Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Rusko proljeće

Objavljeno

na

Zvali je hibridnim, specijalnim ili nekim drugim ratom, ruska proljetna ofenziva na Balkan postala je sasvim javna stvar. Nakon što je prije tjedan dana u Moskvi pred visokim časnicima Stožerne akademije ruske vojske o ruskim ambicijama na Balkanu progovorio šef ruske diplomacije Sergej Lavrov, ovih je dana u studiju banjolučke televizije, u gostima kod Miroslava Lazanskog o njima još izravnije prozborio Oleg Ziza, visoki dužnosnik ruskih obavještajnih službi specijaliziran za Balkan, koji trenutačno djeluje iza prigodne forme Balkanskog instituta za politiku i ekonomiju u Moskvi. Pažljiviji kroničari balkanskih špijunskih afera će ga se možda prisjetiti kao ruske veze generala Ratka Mladića u vrijeme njegova skrivanja pred Haaškim sudom.

KGB na Balkanu

Sasvim otvoreno Oleg Ziza poručuje da je Balkan vječni predmet želja ruske velikodržavne politike. Ma kakva Sirija, ne može to biti kompenzacija, tamo nisu braća. A nije ni gotovo. Crna Gora sa svojim toplim morem je uvijek bila onaj ultimativni predmet želja, dio povijesnog rusko-srpsko-crnogorskog bratstva, a sad je, eto, jednom prijevarom i izdajom povijesnog savezništva (po Olegu Zizi) pred vratima NATO-a. Americi ulazak Crne gore u NATO ne znači mnogo, no Rusiji znači kraj perspektive za izlazak na toplo more, sasvim je otvoren šef moskovskog Balkanskog instituta, kojeg Lazanski razdragano predstavlja kao dugogodišnjeg šefa KGB-a za Balkan.

Doduše, niti ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov nije bio nejasan kada je riječ o ruskim interesima na Balkanu, a niti blag kada je riječ o ulasku Crne Gore u NATO. Čak štoviše, moglo bi se protumačiti i kao prijetnja kad Lavrov pred akademcima Stožerne vojne akademije poručuje (izdajničkom op.a.) crnogorskom vodstvu „neka im Bog sudi“, izražavajući uvjerenje da će se i u Crnu Goru „vratiti vrijeme kada će Crna Gora opet oživjeti u crnogorskim srcima, a ne samo u našim“.

No tjednu između ova dva istupa – Lavrova i Zize – došlo je do novih promjena koje ne idu u prilog ruskoj politici na Balkanu i koje pokazuju slabljenje njezina utjecaja. Na parlamentarnim izborima u Bugarskoj je protivno ruskim očekivanjima i nastojanjima pobijedio Bojko Borisov, prozapadni političar desnog centra.

A američki senat je po ubrzanoj proceduri ratificirao ugovor Crne Gore s NATO-savezom, preostaje još tek potpis predsjednika Trumpa, u čiji promjenu politike prema Rusiji, Rusi sve manje vjeruju (kaže Ziza). Preko svojih medija na Balkanu (primjerice Sputnik Srbija), Rusija šalje poruku o mogućim događanjima naroda u Crnoj Gori.

Sve miriše na obračun za novu podjelu utjecaja na Balkanu, u koju Rusija ulazi sad već bez rukavica. Zapadni analitičari predviđaju da će u tom novom obračunu, oslanjajući se na saveznice Srbiju i Republiku Srpsku, Rusija nastojati proizvesti niz novih kriza na Balkanu, destabilizirati prostor, osobito: sjever Kosova Makedoniju, BiH i Crnu Goru. No ono što je upravo fascinantno u toj novoj ruskoj balkanskoj ofenzivi je totalna javna nezainteresiranost Hrvatske, totalna medijska blokada.

Planovi za Hrvatsku

Kao da pokušaj destabilizacije i ucjene Hrvatske preko Agrokora nije dio te iste ofenzive. Kao da krizu Agrokora nije prvi najavio još 10. veljače ove godine ruski veleposlanik u Hrvatskoj u Anvar Azimov, u odori koja je tako jako podsjećala na vojnu, urešenoj svim državnim odlikovanjima. Poslije je dakako tumačeno kako je to stara službena odora ruske diplomacije, no poruka je primljena.

Kao da deklaracija o zajedničkom jeziku predstavljena ovih dana u Sarajevu nije unaprijed pripremljeni integralni dio tog hibridnog rata i te proljetne ruske ofenzive u kojoj ruski i srpski velikodržavni interese konvergiraju. Kao da ministar Lavrov u svom prošlotjednom programatskom predavanju pred visokim časnicima Stožerne akademije ruske vojske nije vrlo jasno naznačio kakvi su ruski interesi u Hrvatskoj. S Hrvatskom, kaže, želi održavati kontakte na visokoj i najvišoj razini, a imaju i dobrih ekonomskih projekata. Prevedeno: za razliku od odbjegle Crne Gore i državno nedefiniranih Makedonije i BiH, na Hrvatsku će kao članicu EK i NATO-a nastojati svoj utjecaj ostvariti neizravno preko financija, ekonomije, društvenog utjecaja, ucijeniti je ciljanim otvaranjem krize (kao u slučaju Agrokora).

Minimalni efekt koji se želi postići je blokiranje hrvatske uključenosti u rasplet u BiH. Uostalom, Lavrov je u svome programatskom govoru predstavio Rusiju kao zaštitnicu Srba i Hrvata u BiH, od pokušaja ugrožavanja njihovih prava prema Daytonskom sporazumu. Nisam primijetila da je ikoga u hrvatskom javnom i političkom prostoru zainteresiralo, a kamoli začudilo da se Rusija predstavlja kao zaštitnik interesa Hrvata u BiH.

Maksimalni bi učinak ruske politike na Balkanu bio povratak Hrvatske u region, nakon destabilizacije. Uostalom, u kontekstu Balkana Lavrov ne spominje Sloveniju (ona je već odavno pouzdani ruski saveznik u Europi na balkanizaciji Hrvatske), niti spominje Kosovo, čiju državnost Rusija ne priznaje.

No ova velika ruska proljetna ofenziva na Balkan ima i svoju drugu stranu. Kad ministri vanjskih poslova svoja programatska predavanja drže pred vojnom elitom, a obavještajci javno govore o svojim namjerama, ljutnjama na protivnike pa i porazima, to se više može tumačiti kao znak slabosti i umjetnog bildanja samopouzdanja, nego kao znak snage.

Propali atentat

Uostalom, prisjetimo se kako je započela ova posljednja epizoda sučeljavanja Rusije i Amerike, Istoka i Zapada na Balkanu. Bilo je to jesenas u vrijeme parlamentarnih izbora u Crnoj Gori. Pod patronatom ruskih obavještajnih službi, a u izvedbi srpskih ekstremista, planirana je likvidacija Mile Đukanovića, koja je trebala proizvesti izvanredno stanje i zaustaviti ratifikaciju pristupnog ugovora Crne Gore NATO-u u crnogorskom parlamentu. No netko je bio budniji (za pretpostaviti je – SAD), atentatori su uhićeni odmah nakon ulaska u Crnu Goru, a Rusija je uhvaćena u akciji.

Desetak dana kasnije Vladimir Putin smijenio je Leonida Rešetnjikova, dugogodišnjeg šefa RISI-ja, Ruskog instituta za strateška istraživanja, koji je često pokriće ruskih specijalnih operacija u drugim državama. Na njegovo mjesto je došao jedan od Putinovih najbližih suradnika, dugogodišnji šef ruske vanjske obavještajne službe Mihail Fradkov. Ima li se u vidu profil RISI-a (zapravo strateškog centra za vođenje ruskog hibridnog rata) i intenzitet ruskog djelovanja na Balkanu, jasno je koliko se Rusija trudi vratiti utjecaj na Balkanu i koliko je to namjeravala učiniti u vrijeme američkih izbora i uhodavanja nove administracije.

No i ovih dana im se usred velike ofenzive, ukazala nova slabost na vlastitom tlu – u vidu masovnih demonstracija protiv premijera Medvedeva. Uz to ruski hibridni rat na europskom tlu postao je javna stvar, čime su njegovi efekti bitno smanjeni. No bojim se da to nije slučaj u Hrvatskoj u kojoj se deklaracija o zajedničkom jeziku poima kao bezazlena kulturna inicijativa, kriza u Agrokoru kao nezgodno gospodarsko pitanje, u kojoj nikoga ne zanima što govori Lavrov visokim ruskim časnicima… Rusija je vjerojatno preslaba da ostvari svoje ciljeve na Balkanu, ali je dovoljno jaka da ucijeni i destabilizira Hrvatsku, držeći je podalje od raspleta u BiH.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Iseljenička zastava nije ‘ustaška’ ni zabranjena

Objavljeno

na

Objavio

Opet se pojavljuju interpretacije prema kojima su hrvatski iseljenici za svoju zastavu izabrali “ustaški grb”, čiju je verziju Austrija zabranila.

Nakon što su hrvatski iseljenici u Clevelandu (SAD) u nedjelju odlučili da će zastava hrvatske dijaspore za razliku od službene imati povijesni hrvatski grb u obliku štita s prvim bijelim od 25 bijelih i crvenih polja i vitičastim završetkom, a i nakon medijskih interpretacija austrijske odluke o zabrani ustaških zastava, ponovno je aktualizirano pitanje o grbu s prvim bijelim poljem.

Službena i zastava dijaspore

I za iseljenike nema dvojbi koja je službena zastava RH. Stoga su dali na znanje svima u iseljeništvu kako i oni, poput svake županije u Hrvatskoj, imaju svoju zastavu i grb, te su pozvali crkve, škole, klubove… da je istaknu uz službenu zastavu RH. O tome su izvijestili i institucije RH, piše Marinko Jurasić / Večernji list

Izgled službene hrvatske zastave definiran je Zakonom o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika RH. Riječ je jednom od rijetkih zakona koji još od 21. prosinca 1990. nije mijenjan.

Izgled grba ovako je opisan: “Grb Republike Hrvatske je povijesni hrvatski grb u obliku štita dvostruko podijeljen vodoravno i okomito u dvadesetpet crvenih i bijelih (srebrnih) polja, tako da je prvo polje u gornjem lijevom kutu štita crvene boje.”. I tu ne bi trebalo ništa biti sporno. Hrvatski iseljenici imaju pravo na svoju zastavu i njihovo je pravo da je ističu uz službenu zastavu.

Međutim, opet su osvježene priče o tome da je trobojnica s grbom na kojem je prvo bijelo polje “ustaška”, poput one koju je 2016. u Kanadi držala predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kad se fotografirala s iseljenicima. Iako je vlasnik zastave na Facebooku objasnio kako ju je kupio 1990. u zagrebačkoj Nami.

Uistinu, 25. srpnja 1990. takva se zastava zavijorila i ispred zgrade Hrvatskog sabora, te je mnoštvo na Markovu trgu slavilo što je s hrvatske trobojnice uklonjena petokraka i umjesto nje stavljen hrvatski povijesni grb s prvim bijelim poljem.

Na HRT-ovim snimkama vide se takve zastave kao i policajci s kapama na kojima su “ustaški” grbovi, koje su s ushićenjem uz dr. Franju Tuđmana gledali poznate “ustaše” Josip Manolić, Josip Boljkovac, Slavko Degoricija, pa i Stjepan Mesić. To su bili hrvatski službeni simboli do 21. prosinca 1990. kad je donesen Zakon o grbu u kojem je definirano da prvo polje bude crveno.

Naime, tada su još bila svježa sjećanja na bivša vremena kada je grb s prvim bijelim poljem tretiran kao ustaški, s jedne strane, a upravo se na takvim pričama istodobno među iseljenicima zbog zabranjivanja “prvog bijelog polja” uz njega vezivalo hrvatstvo.

Premda u komunizmu svojedobno prvo bijelo polje nije bilo sporno pa se i danas kolekcionarima nude značke s grbom socijalističke Hrvatske s petokrakom i “prvim bijelim poljem” (primjer iz Sombora) ili su zastave s takvim grbom snimljene na smotrama, ili se na faksimilu stranice s ćiriličnim tekstom uz zastave nađe i hrvatska s petokrakom i “ustaškim” grbom.

Zastava NDH sadrži i slovo U

Službena zastava NDH na trobojnici (zašto i ona nije sporna!?) ima prvo bijelo polje u grbu, ali i slovo U.

I Austrija je zabranila takvu ustašku simboliku koja sadrži slovo U, a ne kako je Index, poznat po ustašizaciji i prve službene zastave u neovisnoj i demokratskoj Hrvatskoj, napisao da je šahovnica s prvim bijelim poljem “ustaški simbol”. Taj se simbol nalazi i na austrijskim i mađarskim spomenicima iz vremena kad ustaša još nije bilo, piše Marinko Jurasić / Večernji list

 

Hrvatski iseljenici u Clevelandu usvojili Zastavu i Grb Hrvatske dijaspore

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Javor Novak: Izigrani hrvatski interesi

Objavljeno

na

Objavio

Višnja Starešina:

„Hrvati pod KOS-ovim krilom – Završni račun Haaškoga suda“,
(Avid media i Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb 2017.)

Gospođa Višnja Starešina, diplomirana politologinja, diplomatska pa stalna dopisnica Večernjeg lista pri UN-u u Ženevi, pa posebna izvjestiteljica VL iz Haaga, nezavisna novinarka, djeluje od 2012. do ukinuća i kroz Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon 2. sv. rata, hrvatska je novinarka, publicistkinja i auktorica zapaženih dokumentarnih filmova, rodom iz Općine Ozalj…

Tako u najkraćem teče njezina biografija, kao Kupa njezinim rodnim mjestom. Uz naslove: „Vježbe u laboratoriju Balkan“ (2004. i 2018.), „Haaška formula“ (2005. i 2018.), „Croatian generals are not guilty“ (2011.), „EU u sto koraka“ (2013.), „U škarama Cooperove doktrine postmodernog imperijalizma“ (2013.) te najnovijeg: „Hrvati pod KOS-ovim krilom“ (2017.), ova je zanimljiva auktorica, snimila i dokumentarac „Treći pohod“ (2008.) o infiltraciji Al Kaide u BiH te „Zaustavljeni glas“ (2010.) o kolegi, ali legendarnom, Siniši Glavaševiću (i nagrađena na Danima hrvatskoga filma)…

Nešto više od tristotinjak stranica i sedamdesetak izvora koje je auktorica navela, ne mogu stvoriti okvir za predodžbu o ovoj gusto tiskanoj, ali gusto i pisanoj, a bez dvojbe, krucijalnoj povijesno-analitičkoj knjizi.

Svojim zapaženim i učestalo pretiskivanim kolumnama po raznim medijima te svakako svojim prethodnim knjigama gđa Višnja Starešina odavno je akvarelirala i uokvirila svoj neprijeporni status ne samo prve dame hrvatske publicistike već i ponajboljeg hrvatskog publicista.

U knjizi Hrvati pod KOS-ovim krilom pišući o Haagu, auktorica već s početka donosi istinitu i time jetku konstataciju: „Pravni znalci već iz osnivačkih dokumenata toga suda, mogli su iščitati da je posrijedi politički i obavještajno upravljana međunarodna institucija.“

Kroz jedanaest poglavlja i brojne izvore, sudske zapisnike i knjige, gđa Starešina nam uvjerljivo pokazuje kako su na sudištu izigrani ne samo hrvatski interesi i nacionalna stvar (kako joj se tako rado pjeva) već kako su prije svega krivotvoreni povijesni događaji u Hrvatskoj i naročito u BiH pa su tako i konačni (za povijest) negativni pravorijek/ci poguban/ni po Hrvate s obje strane granice.

Korak po korak, ističući prvenstveno sklonost agresoru i porazno djelovanje Velike Britanije na sud, a zatim i prefriganu pokvarenost obavještajnog vodstva propale Jugoslavije (na čelu s A. Vasiljevićem) agilna nam auktorica slaže mozaik podataka i predočuje etapne podvale Udbe.

Stare Jugoslavenske kontrašpijunaže, koja je odgovornost za ratove u dvije države, s Beograda i JNA, uspjela prebaciti na lokalne općinske čelnike, sporedne a žrtvovane svoje ljude i tako izbjeći korpus odgovornosti za zločine u Hrvatskoj i BiH.

Armija BiH, beogradska je Udba u malom, pa su nasilno supremativni Bošnjaci/Muslimani zločine u BiH i sudili i sude po dvojnim zakonodavstvima/kriterijima. Naravno, na trajnu štetu Hrvata.

Pristup tom ogromnom materijalu, koji auktorica analizira, elaborira i koncentrira u tri knjige (već predstavljene na Hrvatskom katoličkom sveučilištu trilogijom: Formula… Vježbe i Hrvati pod…) je sustavan, uporan i marljiv uradak iza kojeg bismo rekli da stoji cijeli tim od barem deset suradnika – istraživača, a ne sama i jedina auktorica.

Koncizna u izričaju, logična u slijedu, Višnja Starešina našla se ne samo u pravo vrijeme na pravome mjestu već je osjetila i centripetalno vezivo dokumenata, činjenica, povijesnih izvora i argumentiranih tvrdnji više auktora u cijeloj jednoj korištenoj biblioteci izvora.

Još je jedna važna karakteristika auktoričina rukopisa: mirnim tonom, bez suvišnih metafora, bez gorčine ili pejorativa, bez aluzija ili parabola, bez suvišnih duhovitosti i koketiranja s publikom, ostvaruje jednostavnu i otvorenu, a impozantnu i zaokruženu cjelinu. Predstavlja nam životopise ključnih likova, njihove tamne biografije, poznavanje kojih je fundamentalno po razumijevanje svih Haaških (samo prividnih) apsurda.

Kao što uvjerljivo javno istupa tako i piše: glatko, jednostavno utemeljeno i uvjerljivo, uz talent odmatanja priče bez programiranog krešenda. Intenzitet mozaika isti je na početku i kraju, s time da nas kraj (najčešće, osim u slučaju oslobođena tri hrvatska generala) duboko vrijeđa i pogađa.

Hrvatska vlast, svih ovih godina, ne da nije učinila ništa već je radila u korist hrvatske štete. To djelomično, u godinama poslije nasilne predsjednikove smrti, možemo pokušati razumjeti kao zluradost novopridošlih gipsanih političkih kopija (Mesić, Josipović) koje su očekivale rušenje cjelokupnog djela dr. Tuđmana, punu detuđmanizaciju Hrvatske a zatim i povrat u regionalne integracije no svakako: pod beogradsko krilo.

Haaska formula2

Otvoreni nerad državnog odvjetnika Mladena Bajića i čak rad u korist podle univerzalne jurisdikcije Beograda trivijalno je protu-hrvatsko lukavstvo. Dopuštenje Bošnjačko/Muslimanskim sudovima i njihovim tužiteljima da posljednjih godina slobodno vršljaju po svim hrvatskim državnim i ratnim dokumentima i u Sarajevu grade mini Haag u kojem redovito stradavaju doslovno svi čelni ljudi Herceg Bosne, HVO-a i HV-a, i to po različitim zakonodavstvima, strašna je hrvatska veleizdaja, jeziva javno politička šutnja i mučna stvarnost. Diktatura gluha čišćenja palube od svih najzaslužnijih ljudi koji su obranili Hrvatsku i Herceg Bosnu se nastavlja.

Knjiga koja je pred nama materijalni je dokaz auktoričine erudicije garnirane prirođenom ljubopitljivošću i lucidnošću uz pravi osjećaj za kontekstualizaciju. Nizom fakata i pravih pitanja čitatelju je ostavljeno da sam sebi otvori oči i suoči se s pogubnom istinom. Auktorica je ispekla novinarski zanat (i) kroz niz važnih intervjua, koji su također znakoviti i zanimljivi kao i auktoričine kolumne, javni nastupi, dokumentarni filmovi i vrhunske publicističke knjige.

Gospođa Višnja Starešina svojim samopouzdanjem i uvjerljivošću secira svjetske geopolitičke silnice, nacionalne strategije, ustroj, školovanje i djelovanje udbina kadra u totalu blamaže međunarodnoga Tribunala.

Sučeljuje i pokazuje punu nekompatibilnost hrvatskih nacionalnih interesa s onim što je politika u Hrvatskoj odradila i još petokolonaški odrađuje, prema svojim vlastitim ljudima u Haagu ili Sarajevu. Svejedno…

Auktoričino pismo je izvan-literarno, kauzalno, pismohranski postavljeno i jako. Knjiga je s toga prohodna, dodao bih i probodna. Ništa više od potkrijepljenoga, ništa manje od uvjerljivoga, auktoričin je nepisani moto. Kronika je to u konačnici, kad sagledamo velike hrvatske žrtve, hrvatskoga dobrovoljnog političkog ali i moralnog sužanjstva. Pobjednici u ratu, gubitnici u miru. I obojem se vesele…

Kako službena Hrvatska godinama nije reagirala i ne reagira, tu i takvu služinčad, a navodno vlast, sasvim su nadigrali iskusni udbini krojači nastav(a)ka memorandumske agresije. Kako to obično biva, pitanje je što bi u ovom kontekstu u Hrvatskoj pokazao jedan objektivno istražen a banalan trag novca.

Auktorica nadalje pokazuje metode kako je Aleksandar Aca Vasiljević, kao glavni kontra-obavještajac i glavni odgovoran za pokolj iz Vukovarske bolnice (večer prije osvanuo je u srpskim Negoslavcima) postao umjesto prvooptuženog – cijenjen i privilegiran a učestali svjedok Tribunala! Najtragičnije od svega jest to što ta KOS-ova mreža, kako je (s međunarodnim saveznicima i hrvatskim trabantima) izigrala svjetsku pravdu, tako jednako danas drži u pokornosti i (nazovi) hrvatsku politiku. Jesu li ključni dosjei u Beogradu?

Vjezbe u labo2

Na drugoj strani, eksponencijalno juri gospodarsko rastakanje Hrvatske, vijesti su zatrpane trivijalijama, upaljačima i splitskim navijačkim (ili narkomanskim) nasiljem kao kupljenim svastikama za sto kuna. Danima. I na tu medijsko-obavještajnu udicu lijepi se cijeli državni vrh. I osuđuje. Za to vrijeme nitko nije odgovoran za mega-propast Uljanika i Titova Trećeg Maja a država (kako su zgodni) plaća ogromne iznose. A ne svi mi. I hrvatsko školstvo i zdravstvo, primjerice.

Sanader će pasti u zastaru kao Manolić, kao Boljkovac, kao što je zatvoreno iskapanje Titove mnoštvene jame kod Pedagoške akademije u Zagrebu, tako je isto „zastarjela“ pljačka INE prije Sanadera, pljačka pa prodaja Plive, pljačka Rijeke i pogodovanje luci Kopar, tako se ne piše (osim Hrvatskoga tjednika) o pljački Jakovčić-Končar ne samo u Puli… Migovi iz Ukrajine izgleda nisu doletjeli natrag u kamionima. Todorić je izgleda još u Londonu pa ga nemamo. Otkako su svi namireni… Ma ima li negdje neka zloguka ploča HOS-a?

Istovremeno teče ubrzano zatiranje hrvatske kulture kroz prijezir spram Šegedinovih dana, otkupa Matoševe kuće, prijezir uz inzistiranje na performativnoj suvremenoj umjetnosti kao jedinoj relevantnoj, prijezir spram tradicije Društva hrvatskih književnika koje treba baciti na cestu, prijezir spram hrvatskoga filma (osim ako ne kriminalizira hrvatske branitelje), pa do najnovijega slučaja dragoga mi hrvatskog poetskog klasika Dobriše Cesarića. Brisanje je to memorije cijelog jednog naroda… „U katedralu kad su teške noći…“

Naša braća u radnim prostorijama ne trebaju danje svjetlo… na svih šest staklenih krila. Fotografija je ovo uličnih prozora bivšeg Dobrišina stana.

Svemu tome dodajte ministricu od zabrana, inspektoricu Blaženku Divjak i njezino razaranje hrvatskog obrazovnog sustava čije mjere toliko vrijede da ih donese pa povlači (lektira). Odreže napamet, pa se pozove na autonomiju u obrazovnom sustavu i predloži anketne listiće.

Ili pogledajmo HRT-ovo ukidanje emisije ugledne Branke Kamenski i progon nepodobna sveučilišna profesora dr. sc. Slobodana Prosperova Novaka i dobit ćete zrcalnu sliku, punu formu i sadržaj metoda rada odnaroditeljskih hrvatskih ekipa s rezultatima u punoj devastaciji vrijednosti i istine… baš kao iz Haaških procesa. Drugovi su na liniji…

Vraćajući se knjizi, autorica Višnja Starešina pokazuje nam svu snagu ekscerpiranja suštine iz brojnih dokumenata koji su joj godinama prolazili kroz ruke. Ta je kombinacija (srećom) ubitačna po hrvatožderske srbijanske tradicionalne laži.

No, svaka bi normalna država već odavno pozvala auktoricu u red sveučilišnih profesora (barem gostujućih) s posebnim pozivom da osnuje analitiku kroz strateško-geopolitički ured Republike Hrvatske. Kažem, normalna država, ovu koju sada trpimo jest diktatura ne činjenja u svim važnim područjima gdje bi trebalo odmah činiti. Štoviše, od ove je vlasti katastrofalno kad išta čini.

Utješno, ali nedovoljno, auktorica tako kao pojedinac, a vrhunski istraživalački publicist, ispisuje najvažnije stranice toga roda u hrvatskome novinstvu. Stvar je tu sasvim jasna… kao iz one anegdote… kad su poznatog hrvatskog slikara pitali koliko mu vremena treba da naslika jednu sliku. Odgovor je glasio, odgovor i ovdje glasi: „Cijeli moj život!“

Knjiga je ovo povijesna i jaka, kamen lakmus, ugljen koji stubokom bistri vodu. Onu koju desetljećima već u Hrvatskoj muti njihzi cijela stotina (ako ne i više) po svim medijima, Nevladinim i vladinim komesarijatima, po manjinskim, obilato plaćenim isljedništvima i ucjenjivačkim postajama, po veleposlaničkim imperijalnim bunkerima i forumima regioona te po brojnim drugim ležištima i ložištima… Po Markovim i Europskim trgovima, po bruxelleskim hodnicima, po neformalnim druženjima i službenim posjetama britanske kraljice primjerice Sloveniji.

Knjiga je ovo, auktorica je to… koja stavlja stvari na svoje mjesto. Toplo preporučujem nabavku preko weba ove najtraženije trilogije auktorice: Formula… Vježbe… i Hrvati pod… izdanja iz 2017. i ponovljenih i dopunjenih iz 2018.

Javor Novak / HKV
foto: JEN

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari