Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Oči čvrsto zatvorene

Objavljeno

na

Tek jedna do dvije rečenice predsjednice Kolinde Grabar – Kitarović izgovorene u intervjuu za “Defense News”, ugledni međunarodni časopis za sigurnosno-obrambene teme, izazvale su kanonadu optužbi iz susjedne BiH.

Poglavito iz njezina bošnjačko-muslimanskog spektra. Naoko iznenađujuće jer hrvatska je predsjednica samo otvoreno ukazala na odavno poznate činjenice: da se islam u BiH, uz sudjelovanje nekih drugih (islamskih) država, mijenja i radikalizira, da su borci-povratnici iz rata za islamsku državu ozbiljna sigurnosna prijetnja i za BiH i za Hrvatsku i za Europu te da disfunkcionalna BiH ne pokazuje kapacitet za suprotstavljanje toj opasnosti.

Prvi se podcjenjivačkim pismom „poštovanoj komšinici“ obratio bivši reis Mustafa Cerić, vjerski poglavar koji spada u sam vrh najzaslužnijih i najodgovornijh ljudi za uvoz radikalnog islama u BiH u vrijeme rata devedesetih te za poslijeratno poticanje promjene tradicionalnog islama u BiH i radikalizacije bosanskohercegovačkih muslimana.

Odmah nakon njega uvredljivim seksističkim pamfletom se predsjednici Grabar-Kitarović obratio Senad Hadžiefejzović, vječita novinarska savjest i po potrebi udarna pesnica bošnjačko-sandžačkog sarajevskog kružoka.

Priliku za obračun nije propustio niti Muhamed Filipović Tunjo, vječiti kritičar svake hrvatske politike, koja se usuđuje spomenuti postojanje hrvatskog naroda u BiH.

U pomoć im je priskočio i interesni saveznik iz Republike Srpske, aktualni ministar sigurnosti Dragan Mektić, koji malo brani svoju ministarsku neuspješnost, a malo politiku Republike Srpske i ruski hibridni rat, kojeg se predsjednica Grabar-Kitarović također dotaknula u razgovoru za “Defence News”.

Završnica je prepuštena najmoćnijem bošnjačkom političaru Bakiru Izetbegoviću, koji također spada u sam vrh najzaslužniijih za uvoz radikalnog islama u BiH i radikalizaciju bošnjačkog društva.

Izetbegović mlađi je svisoka poručio hrvatskoj predsjednici da dvaput razmisli prije nego što se upusti u komentiranje stanja u susjednoj državi dok u Hrvatskoj eskalira ustaški ekstremizam!

Inače, u svjetskim medijima i stručnim krugovima za teme globalne sigurnosti, BiH se već odavno kvalificira kao kolijevka europskog džihadizma, najveća europska izvoznica radikalnog islama, najdisfunkcionalnija država u Europi…

No pred tim problemom i hrvatska politika i hrvatska javnost već dvadesetak godina drže oči čvrsto zatvorene. Bošnjačko je vodstvo naviklo da Hrvatska o tome šuti i to je jedan od razloga burne reakcije.

Drugi je razlog u tome što je nakon posjeta Zagrebu i Sarajevu, praktički istovjetne poruke zabrinutosti zbog stanja u BiH izgovorio i pomoćnik zamjenika američkog državnog tajnika Hoyt Brion Yee.

Iz toga se dade naslutiti nova zapadna politika prema islamskoj radikalizaciji u BiH, u kojoj, kako kaže predsjednica KGK, niti Hrvatska (više) neće zatvarati oči pred problemom. Dodatna je požurnica izvjesni slom tzv. Islamske države i opasnost od povratka njezinih boraca.

No problem danas više nije lako rješiv je su oči (pre)dugo bile čvrsto zatvorene.

I hrvatske i američke i europske. Ako izuzmemo ratno razdoblje u kojem je radikalni islam preko stranih boraca uvezen u BiH, ali u kojem zbog ratnih zbivanja stvari i nije bilo jednostavno kontrolirati, od potpisivanja Daytonskog sporazuma do danas hrvatska je politika čvrsto žmirila na sve manifestacije islamske radikalizacije u susjednoj državi.

U prvim poslijeratnim godinama počinjen je niz napada na Hrvate u BiH koji su imali sve elemente terorističkog čina, a tragovi su vodili prema stranim ili domaćim islamskim borcima: ubojstva policajaca povratnika u Travniku, automobil bomba u zapadnom Mostaru, ubojstvo obitelji Anđelić za Božić u Kostajnici kod Konjica, da bi kulminirala ubojstvom federalnog doministra unutarnjih poslova Joze Leutara.

Bošnjačko pravosuđe nikada nije pokazalo ozbiljan napor da riješi te slučajeve (ubojstvo doministra Leutara, ubojstva policajaca povratnika) ili da otkrije prave (vjerske) motive počinitelja (ubojstvo obitelji Anđelić).

Već tada su prvi borci iz BiH odlazili u džihad na strana ratišta, od Čečenije nadalje.

No što je još važnije, u ratu radikalizirani imami iz BiH (poput Nezima Halilovića Muderisa) uz asistenciju klerika iz arapskog svijeta obučavali su i počeli u Europu izvoziti novu generaciju radikaliziranih učitelja islama, koji su pridobivali za džihad nove generacije europskih muslimana, ali i pripadnike drugih vjera tzv. obraćenike.

U BiH su osnivani novi logori za radikalnu vjersku i ratničku obuku. Za razliku od prvih džihadističkih logora koji su bili skriveni u planinama srednje Bosne, ovi današnji su mahom uz granicu, hrvatsku granicu.

No hrvatska je politika žmirila čvrsto: i kada su joj politički pokrovitelji radikalnih islamista u BiH istodobno montirali dvostruki zločinački pokret u Haagu i kada su novi centri za obuku radikalnog islama sustavno počeli nicati uz pogranična područja i kada su se nakon arapskih rezidencijalnih naselja oko Sarajeva (koja su nekad naseljavali Srbi) počela pripremati istovjetna u okolici Travnika (dolina Lašve), a u planu je, dakako, i Mostar, što bi potpuno promijenilo demografsku, ali i kulturološku sliku Lašvanske doline i doline Neretve.

Naime, ultimativna žrtva islamskog radikalizma u Federaciji BiH nisu Srbi (koji su se uglavnom iselili nakon rata), niti Hrvati (koji su pod stalnim pritiskom iseljavanja), već prozapadni Bošnjaci, koji se nemaju kamo iseliti.

Zapadna politika, predvođena SAD-om, bila je u BiH fokusirana tek na eliminaciju izravnih terorističkih prijetnja, ne baveći se previše njihovim softwareom, i zbog vlastitih bliskoistočnih interesa bila je uvijek spremna progledati kroz prste bošnjačkoj politici i njezinim lokalnim ambicijama (na račun Hrvata).

BiH je prije desetak godina bila preplavljena propagandnim videouradcima Al-Qa’ide, snimljenim u vrijeme rata protiv Hrvata u srednjoj Bosni, u kojima objašnjavaju svoje ciljeve i nakane: da će Bosna biti njihova baza za džihad diljem Europe te da je njihov cilj pobjeda islama u svijetu. Tada te poruke zapadna politika nije shvaćala ozbiljno. Danas je u ozbiljnom problemu.

Danas su izazovi mnogo veći. U EU, pa i u BiH neće se pokušati vratiti samo izvezeni ratnici poražene Islamske države, već će kao izbjeglice pokušati ući i njezini izvaneuropski pobornici, koji po definiciji jesu politički izbjeglice od Assadova režima.

BiH je pritom posebno osjetljiva. BiH, naime, nije toliko posebna po broju registriranih potencijalnih terorista, čak niti po tome što ima najveći broj registriranih potencijalnih terorista po glavi stanovnika.

Posebna je po tome što je jedina europska država koja je već dvadesetak godina pokrovitelj te radikalizacije, koja je podržava aktivno ili pasivno, kroz svoje institucije, na svome tlu.

Zato su bošnjačke strukture reagirale tako burno na benignu konstataciju hrvatske predsjednice. Naime, ozbiljnost izazova danas traži da se problem radikalizma adresira u svoje izvorište – političkoj vlasti.

LEAD
Počinjen je niz napada na Hrvate u BiH, koji su imali sve elemente terorističkog čina, a tragovi su vodili prema stranim ili domaćim islamskim borcima: ubojstva policajaca povratnika u Travniku, automobil bomba u zapadnom Mostaru, ubojstvo obitelji Anđelić za Božić u Kostajnici kod Konjica, da bi kulminirala ubojstvom federalnog doministra unutarnjih poslova Joze Leutara

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Zabranjuju financiranje referenduma iz inozemstva! Zabranimo i financiranje udruga iz inozemstva!

Objavljeno

na

Objavio

Ministarstvo uprave uputilo je u javnu raspravu prijedlog Zakona o financiranju političkih aktivnosti, izborne promidžbe i referenduma. Prema dostupnim informacijama glavne novine u zakonu odnose se na način financiranja referendumskih inicijativa te na rokove u kojima je dozvoljeno prikupljati potpise za raspisivanje pojedinih referenduma.

Prema riječima Arsena Bauka iz SDP-a radi se o SDP-ovom prijedlogu zakona koji je bio u pripremi pred kraj mandata Kukuriku vlade, a u saborsku proceduru nije došao samo zato što je u međuvremenu SDP izgubio vlast. Sadašnja postava u Ministarstvu uprave očito je odlučila nastaviti tamo gdje je SDP stao pa će tako oporbeni SDP u Saboru, prema najavama iz njihova kluba, dignuti obje ruke za spomenuti prijedlog zakona. Kako i ne bi kada je prijedlog njihovih ruku dijelo? Piše Željko Primorac/Hrsvijet

No, prisjetimo se okolnosti u kojima je nastajao spomenuti, SDP-ov, prijedlog Zakona o referendumu. SDP je nakon izbora Ive Josipovića za predsjednika i pobjede Kukuriku koalicije na izborima imao apsolutnu vlast u Hrvatskoj. Toliko su se politički osilili da su počeli iz temelja mjenjati sve što nisu uspjeli za vrijeme Račanove vlade. Promjenjeni su nazivi ministarstva, ukinuto pokroviteljstvo Sabora nad Bleiburškom komemoracijom, ukinuto je Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika, a počelo se naveliko pričati o korijenima Domovinskog rata u NOB-u i partizanima. Pored toga Milanovićeva vlada pripremala je paket „gospodarskih mjera“ koje su se trebale svesti na potpunu privatizaciju cestarskog i energetskog sektora. U tim okolnostima nezaustavljivog juriša na sve vrijednosti Domovinskog rata, ali i na ostatke ostataka gospodarskog potencijala zemlje jedini instrument kojim se moglo suprostaviti SDP-ovoj rekonkvisti bio je referendum. Prvi značajniji poraz SDP-a i njegovog ideološkog ludila dogodio se na referendumu o ustavnoj definiciji braka kao zajednice muškarca i žene. Kada je još jedna referendumska inicijativa prikupila dovoljno potpisa za raspisivanje referenduma protiv privatizacije cestarskog sektora u SDP-u se upalio alarm. Hitno je trebalo zakonski ograničiti – samovolju naroda. Međutim, kola su već bila krenula nizbrdo, bližili su se izbori, a Baukov prijedlog pričekati će u ladicama HDZ-ova ministra kojemu se učinio interesantan.

Problem je samo što su u cijeloj ovoj priči upravo HDZ-ova infrastrukura i birači, pored Crkve, najzaslužniji za uspjeh i jedne i druge referendumske inicijative. Pa zašto onda HDZ danas pila granu na kojoj sjedi i oduzima sebi jedno efikasno oružje za političku borbu kada, jednoga dana, više ne bude na vlasti. Prema prijedlogu spomenutog zakona znatno se postrožuju pravila za financiranje referendumskih inicijativa, te će se znatno strože kontrolirati sami proces prikupljanja potpisa. Ispada kako HDZ danas sam zauzdava referendumski pokret na krilima kojeg je došao na vlast. Koliko je ta politika mudra pokazat će vrijeme.

Teško se oteti dojmu kako HDZ nastavlja točno tamo gdje je SDP stao te kako je navedeni zakon usmjeren protiv konzervativnog katoličkog pokreta koji je postao dominantan u sektoru građanskog aktivizma. Do sada je dominaciju u sektoru civilnog društva i građanskog aktivizma imao skup lijevih i liberalnih udruga okupljenih oko GONG-a, Documente, Baba, Kuće ljudskih prava i Centra za mirovne studije. No, bez ustezanja možemo kazati kako je ovaj spektar civilnih udruga bio i rezervna vojska SDP-a koji je djelovao tamo gdje, formalno, politika nije mogla i smjela djelovati. Nedavna aktivacija Dragana Zelića, dugogodišnjeg direktora GONG-a, kao izvršnog tajnika SDP-a najbolje oslikava povezanost SDP-a sa navedenim spektrom „civilnih udruga“.

Međutim, iz samo jednog razloga ovaj zakon neće pogoditi GONG, Documentu, Babe, Kuću ljudskih prava i Centar za mirovne studije. Jednostavno, unatoč silnim milijunima kuna koje dobivaju iz inozemstva i iz državnog proračuna oni nisu sposobni organizirati bilo kakvu referendumsku inicijativu ili pokret. Preživljavaju, odnosno, parazitiraju samo zahvaljujući uskoj koordinaciji sa medijima i silnim milijunima donacija od inozemnih vlada, državnog proračuna RH i inozemnih financijera koji zagovaraju globalističku viziju svijeta bez nacija i granica.

Jedna od glavnih novina novog zakona o referendumu kaže kako se zabranjuje financiranje referenduma od strane stranih vlada, pravnih osoba, državnih poduzeća, vjerskih zajednica i anonimnih donatora. Odlično! Pretpostavljam kako se ovime želi spriječiti direktno strano uplitanje u domaća politička pitanja. Međutim, nije li licemjerno na ovaj način zaustvljati financiranje konzervativnih katoličkih pokreta, a u isto vrijeme ostavljati mogućnost da se lijevi spektar civilnog sektora finjancira direktno s računa stranih veleposlanstva, vlada i globalističkih pokreta? Nadam se kako će HDZ-ovi saborski zastupnici pa i sam ministar Kuščević uvidjeti koliku štetu čine novim, za sada samo prijedlogom zakona, te kako će uvidjeti kako je Arsen Bauk zakon pisao protiv desnog konzervativnog pokreta. Istog onog koji ih je doveo na vlast!

Željko Primorac/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: ‘Stići će vas naša pjesma i u Srbiji’

Objavljeno

na

Objavio

Topli val odnio me je na sjever Mađarske, a vražji stari automobil umalo da me nije odveo do rijeke Stiks. Ipak samo do Dunava, uzvodno od Budimpešte kroz koju se teško probiti od silnoga prometa, ali to je valjda jedini put prema Višegradu i Ostrogonu koji su mi cilj. Nakon zadnjih predgrađa Pešte loša cesta vijuga uz obalu Dunava gdje se nižu kupališta i sunčališta za one Mađare koji nisu na hrvatskoj obali ili na Balatonu, tako sve do Višegrada koji nema ćupriju ali tu su ostatci kraljevskoga dvora i utvrde na brdu.

Mađarski je Višegrad bio ugarska prijestolnica u kojoj je još povremeno boravila Elizabeta Kotromanić, udovica Ludovika Anžuvinca, ubijena u Novigradu na jadranskoj obali, premda je uglavnom boravila i u Budimu gdje je dala smaknuti Karla Dračkog da osigura prijestolje kćeri Mariji – Dračkog je zveknuo topuzom neki Frank ali napuljski pretendent nije odmah umro, prevezen je u Višegrad i ondje izdahnuo nakon nekoliko dana. Elizabetin zet Žigmund Luksemburški nije volio Višegrad, više mu se sviđao Budim i ondje se osjećao sigurnim, kraljica Marija izbavljena iz novigradske kule ubrzo je umrla, Žigmund se oženio Barbarom Celjskom, budućom Crnom kraljicom i alkemičarkom od formata.

No, što me je tjeralo da na plus četrdeset šest bauljam sjeverom Mađarske? Morao sam iz nekih razloga omirisati krajobraze i vidjeti što je ostalo iz vremena Žigmunda koji je bio i hrvatski kralj, a s bosanskim kraljevstvom koje mu je također formalno pripadalo, ili je on tako tvrdio, vodio je teške ratove bez velikih uspjeha, osim kada je u Doboru posmicao cvijet bosanskih, hrvatskih plemića. Jednoga čovjeka koji je desetljećima bio stvarni kralj ne samo u svojim Donjim krajima, Hrvoja Vukčića Hrvatinića, nikada nije uspio pobijediti, morao se s njim nagoditi, čak ga zamoliti da bude kum na krštenju Barbarine kćeri, premda je Hrvoje pripadao krstjanima. Na kraju su se opet razišli.

Ni Višegradu gdje se čuvala kruna sv. Stjepana, ni Budimu ne pripada prvenstvo, nego Ostrogonu, kako Hrvati nazivaju Esztergom, donekle ipak jezično bliže nego potpuno kroatizirani Stolni Biograd, mađarski Szekesfehervar. Kada uz Dunav prođete četrdesetak kilometara do Višegrada, još vas malo puta dijeli od Ostrogona smještenog strateški vrlo pametno ondje gdje Dunav naglo mijena smjer, udara o nevisoka ali stamena brda i počinje teći prema jugu. I tako do Vukovara. Ta nagla promjena pravca, taj zavoj, okuka, bug, obgrljuje Ostrogon te se čini da je grad na otoku. Malo je toga ostalo iz doba koje me zanima,iz vremena kada je tu stolovao ugarski primas Ivan od Kaniže. Bedemi, dvorac i stara katedrala razarani su u raznim razdobljima, a sada dominira klasicistička bazilika, proporcija koje bi htjele konkurirati sv. Petru u Rimu.

Turci su tu bili stotinu i pedeset godina, a ni od njih nije gotovo ništa ostalo. To jest – u Ankari se može vidjeti kako je Ostrogon izgledao u njihovo doba. Novi turski sultan Erdogan dao je 2015. izgraditi repliku grada Estrogon Kalesi (tako se zove i kulturni centar),a kako Dunav nije uspio privesti do Ankare, replika je građena na jezeru, da ipak bude vode. Izvorni Estrogon podignuo je princ Geza , tu je rođen,kršten i okrunjen prvi ugarski kralj poslije proglašen svetim, Stjepan, a krunidba je bila obavljena na Božić okrugle 1ooo. godine, za koju je najavljivan smak svijeta. Tisuću godina je ostrogonski nadbiskup primas Crkve u Mađara i njegov je dvor isprva bio odmah uz kraljevski, sve dok se kraljevi nisu spustili prema Višegradu i zatim Budimu – onaj nama tako poznati Bela IV. odlučio se raskošno razvijati Budim, a glavar mađarske Crkve ostao je u Ostrogonu.

Ostatci iz srednjega vijeka i renesanse utjelovljeni su u rečenu grandioznu baziliku iz 19. stoljeća. Ostorogonski nadbiskup pobjegao je pred Turcima polovicom 16. stoljeća, a vratio se (ne isti , ha!) tek 1820.,podugo poslije kršćanske rekonkviste jer su tu Habzburzi držali posadu i topove. Slava Ostorogona nikada se više nije vratila, a bazilika visoka stotinu metara dugo se gradila, jednom i još nedovršena otvorila vrata uz skladbu Franza Liszta pisanu za tu priliku. Arhitekti su dobro zarađivali, možda i previše, pa je jedan ubijen i okraden (Johann Pack). Bazilika je posvećena Blaženoj Djevici Mariji, čija je apoteoza prikazana na ogromnoj slici iznad glavnoga oltara (autor Michelangelo Grigoletti) i sv. Adalbertu, onom koji je okrunio Stjepana, a sada se veliki bijeli njihov zajednički spomenik izdiže na bedemu iznad Dunava. Vrlo svijetla građevina, bazilika je trebala dobiti i veliki trg s kolonadama i zgradama nalik rimskoj, ali projekt nije dovršen, i bolje da nije. Tu je, u Ostrogonu umro 1521. Toma Bakač, sin kolara iz Erdöda i rodonačelnik obitelji koja se dokotrljala u Hrvatsku,a i sam je bio neko vrijeme glava Zagrebačke biskupije. Kardinal, ozbiljni kandidat za papu. Njegov istoimeni rođak, hrvatski ban, kardinal Toma Bakač zapamćen je po bitki kod Siska. No, vidim usred bazilike na zidu i lik Petra Pazmanyja, onog ostrogonskog nadbiskupa koji nije imao sreću stolovati u Ostrogonu, nego u Trnavi i Bratislavi, pisao sam o njemu u romanu „ Samo sreća, ništa drugo“, primas koji je Jurja Zrinskog – oca Nikole i Petra – priveo (vratio) u krilo katoličke vjere. Pokopan je u katedrali sv. Martina u Bratislavi, grob se zagubio, a kada je pronađen ustanovilo se da je tijelo kardinala neraspadnuto. Neobično i teško shvatljivo, za razliku od Trenka u Brnu čija je mumificiranost objašnjiva strujanjima u podzemlju kapucinskoga samostana.

U kripti koja ima sumornu egipatsku atomosferu (blaženi hlad!) pokopani uglednici i kanonici od kojih neki imaju hrvatska prezimena, a na istaknutom mjestu primas Mindszenty, mađarski Alojzije Stepinac, žrtva komunista koji su ga mučili i osudili na doživotnu robiju. Izbavljen je u onoj junačkoj 1956. godini kada su se Mađari pobunili i izgubili, petnaest je godina proveo u zgradi veleposlanstva SAD u Budimpešti, zatim prebjegao u Beč gdje je umro. Njegovi su zemni ostatci preneseni 1991., i papa Ivan Pavao II. molio se na njegovu grobu u ostrogonskoj kripti.

Glede slavnih ljudi čija je sudbina djelomično vezana uz Ostorogon: u jednom pokušaju oslobađanja grada svršetkom 16. stoljeća, poginuo je lirski i erotski mađarski Orfej Balint Balassi, a kada je godinu poslije kršćanska vojska uspješno (nakratko) osvojila Ostrogon, u njezinim je redovima bio časnik po imenu Claudio Monteverdi. Da, ako vas Balassijeva kob podsjeća na Jurja Križanića i njegovu smrt pod zidinama Beča, točno ste razmišljali.

Najljepši je pogled na Ostrogon iz – Slovačke. Povijesno se ta nama Hrvatima prisna zemlja nazivala Gornjom Mađarskom. Sada je, znači, Ostrogon pogranični grad a do Slovačke preko Dunava vodi most Marije Valerije, vrlo dug i impozantan, rušen u ratovima, pa obnavljan. Vruće je i u Slovačkoj. Ne vidim velik promet Dunavom, niti silna rijeka odiše svježinom.

U Hrvatskoj ništa novo

Nepouzdani stari auto posve je poludio od vrućine i napokon krepao, na sreću nadomak Zagrebu. U Horvatorszagu ništa novo, nogometna je groznica zaliječena i sve se okrenulo turizmu na moru i kopnu, čini se da cijela sezona pokazuje znake slabljenja iliti stagnacije što je i dobro i loše, dosegnuli smo vrhunac valjda i samo se ne smijemo strovaliti. Festivali idu prema kraju, Špancirfest je zadnja točka ljetnoga vremena, pjevači odasvud lutaju Hrvatskom (imaju li radne dozvole?), Bajaga kobajagi nije baba Jaga i ne dokazuje se da je bio prateći vokal nekim mindžušama na kninskoj tvrđavi u vrijeme agresije, turistice padaju s kruzera, krijumčari voze ljude po cestama, turisti se pentraju po stijenama i zovu Gorsku službu spašavanja, najbolju službu u Hrvatskoj, ali koju država blago ignorira, riječka pročelnica za sportsku kulturu, fiskulturu, vozi pijana i izaziva nesreće a ljudi se pitaju kako takva osoba može biti fiskulturnica i uopće u bilo kakvoj kulturi, zaboravljajući da smo i na državnoj razini imali kulturu s mnogo promila u doba kada sam ja morao trijezno priopćiti saborskom odboru za ljudska prava da me se šikanira a predsjednik odbora je bio Furio Radin. Što me podsjeća na stanje u Istri kojoj turizam dobro ide, ali sve drugo puno manje a ulje na vatru dolio je Uljanik koji otkriva sve vrline istarskih političkih feudalaca koji u autonomaškom zanosu zaziru od Zagreba sve dok ne dođu u bananu, vrlo kontroverzni Končar vidi da ima posla s lajbekima u Puli ali i Zagrebu, s adresom u Londonu (gdje je i šef Agrokora) zgrće u rukama brodogradilišta i tankere u za sada neprozirnoj igri koja će loše završiti, a javljaju se i novi hohštapleri s vrećama novaca u koje ne daju zaviriti. Popušit će hrvatski proračun, cijene cigareta odletjet će u nebo. Istarskim orjunašima i talijanašima koji vuku za nos pošteni hrvatski narod u Istri, preostat će još samo da određuju tko smije pjevati u Areni, dok Marku Perkoviću Thompsonu preostaje valjda da pjeva u Srbiji i malo prilagodi one stihove u „stići će vas naša pjesma i u Srbiji“.

No, da se samo na časak vratim u Mađarsku, u Ostrogon. Nije Ostrogon samo relikvija, ondje su došli i Japanci s automobilskom industrijom, a turizam će pojačati – Hernadi. Dok ga Hrvatska traži, taj gospodin podiže hotel u Ostorogonu, kojemu doista trebaju bolji hoteli. Također, nekako u isto vrijeme kada i ja, u Mađarskoj je bio Steve Bannon, s kojim dijelim slične poglede glede globalizacije, masonerije i biciklizma.

Kolovoz ide prema svršetku, vrlo polako i sparno, gotovi su digitalni udžbenici. Čim malo zahladni, počet će pitanja što je s dva referenduma, a trebao bi se održati i treći. Naime, hrvatska je javnost nekako ravnodušno prešla preko obavijesti šefa Hrvatske narodne banke da ćemo uskoro umjesto kune imati euro. Izvršna vlast nije demantirala. Pa se ja pitam i pitam Hrvatice i Hrvate slažu li se s nestankom nacionalne valute, pa ako se slažu neka to i kažu na – referendumu. To je taj treći. Ili jesmo ili nismo narod koji sam odlučuje o svojoj sudbini, pa i u ovom slučaju. Ja sam za ostanak kune. Čak su i bivši i sadašnji titoisti za kunu, zar nisu pjevali (i pjevaju) „Druže Tito mi ti se kunemo.“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari