nove igrač(k)e. Tako su 2008. godine isporučili i Radovana Karadžića, koji se navodno petnaestak godina skrivao kao bradati iscjelitelj pustinjačkog izgleda – dr. Dabić. Ne bez njihove pomoći.

Tek pri kraju svoga rada, u suđenjima i presudama za Srebrenicu, Haaški sud je došao do glave zločina, do struktura KOS-a (Popović, Beara,Tolimir…) na privremenom radu u vojsci bosanskih Srba.

Na istom je tragu i proces koji se vodi protiv njihova agenta – suradnika u Hrvatskoj Gorana Hadžića. No vjerojatno zbog zdravstvenih razloga (ni) on neće dočekati presudu. Ali zahvaljujući velikim dijelom marketinškom agentu Šešelju i njegovoj (samo)obrani pred Sudom, razmontiran je način djelovanja KOS-a i njegove nasljedne mreže, kako u ratu, tako i poslije njega.

Šešelj je danas u drugim misijama. Nakon što je najavio da neće ići na izricanje svoje presude u Haag, a i sam se Sud sasvim neprincipijelno s time složio, Šešelj povodom izricanja presude Radovanu Karadžiću organizira prosvjede protiv Haaškog suda i protiv – NATO saveza. Sukladno novom političkom trenutku. I navlači hrvatsku politiku da još jednom zapuca najtežim verbalnim topništvom po – marketinškom agentu.

Prvi se upecao politički novak Božo Petrov, Šešeljevim rječnikom – “kao som na durdubak”.

Raspravljati danas o pravičnosti i (ne)dosljednosti Haaškog suda na primjeru Vojislava Šešelja, znači ne prepoznati trenutak i još jednom promašiti ono bitno. Osobito je promašeno raspravljati o tome sa Srbijom. Najviše što hrvatska državna politika tu može učiniti jest izraziti žaljenje što je Sud u slučaju Šešelj prekršio vlastita pravila, i još više što je propustio adresirati kaznenu odgovornost za zločine počinjene na hrvatskom tlu prema vrhu JNA i njezinim obavještajnim strukturama.

Sudski politički menadžment na ratnim zločinima već je odavno preseljen iz Haaga u institucije “na tlu bivše Jugoslavije”. Tu su mogućnosti, a i obveze djelovanja. Hrvatska državna vlast je dužna priupitati DORH: koje je istrage dosad proveo kako bi pokazao ključnu ulogu struktura KOS-a upravljanih iz Beograda u ratnim zločinima u Hrvatskoj?

Zašto optužnica za zločine u srpskim logorima protiv generala Vasiljevićanikad nije završila pred sudom? Je li možda istražio likvidaciju ratnog gradonačelnika Vrginmosta Dmitra Obradovića 1992. godine, Srbina sklonog suradnji s hrvatskim državnim vlastima? Je li možda istražio ulogu oficira JNA (navodno također suradnika KOS-a) Atifa Dudakovića u agresiji na Hrvatsku i likvidaciji generala HV-a i HVO-a Vlade Šantića u BiH?

Nastavak rata drugim sredstvima

Sukladno svojim ovlastima i obvezama, Vlada, ali i predsjednica, trebali bi se informirati na koji su način iste strukture koje su amnestirale KOS, JNA i službeni Beograd od odgovornosti za zločine u Hrvatskoj, utjecale na optuživanje hrvatskog političkog i vojnog vrha te političkog i vojnog vrha Hrvata iz BiH za udruženi zločinački pothvat etničkog čišćenja muslimana-Bošnjaka u BiH. I na koji način sudovi u BiH danas koriste taj isti koncept za masovno optuživanje zapovjednika HVO-a. Posljedično, time se na dulji rok postiže pražnjenje (i) Hercegovine od Hrvata, nakon što su ostali dijelovi BiH već dobrim dijelom ispražnjeni.

[ad id=”93788″]

Lokalnim sudskim procesima u BiH postiže se danas ono što od 1992. do 1995. vojnim putem nije uspjelo. A vojvoda Šešelj mami durdubakom na skok u prazno.

Višnja Starešina / slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

TVORAC MODERNE HRVATSKE I NAŠ PONOS dr. FRANJO TUĐMAN (1922-1999.)

Objavljeno

na

Objavio

U svojoj povijesti mi Hrvati imali smo velikih i zaslužnih ljudi. Onih koji su se borili, žrtvovali, trpjeli i umirali za ideju samostalne i slobodne Hrvatske.

No, dr. Franju Tuđmana među svima njima izdvaja to što je on uspio ostvariti cilj i našu Domovinu učiniti slobodnom, samostalnom i neovisnom, unatoč svim nepovoljnim okolnostima s kojima smo se susreli tih 90-ih godina prošlog stoljeća.

Znamo s kakvim smo zlom bili suočeni u Domovinskom ratu, u vrijeme kad su barbari s Istoka krenuli u zatiranje svega što je hrvatsko, u istrebljenje našeg naroda, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, pa i na svim drugim prostorima gdje su u tadašnjoj Jugoslaviji živjeli Hrvati. I u tim godinama presudnim za opstojnost i budućnost čitavog naroda, jedino on, dr. Franjo Tuđman imao je dovoljno hrabrosti, odlučnosti, mudrosti i odgovornosti staviti se na čelo političkog pokreta i krenuti u tu tešku i neizvjesnu borbu. On je jedini ponudio hrvatskome narodu program bezuvjetnog izlaska iz tamnice zvane “SFRJ” i stvaranja suverene države.

Ne zaboravimo.

Dr. Franjo Tuđman svoju je stranku (HDZ) stvorio kao sasvim novu, autentičnu snagu. Ona nije bila nastavak niti baštinik bilo koje prethodne političke stranke, pokreta ili ideologije. To nije bila pravaška, haesesovska, a niti komunistička, “proljećarska” ili liberalna struja. HDZ je (kako je i sam dr. Tuđman govorio), u sebi objedinjavao sve ono što je bilo pozitivno u hrvatskoj političkoj tradiciji, odbacujući naslijeđa totalitarnih ideologija i sve ono što je u prošlosti vodilo podjelama.

Bio je to narodnjački pokret koji oko sebe okuplja sve slojeve hrvatskoga naroda, ali i sve druge građane koji Hrvatsku osjećaju svojom domovinom i to na načelima slobode, demokracije i kršćanske civilizacije, uz uvažavanje svih vrednota tradicije i identiteta hrvatskoga naroda i društva.
Već na prvom koraku Inicijativni odbor budućeg HDZ-a suočio se sa zabranom održavanja osnivačke skupštine, 17. lipnja 1989 godine u zagrebačkom hotelu Panorama. Tadašnji komunistički režim je preko GSUP (Gradskog sekretarijata unutarnjih poslova) izdao rješenje o zabrani, pa je ista održana na Jarunu, u prostorijama NK Borac, gdje je izabrano Predsjedništvo na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman, usvojena Programska deklaracija i donesene odluke vezano za upravljačka tijela stranke.

Nije nevažno napomenuti kako se sve to događalo u vrijeme kad je velikosrpski ekstremni nacionalizam već uvelike bujao, ne samo u Srbiji nego i Hrvatskoj, gdje su se od veljače te 1989. godine u Kninu i okolici održavali mitinzi na kojima se srbovalo, uzvikivalo “Ovo je Srbija” i provociralo. Riječi mržnje prema hrvatskome narodu i prijetnje ratom izgovarali su jednako srpski komunisti, domaći ekstremisti i njihovi gosti – četnici iz Srbije, ali nikomu u tadašnjoj hrvatskoj komunističkoj vlasti nije na kraj pameti bilo zabraniti održavanje bilo kojeg od tih skupova – iako su imali čak i deklaratorne zaključke najviših političkih tijela o njihovoj štetnosti.

U to je vrijeme Stipe Šuvar hvalio Miloševića kao “odlučnog i energičnog čovjeka”, a Ivica Račan sanjao o jačanju “idejnog jedinstva SKJ”, iako je Srbija već i de facto i de iure srušila Ustav SFRJ (nasilnim ukidanjem autonomije pokrajinama i jednostranim donošenjem svoga Ustava koji je republičke zakone stavio ispred saveznih).

Prvi Opći sabor HDZ-a (održan 24/25. veljače 1990. godine u KD Lisinski u Zagrebu) pokazao je da je pokret dr. Tuđmana široko prihvaćen od naroda i građana. Uprepunoj dvorani, u svečanoj i dostojanstvenoj atmosferi, skupu su prisustvovali brojni gosti (njih ukupno 320), među kojima i konzuli SAD-a, Francuske, Italije, tadašnjeg SSSR-a i predstavnik kanadskog veleposlanstva. Bilo je akreditirano 54 predstavnika medija, a rad je pratilo i 297 promatrača. Stranački izaslanici iz Hrvatske i cijelog svijeta (njih ukupno 1760) izabrali su za svoga predsjednika i vođu dr. Franju Tuđmana, dugogodišnjeg disidenta koji se od početka 60-ih godina aktivno opirao grubom kršenju suverenih prava hrvatskoga puka i njegovih temeljnih sloboda, pobijajući velikosrpske i komunističke laži i krivotvorine uz pomoć kojih su nas proglašavali “zločinačkim” i “genocidnim” narodom.
Tadašnja TV Zagreb pod ravnateljstvom komunističkog aparatčika Gorana Radmana, ovaj je skup nazvala “ustaškim saborom”, uz oštre osude “ekstremista” Tuđmana i ostalih, koji su se drznuli poslije 45 godine diktature javno iznijeti svoj politički program.

S jednakom odioznošću prema HDZ-u nastupao je Ivica Račan koji je HDZ nazvao “strankom opasnih namjera”, a tu je svoju tezu ponovio i pred televizijskim kamerama u sučeljavanju uoči prvih višestranačkih izbora (u studiju TV Zagreb gostovali su tada kao kandidati za budućeg predsjednika Republike dr. Franjo Tuđman ispred HDZ-a, Ivica Račan iz SKH i Mika Tripalo iz KNS-a). Nakon što je Račan izrekao ovu podlu optužbu, Tripalo je reagirao riječima: “Mi koji sjedimo u ovom studiju trebamo znati da smo za one u Beogradu sva trojica ustaše”.

Za razliku od Tripala, Račan nije imao tu širinu pogleda niti ga je naročito zanimala volja naroda. On se bavio mišlju kako ojačati SKJ i ostati na vlasti što dulje.

Slijedio je referendum o neovisnosti, razoružavanje TO Hrvatske, proglašenje samostalnosti i na kraju obrana od velikosrpske agresije čije su vojno-četničke falange (predvođene s “JNA”) krenule u brutalni rat s nakanom zatiranja svega što je hrvatsko. U toj krvavoj agresiji u kojoj su jednakoj pogibelji bili izloženi i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, dr. Franjo Tuđman i njegova stranka (HDZ) dali su obol borbi za slobodu i samostalnost hrvatskoga naroda i podnijeli u njoj najveći teret.

Pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana naša je Domovina proglasila samostalnost, izborila se za svoju slobodu i neovisnost, doživjela međunarodno priznanje, postala članica UN-a i stekla sve uvjete za potpuno i ravnopravno uključivanje u euro-atlantske integracije – u Zapadni svijet kojemu oduvijek po svemu pripadamo. I ne samo to. Bez potpore Hrvatske i borbe Hrvata iz Herceg Bosne, ni sama BiH ne bi opstala.
To su povijesne činjenice koje je nemoguće promijeniti, koliko god se neki trudili.

Dr. Franjo Tuđman, vrhunski intelektualac, povjesničar, znanstvenik, mislislac, strateg i iznad svega zaljubljenik u svoj rod i Domovinu, uspio je ostvariti ono što mnogi prije njega nisu. On je gorio i izgorio radeći danonoćno za Hrvatsku i dobrobit svoga naroda.
Koliko smo mi cijenili ono što je on učinio za nas, jesmo li nastavili njegovim putem i koliko smo danas svjesni nužnosti vođenja suverenističke politike na temeljnim zasadama Tuđmanovog HDZ-a, to je već druga tema. Za vlastite pogrješke, promašaje i zablude sami snosimo krivnju.
Dr. Franje Tuđmana nema među nama već punih 19 godina.

Dosta je onih koji nikada nisu uspjeli izaći iz njegove sjene i prigrabiti sebi zasluge koje im ne pripadaju. Neki drugi opet, još se uvijek nisu pomirili s nastankom slobodne i samostalne Republike Hrvatske. I jedni i drugi vlastite komplekse i frustracije najčešće pokušavaju liječiti tako što ga napadaju. Misle da će oni biti veći ako “umanje” dr. Tuđmana, prvog predsjednika, političkog lidera i vođu hrvatskoga naroda, vrhovnog zapovjednika pod čijim je mudrim vodstvom hrvatski narod kako u Hrvatskoj, tako i u BiH izborio svoju opstojnost i pravo na mjesto pod suncem.
Uzalud im trud.

Prosec “detuđmanizacije” koji je provođen punih 15 godina pokazao se kao promašena strategija. I ovi napadi kojih smo svjedoci danas, tragikomični su pokušaji obračuna patuljaka s divom, gromadom, povijesnom veličinom.
Hrvatski narod zna i osjeća kako je upravo dr. Franjo Tuđman jedinstvena je i neponovljiva ličnost u plejadi hrvatskih velikana. On je to dokazao svojim djelom. On je otac moderne Hrvatske.

I to će ostati upisano u našu povjesnicu zlatnim slovima.
Za sva vremena.

A svi mi kojima je stalo do našeg naroda, vlastite budućnosti i napretka, trebamo se upitati: U čemu smo pogriješili i zašto nismo nastavili tamo gdje je on stao?

Video: (Govor dr. Franje Tuđmana povodom međunarodnog priznanja Hrvatske:

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Cijela se Europa trese. A što radi Plenković?

Objavljeno

na

Objavio

Dok pišem ovu kolumnu, Francuzi iščekuju ovu subotu s mješavinom straha i nade. Službena Macronova Francuska strahuje od širine i dubine prosvjeda “žutih prsluka“, koji su i za ovu subotu najavljeni ne samo u Parizu već i u drugim francuskim gradovima, kojima se počinju pridruživati sindikati vozača, farmeri, nezadovoljnici reformom obrazovnog sustava, cijelom Macronovom globalističkom agendom…

Macron i njegov establišment nadaju se da nasilje i posljedice prosvjeda neće nadmašiti one od prošle subote, a strahuju da im je proces već izmakao kontroli.

“Žuti prsluci” se pak nadaju da će silinom prosvjeda i zahtjevima za dubinskim promjenama sustava natjerati Macrona na ostavku i raspuštanje parlamenta. Prosvjedi “žutih prsluka” šire se i na susjednu Belgiju i Nizozemsku.

Nada se zove Friedrich

I Nijemci iščekuju ovu subotu s mješavinom nade i straha. Bira se nasljednik ili nasljednica Angele Merkel na čelu CDU-a.

Oslabljeni CDU, koji je platio i plaća političku cijenu migrantske, ali ne samo migrantske, politike Angele Merkel, još uvijek ima šanse pridići se, obnoviti svoj politički utjecaj središnje njemačke političke stranke i osigurati političku stabilnost države. Ali ima i jednako veliku šansu nastaviti proces pada i rastakanja stranke do razine s koje će povratak biti nemoguć, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Nada se zove Friedrich Merz. Osim što je uspješan poslovni čovjek, Merz je i jedan u nizu nekadašnjih perspektivnih pripadnika Kohlove mladeži, koje je njegova “djevojčica” Angela sustavno “očistila” iz stranačkog vrha, nakon što je eliminirala svojeg političkog oca H. Kohla.

Nekoliko dana prije stranačkih izbora otvorenu je potporu Merzu kao obnovitelju stranke dao najutjecajniji patrijarh CDU-a i aktualni predsjedatelj Bundestaga Wolfgang Schauble.

No postoji i mogućnost da će u interesu očuvanja vlastitih pozicija u stranci, za nasljednicu biti izabrana Merkelina kandidatkinja Annegret Kramp-Karrenbauer (AKK). Ona je doduše već najavila značajan otklon od politike A. Merkel, no status Merkeline izabranice naprosto je preteško naslijeđe, koje promjene čini nemogućim.

Zapravo, dok pišem ovu kolumnu zapadna Europa se naočigled trese i mijenja. Stanje uvelike podsjeća na 1989., kada se rušio Berlinski zid, kad su jedan za drugim padali režimi u državama komunističke Europe.

No u ovom se ciklusu trese Zapad, samo srce stare Europe. Pobijedi li F. Merz na stranačkim izborima CDU-a, Njemačka će se, uz izvjesne izvanredne izbore, postupno vraćati na Kohlove tračnice: tradicionalnim vrijednostima, transatlantskom partnerstvu, konzervativnijem poimanju države i dakako restriktivnijoj migrantskoj politici.

Pobijedi li AKK, CDU će nastaviti pad, pretrpjeti poraz na europskim izborima, naći se u poziciji s koje je oporavak mnogo teži ili nemoguć. A Njemačka će dobiti nestabilnu i radikaliziranu političku scenu i vratiti se u poziciju europskog političkog patuljka.

Iznude li “žuti prsluci” uskoro ostavku Emmanula Macrona, Francuska ima priliku učiniti ono što Gerard Collomb, bivši Macronov ministar unutarnjih poslova, naziva – spašavanjem sustava od unutarnjeg sloma u posljednjem trenutku.

Collomb progovara o pucanju sustava između gradova, u kojima cvjeta globalizam i tradicionalnih ruralnih i polururalnih područja koja su na rubu egzistencije.

A Macron im je podizanjem poreza na gorivo poslao poruku, da se neće libiti gurnuti ih i preko tog ruba u ime viših globalističkih ciljeva, na što je dobio odgovor “žutih prsluka”. No stanje je još gore.

Između tradicionalne francuske provincije i globalističkih središta velikih gradova (osobito Pariza), nalazi se prsten predgrađa nastanjen uglavnom useljenicima iz bivših francuskih kolonija, iz islamskih zemalja sjeverne Afrike, koji se ne žele integrirati.

To su no-go zone, sigurnosne bombe s perspektivom aktivacije, koje Macron uopće ne želi vidjeti. A čak i kada ode Macron, pitanje je kako integrirati te tri suprotstavljene Francuske u funkcionirajuću državu?

No bez obzira tko izišao kao trenutačni pobjednik u ovom valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen i u svojim najčvršćim zapadnoeuropskim utvrdama.

Kada vlada besmisao

Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši, da je njihov politički projekt propao. Europa se trese, Plenković se češlja.

Čak ni njemački Bundestag nije prihvatio Marakeški sporazum bez interpretativne izjave. Plenkoviću ne trebaju ni Sabor ni izjava. Kad stignu migranti u hrvatski hotspot, njegovi će mainstream mediji izvještavati o lovu na leptire.

Kad stigne neugodno mišljenje Povjerenstva za sukob interesa u aferi Borg, on će ukinuti Povjerenstvo. Kad Trump proglasi Kinu glavnim globalnim protivnikom, Plenković je proglasi strateškim partnerom…

Zato za Hrvatsku ove subote nema ni straha ni nade. Već samo besmisao. Najveća koncentracija besmisla izgubljenog u vremenu u vrhu hrvatske izvršne vlasti, od osnutka države. Ali sljedećih subota? Tko zna?!

Uostalom i Macron se još prije dvije subote suvereno rugao Trumpu u Parizu. A i Erich Honecker je baš davao intervju o stabilnosti svoje vlasti u trenutku kada su prosvjednici već počeli rušiti Berlinski zid.

Bez obzira tko izišao kao pobjednik u valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen. Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Proširilo se nezadovoljstvo žutih prsluka: Prosvjedi i u Belgiji (VIDEO)

 

 

 

Sukob policije i ‘žutih prsluka’ na slavnoj pariškoj aveniji

 

 

ŠOLA: Merkel i Macron klize u povijest

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari