Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: New York Times na naslovnici objavio vijest o smrti velikog Hrvata, u hrvatskim medijima ni ime mu nisu stavili

Objavljeno

na

Na današnji dan, prije 60 godina, New York Times je na naslovnici objavio vijest o smrti velikog Hrvata. U hrvatskim medijima ni ime mu nisu stavili

Toliko se puta dogodi kada radite dokumentarac ili pišete knjigu, pa čak i običnu kolumnu, da se na kraju, zbog dobrobiti cjeline, morate odreći nečega što vam se činilo najbolje, najsnažnije.

Tako se i meni dogodilo da radeći film “Stepinac: Kardinal i njegova savjest”, na kraju, zbog dobrobiti filma, moram odustati od jedne snažne usporedbe koja je prije više godina zapravo bila početak, pokretač rada na nečem što je, eto, ovih dana postalo film. Riječ je o usporedbi izvještavanja o smrti kardinala Stepinca u dva relevantna medija, u dva različita svijeta: u zagrebačkom Vjesniku, koji je bio glasilo Titova režima u Hrvatskoj, i američkom New York Timesu, najutjecajnijem listu liberalnog zapadnog svijeta.

U tih nekoliko dana izvještavanja o kardinalovoj smrti (10. veljače 1960.) zrcali se sva razlika između dva svijeta – svijeta slobode i svijeta tiranije. I sva razlika između dva mentalna sklopa – mislećeg i jednoumnog.

Šezdeset godina poslije vrijedi podsjetiti se tih razlika. Da pogledamo koliko smo zapravo izišli iz mentalnog okvira Vjesnika 1960.

Liberalni New York Times (11. veljače 1960.) vijest o smrti kardinala Stepinca objavio je na naslovnici. Predstavlja ga kao kardinala čijom je osudom za ratne zločine započela bitka između Crkve i države u Istočnoj Europi. Partijski Vjesnik na naslovnici tog dana promovira suradnju Titove Jugoslavije s prijateljskom Nigerijom.

New York Times nastavlja priču o Stepincu na cijeloj 14. stranici: podsjeća na njegov montirani proces koji je bio uvod u politička suđenja katoličkim prelatima u Mađarskoj (Mindszenty), Poljskoj (Wyszynsky), Čehoslovačkoj (Beran), portretira ga kao neustrašivog predvodnika bitke za vjersku slobodu i prava Katoličke crkve u komunističkom bloku, prenosi Papino žaljenje, potresenost newyorškog nadbiskupa Spellmana…

A što piše zagrebački Vjesnik o smrti zagrebačkog nadbiskupa? Na samom dnu druge stranice, pod naslovom “Umro A. Stepinac”, objavljena je gotovo nevidljiva vijest od dvije rečenice: “Danas je u Krašiću nedaleko Zagreba, od upale pluća umro A. Stepinac. Kao što je poznato, on je već dulje vremena bolovao od policitemije.”

Sljedećih dana Vjesnik šuti, ali Partija i Udba rade. Krašić je prometno blokiran, pod opsadom je milicije i agenata Udbe. Titov režim najprije ne dopušta pokop zagrebačkog nadbiskupa u njegovoj katedrali, već želi da bude sahranjen u Krašiću. Potom Tito ipak popušta, pod zapadnim pritiskom, vođen političkom pragmom, i dopušta sahranu u katedrali.

Milicija nastoji spriječiti dolazak Stepinčevih štovatelja u katedralu, blokiraju autobuse i vlakove, doslovce skidaju ljude s vlakova, legitimiraju ljude u prilaznim ulicama i slikaju. Puno slikaju. Snimke napravljene za potrebe Udbe pokazuju da je snimljeno praktički svako lice koje je bilo u prepunoj katedrali ili ispred nje. Tehnički besprijekorno.

Papin izaslanik, bečki nadbiskup kardinal Franz König, na putu za Zagreb doživio je neobičnu prometnu nesreću kod Varaždina i jedva preživio. U Vjesniku o tome ni riječi. Ali New York Times sve to prati, dan za danom i zaključuje priču autorskim komentarom “Mrtvi kardinal i živi slučaj“, na temu “što poslije Stepinca” iz pera svojeg vanjskopolititičkog urednika Cyrusa Sulzbergera, koji se danas nakon šezdeset godina pokazuje gotovo proročanskim.

Sulzberger, inače član obitelji vlasnika New York Timesa, koji je Stepinca intervjuirao u zatvorskoj ćeliji u Lepoglavi i za to dobio Pulitzerovu nagradu, konstatira kako se u državama komunističkog bloka vodi bitka između Moskve i Rima za duše tamošnjih katolika, bitka kojoj je teško predvidjeti kraj. Podvlačeći Stepinčevu neustrašivu hrabrost i vodeću ulogu u toj bitci, Sulzberger ukazuje kako je pod komunističkim progonima Katolička crkva u Istočnoj Europi zapravo ojačala nasuprot komunističkim režimima, zahvaljujući upravo neustrašivosti, odlučnosti, spremnosti na umiranje za Crkvu nadbiskupa poput Stepinca, Mindszentyja, Wyszynskog, Berana…

Poigravajući se sa Staljinovom izrekom “Koliko taj Papa ima divizija”, Sulzberger se ipak priklanja Napoleonovu uvjerenju – da Papa može uvijek imati više “divizija” od bilo kojeg Cara.

I to se pokazalo točnim osamnaest godina poslije, kada je izborom pape Ivana Pavla II. i njegovim pozivom “Ne bojte se”, započelo desetljeće demontaže komunističkih režima u Europi uz pomoć “Papinih divizija”, ljudi koji žele slobodu.

Dakako da ljudi u tadašnjoj Hrvatskoj, u tadašnjoj Jugoslaviji nisu tada mogli čitati što piše New York Times. Moglo se završiti u zatvoru ili barem na saslušanju u Udbi za slušanje BBC-ja ili Radio Vatikana. Imali su izbor: ili uz politički rizik tražiti neke alternativne i izvaninstitucionalne oblike informiranja. Ili ostati u okvirima režimskog: Umro A. Stepinac. To jest dio hrvatskog nasljeđa iz jednoumnog sustava, rupa u memoriji koja se ne može nadoknaditi jednostavno, uvođenjem višestranačja.

Ali problem je što nakon 30 godina demokratske tranzicije mainstream Hrvatska nije u stanju iščitati New York Times iz 1960. I još više, što nije u stanju niti sagledati gdje je problem s Vjesnikom iz tog doba. Pa kardinala Stepinca i danas nastoji tumačiti iz komunističke režimske paradigme.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Juričana smo velikodušno mogli prepustiti Englezima

Objavljeno

na

Objavio

Prolazeći pokraj kioska, uočim ga na naslovnoj stranici jednih novina, opet. Već me pomalo iritira taj debeljuškasti gospodin s kačketom, sveprisutan je u donkihotovskoj borbi protiv establišmenta, što god to značilo. Mislim, establišment u hrvatskim prilikama. Od takozvanih službenih uhljeba odvratniji su mi samo neslužbeni uhljebi, ljuti borci protiv uhljebništva i korupcije. Borci koje ova nesretna država pokorno i izdašno financira još od početka stoljeća. Kažu da je dotični gospodin redatelj iako je završio komparativnu književnost.

Doduše, diplomirao je kasnije film na londonskoj Filmskoj akademiji. Simptomatično je međutim da Englezi tako neke našijance obrazuju pa ih pošalju natrag nama da nas uzdižu iz gliba neznanja prema svjetlu prosvjećenosti. Uvijek su to neki psiholozi ili pedagozi kao Boris Jokić ili pohađatelji humanističkih i umjetničkih studija kao spomenuti gospodin s kačketom, Davor Juričan, nikada liječnici, molekularni biolozi, fizičari ili nešto slično. Naprotiv, takav profil ljudi stranci nam uglavnom uzimaju nakon što ih Hrvatska odškoluje o svom trošku.

Juričana smo velikodušno mogli prepustiti Englezima

Ne znam kako vi, ali ja bih, nacionalno neuskogrudan kakav jesam, nekako više volio da je Jokić ostao na Otoku reformirati englesko školstvo nego naše i da je Juričan ostao obogaćivati englesku filmsku umjetnost nego našu. Imamo mi svojih hribara, brešana, nuića i ogresta, Juričana smo velikodušno mogli prepustiti Englezima. Ali što je, tu je. A Juričan je nedvojbeno tu i s njima valja računati, to jest valja i njemu nešto za pod zub dati. Uostalom, tu je još uvijek i Siniša Labrović čiji smo odlazak još nedavno s odahom oduševljenja ispratili, a kako ne bi bio dežmekasti Juričan koji još nije ni otišao.

Znam, znam, dežmekast je srbizam, ustvari turcizam učestaliji u srpskom nego u hrvatskom jeziku, već vidim kritične čitatelje, hrvatske jezične čistunce, kako se mršte, ali ja se pomalo pripremam za vremena koja dolaze. Poučen riječkim slučajem oko pozornice za otvaranje EPK, gdje se već i natječaji pišu na srpskom jeziku kako se srpski ponuditelji ne bi nervirali dok ih čitaju – ja pomalo vježbam povratak u crno-bijeli svijet ranih osamdesetih prošloga stoljeća. Samo da taj juriš u ”svijetlu prošlost” ne završi nekim novim Karađorđevom.

Stalno ponavljanje jednog te istog

No, vratimo se mi debeljuškastom gospodinu s kačketom. Sličniji Sanchu Panzi nego Don Quijoteu od početka mi je bio sumnjiv. Jedina njegova kreativnost i duhovitost svodi se na stalno ponavljanje jednog te istog: dajte mi da i ja malo kradem, dajte da dijelimo plijen. Obraća se, navodno, establišmentu, financijskoj i političkoj eliti, u stvarnosti Milanu Bandiću i pomalo Andreju Plenkoviću, sada pak najavljuje da će uzeti na zub i Crkvu. Ali to njegovo pozivanje da ga se uključi u grabež i žderačinu, čini se, pada na plodno tlo što se javnosti tiče.

To možda korespondira s jednom dubljom žicom zapretenom u narodnom biću, onom atavističkom glađu za nezasluženim dobrima, glađu kojoj sigurno nije odmogla ni hajdučko-graničarska ni socijalističko-samoupravljačka povijest. Uostalom, nije slučajno nastala pučka uzrečica u stihovima: Drug je Tito krao,/ al’ je i nama dao./ Ovi sada kradu,/ al’ nama ne dadu. Dakle, nije stvar u korupciji i nepotizmu, nego u podjeli plijena; ne radi se o tomu da se ne krade, nego o tomu tko je u poziciji da krade. Juričana treba shvatiti ozbiljno, on misli ozbiljno, i ako u njegovu nastupu ima neko zrno duha, ona iskra duhovitosti – ona jest upravo u toj genijalnoj mimikriji, u tomu da govori o svojim istinskim namjerama, a svi se smiju jer se kao dobro zafrkava.

Nije potpuno iskren

No, debeljuškasti gospodin s kačketom ipak nije potpuno iskren. On već sada pomalo sudjeluje u podjeli kolača. Od nečega očito živi, uhranjen je, nije mu ni kačket loš. Nekako mi se čini da dokumentarac Gazda nije komercijalno toliko uspješan film da bi se tih prihoda dalo godinama uspješno živjeti, financirati kampanju itd. U svom filmu Juričan polazi od činjenice da je njegov otac Ljudevit vršnjak vlasnika Konzuma Ivice Todorića te da je četrdeset godina radio u tom istom Konzumu. Obojica su srednju školu završili u Zagrebu i prvo dijete dobili 1976. Na temelju tih podudarnosti Juričan gradi priču o velikoj nepravdi, gdje jedan protagonist postaje gazda, a drugi ostaje obični zaposlenik Unikonzuma, odnosno Konzuma.

Izvor svojih frustracija Juričan otkriva u jednom intervjuu: ”Otac mi je cijeli radni vijek proveo u Unikonzumu, kasnije Konzumu. U penziju je otišao 2010. godine. Ljetovali smo u Posedarju, za sitne pare, preko firme.” Sve u svemu, obično hrvatski jal. Oduvijek mi bila sumnjiva ta opsjednutost običnjaka tuđim bogatstvo. Fascinantno je da se Juričan nije zapitao je li možda stvar u tomu da je Ivica Todorić bio sposobniji od njegova oca!? Postoji, naime, i ta mogućnost. Pa čak ako je do bogatstva došao na koruptivan način, on je barem genijalac korupcije, nipošto obični jalnuš. A što se ljetovanja u Posedarju tiče, nije to ni tako loše ako je preko firme. Uostalom, seoska su djeca crnčila na njivi tijekom ljetnih mjeseci.

Omerta

No, pustimo sad Todorića, njega su ionako razvlastili, osramotili i oteli mu ono što su mu, navodno, ranije dali. O njemu je i o Kutli lako snimati filmove, o Bandiću također. Kapu skidam onome tko snimi film od Tedeschiju, a da ne bude udvorički. Nekako slutim da Juričan neće biti taj. O pravim se gazdama u ovoj zemlji šuti. Omerta. Onoga trena kada je on dobio inspiraciju za film o Todoriću, na mjestu gdje se odlučuje već je bilo odlučeno da je Todorić svoju dionicu odradio i da mu slijedi pad. Kao i to da Juričan dobije inspiraciju za svoj film.

Snimajući dopuštene i dotirane filmove, radeći performanse po gradu, to jest odrađujući svoju dionicu u ovom otužnom simulakrumu – Juričan ne radi ništa drugo nego gricka svoj dio velikog koruptivnog kolača. Kad odradi svoj dio posla u manipuliranju javnim mnijenjem, bit će nagrađen nekim viđenijim uhljebničkim mjestom u kulturi ili možda čak u vlasti. Zanimljivo kako se ovaj izraz uhljebi ne da zamijeniti nekom hrvatskijom inačicom, ukrusi ili slično, nije to bez vraga. Bilo kako bilo, pomalo me već iritira taj debeljuškasti tip s kačketom.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik/hkv

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Tko tebe Ustavnim sudom, ti njega referendumom

Objavljeno

na

Objavio

Demokratski deficit ili nedovoljna legitimnost onih koji donose odluke dugoročno je najveća prijetnja demokraciji, slobodi i vladavini prava. Trend je globalni, no najjasnije se očituje u Europskoj uniji, počevši od referenduma u Danskoj 1992. kojim je odbačen Ugovor iz Maastrichta, kojim je stvorena EU, a čiji je ishod kasnije izigran.

Nakon toga građane se sve manje pitalo za mišljenje, a i kad se pitalo, najčešće su glasovali protiv želja oligarhije poput Britanaca 2016. ili Nizozemaca o proširenju EU na Ukrajinu iste godine.

Iz godine u godinu demokratski deficit se povećava – sve više odluka o našim životima donose ljudi, tijela, organizacije, komisije, agencije koje građani nisu izabrali niti im izravno odgovaraju. Od Europske komisije, preko UN-ovih agencija za sve i sja, preko čudno sročenih i nametnutih konvencija koje se nadređuju nacionalnim zakonodavstvima pa do aktivista miljenika oligarhijskih medija poput Grete Thunberg ili Jelene Veljače koji markiranjem iz škole, ili ovećim lajkanjem Facebook objave, dolaze preko noći u poziciju da sukreiraju javne politike.

Najnoviji sličan fenomen je naš, bolje rečeno HDZ-SDP-ov Ustavni sud. Munjevito su se oglasili odlukom kojom nalažu drugim sudovima i ostalim državnim tijelima omogućiti istospolnim parovima udomljavanje djece. Ustavni sud je po primljenoj tužbi trebao ocijeniti ustavnost Zakona o udomiteljstvu.

No, začuđujuće, istovremeno je potvrdio da je navedeni zakon u skladu s Ustavom i dao nalog da ga se tumači suprotno onome što u njemu stoji, izašavši tako iz svojih okvira, točnije preuzimajući ulogu zakonodavca, piše Nino Raspudić / Večernji list

Riječ je čistoj političkoj odluci, koju podupiru dvije stranke koje su taj sud iskrojile. Sve je podmazano medijskom mašinerijom, koja nas zasipa orvelovskim novogovorom, ovaj put je to sentimentalni kič o “duginim” obiteljima (za razliku od običnih, koje su valjda mračne ili monotone), koje se pozivaju na svoje pravo na dijete, pri čemu se u drugi plan stavljaju interesi djece bez roditeljske skrbi.

LGBT aktivisti, kojih je u Hrvatskoj doslovno šačica, postaju sve važniji politički akter. Djeluju kao samoproglašeni opunomoćeni zastupnici zajednice za koju nije jasno kada im je i kako dala legitimitet da je predstavljaju. Oni su za homoseksualce ono što je bila komunistička partija za radnike. Koriste ih kao neupitan moralni štit za svoje partikularne političke i ideološke ciljeve. Kad je održan prvi gej-pride, isticali su kako je riječ samo o tome da se pusti ljude da žive na miru svoje privatne živote i “ljube koga hoće”. Negirali su da će se tražiti brak ili usvajanje djece i isticali kako narod time sraše konzervativne babaroge.

Kasnije se priča nastavila s novim i novim zahtjevima, tj. žaba se pomalo kuhala po na Zapadu već viđenom scenariju. Sad je potpuno jasno da referendum kojim je prije šest godina definicija braka kao zajednice žene i muškarca unesena u Ustav, tj. spriječeno da je mimo narodne volje može promijeniti neki briselski ćato po nalogu izvana ili Ustavni sud istom linijom, nije bio puhanje na hladno ili neka nepotrebna konzervativna histerija već jedini način da se spriječi vršenje dubinskih antropoloških i društvenih eksperimenata bez dovoljnog demokratskog legitimiteta da se to čini.

Unatoč silnim pritiscima, izravnom miješanju tadašnjeg predsjednika i premijera, aktivnom suprotstavljanju tobože neovisnih promatrača izbornih procesa poput Gonga i goleme većine medija, referendum je prošao i zadan je prvi protuudarac oligarhiji i logici demokratskog deficita.

Zakon o referendumu kod nas ne služi, kao u zrelim demokracijama, tome da referendum omogući i regulira, već da ga onemogući, počevši od apsurdno visokog broja potpisa koje je potrebno prikupiti u vrlo kratkom vremenu, pri čemu se može dogoditi da vam Obersnel uskrati mogućnost prikupljanja potpisa, a na kraju vas čeka Kuščević koji ih broji. Volja građana izražena na tom referendumu nije šire uzeta u obzir nego je u praksi izigrana, ispalo je da je samo zaštićen izraz “brak”, kao jezična forma, a sadržajno će ga se izvrdati tako što će se istospolnim partnerima dati sva bračna prava. Upravo svjedočimo novom koraku udomljavanja koji vodi prema sljedećem – posvajanju djece.

Globalno su doživljavali medijski odstrjel ljudi homoseksualne orijentacije koji su se usudili reći da je to nepotrebno (v. slučaj Dolce&Gabbana), i kako se borba za pravo na različitost iz ideoloških razloga pretvorila u borbu za istost, malograđanski ideal, najprije braka, a sada i obitelji, i to benettonovski dovitljivo “dugine”.

Kod nas cijelu igru otpočetka odrađuje tobože demokršćanska stranka desnog centra kako sebi vole tepati HDZ-ovci. Počelo je u Sanaderovo vrijeme donošenjem Zakona o suzbijanju diskriminacije, a finiš se odvija pod Plenkovićem, odlukom Ustavnog suda, nepotrebne institucije koja se popunjava dealom HDZ-a i SDP-a.

Ustavni sud je slika i prilika velike koalicije, a Plenkovićevo nekomentiranje odluke je jasno odobravanje takve linije. I na Zapadu su nove politike često provođene preko sudova, upravo da bi se izbjegao glas naroda. Što će se na koncu dogoditi? Naše ćate, ili oni koji su ih požurivali, očito nisu naučili lekciju od prije šest godina. Kuhanje žabe ne može ići prebrzo, a oni je opet ubacuju u vruću vodu. Sve miriše na novi referendum, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Putin: Dok sam ja na vlasti neće biti istospolnih brakova

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari