Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Od Davosa do Kitzbuhela

Objavljeno

na

Otvaranje važnih razvojnih ciklusa hrvatske države kao da je simbolički vezano uz alpska zimovališta. Gledajući vijesti o razgovorima mandatara Tihomira Oreškovića s vodećim svjetskim bankarima u austrijskom skijalištu Kitzbuhelu, prisjetila sam se odlaska predsjednika Tuđmana po međunarodnu potporu u jedno švicarsko skijalište.

[ad id=”93788″]

Bilo je to početkom veljače 1991. godine, u trenucima visoke ratne napetosti u Hrvatskoj, tjedan dana nakon što je izbjegnut, zapravo odgođen pokušaj državnog udara u izvedbi Kadijevićeve JNA i režiji prosrpskog Predsjedništva bivše Jugoslavije.

Predsjednik Tuđman je uz prijateljsku pomoć uspio nekako ishoditi pozivnicu za sudjelovanje na Svjetskom gospodarskom forumu Davos, u istoimenom švicarskom zimovalištu.

U to doba Svjetski gospodarski forum Davos uistinu je bio elitni skup, mjesto na koje su dolazili svi koji zaista odlučuju o svjetskoj politici i gospodarstvu. U govoru na plenarnoj sjednici Foruma hrvatski je predsjednik pozvao one koji odlučuju o svjetskoj politici da podupru Hrvatsku u očuvanju njezina suvereniteta i samostalnosti.

tihomir oreškovićNo ono najvažnije dogodilo se, kao i obično, izvan plenarnog zasjedanja. Zahvaljujući prijateljima predsjednik Tuđman je na marginama Foruma imao sastanak s tadašnjim glavnim tajnikom NATO saveza Manfredom Wernerom i dobio priliku iznijeti mu svoje viđenje raspada Jugoslavije.

U sljedećim godinama rata i međunarodnih mirovnih pregovora, Hrvatska je u M. Werneru uvijek imala saveznika, onoliko koliko je u danim političkim okolnostima bilo moguće. Ali ni neprijatelji nisu mirovali u Davosu, pripremivši neugodnu zamku Tuđmanu i njegovoj pratnji.

Nekim čudnim propustom protokola Tuđman i njegovo osiguranje nisu obaviješteni da je službeni prostor Foruma pod ekskluzivnom sigurnosnom zaštitom švicarske policije te da nitko osim njih ne smije u taj prostor ulaziti s oružjem. Tuđmanovi tjelohranitelji ušli su u zgradu u kojoj se održavaju zasjedanja Foruma – sa svojim pištoljima.

A švicarsko je osiguranje reagiralo kao da pred sobom ima najopasniju terorističku grupu, ili kao da slijede upute beogradske centrale KOS-a. Stjerali su ih uza zid i razoružali na prilično brutalan način. Iz ekscesa nastalog zbog uskraćene informacije, napumpan je skandal, koji je poslužio za političku diskvalifikaciju Tuđmana i hrvatske bitke za neovisnost, svodeći ih gotovo na razinu terorizma.

Rezultat: sljedećih su godina vrata Foruma za Hrvatsku bila zatvorena. No glavni je cilj ipak ostvaren: Tuđmanovo sudjelovanje na Forumu u Davosu 1991. godine bilo je simbolična priprema terena za bitku za međunarodno priznanje Hrvatske, koje je uslijedilo godinu dana poslije.

U trenutku njegova odlaska u Davos, stvaranje hrvatske države i njezino međunarodno priznanje izgledalo je kao – nemoguća misija.

Sličnosti s ovotjednim odlaskom mandatara Oreškovića na skup investicijskih bankara u austrijskom Kitzbuhlu su višestruke. Da bi kao budući predsjednik vlade započeo strukturne reforme i pokrenuo novi hrvatski gospodarski i društveni razvoj, Orešković mora osigurati financijski okvir, što na međunarodnom planu znači razumijevanje i povjerenje međunarodnog financijskog sektora.

Kao što je 1991. godina bila presudna za stvaranje države, tako je 2016. godina presudna za otvaranje procesa novog hrvatskog razvoja. Na prvi pogled riječ je također o nemogućoj misiji.

Tihomir Orešković kao osoba izvan politike dolazi na čelo politički kompleksne koalicijske vlade, u državu koja je gospodarski razvaljena, kojom se i dalje upravlja na starim komunističkim načelima partijsko/stranačkih podobnosti, u kojoj politika i dalje izravno ili neizravno upravlja gospodarstvom, pa je čak i za vlasnika OPG-a stranačka pripadnost važna, u kojoj su kompetencija i profesionalnost prognane na marginu, a interesni lobiji starih političko-udbaških struktura koče svaku promjenu modela.

Njima je Zapad i dalje politički neprijatelj, a Istok poželjni saveznik. Dolazi u državu u kojoj upravljanje i dalje podrazumijeva vladanje u službi osobnih interesa, a ne služenje državnom interesu i zajedničkom dobru, u kojoj se potiče javni prezir prema ljudima s relevantnim (međunarodnim) profesionalnim životopisom, a izražava se divljenje prema partijsko-stranačkim apartčicima i sljedbenicima maksime „snađi se, druže“.

Ponajbolja je ilustracija način na koji se u javnom prostoru ovih dana govori o formiranju Vlade: u središtu rasprava su moć i nadmoć, raspodjela „fotelja“, a gotovo ni riječi o zajedničkom cilju, o tome koliko je ostvariv i na koji način. A ostvariv je jedino na način kao i 1991. godine: otvaranjem prostora novim procesima i novim ljudima, kreativnosti, poduzetništvu i stvaralaštvu, obnovom zajedništva i nacionalnog entuzijazma koji su i 1991. godine nemoguću misiju pretvorili u – međunarodno priznatu državu.

No Tihomir Orešković je, s druge strane, u mnogo boljoj poziciji za ostvarenje svoje nemoguće misije no što je to bio Franjo Tuđman 1991.. On na razgovore s vodećim ljudima svjetskog financijskog biznisa odlazi kao jedan od njih, netko tko govori istim jezikom, i to ne samo lingvistički. Njemu čuvari status quo stanja ni uz najbolju volju ne mogu podmetnuti revolversku zamku kao Tuđmanu u Davosu.

On ne mora poput Tuđmana 1991. moliti za sastanak na margini glavnog tajnika NATO saveza, već preuzima izvršno upravljanje državom koja je članica NATO saveza i EU-a, a na Pantovčaku ima predsjednicu države koja je bila pomoćnica glavnog tajnika NATO-a. Doduše, to je za domaće čuvare starog sadržaja prezira vrijedno.

Politička potpora koju ima i koju će imati od ključnih koalicijskih partnera Tomislava Karamarka i Bože Petrova čini mi se mnogo stabilnijom nego što se to u javnom govoru sugerira – jer oni dijele i uspjeh i neuspjeh. U Hrvatskoj je sazrela spoznaja da nova razvojna politika i novi način upravljanja državom naprosto nemaju alternativu, kao što niti 1991. obrana države nije imala alternativu.

On ne mora uvjeravati strateške zapadne saveznike da eventualni neuspjeh društvene, političke i gospodarske preobrazbe Hrvatske znači otvoriti vrata Putinu do Savudrijske vale. Oni to danas znaju. Najznačajnija zadaća Tihomira Oreškovića jest – otvoriti vrata promjeni sadržaja Hrvatske. I on je to već počeo činiti.
Način na koji se biraju ministri u Vladi i početak razgovora o kompetencijama već predstavljaju malu revoluciju. O kapacitetu promjena više će se moći suditi kada budu poznata ne samo imena ministara već i njihovih pomoćnika te način provedbe prioritetnih projekata nove vlade.

No već sad je izvjesno da su upravo duboka kriza i tijesan rezultat parlamentarnih izbora doveli Hrvatsku u istinsku priliku da se sadržajno promijeni, a budućeg premijera Oreškovića u poziciju da izvrši tu naizgled nemoguću misiju.

Pritom nikad ne smije ispustiti iz vida ono što određuje, stvara i njeguje sadržaj neke države.

Dakle: obrazovanje, kulturu i medije.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Najnapadanija osoba u Hrvatskoj izložena histeriji izluđenih lobista, četnika i SDP-ovih kompleksaša

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj nema napadanije osobe od ministra obrane Damira Krstičevića. Nije još proslavio ni pedesetu, ali je postao simbol najveće karakterne slabosti Hrvata – hrvatskog jala. Zavisti, oblika zlobe, nezadovoljstva koje prelazi u neprijateljstvo.

Hrvati često zavide na uspjehu svojim sunarodnjacima, kukaju, a kada se predmet zavisti “posklizne”, onda jal prelazi u euforiju i histeriju. Krstičević se sada poskliznuo, propao mu je životni projekt da HRZ-u osigura budućnost i nabavi respektabilnu borbenu eskadrilu. Posao s izraelskim F-16 Baracima jest propao, no ono što ga još drži na tom radioaktivnom stolcu jest tvrdoglava uvjerenost da će, ako nije uspio iz prve, uspjeti iz drugog pokušaja.

A još prije samo tri i pol godine Krstičević je bio gospon čovjek, jedan od čelnih ljudi moćne M-San grupe (King ICT), tvrtke u kojoj je 2000. nastavio svoju drugu karijeru, menadžersku, nakon čistke elitnih hrvatskih generala koju je proveo Stjepan Mesić. I koji je njihovo otvoreno pismo smatrao pokušajem vojnog udara. No, 2015. Krstičevića zovu iz HDZ-a i prebacuje se u politiku. Ubrzo postaje i žrtva jedne desničarsko-obavještajne grupacije unutar HDZ-a koja ne podnosi one koji su u HV došli s “pedigreom” školovanog oficira JNA, pa ne postaje ministar.

To postaje godinu kasnije, kada Karamarka zamjenjuje Plenković, kojemu Krstičević vodi izborni stožer, a sam dobiva 32.500 preferencijskih glasova. Nakon toga počinju najgrublje diskreditacije, koje od tada i ne prestaju. Prvo je lansirana informacija da je on još u rujnu 1991., kao oficir JNA, sudjelovao u napadima na Vukovar. Međutim, on je u to vrijeme već preuzeo zapovjedništvo 4. bojne 4. Gbr., a u srpnju 1991., piše u njegovu službenom životopisu, ulazi u 4. Gbr. kao obični vojnik-izvidnik. Dalje, znamo, sudjeluje u svim najvažnijim vojnim operacijama HV-a, od Maslenice do Maestrala, a Knin oslobađa kao zapovjednik 4. Gbr.

Od ulaska u politiku aktivirali su se i velikosrpski paraobavještajni “centri za istraživanje ratnih zločina”, te hrvatskim medijima otamo plasiraju informacije da je protiv Krstičevića pripremljena optužnica za ratne zločine, pogotovo u BiH tijekom zadnjih oslobodilačkih operacija HV-a.

Odmah nakon propasti posla s Baracima, iz Beograda stiže vijest da je protiv Krstičevića podignuta kaznena prijava jer je kao zapovjednik 4. Gbr. koja je “sudjelovala u raketiranju kolone srpskih izbjeglica u mjestu Bravnice kod Jajca 12. i 13. rujna 1995., osumnjičen za ubojstvo 81 srpskog civila”. Prijavu je podnio odvjetnik Dušan Bratić koji zastupa bivšeg pilota JNA Ljubomira Bajića koji je raketirao Banske dvore u jesen 1991., zbog čega se protiv njega u Zagrebu vodi istraga.

Na molbu Hrvatske, u Beogradu saslušan je Bajić i ostali koji su sudjelovali u pokušaju ubojstva Tuđmana, Mesića i Markovića. Bratić svoju prijavu temelji na dokumentima banjolučkog Centra koje je prije dvije godine objavio zagrebački list Nacional. Večernji i Jutarnji objavili su potom tekstove koji dokazuju da je banjolučki Centar u Zagreb poslao falsifikate, a pravi izvor su originalni dokumenti sa suđenja Slobodanu Miloševiću u Haagu gdje stoji da je 4. Gbr. tada bila povučena na odmor 300 kilometara dalje, u Split.

Specijalni je rat protiv Krstičevića nastavljen, pa ga je Srbija proglasila nepoželjnim nakon što je RH zabranila dolazak Vučićevu ministru obrane Vulinu zbog četničke propagande i pobunjivanja Srba.

No glavni problemi počeli su kada su i u Srbiji i u RH shvatili da bi Krstičević mogao uspjeti i nabaviti Barake, najsnažnije i najmoćnije zrakoplove u “regiji”. Kada su počeli problemi, Krstičević postaje istodobno meta lobista Gripena.

U cijelu kampanju uključuje se i dio oporbe želeći politički poentirati. Most tome pristupa iz političkog pragmatizma, vjerojatno i ne znajući stvarnu istinu o Krstičeviću i Baracima, a SDP-ovi kritičari Bernardić i Maras pokazuju komplekse, pa će Maras nakon što se Krstičević usudio samo spomenuti da MiG-ovi ne lete zbog katastrofalnog remonta u Ukrajini koji je proveo SDP-ov ministar, sada “tvitnuti”: “Daj ostavku, brate, poklopi se ušima i idi radi u King ICT”.

I tako je Krstičević unatoč svom životopisu i tome što je gotovo jedini ministar, bez obzira na fijasko s Baracima, koji je u dvije godine svoj sustav znatno poboljšao, od SDP-ova društveno-političkog radnika s mizernom biografijom dobio “šupkartu” u ovoj jedinstvenoj hrvatsko-srpskoj histeriji izluđenih lobista, četnika i SDP-ovih kompleksaša.

Davor Ivanković / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVICA ŠOLA – Znanstveno potvrđeno: biti muško je poremećaj

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je sedamdesetih u jeku seksualne revolucije američko cehovsko psihijatrijsko udruženje izbacilo homoseksualnost s popisa poremećaja, ovu godinu dočekali smo s oprečnom dijagnozom.

Homoseksualnost, O.K., nije poremećaj, sada je poremećaj muškost, točnije tradicionalna muškost, kako u svojim smjernicama kaže Američko društvo psihologa (APA). Prvo što je nejasno – što je to sintagma “tradicionalna muškost”? Samim tim implicira se da postoji netradicionalna muškost, no i to je u znanstvenom i zdravorazumskom smislu fluidan, frivolan, da ne kažem bedast pojam.

Iz duha dokumenta američkih psihologa da se zaključiti da poremećaj zvan “tradicionalna muškost” označava bijelca, heteroseksualca, “previše” muževnog muškarca, koji ne pokazuje emocije, drugim riječima ne cendra, pa uslijed potiskivanja emocija i problema češće nego žene čini (samo)ubojstva i u manjoj mjeri od žena traže psihološku pomoć.

Svašta se danas naziva znanošću, pogotovo što pod tradicionalnu muškost možete možda strpati Hugha Hefnera, macho playboj alfa mužjaka i tip muškarca koji Hefner simbolizira?

Koje su to karakteristike poremećaja zvanog tradicionalna muškost. Američki psiholozi navode četiri značajke: “To je muškost obilježena stoicizmom, kompetitivnošću, dominacijom i agresivnošću”, što je, navode američki psiholozi “u cijelosti štetno” i dovodi do bolesti i nasilja.

Stoička filozofija

Krenimo redom. Stoicizam, znaju li uopće ovi psiholozi što je stoicizam? Jamačno ne. Što manjka muškarcu, caru, stoiku, Marku Aureliju koji je prezirao moć, zanimala ga je mudrost, vladanje sobom, ali nije abdicirao zbog naglaska cijele stoičke filozofije, za razliku od današnjeg vremena hiperprodukcije prava, a to je – dužnost.

Dakle, tradicionalna muškost, ma što to značilo, je poremećaj u ovoj narcisističkoj, feminiziranoj kulturi eksplozije prava jer se u stoicizmu inzistira na – dužnosti. Za mene ovo je zamjena teza, opasna dijagnoza, jer je temeljni poremećaj današnje kulture upravo sumrak dužnosti, već od školske dobi, bez obzira radi li se o muškarcima ili ženama, svi inzistiraju na pravima.

Normalno je da stoicizam tu postaje poremećaj, da se zdravlje proglašava bolešću, bolest zdravljem. K tome, moja mater, žena, brižna i posvećena, imale je na principu dužnosti sve karakteristike stoika, kao i mnoge kolegice s kojima sam radio ili radim, i koje, od obitelji do posla, stoički su posvećene dužnostima, samozatajne, ostvarene, izvrsne.

Stoicizam, pak, ne znači šuti i trpi, nepravde ili bilo što drugo, već vodi računa o svojim dužnostima. U konzumerističkoj kulturi kakva je naša, stoicizam koji zagovara umjerenost, mjeru, jasno da je – poremećaj. Ili njegov izvor.

Što je problem u kompetitivnosti, od posla do sporta? Kompetitivnost, natjecanje, ljudsko je prirodno stanje još od vremena dok smo živjeli u pećini. Je li onda i cijeli proces evolucije poremećaj?

A dominacija? Ona po sebi nije niti vrijednosno ni psihološki niti pozitivna niti negativna, već to postaje zavisno od toga je li ona u svrsi služenja ili pokoravanja ljudi. Hoćemo li dokinuti politiku? Sport? Znanost?…

Talijani dominiraju u designu, Đoković u tenisu, Janica je dominirala u skijanju, Japanci i Amerikanci u inovacijama, žene dominiraju u pedagoškim strukama, Modrić ove godine u nogometu… Osovina dominacija – servilnost je prerogativ svih živih bića i ona ima pozitivan/negativan znak samo u teleološkom kontekstu, odnosno, koja joj je svrha, porobljavati ili je izvršavati u kontekstu (općeg) dobra, ili dobra skupine kojom vladate.

Što je, na kraju, ovaj dokument Američkog društva psihologa o “tradicionalnoj muškosti” nego akt dominacije nad pojmovima, a tko vlada pojmovima, vlada ljudskim mislima, a tko vlada mislima vlada ljudima.

Ideološka agresivnost

Slično je i s agresivnošću, invazivna agresivnost nije isto što i defenzivna, od životinjskog do ljudskog svijeta. Kako bismo u Domovinskom ratu kao narod i država opstali da tisuće muškaraca i žena nisu pokazali agresivnost prema invazorima s istoka?

Bedasto je ne samo muškost, već i ženskost, suditi po manjini nasilnog ili devijantnog ponašanja u oba spola.

Iz ovog dokumenta američkih psihologa isijava ideološka agresivnost, gdje se u ime znanosti muškost kao takva de facto proglašava potencijalno opasnom, poremećenom, bolesnom. To je tako kada u znanosti na matrici kulturmarksizma dajete prednost ideologiji pred metodologijom, kada znanost, pogotovo na području društvenih znanosti i humanistike, samo služi kao pokrivalo za unaprijed postavljene teze i stereotipe u službi politike koje “istraživanje” samo treba potvrditi.

Američki psiholozi zapravo perfidno stigmatiziraju muškost kao takvu s tim nejasnim pojmom “tradicionalne muškosti”. Zar je muškost samo problem, a ne i rješenje na mnogim područjima, kao i ženskost, kako u prošlosti, tako i danas?
Svašta se danas naziva znanošću…

Ne preostaje mi drugo nego upaliti TV i gledati gospodina savršenog u okršaju s Nevenom Ciganovićem i početi s vlastitim preodgojem.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Zapad je infantilna, kretenska kultura

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari