Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Nevidljivo suđenje Vasiljeviću

Objavljeno

na

Čula sam posljednjih dana mnogo iznenađenja niskim profilom, gotovo nevidljivošću suđenja generalu Aleksandru Vasiljeviću za ratne zločine nad hrvatskim ratnim zarobljenicima u logorima u Srbiji, pred osječkim sudom. Jer, osim prvih najava, suđenje je medijski potpuno zanemareno.

Kao da je Osijek na medijskom kraju Hrvatske i svijeta. A bio je tako blizu kada se, primjerice, raspravljalo jesu li Luka Modrić i Dejan Lovren počinili krivokletstvo pred časnim hrvatskim sudom.

Što su prema takvom „zločinu” sitni grijesi koje je u sklopu ratnih operacija JNA, od Vukovara i šireg Podunavlja, preko Banovine i Like, do Škabrnje i šire Zagore, nad hrvatskim ratnim zarobljenicima i civilima osmislio, isplanirao, organizirao i nadgledao šef njezine kontraobavještajne službe, KOS-a?

Nešto beznačajno i nezanimljivo. Sukladno tome suđenje je, koliko čujem, organizirano u maloj sudnici, da ne kažem sudničici osječkog suda. Praktički bez javnosti. Da se ne bi dao prevelik značaj šefu kontraobavještajne službe vojske koja je 1991. izmasakrirala gotovo trećinu Hrvatske.

Jeste li ga vidjeli?

Onim bivšim logorašima, koji su već svjedočili je, koliko čujem, u sjećanju najviše ostalo pitanje: jesu li vidjeli generala Vasiljevića u logorima u Stajićevu, Begejcima, Nišu?

Jer ako se šef kontraobavještajne službe JNA nije izravno šetao po logorima i zlostavljao logoraše, onda valjda nije kriv. A sve da je i šetao, tko bi ga prepoznao? Tko bi ga i danas prepoznao da u civilu ušeta, primjerice, u hrvatsku sabornicu?

Mogao bi se bez problema integrirati u vladajuću koaliciju kao novi član Bandićeva kluba iz kvote umirovljenika, koji obožava politikuPlenkovićeve vlade, koji će bezrezervno podržavati hrvatsku stabilnost i boriti se protiv populizma. I, ovo je sad sasvim ozbiljno – Sabor bi njegovim sudjelovanjem svakako dobio na ozbiljnosti.

Koliko sam dosad vidjela u tom nevidljivom suđenju u odsutnosti nema pravnog zastupnika žrtava, koji bi bio barem neki osigurač da institucije neće odvesti suđenje u pravcu groteske.

Uz to, čim je postupak započet, odmah su se razbudili hrvatski pravni stručnjaci, problematizirajući uopće svrhu ovog postupka u odsutnosti.

Pa koja bi uistinu mogla biti svrha suđenja u odsutnosti šefu kontraobavještajne službe agresorske vojske, preko kojeg se može rasvijetliti i presudom potvrditi uloga JNA u ratnim zločinima u Hrvatskoj počinjenim u sklopu projekta velike Srbije, kao i uloga iste službe u infiltraciji svojih agenata i suradnika u sve segmente hrvatskog društva i države u kojima djeluju do današnjih dana?

Pred Haaškim sudom se govorilo o tristotinjak infiltriranih i financijski održivih kontraobavještajnih grupa (KOG-ova), koje je u Hrvatskoj za sobom ostavio general Vasiljević. Pred munchenskim je sudom to spominjano kao nešto općepoznato. Pred hrvatskim sudovima – ni spomena.

Priznajem, mene ne iznenađuje ta „nevidljivost” suđenja generalu Vasiljeviću. Zato jer je to kontinuitet djelovanja hrvatskih institucija prema kaznenoj odgovornosti vrha JNA, osobito prema KOS-u i njegovu šefu.

Tako je ova sveprisutna „ptica” još na prijelazu stoljeća netragom nestala iz prvog podneska hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde.

Za nju se nije našlo mjesta u opsežnom memorijalu te tužbe, preko 2000 stranica, iako je jedina prava poveznica genocidnih djela sa Srbijom i velikosrpskim projektom.

Za „pticu” se sve do posljednjih godina nije našlo mjesta u istragama hrvatskog DORH-a, a sami su se pobrinuli da naknadno ispadnu i iz optužnica Haaškog suda.

Kada je na pritisak nevladinih udruga (nije Documenta) DORH ipak bio prinuđen pokrenuti istragu protiv Vasiljevića za zločine u srpskim logorima, odmah ju je i znalački ubio. Poslao ju je beogradskom tužiteljstvu za ratne zločine, koje nije našlo elemenata za optužnicu.

No tada hrvatski DORH nije pokrenuo postupak u odsutnosti, kako bi Hrvatska imala najznačajniju presudu vlastitog suda za argumentaciju tužbe za genocid – već je spis stavio u ladicu.

Bili su zapravo prinuđeni izvući spis iz ladice nedavno, pod pritiskom vukovarskog pokreta za utvrđivanje istinske odgovornosti za zločine počinjene nakon pada Vukovara, uključujući i zločin na Ovčari, za koje zapovjedna odgovornost vodi izravno do vrha KOS-a i generala Vasiljevića.

I zanimljivo, „izvori upućeni u slučaj” već sada pomalo šire priče kako u osječkom procesu zapravo nema dokaza o Vasiljevićevoj krivnji.

Iako se nikada neće fizički naći pred hrvatskim sudom, slučaj Vasiljević je za sudbeno rasvjetljavanje naravi agresije na Hrvatsku isto što je slučaj Perković – Mustač za rasvjetljavanje naravi jugoslavenskog komunističkog sustava. Zato je u Hrvatskoj tako nevidljiv.

Zato se iz Beograda čini sve da bi se suđenje pretvorilo u – ništa. Zato se u Beogradu podižu kaznene prijave protiv generalaKrstičevića. Zato Pupovac zaoštrava retoriku prema Penavi. Zato će biti još sličnih poteza. A i hrvatske su institucije zainteresirane za takav ishod. Jer general Vasiljević ima mnogo dosjea.

Zamislite scenu: čika Aca sa svojim mikrofilmovima šeta hrvatskim institucijama, tražeći suradnike. Kakav bi to tek bio predložak za film: Koja je ovo država?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Višnja Starešina: Jedno suđenje u Osijeku i čika Acina država

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Što se krije iza zahtjeva manjina za vlastitim popisivačima stanovništva?!

Objavljeno

na

Objavio

Fah

Politički predstavnici manjina na prošlotjednoj saborskoj sjednici tražili su da se u Zakon o popisu stanovništva ugrade amandmani među kojima je trebao biti i onaj po kojem kod popisivanja nacionalnih manjina, popisivači moraju biti pripadnici nacionalnih manjina?! Nakon što nije udovoljeno ovom, u najmanju ruku neobičnom zahtjevu, politički predstavnici manjina demonstrativno su napustili sabornicu i tako poljuljali vladajuću HDZ-ovu većinu koja nije imala dovoljno ruku da izglasa Zakon.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Zbog čega je ovaj amandman manjina problematičan pa čak i iznimno nekorektan? Prvo, to što je netko pripadnik manjine ne smije biti prednosti niti pogodnost za nešto kao što je popis stanovništva. Zapravo trebalo bi biti svejedno kakve je tko nacionalnosti, vjere, spola, boje kože… Popisivači bi morali imati kvalifikacije, stručnu spremu, informatičku i druge uvježbanosti s obzirom na to da će se prvi put automatskom obradbom podataka provoditi popis stanovništva. Nema nikakvog opravdanog niti logičnog razloga da se u popisivače trpa manjinska kvota.

Drugo, politički predstavnici manjina ovim zahtjevom pokazuju i odnos prema Republici Hrvatskoj. Iako manjine koje zastupaju imaju sva moguća prava, daleko iznad standarda razvijenih europskih demokracija, njihovi predstavnici ovakvim traženjima pokazuju da im nije do suživota već do stalnog nametanja sukoba i provokacije.
I treće, politički predstavnici manjina ovime su pokazali koliko drže do koalicije s Plenkovićem. Ali i to da ga čvrsto drže u šaci jer se njegova većina, bez političkih predstavnika manjina, ljulja kao šiba na vjetru.

Krenimo redom. Manjine u Hrvatskoj znatno su politički zastupljenije nego što je to uobičajeno u zapadnim demokracijama. U Hrvatskoj zastupnik manjine, izabran s mizernim brojem glasova, sa zajamčenog mjesta na listi, pak, može sve. Sastavljati vlade, voditi politike, kadrovirati po cijeloj državi ili ucjenjivati koalicijske partnere. Pa čak i u slučaju kada nemaju potporu pripadnika vlastite manjine. Evo, primjerice, unatoč zakonskoj mogućnosti, tek 14 posto građana srpske nacionalnosti odlučuje se za glasovanje na toj posebnoj manjinskoj listi. Svi ostali svoje biračko pravo konzumiraju kao i većinski narod. Razloge za to treba tražiti u dva razloga.

Prvi je nezadovoljstvo Pupovčevom politikom koja konstantno vodi u sukobe i podjele između većinskog hrvatskog naroda i srpske manjine. I drugi je razlog taj što građani srpske manjine žele živjeti i raditi, pa onda i glasovati kao i ostali prepoznajući da u Hrvatskoj i druge stranke ili političke opcije mogu kvalitetno zastupati njihove interese. I to je najbolji znak da se Izborni zakon koji političkim predstavnicima manjina daje kruha povrh pogače, treba mijenjati.

Argument za to jest i taj što ni jedna europska država ne poznaje i u svoje zakonodavstvo nije uvela mogućnost da zastupnici s posebnih lista mogu odlučivati na takav način. Štoviše, Belgija, Italija, Austrija, Finska, Grčka, Češka, Estonija, Francuska, Irska, Nizozemska, Španjolska, Litva, Luksemburg, Portugal, Švedska, Velika Britanija u svojim parlamentima uopće nemaju predstavnike nacionalnih manjina. U ostalima koje ga eventualno imaju manjine ne ulaze u parlament na zajamčena mjesta već se biraju na općim izborima.

A ako i imaju pravo biti članice parlamenta, ne mogu odlučivati već samo promatrati. Hrvatska se čak nije ni izborila za reciprocitet, odnosno da Hrvati u Srbiji i drugim državama gdje su manjima imaju ista prava ili tretman. Baš naprotiv, u Srbiji su Hrvati još uvijek gotovo građani drugog reda.

U Hrvatskoj, pak, s osam zajamčenih mjesta, manjine vedre i oblače. Do koje mjere, vidi se i u ovom posljednjem primjeru pri izglasavanju Zakona o popisu stanovništva u koji bi Pupovac i ostali „po sili zakona“ ubacili – svoje popisivače?! Legitimno je pitanje kakav je njihov cilj? Ili, žele li iskoristiti svoje igrače kako bi sliku stanovništva prikazali drukčijom nego što ona stvarno jest? Dobar primjer za to je Vukovar u kojem postoje opravdane sumnje, pa i dokazi, da je broj srpskog stanovništva na papiru znatno veći nego u stvarnosti. Stoga se opravdano pitati inzistira li Pupovac na „vlastitim“ popisivačima zbog potencijalne manipulacije i jačanja političkog utjecaja.
Ako do sada nekome nije bilo, nakon ovakvog zahtjeva više je nego jasno da se Izborni zakon, po pitanju izbora manjina, mora mijenjati na način kako je to regulirano u drugim europskim državama.

Uostalom, spomenutu promjenu u hrvatskom izbornom zakonodavstvu već godinama podupiru i najveći pravni eksperti. Ističu da manjine imaju osiguranih osam mjesta u Saboru, bez obzira na broj glasova koje dobiju, a to koriste kako bi utjecali na ključne političke odluke. U ovom svemu najveća je žrtva ironije Andrej Plenković kojemu se ovo Pupovčevo ponašanje vratilo kao bumerang nakon što je učinio sve da onemogući referendumsku inicijativu Narod odlučuje koja je imala za cilj i to da predstavnici manjina birani s posebne liste ne bi smjeli biti oni koji će imati enormnu mogućnost utjecaja, a onda i ucjene i drugih koruptivnih radnji.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tko ima pravo ugasiti satiru?

Objavljeno

na

Objavio

Ostat će upamćeno, prvi javni potez novoizabranog predsjednika pokušaj je cenzure – karnevala! Posve nepotrebno, jer, iako se u suštini lako složiti sa Milanovićem da je karnevalska fešta u Imotskom drsko pregazila crtu dobrog ukusa, to je ono što jest bit gotovo svakog dalmatinskog “krnjevala” – prelaženje granica dobrog ukusa.

Milanović je i sam – opet – napravio korak više. Posve je to nalikovalo na njegov ispad kad je kao premijer vehementno osudio incident u Kistanjama, ali i odmah u istom dahu bez dokaza za to optužio HDZ. Kad se saznalo da su sudjelovala i djeca SDP-ovaca, naglo je zašutio.

Danas opet, nakon što je ispalio posve opravdani gnjev, Milanović je ponovno izrekao svoju čuvenu rečenicu viška te zbog govora mržnje i poticanja na nasilje zatražio “reakciju nadležnih institucija”. A to naravno, nije njegov posao – u zemlji s trodiobom vlasti on nema pravo prozivati i pozivati policiju i pravosuđe da prema nekome određenom poduzmu represivne mjere.

Odmah moram reći, tradicionalno paljenje “Krnje” s likom stvarnih živućih ljudi, izmaštanih ili stvarnih unutarnjih ili vanjskih neprijatelja, za mene je teški anakronizam, poput borbe s bikovima. Ne uživam u tome, stvara mi nelagodu i lako mi je shvatljivo zašto je to tako neshvatljivo ljudima u krajevima gdje takvih običaja nema. Pogotovu u ovom slučaju.

No, s druge strane, Krnjo po dalmatinskim gradovima gori otkako znam za sebe. A i koje stoljeće prije toga.

Tradicija suđenja lutki koju se optužuje sa sve nedaće koju je narod otrpio tijekom protekle godine seže stoljećima unatrag, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pokvareni Krnjo tako redovito bez milosti završi na lomači, a raja dobije zadovoljštinu što taj dan pod krinkom onog što u drugim krajevima nazivaju “fašničkom republikom” – može reći i poručiti moćnicima što god zažele. Naravno, nije uvijek bilo baš tako. U vrijeme Austrije sigurno nisi mogao zapaliti (svojeg) cara, niti u doba komunizma Tita. No, i u komunističko vrijeme gorio je Krnjo.

A kakvo god da su mu anagramno ime prigodno ime varoški mulci složili, uvijek je to bio neki prepoznatljivi lik, pogotovo su bili popularni Krnje bili lideri tada nepopularnih kapitalističkih sila, od Regana do Thatcher. Dolaskom višestranačja, i Krnjo postade dokaz – stvarne demokracije.

Doslovno, mogao si odjednom zapaliti bilo koga. Franju, Stipu, Kolindu, Andreja. A ako možeš zapaliti njih, ako je sam Tuđman gorio preko nekoliko puta, tko je onda Nenad Stazić pa da i on ne bi gorio? Doli političari! Doli! Doli Stazić! Ne, ne doli, nego neka gori! Nek se peku uhljebi!

Sasvim prikladno za zemlju u kojoj se jedna hajka veže na drugu! Dakle, ako na sve te spomenute lomače nije reagiralo državno odvjetništvo, onda nije ama baš nikakav problem što je i Stazić završio na lomači, može biti samo ponosan što se našao u takvom društvu.

Tko nije gorio, nikakvu vlast nije ni obnašao. A on se svojeg djelića vlasti nauživao. Zbog njega i njegovih potpaljivačkih govora oporba je demonstrativno napuštala sabornicu. A zbog izjava poput njegove da su pobjednici u Drugom svjetskom ratu ”šlampavo obavili posao”, odnosno, kao što Beljak dopunjuje, da “nisu ubili dovoljno” narodnih neprijatelja, itekako bi moralo reagirati državno odvjetništvo.

Stazić je svakako jedan od pionira govora mržnje u Hrvata. Oni koji su na njegove eskapade gromoglasno zijevali kao ribe, oni koji se nisu pobunili protiv njegovog govora mržnje – ili su ga prešutno odobravali – nemaju moralno pravo ni sada dizati svoj pravednički gnjev.

Dakako, ovdje nije sporno paljenje besprizornog bebe-Stazića, već to što su ga imotski ridikuli stavili u ruke dva zagrljena muškarca, što je očita aluzija na istospolni par koji vodi kampanju za pravo na posvajanje djece.

Zašto su potpaljivači od svih mogućih krivaca za nedaće u hrvatskom društvu izabrali one koji su ponajmanje krivi, zašto ne mogu pojmiti da time mogu povrijediti neku stvarnu obitelj, kakvih u Hrvatskoj već ima, te zašto ne razmišljaju kako se nakon njihove paleži osjeća dijete u takvoj obitelji, sve su to pitanja koja zahtijevaju odgovor. Za takav zadrti lov na vještice oni svakako zaslužuju osudu, no, naslovi koji se uporno ponavljaju – “U Imotskom zapalili gej obitelj s djetetom” – teška su manipulacija.

Stazić dijete? Dobar vic. Imotski piromani mogu se uspješno praviti feralovci i obraniti svoje pravo na “umjetničku interpretaciju” i “satiru” te reći da istospolni par predstavlja SDP i HDZ, a Stazić je njihovo – nezakonito dijete. Koje su oni dobro udomili i uhljebili i koje i dalje pod saborskim imunitetom može 365 dana u godini – a ne samo taj jedan jedini – govoriti najgnusnije stvari i za to ne biti javno osuđen. Je suis Imacki! Živjela ludež!

Ivan Hrstić / Večernji list

Silvana Oruč Ivoš: A di je nestala satira?!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari