Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Prijezir prema Zapadu

Objavljeno

na

Da danas, nakon stoljetnog usađivanja balkanske političko-kulturne matrice u hrvatski mentalitet, moram odgovoriti što se od tog naslijeđa najdublje ukorijenilo, odgovor bi bio: prijezir prema Zapadu.

Taj prijezir koji u sebi sadrži neprijateljstvo prema pravnoj uređenosti, prema sustavu i strukturiranom djelovanju, prema jasnim mjerilima efikasnosti i uspješnosti, nije prisutan samo kod hrvatskih lijevih jugonostalgičara ili desnih hrvatskih ultrasuverenista.

I u onoj deklarativno prozapadnoj političkoj središnjici uobičajeno je SAD smatrati neprijateljem br. 1, nečim najgorim što se svijetu dogodilo.

Osim kad treba zvati upomoć (političku pa i vojnu), kad treba slati djecu na najbolja sveučilišta ili kad se za sebe traži ono mjesto na svijetu koje otvara najveće mogućnosti za uspjeh temeljen na rezultatima vlastita rada. Tada je SAD sasvim O.K.

Što će nam škole?

Na top-listi prezrenih slijedi Bruxelles, kao simbol EU-a. Pa je i u političkoj središnjici normalno sprdati se s bruxelleskim činovnicima (kolokvijalno „ćato“), bruxelleskim salonskim političarima, kao sinonimima za neefikasnost i bavljenje suvišnim procedurama. Nasuprot njima su odlučni domaći politički alfa-mužjaci, koji odlučuju s lakoćom, bez procedure, bez forme i po mogućnosti bez škole.

Izuzetak je dakako kad treba tražiti novac ili posao. E, onda je Bruxelles sasvim O.K. Uostalom, podrazumijeva se da su oni tu zato da nam daju novac. Ljute nas samo te bruxelleske procedure za njihovo dobivanje i nadzor nad trošenjem.

Pitanje je otkud tolika netrpeljivost prema zapadnim obrascima politike i upravljanja u Hrvatskoj, četvrt stoljeća nakon uvođenja višestranačja i državnog osamostaljenja? Fenomen je to zanimljiviji ima li se na umu da je osamostaljenje države sadržavalo i njezin povratak u zapadni političko-kulturni krug, da je Hrvatska odmah htjela u EU, da je to bio jedan od prioriteta koji je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman naveo u svome programatskom govoru pred Saborom 30. svibnja 1990.

A danas, kada je Hrvatska članica EU-a, kad s Andrejem Plenkovićem i njegovom ekipom prvi put dobiva političko vodstvo koje se formiralo (i) u bruxelleskom političkom miljeu EU-a, biti „bruxelleski“ političar u političkom žargonu je sve donedavno značilo gotovo porugu.

Dio nerazumijevanja i pogrešnih očekivanja između političkog Zagreba i političkog Bruxellesa svakako leži i u nekim epizodama iz novije povijesti, počevši već od one prve epizode: Domovinskog rata i državnog osamostaljenja.

Hrvatska je tada doživjela svoje prvo razočaranje u djelovanje EU-a (tada je to još bila EZ): sporost u odlučivanju, nepostojanje jedinstvene politike, slanje europske promatračke misije (kolokvijalno i posprdno – „sladoledari“) umjesto čvrste politike odvraćanja agresora uz realnu vojnu prijetnju, međunarodno priznanje EU-a tek nakon što je Miloševićeva Srbija preko UN-a osigurala nadzor nad okupiranim područjima, uz vrlo realnu opasnost trajne ciprizacije Hrvatske…

Uistinu je točno da bez hrvatske odlučnosti, sposobnosti za improvizaciju i kreativnost, bez onih alfi koji su iz nemoguće situacije dobili rat, ne bi nastala država.

Putinove vježbe

No, postoji i druga strana priče: bez međunarodnog priznanja tog proračunatog i neodlučnog EU-a, koje je zapravo Hrvatskoj dalo međunarodnu državnu legitimaciju, Hrvatska ne bi uspjela dugoročno opstati kao država. Posljedično, u tom se slučaju Putinove srpsko-ruske vojne vježbe danas vjerojatno ne bi održavale s lijeve strane Dunava, već bi to vjerojatno bile rusko-jugoslavenske vježbe s lijeve strane Sutle.

Hrvatska se državna uprava danas vjerojatno ne bi mučila s napornim i bezličnim bruxelleskim procedurama, prikupljanjem kilograma dokumenata za projekte iz fondova, sporim i duboko kompromisnim procesom odlučivanja, s nepostojanjem jasnog vodstva.

Bilo bi sve jasno i personificirano kao u Putinovoj Moskvi ili u Vučićevoj Srbiji, odluke brze, procedure suvišne, s vladajućim mafijom umjesto vladajuće birokracije i sve većim siromaštvom stanovništva.
Nije da se ti orijentalni mehanizmi upravljanja državom nalik ruskom ili srpskom modelu u nas nisu održali. Naprotiv.

Upravo iz njihove ukorijenjenosti proizlazi glavnina hrvatskog prijezira prema bruxelleskim činovnicima i salonskim političarima. Jer, budimo realni, ne usađuje se sustavno prijezir prema bruxelleskoj birokraciji u hrvatsko javno mnijenje zato što su politički Hrvati nezadovoljni efikasnošću europske politike prema Ukrajini, Islamskoj državi, prema energetskim politikama EU-a ili politikama prema digitalnoj ekonomiji. I natprosječno informiran politički Hrvat o tim politikama uglavnom ne zna ništa, niti ga to zanima.

Ono što je hrvatskom političkom establishmentu i pridruženim interesnim lobijima najmrskije kod bruxelleske birokracije jest to što se uz nju teže potkrada državni proračun, taj glavni izvor moći i privilegija u državama u kojima dominiraju orijentalni modeli upravljanja.

Naravno da se krade posvuda i da korupcije ima posvuda. Ali ta bruxelleska birokracija ima ugrađene mehanizme nadzora. Pa su tako vrlo brzo naučili kako varaju stare političke strukture iz novih država članica, doktorirali korupciju vezanu uz stare prosovjetske lobije na Bugarskoj, Rumunjskoj…

Posrnuli političari

U Hrvatskoj je prvi na bruxelleskoj birokraciji politički posrnuo bivši ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina. Sljedeće epizode s novim likovima se očekuju…

Uspješnost Plenkovićeve Vlade ovisit će zato umnogome o tome u kojoj će mjeri bruxelleske modele upravljanja uspjeti prenijeti u Hrvatsku, postaviti upravljanje državom kao uređeni sustav i afirmirati pravnu državu. Naizgled, imajući u vidu naslijeđenu strukturu i običaje, to izgleda kao nemoguća misija. Ali mali pogled unatrag, od preuzimanja HDZ-a i početka izborne kampanje do današnjeg formiranja nove Vlade, pokazuje u kojoj su mjeri ti bruxelleski modeli političkog upravljanja superiorni onim orijentalnim, samo ako dobiju pravu priliku za primjenu.

U samo tri mjeseca Plenković i suradnici značajno su promijenili stranku, dobili izbore, izabrali logičnog strateškog partnera (Most), tehnički superiorno vodili pregovore o formiranju Vlade pridobivajući širok krug podupiratelja bez one najprostije političke trgovine, eliminirali iskusne političke trgovce iz igre, a da pritom nisu ušli ni u jedan izravan sukob, politički odrubili ni jednu glavu. Unatoč iznimnim podmetanjima i opstrukcijama ljubitelja orijentalnih modela.
Pritom je Plenković još i učvrstio autoritet u stranci, počeo graditi autoritet u državi. Doduše, neki su se putem ubijali međusobno ili su se ubijali sami, ne razumijevši uopće pravila nove političke utakmice, treći će otpasti na kriterijima…

Sustav, uključivost, provedba programa i podređenost cilju temelji su te nove „bruxelleske“ politike u Hrvatskoj. Uspije li još novo vodstvo u taj „bruxelleski“ sustav uključiti i onaj hrvatski talent za improvizaciju, onu alfa energiju koja može sve napraviti, ali ništa zadržati i održati, koja može u nemogućim uvjetima stvoriti državu u ratu i umalo je izgubiti u ležernim uvjetima u miru – promjene neće trebati prizivati. To će biti promjena.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pero Kovačević: KAZNENA PRIJAVA UDRUGE DOMINO ILI PUCANJ U NIŠTA

Objavljeno

na

Objavio

Svi mediji u Hrvatskoj su danas „zdravo za gotovo“ i naravno senzacionalistički prenijeli vijest kao je udruge Domino podnijela DORH-u kaznenu prijavu protiv udruge U ime obitelji i njezine čelnice Željke Markić , zbog kaku kažu sumnje da su počinili subvencijsku prevaru u slučaju dodjele trogodišnje institucionalne potpore koju im je dodijelila Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.

Budući se novinari i urednici medija, koju su prenijeli ovu vijest na senzacionalistički način nisu držali profesionalne etike i profesionalnog postupanja( što pravila struke nalažu), čak što više našli za potrebnim provjeriti i pravnike upitati o utemeljenosti ove prijave, red je da ipak netko ukaže i analizira ovu prijavu i neodgovorno postupanje.

Evo kratke pravne analize o utemeljenosti ove kaznene prijave:
Udruga Domino, navodi kao temeljni krimen, tvrdi da među propisanim uvjetima za prijavu na natječaj spomenute zaklade stoji uvjet da se “protiv osobe ovlaštene za zastupanje udruge ne vodi kazneni postupak i da se dokaz dostavlja prije potpisivanja ugovora.

Dalje u kaznenoj prijavi drže da se protiv Željke Markić vodio kazneni postupak, a nevođenje kaznenog postupka protiv osobe ovlaštene za zastupanje udruge bio je uvjet za ostvarivanje sredstava.

Naravno da nitko od novinara i medija od Hine na dalje nisu bar nekog pravnika pitali što misli o tome.

Naime,točno je da se protiv Željke Markić vodi kazneni postupak ali ne po službenoj dužnosti već temeljem privatne tužbe.

Također bi autori ove „senzacionalističke vijesti“ trebali znati kako se Uvjerenjem da se ne vodi kazneni postupak potvrđuje da se protiv vas pred općinskim i županijskim sudom ne vodi kazneni postupak za kaznena djela koja se progone po službenoj dužnosti .

Udruga Domino u svojoj je kaznenoj prijavi krivo protumačila uvjete natječaja jasno definirane od strane Nacionalne zaklade i Vladinom Uredbom o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge (NN 26/2015). Navedeno se može vidjeti u tekstu tog natječaja.

Valja znati kako je Domino za organizaciju Queer Zagreb festivala i svoje druge projekte posljednjih godina dobila više od 5 milijuna kuna javnog novca, između ostalog i kao korisnik sredstava Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva – može se očekivati da je odlično upoznata sa činjenicom da je jedan od uvjeta za dobivanje javnih financijskih sredstava dokaz da se protiv odgovorne osobe udruge ne vodi kazneni postupak vezan za financije, što je definirano člankom 5 odgovarajuće Uredbe.

Iz svega je jasno da se uvjeti natječaja ne odnose na privatne tužbe, što je logično, jer bi u suprotnom udruga Domino ili bilo tko drugi mogao privatnim tužbama onemogućavati djelovanje osobama, a onda i udrugama s čijim se stavovima i djelovanjem ne slažu.

Prema tome,kaznena prijava udruge Domino je pucanj u prazno i sačinio ju je netko vrlo skromnog pravnog znanja ili je riječ o namjeri .

Udruga Domino tražo od DORH-a postupanje i otvaranje istrage temeljem njihove kaznene prijave.

Valja napomenuti da bi DORH u sklopu svog postupanja mogao bez dvojbe utvrditi da je u ovom slučaju riječ o lažnom prijavljivanju počinjenja kaznenog djela i pokrenuti postupak protiv podnositelja kaznene prijave.

Pero Kovačević / Kamenjar.com

U ime obitelji: LGBT udruga Domino krivo protumačila natječaj i lažno optužila Željku Markić i UIO

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvatska je Bosni i Hercegovini uvijek bila prijatelj, ali priznaju li to i bošnjačke elite?

Objavljeno

na

Objavio

Republika Hrvatska i Hrvati iz Bosne i Hercegovine nikada ni jednim svojim postupkom nisu narušili cjelovitost Bosne i Hercegovine kao države.

Sve što su htjeli i na čemu i danas ustrajavaju, jeste ravnopravnost hrvatskoga naroda u ovoj zemlji, njegova suverenost, jednakopravnost i konstitutivnost na svakom pedlju teritorija, uz načelno i stvarno uvažavanje istih takvih prava i za druga dva naroda.

To smo ovih dana čuli i od naše predsjednice koja je upravo sinoć završila dvodnevni posjet ovoj zemlji. I bez ikakve sumnje, riječ je o konzistentnoj politici koja se ni u čemu nije promijenila od 1992. godine do danas, ma tko što mislio i govorio o tomu.

No, razumiju li to i muslimansko-bošnjačke političke elite u BiH i gledaju li istim očima na ovu (po meni) neoborivu i lako dokazivu činjenicu?

Ovoga puta neću ponavljati one stare i dobro poznate argumente o svemu što su Hrvatska i Herceg Bosna učinile u obrani BiH i njezine opstojnosti, pa i glede pomoći muslimansko-bošnjačkom narodu tijekom rata (uključujući naoružavanje, materijalnu pomoć svake vrste, zbrinjavanje desetaka tisuća njihovih izbjeglica, oslobađanje velikih prostora zaposjednutih od srpskog agresora, deblokada bihaćke enklave itd., itd.).

Želim progovoriti o nekim pojavama koje se uglavnom prešućuju, jer sam uvjeren da time što ćemo „smeće“ gurnuti pod tepih ništa ne dobivamo – ni mi Hrvati, ni BiH ni bošnjačko-muslimanski narod.

Za početak pitanje: Je li itko ikad čuo (od 1992. godine do danas) da je bilo tko relevantan (od političara iz državnog vrha, saborskih zastupnika, predstavnika parlamentarnih stranaka ili uglednih intelektualaca) iz redova hrvatskoga naroda – kako u Republici Hrvatskoj tako i u BiH, Bošnjake-muslimane nazvao „nepostojećim narodom“, „fašistima“, „nacistima“, „balijama“, „zločincima“, „poturčenjacima“, je li ih ikad optužio za „genocid“, „etničko čišćenje“, „udruženi zločinački pothvat“, „podjelu BiH“?

Je li se to ikad dogodilo?

Nije. Tvrdim da nije, odgovorno i rezolutno! Ili barem ja ne znam ni za jedan takav slučaj i jako bih volio da mi netko navede kad, gdje, tko i što je u tom smislu govorio, ako misli drugačije.

Dakle, nikad nitko RELEVANTAN među Hrvatima (ostavimo medije i društvene mreže po strani) nije nikad prosipao mržnju prema bošnjačko-muslimanskom narodu, negirao njegov identitet i teško ga optuživao za bilo što.

A je li to radila druga – bošnjačko-muslimanska strana?

Dašta. Itekako da jeste.

I to, nažalost, predvođena današnjim članom Predsjedništva BiH iz redova ovog naroda, Bakirom Izetbegovićem koji je izgovorio takve gadosti i laži da čovjek jednostavno ne može povjerovati kako je to izašlo iz usta političkog lidera jedne nacije.

Bilo je svega: od negiranja Hrvata kao naroda (tvrdnji da je to „nepostojeća nacija“!?), do optužbi kako je riječ o „ustašama“, „fašistima“, „nacistima“, „sljedbenicima NDH“, žigosanja bosansko-hercegovačkih Hrvata kao onih koji su sudjelovali u „zločinačkom poduhvatu“, stigmatiziranja Herceg Bosne kao „zločinačke tvorevine“, objeda da su nad „Bošnjacima“ od strane Hrvata izvršeni „genocid“ i „etničko čišćenje“, sve do monstruoznih kleveta vezano za „agresiju Republike Hrvatske na BiH“ i „planova o podjeli BiH“).

Bakir Izetbegović potrudio se da sve dodatno „začini“ i svojim lupetanjima o tomu kako je njegov otac Alija državu „ostavio u amanet“ današnjem turskom predsjedniku Erdoganu i sličnim bedastoćama kojih je na nesreću bilo toliko da ih je teško sve i spomenuti.

I čemu je služila ta prljava kampanja?

Nažalost, samo jednom cilju: stvaranju dimne zavjese iza koje se odvija planski proces posvemašnjeg obespravljivanja i svođenja na nacionalnu manjinu, te stvaranja uvjeta za konačno i potpuno „brisanja“ Hrvata s njihovih  autohtonih životnih prostora i pretvaranje BiH (ili za sada barem Federacije, jer teško da Bakir išta može „republici srpskoj“) u muslimansku etničku državu, a sve pod krinkom „građanske“ opcije.

Dakle, jedna panislamska ideologija (koju je definirao još Alija Izetbegović prije 30 godina u svojoj „Islamskoj deklaraciji“), danas se pokušava ostvariti pred našim očima.

I to vidi svatko tko želi vidjeti i nije slijep. Da nije tako, zar bi postojali takvi otpori vezano za Izborni zakon, gdje se Hrvatima niječe pravo izbora vlastitih političkih predstavnika, iako im to jamči Ustav BiH i Daytonski sporazum?

Sve se to odvija u vrijeme ubrzane islamizacije BiH naseljavanjem muslimanskog elementa iz islamskih zemalja – pri čemu se doseljenicima mimo zakona i protupravno prodaju nekretnine i zemljište u trajno vlasništvo!

Kako bi se ostvario upravo taj koncept islamizacije, Bakir Izetbegović i njegovi islamisti dižu zaglušnu buku optužujući Hrvate za sve i svašta, iako je svakomu tko je pri zdravoj pameti jasno kao dan, da najmalobrojniji narod u BiH koji je činio 17,30% u ukupnom stanovništvu (po službenom popisu iz 1991. godine) nikako nije mogao niti može diktirati odnose u toj državi, a kamo li etnički je čistiti.

Danas se s istim žarom baca ljaga na hrvatski narod u BiH kao i 1993. (kada su ga Alija Izetbegović, Sefer Halilović i ostali politički i vojni dužnosnici muslimanskog naroda u međusobnim prepiskama i razgovorima uobičajeno nazivali „ustašama“ – a ne narodnim imenom) i on je opet dežurni krivac!

Do kada će to biti tako?

Jesu li muslimani dijelili BiH? Jesu li u tom smislu imali dogovore sa Srbima? Je li Alija nudio dr Franji Tuđmanu zapadnu Hercegovinu i još neka područja u dva navrata? Je li „Armija BiH“ napala Hrvate u središnjoj Bosni nakon što je potisnuta od Srba iz istočne Bosne i Posavine? O svemu tomu svjedoče samo suradnici Alije Izetbegovića (Sefer Halilović, Muhamed Filipović i drugi).

Ako je 3 i pol puta više Hrvata protjerano sa svojih područja (172.000) nego muslimana sa svojih (50.000), TKO JE NAD KIME VRŠIO ETNIČKO  ČIŠĆENJE?

Tko je ubio preko 1.600 Hrvata u srednjoj Bosni i odsjekao 400 hrvatskih glava? Tko je zatvorio i mučio 14.444 hrvatska logoraša u 331 muslimanskom logoru u kojima je ubijeno njih 632? Zašto su pripadnici „Armije BiH“ zajedno s mudžahedinima počinili masovne zločine u Dusini, Grabovici, Križančevom selu, Zenici, Mostaru, Foči, Bikošima, Doljanima, Buhinim kućama, Bugojnu, Lužanima, Miletiću, Uzdolu, Trusini, Vitezu, Travniku, Busovači, Zubićima, Žepču, Konjicu i na brojnim drugim mjestima?

Od 775.895 Hrvata koliko ih je po popisu tamo bilo 1991., danas je preostalo u najboljem slučaju oko 400.000, što znači da su gotovo prepolovljeni, ali su i dalje izloženi prljavoj kampanji s očitim ciljem da se započeto etničko čišćenje koje su „Armija BiH“ i mudžahedini započeli i jesen 1992. godine nastavi i dalje, samo drugim metodama – uskraćivanjem prava i stalnom presijom optužbi za „ratne zločine“ prema pripadnicima HVO-a i političkim dužnosnicima iz ratnog razdoblja.

U cijeloj toj priči, jedini „anđeli“ i „nevinašca“ su muslimani.

A tako nije niti može biti. Jer, SVE SE ZNA, sve je zapisano, snimljeno, dokumentirano i Hrvati šutjeti neće, niti se miriti s ponižavajućim položajem u koji ih se želi dovesti.

Jedna nepravda rađa drugu, svaka isključivost izaziva reakciju, na nasilje u bilo kojem obliku mora se odgovoriti obranom svojih neotuđivih prava i sloboda.

To jednako vrijedi za sve narode, pa i Hrvate. Bilo to nekomu milo ili ne.

Što prije u Sarajevu shvate kako kad se radi o neotuđivim pravima naroda nema ekskluzivizma i kako za svakoga od njih u jednakoj mjeri vrijede univerzalna načela nacionalne slobode i ravnopravnosti, to bolje.

 

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari