Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Preventivna likvidacija Zlatka Hasanbegovića

Objavljeno

na

Gospodin Vlado Novak nije dočekao predstavljanje Tim’s teama. Umro je dan ranije, u 88. godini, ne dočekavši ni mnoge druge stvari koje su ga posljednjih godina činile razočaranim i nezadovoljnim: da mu država vrati nekretnine koje su komunističke vlasti oduzele njegovim roditeljima.

[ad id=”68099″]

Da uđe u trag grobu svoga brata Borisa kojeg su agenti Ozne odveli iz kuće u svibnju 1946., nekoliko dana prije mature u varaždinskoj gimnaziji, a pet mjeseci kasnije pismeno obavijestili majku da ga je vojni sud, kao neprijatelja naroda, osudio na smrt strijeljanjem.

Najveći krimen mu je bio što je u vrijeme NDH bio polaznik dočasničke škole Hrvatskih oružanih snaga, a otežavajuća okolnost što je potjecao iz imućne varaždinske građanske obitelji. Na proljeće se gospodin Vlado planirao vratiti u Ameriku. Jer u Hrvatskoj u koju se vratio na poziv predsjednika Tuđmana u dvadeset godina nije uspio učiniti ništa. A u Americi, u koju je otišao kao anonimni politički emigrant, u dvadeset je godina uspio ostvariti svoje snove.

Vlado Novak je bio sasvim izvan stereotipa o hrvatskom političkom emigrantu. Više se doimao kao kozmopolitski hedonist stare građanske škole. Obiteljska poznanstva i vlastiti profesionalni fotografski „equipment“ pomogli su mu da ubrzo postane dio holivudskog filmskog svijeta pred čijim su objektivom defilirale najveće zvijezde zlatnog doba Hollywooda. Antikomunistički sentiment ga je odveo prema Republikanskoj stranci i angažmanu u njihovoj udruzi „Amerikanci za slobodu porobljenih naroda“ koja se zalagala za oslobađanje istočnoeuropskih država od komunističke diktature, dovela ga do izbornog stožera Ronalda Reagana i poziva da bude dio njegove administracije u prvom predsjedničkom mandatu. Dakako da nije mogao, morao je odraditi još neke stvari za Hrvatsku…

Dok se spremam na posljednji ispraćaj gospona Vlade na zagrebački krematorij, novi hrvatski premijer Mr. Tim Orešković predstavlja svoju Vladu u Hrvatskom saboru. Vjerujem da bi se gospon Vlado veselio porukama i energiji koju odašilje Mr. Tim, njegovim pozivom na rad i zajedništvo, njegovom ministarskom timu, koji je složen na način na koji se slaže menadžment za velike projekte.

A osobito bi ga veselile kritike da takvu Vladu i takvog premijera još nismo imali. Jer baš ta razlika ulijeva nadu da bi se model upravljanja državom i u nas napokon mogao promijeniti.

No oproštajni susret odlazećeg premijera Milanovića sa Savezom antifašističkih boraca i antifašista i preventivni prosvjedi ideološki im bliskih tzv. nevladinih udruga protiv novog ministra kulture dr. Zlatka Hasanbegovića pred Hrvatskim saborom, poručuju da revolucionarno bratstvo neće mirno predati tekovine revolucije novim upravljačima.

Mnogo je simbolike u odlikovanju kojim su Milanovića na kraju uresili antifašistički borci i antifašisti, što je zapravo ideologizirani naziv za simpatizere komunističke diktature. Za njih je i Berlinski zid bio antifašistički zid, a sve zapadnije od njega je dakako – crni fašizam. Jednako je simbolično da Zoran Milanović, koji se nastoji prikazati kao europski socijaldemokrat, u posljednji posjet prije predaje vlasti odlazi upravo tzv. antifašistima. No mnogo su se oni međusobno zadužili u protekle četiri godine.

Milanović, koji je za potrebe predizborne demokratske legitimacije otišao na Bleiburg i sudjelovao u političkom konsenzusu za osnivanje Ureda za otkrivanje grobova žrtava komunističkih zločina, nakon dolaska na vlast najprije ukida pokroviteljstvo Sabora nad komemoracijom na Bleiburgu, ukida Ured za otkrivanje grobova žrtava komunizma, i vraća tzv. antifašistima razlog postojanja.

Zajednički (uz značajno sudjelovanje Josipovićeva Pantovčaka) su se fokusirali na traženje fašista i fašističkih pojava, proizvodili ideološke sukobe i društvene razdore i krivnju pripisivali drugima. Fašistima dakako. Milanovića je to održavalo na vlasti, „antifašiste“ je revitaliziralo i činilo javno relevantnima. A i drugu Vladi Putinu se sviđala ta retro vladavina u Hrvatskoj, ti retro-demokrati koji slave boljševičku revoluciju, masovne likvidacije bez suda proglašavaju marginalnim ekscesom, otimanje privatne imovine zovu (novom) pravednošću, a progone političkih neistomišljenika opravdavaju kao nužnu obranu.

Milanović na odlasku upravo s takvim retro-demokratima traži demokratske deficite Tihomira Oreškovića i njegove Vlade. A istodobno njihova mlađa sekcija, prigodno oblikovana kao mreža nevladinih boraca za ljudska prava, koju je Milanovićeva Vlada izdašno financirala upravo za raspirivanje ideoloških sukoba, priprema preventivnu likvidaciju novog ministra kulture dr. Zlatka Hasanbegovića.

Nije dakako problem u bilo čemu što je dr. Hasanbegović ikad rekao, već u onome što će sukladno standardima civiliziranih europskih država morati, a sukladno svojim dosadašnjim stavovima i stavovima Domoljubne koalicije i željeti učiniti. Otvorit će sve arhive iz komunističkog razdoblja, uključujući i arhive Partije i SUP-a, odnosno ono što je od njih ostalo, jer antifašisti su dobar dio svoje arhivske prošlosti uništili.

Otvoriti znači otvoriti ih za istraživanje, a ne samo premjestiti u službene arhivske prostore. Hrvatska je posljednja europska država koja to još nije učinila. Presuda minhenskog suda Perkoviću i Mustaču nužno će pokrenuti slične sudske procese u Hrvatskoj, bude li nova Vlada uistinu učinila pravosuđe, prije svega DORH, minimalno profesionalno pristojnim. A to će u javnom i kulturnom prostoru nužno otvoriti potrebu za demontažom totalitarnog karaktera komunističkog sustava.

Ne kao lov na vještice, već kao dekonstrukciju njegovih interesnih mreža koje i danas upravljaju Hrvatskom. Prijedlog zakona o lustraciji (koji se neće tako zvati) već je pripremila nevladina udruga u kojoj je vrlo aktivan bio ministar Hasanbegović.

Milanovićeva Vlada je upravo preko ministarstva kulture financirala cijelu mrežu agitpropovskih medija, festivalskih i drugih (regionalnih) projekata koji su njegovali i širili duh revolucije i antizapadni sentiment. Novi ministar to vjerojatno neće činiti. U mjerodavnosti ministarstva kulture su medijske politike i zakoni, instrumenti kojima je Milanovićeva Vlada indoktrinirala javni prostor, učinivši medije ključnim osloncem svoje političke vladavine. Ukratko, u rukama ministra kulture je najveći dio instrumenata za demokratsku tranziciju hrvatskog društva. A dr. Hasanbegović se doima kao osoba koja je spremna primijeniti ih. Zato ga je revolucionarno bratstvo, u svojoj staroj maniri, osudilo na preventivnu likvidaciju.

Kad sam prije dvije-tri godine upoznala gospodina Vladu Novaka, govorio je kako bi prije smrti volio pronaći grob svoga brata Borisa. Mene je čudilo kako može tako naivno vjerovati da bi nakon sedamdeset godina prepoznao brata u nekoj masovnoj grobnici – po otkrhnutom prednjem zubu.

Iz njegove zapadne građanske perspektive nije mu bilo jasno zbog čega bi taj civilizacijski čin danas ikome bio problem. Kako bi u Hrvatskoj 21. stoljeća itko mogao graditi svoju vlast na skrivanju otkrhnutog zuba njegova brata? A kamoli zašto treba preventivno likvidirati ministra Hasanbegovića?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Da je Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više

Objavljeno

na

Objavio

“Da mi je 100 godina manje, poveo bih revoluciju”, reče, valjda u šali, živahni Josip Manolić u ne posve šaljivom intervjuu za Glas Istre. A cilj te revolucije bio bi, gle iznenađenja, samoupravni socijalizam kao najviši i najplemenitiji upravljački oblik, tako da su obožavatelji, iščekujući štogod originalnije, možebitno ostali malko razočarani. No, ne kaže se badava kako starog psa nije moguće naučiti novim trikovima. Mada, zašto bi i učio nove trikove, kad stari još uvijek pale. Pale k’o od šale!

No, zamislimo na tren da je Josipu Manoliću doista 100 godina manje. Uspijemo li u tome, ne će nam biti teško u vlasnici utrobe, nositeljice Manolićeva fetusa, vidjeti naprednu i samosvjesnu ženu. Kao takvoj, tko zna kakve bi joj se sve misli mogle rojiti glavom? Kakva su vremena, mogla bi se, recimo, zapitati čemu provesti najbolje godine života vodeći brigu o tamo nekom malom “fačuku”. Ma, ionako će se, kad odraste, po svoj prilici zaputiti put Irske, a za nju ne će htjeti ni čuti. U sjećanje bi moguće dozvala i priče starijih žena u selu kako je bio jednom jedan joj rođak, koji je u poraću onoga rata mnoge majke iz susjednoga kraja, na stotine njih, unesrećio. Tad bi ju preplavio osjećaj tjeskobe praćen neizbježnim pitanjem – a ne bi li i on bio takav?… Bio bi? Ne bi bio?… Bio bi? Ne bi bio?… Neizdrživo egzistencijalno kolebanje naposljetku bi prekinula prosvjetljujuća misao – ah, a što i da dugo poživi, pa da u poznoj dobi dobije slušni aparat od HZZO-a, koji malo radi, a malo ne radi… Nakon čega bi uslijedio jednodušni zaključak – ne isplati se! Na krilima čiste logike, emancipirana bi žena suvereno iskoristila svoja samoupravljačka prava i od državne službe zatražila uslugu pobačaja. Liječnik bi samo obavio ono za što je plaćen – smrskao, skašio, usisao još jednog izručenog mu osuđenika,… kao da ga nikad nije ni bilo.

Iako se to isprva možda ne vidi, ova kratka priča krije u sebi dvije ironije. Prvo, službenik, izvršitelj pobačaja, naziva se liječnikom, unatoč tome što “liječi” život od njega samog. A što, donekle, podsjeća na situaciju kad bi se nekoj državnoj službi nadjenulo ime – Odjeljenje za zaštitu naroda – a da joj zadaća bude štititi narod od njega samog. Još žešća ironija odražava se u tome što bi jedna žena, koristeći svoja samoupravljačka prava, već u začetku uništila jednog potencijalnog revolucionara samoupravnog socijalističkog usmjerenja, dokinula sve njegove želje, maštanja i snove, i spriječila ga u nakani da svijet učini boljim mjestom za život.

I dok kontroverze o tajnovitom, stvarnom identitetu njegova vrhovnog šefa povremeno golicaju maštu javnosti, začudo takvih nema kad je u pitanju on sâm, Josip Manolić, bez obzira što se nesumnjivo radi o osobi s ponajviše ruskih crta lica u tom starom revolucionarnom jatu. Negdje u ono doba, kad su dva Staljinova izaslanika Titu u Drvaru predavala znanje kako se dolazi na vlast unatoč izrazito manjinskoj potpori naroda – prenosili su mu, kako bi se danas reklo, “know-how” – mlađahni Manolić je poslan na trening u majčicu Rusiju. Ta, kako bi inače obnašao dužnost načelnika Ozne za bjelovarsko područje u tim delikatnim vremenima? Tko zna, možda je mladi Podravac Joža, sanjar boljega svijeta, ostao zgranut brutalnošću i beskompromisnošću vještina i metoda kojima su ga instruktori poučavali, pa je u njemu proradila tankoćutna podravska dušica. I iznijela prijedlog kako bi zarobljenike možda bilo svrsishodnije pokušati obratiti na komunističku stranu kako bi spoznali vrijednost te uzvišene ideje. A od toga bi moskovskim profesionalcima, cijepljenim od svake sentimentalnosti, morali izbiti plikovi. Pa ne bi imali druge, nego mislećeg đaka već prokušanom metodom poslati na hlađenje. A gdje ćeš boljeg mjesta za to od Sibira! Ne samo da se ohladiš, nego i da se smrzneš. A ako ovo naklapanje, hipoteza, što li već, drži vodu, onda se na polazište nije vratio Joža, nego možda neki Serjoža,… a ipak kao Joža.

Bio to Joža ili Serjoža, i površnom će se promatraču vrijednima zapažanja učiniti imena Manolićevih unuka, kako onog rođenog još sedamdesetih (Kolja-Ivan), tako i rođenih početkom ovog stoljeća (Ivan-Kolja i Odesa), ne baš tipična za ovu sredinu. Kolja-Ivan je već punio medijske stupce, eto, igrom slučaja baš one crne kronike, ne pucajući, doduše, po šumama i gorama, nego, navodno, po glasovitom narodnjačkom klubu. I nije pucao na hrvatske vojnike, nego, navodno, na hrvatske policajce, koji bi ga tu i tamo prijavili za neko djelo iz repertoara karakterističnog za kriminalni milje. Još karakterističnije za pripadnike tog miljea, te prijave nisu dobile ni pravosudni nastavak, a kamoli epilog.

Ne će to biti slučaj, sad je već posve izvjesno, ni s deliktima koji se stavljaju na teret njegovom djedu Josipu, a riječ je o nimalo bezazlenim djelima. I kad se za to pružila zadnja šansa, dok je njegov suborac i imenjak Boljkovac pod stare dane bio izložen kraćem pravosudnom procesiranju, Manolić je, tada još mlad kao rosa, tek zakoračivši u devedesete, s vidnim olakšanjem dočekao Milanovićevu izbornu pobjedu, pritom ga očinski zagrlivši. Otada si napokon može dati oduška u medijima.

U mnoštvu probranih delicija, kao skuhanih u Klasić-Jakovininoj kuhinji raskuhane povijesti, izdvaja se Manolićeva tvrdnja kako su i zapadni saveznici imali svoje Bleiburge – Dresden i Hiroshimu! E sad, što se tu radilo o strateškim ratnim operacijama na protivničkom teritoriju, ma koliko njihove posljedice s humanitarne točke gledišta bile grozne, a u poratnim događajima objedinjenim pod imenom Bleiburg o planiranoj, surovoj likvidaciji razoružanih, zarobljenih vojnika, dijelom i civila (što Manolića prilično žulja pa, kako bi amnestirao ubojice, odgovornost za njihovu smrt pripisuje neprijatelju), Manolića odveć ne zamara. Našavši se u Jeremijinoj dobi, opravdat će sve to grunfovskom akrobacijom – Tito je bio dosljedan jer se borio protiv onih koji su imali oružje koje im je oduzeto. Hm.. imali ga, a oduzeto im?!!!… I onda se Titova armija borila protiv neprijatelja do zuba naoružanog oduzetim mu oružjem… Ne podsjeća li ta priča na devedesete i Hrvatskoj od strane iste vojske dosljedno oduzeto oružje Teritorijalne obrane?

Tijek Manolićevih misli dostiže vrhunac u zaključku kojim sažima smisao čitavog obraćanja. Ako nije tako (tj. ako ne vrijedi formula: Bleiburg = Dresden = Hiroshima) – “…Ispast će po toj logici da smo mi bili jedini krvoloci koji su se brutalno obračunavali s neprijateljem”. Za utjehu, a i poradi istine, niste bili jedini. Iz posve objektivnih razloga gledali ste u leđa samo svom nenadmašnom učitelju. Jer nadmašiti ga ni teoretski niste mogli budući vam je pomanjkalo materijala, razoružanih ljudi. Ali da ste se pokazali najboljim učenicima, to jeste. Doduše, znali ste pokazati i znakove ljudsk.., ovaj, slabosti. U tom smislu, Jožina obrana samo što ne potjera suze na oči – “Sjećam se jednog razreda iz bjelovarske srednje škole, iz zadnjeg razreda gimnazije. Svi su odvedeni na Bleiburg, no već u ljeto ’45. vraćeni su u Bjelovar. Nikome od tih školaraca koji su bili civili na Bleiburgu ništa se nije dogodilo… Ovo je dokaz da je oko Bleiburga ipak postojala jedna razumna politika i pristup selekciji po kojoj se jedne kažnjavalo, a druge koji su to zaslužili nagrađivalo životom.” Dakle, (smrtna) kazna je bila pravilo – default, kako se to danas običava reći – a život nagrada koju je trebalo zaslužiti.

Ova argumentacija našla bi analogiju u slučaju kad bi se neki ubojica branio pred dupkom punom sudnicom kako su svi nazočni zapravo živi svjedoci da nije kriv, budući nikoga od njih nije ubio. I sad mu, umjesto da mu budu zahvalni na tomu što ih je nagradio životom, još i sude. Sramota!

Koliko god bila mala, znatno je veća vjerojatnost da Manoliću jednoga dana bude 100 godina više nego 100 godina manje. No, tih bi 100 godina on prije proveo kao konzervativac, nego kao revolucionar, nastojeći da sve ono uistinu bitno ostane isto. Dežurni cinici bi tada zacijelo uočili i da je na sceni svojevrsna mrtva utrka – tko će prije sići s povijesne pozornice – Manolić ili UDBA? Iako je dotična “gospođica” mlađa i još uvijek se jako dobro drži, nikad se ne zna. Jer ovo su krajnje bizarna vremena. U kojima partizanski glumci glume u ustaškom filmu. I zbog toga im je, barem sudeći po izjavama, vidno neugodno. No, Vrdoljakov “General” je ipak samo film, i kao takav iznimka u filmskome svijetu. U zbilji je stvar posve obrnuta. U partizanskom “filmu” igraju ustaški glumci, nemilice rušeći hrvatsku vlast kad god i gdje god stignu, nastavljajući tako tisućljetnu tradiciju začetu još svrgnućem kralja Zvonimira. I zbog toga im uopće nije neugodno. Pa se onda čude što im je tako kako im je. A kakvi su, još im je i dobro. Štoviše, kad bi im bilo bolje, ne bi bilo pravedno, a još bi manje bilo zasluženo.

Kao možda jedini “realan” izlaz iz ove čemerne situacije nameće se sljedeća fantazija – da je barem Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više! Mada i ona počiva na prilično staklenim godinama, jer ako im se čitavo tisućljeće pokazalo nedostatnim da bilo što nauče, pitanje je bi li Hrvatima i stoljeće više išta značilo. Pa im se sada, bez veće neizvjesnosti, smiješi još jedno Manolićevo stoljeće. S njim ili bez njega, sasvim svejedno!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari