Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Novo osmansko ‘carstvo’ širi se sve do Hrvatske

Objavljeno

na

Švedski slučaj Kaplan možda će senzibilizirati Europu za turske europske ambicije.

Kada bismo znali zašto je uistinu ovih dana morao otići švedski ministar stanovanja i urbanog razvoja Mehmet Kaplan, znali bismo mijenja li se pomalo europski stav prema Erdoganovoj europskoj neoosmanskoj politici? Ili je ova ostavka tek splet slučajnosti? Znamo tek da je 44-godišnji švedski ministar, rođen u Turskoj, morao otići zbog pritiska medija.

[ad id=”93788″]

Nagađa se da je jedan od razloga njegova antisemitska izjava kako „današnji Izrael tretira Palestince onako kako su Židovi bili tretirani u Njemačkoj 1930-ih“. Ali to je bivši ministar izgovorio još 2009. godine. Izjava je bila poznata i kad je ušao u visoku politiku i nije bila prepreka.

Smjena u Švedskoj

Uz to, u Švedskoj koja je još prije dvadesetak godina postala jedna od najpoželjnijih europskih oaza za bliskoistočne i sjevernoafričke propovjednike radikalnog islama, otvoreni antisemitizam i negacija holokausta nisu neuobičajena pojava.

Mehmet-Kaplan

Mehmet-Kaplan

Doduše, po tome Švedska nije bila osobito različita od Velike Britanije ili SAD-a gdje su ti isti učitelji džihada u to vrijeme bili vrlo dobrodošli, pod egidom poštovanja drugih i drukčijih, poštovanja slobode govora i drugih vrijednosti s liberalne agende.

Tako je još 1995. na konferenciji Udruženja muslimanske mladeži u Toledu (Ohio, SAD), poznati egipatski šeik Yusuf al- Qaradawi, koji je gostovao i u Švedskoj, podučavao sljedbenike: „ Ono što nam preostaje jest osvojiti Rim. To znači da će se islam vratiti u Europu po treći put, nakon što je dvaput bio iz nje protjeran. Nadamo se to učiniti preko da’we (prozelitizacije, kampanje ciljanog preobraćenja na islam op.a). Osvojit ćemo Europu. Osvojit ćemo Ameriku. Ne mačem nego da’wom.“

Liberalne demokracije, poput Švedske, otvarale su širom vrata takvim vjeroučiteljima, a zatvarale i još uvijek zatvaraju uši i oči za njihove poruke, u kojima je antisemitizam tradicionalno na prvome mjestu. Zato ne vjerujem da je jedna stara Kaplanova antisemitska izjava bila razlog iznuđene ostavke.

Ne vjerujem ni da su razlog bile slike ministrovih javnih druženja s nekim pripadnicima radikalnih nacionalističkih i/ ili islamističkih skupina iz Turske. Pa prije samo dvije godine bivši je ministar Kaplan javno usporedio mlade švedske muslimane koji su se otišli priključiti ISIL-u sa švedskim dobrovoljcima koji su se išli boriti za Finsku protiv Sovjetskog Saveza u Drugom svjetskom ratu. I nije mu zamjereno što dobrovoljce ISIL-a tretira kao suvremene borce za slobodu.

Najutjecajnija sila

Tek rijetki (švedski) mediji navode još jedan razlog zbog kojeg je ministar Mehmet Kaplan morao odstupiti: navodno je bio dio operativnog promidžbenog tima turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana u Švedskoj. Snimke prikazane na nacionalnoj televiziji pokazuju da se ministar Kaplan blisko družio s glavnim Erdoganovim operativcem za pridobivanje švedskih simpatija Rafetom Candemirom, da je snimljen na internom skupu na kojem ih Erdogan osobno proglašava svojom „udarnom postrojbom za pridobivanje simpatija prema nama“.

Od svih grijeha koje navode bivšem ministru, jedino taj je novi. Jedino taj izgleda kao rezultat rada obavještajnih službi. I možda se baš zato o njegovu sadržaju najmanje zna.

No, o doktrini, strategiji i sadržaju, turske neoosmanske politike mnogo se može saznati od aktualnog turskog premijera i dugogodišnjeg najbližeg Erdoganova suradnika Ahmeta Davutoglua. Njegova knjiga “Strategijska dubina“ koju je napisao još 2001. godine svojevrsni je manifest te nove turske vanjske politike. Cilj je obnoviti utjecaj bivšeg osmanskog carstva na Bliskom istoku, u srednjoj Aziji i u Europi te učiniti Tursku najutjecajnijom euroazijskom silom.

Turski dvojac Erdogan – Davutoglu danas nema samo čvrstu bazu u BiH i Kosovu već izbjegličkom krizom drže u rukama ključeve europske sigurnosti. Više ne traže samo simpatije već u Bruxellesu postavljaju ultimativne uvjete poput deblokade pristupnih pregovora, ukidanje viza i nadzor nad migrantima, koje su opušteni političari država EU i činovnici EK shvatili tek mjesec dana kasnije, nakon što su ih iz Ankare upozorili da su ispunili samo 19 uvjeta od 72 uvjeta i da će ponovo pokrenuti migrantski val prema Europi.

Koristeći svoje useljeničke zajednice u Njemačkoj i skandinavskim zemljama, koje su misionari prethodno poslani u Europu već podučili islamskom identitetu, nerijetko u radikalnoj formi, turska država gradi mrežu za širenje političkih i drugih utjecaja. Erdogan ponižava njemačku kancelarku Merkel tražeći suglasnost za kazneni progon njemačkog novinara Jana Bohmermanna, jer ga je uvrijedio svojom satiričnom poemom na njemačkoj televiziji. A današnja Njemačka i nema drugi odgovor na Erdoganovu ofenzivu osim satiričnih poema.

Slučaj Kaplan u Švedskoj daje naslutiti da i dosad najliberalnije države Europe pomalo otvaraju oči na tursku strategijsku dubinu. Dosta kasno. Jer na isti taj prostor, s drugim predznakom, ali s istim ciljem juriša i ona druga „slavensko-pravoslavna“ postkomunistička os, oličena u Putinovoj Rusiji. U osvajanju utjecaja na liniji Baltik-Jadran su takmaci. Ali u rušenju Europe kakvu danas poznajemo i u stvaranju euroazijskog prostora su saveznici.

Ulaganja na Jadranu

Na takvom ofenzivnom valu, u Hrvatsku sljedeći tjedan dolazi turski predsjednik Erdogan, uz Putina danas najmoćniji državnik u euroazijskom prostoru. U Hrvatskoj se upravo obilježava stogodišnjica državnog priznavanja islama. Erdogana će zasigurno zanimati kako islamska zajednica u Hrvatskoj funkcionira kao integralni dio društva.

No nadam se da će mu biti i dano do znanja kako joj ne trebaju tutori na način na koji su to njegove „udarne postrojbe“ već učinile u BiH, kako to čine u Njemačkoj ili Švedskoj. Vjerojatno će ga zanimati i velika ulaganja u poljoprivredu u Slavoniji, marine i turizam na Jadranu. No nadam se da su i domaćini pročitali barem sažetak Strategijske dubine. Strateški tako duboke prijatelje valja upoznati.

TRI INTERESNE SFERE

Davutoglu smatra da i danas, kao i u 19. ili 20. stoljeću na balkanskom prostoru postoje tri glavne interesne sfere:
– germanska koja ide od Baltika do Jadrana i koja je potisnula Osmansko Carstvo s Balkana,
– pravoslavno-slavenska koja se kasnije transformirala u komunističku i rezultirala „željeznom zavjesom“ na čelu s Rusijom i
osmanska, odnosno turska os, kojoj današnja Erdoganova Turska nastoji vratiti stari utjecaj i moć.

OBNOVITI UTJECAJ NA BALKANU

Prioritet u Europi je obnova turskog utjecaja na Balkanu, koji je prema Davutogluu bio „ ključno mjesto za protjerivanje Osmanskog Carstva iz Europe“ i preko kojeg taj utjecaj treba vratiti, oslanjajući se ponajprije na BiH i Kosovo.

Glavne geopolitičke linije na tom prostoru se nalaze između Drave i Save (dakle Hrvatska) i moravsko-vardarska dolina sa središtem na Kosovu. Kad je današnji premijer Davutoglu pisao „Strategijsku dubinu“, prioritet je bio ovladati svojim uporištima na Balkanu. Ostalo je povijest, sadašnjost i budućnost.

Prijateljstvo umjesto sukoba

Strategijska dubina za obnovu stare moći i utjecaja ostvaruje se „politikom nultog konflikta sa susjedima“, umjesto sukoba nudi se prijateljstvo, a utjecaj se širi kulturom, investicijama, multilateralnim organizacijama.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki uspjeh nogometaša predstavlja teški poraz mainstreama

Objavljeno

na

Objavio

Za mnoge je Hrvatska svjetski nogometni prvak 2018. Ne samo za Hrvate. O igri naše reprezentacije u finalu, pa i prije, piše se u superlativima, premda smo finale popušili na jedan čudan način – uz nepostojeći kobni prekršaj, pa kad ni to nije bilo dovoljno za pokoravanje Hrvata onda i uz krajnje dvojbeni kazneni udarac, kakav se sudi samo u seoskim ligama u korist domaćina za sto eura. Bolji u pravilu pobjeđuje, ali ne uvijek. Za me je, ovako i onako, Prvenstvo u simboličkom smislu završilo u polufinalu kad su poslije hrvatske pobjede nad Britancima na teren uletjeli mali bosi Hrvatići, limači naših igrača obučeni u nacionalne, „kockaste“, dresove.

U tom trenutku Juga je u Hrvata i mentalno umrla, vjerojatno i u Velikoj Britaniji – što je jednako važno. Mentalna smrt točno sto godina poslije geganja gusaka u maglu. Da smo, naime, poput našega posttuđmanovskoga režima (za)ostali „na ovim prostorima“, nikad službeno i neslužbeno ne bismo bili treći, drugi i prvi na svijetu. Kad smo gegali za „ove prostore“ naši prethodni Modrići i Rakitići sjedili su na jugoslavenskoj klupi, a mnogi ni to. Igrali su Aćimovići i Šestići. Umjesto organizacije i izgaranja na igralištu vladala je balkanska taktika – snađi se druže. S takvim je pristupima sada definitivno gotovo.

Poraz jugoantifašističkoga mentaliteta

Ovo je Svjetsko prvenstvo pokazalo da je Hrvatska najjača kad je svoja. Uspjeh reprezentacije, međutim, porazio je i unutarnji antifašistički ustanak, pritisak i gnjavažu. Doček reprezentacije suorganizirao je, primjera radi, poretku duboke države lojalan zagrebački gradonačelnik, koji podiže, glanca i liže bistu Ive Lole Ribara, hoteći da ovaj pripadnik saveza komunističke omladine Jugoslavije bude uzor hrvatskoj mladeži. A kad ono, uzorima postaše Manđo, Luka, Lovren, Suba, Raketa… „Sinovi Oluje“ (V. Starešina) nemaju, nisu imali i nikad ne će imati nikakav identifikacijski dodir s partijskim jugoantifašističkim mitovima koje nam servira duboka država. Ali imaju nacionalni naboj kakav su imali hrvatski branitelji! Dalić je pritom suvremeni nogometni Tuđman.

Uspjeh u Rusiji, dakle, mentalni je raskid s Jugom „u bilo kom obliku“ i jugokomunističkim antifašizmom kao jedinom dopuštenom i pravovjernom vrjednotom. Oba ova preživjela dinosaurusa vode gerilski, „institucionalni i vaninstitucionalni“ rat protiv hrvatskih uspjeha, kradući nam budućnost. Osobito su se okomili na Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Podmetnuli su joj kukasti križ. „Isušivali“ su „močvaru“. Olajavali doma i vani. Vukli ključne igrače, klubove i nogometne djelatnike po sudovima. Upregnuli sve elemente agitacije i propagande ne bi li hrvatskom narodu ogadili nacionalnu vrstu, dres i onemogućili globalni uspjeh, jer su znali da imamo „resurse“ za svjetski uzlet. Na putu do vrha nisu mogli izdržati izljeve jugobolja. Usred Prvenstva za mišljenje su tražili irelevantne beogradske komentatore. Bezbroj puta zavrtjeli su kroz medije lažnu tvrdnju da je za hrvatski uspjeh zaslužan Srbin, koji to nije, a sve i da jest – pa, kaj onda. Sve je to naša momčad pobijedila, porazila i digla samosvjesnu Hrvatsku na vrh svijeta. Ne samo nogometnoga. Sad pak režimske sluge ne zovu i ne kontaktiraju bivše nogometne velikane u svijetu i brojne uspješne trenere, koji slobodni od politkorektnosti tvrde u najutjecajnijim svjetskim medijima da je Hrvatska u finalu pokradena.

Vatreno ujedinjenje nacije, unatoč režimskim nastojanjima

Primijetio sam kako, režimu unatoč, na dočeku reprezentacije nije pjevala Fahreta Jahić, poznatija „na ovim prostorima“ kao Lepa Brena – nju inače režimska HTV poziva i dočekuje s crvenim tepihom. Ruku na srce, „svečani doček“ nisu vodili Milojko Pantić i Željko Jovanović. Režim je, međutim, nedavno omogućio „kapetanu Draganu“ da prisustvuje dočeku na Trgu bana Jelačića. Trgu kojega stanoviti Arkan nije stigao „osloboditi“, premda je svojedobno obećao (dok su naši zlatni nogometaši bili djeca) da će, kad sruši spomenik banu Jelačiću (po drugi put!) na „oslobođenom“ Trgu otvoriti „poslastičarnicu“.

Nevjerojatno, ali po slijetanju zrakoplova s reprezentativcima režim nije uhitio Luku Modrića i Dejana Lovrena! Oni, naime, „na ovim prostorima“ mogu biti netko i nešto samo kad su u „neprijateljskoj emigraciji“, ali na domaćem terenu trajno su sumnjivi, opasni po poredak i „otadžbinu“ okvira „ovih prostora“, kad su već kao djeca preživjeli progonstvo zbog genocidnoga udruženoga zločinačkoga pothvata kokarde i petokrake.

Sad kad smo, ponajviše zahvaljujući inozemnim medijima, donekle upoznati s biografijama naših zlatnih momaka i nevjerojatnoga Dalića, možemo reći da su naši nogometaši počinjali odozdo, korak po korak, marljivo radeći i trpeći posljedice velikosrpske agresije. U reprezentaciju nisu nametnuti odozgo. Čini mi se da je to pravi, vatreni, neuništivi put i prema rehabilitaciji politike i promjeni režima duboke države. Prema njezinim kriterijima, ključni je krimen uspjeha u Rusiji činjenica da je nogomet Vatrenih ujedinio naciju. A toliko je toga uloženo u razdor. Stoga očekujem daljnje koprcanje režima, čim se slavlje malo stiša.

Nepismeni populisti poručuju: Tako se bori za Hrvatsku

Kad je, međutim, jučer sletio zrakoplov sa zlatnim reprezentativcima, u Zagrebu se u tom trenutku spojilo nebo i zemlja. Narod je režirao predstavu kakvu samo on zna i može. Poredak se usukao u se čim je skužio kako je više od pet tisuća čekača tramvaja izašlo pozdraviti tramvaj zvan čežnja. A onda je i više od pola milijuna hrvatskoga naroda izašlo van s porukom – „Tako se bori za Hrvatsku“. Pola milijuna šutljive, strpljive hrvatske većine koju nitko ne zastupa u Hrvatskome saboru. O tome je riječ i otud trta režima.

Pola milijuna, a nijednoga incidenta tih „fašista“, u blažoj inačici – „populista“ i „marginalaca“ za koje Plenković drži da ne znaju čitati. HTV se oportunistički snašao, pa je izašli dio hrvatskoga naroda prozvao – „navijačima“. I jesu, navijači za bolju Hrvatsku.

Službena inačica „svečanoga dočeka“, koji naravno nije uključivao Thompsona, pao je u vodu već na uzletno sletnoj pisti dr. Franjo Tuđman, jer se Marko od prvoga trenutka službeno vozio u službenom autobusu službenih svjetskih doprvaka – neslužbenih prvaka. Do skretanja za Veliku Mlaku postalo je razvidno kako je u pitanju možda i više od jednodnevnoga narodnoga pokreta iz ukiseljenoga stolca na živahnu ulicu. Jednostavno – narod je prepoznao svoj trenutak. I nije dopustio da mu ga itko ukrade. Dobro je odlučio kad Sinove Oluje nije isporučio „svečanom dočeku“. Igrači i izbornik odlično su reagirali prihvativši narodnu volju koja se uvjerila da Hrvatska može, da nismo rođeni gubitnici, kako nam to režim perfidno nameće.

Elitisti, kako vas nije sram?

S obzirom na to da se poredak duboke države usudio i u najsvečanijem trenutku ignorirati želju Vatrenih o tome da im na nepokorenome Trgu pjevaju legende – Thompson, Prljavci i Grdović, osjećam da će se prema njima i njihovom uspjehu odnositi kao i prema hrvatskim braniteljima i njihovim uspjesima. Ponajviše zbog toga odnosa, podsjećam u ovom svečanom trenutku da se preko 3.000 hrvatskih pobjedničkih branitelja ubilo. Da, u tom segmentu Hrvati su, nažalost, prvaci svijeta i tu im pobjedu ne želi, niti može, nitko ukrasti za razliku od finala na Svjetskome prvenstvu.

Ukratko – uspjeh hrvatskih nogometaša poraz je uspostavljenoga mainstreama, inkluzivizma i politstabilnosti. Razgolitio je nesposoban poredak i njegove „uspjehe“ u posljednjih osamnaest godina. Stoga je bilo degutantno vidjeti elitistu Sanadera kao „navijača“ (populistu) u Moskvi, pa ga je jedna Hrvatica u finalu podno moskovskih tribina dobro isprašila višekratno ponovljenim pitanjem: „Kako te nije sram doći ovdje“?

Službena fešta bez ijedne obične gitare?

Na doček je prema slobodnoj mi procjeni izišlo toliko naroda koliko je režim uspio iseliti svojim „reformama“, „strategijama“ i „akcijskim planovima“. A da su i oni bili u prilici dočekati Sinove Oluje, njihov autobus još bi se i danas strpljivo probijao do Trga. Vrhunac režimskoga sranja bilo je oduzimanje mikrofona Thompsonu na minijaturnoj pozornici bez ikakvoga benda – što znači da je službeni doček predviđao feštu bez fešte, formu bez sadržaja, maglu s puno balona i dvije dvorske lude na tribini. Srećom, pa je narod spontano napravio onu pravu feštu, pa su očigledni propusti i smicalice pali u drugi plan.

Da je režim osigurao barem dvije obične, akustične gitare, pjevalo bi se do jutra, pa nije valjda da se od Dalića očekivalo još i to da iz Rusije donese razglas?! Ključni organizatori „svečanog dočeka“ bili su Bandić i Šuker. Gospodo, gdje je zapelo? Zašto ste traljavo organizirali jedan od najvećih skupova Hrvata? Veličanstveni skup naprasno je prekinut u trenutku kad je fešta trebala početi narodnim veseljem. Navodno su režimlije, ne samo istrgnule mikrofon, već i isključile struju usred Thompsonove pjesme, koju je pjevao „na suho“, bez glazbe. Pa to je rankovićevština koju predugo trpimo i koja vapi za unutarnjim oslobođenjem Hrvatske. U tom smislu Sinovi Oluje su svoje napravili. Sad je red na odgovornoj i slobodnoj hrvatskoj inteligenciji, da se okupi i jednom zauvijek riješe problem neslobodne Hrvatske.

PS

Preminuo je veliki Šurbek

U općem nacionalnom veselju, vatrenom ponosu i nacionalnom zajedništvu nekako je nezapaženom ostala jedna tužna vijest. Preminuo je velikan hrvatskoga športa, svjetska marka, jedan od najboljih stolnotenisača svih vremena, Dragutin Šurbek, moj športski uzor u djetinjstvu. Mislim si kak bi bilo lijepo i pošteno prema Šurbi i Tovi, da se socijalistički Dom sportova na Trgu Krešimira Čosića u Zagrebu preimenuje u Hrvatski dom športa Dragutin Šurbek i Anton Stipančić. Odmah bi dobio narodnu inačicu – Dom Šurbe i Tove. Valja steći uvjete i za takvu promjenu.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Redatelji koji su narodu ukrali domoljublje’

Objavljeno

na

Objavio

Jučerašnji doček hrvatskih nogometnih virtuoza koji su oduševili i osvojili srca ljudi širom svijeta pa čak i onih koji o nogometu ne znaju ama baš ništa, skandalozno i naprasno je nakon 6 sati iščekivanja priveden kraju jer nekome nije odgovaralo da se na pozornici pojavi Marko Perković Thompson.

Thompson je bio uvjet i želja igrača i kao prijatelj svih njih ukrcao se u autobus na njihov zahtjev već u zračnoj luci. Opet se u Hrvatskoj događa da manjina diktira većini koja radi ovisnosti o njihovoj potpori popušta, ovaj put u trenutku kada je nacionalna svijest i naboj na vrhuncu.

Jučer su umjesto pobijede, vladajuće kaste u Zagrebu i posebno u Hrvatskoj doživjele potop. Umjesto da taj nacionalni naboj, osviješteno, zanos i zajedništvo iskoriste da se obračunaju s onima koji koče izgradnju hrvatskog društva u jednu samosvjesnu i organiziranu državu oni su dozvolili da im Duboka država uništi svaku šansu za to.

Luzerski mentalitet, nedovršena mentalna transformacija društva, legalizirana korupcija, nepotizam i naslijeđeno podaništvo kulminirali su proslavom u trenutku kad su igrači i njihovo vodstvo stupili na pozornicu.

Jučer dijaspora, poglavito ona prekooceanska nije spavala, kasnila je na posao. Deseci tisuća ako ne i stotine tisuća Hrvata svih generacija pratila je preko streama ili kablovskih TV postaja poput ABC direktni prijenos dočeka nogometaša s iščekivanjem onog najvažnijeg koji se trebao dogoditi na glavnom trgu u Zagrebu. Svi oni ostali su razočarani, tužni, a velika većina i u grču na rubu plača.

Nekako mi se čini da je sinoć i Ban Josip Jelačić bio tužan i na rubu plača. Plača za koji su krivi organizatori na čelu s gradonačelnikom, koji se eto nije udostojio da dođe i u ime grada Zagreba na pozornici pozdravi cijelu reprezentaciju.

Da ih pozdravi i da im kaže: – Dobrodošli naši šampioni, vaša je želja naša zapovijed, slavite, veselite se, radite što god želite do kada želite jer vi ste to zaslužili. Ovako se skupio u zapećku pozornice i gledao dobro “izrežiranu” predstavu.

Philadelphia ima stanovnika oko 1.5 milijuna i kad su Eaglesi osvojili Super Bowl gradonačelnik Michael Nutter to im je izgovorio. Zamislite da je svjetsko prvenstvo osvojila Engleska na što bi ličio London i bili postojala persona non grata kao što je to u Zagrebu jučer bio Marko Perković Thompson.

Ti koji imaju strah, ti koji imaju podanički mentalitet, ti koji u svemu vide svoj politički interes, ti koji ovise o glasovima onih koji žive u otetom i prokletom ti nisu ni dostojni da dočekuju heroje.

Sramotna priča o matrici koja nedostaje, priča je za naivne, a Hrvati nisu naivan narod. Cijela ta priča ima pozadinu na Trgu Svetog Marka i isključivi krivac je premijer države. On je najodgovornija osoba jer on je taj koji je to dozvolio, a dozvolio je jer svojim podaničkim mentalitetom i sklonosti ucjenama onih kojima to slavlje igrača i naroda ne odgovara.

U komunikologiji, političkoj strategiji i psihologiji, političarima koji poštuju volju svojih birača i svog naroda, ovakvi trenuci su Bogom dani. Ne postoji samosvjestan lider koji u parlamentarnoj demokraciji ne bi isforsirao izvanredne izbore i na valu nacionalnog zanosa učvrstio vlast. Plenković je svojom politikom, svojim odabirom suradnika tu priliku propustio.

Vlada koja ne prepoznaje poruke koje mu šalje njegov strateški partner i najpouzdaniji saveznik ili ne zna politički misliti ili ima nesposoban komunikacijski team.

Jedino političko svijetlo koje ima jaki, nebeski sjaj je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja je uz nogometaše, navijače i hrvatski dres postala istinski svjetski brend. Hrvatskoj predsjednici klanjaju se svi osim onih koji Hrvatsku ne mogu smisliti, a takvih je najviše u Hrvatskoj, pogotovo u medijima.

Ante Rašić/Kamenjar.com 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori