Connect with us

Gost Kolumne

Višnja Starešina: Povratak iseljenika nije pitanje postojanja ministarstva već postojanja političke volje

Objavljeno

-

Pogled unatrag ne budi nadu da su promjene dubinski neprijateljskog odnosa države prema vlastitoj dijaspori moguće. Ipak, postupno se oblikuje svijest o razvojnom potencijalu novih iseljeničkih generacija. Politika im je zatvorila vrata. Ali potomci iseljenika pomalo se vraćaju kroz menadžment stranih kompanija

Prva hrvatska vlada nakon višestranačkih izbora 1990. godine imala je i Ministarstvo iseljeništva. Ono je trebalo iseljenim Hrvatima omogućiti povratak u Hrvatsku i pomoći im u integraciji. Zadatak naoko lak, jer hrvatska dijaspora u prekooceanskim zemljama i u državama zapadne Europe je, prema procjenama, bila brojčano bliska broju Hrvata u Hrvatskoj, a socijalno vrlo šarolika: od zaista ozbiljnih poduzetnika u prekooceanskim državama (obje Amerike, Australija), preko vlasnika malih i srednjih poduzeća u europskim državama, menadžera i znanstvenika pa sve do radnika, umirovljenika…

U vrijeme kada se u cijeloj Europi slavila sloboda nakon urušavanja komunističkih poredaka, kada je Hrvatska išla prema ostvarenju svoje državnosti, bilo je logično u te promjene uključiti i Hrvate iz iseljeništva – da pomognu svojim poslovnim iskustvom, znanjem, novcem. A onima koji su morali otići iz političkih razloga, pomoći u povratku.

Prvi ministar za iseljeništvo postao je povratnik iz Kanade – Gojko Šušak. Poslije kao ratni ministar Šušak je pokazao da je ministar od zadatka: uspio je u ratnim uvjetima stvoriti vojsku, naoružati je pod embargom na uvoz oružja, ostvariti presudno savezništvo sa SAD-om… Učinio je to velikim dijelom i u suradnji s hrvatskim iseljeništvom, koje je pomagalo i novcem i utjecajem. No projekt povratka iseljeništva ostao je do danas – neizvršen zadatak. Može li Ministarstvo demografije i useljeništva, koje je osnovano na inicijativu DP-a kao manjega Vladina partnera, to promijeniti?

Vrata nikad nisu istinski otvorena

Vrlo jednostavno – to nije pitanje postojanja ministarstva, već pitanje postojanja političke volje. Upravo zbog nedostatka te političke volje, organiziranog i od države poduprtog povratka dijaspore nije bilo, kao primjerice devedesetih u Estoniji ili poslije u Irskoj, gdje su baš povratnici bili pokretači novog razvoja. Bez obzira na to jesu li otišli u ‘svijet‘ zbog peronospore, ekonomskih ili političkih razloga, stare vladajuće strukture hrvatsku su dijasporu uvijek doživljavale kao neprijateljsku. Ili barem kao konkurenta u podjeli utjecaja u politici i u gospodarstvu ovisnom o politici.

Pa čak i u vrijeme stvaranja i obrane države, kada su veze između Hrvatske i iseljeništva bile na vrhuncu, znale su kako od dijaspore uzeti novac, iskoristiti njezin utjecaj i obeshrabriti povratak. Nakon 2000. to se pretvorilo u otvoreno neprijateljstvo, koje je potom prerastalo u hinjeno prijateljstvo. No vrata nikad nisu bila istinski otvorena. Osobito se pazilo da ‘uljez‘ iz dijaspore ne preuzme dio političke moći.

Prisjetimo se samo brutalne difamacijske kampanje koja je vođena protiv predsjedničkoga kandidata Borisa Mikšića (2005.), hrvatsko-američkog poduzetnika koji danas ima vrlo uspješan, izvozno orijentiran biznis (i) u Baranji. Ili uvredljiv i vulgaran napad (tada) premijera Zorana Milanovića na podrijetlo zastupnika Davora Ive Stiera (2013.), koji se u međuvremenu profilirao u rijetko kompetentnoga hrvatskog političara. Ili strast s kojom su gazili kratkotrajnog premijera Tihomira Oreškovića (2016), izrugujući se njegovom hrvatskom jeziku… A primjerice u estonskim vladama na prijelazu stoljeća, u vrijeme razvojnog uzleta, radni jezik često je bio – engleski.

Šansa u promijenjenim okolnostima

Pogled unatrag ne budi nadu da su promjene tog dubinski neprijateljskog odnosa države prema vlastitoj dijaspori moguće. No ipak, možda je šansa u okolnostima koje se mijenjaju. I u Hrvatskoj i među iseljeništvom stasale su nove generacije. A postupno se ipak oblikuje i svijest o razvojnom potencijalu novih iseljeničkih generacija. Politika im je zatvorila vrata. Ali potomci iseljenika pomalo se vraćaju kroz menadžment stranih kompanija. Hrvatska zbog sigurnosti, položaja u Europi i ugodnog življenja postaje sve privlačnija. Malo više od toga može se potaknuti unaprjeđenjem poduzetničke klime (što sve više postaje neizbježna obveza) i otklanjanjem anakronih zakonskih blokada za dobivanje državljanstva pripadnicima novih generacija (što bi bila državna gesta ohrabrenja). I dakako pokazivanjem malo dobre državne volje prema njihovu povratku, u čemu novoosnovano ministarstvo može biti od pomoći. No nije to baš ministarstvo za pokazivanje rezultata, pa i nije iznenađujuće što je Mario Radić (DP) u posljednjem trenutku odustao, prepustivši ga gotovo nepoznatom Ivanu Šipiću.

I kada se vratimo na početak, izgleda da je bilo lakše iz naizgled bezizlazne situacije pobijediti u ratu nego iz naoko izgledne pozicije stvoriti integrirano hrvatsko društvo.

Višnja Starešina/Lider media

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Oglas