Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Novo osmansko ‘carstvo’ širi se sve do Hrvatske

Objavljeno

na

Švedski slučaj Kaplan možda će senzibilizirati Europu za turske europske ambicije.

Kada bismo znali zašto je uistinu ovih dana morao otići švedski ministar stanovanja i urbanog razvoja Mehmet Kaplan, znali bismo mijenja li se pomalo europski stav prema Erdoganovoj europskoj neoosmanskoj politici? Ili je ova ostavka tek splet slučajnosti? Znamo tek da je 44-godišnji švedski ministar, rođen u Turskoj, morao otići zbog pritiska medija.

[ad id=”93788″]

Nagađa se da je jedan od razloga njegova antisemitska izjava kako „današnji Izrael tretira Palestince onako kako su Židovi bili tretirani u Njemačkoj 1930-ih“. Ali to je bivši ministar izgovorio još 2009. godine. Izjava je bila poznata i kad je ušao u visoku politiku i nije bila prepreka.

Smjena u Švedskoj

Uz to, u Švedskoj koja je još prije dvadesetak godina postala jedna od najpoželjnijih europskih oaza za bliskoistočne i sjevernoafričke propovjednike radikalnog islama, otvoreni antisemitizam i negacija holokausta nisu neuobičajena pojava.

Mehmet-Kaplan

Mehmet-Kaplan

Doduše, po tome Švedska nije bila osobito različita od Velike Britanije ili SAD-a gdje su ti isti učitelji džihada u to vrijeme bili vrlo dobrodošli, pod egidom poštovanja drugih i drukčijih, poštovanja slobode govora i drugih vrijednosti s liberalne agende.

Tako je još 1995. na konferenciji Udruženja muslimanske mladeži u Toledu (Ohio, SAD), poznati egipatski šeik Yusuf al- Qaradawi, koji je gostovao i u Švedskoj, podučavao sljedbenike: „ Ono što nam preostaje jest osvojiti Rim. To znači da će se islam vratiti u Europu po treći put, nakon što je dvaput bio iz nje protjeran. Nadamo se to učiniti preko da’we (prozelitizacije, kampanje ciljanog preobraćenja na islam op.a). Osvojit ćemo Europu. Osvojit ćemo Ameriku. Ne mačem nego da’wom.“

Liberalne demokracije, poput Švedske, otvarale su širom vrata takvim vjeroučiteljima, a zatvarale i još uvijek zatvaraju uši i oči za njihove poruke, u kojima je antisemitizam tradicionalno na prvome mjestu. Zato ne vjerujem da je jedna stara Kaplanova antisemitska izjava bila razlog iznuđene ostavke.

Ne vjerujem ni da su razlog bile slike ministrovih javnih druženja s nekim pripadnicima radikalnih nacionalističkih i/ ili islamističkih skupina iz Turske. Pa prije samo dvije godine bivši je ministar Kaplan javno usporedio mlade švedske muslimane koji su se otišli priključiti ISIL-u sa švedskim dobrovoljcima koji su se išli boriti za Finsku protiv Sovjetskog Saveza u Drugom svjetskom ratu. I nije mu zamjereno što dobrovoljce ISIL-a tretira kao suvremene borce za slobodu.

Najutjecajnija sila

Tek rijetki (švedski) mediji navode još jedan razlog zbog kojeg je ministar Mehmet Kaplan morao odstupiti: navodno je bio dio operativnog promidžbenog tima turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana u Švedskoj. Snimke prikazane na nacionalnoj televiziji pokazuju da se ministar Kaplan blisko družio s glavnim Erdoganovim operativcem za pridobivanje švedskih simpatija Rafetom Candemirom, da je snimljen na internom skupu na kojem ih Erdogan osobno proglašava svojom „udarnom postrojbom za pridobivanje simpatija prema nama“.

Od svih grijeha koje navode bivšem ministru, jedino taj je novi. Jedino taj izgleda kao rezultat rada obavještajnih službi. I možda se baš zato o njegovu sadržaju najmanje zna.

No, o doktrini, strategiji i sadržaju, turske neoosmanske politike mnogo se može saznati od aktualnog turskog premijera i dugogodišnjeg najbližeg Erdoganova suradnika Ahmeta Davutoglua. Njegova knjiga “Strategijska dubina“ koju je napisao još 2001. godine svojevrsni je manifest te nove turske vanjske politike. Cilj je obnoviti utjecaj bivšeg osmanskog carstva na Bliskom istoku, u srednjoj Aziji i u Europi te učiniti Tursku najutjecajnijom euroazijskom silom.

Turski dvojac Erdogan – Davutoglu danas nema samo čvrstu bazu u BiH i Kosovu već izbjegličkom krizom drže u rukama ključeve europske sigurnosti. Više ne traže samo simpatije već u Bruxellesu postavljaju ultimativne uvjete poput deblokade pristupnih pregovora, ukidanje viza i nadzor nad migrantima, koje su opušteni političari država EU i činovnici EK shvatili tek mjesec dana kasnije, nakon što su ih iz Ankare upozorili da su ispunili samo 19 uvjeta od 72 uvjeta i da će ponovo pokrenuti migrantski val prema Europi.

Koristeći svoje useljeničke zajednice u Njemačkoj i skandinavskim zemljama, koje su misionari prethodno poslani u Europu već podučili islamskom identitetu, nerijetko u radikalnoj formi, turska država gradi mrežu za širenje političkih i drugih utjecaja. Erdogan ponižava njemačku kancelarku Merkel tražeći suglasnost za kazneni progon njemačkog novinara Jana Bohmermanna, jer ga je uvrijedio svojom satiričnom poemom na njemačkoj televiziji. A današnja Njemačka i nema drugi odgovor na Erdoganovu ofenzivu osim satiričnih poema.

Slučaj Kaplan u Švedskoj daje naslutiti da i dosad najliberalnije države Europe pomalo otvaraju oči na tursku strategijsku dubinu. Dosta kasno. Jer na isti taj prostor, s drugim predznakom, ali s istim ciljem juriša i ona druga „slavensko-pravoslavna“ postkomunistička os, oličena u Putinovoj Rusiji. U osvajanju utjecaja na liniji Baltik-Jadran su takmaci. Ali u rušenju Europe kakvu danas poznajemo i u stvaranju euroazijskog prostora su saveznici.

Ulaganja na Jadranu

Na takvom ofenzivnom valu, u Hrvatsku sljedeći tjedan dolazi turski predsjednik Erdogan, uz Putina danas najmoćniji državnik u euroazijskom prostoru. U Hrvatskoj se upravo obilježava stogodišnjica državnog priznavanja islama. Erdogana će zasigurno zanimati kako islamska zajednica u Hrvatskoj funkcionira kao integralni dio društva.

No nadam se da će mu biti i dano do znanja kako joj ne trebaju tutori na način na koji su to njegove „udarne postrojbe“ već učinile u BiH, kako to čine u Njemačkoj ili Švedskoj. Vjerojatno će ga zanimati i velika ulaganja u poljoprivredu u Slavoniji, marine i turizam na Jadranu. No nadam se da su i domaćini pročitali barem sažetak Strategijske dubine. Strateški tako duboke prijatelje valja upoznati.

TRI INTERESNE SFERE

Davutoglu smatra da i danas, kao i u 19. ili 20. stoljeću na balkanskom prostoru postoje tri glavne interesne sfere:
– germanska koja ide od Baltika do Jadrana i koja je potisnula Osmansko Carstvo s Balkana,
– pravoslavno-slavenska koja se kasnije transformirala u komunističku i rezultirala „željeznom zavjesom“ na čelu s Rusijom i
osmanska, odnosno turska os, kojoj današnja Erdoganova Turska nastoji vratiti stari utjecaj i moć.

OBNOVITI UTJECAJ NA BALKANU

Prioritet u Europi je obnova turskog utjecaja na Balkanu, koji je prema Davutogluu bio „ ključno mjesto za protjerivanje Osmanskog Carstva iz Europe“ i preko kojeg taj utjecaj treba vratiti, oslanjajući se ponajprije na BiH i Kosovo.

Glavne geopolitičke linije na tom prostoru se nalaze između Drave i Save (dakle Hrvatska) i moravsko-vardarska dolina sa središtem na Kosovu. Kad je današnji premijer Davutoglu pisao „Strategijsku dubinu“, prioritet je bio ovladati svojim uporištima na Balkanu. Ostalo je povijest, sadašnjost i budućnost.

Prijateljstvo umjesto sukoba

Strategijska dubina za obnovu stare moći i utjecaja ostvaruje se „politikom nultog konflikta sa susjedima“, umjesto sukoba nudi se prijateljstvo, a utjecaj se širi kulturom, investicijama, multilateralnim organizacijama.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari