Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Oči čvrsto zatvorene

Objavljeno

na

Tek jedna do dvije rečenice predsjednice Kolinde Grabar – Kitarović izgovorene u intervjuu za “Defense News”, ugledni međunarodni časopis za sigurnosno-obrambene teme, izazvale su kanonadu optužbi iz susjedne BiH.

Poglavito iz njezina bošnjačko-muslimanskog spektra. Naoko iznenađujuće jer hrvatska je predsjednica samo otvoreno ukazala na odavno poznate činjenice: da se islam u BiH, uz sudjelovanje nekih drugih (islamskih) država, mijenja i radikalizira, da su borci-povratnici iz rata za islamsku državu ozbiljna sigurnosna prijetnja i za BiH i za Hrvatsku i za Europu te da disfunkcionalna BiH ne pokazuje kapacitet za suprotstavljanje toj opasnosti.

Prvi se podcjenjivačkim pismom „poštovanoj komšinici“ obratio bivši reis Mustafa Cerić, vjerski poglavar koji spada u sam vrh najzaslužnijih i najodgovornijh ljudi za uvoz radikalnog islama u BiH u vrijeme rata devedesetih te za poslijeratno poticanje promjene tradicionalnog islama u BiH i radikalizacije bosanskohercegovačkih muslimana.

Odmah nakon njega uvredljivim seksističkim pamfletom se predsjednici Grabar-Kitarović obratio Senad Hadžiefejzović, vječita novinarska savjest i po potrebi udarna pesnica bošnjačko-sandžačkog sarajevskog kružoka.

Priliku za obračun nije propustio niti Muhamed Filipović Tunjo, vječiti kritičar svake hrvatske politike, koja se usuđuje spomenuti postojanje hrvatskog naroda u BiH.

U pomoć im je priskočio i interesni saveznik iz Republike Srpske, aktualni ministar sigurnosti Dragan Mektić, koji malo brani svoju ministarsku neuspješnost, a malo politiku Republike Srpske i ruski hibridni rat, kojeg se predsjednica Grabar-Kitarović također dotaknula u razgovoru za “Defence News”.

Završnica je prepuštena najmoćnijem bošnjačkom političaru Bakiru Izetbegoviću, koji također spada u sam vrh najzaslužniijih za uvoz radikalnog islama u BiH i radikalizaciju bošnjačkog društva.

Izetbegović mlađi je svisoka poručio hrvatskoj predsjednici da dvaput razmisli prije nego što se upusti u komentiranje stanja u susjednoj državi dok u Hrvatskoj eskalira ustaški ekstremizam!

Inače, u svjetskim medijima i stručnim krugovima za teme globalne sigurnosti, BiH se već odavno kvalificira kao kolijevka europskog džihadizma, najveća europska izvoznica radikalnog islama, najdisfunkcionalnija država u Europi…

No pred tim problemom i hrvatska politika i hrvatska javnost već dvadesetak godina drže oči čvrsto zatvorene. Bošnjačko je vodstvo naviklo da Hrvatska o tome šuti i to je jedan od razloga burne reakcije.

Drugi je razlog u tome što je nakon posjeta Zagrebu i Sarajevu, praktički istovjetne poruke zabrinutosti zbog stanja u BiH izgovorio i pomoćnik zamjenika američkog državnog tajnika Hoyt Brion Yee.

Iz toga se dade naslutiti nova zapadna politika prema islamskoj radikalizaciji u BiH, u kojoj, kako kaže predsjednica KGK, niti Hrvatska (više) neće zatvarati oči pred problemom. Dodatna je požurnica izvjesni slom tzv. Islamske države i opasnost od povratka njezinih boraca.

No problem danas više nije lako rješiv je su oči (pre)dugo bile čvrsto zatvorene.

I hrvatske i američke i europske. Ako izuzmemo ratno razdoblje u kojem je radikalni islam preko stranih boraca uvezen u BiH, ali u kojem zbog ratnih zbivanja stvari i nije bilo jednostavno kontrolirati, od potpisivanja Daytonskog sporazuma do danas hrvatska je politika čvrsto žmirila na sve manifestacije islamske radikalizacije u susjednoj državi.

U prvim poslijeratnim godinama počinjen je niz napada na Hrvate u BiH koji su imali sve elemente terorističkog čina, a tragovi su vodili prema stranim ili domaćim islamskim borcima: ubojstva policajaca povratnika u Travniku, automobil bomba u zapadnom Mostaru, ubojstvo obitelji Anđelić za Božić u Kostajnici kod Konjica, da bi kulminirala ubojstvom federalnog doministra unutarnjih poslova Joze Leutara.

Bošnjačko pravosuđe nikada nije pokazalo ozbiljan napor da riješi te slučajeve (ubojstvo doministra Leutara, ubojstva policajaca povratnika) ili da otkrije prave (vjerske) motive počinitelja (ubojstvo obitelji Anđelić).

Već tada su prvi borci iz BiH odlazili u džihad na strana ratišta, od Čečenije nadalje.

No što je još važnije, u ratu radikalizirani imami iz BiH (poput Nezima Halilovića Muderisa) uz asistenciju klerika iz arapskog svijeta obučavali su i počeli u Europu izvoziti novu generaciju radikaliziranih učitelja islama, koji su pridobivali za džihad nove generacije europskih muslimana, ali i pripadnike drugih vjera tzv. obraćenike.

U BiH su osnivani novi logori za radikalnu vjersku i ratničku obuku. Za razliku od prvih džihadističkih logora koji su bili skriveni u planinama srednje Bosne, ovi današnji su mahom uz granicu, hrvatsku granicu.

No hrvatska je politika žmirila čvrsto: i kada su joj politički pokrovitelji radikalnih islamista u BiH istodobno montirali dvostruki zločinački pokret u Haagu i kada su novi centri za obuku radikalnog islama sustavno počeli nicati uz pogranična područja i kada su se nakon arapskih rezidencijalnih naselja oko Sarajeva (koja su nekad naseljavali Srbi) počela pripremati istovjetna u okolici Travnika (dolina Lašve), a u planu je, dakako, i Mostar, što bi potpuno promijenilo demografsku, ali i kulturološku sliku Lašvanske doline i doline Neretve.

Naime, ultimativna žrtva islamskog radikalizma u Federaciji BiH nisu Srbi (koji su se uglavnom iselili nakon rata), niti Hrvati (koji su pod stalnim pritiskom iseljavanja), već prozapadni Bošnjaci, koji se nemaju kamo iseliti.

Zapadna politika, predvođena SAD-om, bila je u BiH fokusirana tek na eliminaciju izravnih terorističkih prijetnja, ne baveći se previše njihovim softwareom, i zbog vlastitih bliskoistočnih interesa bila je uvijek spremna progledati kroz prste bošnjačkoj politici i njezinim lokalnim ambicijama (na račun Hrvata).

BiH je prije desetak godina bila preplavljena propagandnim videouradcima Al-Qa’ide, snimljenim u vrijeme rata protiv Hrvata u srednjoj Bosni, u kojima objašnjavaju svoje ciljeve i nakane: da će Bosna biti njihova baza za džihad diljem Europe te da je njihov cilj pobjeda islama u svijetu. Tada te poruke zapadna politika nije shvaćala ozbiljno. Danas je u ozbiljnom problemu.

Danas su izazovi mnogo veći. U EU, pa i u BiH neće se pokušati vratiti samo izvezeni ratnici poražene Islamske države, već će kao izbjeglice pokušati ući i njezini izvaneuropski pobornici, koji po definiciji jesu politički izbjeglice od Assadova režima.

BiH je pritom posebno osjetljiva. BiH, naime, nije toliko posebna po broju registriranih potencijalnih terorista, čak niti po tome što ima najveći broj registriranih potencijalnih terorista po glavi stanovnika.

Posebna je po tome što je jedina europska država koja je već dvadesetak godina pokrovitelj te radikalizacije, koja je podržava aktivno ili pasivno, kroz svoje institucije, na svome tlu.

Zato su bošnjačke strukture reagirale tako burno na benignu konstataciju hrvatske predsjednice. Naime, ozbiljnost izazova danas traži da se problem radikalizma adresira u svoje izvorište – političkoj vlasti.

LEAD
Počinjen je niz napada na Hrvate u BiH, koji su imali sve elemente terorističkog čina, a tragovi su vodili prema stranim ili domaćim islamskim borcima: ubojstva policajaca povratnika u Travniku, automobil bomba u zapadnom Mostaru, ubojstvo obitelji Anđelić za Božić u Kostajnici kod Konjica, da bi kulminirala ubojstvom federalnog doministra unutarnjih poslova Joze Leutara

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: ‘Političke elite’ ostale bez maske

Objavljeno

na

Objavio

Nije im nimalo važna demokracija ni stvarno opće dobro hrvatskoga društva

Hrvatski građani od nedjelje 13. svibnja do uključivo nedjelje 27. svibnja imaju priliku podržati dvije građanske inicijative koje su započele prikupljati pismene potpore za raspisivanje dvaju referenduma te imaju time priliku očitovati da se osjećaju odgovornima za boljitak stanja u Hrvatskoj.

Pružanje pismene potpore za oba ta predviđena referenduma jedna je od rijetkih prilika da svi građani, a osobito građani katolički vjernici, pokušaju utjecati na usmjeravanje i političko funkcioniranje društvenoga života u Hrvatskoj.

Sudjelovanje u parlamentarnim izborima do sada vrlo je očito pokazalo da glasovi dani određenoj političkoj stranci ili određenim vrjednotama koje političke stranke u predizbornim kampanjama zastupaju mogu biti u potpunosti iznevjereni, izigrani, čak i zloporabljeni za nešto za što određeni birač nikada ne bi dao svoj glas.

Pismena potpora za raspisivanje dvaju referenduma, bude li prikupljen zakonom određen potreban broj podupiratelja, ne može ni na koji način biti iznevjerena ili zloporabljena, a može stvoriti novu izrazito demokratsku situaciju, tj. izjašnjavanje na koje bi bili pozvani svi građani s pravom glasa i na kojem bi onda mogli u duhu neposredne demokracije natjerati političare na poteze koje oni bez toga pritiska ne žele poduzeti.

Svaka osoba s pravom glasa u Hrvatskoj trebala bi se radovati zbog pokretanja referendumskih inicijativa jer one ništa unaprijed ne nameću, nego, uspiju li, pružaju priliku za slobodno izjašnjavanje i opredjeljivanje glede predmetnih pitanja.

Referendum, pružajući mogućnost da do izražaja dođe uvjerenje stvarne većina u hrvatskom društvu, nije samo izraz neposrednoga političkoga odlučivanja birača, političkoga naroda, nego je i slika stvarnih opredjeljenja u hrvatskom društvu u kojem manjine, zahvaljujući nedoraslim ili instrumentaliziranim političarima, prečesto uzurpiraju položaj većine.

Stoga je pismena potpora građanskim inicijativama za raspisivanje referenduma tek minimum koji se očekuje od svakoga čovjeka dobre volje da dadne svoj doprinos boljitku društvenoga života u Hrvatskoj.

Političari udaljeni od građana

Očekivalo bi se da su baš svi hrvatski političari i sve hrvatske političke stranke zainteresirani za stvarni boljitak društvenoga života u Hrvatskoj, no, pokazuje se, sudeći po otporu koji većina političkih stranka i političara iskazuje samim tim građanskim inicijativama koje su inicirale sadašnji postupak za raspisivanje referenduma, da su većini političara i političkih stranka važniji neki drugi ciljevi i interesi od boljitka hrvatskoga društva.

Zapanjujuća je spoznaja da su se političari u hrvatskom nominalno i formalno pluralnom i demokratskom društvu toliko udaljili od građana, od svojih birača kao da bi željeli stvoriti neku novu kastu ili neku povlaštenu klasu, što bi značilo da im je zaklinjanje na tobožnju demokraciju tek puka maska.

Iznenađujuće su riječi predsjednika Vlade: »Izborni sustav i izborno zakonodavstvo treba ostaviti predstavničkim institucijama.

Ne znam u kojoj se zemlji izborni sustav definira referendumom« jer zapravo očituju da su političari spremni o narodu odlučivati bez naroda.

Predstavničke institucije imale su punih dvadeset godina prilike ukloniti nelogičnosti, manipulacije i sprječavanje sposobnih iz izbornoga zakonodavnoga sustava, no oni koji su u njima djelovali nisu pokušali ni prstom maknuti.

Zahtjevi za promjenom izbornoga sustava u Hrvatskoj prisutni su od vremena mirne reintegracije okupirane istočne Hrvatske, no za njih nije bilo sluha, a nije ih željela poduprijeti ni većina medija jer je previše sljubljena s »političkim elitama« kojima je postojeći izborni sustav zapravo optimalan: ta bez muke dijele katkad do trećine glasova koji nisu bili dani njima u potporu!

Razumljivo je da je u takvim okolnostima i u takvim izbornim pravilima »političkim elitama« u interesu da se izborno zakonodavstvo ne mijenja, da što manje građana iziđe na izbore i da relativni izborni pobjednici kapitaliziraju glasove onih koji su bili namijenjeni strankama ili koalicijama koje nisu dosegnule propisani izborni prag.

Osobni i grupni interes kao božanstvo

Dok je osobni i grupni interes svojevrsno božanstvo u Hrvatskoj, nije iznenađenje što su »političke elite« protiv sadašnjih inicijativa za raspisivanje referenduma, no političari su pokazali da mogu postupati još gore, još netolerantnije.

Čelni političari u Rijeci i mjestu Gradcu usudili su se posegnuti za apsolutno nedemokratskim mjerama te su verbalno doslovno pokušali zabraniti prikupljanje pismenih potpora za raspisivanje referenduma.

Od takvih ipak nedemokratskih i u demokratskom društvu nezamislivih stajališta i očitovanja nisu daleko ni oni čelnici lokalnih vlasti koji su odlučili naplaćivati javna mjesta na kojima se prikupljaju potpisi, koji se ponašaju kao da su oni vlasnici javnoga prostora.

Hoće li sutra takvi političari početi naplaćivati uporabu javnoga prostora i za sva druga javna okupljanja? Dokle to mogu ići političari u Hrvatskoj protiv svojih građana i njihovih legalnih i legitimnih interesa?

Obje građanske inicijative samim postupkom prikupljanja pismenih potpora za raspisivanje referenduma još su jednom vrlo uspješno skinule maske s lica pripadnika »političkih elita« i velikoga dijela medija razotkrivši da im nije do stvarnoga slobodnoga čak ni očitovanja, a kamoli odlučivanja građana, da im nije nimalo važna demokracija ni stvarno opće dobro hrvatskoga društva.

»Političke elite« stavljene su na jednostavan, demokratski test, no nisu ga položile. Hoće li barem dobronamjerni i demokratski orijentirani članovi svih političkih stranka iz toga izvući pouku za budućnost svoju, svojih političkih stranaka i Hrvatske?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Tko su ljudi koji za novac rade za strance, a na štetu vlastita naroda!?

Objavljeno

na

Objavio

Kompradori su peta kolona suvremenih kolonizatora, ljudi kojima je samo do zarade po svaku cijenu.

I nozemnim “lešinarskim” investicijskim fondovima oni će omogućiti da na Agrokorovim obveznicama bez rada i rizika u samo par mjeseci zarade par milijardi kuna. Kao direktori domaćih banaka ugovarat će s inozemnim bankama “trgovinu” derivatima, ali ne bilo kako, nego baš tako da inozemne zarade, a domaće izgube par milijardi kuna, i ne s bilo kojim inozemnim bankama, nego baš s vlasnicama njihovih domaćih.

Rizik tih istih prebogatih europskih banaka-majki od poskupljenja švicarskog franka, mjeren milijardama eura, učinkovito će preko kredita u “švicarcima” prebaciti na Hrvate koji se muče i bore da si osiguraju krov nad glavom. Pobrinut će se da poljoprivredna zemljišta koja su pokupovali stranci odjednom postanu građevinska, što će njihovim vlasnicima stvoriti profit od više stotina milijuna kuna. Mirovinsku štednju koju su hrvatski zaposlenici uplatili u njihove fondove drugog i trećeg stupa prenijet će na upravljanje inozemnim fondovima, i za to im plaćati naknadu, ali ne bilo kojim fondovima, nego samo vlasnicima domaćih. Oni u zastupaju, brane i provode doktrine i politike – monetarnu, fiskalnu, industrijsku – koje su za Hrvatsku, sudeći po svima vidljivim ishodima, očigledno pogubne… To su hrvatski kompradori, ljudi koji svjesno, za krupnu nagradu, rade za strance, a na štetu vlastite domovine i vlastitog naroda.

Kao politički i ekonomski fenomen, zaseban i moćan društveni sloj, pojavili su se prošlih stoljeća u dalekoistočnim kolonijama europskih kolonizatora. No, kako su njihova ekonomska moć i politički utjecaj jenjavali, tako su kompradori pomalo pali u zaborav. U punom sjaju pojavili su se opet u tranzicijskoj Europi, kao agenti stranaca koji su tu uočili svoju priliku za osvajanje i eksploataciju tržišta “u nastajanju”, financijskih, telekomunikacijskih, energetskih, pa čak i onih tradicionalnih poput tržišta rotkvica ili svinjskih polovica.

Kompradore, dakako, valja razlikovati od domaćih zastupnika, predstavnika i menadžera koji rade za strance na dobrobit većine hrvatskog gospodarstva i naroda, koji donose nove tehnologije i proizvodnju za domaće i izvozno tržište, zapošljavaju i primjereno ovdašnjim prilikama plaćaju ljude, podižu pravne, poslovne i moralne standarde.

Za razliku od njih, kompradori su peta kolona suvremenih kolonizatora, ljudi kojima je samo do zarade po svaku cijenu. Nije ih lako raskrinkati. Vješti su, uigrani, iskusni, izvrsno mimikrizirani, puni tuđih para. Ugovore sklapaju po inozemnom, a ne domaćem pravu, kao nadležne za sporove ne ugovaraju domaće sudove nego međunarodne arbitraže čiji su postupci skriveni od javnosti, postupaju po razrađenim i iskušanim procedurama i točno znaju koga će za svoje štetočinske ciljeve pridobiti slatkorječivošću, a koga će potkupiti novcem, pompom i političkim utjecajem. Tko su hrvatski kompradori? Koliko ih je? Koliku su štetu načinili, čine, i tek se spremaju načiniti Hrvatskoj? Eto zadaće za istraživače i analitičare, samo ako kompradori i njih već nisu korumpirali.

Ratko Bošković/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati