Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Oči čvrsto zatvorene

Objavljeno

na

Tek jedna do dvije rečenice predsjednice Kolinde Grabar – Kitarović izgovorene u intervjuu za “Defense News”, ugledni međunarodni časopis za sigurnosno-obrambene teme, izazvale su kanonadu optužbi iz susjedne BiH.

Poglavito iz njezina bošnjačko-muslimanskog spektra. Naoko iznenađujuće jer hrvatska je predsjednica samo otvoreno ukazala na odavno poznate činjenice: da se islam u BiH, uz sudjelovanje nekih drugih (islamskih) država, mijenja i radikalizira, da su borci-povratnici iz rata za islamsku državu ozbiljna sigurnosna prijetnja i za BiH i za Hrvatsku i za Europu te da disfunkcionalna BiH ne pokazuje kapacitet za suprotstavljanje toj opasnosti.

Prvi se podcjenjivačkim pismom „poštovanoj komšinici“ obratio bivši reis Mustafa Cerić, vjerski poglavar koji spada u sam vrh najzaslužnijih i najodgovornijh ljudi za uvoz radikalnog islama u BiH u vrijeme rata devedesetih te za poslijeratno poticanje promjene tradicionalnog islama u BiH i radikalizacije bosanskohercegovačkih muslimana.

Odmah nakon njega uvredljivim seksističkim pamfletom se predsjednici Grabar-Kitarović obratio Senad Hadžiefejzović, vječita novinarska savjest i po potrebi udarna pesnica bošnjačko-sandžačkog sarajevskog kružoka.

Priliku za obračun nije propustio niti Muhamed Filipović Tunjo, vječiti kritičar svake hrvatske politike, koja se usuđuje spomenuti postojanje hrvatskog naroda u BiH.

U pomoć im je priskočio i interesni saveznik iz Republike Srpske, aktualni ministar sigurnosti Dragan Mektić, koji malo brani svoju ministarsku neuspješnost, a malo politiku Republike Srpske i ruski hibridni rat, kojeg se predsjednica Grabar-Kitarović također dotaknula u razgovoru za “Defence News”.

Završnica je prepuštena najmoćnijem bošnjačkom političaru Bakiru Izetbegoviću, koji također spada u sam vrh najzaslužniijih za uvoz radikalnog islama u BiH i radikalizaciju bošnjačkog društva.

Izetbegović mlađi je svisoka poručio hrvatskoj predsjednici da dvaput razmisli prije nego što se upusti u komentiranje stanja u susjednoj državi dok u Hrvatskoj eskalira ustaški ekstremizam!

Inače, u svjetskim medijima i stručnim krugovima za teme globalne sigurnosti, BiH se već odavno kvalificira kao kolijevka europskog džihadizma, najveća europska izvoznica radikalnog islama, najdisfunkcionalnija država u Europi…

No pred tim problemom i hrvatska politika i hrvatska javnost već dvadesetak godina drže oči čvrsto zatvorene. Bošnjačko je vodstvo naviklo da Hrvatska o tome šuti i to je jedan od razloga burne reakcije.

Drugi je razlog u tome što je nakon posjeta Zagrebu i Sarajevu, praktički istovjetne poruke zabrinutosti zbog stanja u BiH izgovorio i pomoćnik zamjenika američkog državnog tajnika Hoyt Brion Yee.

Iz toga se dade naslutiti nova zapadna politika prema islamskoj radikalizaciji u BiH, u kojoj, kako kaže predsjednica KGK, niti Hrvatska (više) neće zatvarati oči pred problemom. Dodatna je požurnica izvjesni slom tzv. Islamske države i opasnost od povratka njezinih boraca.

No problem danas više nije lako rješiv je su oči (pre)dugo bile čvrsto zatvorene.

I hrvatske i američke i europske. Ako izuzmemo ratno razdoblje u kojem je radikalni islam preko stranih boraca uvezen u BiH, ali u kojem zbog ratnih zbivanja stvari i nije bilo jednostavno kontrolirati, od potpisivanja Daytonskog sporazuma do danas hrvatska je politika čvrsto žmirila na sve manifestacije islamske radikalizacije u susjednoj državi.

U prvim poslijeratnim godinama počinjen je niz napada na Hrvate u BiH koji su imali sve elemente terorističkog čina, a tragovi su vodili prema stranim ili domaćim islamskim borcima: ubojstva policajaca povratnika u Travniku, automobil bomba u zapadnom Mostaru, ubojstvo obitelji Anđelić za Božić u Kostajnici kod Konjica, da bi kulminirala ubojstvom federalnog doministra unutarnjih poslova Joze Leutara.

Bošnjačko pravosuđe nikada nije pokazalo ozbiljan napor da riješi te slučajeve (ubojstvo doministra Leutara, ubojstva policajaca povratnika) ili da otkrije prave (vjerske) motive počinitelja (ubojstvo obitelji Anđelić).

Već tada su prvi borci iz BiH odlazili u džihad na strana ratišta, od Čečenije nadalje.

No što je još važnije, u ratu radikalizirani imami iz BiH (poput Nezima Halilovića Muderisa) uz asistenciju klerika iz arapskog svijeta obučavali su i počeli u Europu izvoziti novu generaciju radikaliziranih učitelja islama, koji su pridobivali za džihad nove generacije europskih muslimana, ali i pripadnike drugih vjera tzv. obraćenike.

U BiH su osnivani novi logori za radikalnu vjersku i ratničku obuku. Za razliku od prvih džihadističkih logora koji su bili skriveni u planinama srednje Bosne, ovi današnji su mahom uz granicu, hrvatsku granicu.

No hrvatska je politika žmirila čvrsto: i kada su joj politički pokrovitelji radikalnih islamista u BiH istodobno montirali dvostruki zločinački pokret u Haagu i kada su novi centri za obuku radikalnog islama sustavno počeli nicati uz pogranična područja i kada su se nakon arapskih rezidencijalnih naselja oko Sarajeva (koja su nekad naseljavali Srbi) počela pripremati istovjetna u okolici Travnika (dolina Lašve), a u planu je, dakako, i Mostar, što bi potpuno promijenilo demografsku, ali i kulturološku sliku Lašvanske doline i doline Neretve.

Naime, ultimativna žrtva islamskog radikalizma u Federaciji BiH nisu Srbi (koji su se uglavnom iselili nakon rata), niti Hrvati (koji su pod stalnim pritiskom iseljavanja), već prozapadni Bošnjaci, koji se nemaju kamo iseliti.

Zapadna politika, predvođena SAD-om, bila je u BiH fokusirana tek na eliminaciju izravnih terorističkih prijetnja, ne baveći se previše njihovim softwareom, i zbog vlastitih bliskoistočnih interesa bila je uvijek spremna progledati kroz prste bošnjačkoj politici i njezinim lokalnim ambicijama (na račun Hrvata).

BiH je prije desetak godina bila preplavljena propagandnim videouradcima Al-Qa’ide, snimljenim u vrijeme rata protiv Hrvata u srednjoj Bosni, u kojima objašnjavaju svoje ciljeve i nakane: da će Bosna biti njihova baza za džihad diljem Europe te da je njihov cilj pobjeda islama u svijetu. Tada te poruke zapadna politika nije shvaćala ozbiljno. Danas je u ozbiljnom problemu.

Danas su izazovi mnogo veći. U EU, pa i u BiH neće se pokušati vratiti samo izvezeni ratnici poražene Islamske države, već će kao izbjeglice pokušati ući i njezini izvaneuropski pobornici, koji po definiciji jesu politički izbjeglice od Assadova režima.

BiH je pritom posebno osjetljiva. BiH, naime, nije toliko posebna po broju registriranih potencijalnih terorista, čak niti po tome što ima najveći broj registriranih potencijalnih terorista po glavi stanovnika.

Posebna je po tome što je jedina europska država koja je već dvadesetak godina pokrovitelj te radikalizacije, koja je podržava aktivno ili pasivno, kroz svoje institucije, na svome tlu.

Zato su bošnjačke strukture reagirale tako burno na benignu konstataciju hrvatske predsjednice. Naime, ozbiljnost izazova danas traži da se problem radikalizma adresira u svoje izvorište – političkoj vlasti.

LEAD
Počinjen je niz napada na Hrvate u BiH, koji su imali sve elemente terorističkog čina, a tragovi su vodili prema stranim ili domaćim islamskim borcima: ubojstva policajaca povratnika u Travniku, automobil bomba u zapadnom Mostaru, ubojstvo obitelji Anđelić za Božić u Kostajnici kod Konjica, da bi kulminirala ubojstvom federalnog doministra unutarnjih poslova Joze Leutara

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nakon Ukrajinske autokefalnost dobivaju i Makedonska i Crnogorska pravoslavna crkva?

Objavljeno

na

Objavio

Davor Dijanović: Nalazimo se pred velikim raskolom u pravoslavnome svijetu

Kao što je poznato, pred pet dana Carigradska patrijaršija (Vaseljenski ili Ekumenski carigradski patrijarhat) priznala je neovisnost Ukrajinske Pravoslavne crkve (UPC). U ukrajinskim medijima odluka je, očekivano, pozdravljena s velikim odobravanjem. Navodi se kako je nanesen „ozbiljan udarac“ utjecaju Moskve u zemlji i da je nakon 332 godine prekinuto rusko vjersko tutorstvo u Moskvi. Ruski pak mediji u priznanju autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve vide legalizaciju crkvenog raskola, tj. legalizaciju „otpadnika iz Kijeva“. Ruska pravoslavna crkva (RPC) upozorila je i na moguće nemire u Ukrajini jer su pojedini crkveni dužnosnici vjerni Moskvi pozvali vjernike da budu spremni braniti crkve i manastire. Za Ukrajince odluka o autokefalnosti UPC-a predstavlja akt osamostaljivanja od Moskve, dok Rusi carigradskog patrijarha optužuju za potpuno potčinjavanje NATO-u i interesima Zapada.

Inače, carigradska patrijaršija najstarija je pravoslavna crkva, carigradski patrijarh prvi je po časti među pravoslavnim episkopima kao svepravoslavni biskup (primus inter pares) i na neki način ima ulogu glasnogovornika pravoslavlja. No, Moskovska patrijaršija je najmoćnija i ima najveći broj vjernika. Radi se, dakle, nesumnjivo o sukobu koji će duboko podijeliti pravoslavni svijet i imati ozbiljne vjersko-političke reperkusije.

Prekid odnosa RPC-a i Vaseljenske patrijaršije

Sinod RPC-a donio je odluku o prekidu odnosa s Vaseljenskom patrijaršijom. Ruski svećenici, episkopi i vjernici, odluka je RPC-a, više se ne smiju pričešćivati u hramovima Carigradske patrijaršije, a to znači da ni na Svetoj gori više ne će moći služiti mise sa svećenstvom Carigradske patrijaršije, a vjernici se ne moći pričešćivati u tamošnjim crkvama na Atosu. Sveta gora Atos, naime, administrativno pripada Vaseljenskoj patrijaršiji, a tamo se nalazi ruski pravoslavni manastir Sveti Pantelejmon, ali i druge svetinje koje posjećuju ruski vjernici.

Govoreći o ekumenskom patrijarhatu, zanimljivo je spomenuti Grčku pravoslavnu crkvu (GPC). Nakon što je 1829. završena borba za oslobođenje Grčke od turske vlasti, Pravoslavna crkva Grčke odijelila se od jurisdikcije ekumenskog patrijarhata i postigla autokefalnost. U početku je bila konstituirana po uzoru na Rusku pravoslavnu crkvu, a na čelu su joj se nalazili Sveti sinod i grčki kralj. No, iz poštovanja prema ekumenskom patrijarhatu, Grčka pravoslavna crkva dobila je uspostaviti vlastitu patrijaršiju. Zato sve do danas na čelu Grčke pravoslavne crkve stoji „Arhiepiskop Atene i cijele Grčke“, koji ne nosi naslov patrijarha (Juraj Kolarić, Pravoslavni, Veritas, Zagreb, 1985., str. 122.).

Vratimo se, međutim odluci o priznanju autokefalnosti UPC-a. Mišljenje je analitičara i religiologa da bi onno mogl imati utjecaja i na status Makedonske i Crnogorske pravoslavne crkve koja je u liturgijskom zajedništvu s UPC-om.

Makedonska pravoslavna crkva – Ohridska arhiepiskopija pred rješenjem kanonskog statusa?

MPCDa se ne vraćamo dalje u prošlost, prvi korak prema potpunoj vjerskoj i neovisnosti Makedonija je učinila obnavljanjem Ohridske arhiepiskopije, na koju pravoslavna Makedonija ima povijesno i kanonsko pravo. U tu je svrhu osnovan Inicijativni odbor za organiziranje Pravoslavne crkve Makedonije. Na crkveno-narodnom saboru u Ohridu, održanom od 4. do 6. listopada 1958., donesena je povijesna odluka o obnovi Ohridske Arhiepiskopije. Izglasan je i Ustav Makedonske pravoslavne crkve, prema kojemu su regulirani odnosi sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Dvije crkve od tada su do 1967. povezane samo zajedničkim patrijarhom. 1967. MPC je na Ohridu proglasila svoju autokefalnost koju SPC do danas ne priznaje i kao jedinu legalnu pravoslavnu crkvu u Makedoniji priznaje Pravoslavnu ohridsku arhiepiskopiju. Od 1977. MPC ima svoj teološki fakultet (J. Kolarić, „Pravoslavni“, str. 139.).

U studenom prošle godine Makedonska pravoslavna Crkva – Ohridska arhiepiskopija uputila je molbu Bugarskoj pravoslavnoj crkvi (BPC), najstarijoj autokefalnoj slavenskoj pravoslavnoj crkvi, da kao „majka crkva“ prihvati njezinu autokefalnost i da ju predstavlja pred Carigradskom patrijaršijom i drugim crkvama što je izazvalo zahlađenje odnosa Sofije i Beograda. Carigradska patrijaršija u svibnju je izdala izdala službeno priopćenje u kome navodi da njezin Sveti sinod razmatra pitanje neriješenog kanonskog statusa Ohridske arhiepiskopije.

CPC je 1920. izgubila autokefalnost

Kad je u pitanju Crna Gora, u toj državi imamo Mitropoliju crnogorsku-primorsku kao eparhiju SPC-a na čelu koje je arhijerej mitropolit Amfilohije sa sjedištem na Cetinju. No, 1993. je obnovljena i Crnogorska pravoslavna crkva, također sa sjedištem na Cetinju, na čelu koje je bio episkop Antonije Abramović, a nakon njegove smrti naslijedio ga je aktulani mitropolit Mihailo. CPC do sada nije kanonski priznata.

Inače, autokefalnost CPC-a ukinuta je ukazom regenta Aleskandra Karađorđevića 1920., objavljivanjem dekreta o „Ujedinjenju svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS)“. U travnju ove godine grupa javnih osoba u Crnoj Gori uputila je premijeru Dušku Markoviću prijedlog za poništenje spomenutog dekreta Aleksandra Karađorđevića.

Predsjednik Savjeta Mitropolije CPC-a Stevo Vučinić nakon priznanja autokefalnosti UPC-a izjavio je da će odluka patrijarha Bartolomeja utjecati „na bolji i drugačiji odnos države Crne Gore prema CPC-u“. On smatra da SAD i EU potiču afirmaciju „europskih vrijednosti kod pravoslavnih crkava“, kod Ukrajinske, a onda i Crnogorske i Makedonske crkve, što pak predstavlja težak udarac „za crkve s velikim imperijalnim ambicijama, kao što su Ruska i Srpska crkva, koje u suštini i nisu crkve nego su političke organizacije“.

Kako god, odluka Carigradske patrijaršije da prizna autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve mogla bi izazvati veliki raskol u pravoslavnom svijetu s još uvijek nesagledivim posljedicama. Tko zna, možda jednom i 16 000 Hrvata pravoslavne vjere dobije svoju, Hrvatsku pravoslavnu crkvu?

Davor Dijanović/HKV

Carigradski patrijarhat priznao neovisnu Ukrajinsku pravoslavnu crkvu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Nije bitno tko potpisuje, već tko broji potpise

Objavljeno

na

Objavio

Što smo saznali na prosvjedu u Vukovaru? Zapravo smo samo utvrdili gradivo: glasanje o Istanbulskoj konvenciji u Saboru bio je jednokratni politički show, nema nikakve šanse da bi pod tako ultimativnim i otvoreno prijetećim pritiskom sa samog vrha u bilo kojoj stranci na vlasti, pa tako ni u HDZ-u, došlo do masovnog neposluha.

Plenkovićevo “vidjet ćemo” bilo je više nego dovoljno rječito. To što se u Vukovaru pokazalo da nije bilo baš nikakvog razloga za takvo histeriziranje i stavljanje samog sebe u centar univerzuma, danas ne znači mnogo, jer su svi viđeniji hadezeovci poslušno bojkotirali taj prosvjed – na vlastitu sramotu, jer je nedvojbeno da su u fokusu prosvjeda bili potresni iskazi vukovarskih žrtava, a ne nekakva dnevna politika.

Ako je među organizatorima bilo onih koji su priželjkivali drugačiji ishod, to se na prosvjedu nije ničim dalo naslutiti. Ako su možda u zadnji tren odlučili reterirati, onda su ispravno postupili, jer nijedna poruka ne bi imala snagu šokantnih životnih priča Vukovaraca koji navode da se svakodnevno susreću sa svojim mučiteljima, silovateljima i krvnicima.

Skandalozno je da se i HRT ponio tako servilno da nije izravno prenosio najiščekivaniji javni događaj još od dočeka Vatrenih! Javni servis tako je sudjelovao u prigušivanju vapaja vukovarskih žrtava, no to ne znači da se nije čuo. Zato, oni koji iskreno tvrde da je ovo bila velika Plenkovićeva pobjeda, očito ne vide širu sliku, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ovo nije bilo rušenje premijera već pokušaj postavljanja temeljnih zahtjeva koje bi jedna relevantna vlada s hrvatskim predznakom bila dužna realizirati. U subotu nije trijumfirao, ali malu moralnu i humanu pobjedu nedvojbeno je odnio vukovarski gradonačelnik Ivan Penava koji je u inat svim pritiscima uspio složiti respektabilan i dostojanstven skup te pokazati rijetku vrlinu: da ipak nije beskralješnjak kao većina u političkom biznisu. I poslati poruku: Ne učini li Plenković ništa, onda će, za razliku od ovog, koji je bio protiv svih prethodnih vlada, a najmanje protiv ove, sljedeći prosvjed biti prije svega – protiv ove.

Jasno je doduše da Plenković baš ništa od toga ne namjerava poslušati. Nema baš nikakve šanse da će on ičim ugroziti koaliciju s Pupovcem, a kamoli podići europsku rampu Srbiji ako ona nastavi štititi počinitelje ratnih zločina. Ne zato što se boji Vučića, već njihovih zajedničkih političkih pokrovitelja koji ne žele da ih dosadna Hrvatska sapliće u ubrzanom ulasku Srbije u eurointegracije.

Ta, Plenkovićeva i Vučićeva stranka u istom su belosvetskom stranačkom klubu, kao dva balkanska golgetera koji složno zabijaju za isti klub u Primeri! HDZ-ovi zastupnici bez grižnje savjesti digli su ruku za ulazak Vučića u klub europskih pučana, pa je opravdano pitati hoće li jednako tako pustiti Vučićevu Srbiju u EU prije no što ona vrati Hrvatskoj granicu s istočne strane Dunava?

Nadam se da će hrvatski suverenisti do tada dovoljno ojačati da takva nacionalna izdaja neće biti moguća. Iz istih razloga državni vrh RH još nije spreman poduzeti bilo koji odlučniji korak kako bi od minorizacije zaštitila Hrvate u BiH.

Iako je Dragan Čović nagovijestio da je ipak došao pameti te da ovaj put neće tako lakomo pristati na konstituiranje vlasti, odmah je uslijedila zaušnica iz američkog veleposlanstva, uobičajena poruka kojom se od Hrvata traži kooperativnost – da u ime fiktivnih i iracionalnih viših ciljeva zaborave na vlastite životne interese.

Naravno, bilo bi ludo srljanje u potpuni bojkot, jer bi se tako nešto Hrvatima ponovno obilo o glavu, no jednako tako idiotski bilo bi odustati od temeljnog uvjeta – novog izbornog zakona. Dakle, jasno je i zašto Plenković od začetka ruši referendum za promjenu izbornog sustava. On to iskreno smatra demokratskim korakom unatrag, no jasno je da prije svega ničim ne želi ugroziti savezništva koja ga održavaju na vlasti, ali niti budućnost političara savršeno skrojenog za eurobirokratske sinekure.

Naravno, to su samo mokri snovi njegovih neprijatelja da će on uskoro put Bruxellesa. Sasvim sigurno neće prije predsjedanja Europskom unijom 2020., a zatim će mu trebati još jedan mandat hrvatskog premijera.

Otpočetka smo znali da će se potvrditi parafraza čuvene Staljinove sentence: “Nije važno tko potpisuje, važno je tko broji potpise”. Time ciljam na kronično licemjerje vlasti, bez obzira o kome se radi, a nipošto ne želim prejudicirati govori li ministar Lovro Kuščević istinu ili ne kad navodi da je na desetke tisuća potpisa krivotvoreno. Ako se to potvrdi, netko će za to morati odgovarati, no činjenica da Vlada nije omogućila barem simboličan građanski nadzor prebrojavanja ostavit će trajnu sumnju koju će eventualni dokazi teško do kraja isprati.

Ivan Hrstić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari