Pratite nas

Gost Kolumne

Višnja Starešina: Problem s migrantima pred eskalacijom, a Hrvatska okreće glavu

Objavljeno

na

Hoće li migrantski val koji postaje neizdrživ za Veliku Kladušu i Bihać biti vraćen onamo odakle je stigao – prema Sarajevu, uz afirmaciju pravne države i nalaženje načina da se pomogne ljudima kojima je to potrebno u skladu sa zakonima i vodeći računa o vlastitoj sigurnosti. Ili će Hrvatska ‘nevidljivo’ propuštati migrante prema zapadnoeuropskim zemljama, odakle će nam se vrlo brzo vratiti kao destabilizacijski ‘hot spot’!?

Ako vjerujete hrvatskim institucijama i vijestima glavnostrujaških medija, hrvatska granična policija čvrsto drži pod nadzorom hrvatske granice i uspješno odolijeva pritisku migranata iz BiH, poput onoga najvidljivijega na graničnom prijelazu Maljevac. Premijeru Plenkoviću i njegovu ministru unutarnjih poslova u interesu je održavati takvu sliku jer ona podupire hrvatske ambicije o skorašnjem ulasku u sustav Schengena.

Ne mogu si pomoći, ali ja ipak više vjerujem svojim očima, svojim prijateljima i znancima, njihovim očima i spoznajama. A one kažu da su skupine migranata koji se nastoje dočepati slovenske (schengenske) granice, a onda Zapadne Europe, svakodnevica u Karlovačkoj županiji, osobito u Lici, Gorskom kotaru i dugoreško-ozaljskom području, zatim u Istri, oko Samobora…. Također kažu da su na svoje oči vidjeli da je aktualni migrantski prosvjed na bosanskohercegovačkoj strani graničnog prijelaza Maljevac samo predstava tijekom koje nekoliko stotina metara niže migranati vrlo organizirano, čamcima preko rijeke Gline, prelaze u Hrvatsku i zatim opet organizirano preko Kupe, Korane, Mrežnice, Žumberačkoga gorja i Plešivice uhodanim putovima dolaze do slovenske granice, gdje ‘nestaju’. Dok ih hrvatska policija čeka na mostovima, oni putuju čamcima.

Na rubu pucanja

Za one koji su sve to vidjeli na licu mjesta nema nikakve sumnje da organizirani dolazak migranata u Bihać i Veliku Kladušu, uz hrvatsku granicu, ima prešutnu organizacijsku potporu sarajevskih institucija, da netko vrlo izdašno financira njihov put u Europu, da su priče o ženama i djeci samo medijski ‘bomboni’ jer su devedesetak posto putnika muškarci, vojno sposobni, gotovo stopostotno bez ikakvih dokumenata o identitetu, da dolaze iz islamskih država od Pakistana i Afganistana preko Sirije i Iraka do Alžira i Nigerije.

Vjerujem onima koji su svojim očima vidjeli i gledaju da je situacija u Bihaću, Kladuši i okolici na rubu pucanja, da se domaće stanovništvo, mahom bošnjačko, osjeća sve ugroženije od tako velikog broja pridošlica, da ono što se možda prije tri-četiri mjeseca činilo kao izvor lake zarade – trgovina, najam soba, pa i pripomoć u ilegalnom prelasku granice – danas postaje ozbiljan sigurnosni problem. Nakon što padne mrak, kažu ljudi, migranti vladaju njihovim mjestima. Vjerujem i Muji Koričiću, novoimenovanom policijskom komesaru Unsko-sanskoga kantona, kad kaže da samo u tom kantonu trenutačno boravi oko četiri tisuće migranata i da je u posljednja četiri mjeseca evidentirano čak 250 kaznenih djela, od pokušaja ubojstva, silovanja, teških krađa i krađa automobila do provala. Vjerovala bih mu da je spomenuo i veće brojeve.

Destabilizacijski ‘hot spot’

No gotovo je nevjerojatno koliko hrvatska državna politika okreće glavu od tog problema koji će uskoro eskalirati. Milanovićeva je vlada s Angelom Merkel prije tri godine pozivala migrante da samo dolaze i prolaze granice, da za njih europski zakoni ne vrijede.

Zagovarala sam i tada drukčiji pristup: najprije nadzor nad vlastitim granicama, a onda pomoć onima kojima je potrebna koliko je moguće. I upozoravala na ono što se danas već događa: na promjenu zapadnoeuropskih društava i političku radikalizaciju. Ali, priznajem, Milanovićeva je vlada barem imala jasno stajalište o migrantima. Potpuno suprotno mome, ali jasno. Još u to vrijeme Hrvatska je dobila žicu na svojim zapadnim šengenskim granicama (Mađarska, Slovenija) koja će se svakim danom, kako se politika ‘otvorenih vrata’ pokazuje pogrešnom, sve više učvršćivati, a zajedno s njom tone i njezina glavna promotorica, kancelarka Merkel. Novi korak prema tome napravljen je je na lokalnim izborima u Hessenu.

Postupanje u aktualnoj migrantskoj krizi bit će jedan od važnih čimbenika koji će odrediti geopolitičku budućnost Hrvatske – uza stabilnu, ali konzervativnu Srednju Europu ili uz razbarušeni i vječno nestabilni Zapadni Balkan.

Zato je vrlo važno kako će se rasplesti ta migrantska kriza uz granicu s BiH: hoće li migrantski val koji postaje neizdrživ za Veliku Kladušu i Bihać biti vraćen onamo odakle je stigao – prema Sarajevu, uz afirmaciju pravne države i nalaženje načina da se pomogne ljudima kojima je to potrebno u skladu sa zakonima i vodeći računa o vlastitoj sigurnosti. Ili će Hrvatska ‘nevidljivo’ propuštati migrante prema zapadnoeuropskim zemljama, odakle će nam se vrlo brzo vratiti kao destabilizacijski ‘hot spot’. Kao što, uostalom, i planiraju oni koji drže ključeve njihovih putovanja.

Višnja Starešina
Lider/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Siroti Carlos došao do ruba litice …

Objavljeno

na

Objavio

Čovjek bi pomislio da jugoslavensko mahnitanje može protokom vremena samo jenjavati. Onda pročita posljednji uradak Drage Pilsela i zaključi da je siroti Carlos došao do ruba litice te, vjerujući u onu Sanaderovu: „Idemo dalje“, zaista zakoračio dalje i… strovalio se u bezdan komunističkog ludila.

Dragi Drago sam piše o svojem novom „bestselleru“; on si, za razliku od Martine Dalić, ne može priuštiti novinara jednog lista koji bi mu napisao knjigu. Pritom pokazuje neke znakove blage na(r)cis(t)oidnosti: „Predstavljajući moj (!) novi roman na tportalu, moj (!) urednik Drago Glamuzina (VBZ) preporučuje (auto)biografsku (!) knjigu ”Povratak Adolfa Pilsela” u čijem je središtu moj (!) otac Adolf…“ Moj, moj, moj, „Me, Myself and I“. Otac mu ima tako lijepo ime, kao onaj arhitekt Loos (1870.-1933.), no ustrajavanje na priči da je bio tjelohranitelj Ante Pavelića otkriva prilično pilselo-centričan pogled na svijet.

„Jesam li ja (!) podsvjesno zapravo cijelo vrijeme, otkako sam 1997. upoznao tatu, želio njega suočiti s Jasenovcem?“ – pita se Carlos. Dakle, antifašistički ustaša (nešto poput inverznog Mesića) svojeg oca koji je navodno bio tjelohranitelj Poglavnika suočava s Jasenovcem, a on ni nitko od antifašističkih istinoboraca se ne usudi javno suočiti s, primjerice, Igorom Vukićem ili još nizom drugih povjesničara baš na temu Jasenovca?

Spominje se potom i „brata“ Branka (nije napisao „moga brata Branka“!), no trebao bi znati, ako je pravi katolik, da je Branko još uvijek s nama, jer je duša besmrtna, ili barem tako tvrde neki „klerofašisti“.

Čemu otac i brat nego izlika da pišeš o sebi: „I od tada mu, mislim, pokušavam pojasniti tko sam zapravo ja. Da sam netko tko je u mladosti spavao pod slikom Ante Pavelića, a danas se ubrajam među prijatelje Ognjena Krausa i Zorana Pusića, koji su prošli petak predvodili naše sjećanje na 80. godišnjicu Kristalne noći, noći koja se spustila i među Hrvate u jamama iznad Gospića, i drugdje naravno, a osobito s jedne i druge strane Save kod Jasenovca.“

„Tata ima tu napast da zaključuje o drugima bez pitanja. To radi cijeli život“ – flaubertovskom preciznošću primjećuje Drago. Valjda će mu biti drago čuti da jabuka ne pada daleko od stabla. Potom opisuje po jungovskom obrascu svoje nesretno djetinjstvo koje se pretače u antifašističko mesijanstvo jer će njegova nova knjiga „razbjesniti novije ustaše, kako ispada, biračko tijelo najdraže poglavnice.“

Na novom broju „Novosti“ naslovnicu čini karikatura Predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović u tango klinču s Velimirom Bujanecom. Međutim, Predsjednika RH nazvati Poglavnikom, ima tu već elemenata za tužbu, ali i kaznenu prijavu.

„Povratak Adolfa Pilsela“ je knjiga koja treba „raskrinkati laž i širiti prostor istine“ jer „ustaška kultura ili Sedlarova ‘kultura’ kultura je laži. Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine. Ali istina ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona se ne može konstruirati i njome se ne smije manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja ne obuhvaćaju stvarnost u punoći njezinih silnica, javlja se potreba za obrazlaganjem i za utemeljenjem.“ Ironija ovih riječi doseže božansku razinu.

Slična se razina pridaje riječima Ognjena Krausa: „Kad ne bismo razumjeli riječi Ognjena Krausa koji aktere vlasti pita: ‘Do kada ćete prodavati čast ove zemlje koja je antifašističkim pokretom oprala obraz od ustaškog pokreta?’, tada bismo izdali ono najkvalitetnije što je Hrvatska dala svijetu – NOB.“

Dakle, najkvalitetnije što je Hrvatska dala svijetu jest Narodnooslobodilačka borba? E onda smo s razlogom tu gdje je smo! A u čemu je onda razlika između NOB-a i Domovinskog rata, jer, ako prihvatimo (KOS-ovu) tezu da je „hrvatska vojska činila zločine nad srpskim civilima“, onda to nije različito od, primjerice, Mesićeve izjave da je na Bleiburgu ubijeno „nešta malo ljudi“?

Zar nije Franjo Tuđman onda postupio baš poput druga Tita i kazao: „Što se tiče onih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja izvan naše zemlje. Ta manjina više nikad neće gledati naše divne planine, naša rascvjetala polja. Ako bi se to ipak dogodilo, trajat će kratko“.

No, gdje je problem? Koji je narod oslobađao borbom koju državu? U NOB-u nepostojeći jugoslavenski narod nepostojeću državu, a u Domovinskom ratu postojeći hrvatski narod postojeću hrvatsku državu.

Zaključno se Drago Carlos Pilsel uvijek, pa tako i ovom zgodom, vraća Bogu, kao najvišoj misli, iznad koje je jedino Jasenovac: „Tata, neka ti ne bude teško ovu knjigu pročitati onako kako slušaš mise na radiju ili moliš krunicu, jer ovo je križni put našeg obiteljskoga razrušenog života. I znaj, ima nade i ima milosti. Jamčim ti to jer ima Boga, Boga koji nas ljubi. I koji je umirao u Jasenovcu.“

Neke ljude dotuče smrt bližnjega, bolest, starost…, a neke očito poraz Ive Josipovića na izborima. Evo zaključka iz prethodnog Pilselovog uratka naslovljenog „Očajni ste zbog KGK? Eh, pa mogli ste imati Josipovića“: „Ivo Josipović nije savršena ličnost, nije osoba bez mane, mislim da je pogriješio što je pokrenuo vlastitu stranku (da se vratio u SDP, danas bi bio šef oporbe), ali je meni bio i ostao osoba upravo prožeta duhom moralnosti. On je izuzetno predan radu, izrazito požrtvovan i iskren u odnosu s ljudima.“

A što reći nego: „Šenuo!“ (razlikovati svakako od Augusta Šenoa!)

L. C./Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Ustavni sud BiH šutnjom o apelaciji Borjane Krišto gura BiH u sve veću agoniju

Objavljeno

na

Objavio

Početkom godine, točnije 12. siječnja predsjedateljica Zastupničkog doma Parlamenta BiH Borjana Krišto podnijela je zahtjev Ustavnom sudu BiH da ocjeni usklađenost članka 8. stav 3 Ustava FBiH “u Domu naroda Parlamenta FBiH bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu”, piše Milan Šutalo/HMS

Ustavni sud BiH odluku o apelaciji Borjane Krišto mogao je donijeti za 5 minuta, jer se radi o članku koji je gotovo identičan članku 10.12. stavak 2. Izbornog zakona BiH  da se iz svakog kantona bira najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin u Dom naroda Parlamenta FBiH ako takav postoji u zakonodavnom tijelu kantona, kojeg je Ustavni sud BiH ocjenio neustavnim, suprotnim nadrkrovljujućem ustavnom načelu o konstitutivnosti i jednakopravnosti naroda, jer omogućava da jedan narod drugome bira predstavnike u Dom naroda, i nakon što ga Parlament BiH u zadanom roku od 6 mjeseci nije izmjenio stavio ga izvan snage.

Da se rukovodio vlastitom presudom da svi niži ustavi i zakoni trebaju biti usklađeni s presudom U-23/14 po apelaciji Bože Ljubića, Ustavni sud BiH bi naložio Parlamentu Federacije BiH da u roku od 6 mjeseci izmjeni članak 8. stav 3 Ustava FBiH, te ga stavio izvan snage ukoliko bi Federalni parlament odbio to učiniti u zadanom roku. Time bi apelacija zastupnice Krišto bila izlišna.

Neshvatljivo odugovlačenje donošenja jedino moguće i logične presude kojom bi spomenuta odredba Ustava FBiH bila proglašena suprotnom Ustavu BiH stvorila je uporište bošnjačkim hegemonistima za odbijanje bilo kojeg modela izmjene Izbornog zakona BiH koji bi osigurao da u Klubove Hrvata, Bošnjaka i Srba Federalnog doma naroda budu izabrani legitimni predstavnici ta tri naroda, što zahtjeva presuda Ustavnog suda BiH.

Podsjetimo, Bošnjaci su u još aktualni Dom naroda  Parlamenta FBiH izabrali , uz cijeli bošnjački Klub i četvoricu izaslanika u Klub Hrvata, tri četvrtine srpskog kluba i cijeli Klub Ostalih, što im je omogućila, od kraja prošle godine neustavna, a od sredine ove godine i nevažeća, odredba Izbornog zakona BiH. Bošnjačke stranke, razumljivo,  žele zadržati status quo, jer im zahvaljujući nametnutim amandmanima na Ustav FBiH omogućuje da s jednom trećinom (šest) izaslanika u svakom od nacionalnih klubova izaberu izvršnu vlast u FBiH, predsjednika i dva dopredsjednika FBiH te federalnu vladu, bez stranaka koje su izabrali Hrvati i tako hrvatsko-bošnjački Federaciju pretvore u bošnjački entitet. Taj plan već su provele u dva mandata kroz vlast “Alijanse” i “Platforme” i tog luksuza se, očito, ne žele odreći.

Sve dok postoji članak 8. stav 3 Ustava FBiH bošnjačke stranke insistirat će na tome da se iz svake županija bira najmanje jedan izaslanik svakog konstitutivnog naroda, iako je jasno da je taj članak u suprotnosti s presudom Ustavnog suda BiH koji je istu takvu odredbu Izbornog zakona izbrisao kao neustavnu. Svako riješenje koje je u skladu s presudom Ustavnog suda BiH oni će proglašavati diskriminirajućim, fašističkim, rasističkim, udarom na Ustav FBiH, rušenjem Federacije… sve dok Ustavni sud BiH ne presudi po apelaciji Borjane Krišto- na jedino mogući način- da članak 8. stav 3 Ustava FBiH proglasi suprotnom Ustavu BiH, jer se radi o članku gotovo identičnom članku 10.12. stavak 2. Izbornog zakona BiH kojeg je isti taj Ustavni sud BiH proglasio neustavnim. Svakom drugačijom presudom Ustavni sud BiH poništio bi vlastitu presudu po apelaciji Bože Ljubića i definitivno izgubio svaki kredibilitet i autoritet.

No ključno pitanje je zbog čega Ustavni sud BiH ni nakon devet i pol mjesci ne donosi presudu o nečem o čemu se presuditi može za pet minuta. Motivi ustavnih sudaca, među kojima su po dva Bošnjaka, Hrvata i Srbina i tri stranca nisu poznati, no posljedice jesu -produbljivanje ustavne krize i nastavak agonije. Teško se oteti dojmu da je određenim centrima moći upravo to cilj.

Milan Šutalo/HMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari