Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Novo osmansko ‘carstvo’ širi se sve do Hrvatske

Objavljeno

na

Švedski slučaj Kaplan možda će senzibilizirati Europu za turske europske ambicije.

Kada bismo znali zašto je uistinu ovih dana morao otići švedski ministar stanovanja i urbanog razvoja Mehmet Kaplan, znali bismo mijenja li se pomalo europski stav prema Erdoganovoj europskoj neoosmanskoj politici? Ili je ova ostavka tek splet slučajnosti? Znamo tek da je 44-godišnji švedski ministar, rođen u Turskoj, morao otići zbog pritiska medija.

[ad id=”93788″]

Nagađa se da je jedan od razloga njegova antisemitska izjava kako „današnji Izrael tretira Palestince onako kako su Židovi bili tretirani u Njemačkoj 1930-ih“. Ali to je bivši ministar izgovorio još 2009. godine. Izjava je bila poznata i kad je ušao u visoku politiku i nije bila prepreka.

Smjena u Švedskoj

Uz to, u Švedskoj koja je još prije dvadesetak godina postala jedna od najpoželjnijih europskih oaza za bliskoistočne i sjevernoafričke propovjednike radikalnog islama, otvoreni antisemitizam i negacija holokausta nisu neuobičajena pojava.

Mehmet-Kaplan

Mehmet-Kaplan

Doduše, po tome Švedska nije bila osobito različita od Velike Britanije ili SAD-a gdje su ti isti učitelji džihada u to vrijeme bili vrlo dobrodošli, pod egidom poštovanja drugih i drukčijih, poštovanja slobode govora i drugih vrijednosti s liberalne agende.

Tako je još 1995. na konferenciji Udruženja muslimanske mladeži u Toledu (Ohio, SAD), poznati egipatski šeik Yusuf al- Qaradawi, koji je gostovao i u Švedskoj, podučavao sljedbenike: „ Ono što nam preostaje jest osvojiti Rim. To znači da će se islam vratiti u Europu po treći put, nakon što je dvaput bio iz nje protjeran. Nadamo se to učiniti preko da’we (prozelitizacije, kampanje ciljanog preobraćenja na islam op.a). Osvojit ćemo Europu. Osvojit ćemo Ameriku. Ne mačem nego da’wom.“

Liberalne demokracije, poput Švedske, otvarale su širom vrata takvim vjeroučiteljima, a zatvarale i još uvijek zatvaraju uši i oči za njihove poruke, u kojima je antisemitizam tradicionalno na prvome mjestu. Zato ne vjerujem da je jedna stara Kaplanova antisemitska izjava bila razlog iznuđene ostavke.

Ne vjerujem ni da su razlog bile slike ministrovih javnih druženja s nekim pripadnicima radikalnih nacionalističkih i/ ili islamističkih skupina iz Turske. Pa prije samo dvije godine bivši je ministar Kaplan javno usporedio mlade švedske muslimane koji su se otišli priključiti ISIL-u sa švedskim dobrovoljcima koji su se išli boriti za Finsku protiv Sovjetskog Saveza u Drugom svjetskom ratu. I nije mu zamjereno što dobrovoljce ISIL-a tretira kao suvremene borce za slobodu.

Najutjecajnija sila

Tek rijetki (švedski) mediji navode još jedan razlog zbog kojeg je ministar Mehmet Kaplan morao odstupiti: navodno je bio dio operativnog promidžbenog tima turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana u Švedskoj. Snimke prikazane na nacionalnoj televiziji pokazuju da se ministar Kaplan blisko družio s glavnim Erdoganovim operativcem za pridobivanje švedskih simpatija Rafetom Candemirom, da je snimljen na internom skupu na kojem ih Erdogan osobno proglašava svojom „udarnom postrojbom za pridobivanje simpatija prema nama“.

Od svih grijeha koje navode bivšem ministru, jedino taj je novi. Jedino taj izgleda kao rezultat rada obavještajnih službi. I možda se baš zato o njegovu sadržaju najmanje zna.

No, o doktrini, strategiji i sadržaju, turske neoosmanske politike mnogo se može saznati od aktualnog turskog premijera i dugogodišnjeg najbližeg Erdoganova suradnika Ahmeta Davutoglua. Njegova knjiga “Strategijska dubina“ koju je napisao još 2001. godine svojevrsni je manifest te nove turske vanjske politike. Cilj je obnoviti utjecaj bivšeg osmanskog carstva na Bliskom istoku, u srednjoj Aziji i u Europi te učiniti Tursku najutjecajnijom euroazijskom silom.

Turski dvojac Erdogan – Davutoglu danas nema samo čvrstu bazu u BiH i Kosovu već izbjegličkom krizom drže u rukama ključeve europske sigurnosti. Više ne traže samo simpatije već u Bruxellesu postavljaju ultimativne uvjete poput deblokade pristupnih pregovora, ukidanje viza i nadzor nad migrantima, koje su opušteni političari država EU i činovnici EK shvatili tek mjesec dana kasnije, nakon što su ih iz Ankare upozorili da su ispunili samo 19 uvjeta od 72 uvjeta i da će ponovo pokrenuti migrantski val prema Europi.

Koristeći svoje useljeničke zajednice u Njemačkoj i skandinavskim zemljama, koje su misionari prethodno poslani u Europu već podučili islamskom identitetu, nerijetko u radikalnoj formi, turska država gradi mrežu za širenje političkih i drugih utjecaja. Erdogan ponižava njemačku kancelarku Merkel tražeći suglasnost za kazneni progon njemačkog novinara Jana Bohmermanna, jer ga je uvrijedio svojom satiričnom poemom na njemačkoj televiziji. A današnja Njemačka i nema drugi odgovor na Erdoganovu ofenzivu osim satiričnih poema.

Slučaj Kaplan u Švedskoj daje naslutiti da i dosad najliberalnije države Europe pomalo otvaraju oči na tursku strategijsku dubinu. Dosta kasno. Jer na isti taj prostor, s drugim predznakom, ali s istim ciljem juriša i ona druga „slavensko-pravoslavna“ postkomunistička os, oličena u Putinovoj Rusiji. U osvajanju utjecaja na liniji Baltik-Jadran su takmaci. Ali u rušenju Europe kakvu danas poznajemo i u stvaranju euroazijskog prostora su saveznici.

Ulaganja na Jadranu

Na takvom ofenzivnom valu, u Hrvatsku sljedeći tjedan dolazi turski predsjednik Erdogan, uz Putina danas najmoćniji državnik u euroazijskom prostoru. U Hrvatskoj se upravo obilježava stogodišnjica državnog priznavanja islama. Erdogana će zasigurno zanimati kako islamska zajednica u Hrvatskoj funkcionira kao integralni dio društva.

No nadam se da će mu biti i dano do znanja kako joj ne trebaju tutori na način na koji su to njegove „udarne postrojbe“ već učinile u BiH, kako to čine u Njemačkoj ili Švedskoj. Vjerojatno će ga zanimati i velika ulaganja u poljoprivredu u Slavoniji, marine i turizam na Jadranu. No nadam se da su i domaćini pročitali barem sažetak Strategijske dubine. Strateški tako duboke prijatelje valja upoznati.

TRI INTERESNE SFERE

Davutoglu smatra da i danas, kao i u 19. ili 20. stoljeću na balkanskom prostoru postoje tri glavne interesne sfere:
– germanska koja ide od Baltika do Jadrana i koja je potisnula Osmansko Carstvo s Balkana,
– pravoslavno-slavenska koja se kasnije transformirala u komunističku i rezultirala „željeznom zavjesom“ na čelu s Rusijom i
osmanska, odnosno turska os, kojoj današnja Erdoganova Turska nastoji vratiti stari utjecaj i moć.

OBNOVITI UTJECAJ NA BALKANU

Prioritet u Europi je obnova turskog utjecaja na Balkanu, koji je prema Davutogluu bio „ ključno mjesto za protjerivanje Osmanskog Carstva iz Europe“ i preko kojeg taj utjecaj treba vratiti, oslanjajući se ponajprije na BiH i Kosovo.

Glavne geopolitičke linije na tom prostoru se nalaze između Drave i Save (dakle Hrvatska) i moravsko-vardarska dolina sa središtem na Kosovu. Kad je današnji premijer Davutoglu pisao „Strategijsku dubinu“, prioritet je bio ovladati svojim uporištima na Balkanu. Ostalo je povijest, sadašnjost i budućnost.

Prijateljstvo umjesto sukoba

Strategijska dubina za obnovu stare moći i utjecaja ostvaruje se „politikom nultog konflikta sa susjedima“, umjesto sukoba nudi se prijateljstvo, a utjecaj se širi kulturom, investicijama, multilateralnim organizacijama.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari