Connect with us

U potrazi za Istinom

Višnja Starešina o ‘Neprijatelju naroda’ i odnosu prema komunističkoj represiji

Objavljeno

-

[su_heading size=”21″]PROJEKCIJA FILMA U UTORAK, 26. SVIBNJA 2015.[/su_heading]

Iznimno snažan dokumentarni film „Neprijatelj naroda“ ostavio je uzvanike nedavne premijere u kinu Kaptol centra, u šoku i šutnji, a nemali broj njih i u suzama. Kroz šest osobnih i obiteljskih sudbina žrtava, stručno vodstvo eksperata i mnoštvo dokumenata, filmom je ispričana priča o brutalnosti i sustavnosti komunističke represije, drukčija od svega što je dosad o toj temi viđeno. O najvećim okrutnosti ma režima, film progovara gotovo lirski.

[ad id=”68099″]

U utorak 26. svibnja, u 19.30 sati u dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskog pastoralnog instituta Kaptol 29 a, u atmosferi komornijoj od premijerne, bit će nakon projekcije filma predstavljen i DVD „Neprijatelj naroda“, uz razgovor s autoricom Višnjom Starešinom, kojeg će moderirati dr. Ozana Ramljak. To je ujedno povod za naš razgovor sa scenaristicom i autoricom filma Višnjom Starešinom, kojoj je ovo treći dokumentarac. Prethodna dva: „Treći pohod“ i „Zaustavljeni glas“, nedavno su nagrađena na Međunarodnom filmskom festivalu „WorldFest“ u Houstonu.

„Neprijatelj naroda“ drži gledatelja u napetosti i šoku punih sat i pol. Koliko ste dugo radili na filmu?

Najizravniji rad na filmu trajao je oko godinu dana. No ja sam se istraživanjem poslijeratne komunističke represije bavila ili se barem nastojala baviti, dvije godine prije toga, kad sam 2012 počela raditi u novouspostavljuenom Uredu za pronalaženje, obilježavanje i uređenje grobova žrtava komunističkih zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata. Izgledalo je obećavajuće, jer zakon o uspostavi tog ureda je donesen političkim konsenzusom. No čim je Kukuriku koalicija preuzela vlast u ladici su već imali zakon kojim ukidaju Ured, što su nakon godinu dana i učinili, formalno premjestili istraživanje u Ministarstvo branitelja, a praktički zaustavili svako istraživanje. U te dvije godine bitke, najprije za očuvanje Ureda, a kasnije, nastojanja da se barem dio njegovih postignuća u istraživanju očuva, imala sam prilike i na vlastitoj koži osjetiti u kojoj mjeri stare komunističke oligarhije i njihovi nasljednici upravljaju ne samo državom, već cjelokupnim društvom i s kojom su odlučnošću pa i brutalnošću spremni štititi tek naoko bivši komunistički sustav od spoznaje njegovog represivnog i zločinačkog karaktera. Taj je sustav, naime, ishodište njihove današnje moći. Zato čine sve da masovne grobnice i dalje budu skrivene, da arhivi budu i dalje zatvoreni, da žrtve i dalje šute. Kako su stare oligarhije, služeći se autoritetom države zatvorile grobnice i arhive, ja sam odlučila priču o sustavu represije ispričati filmskim jezikom, preko žrtava represije.

Kako ste uspjeli realizirati film, s obzirom na okolnosti koje baš nisu prijateljske prema ovoj tematici?

Film je napravljen bez potpore sustava, praktički sustavu usprkos. Realiziran je zahvaljujući privatnoj inicijativi, privatnim donacijama i entuzijazmu ljudi koji su ga stvarali i podupirali. Bila je to naizgled nemoguća misija. Ali eto, kad sustav povjeruje da je baš sve uspio zablokirati, probude se ljudi…

Mnogi su se iznenadili što u filmu nema teških riječi, polemičnih tonova, što nema politike, što ima neku toplinu unatoč tako teškoj temi?

To je jezik ljudi s kojima sam razgovarala o njihovim osobnim i obiteljskim sudbinama u komunističkom režimu. To je jezik Lade Kos i Vere Kos-Paliska, Ljerke Ognjanovac, Ratka Mlinarića, Vladimira Novaka, biskupa Mrzljaka, Andrije Hebranga. Oni nemaju jezik, niti mentalni sklop političkog komesara ili isljednika Udbe. A i ja sam željela napraviti film o sustavu represije i njegovim žrtvama, a ne politički pamflet.

Protagonisti „Neprijatelja naroda“ su mahom pripadnici hrvatske građanske klase i inteligencije. Je li takav izbor bio namjeran?

Izbor je bio uvjetovan samim sustavom represije, koji je osobito ciljao inteligenciju i građansku klasu. Hrvatska nacionalna elita je s uspostavom komunizma temeljito posiječena i zastrašena, a potom sustavno marginalizirana i ta je praksa nastavljena do današnjih dana. I danas imate stanje da podobni mediokriteti upravljaju državom, gospodarstvom, društvom, a oni kreativni, inovativni i kompetnetni su osuđeni uspjeh potražiti izvan sustava ili izvan granica Hrvatske.

Kako komentirate najnovije političke prijepore oko Bleiburga, Teznog i uopće komemoriranja zločina komunističkog režima?

U tim prijeporima ne vidim ništa novo, već samo uvijek istu težnju starih oligarhija da provociraju političke polemike oko tema koje su u civiliziranom svijetu neprijeporne, kao što je neprijeporan totalitarni i zločinački karakter komunističkog sustava. Cilj je takvih induciranih polemika zaustaviti spoznaju o sustavu , spriječiti njegovu demontažu i razvlaštenje tih starih mreža. Ali danas zvuči anakronije nego prije dvije godine kada vas Zoran Milanović komesarski poučava kako komemorirati žrtve komunizma, ili kako bi njegovi mentori rekli „ možda i pokoju nevinu žrtvu tog poskliznuća iz osvete“. Po premijeru i njegovim suflerima treba komemorirati samo u Teznom, a ne na Bleiburgu, u Maceljskoj šumi, na Kočevskom rogu ili Barbarinom rovu, odnosno u Hudoj jami. A zašto u Teznom, a ne na ostalim mjestima? Zato jer su u Teznom likvidirani gotovo isključivo razoružani pripadnici Hrvatskih oružanih snaga NDH i osobito zato što su se na njima kao počinitelji „poskliznule“ srpsko-crnogorske jedinice. Bleiburg nije „podoban“ za komemoraciju jer označava mjesto na kojem su nove komunističke vlasti preuzele odgovornost za zarobljene vojnike i civile, odnosno označava simbolični početak sustava likvidacije protivnika režima. Macelj ne može, jer je mjesecima nakon završetka rata cijela zagorska Ozna bila uključena u višemjesečne sustavne likvidacije. Kočevski rog nije zgodan jer su u blizini bili očevi ili djedovi današnje hrvatske neokomunističke elite dalmatinskog podrijetla. Barbarin rov (Huda jama) je sasvim nezgodna jer ocrtava svu bestijalnost sustava – razoružani vojnici i civili, među kojima i 10 posto žena živi su zatrpani i zazidani. Tezno su „ustaše“, Milanovićevi mentori ionako su već presudili da je među njima bilo malo nevinih, a hrvatskim je komunistima ionako drago krivnju prebaciti na svoje srpske i crnogorske drugove.

U EU su sve glasniji zahtjevi za kaznenim progonom zločina komunizma. Kakav je vaš stav o tome?

Upravo sljedeći tjedan, na poziv zastupnika Plenkovića, zajedno sa nekoliko kolega iz Hrvatske koji se bave temama komunističke represije, putujem u Bruxelles na konferenciju „Međunarodna pravda za komunističke zločine“. Na njoj će Platforma za sjećanje i savjest, međunarodna mreža koja se bavi sjećanjem na europske totalitarne režime, predstaviti i nekoliko kaznenih predmeta protiv počinitelja komunističkih zločina, koji nisu procesuirani pred nacionalnim sudovima. Obradio ih je respektabilni međunarodni pravni tim Platforme. Jako me zanimaju ti predmeti, jer kazneni predmeti protiv počinitelja zločina, su najvjerodostojniji način sagledavanja i demontaže sustava represije. Oni koji prate nekontrolirane medije poput vašeg portala, mogu to pratiti na minhenskom suđenju Perkoviću i Mustaču. Zbog potpune sraslosti hrvatskog pravosudnog sustava, osobito DORH-a s bivšim totalitarnim sustavom, takvi su postupci u Hrvatskoj trenutačno nemogući. Odnosno mogu završiti kao slučaj Boljkovac: da kaznenim progonom upravljaju ljudi interesno povezani s optuženikom. No ja osobno nisam pristalica masovnog zatvaranja devedesetgodišnjaka, ili sedamdesetgodišnjaka, koji su bili dio komunističkog represivnog aparata. Mislim da bi za mentalno ozdravljenje društva bilo mnogo značajnije da pokretanje ovakvih kaznenih predmeta rezultira javnim priznanjem i pokajanjem ljudi koji su činili zločine kao dio represivnog sustava. To bi po mom sudu bio efikasniji put prema društvenoj katarzi, doduše neugodan za sinove. Ali bez prekida tog začaranog kruga u kojem sinovi na položaju štite komunističke grijehe očeva, a očevi svojom šutnjom štite popožaje sinova, nema katarze niti demokratske, europske Hrvatske.

Izvor: Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari