Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Pomozimo Bakiru vidjeti mudžahedine

Objavljeno

na

Nije samo pelješki most to što ovih dana ljuti Bakira Izetbegovića. Još ga više ljute ksenofobične i islamofobične priče da bi nakon sloma Islamske države, BiH mogla postati novo uporište terorista, na što upozoravaju češki predsjednik Miloš Zeman i naša Kolinda Grabar-Kitarović i šef austrijske diplomacije Sebastian Kurz.

A on ne vidi nigdje realnog uporišta za takve priče. Osobito ga ljuti kad Tuđman mlađi tvrdi da je terorizam kakvog danas poznajemo započeo u Bosni u devedesetim godinama prošlog stoljeća. A on zna da su im mudžahedine poslali iz Hrvatske i da su, ako ih je i bilo, njihovi zločini bili pojedinačni.

Evo, Bakire

Vjerujem da će ovakvih zapadnjačkih insinuacija biti sve više. I zato želim pomoći Bakiru da vidi. Za uvod valja pogledati govor mladog zapovjednika u 7. muslimanskoj brigadi Armije BiH Šerifa Patkovića (2. bataljun), na proslavi prve obljetnice osnivanja brigade 17. 11. 1993. godine. Mjesto događaja: sportska dvorana u Zenici. Sudionici: pripadnici 7. muslimanske uključujući i odred El Mudžahid, predvođeni svojim emirom Mahmut ef. Karalićem, uzvanici predvođeni vrhovnim zapovjednikom Alijom Izetbegovićem. I dakako tribine pune simpatizera.

Zaneseni Patkovićev govor može se pronaći na linku: https://www.youtube.com/watch?v=6c65SBQJ0mw. No ako ga u međuvremenu skinu, eto nekoliko naglasaka. Zapovjednik Patković govor počinje riječima: Prije nego što išta kažem zamolio bih vas da vi kažete, onako kako to najbolje znate pa uzvikuje: Tekbir! A borci gromoglasno odgovaraju: (Allahu Akbar! Bog je velik). A zapovjednik Patković dodaje: La ilahe illellah! (Samo je Alah Bog).
U nastavku upozorava na „otrovne pipke“ koje pružaju zapadni dušmani na ‘prostorima gdje duh islama stvara nove vizije budućnosti i nove vizije spoznaje: Bosna, Čečenija, Palestina’. Poziva na ‘povratak svojoj vjeri i istini’, i podsjeća na velike pobjede 7. muslimanske: ‘odbrana Zenice, Ovnaka, Kaknja, Fojnice, Vareša od ekstremnog dijela HVO-a’.

Te velike pobjede 7. muslimanske i mudžahedina na potezu između Travnika i Zenice u koje spada i pobjeda kod Ovnaka su prema svjedočenju Ive Rajkovića, nekadašnjeg profesora travničke gimnazije izgledale ovako: ‘Sve je više silovanja bilo, ubojstava, saznajemo za klanja.

Prvih par dana poslije 3. lipnja Hrvate su prisilili, pored metenja ulica, kopanja rovova, da pokupe mrtve i stoku ubijenu i da je pokopaju. Na čelu te grupe je bio Kakanj Hrvoje. Priča mi da je nailazio na vezane, ubijene svinje i ljude zajedno. Bili su vezani ljudi i krmad; tijelo svinje i tijelo čovjeka, jedno pored drugoga.’

Uloga zapovjednika Patkovića u tim je pojedinačnim zločinima također bila pojedinačna. Sudski je prepoznata njegova pojedinačna uloga u ubojstvu petorice zarobljenih pripadnika HVO-a i jednog srpskog civila u hrvatskom selu Dusina još u siječnju 1993., prije izbijanja muslimansko-hrvatskog rata. Zarobljenici su bili i osakaćeni, a zapovjedniku Zvonku Rajiću je izvađeno srce.

Tko mu je izvadio srce?

Još ujesen 1998. godine je njegova udovica svjedočila pred Haaškim sudom da joj je muža ubio osobno komandant Patković, a potom i ostale izvodeći jednog po jednog, pritom sadistički psihički i fizički zlostavljajući one kojima je dao da prežive. Patković se kao ubojica iz Dusine izrijekom našao i u haaškoj optužnici protiv zapovjednika Kubure iHadžihasanovića, ali nikako da stigne do suda u BiH. A kad je slučaj sigao do suda, na optužnici nije bilo Patkovića, već njegov vojnik. A on je bio svjedok. I Sud BiH je krajem 2014. godine osudio vojnika, za ubojstvo četvorice zarobljenika i jednog civila u Dusini.

Ali i ustvrdio kako „ postoje indicije da je komandant Patković učestvovao u pogubljenju Zvonka Rajića“ (paragraf 386), no to nije bio predmet ovog suđenja. Niti jedno tužiteljstvo u BiH se nije našlo pozvanim provjeriti te indicije: je li Šerif Patković ispalio s leđa rafal u zarobljenog zapovjednika Rajića? Je li mu srce izvadio komandant ili njegov rafal? I što je mislio kada je naredio osuđenom vojniku da se on ‘pobrine za civile’? Naprotiv, Šerif Patković je i dalje savjetnik blizak Bakirovoj stranci i boračka savjest Armije BiH.

No priča nije potpuna ako se ne pogleda nastavak velike smotre 7. muslimanske brigade i govor njihova vrhovnog zapovjednika Alije Izetbegovića, kojeg su strani islamski borci još zvali i – Ali ili Izzat. Govor se može pogledati na linku: https://www.youtube.com/watch?v=oKKDYPo4oE8&t=141s. Nakon pozdrava dragim vojnicima i višekratnoga gromoglasnog uzvraćanja vojnika sa ‘Tekbir! Allahu Akbar’, Alija im kaže: ‘Moj govor neće biti dugačak. Bit će kratak. Zašto? Zato što vojnički govori obično nisu dugački. I drugi važniji razlog: zato što između onih koji se dobro razumiju kao što se mi razumijemo, vi i ja, ne treba puno riječi. Mi i u malo riječi možemo jedni drugima puno reći’. Sinteza je bila potpuna.

Vrhovni zapovjednik im je čestitao na pobjedama i upozorio ih da paze što rade jer ‘gledaju i na mene i na vas“. Ali je tada uistinu imao malo problema, jer je jedna od posljednjih velikih pobjeda ovih boraca bila otmica četvorice uglednih Travničana i ritualno odsijecanje glave jednome od njih. Pojedinačno, kako bi rekao Bakir. Sve je laž, dodao bi Šerif. Sve je to poslao Tuđman, zaključio bi Bakir.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Miroslav Tuđman: Izetbegović je dva puta nudio predsjedniku Tuđmanu pripajanje Zapadne Hercegovine Hrvatskoj

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila

Objavljeno

na

Objavio

Lakrdija oko silne brige HNS-a za obrazovanje poprimila je razmjere groteske nakon što je ta minorna stranka uspjela istrgovati s HDZ-om imenovanje svog veterana Borisa Blažekovića (63) za Generalnog konzula RH u New Yorku, unatoč tome što dotični od škole ima samo srednju cestovnu i nikakvo ranije iskustvo u diplomaciji ili državnoj upravi.

HNS, stranka od jedan posto, dobila je od HDZ-a za lanjsku prljavu političku trgovinu kao smokvin list ministarstvo znanosti i vođenje reforme obrazovanja. Priču o reformi toliko je privatizirala da na stranici HNS-a građani odnedavno mogu, kako se pohvalila ministrica Divjak, “u realnom vremenu pratiti proces Ministarstva znanosti koji se odnosi na obrazovnu reformu”. Činjenica da ta platforma nije na stranici ministarstva već stranke govori dovoljno. Kad je sklopljena “obraz koalicija” HDZ-HNS pojačana Pupovcem & co, HNS-ovci, koji su se u Sabor ušlepali na listi koalicije predvođenoj SDP-om, to vjerolomstvo su opravdavali ističući kako su pristali su na tu “žrtvu” da prevare birače koalicije i da budu žigosani kao najveći prevaranti u povijesti hrvatske demokracije samo zato da bi spasili reformu obrazovanja jer im je eto to silno važno.

A onda su skočili sami sebi u usta. Guranjem Blažekovića u New York demonstrirali su da je hrvatsko školstvo savršeno, štoviše, najbolje na svijetu i da ga ne treba nimalo mijenjati jer ako te srednja cestovna kvalificira da budeš konzul u najvažnijoj zemlji na svijetu, onda završena viša, a da ne kažemo fakultet u Hrvatskoj čine te izvjesnim kandidatom za Nobelovu nagradu. Zločin bi stoga bio išta mijenjati u tom čudesnom školstvu. Je li ministrici Divjak imalo neugodno zbog slučaja “SSS konzula”? Unatoč najnovijem HNS-ovom poučku, kojeg je blagoslovio i HDZ, mladima treba poručiti kako se školovanje isplati. Ne samo zbog osobnog rasta i razvoja potencijala, jer kroz proces formalnog obrazovanja dobivaju sustavno znanje, okvir, usvajaju metodologiju učenja, nešto što wiki-pabirčenje ne može nadoknaditi, već i zbog veće vjerojatnosti da će nakon školovanja bolje zarađivati i imati viši društveni status. Istina, imamo slučajeve, od Krleže pa nadalje, ljudi koji nisu imali završen fakultet, a nesporno su bili veliki znalci. No bili bi još veći da su neke stvari sustavno studirali.

I mnogi današnji medijski arbitri u Hrvatskoj u biografiji imaju “studirao je to i to…” ili u boljem slučaju “apsolvirao…”, bez da je završio, pa ih to ne priječi da si daju za pravo govoriti i o usko specijaliziranim područjima, uključujući i problematiku sveučilišta ili famozne reforme školstva, na tragu one – tko o čemu… S druge strane, formalno obrazovanje i akademska titula ne moraju nužno značiti i istinsku obrazovanost. Kako prepoznati istinski obrazovanu osobu? Netko je već dao lijep recept – takva osoba, ako je studirala, ne vidi se da je studirala, a ako nije studirala ne vidi se da nije studirala.

U vremenima velikih društvenih lomova dogodi se da se osobe vrlo skromnog obrazovanja koje su spremne riskirati i poduzeti inicijativu, u boljem, ili beskrupulozno grabiti, u gorem slučaju uspnu na vrh društvene ljestvice. Ali radi se o iznimkama i svi oni se kasnije trude omogućiti vrhunsko obrazovanje svojoj djeci. Studij i postoji za ljude koji će raditi složenije, za društvo najvažnije poslove i preuzimati glavne odgovornosti. I, ako se može, bolje je studirati nego ne studirati i vjerojatnije je da će netko sa završenim fakultetom bolje raditi posao konzula nego netko bez njega. Ne spremaju stoga vladajući Blažekovića u New York zato što je završio samo srednju cestovnu, nego unatoč tome. A to “unatoč” se ostvaruje zato što nema kraja beskrupuloznosti HNS-a i debljini obraza i otpornosti želuca HDZ-a, a sve ne bi li ostali na vlasti. Formalno obrazovanje, teoretski, za konzula ne mora biti presudno ako je riječ o osobi koja je pokazala iznimne sposobnosti i stekla veliko iskustvo u srodnim poslovima.

Da je, primjerice, novi konzul četrdeset godina radio velike, uspješne projekte s Amerikancima, živio godinama u New Yorku i postao najuglednija osoba u hrvatskoj zajednici na Istočnoj američkoj obali pa hajde. Ovako, em je neiskusan, em u godinama, em neškolovan. Još veći problem predstavljaju dvije dodatne činjenice. Nimalo diplomatski, valjda tada još ni ne sanjajući o konzulskom mjestu u New Yorku, Blažeković je na Facebooku javno, na pasja kola izvrijeđao američkog predsjednika Trumpa, a i njegove birače, dakle pola Amerike. Netko tko u sedmom desetljeću života tako piše o većini američkog naroda nije zaslužio egzekvaturu, tj. odobrenje za rad od strane američke države.

Ako bi došlo do takvog scenarija, to bi tek bio debakl za Hrvatsku. Uza sve navedeno, Blažekovićevom slanju za konzula u New York usprotivila se i hrvatska zajednica u tom gradu. Problem neodgovarajuće suradnje s dijasporom nije od jučer, no ovo imenovanje je očito bila kap koja je prelila čašu. Jedno od ugodnih iznenađenja za našijenca koji prvi put dođe u New York je da se hrvatska crkva i središte župe sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela nalazi u “epicentru” Manhattana, nekoliko minuta hoda od Times Squarea. Nekoliko fratara i časnih sestara koji službuju u njoj čvrsta su hrvatska točka u New Yorku i glavno središte okupljanja hrvatske zajednice od desetak tisuća ljudi, koji im se, jednako kao i pridošlice, mogu obratiti u svakom trenutku.

Fratri i časne po inerciji odrade i puno posla kojeg bi trebao raditi konzulat, poznaju u dušu većinu Hrvata u New Yorku i najbolje znaju njihove potrebe i probleme, ali i njihov golemi potencijal. Fra Nikola Pašalić, dugogodišnji stanovnik Manhattana i američki državljanin, župnik u Hrvatskoj župi u New Yorku povodom skandaloznog imenovanja novog konzula javno se obratio premijeru Plenkoviću pogodivši bit, ne samo ovog zadnjeg mučnog slučaja već i cijele trenutne hrvatske nevolje: “Znam da je politika takva kakva jest…no strašno je čuti i vidjeti da se interesi iseljenih Hrvata i cijele Hrvatske stavljaju u drugi plan samo da bi se ostalo na vlasti.” Fra Nikolu Pašalića sam imao čast osobno upoznati i doživio sam ga kao blaga i odmjerena čovjeka.

Njegov prvi ovakav javni istup stoga ima dodatnu težinu. Jer HDZ-ova bruka ne mora biti i bruka hrvatske zajednice u New Yorku. Njegovo pismo završava riječima: “takav čovjek s takvim ponašanjem sigurno nije dobrodošao u našu zajednicu… niti ću ga ja kao župnik ove zajednice primiti dok se god ne ispriča za sve svoje izjave. Uz pozdrave i želje da blaženi Kardinal Stepinac zagovara Sve Vas u našoj vlasti, da bi Vas Bog nadahnuo da stavite interese naroda i Domovine ispred osobnih i političkih interesa i interesa stranki. Fra Nikola Pašalić”. Poučak cijele priče je – ako Plenković već mora častiti HNS-ove kadrove na državni račun, neka to čini s manje štete. Slanje novog konzula treba odobriti i Predsjednica, iz čijeg je ureda na novinarski upit odgovoreno kako zasad neće potpisati to imenovanje. Na to iz HNS-a kažu da će inzistirati na imenovanju Blažekovića. Što će biti dalje, vidjet ćemo.

Predsjednici Kolindi Grabar Kitarović ovo je prilika da barem dijelom popravi imidž u javnosti narušen mučnim Vučićevim posjetom, a i da obrani ionako krhak ugled hrvatske diplomacije, a o izbjegavanju mogućih neugodnosti s domaćinom čijeg je predsjednika i pola birača potencijalni novi konzul javno vrijeđao i izravnoj uvredi brojnoj i uglednoj hrvatskoj zajednici da i ne govorimo. Što ako Predsjednica stvarno odbije potpisati to imenovanje? Što znači da će HNS “inzistirati na tome”? Hoće li uskratiti daljnju potporu Vladi? Izazvati nove izbore? Koliko će HNS dobiti na njima i hoće li nakon tih izbora biti u prilici da istovremeno upravljaju znanošću i obrazovanjem i promiču konzula sa srednjom cestovnom čija je glavna kvalifikacija, što bi stari ljudi rekli, to da je pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila?

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Pero Kovačević: Hrvatskoj nedostaje političara Starčevićevog kova

Objavljeno

na

Objavio

 Ante Starčević

Dvadeset i osme veljače ove godine navršit će se točno 122 godine od smrti Ante Starčevića, Starčevićjedne od najumnijih glava što ih je dao hrvatski narod. Prigoda je to da se podsjetimo tko je bio Ante Starčević?!

Ante Starčević rođen je 1823. u mjestu Žitnik pokraj Gospića kao sin Jakova i Milice, udove Čorak. Pučku školu je pohađao u Klancu; uz potporu strica Šime Starčevića, koji je bio župnik u Gospiću i znameniti jezikoslovac, mali je Ante nastavio školovanje u Zagrebu, gdje je 1845. završio gimnaziju.

U namjeri da postane svećenik, otišao je nakon toga u sjemenište u Senj, a potom je u Budimpešti upisao studij teologije i filozofije; doktorsku titulu iz filozofije stekao je 1846. S obzirom na društveno-političke okolnosti Starčević je odustao od svoje prvotne namjere i odlučio posvetiti svoj život borbi za neovisnu i samostalnu Hrvatsku.

Pored političkog rada on se cijeli svoj život bavio i novinarstvom, književnošču, filozofijom, filologijom i poviješću. Kao narodni zastupnik ušao je šest puta u Hrvatski sabor: 1861., 1865., 1871., 1878., 1884. i 1890. Preminuo je 28. veljače 1896., a pokopan je po vlastitoj želji na groblju sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama među seljacima.

Tko je bio dr. Ante Starčević?!

Ante Starčević je jedan od onih hrvatskih političara koji je imao snage da se odupre svim političkim strankama u tadašnjoj Hrvatskoj, ostavši cijeloga svog života dosljedan – i dosljedno osamljen – u svojim političkim idejama i shvaćanjima, našavši podršku tek u odabranom krugu intelektualaca, književnika, studenata i nacionalno orijentirane omladine. Osnivač i vođa pravaškog pokreta, koji se počeo cijepati još za njegova života, uporni zagovornik demokratizma, beskompromisni borac protiv sužanjstva, vizionar slobodne Hrvatske, antiklerikalac i buntovnik, Starčević je bio oštar na jeziku i peru kao nitko u njegovo vrijeme.

Krleža: Najlucidnija glava

O Starčeviću je u pojedinim razdobljima, kao i danas, bilo jako malo govora, a njegove su misli bile zanemarivane ili krivo tumačene, pa se zbog toga oko njegovog djela i imena nakupilo puno predrasuda. Bio je političar, ideolog i književnik, no danas je u Hrvatskoj gotovo nemoguće u knjižarama kupiti bilo koje Starčevićevo djelo. Jednako tako malo ili gotovo ništa nije napisano o 121. godišnjici njegove smrti.

Cjelovit prikaz Starčevićevog lika i djela dao je najsažetije i najispravnije Miroslav Krleža u svom predgovoru knjizi Krste Hegedušića Podravski motivi (Zagreb, 1933.), gdje kaže: …”. Najlucidnija naša glava koja je našu stvarnost promatrala najpreciznijom pronicljivošću i koja je o toj stvarnosti dala slike za jedno čitavo stoljeće književno i govorničko najplastičnije, jest glava staroga Ante Starčevića”. Zatim nastavlja: „A kao Starčević, tu našu stvarnost nije gledao tako jasno ni jedan naš umjetnik onoga vremena”. Krleža govori kako je Starčević bio: ”jedini temperament i jedina glava koja je umjela da se uzdigne mjestimično do proročke snage jezičnog izraza”. I ne samo jezičnog.

Aktualne misli

Mnoge Starčevićeve misle vezane za položaj i probleme čovjeka pojedinca, te Hrvate i Hrvatsku i natuknice o ”svijetu” su više nego aktualne i dan danas. ”Puk bez svakog morala ne može pod nikakvom vladom, u nikakvom društvu sretan biti.” ”Bez materijalna blagostanja i morala ne može biti ni intelektualne snage, pa gradile se škole, i namještali se učitelji kakve tko hoće.” ”Glavno sredstvo, upravo načelo zle politike stoji u tom, da se na najviše časti, u najviše vlasti postavljaju ljudi što je moguće najhrđaviji i najnesposobniji, ovi ljudi, za uzdržavati se i za napredovati, pripravni su i brzi na svako zlo, na svaku krivicu.”

Hrvatskoj i Zagrebu, danas više nego ikada nedostaju političari Starčevićevog kova koji će našu stvarnost promatrati najpreciznijom pronicljivošću, koji će imati snagu da se odupru svim političkim strankama u današnjoj Hrvatskoj i Zagrebu, vanjskim silnicama i ukazivati na položaj i probleme čovjeka pojedinca.

U zemlji i gradu u kojoj je politika postala najunosnija djelatnost, gdje se partikularni stranački interesi stavljaju iznad općeg interesa, gdje hrvatska izvrsnost listom napušta zemlju, gdje Hrvatska odumire teško je očekivati prave reforme i promjene bez osoba – političara Starčevićevog kova.

Možda su Starčevićeve knjige i djela upravo zato i nedostupna u knjižarama, a možda zbog toga službena državna i gradska izaslanstva uporno izbjegavaju odati počast i dužno priznanje Anti Starčeviću.

”Ja sam od djetinjstva naučio svaku stvar zvati njezinim pravim imenom. Od toga načela i običaja, kad bih i mogao, ja neću za ničiju volju odstupiti, nego ili ću govoriti iskreno, kako mislim, ili, ako to nije dopušteno, ja ću mučati”.

Pero Kovačević

facebook komentari

Nastavi čitati