Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Novo osmansko ‘carstvo’ širi se sve do Hrvatske

Objavljeno

na

Švedski slučaj Kaplan možda će senzibilizirati Europu za turske europske ambicije.

Kada bismo znali zašto je uistinu ovih dana morao otići švedski ministar stanovanja i urbanog razvoja Mehmet Kaplan, znali bismo mijenja li se pomalo europski stav prema Erdoganovoj europskoj neoosmanskoj politici? Ili je ova ostavka tek splet slučajnosti? Znamo tek da je 44-godišnji švedski ministar, rođen u Turskoj, morao otići zbog pritiska medija.

[ad id=”93788″]

Nagađa se da je jedan od razloga njegova antisemitska izjava kako „današnji Izrael tretira Palestince onako kako su Židovi bili tretirani u Njemačkoj 1930-ih“. Ali to je bivši ministar izgovorio još 2009. godine. Izjava je bila poznata i kad je ušao u visoku politiku i nije bila prepreka.

Smjena u Švedskoj

Uz to, u Švedskoj koja je još prije dvadesetak godina postala jedna od najpoželjnijih europskih oaza za bliskoistočne i sjevernoafričke propovjednike radikalnog islama, otvoreni antisemitizam i negacija holokausta nisu neuobičajena pojava.

Mehmet-Kaplan

Mehmet-Kaplan

Doduše, po tome Švedska nije bila osobito različita od Velike Britanije ili SAD-a gdje su ti isti učitelji džihada u to vrijeme bili vrlo dobrodošli, pod egidom poštovanja drugih i drukčijih, poštovanja slobode govora i drugih vrijednosti s liberalne agende.

Tako je još 1995. na konferenciji Udruženja muslimanske mladeži u Toledu (Ohio, SAD), poznati egipatski šeik Yusuf al- Qaradawi, koji je gostovao i u Švedskoj, podučavao sljedbenike: „ Ono što nam preostaje jest osvojiti Rim. To znači da će se islam vratiti u Europu po treći put, nakon što je dvaput bio iz nje protjeran. Nadamo se to učiniti preko da’we (prozelitizacije, kampanje ciljanog preobraćenja na islam op.a). Osvojit ćemo Europu. Osvojit ćemo Ameriku. Ne mačem nego da’wom.“

Liberalne demokracije, poput Švedske, otvarale su širom vrata takvim vjeroučiteljima, a zatvarale i još uvijek zatvaraju uši i oči za njihove poruke, u kojima je antisemitizam tradicionalno na prvome mjestu. Zato ne vjerujem da je jedna stara Kaplanova antisemitska izjava bila razlog iznuđene ostavke.

Ne vjerujem ni da su razlog bile slike ministrovih javnih druženja s nekim pripadnicima radikalnih nacionalističkih i/ ili islamističkih skupina iz Turske. Pa prije samo dvije godine bivši je ministar Kaplan javno usporedio mlade švedske muslimane koji su se otišli priključiti ISIL-u sa švedskim dobrovoljcima koji su se išli boriti za Finsku protiv Sovjetskog Saveza u Drugom svjetskom ratu. I nije mu zamjereno što dobrovoljce ISIL-a tretira kao suvremene borce za slobodu.

Najutjecajnija sila

Tek rijetki (švedski) mediji navode još jedan razlog zbog kojeg je ministar Mehmet Kaplan morao odstupiti: navodno je bio dio operativnog promidžbenog tima turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana u Švedskoj. Snimke prikazane na nacionalnoj televiziji pokazuju da se ministar Kaplan blisko družio s glavnim Erdoganovim operativcem za pridobivanje švedskih simpatija Rafetom Candemirom, da je snimljen na internom skupu na kojem ih Erdogan osobno proglašava svojom „udarnom postrojbom za pridobivanje simpatija prema nama“.

Od svih grijeha koje navode bivšem ministru, jedino taj je novi. Jedino taj izgleda kao rezultat rada obavještajnih službi. I možda se baš zato o njegovu sadržaju najmanje zna.

No, o doktrini, strategiji i sadržaju, turske neoosmanske politike mnogo se može saznati od aktualnog turskog premijera i dugogodišnjeg najbližeg Erdoganova suradnika Ahmeta Davutoglua. Njegova knjiga “Strategijska dubina“ koju je napisao još 2001. godine svojevrsni je manifest te nove turske vanjske politike. Cilj je obnoviti utjecaj bivšeg osmanskog carstva na Bliskom istoku, u srednjoj Aziji i u Europi te učiniti Tursku najutjecajnijom euroazijskom silom.

Turski dvojac Erdogan – Davutoglu danas nema samo čvrstu bazu u BiH i Kosovu već izbjegličkom krizom drže u rukama ključeve europske sigurnosti. Više ne traže samo simpatije već u Bruxellesu postavljaju ultimativne uvjete poput deblokade pristupnih pregovora, ukidanje viza i nadzor nad migrantima, koje su opušteni političari država EU i činovnici EK shvatili tek mjesec dana kasnije, nakon što su ih iz Ankare upozorili da su ispunili samo 19 uvjeta od 72 uvjeta i da će ponovo pokrenuti migrantski val prema Europi.

Koristeći svoje useljeničke zajednice u Njemačkoj i skandinavskim zemljama, koje su misionari prethodno poslani u Europu već podučili islamskom identitetu, nerijetko u radikalnoj formi, turska država gradi mrežu za širenje političkih i drugih utjecaja. Erdogan ponižava njemačku kancelarku Merkel tražeći suglasnost za kazneni progon njemačkog novinara Jana Bohmermanna, jer ga je uvrijedio svojom satiričnom poemom na njemačkoj televiziji. A današnja Njemačka i nema drugi odgovor na Erdoganovu ofenzivu osim satiričnih poema.

Slučaj Kaplan u Švedskoj daje naslutiti da i dosad najliberalnije države Europe pomalo otvaraju oči na tursku strategijsku dubinu. Dosta kasno. Jer na isti taj prostor, s drugim predznakom, ali s istim ciljem juriša i ona druga „slavensko-pravoslavna“ postkomunistička os, oličena u Putinovoj Rusiji. U osvajanju utjecaja na liniji Baltik-Jadran su takmaci. Ali u rušenju Europe kakvu danas poznajemo i u stvaranju euroazijskog prostora su saveznici.

Ulaganja na Jadranu

Na takvom ofenzivnom valu, u Hrvatsku sljedeći tjedan dolazi turski predsjednik Erdogan, uz Putina danas najmoćniji državnik u euroazijskom prostoru. U Hrvatskoj se upravo obilježava stogodišnjica državnog priznavanja islama. Erdogana će zasigurno zanimati kako islamska zajednica u Hrvatskoj funkcionira kao integralni dio društva.

No nadam se da će mu biti i dano do znanja kako joj ne trebaju tutori na način na koji su to njegove „udarne postrojbe“ već učinile u BiH, kako to čine u Njemačkoj ili Švedskoj. Vjerojatno će ga zanimati i velika ulaganja u poljoprivredu u Slavoniji, marine i turizam na Jadranu. No nadam se da su i domaćini pročitali barem sažetak Strategijske dubine. Strateški tako duboke prijatelje valja upoznati.

TRI INTERESNE SFERE

Davutoglu smatra da i danas, kao i u 19. ili 20. stoljeću na balkanskom prostoru postoje tri glavne interesne sfere:
– germanska koja ide od Baltika do Jadrana i koja je potisnula Osmansko Carstvo s Balkana,
– pravoslavno-slavenska koja se kasnije transformirala u komunističku i rezultirala „željeznom zavjesom“ na čelu s Rusijom i
osmanska, odnosno turska os, kojoj današnja Erdoganova Turska nastoji vratiti stari utjecaj i moć.

OBNOVITI UTJECAJ NA BALKANU

Prioritet u Europi je obnova turskog utjecaja na Balkanu, koji je prema Davutogluu bio „ ključno mjesto za protjerivanje Osmanskog Carstva iz Europe“ i preko kojeg taj utjecaj treba vratiti, oslanjajući se ponajprije na BiH i Kosovo.

Glavne geopolitičke linije na tom prostoru se nalaze između Drave i Save (dakle Hrvatska) i moravsko-vardarska dolina sa središtem na Kosovu. Kad je današnji premijer Davutoglu pisao „Strategijsku dubinu“, prioritet je bio ovladati svojim uporištima na Balkanu. Ostalo je povijest, sadašnjost i budućnost.

Prijateljstvo umjesto sukoba

Strategijska dubina za obnovu stare moći i utjecaja ostvaruje se „politikom nultog konflikta sa susjedima“, umjesto sukoba nudi se prijateljstvo, a utjecaj se širi kulturom, investicijama, multilateralnim organizacijama.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pero Kovačević: Sretan ti 27. rođendan Hrvatska vojsko!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Boris Kovacev / CROPIX

Hrvatska vojska odnosno oružane snage Republike Hrvatske 28. svibnja slave svoj 27. rođendan.

Kao aktivni sudionik ustrojavanja obrambenog sustava Republike Hrvatske i stvaranja Hrvatske vojske prisjetit ću nas kako je stvarana Hrvatske vojska.

Sudjelovati u tom procesu mi je bila istinska čast i ponos, biti dio tima pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, ministra Gojka Šuška, generala Janka Bobetka i Zvonimira Červenka i drugih .

Naime, 28. svibnja 1991. godine, na stadionu Zagreba u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu, prvi put u javnosti su predstavljene prve postrojbe Zbora narodne garde. Zbog toga se 28. svibnja obilježava Danom oružanih snaga RH.

Hrvatska vojska, kao i cjelokupni obrambeni sustav stvarani su zapravo iz ničega, u posebno složenim ratnim okolnostima. Tada je istodobno trebalo zaustavljati neprijateljsku agresiju i od samog početka ustrojavati vlastitu oružanu silu pripravnu za borbu protiv svih onih koji su nasrnuli na Hrvatsku. Mnogi su se problemi rješavali u ”hodu”. Ali, drugog izbora nije bilo.

Istodobno s odlučnom obranom i borbom za međunarodno priznanje, postupno su stvarani elementi obrambenog ustroja i sustava. Ova, nimalo laka zadaća se ostvarivala kontinuiranim procesom u kojem se uvjetno može razlikovati nekoliko faza-razdoblja.

U prvoj fazi, obrana se organizirala unutar policijskog sustava i provodila legalnim djelatnim i pričuvnim snagama MUP-a. Postrojbe MUP-a su ujedno i prve obrambene postrojbe Hrvatske. To je bilo i jedino moguće rješenje, dovijajući se takvoj mogućnosti u tadašnjim ustavopravnim okvirima u kojima se nalazila Hrvatska.

U drugoj fazi potpuno je jasno da se samostalnost Hrvatske ne može obraniti bez borbe, što je značilo da Hrvatska mora odlučno i neodložno započeti sa stvaranjem svoje oružane sile i cjelovitog obrambenog sustava.

Pitanje koje je i dalje predstavljalo prepreku, bilo je na koji način sustavu obrane i Hrvatskoj vojsci dati potrebni legalitet- pravnu osnovu. Rješenje je i dalje bilo u okvirima MUP-a i policijskih snaga, i to donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjim poslovima, 17. travnja 1991. godine.

Tim se izmjenama djelatnost unutarnjih poslova proširuje i na provedbu obrambenih zadaća, te se unutar policijskih snaga Odlukom o ustrojstvu Zbora narodne garde, koju je donio predsjednik Republike 20. travnja 1991. godine, ustrojavaju i prve postrojbe Zbora narodne garde.

Te postrojbe ustrojene su kao profesionalne oružane postrojbe s vojnim ustrojstvom za provedbu obrambenih i redarstvenih zadaća. Formalno su ustrojene unutar policijskog sustava, ali pod Zapovjedništvom Zbora narodne garde koje je bilo u sastavu Ministarstva obrane.

Prve brigade Zbora narodne garde službeno su osnovane u razdoblju od 10. do 15. svibnja 1991. godine, a Zapovjedništvo Zbora narodne garde osnovano je 21. travnja 1991. godine.

Postrojbe Zbora narodne garde bile su ustrojene većinom od pripadnika policije za posebne namjene i dragovoljaca, koji su tada postali i prvi profesionalni vojnici Hrvatske vojske. Na taj način postrojbe Zbora narodne garde postale su jezgra i prvi početak Hrvatske vojske.

Prve postrojbe Zbora narodne garde su 28. svibnja 1991. godine u Zagrebu, prvi put predstavljene javnosti. U proljeće 1991. godine započinje i samoorganiziranje hrvatskog naroda i ostalih građana Hrvatske za obranu u dobrovoljačke postrojbe Narodne zaštite, koje su službeno ustrojene Odlukom tadašnjeg Vrhovnog vijeća od 30. lipnja 1991. godine.

Treću fazu u stvaranju i razvoju Hrvatske vojske čini razdoblje usvajanja Zakona o obrani, 26. lipnja 1991. godine. Time su konačno stvorene pravne osnove za ustrojavanje Hrvatske vojske i obrambenog sustava.

U srpnju 1991. godine, radi bolje organizacije obrane, koordinacije snaga koje su u njoj sudjelovale te učinkovitog vođenja i zapovijedanja, osnivaju se Republički, regionalni i općinski krizni štabovi.

Dana 17.kolovoza 1991. predsjednik Republike donosi temeljne dokumente za povezivanje elmenata obrambenog ustroja Hrvatske:

• Plan obrane RH;
• Plan uporabe oružanih snaga RH i
• Plan osvajanja vojarni tzv „JNA“

Agresija na Hrvatsku sve je više eskalirala i prerasla u otvoreni rat protiv Hrvatske svim sredstvima,a Hrvatska vojska stasa u respektabilnu oružanu silu i razvija sve tri grane: Kopnenu vojsku, Hrvatsku ratnu mornaricu i Hrvatsko zrakoplovstvo i protuzračnu obranu.

Četvrta faza u razvoju Hrvatske vojske i obrambenog sustava je intezivna i ubrzana poduka svih njezinih pripadnika i postrojbi za oslobađanje privremeno okupiranih područja i izvođenje oslobodilačkih vojno-redarstvenih akcija: Bljesak, Oluja , Južni potez, Maestral…

Učinkovitost obrambenog sustava na najbolji način potvrđuje vrijeme trajanja oslobodilačkih operacija: ”Bljesak” – 36 sati, ”Oluja”-84 sata. To su ujedno bile i najveće operacije Hrvatske vojske. U operaciji”Oluja” sudjelovalo je 138 500 pripadnika HV, MUP-a i HVO .

Sretan ti 27. rođendan.

 

Pero Kovačević

Promaknuća, odlikovanja i pohvale u prigodi Dana Oružanih snaga RH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dolinom Neretve se brzo prodre do hrvatske jadranske obale

Objavljeno

na

Objavio

Bošnjački prijedlog izbornoga zakona nije škodljiv za hrvatske interese i opstanak hrvatskoga naroda pod uvjetom da on bude primjenjiv na teritoriju hrvatske federalne jedinice, koja treba biti jednakopravna Republici Srpskoj i neosmanskoj zemljici, koju priželjkuju Bošnjaci. Zašto im to, kad već ne će Zapad, ne bi priuštili hercegbosanski Hrvati!?

Mnogo je vremena, dobre volje i partnerskih riječi utrošeno u beznadni pokušaj oživotvorenja bošnjačko-hrvatskoga partnerstva u Federaciji, ali i u cjelokupnim bošnjačko-hrvatskim odnošajima.

Uzalud su bila sva hrvatska popuštanj premda je i nakon krvavoga bošnjačko-hrvatskoga sukoba u znatnom je dijelu hrvatskoga naroda, ako ne svjesno, onda sigurno podsvjesno tinjala nada u partnerski odnos s bošnjačkom stranom.

Jačanje Erdoganove Turske i promoviranje političkoga neoosmanizma potpirila je nikad ugaslu svijest i osjećaj poturčenjaka o zajedničkoj civilizacijskoj, ali i nacionalnoj pripadnosti turskoj naciji.

Nedavni Erdoganov posjet Sarajevu te njegovo sultansko obraćanje stranačkim pristašama i bošnjačkoj javnosti jasno su potvrdila stajališta Ankare kako u BiH, unatoč ustavnoj odredbi, ne vidi nikakvih Hrvata, nego samo Bošnjake i Srbe.
Taj drski osmanski potez dodatno je potvrdio sumnju to kako je novi Sulejman, poput svojih osmanskih predaka, nedavno u Ankari tijekom službenoga posjeta hrvatske predsjednicu s Porte jednostavno potjerao Kolindu Grabar Kitarović, koja je došla moliti pomoć sultana za poboljšanje statusa hercegbosanskih Hrvata.

Kako bi ubrzao proces osmanizacije bosanskohercegovačkoga prostora, očito je prije spektakularnoga posjeta Sarajevu, u dogovoru s bošnjačkom politikom pojačao migrantski pritisak na tu krhku zemljicu, što je bošnjačkoj strani poslužilo da transferom bliskoistočnih migranata u Mostar promijeni nacionalnu strukturu pučanstva u Hercegovini.Dugoročno bi to, u slučaju masovne podjele azila, bošnjačkoj politici omogućilo da preuzme vlast u Mostaru, a onda i cijeloj Hercegovini.

Kratkoročno migrantski kamp u Mostaru svojevrsna je mirnodopska “vojarna” za sustavno destabiliziranje hrvatskoga juga, jer dolinom Neretve se vrlo brzo može prodrijeti do hrvatske jadranske obale, odnosno područja Europske unije.
Manje je važna ova europska dimenzija problema jer hrvatsko gospodarstvo znatnim dijelom počiva turističkoj industriji, koju svaki radikalniji pokret može dugoročno destabilizirati.

Srpska pak strana u Bosni Hercegovini formalno je zaštićena entitetskom granicom, vlastitim redarstvom te cjelokupnim državnim aparatom Republike Srprske.

Osim vlastitih snaga srpsku državotvorinu u BiH gospodarski i politički snažno podupiru Srbija i Ruska Federacija. Američka pasivnost i posvemašnja nesnalažljivost europskih zemalja pretvorili su područje BiH u poligon za sučeljavanje ruskih i turskih probitaka.

Ravnodušnost američkoga veleoposlanstva u Sarajevu prema odluci Ustavnoga suda da se zbog nejednakopravnosti Hrvata izmijeni izborni zakon, što su ga svojedobno nasilno nametnuli Inzkovi politički predšasnici na tronu visokoga predstavnika te lutanja europskih politika, od one njemačkoga upravitelja Mostara Hansa Koschnicka pa sve britanskoga komandosa Paddyja Ashdowna doveli su na kraju u pitanje i sam utjecaj Zapada na čelu s SAD-om u BiH.
Odgovor na pitanje što je, osim kolektivnoga napuštanja Bosne i Hercegovine ostalo hercegbosanskim Hrvatima znatnim dijelom ne leži u odlukama hrvatskih političara.

Bez obzira na pripremljene varijante političkoga nastupa u izborno i poslijeizborno vrijeme, hrvatska politika bi unatoč potrošenim rokovima na kraju ipak trebala prihvatiti možebitne izmjene izbornoga zakona.

Bošnjačka politička strategija nikad ne će pristati na povratak Daytonskim odredbama izbornoga zakona pa Hrvatima ne preostaje ništa drugo nego da prihvate bošnjački prijedlog izmjena tog zakona.

Bošnjački prijedlog izbornoga zakona nije škodljiv za hrvatske interese i opstanak hrvatskoga naroda pod uvjetom da on bude primjenjiv na teritoriju hrvatske federalne jedinice, koja treba biti jednakopravna Republici Srpskoj i neosmanskoj zemljici, koju priželjkuju Bošnjaci.

Zašto im to, kad već ne će Zapad, ne bi priuštili hecegbosanski Hrvati!?

Tako bi uz samostojnu hrvatsku Herceg-Bosnu, anadolski sulatn dobio komad zemljice u Europi, a ruski car komad državotvorine s koje se može mirno nadzirati istočna obala Jadrana.

Ivan Svićušić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found