Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Profesionalci Stranke i Partije trče u veliku koaliciju

Objavljeno

na

Veliki trud ulažu sive eminencije hrvatske politike, tzv. profesionalci, kao preživjela ruka komunističke duboke države, kako bi nam objasnili prednosti velike koalicije. To je ona koalicija koja ostaje kada današnji HDZ i SDP napokon zaigraju otvorenim kartama, uguše svoje prigodne političke satelite slijeva i zdesna, koje su sami prigodno proizvodili, kada zajednički integriraju one najdragocjenije “profesionalce” i svoje istinske mentore iz HNS-a – pola HDZ-u, pola SDP-u. I kada se napokon ponovno spoje u političko jedinstvo. Divno kao nekad.

“Profesionalci” su dugo pripremali taj trenutak ponovnog ujedinjenja Stranke i Partije. Ali nije bilo lako. U Hrvatskoj je ipak postojalo izvjesno povijesno pamćenje o Partiji, o komunizmu, o odnosu prema hrvatskoj državi… I ma koliko se u međuvremenu iznutra ispreplele Stranka i Partija, politički je riskantno bilo zazvati veliku koaliciju. Zato su ti apeli bili oprezni, testirali raspoloženje, odlagali veliko ujedinjenje za sljedeći izborni ciklus…

Povijesni zaborav

Danas se zaigralo otvorenim kartama. “Profesionalci” Stranke i Partije spremni su uložiti mnogo u obnovu velikog jedinstva.
Andrej Plenković je simbolično, kao svoj ulog u zajedništvo, prinio Partiji cijelu Stranku namećući im Istanbulsku konvenciju kao test za dokazivanje progresivnosti. I načitanosti. Već pomalo zaboravljeni partijski ideolog i prosvjetitelj Željko Jovanović uzvratio je ovih dana Stranci naizgled velikom političkom žrtvom. Kaže, njemu bi bilo super da se kao dan državnosti ponovno obilježava 30. svibnja, dan kada je 1990. konstituiran prvi višestranački Sabor. On je tad bio izabrani kandidat komunističke omladine.

A kroz obrazovnu reformu, na koju, kako kažu upućeni, Jovanović i danas preko svojih kadrova ima presudan utjecaj, bivši ministar obrazovanja će se potruditi za povijesni zaborav. Da se zaboravi kako je prije tog dana Hrvatska bila pod komunističkom projugoslavenskom upravom, da je sustav bio totalitaran, da su se hrvatski komunisti opirali višestranačju sve dok nisu pali svi komunistički bastioni u Europi (osim Rumunjske). Da se zaboravi da su uoči konstituiranja prvog višestranačkog Sabora blagonaklono pustili JNA da razoruža hrvatsku teritorijalnu obranu. Da je uoči glasovanja o deklaraciji o državnom osamostaljenju 25. lipnja 1991., koji se danas obilježava kao Dan državnosti, Jovanović zajedno s drugovima iz SDP-a napustio sabornicu. Jer, u deklaraciju nije uvrštena obveza da se usporedno s odlukom o samostalnosti pristupi dogovoru o novoj jugoslavenskoj konfederaciji.

Kao svoj ulog u veliku koaliciju, Željko Jovanović nudi Stranci njezin željeni dan državnosti, ali bez povijesnog pamćenja. Baš kao i dosad, monopol nad povijesnim pamćenjem zadržali bi “profesionalci” Partije, ma koliko koalicija bila velika. Jer velika koalicija je moguća jedino ako “profesionalci” Partije kontroliraju i diktiraju povijesno pamćenje. Ma koliko se i sama trudila oko zaborava, Stranka je tu ponekad sentimentalno popustljiva.

No cijela ta žurba oko velike koalicije nije dakako uvjetovana odnosom prema povijesnom sjećanju. Povijesni zaborav je samo politički uvjet da bi se ta koalicija mogla prikazati kao spas. Razlozi za žurbu leže drugdje. Prvi i žurni razlog je uspjeh inicijative “Narod odlučuje” i onih 397.024 potpisa građana za provedbu referenduma o promjeni izbornog sustava, usprkos opstrukciji Stranke i Partije. To su u svojoj naravi potpisi protiv “profesionalaca”, tih vječitih upravljača Strankom i Partijom.

Promjene sustava

Ma koliko dugo ministar Lovro Kuščević brojio te potpise, a najavio je da bi to moglo potrajati i pola godine, ma kako o ustavnosti referendumskih pitanja odlučio Ustavni sud sastavljen po koalicijskom načelu red Stranke – red Partije, uz poneku iznimku, ma kakve mehanizme za zaustavljanje referenduma prizvala revolucionarna Sabina Glasovac – Stranka i Partija će morati promijeniti izborni sustav, učiniti ga vjerodostojnijim u promicanju demokratskih izbornih načela. Baš kao što je nekoć Partija bila duhom vremena prinuđena raspisati višestranačke izbore. I što se budu više opirali, imat će više naroda protiv sebe. U tim promjenama neće moći izostaviti dopisno glasovanje, odnosno izbaciti iz izbornog procesa onih 375 tisuća hrvatskih birača koje su svojim klijentelizmom posljednjih godina potjerali da potraže egzistenciju izvan Hrvatske. I poslije izbora možda neće imati dovoljno ruku za veliku koaliciju.

Drugi razlog koji požuruje “profesionalce” u veliku koaliciju je Agrokor. Afera Borg je samo vrh ledenog brijega hrvatskog klijentelizma. Agrokor je godinama bio paradigma bolesne sprege politike i biznisa u ortačkom kapitalizmu. To bi se trebalo pokazati kroz sudske procese, nakon izvjesnog izručenja Ivice Todorića. I ma koliko hrvatsko pravosuđe bilo pod nadzorom “profesionalaca”, istinu o hrvatskim poslovno-političkim ortaštvima će biti teško sakriti. Osobito uz razbuđeni narod i prisutnost stranih igrača u slučaju Agrokor. “Profesionalci” pokušavaju maksimalno zatvoriti i iskontrolirati taj proces kroz veliku koaliciju. Ali to je postalo prozirno i sve više izgleda kao pokušaj da se zaustavi vrijeme. Kao da goli “profesionalci” trče počasni krug.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HRSTIĆ: Je li marakeški sporazum za RH obvezujući ili mu samo trebamo biti ‘predani’?

Objavljeno

na

Objavio

Migracije nisu ljudsko pravo, kaže ministar Davor Božinović u posljednjem intervjuu za Jutarnji list. No, to je samo jedna u nizu interpretativnih izjava otkako je ova Vlada odlučila prihvatiti marakeški sporazum. Božinovićev govor u Marakešu također je zapravo bio – interpretativna izjava.

“Kompakt ne stvara pravne obveze na bilo koji način, ne traži uspostavljanje međunarodnih zakona niti dodatno interpretira postojeće međunarodne sporazume ili obveze, niti uspostavlja ljudsko pravo na migracije”, dio je govora ministra Davora Božinovića na engleskom jeziku.

Ministar policije je, dakle, samim svojim prisustvom “potpisao” kompakt u Marakešu, ali se od njega odmah i ogradio. Zanimljivo je da u hrvatskoj verziji govora – te rečenice uopće nema. Kao interpretativna izjava može se shvatiti i novi prijevod kompakta.

Premijer Andrej Plenković je odlučio biti kreativan: “Rečenica u kojoj stoji da kompakt ‘nije pravno obvezujući’ prevedena je tako da je izbačena riječ ‘pravno’. U hrvatskoj verziji, dakle, sporazum uopće ‘nije obvezujući'”.

Na pitanje kako to Marakeški kompakt može biti posve neobvezujući kad u njemu 46 puta piše ‘obvezujemo se’, Plenković je riješio tako da je u novom prijevodu 46 puta umjesto “obvezujemo se”, 46 puta napisao – “predani smo”.

“Čini mi se da je riječ o engleskoj riječi commitment, što ne znači obaveza nego predanost, a to je nešto sasvim drugo”, tumači Plenković.

To solomonsko rješenje sasvim sigurno ne pokriva puno značenje engleskog izvornika. No, za Plenkovića se nastavlja shizofrena situacija – ako želi u Schengen do svojeg predsjedanja EU – mora istovremeno olabaviti odnos prema migrantima i pojačati obranu najdulje vanjske granice Unije.

S jedne strane i dalje će ga optuživati da potpisuje otvaranje granica armiji migranata, a s druge strane da hrvatska policija čak i grubom silom vraća izbjeglice s granice.

No, s prvim snjegovima, na granici s BiH slijedi zatišje.

“Sad je hladno, imam obitelj, još jednu mlađu sestru, za nas je nemoguće da 10-11 dana pješačimo kroz Hrvatsku po snijegu. Tako da sad ne možemo ponovno pokrenuti našu igru, čekamo da vrijeme bude bolje, možda tri-četiri mjeseca, a kad se vrijeme popravi onda ćemo ponovno preko granice”, priča Rohllah Mohammadi iz Afganistana.

A njihova igra je – izbjegavanje zakona i ilegalni prolaz kroz Hrvatsku. Ovi momci ipak nisu zapeli u prijevodu, već u snijegu.

No, ni u BiH ne bi mogli dugo izdržati u ovim uvjetima.

“Dakle, plan je da sve šatore zamijenimo s kontejnerima za stanovanje koji dolaze svakog tjedna te da se svi izmjeste u smještaj koji je adekvatan, s grijanjem i svime ostalim”, kaže Dražen Roščić, koordinator međunarodne organizacije za izbjeglice IOM.

Nije pitanje treba li pomoći onima koji se smrzavaju na snijegu. Pitanje je jesu li svi ovi mladi migranti koji su zapeli na hrvatskoj granici – ujedno i izbjeglice.

“Potrebno je pojačati i pojednostavniti pristup proceduri azila svima koji žele zatražiti azil u BiH”, kaže Neven Crvenkovic, glasnogovornik UNHCR-a.

A to vrijedi i za Hrvatsku. Unatoč žučnim lokalnim otporima i odbijanju izdavanja građevinske dozvole, Hrvatska vlada odlučna je u Petrinji sagraditi centar za 500-tinjak azilanata.

No, malo tko traži nužno utočište, svi žele na bogati Zapad. Božinović tvrdi da se na grubosti hrvatske policije žale oni koji azil ni ne traže, već se policiji suprotstavljaju.

Kao što je Božinović naglasio i u govoru u Marakešu – migranti i izbjeglice moraju ostati dva jasno razgraničena problema. Pravo na azil ostaje, pravo na ilegalan prelazak preko Hrvatske – ne.

Ivan Hrstić/N1

Božinović: Zna se što je legitimni i zakonit ulazak u državu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari