Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Skrivena povijesna i politička pozadina najvećeg i najdužeg procesa haškog suda

Objavljeno

na

Višnja Starešina, ugledna novinarka i publicistkinja, koja sustavno, od njegova osnutka, prati rad Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, upravo priprema za objavu novu knjigu – Hrvati pod Kosovim krilom: završni račun Haaškog suda, u kojoj detaljno, na temelju brojnih dokumenata i višegodišnjeg istraživanja, rasvjetljuje duboku povijesnu, političku i obavještajnu pozadinu suđenja u Haagu šestorici Hrvata iz Herceg-Bosne, optuženih za etničko čišćenje Muslimana/Bošnjaka i pokušaj stvaranja “velike Hrvatske”.

Uoči konačne presude, koju Haški sud izriče 29. studenoga, nakon trinaest i pol godina koliko je prošlo od dizanja optužnice i 11 godina od početka suđenja, Globus donosi ulomke iz Starešinine knjige u kojima se iznose na vidjelo činjenice, javnosti dosad potpuno nepoznate, što su imale ključnu ulogu u sastavljanju najopširnije optužnice u povijesti međunarodnog kaznenog pravosuđa.

Neke od njih bacaju tamnu sjenu na ovaj posljednji haški proces i potiču opravdano pitanje: jesu li tužitelji doista bili vođeni samo željom da se ustanovi istina ili su i sami bili kontaminirani političkim motivima i ideološkim predrasudama?

Da bi se razumjele haške istrage zločina koje su vođene protiv političkog i vojnog vrha Hrvata u Hrvatskoj i u BiH te optužnice kojima su one okončane, važno je poznavati prethodnu profesionalnu biografiju dugogodišnjega zamjenika glavnog tužitelja – Australca Grahama Blewitta. Jednako je važno poznavati i djelovanje jugoslavenskih obavještajnih službi prema hrvatskoj iseljeničkoj zajednici u Australiji, uključujući i njihovu ulogu u jednom od najpoznatijih sudskih procesa u Australiji poznatom kao – hrvatska šestorka.

Prije dolaska u Haag na mjesto prvog operativca u uredu tužitelja, Graham Blewitt sedam je godina bio zamjenik voditelja, a potom i voditelj specijalne istražiteljske jedinice (SIU) osnovane u sklopu Australske obavještajne agencije (ASIO) kako bi prikupila dokaze za ratne zločine protiv nacističkih ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata. SIU je 1987. godine osnovala vlada australskog premijera, laburista Boba Hawkea. Njegovo je osnivanje zapravo isprovocirala serija radiodokumentaraca emitirana 1986. godine, koji su navodno razotkrivali kako se niz nacističkih zločinaca iz razdoblja Drugog svjetskog rata skriva (i) u Australiji. Jedan od suautora tih radiodokumentaraca bio je Mark Aarons, koji je istodobno bio i aktivist Komunističke partije Australije.

Specijalna jedinica

No čak ni u akti­vističkom zanosu Aarons nije mogao prikriti činjenice, koje su bile porazne za Blewittovu jedinicu i njezine istrage. U sedam godina postojanja Blewittova specijalna jedinica istraživala je 800 slučajeva mahom navodnih nacističkih zločinaca iz baltičkih država bivšeg SSSR-a: Estonije, Latvije i Letonije. Od svih tih istraga uspjela je podnijeti samo tri optužna prijedloga australskom državnom odvjetništvu, a nijedan od njih nije prihvaćen ni procesuiran.

U vrijeme kada je laburistički premijer Keating raspustio Blewittovu specijalnu jedinicu za lov na naciste, australski se ASIO suočavao sa spoznajama i posljedicama ozbiljne penetracije obavještajnih službi nekadašnjih komunističkih država u australski sustav: SSSR-a, Jugoslavije, Čehoslovačke, Bugarske, Istočne Njemačke.

Kako u svojoj knjizi Tajni hladni rat – Službena povijest ASIA 1975-1979 navodi dr. John Blaxland, ASIO je tijekom osamdesetih bio svjestan da sovjetske obavještajne službe KGB i GRU povećavaju broj agenata u Australiji i pokušavaju penetrirati u sustav, držali su ih na oku, ali nisu uspijevali odgonetnuti njihove motive i nisu nalazili način da im pariraju.

Iako su 40 godina proučavali djelovanja agenata ruskih obavještajnih službi, imali pod nadzorom njihove agente, kako praćenjem tako i prisluškivanjem komunikacija veleposlanstava, iako su točno znali koji su njihovi prioriteti djelovanja, ASIO nije bio u stanju uhvatiti niti jednog od tih agenata na djelu.

Možda su naknadno otkrili da je jedan od motiva bio i difamirati iseljenike iz bivših pribaltičkih država u Australiji i spriječiti njihovo osamostaljenje nakon predvidivog sloma komunizma i raspada Sovjetskog Saveza. Sovjetske, baš kao i jugoslavenske obavještajne službe bile su korak ispred predvidjevši raspad i pripremajući se za nj.

Hrvatska šestorka 80-ih

ASIO je znao, konstatira dr. Blaxland, da jugoslavenske obavještajne službe nastoje prodrijeti u hrvatske emigrantske zajednice, da planiraju ubojstva Hrvata, od kojih su barem dva uspjeli i spriječiti. No u to su vrijeme bili suočeni i s najvećim porazom australskog sigurnosnog, policijskog i pravosudnog sustava na tzv. antiterorističkom slučaju koji je bio poznat kao slučaj “hrvatska šestorka”.

Slučaj “hrvatska šestorka” dobio je naziv po šestorici australskih Hrvata: Maksimilijanu Maksu Bebiću, Vjekoslavu Vicu Brajkoviću, braći Joeu i Iliji Kokotoviću, Antonu Zvirotiću i Mili Nekiću. Živjeli su i radili u gradiću Lightgowu u okolici Sydneya, u pokrajini New South Wales (NSW), sve dok u večernjim satima 8. veljače 1979. godine u njihove kuće nisu upale specijalne postrojbe savezne australske policije i uhitile ih zbog sumnji da spremaju veliki teroristički napad u Australiji.

Bila je to antiteroristička operacija desetljeća u Australiji. Navodno planirani teroristički napad nekoliko je sati ranije australskoj policiji prijavio njihov navodni urotnički kompanjon u terorističkom planu i navodni Hrvat Vico Virkez, koji se predomislio prije navodno planiranog napada.

Prema Virkezovoj dojavi policiji, hrvatski su ekstremisti planirali podmetnuti bombe u glavnu razvodnu stanicu vodovoda u Sydneyu, u Elizabetanski teatar u kojem je tih dana trebao gostovati jedan jugoslavenski pjevačko-plesni ansambl, na glavni kolodvor i u lokalni jugoslavenski klub, što je uvijek bio sinonim za ispostavu jugoslavenskih tajnih službi.

Hrvatska šestorka optužena je za bombašku urotu. Vico Virkez bio je svjedok optužbe, imao je zasebno suđenje, osuđen je na 15 mjeseci zatvora, pušten nakon odsluženih 10 mjeseci kazne, a potom se vratio u tadašnju Jugoslaviju. Proces hrvatskoj šestorci bio je najdulji i najveći kazneni proces u povijesti Australije.

Nakon deset mjeseci suđenja, tijekom kojih je ispitano 111 svjedoka, pojedini i po nekoliko puta, na suđenju čiji su transkripti imali više od 5000 stranica teksta, sudac Victor Maxwell 1981. godine osudio je svakog člana hrvatske šestorke na 15 godina zatvora. Godinu dana kasnije žalbeni je sud potvrdio i presude i kazne, uza zabranu žalbe Visokom sudu. Slučaj se činio zatvorenim iako su ga pratile brojne kontroverzije, koje se u to vrijeme nisu mogle probiti do australskih medija.

A onda se, deset godina nakon presude, dogodio obrat. U kolovozu 1991. godine u srpskim dobrovoljačkim jedinicama iz BiH koje su ratovale na hrvatskim ratištima oko Nove Gradiške i Okučana, reporter australske televizije ABC Chris Masters pronašao je Vica Virkeza. Pravo mu je ime bilo Vitomir Misimović. Bio je Srbin iz Bosanske Gradiške. Još ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća jugoslavenska ga je obavještajna služba kao devetnaestogodišnjaka poslala u Australiju s lažnim imenom i zadatkom da se infiltrira u hrvatsku emigrantsku zajednicu u Australiji. Pošto je odradio “hrvatsku šestorku”, poslije povratka u BiH od tadašnjih je vlasti za nagradu dobio farmu svinja.

Oslobođeni bez isprike

Reportaža je objavljena u ABC-ovoj emisiji Four Corners. I otad počinje postupna javna rehabilitacija “hrvatske šestorke” u Australiji. “Hrvatska šestorka” ubrzo je tiho puštena iz zatvora prije isteka kazne. Ali ne uz ispriku ili poništenje presude u montiranom procesu, već zbog dobrog vladanja u zatvoru. Australskim institucijama uistinu i nije bilo jednostavno priznati što se zapravo dogodilo.

Prema dr. Johnu Schindleru, bivšem agentu CIA-e koji je radio u Hrvatskoj i BiH kao operativni direktor za elektroničko prisluškivanje u ratu devedesetih godina prošlog stoljeća i autoru više knjiga i članaka o tajnim službama bivše Jugoslavije, UDBA je kroz ovaj slučaj uspjela diskreditirati cijelu hrvatsku zajednicu u Australiji”. Ali Schindler ide i dalje od toga i u razgovoru za knjigu Hamisha McDonalda Optuženi tvrdi:

Udba je kroz slučaj hrvatska šestorka uspjela paralizirati australsku vladu da kroz ASIO diskreditira cijeli obavještajno podmetnuti slučaj. ASIO je sasvim sigurno znao da je priča lažna, jer su imali snimke Misinovićeva razgovora s jugoslavenskim konzulatom u kojem njima govori što će učiniti, prije nego što je o tome obavijestio australsku policiju. A svaki službenik ASIO-a koji je 70-ih radio na kontraterorizmu prema hrvatskoj iseljeničkoj zajednici morao je znati da su hrvatske emigrantske grupe duboko penetrirane od strane Udbe, da su oni upravljali čak i nekim grupama Hrvata koje su provodile vojne treninge u Australiji. Agenti provokatori su standard udbaške taktike.” (H. McDonald: Framed)…

To je australski kontekst iz kojeg je, ljutita nakon raspuštanja, specijalna jedinica ASIO-a za lov na naciste, ideološki i politički bliska Komunističkoj partiji Australije, na čelu s Grahamom Blewittom otišla u Haag na novi zadatak.

Blewitt je otišao na mjesto zamjenika glavnog tužitelja u novoosnovani Haški sud čak i prije nego što je imenovan glavni tužitelj Richard Goldstone, zapravo je formirao prvi ured haškog tužitelja. S njime su u Haag došli i prvaci specijalne jedinice za lov na naciste: Bob Reid, John Ralston i Grant Niemann. To su oni Australci za koje je jedan od prvih sudaca Haškog suda prof. George Abi-Saab nakon ostavke govorio da su potpuno preuzeli tužiteljstvo, koje je glasnogovornica tužiteljice Florence Hartmann desetak godina kasnije spominjala kao Australce koji zauzimaju ključne pozicije u tužiteljstvu i među istražiteljima i opstruiraju istragu protiv Miloševića i vrha JNA, za koje je Carla del Ponte pisala da nisu izvršavali njezine naloge i da im nije mogla vjerovati.

Mark Aarons u svojoj knjizi Dobro došli, ratni zločinci piše da je Blewitt još prije odlaska u Haag skupljao informacije o australskim državljanima koji su “uzeli oružje i uključili se u bitke” i bili “izravno uključeni u jugoslavenski genocid”. I bio je ljutit što su australski sudovi odbijali pokretati postupke po toj njegovoj dokumentaciji.

Prema tome kako je kasnije djelovao kao glavni operativac haškog Tužiteljstva bilo je razvidno da je za Blewitta komunistička Jugoslavija bila neupitna vrijednost, da je želio sankcionirati one koji su tu “vrijednost” osporili i razbili, da su u središtu njegovih istraga Hrvati, koji su za njega bili nacisti. Ili posve otvoreno – ustaše.

No nije to u tom trenutku bio samo Blewittov stav. Bio je to stav sukladan tadašnjoj politici država britanske krune, uključujući i Australiju, koje ni nakon posljednjeg rata i stvaranja novih država nisu odustajale od svojeg jugoslavenskog balkanskog koncepta sa Srbijom kao regionalnim hegemonom. I bio je to stav posve u skladu s pozicijama bivših jugoslavenskih i bivših sovjetski obavještajnih mreža.

Da bi se stvorila konstrukcija sustavnog svehrvatskog progona Muslimana u vrijeme muslimansko-hrvatskog rata, Tužiteljstvo je trebalo ne primijetiti nekoliko tisuća mudžahedina koji su dolazili u BiH na poziv Izetbegovića

Šestorka iz 2004.

Prije nego što je zbog neslaganja s tadašnjom glavnom tužiteljicom Carlom del Ponte dao ostavku na mjesto njezina zamjenika, Graham Blewitt je u Haag doveo novu – hrvatsku šestorku. Na temelju optužnice podnesene u travnju 2004., tu hašku hrvatsku šestorku činili su: predsjednik samoraspuštene HR Herceg-Bosne dr. Jadranko Prlić, dvojica načelnika Glavnog stožera HVO-a, generali Slobodan Praljak i Milivoj Petković, ministar obrane u HR Herceg-Bosni Bruno Stojić, šef vojne policije Valentin Ćorić, i šef komisije za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić. Unatoč neslaganju karaktera, glavna tužiteljica nije imala ništa protiv optužnice za hrvatsku šestorku, koja je simbolizirala Herceg-Bosnu i Hrvate, o kojima je imala gotovo jednako mišljenje kao i njezin zamjenik. Nije to skrivala ni u svojim memoarima: «Jedan od tužitelja haškog tribunala, Kanađanin, u kuloarima poznat po svojim dosjetkama i naklapanjima, smislio je jednostavan aforizam kojim je opisao razliku između Srba i Hrvata koji su pokušavali onemogućiti rad Tribunala. “Srbi su kurvini sinovi”, govorio bi, “no Hrvati su podli kurvini sinovi” (C. del Ponte, Gospođa tužiteljica, str. 239).

“Podlim kurvinim sinovima” pripala je i jednako podla optužnica. Bila je to najopširnija optužnica od svih koje je Haški sud ikada podnio, sadržavala je 26 točaka, na osamdesetak stranica, obuhvativši sve događaje koji su se ikada ikomu iz tužiteljskog tima mogli učiniti kao ratni zločin Hrvata nad Bošnjacima/Muslimanima, na teritoriju cijele Herceg-Bosne od njezina osnivanja 18. studenog 1991. do travnja 1994. godine, odnosno do potpisivanja hrvatsko-muslimanskog Washingtonskog sporazuma o stvaranju Federacije BiH. Sve događaje i zločine koji su se u to vrijeme dogodili na tom prostoru tužiteljstvo je zbrojilo i spojilo u optužnici i kvalificiralo kao veliki svehrvatski-udruženi zločinački pothvat progona Muslimana/Bošnjaka s prostora HZ/HR Herceg-Bosne…

Na popisu članova udruženoga zločinačkog pokreta nakon Tuđmana i Šuška vodeća su mjesta pripadala još dvojici pokojnika: zapovjedniku Združenog stožera Hrvatske vojske Janku Bobetku i predsjedniku Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Mati Bobanu. Tek nakon njih slijedili su živi optuženici, ta nova, haška hrvatska šestorka: Prlić, Stojić, Praljak, Petković, Ćorić i Pušić. A nakon njih dolazio je sijaset “ostalih” sudionika udruženog zločinačkog pothvata. Tko su bili “ostali”?

Cilj pothvata bio je: “politički i vojno podčiniti te trajno ukloniti i etnički očistiti bosanske Muslimane i druge nehrvate, kako bi se ostvarila velika Hrvatska u granicama nekadašnje Banovine Hrvatske.

Suđenje je počelo 2006. godine u Haagu. Svaki pravnik znade da ovakve optužnice kolektivizirane krivnje u civiliziranu svijetu ne postoje, kao što je svaki okrivljenik ili odvjetnik svjestan da je obrana od takve optužnice – nemoguća. Te da je cilj procesa ponajmanje individualizirati i utvrditi kaznenu odgovornost. Sasvim suprotno, optužnica je bila uvod u kolektiviziranje krivnje. U svehrvatsku krivnju.

 

Difamacija u Sydneyju i Haagu

Po ciljevima, metodama i rezultatima proces haškoj hrvatskoj šestorci umnogome je podsjećao na proces australskoj “hrvatskoj šestorci” u Sydneyu. Oba su procesa bila konstrukcija istražitelja i obavještajnih službi. U oba slučaja tužiteljstvo je upotrebljavalo izmanipulirane i namjenski proizvedene dokaze, a suci su se pravili da to ne vide. U australskom je slučaju cilj bio difamirati kao terorističku cijelu hrvatsku iseljeničku zajednicu u Australiji, uoči očekivana raspada komunističke Jugoslavije. U haškom je slučaju cilj bio difamirati hrvatsku državu, difamirati Hrvate u BiH, osvetiti im se i kazniti ih za razbijanje stare i onemogućivanje stvaranja neke nove Jugoslavije.

Općine s pretežito hrvatskim stanovništvom povezale u HZ Herceg-Bosnu kako bi se organizirale za samoobranu. Za haško Tužiteljstvo upravo tu počinje udruženi zločinački pothvat progona Muslimana/Bošnjaka, vođen iz Zagreba, kako bi se stvorila tzv. velika Hrvatska u granicama nekadašnje Banovine Hrvatske, nikad realiziranog hrvatsko-srpskog dogovora iz 1939., uoči ratnog raspada prve Jugoslavije.

Da bi se mogla iskonstruirati teza o svehrvatskom pothvatu progona Muslimana/Bošnjaka, valjalo je proglasiti nebitnim i ništavnim odnos hrvatskog vodstva prema BiH i prema Muslimanima/Bošnjacima prije izbijanja međusobnog rata u BiH: kako politički odnos, tako i konkretnu savezničku pomoć. Zahvaljujući Hrvatima u BiH uspio je referendum o samostalnosti, koji su bosanski Srbi bojkotirali. Tek nakon uspjelog referenduma, BiH je uopće dobila priliku postati država. Uz to: Hrvatska je bila prva država koja je diplomatski priznala BiH. Prva je prihvatila sve međunarodne mirovne planove njezina preustrojstva – Cutilleirov plan, Vance-Owenov plan, Owen-Stoltenbergov plan kao i kasniji plan tzv. kontaktne skupine predvođene SAD-om, koji je rezultirao Daytonskim mirovnim sporazumom. Baš na svakom dokumentu Hrvatske zajednice i kasnije Hrvatske Republike Herceg-Bosne u zaglavlju stoji ime države Bosne i Hercegovine. Konkretne oblike pomoći pregledno je sistematizirao optuženi general Slobodan Praljak u svojoj završnoj riječi obrane pred Haškim sudom:

Obuka policajaca iz BiH u Hrvatskoj, a koje šalje SDA još 1991. godine, obuka pilota ABiH u Republici Hrvatskoj, obuka i opremanje čitavih postrojba ABiH u Hrvatskoj, zbrinjavanje stotina tisuća muslimanskih izbjeglica u RH, organiziranje eksteritorijalnog školstva za muslimane izbjeglice u RH i to na, tada još nepostojećem, bosanskom jeziku, vremenski neprekinuto naoružavanje ABiH, municija, nafta i lijekovi, i hrana i ostala potrebna logistika ABiH za vođenje rata, liječenje više od 10.000 ranjenih boraca ABiH u hrvatskim bolnicama, omogućavanje dolaska više tisuća mudžahedina u ABiH, regularni logistički centri ABiH u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Samoboru, tijekom cijelog rata. I sve to besplatno…

Nabrajajući sve oblike pomoći, Praljak je konstatirao:

Nikada u povijesti ratovanja jedan narod – (Hrvati) – nije tako i toliko pomogao drugi narod – (Bošnjaci/Muslimani) – i onda kada su potonji okrenuli svoju vojsku – (ABiH) – protiv Hrvata – (HVO) – u BiH. Nikada u povijesti ratovanja zapovjednik jedne vojske (HVO-a) nije propuštao konvoje oružja (i ostalog) drugoj vojsci (ABiH) i onda kada je ta vojska (ABiH) to oružje (i ostalo) koristila za napade na one koji su joj to propustili (transkript Prlić i ostali, str. 52510-52511).

Ofenzive ABiH

Tužiteljstvu je to sve bilo nebitno. Smatralo je da su pružanjem pomoći Hrvati samo dobro prikrivali svoje prave zločinačke namjere.

Da bi se stvorila konstrukcija sustavnog svehrvatskog progona Muslimana/Bošnjaka u vrijeme muslimansko-hrvatskog rata, tužiteljstvo je trebalo ne vidjeti ratne operacije i odnos snaga na terenu. Trebalo je ne vidjeti da u vrijeme velike srpske proljetne ofenzive potkraj ožujka i na početku travnja 1993. godine muslimanska ABiH gomila svoje korpuse na području središnje Bosne i počinje kopati rovove prema formalnim saveznicima HVO-u. Trebalo je ne primijetiti da je sve veće ofenzivne operacije u muslimansko-hrvatskom ratu vodila Armija BiH a da se HVO uglavnom branio, ondje gdje je bio, u gradovima i selima u kojima je imao većinu i političku vlast u skladu s rezultatima prvih višestranačkih izbora. Trebalo je ne primijetiti nekoliko tisuća stranih islamskih boraca, tzv. mudžahedina koji su dolazili u BiH na poziv Alije Izetbegovića i vodstva islamske zajednice BiH, a potom postali sastavni dio Armije BiH. Trebalo je smatrati nevažnim da su uvjeti za rat stvarani tako što su predstavnici muslimanske stranke SDA Alije Izetbegovića počeli napuštati legalne organe lokalnih vlasti, ondje gdje su dijelili vlast s HDZ-om i počeli stvarati svoje paralelne organe vlasti. I, naposljetku, trebalo je vjerovati da se otvarajući frontu prema Hrvatima Alija Izetbegović uistinu bori “za građansku republiku BiH”, kako je to javno govorio, da je njegova Islamska deklaracija iz 1970. godine tek romantičarski esej, a ne, kao što joj i sam naslov i podnaslov kažu: Jedan program islamizacije Muslimana i muslimanskih naroda. Naš cilj: islamizacija Muslimana, naša deviza: vjerovati i boriti se. I trebalo je previdjeti da svojom politikom devedesetih Izetbegović počinje provoditi ono što je prije tridesetak godina napisao mladi pravnik Alija Izetbegović .

Bin Ladenova “akademija”

Dok se javno zauzimao za unitarnu građansku državu BiH, ili se na međunarodnim pregovorima u Ženevi predstavljao kao skromni i pomalo naivni građanski intelektualac, u Beču je uživao u luksuzu. Za njega i suradnike bila su zakupljena dva kata jednoga luksuznog hotela, gdje je s dr. Fatihom al Hasaneninijem planirao i dogovarao islamizaciju BiH, tj. sijanje sjemena globalnog džihadizma. Sudanac s globalnim opsegom djelovanja, dr. Hasanenini (prema nekim informacijama također jedan od bivših polaznika Pančevačke akademije KOS-a) u to je vrijeme za sebe tvrdio da je on pravi “ministar financija u vladi Alije Izetbegovića”. Bio je blizak suradnik Osame bin Ladena, a službeno je vodio međunarodnu nevladinu organizaciju Third World Relief Agency (TWRA), sa sjedištem u Beču, koja je nakon napada na New York 11. rujna 2001. godine stavljena na listu terorističkih organizacija. TWRA je bila glavni financijer i podupiratelj islamizacije BiH i dolaska stranih islamskih boraca, mudžahedina u BiH. Alija Izetbegović bio je njihov glavni suradnik i sugovornik njihovih vođa.

Na prostorima središnje Bosne, koje su Muslimani/Bošnjaci dijelili s Hrvatima, daleko od ratnih linija sukoba sa Srbima, uz pomoć nekoliko tisuća stranih mudžahedina, započeo je projekt uspostave islamskog poretka u malim lokalnim zajednicama, najprije u selima iznad Travnika, Zenice, Bugojna, Konjica, da bi se, pošto je pokret ojačao, spustili i u gradove. Baš kao što je Izetbegović napisao u Islamskoj deklaraciji: najprije su bili propovjednici, da bi potom postali vojnici, kao dio Armije BiH. Ondje je primijenjeno načelo iz Deklaracije da su islam i neislamski poredci međusobno nespojivi jer “nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društava i političkih institucija”. Kako je to izgledalo u brdima iznad Travnika, opisao je pred Haškim sudom jedan od mudžahedinskih zapovjednika, Ali Hamad, podrijetlom iz Bahraina, koji je u to vrijeme imao bosanskohercegovačko državljanstvo, koje su mu na temelju ratnih zasluga dodijelile strukture Alije Izetbegovića, bio je u zeničkom zatvoru osuđen za teroristički akt podmetanja autobombe u Mostaru 1997. godine. Svoje je džihadističke vještine Ali Hamad stjecao u Afganistanu tri puta, među ostalim i u džihadističkoj “akademiji” koju je osobno vodio Osama bin Laden:

“U suradnji s ABiH , moja je jedinica, baš kao i druge jedinice s područja Travnika, dobila zapovijed da očisti područje od Guče Gore do Travnika, od svih Hrvata, kako vojnika tako i civila. A mudžahedini koji su bili u vojnom logoru Mehurići, kao i sve druge jedinice ABiH s područja Zenice, dobile su zadatak očistiti područje od Mehurića do Guče Gore. Učinili smo to istovremeno, tako da smo se ja iz Travnika i Bijelog Bučja i mudžahedini iz Mehurića, sastali u Gučoj Gori. Time je cesta Travnik-Zenica bila potpuno očišćena od svih Hrvata, kako vojnika tako i civila.” (transkript Delić, str. 16).

Svjedočenje Stipe Mesića u Haagu kao zaštićenog svjedoka na suđenju Tihomiru Blaškiću do danas je ostalo službeno zaštićeno. Jedan od njegovih prvih poteza kao predsjednika bilo je otvaranje cijelog Tuđmanova arhiva haškim istražiteljima

Dekapitacije

U tom “čišćenju” mudžahedini su ritualnim odrubljivanjem glava ubili 36 zarobljenih vojnika HVO-a i hrvatskih civila. No sve se to nije smjelo vidjeti, čuti, znati, primijetiti u postupku protiv “hrvatske šestorke”, koji je vođen u završnoj fazi haških suđenja, kao što se to nije smjelo znati u postupcima protiv Hrvata iz Lašvanske doline u prvim suđenjima pred Haškim sudom. Razlika je bila u tome što su u prvim postupcima suci jedva dopuštali bilo kakvo spominjanje mudžahedina. Na suđenju “hrvatskoj šestorci”, koje je vođeno nakon 11. rujna, pošto su dokazi o mudžahedinima i njihovim zločinima predočeni u suđenjima zapovjednicima ABiH: Enveru Hadžihasanoviću, Amiru Kuburi i Rasimu Deliću, i pošto je BiH u zapadnim sigurnosnim agencijama percipirana kao kolijevka modernog džihadizma – mudžahedini su se smjeli spomenuti. Ali kao da i nisu. Njihov je utjecaj bio posve banaliziran. Uostalom, čak i na suđenju zapovjednicima ABiH njihov su utjecaj banalizirali svjedoci kojima su suci Haškog suda najviše vjerovali, zapovjednici britanskog bataljuna UNPROFOR-a.

Tako je zapovjednik britanskog bataljuna UNPROFOR-a u vrijeme ovog “čišćenja”, general Alastair Duncan, koji je u srpnju osobno zapovjedio svojim vojnicima da zapucaju na mudžahedine koji su nadirali prema crkvi u Gučoj Gori u kojoj su sklonište pronašli hrvatski civili, u svibnju 2004. godine, na suđenju zapovjedniku 3. korpusa ABiH, Enveru Hadžihasanoviću, svjedočio nešto posve drukčije:

Informacije o mudžahedinima je vjerojatno bilo najteže dokazati i najteže provjeriti. Jer, nikad nisam uistinu znao, postoje li oni ili ne. Razmišljao sam, bez obzira na to postoje li ili ne, trebalo bi ih izmisliti, jer njihova prisutnost je sama po sebi bila iznimno efektno oružje.

Kad su ljudi znali da dolaze mudžahedini, ta bi se sela odmah ispraznila. Oni su imali ogroman efekt. I vjerujem da ih je 3. korpus koristio kao vrlo značajno sredstvo propagande. Bili su nešto što uvijek možete negirati, a zapravo podupirati. I bili su vrlo važno oružje, jer na kraju dana bitku dobivate kada porazite duh naroda, a ne njegovo fizičko biće. Mudžahedini su za to bili upravo izvrsno oružje.

U vrijeme svjedočenja general Duncan vodio je britanski centar kopnenog ratovanja obučavajući britansku vojsku ratovanju u Afganistanu.

Ni tužitelje, a u skladu s time ni suce uopće nije zanimala individualna ili zapovjedna odgovornost bilo kojeg od optuženika “hrvatske šestorke”, već samo njihovo sudjelovanje u udruženom projektu progona. Sve je bilo napravljeno tako da se optuženi ne mogu obraniti. Cilj i nisu bili pojedinci, već Herceg-Bosna i Hrvatska.

Ustaše i glazbenici

Uza sve to, Hrvate je uvijek pratila kvalifikacija – ustaša. U većini ratnih zapovijedi oficira ABiH, od prvog šefa ABiH Sefera Halilovića nadalje, oni za HVO uistinu rabe naziv – ustaše. No istu su terminologiju pred sudom upotrebljavali i brojni strani svjedoci: britanski zapovjednici UNPROFOR-a, pripadnici Europske promatračke misije (EUMM), novinari…

Osobito je slikovito bilo svjedočenje o temi “ustaša” u Uskoplju/Gornjem Vakufu jedne vojne liječnice iz britanske mobilne ambulante. Liječnici i liječnice iz britanskih terenskih ambulanti u svih poznavatelja rata u BiH uvijek izazivaju posebne asocijacije. Anegdotalno je poznata bila priča o britanskim ambulantnim kolima, kao klasiku britanske vojne špijunaže u BiH, u kojima od instrumenata za elektroničku špijunažu nema mjesta ni za jedna nosila.

Dr. Jacqueline Carter u svojoj je ambulanti prokrstarila mnoga bojišta u BiH i kasnije na Kosovu. Imala je specijalizaciju iz ginekologije, što je bilo malo neobično s obzirom na pretežito muški sastav britanskog bataljuna UNPROFOR-a. S njom su u mobilnoj ambulanti, prema njezinim riječima, bili i članovi glazbenog sastava britanske vojske, koji su privremeno služili kao bolničari. Doktorica Carter je sa svojim glazbenicima i svojim ambulantnim kolima bila uvijek ondje gdje bi uskoro potom zaratilo. Tako se potkraj 1992. i na početku 1993. godine našla u Uskoplju/Gornjem Vakufu, u kojem je u siječnju 1993. godine izbio prvi muslimansko-hrvatski sukob. Po ustaljenoj matrici i doktorica je Carter uzrok sukoba, koji joj je objasnio Hrvat koji se zvao Avdo, vidjela u “ustaškoj zastavi”, koja je bila izvješena u Uskoplju. Odvjetnica generala Petkovića, Vesna Alaburić , u unakrsnom je ispitivanju propitala o ustašama i njihovoj zastavi. Na što točno misli kada govori o ustašama?

“Ustaša – to je bila zastava, zastava kojom su se koristili…”

“Ispričavam se, ali ne pitam vas o ustaškoj zastavi, nego tko su bili ustaše?”

“Koliko sam ja razumjela, ustaše su bili militantni dijelovi HVO-a. Ma ne HVO-a… Oni su bili vojni element. Imali su vojno značenje.”

“Hvala. A recite nam kako je izgledala ustaška zastava? Koju je vrstu zastave upotrebljavao taj vojni element?”

“Ne mogu se sjetiti zastave, baš same zastave… Kao što sam rekla, nisam bila na terenu tih dana…”

“Rekli ste da su prema vašem shvaćanju ustaše bili ekstremno krilo HVO-a, je li tako?”

“Ne. Ispravila sam se kazavši da su prema mome shvaćanju ustaše bili – bili su jedan ekstrem – ne nužno ekstrem HVO-a, nego jedan baš ekstremni element. Ne nužno HVO-a.”

“Ekstremni element čega?”

“Pa… jedne organizacije.”

“Ali ne znate koje organizacije?”

“Pa… U tom kontekstu, sjećanje mi govori, da su imali veze s HVO-om, ali ne jednoznačno…” (transkript Prlić i ostali, str. 3407-3408, str. 3410).

Uz cijelu pripremljenu konstrukciju, za hrvatski zločinački pothvat tako visoke razine nedostajalo je dovoljno velikih zločina koji bi upozoravali na sustavan plan ili onih koji bi bili izravno povezani s nekim od optuženika iz “hrvatske šestorke” iz kojih bi se mogla izvesti individualna ili izravna zapovjedna odgovornost.

Pet godina rasprave

Osim medijski vrlo eksponiranih zločina u Ahmićima i Stupnom Dolu na području središnje Bosne, na području Herceg-Bosne, odnosno Hercegovine, u kojoj je djelovala hrvatska šestorka nije bilo ni likvidacija ratnih zarobljenika za koje bi se mogla tražiti visoka zapovjedna odgovornost, a ni masovnih grobnica.

Glavni su krimen bila loša postupanja u zatočeničkim logorima za bošnjačke/ muslimanske ratne zarobljenike (Dretelj, Helidrom, Gabela, Vojno, Stolac), a najveći među njima izvođenje zarobljenika na kopanje rovova, pri čemu je više zarobljenika poginulo. No iz toga graditi zapovjednu odgovornost prema cijelom političkom i vojnom vrhu Herceg-Bosne i implicirati kaznenu odgovornost prema cijelom državnom i vojnom vrhu Hrvatske i prema cijelom hrvatskom narodu ipak je bila vrlo preuveličana zadaća.

Zato su u nedostatku uvjerljive kaznene supstance i optužnica i proces otišli u širinu: iz evidencije bošnjačko/muslimanske obavještajne službe AID-a te iz evidencija UNPROFOR-a i Europske promatračke misije preuzeti su gotovo statistički svi pojedinačni zločini i ekscesi počinjeni bilo gdje na teritoriju Herceg-Bosne, u kojima su sudjelovali pripadnici HVO-a.

Potom se o njima raspravljalo godinama u sudnici, u dosad najvećem i najduljem procesu međunarodnog kaznenog pravosuđa. Od predaje hrvatske šestorke Haškom sudu do pravomoćne presude prošlo je trinaest i pol godina. Sama je sudska rasprava trajala pet godina.

U nedostatku reprezentativnih zločina tužiteljstvo je pojačalo dokazivanje političke namjere hrvatskog državnog vodstva da podijeli BiH. Iz tog je navodnog Tuđmanova glavnog plana tužiteljstvo izvodilo cijeli koncept progona Bošnjaka/Muslimana u svehrvatskom zločinačkom pothvatu, činjenicama usprkos. U tome je našlo mnogo saveznika i u Hrvatskoj, među kojima je najpoznatiji bivši predsjednik države Stipe Mesić. Njegovo svjedočenje kao zaštićenog svjedoka na suđenju Tihomiru Blaškiću do danas je ostalo službeno zaštićeno unatoč tomu što je u dva mandata bio predsjednik države. Pošto je ušao u Ured predsjednika, jedan od prvih poteza predsjednika Mesića bilo je otvaranje cijelog arhiva prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana haškim istražiteljima.

Politički cilj

Proces i prvostupanjska presuda “hrvatskoj šestorci” i prije pravomoćne presude ostvarili su velik dio političkog cilja. Hrvati su politički posve marginalizirani u BiH, ohrabrena je daljnja islamizacija bošnjačko-hrvatske Federacije BiH.

Kombinacijom kaznenih i političkih progona uništen je cijeli ratni zapovjedni kadar HVO-a, jedine vojske u BiH, koja nije imala ishodište u komunističkoj JNA, koja je sebe vidjela u NATO-u, a ne u savezu s Crvenom armijom, niti je mudžahedine doživljavala kao svoju braću.

Svi su zapovjednici HVO-a pod istragama ili već imaju pravomoćne optužnice tužiteljstva za ratne zločine pred lokalnim sudovima u BiH. Među tužiteljima su i bivši vojni tužitelji i suci ABiH s područja Travnika i Zenice, koji su u ratu primjenjivali šerijatski zakon. Zahvaljujući institucionalnoj samobitnosti Republike Srpske, Srbi su uspjeli donekle parirati muslimansko/bošnjačkoj dominaciji pred lokalnim sudovima. A ponovo imaju i zajednički politički cilj: oslabiti, marginalizirati i istisnuti Hrvate i preko procesa za ratne zločine.

Bez obzira na to kakva bila pravomoćna presuda hrvatskoj šestorci pred Haškim sudom, političko -sudska arena se samo premješta iz Haaga u BiH.

 Globus

Višnja Starešina: Hrvatska ‘šestorka’ i hrvatska šutnja

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Hrvatske institucije vrše ‘agresiju’ na Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Gradonačelniku Vukovara nimalo nije lako. S jedne strane svaki dan ga Hrvati, žrtve velikosrpske agresije, vuku za rukav i mole da pomogne oko nestalih, silovane žene također traže pravdu, 30 tisuća logoraša također.

U Vukovaru nema kuće u kojoj nema ubijenog, zlostavljanog na ovaj ili onaj način, nestalog i nepokopanog. Penava s ovim traumama živi svaki dan, i onda mu iz Zagreba, koji na takav način rata nije niti osjetio i koji te probleme Vukovaraca ne rješava, stižu svako malo zahtjevi da se postave natpisi na ćirilici.

Pismo, ćirilica nije problem, ali je odvratno da, pored svih drugih problema, od ratnih zločina, silovanja, logoraša, nezaposlenosti koje muče Vukovar i Vukovarce, prioritet je – ćirilica. I onda se čude Penavinoj reakciji.

Kako mi je Vukovar i njegove žrtve iznimno na srcu, kao i svakom Hrvatu i čovjeku zdravog razuma s minimum empatije, vrijeme je da se kaže kako, nakon što je Vukovar bio od JNA i četnika (tako sami sebe zovu) masakriran u ratu, zlostavljanje Vukovara s ćirilicom kao “najvažnijim problemom”, nastavljen od strane hrvatskih institucija.

Šeksov sud

Najprije je u vrijeme Račanove Vlade mijenjan Ustav da bi broj stanovnika drugih nacionalnosti ostvario pravo na dvojezičnost, ili dva pisma, smanjen s pedeset posto plus jedan, na trećinu. To po sebi nije problem, jer u mjestu u kojem živim nema trećina Mađara, ali nikome ne smetaju dvojezični natpisi, kao ni talijansko-hrvatski u Istri.

Nisam poklonik teorija zavjere, ali ova promjena je bila smišljena u korist Srba od strane duboke udbaške države, pogotovo u Vukovaru. To je razvidno u promjeni metodologije na zadnjem popisu stanovništva kada je dovoljno bilo izreći namjeru (!) da ćeš živjeti u Vukovaru, i ti si pisan kao Vukovarac, a živiš u Srbiji.

Dovoljno je vidjeti ovdje na istoku Hrvatske kada se isplaćuju mirovine kako preko Dunava dolazi masa “Vukovaraca” i okupira, ovaj put ne Vukovar, već bankomate i šaltere u bankama i tutanj, natrag u Srbiju.

Kada Ustavni sud, ili, kako ga ovdje zovemo, Šeksov sud, proziva Penavu da poštuje zakone i prava manjina, onda je on samo jedan u nizu koji su stvarali ovaj problem u ratom nezaliječenom Vukovaru.

U redu, lijepo je da se Šeparović iz Šeksova suda poziva na zakonitost. I Milanović se u slučaju ćirilice u Vukovaru skrivao iza “provođenja zakona”, jer on(i) zakone donose, mijenjaju i provode kako odgovara njihovim ideološkim nostalgijama i ciljevima (lex Perković).

Da nije tako, onda bi prije “zakona” o ćirilici u Vukovaru primijenili iste kriterije kao i u Vrgorcu, pa prije ćirilice proveli Zakon o prebivalištu, Zakon o boravištu i Zakon o popisu birača, jer u Vukovaru broj birača premašuje broj stanovnika za 5000!? Ali ne, na popisu stanovništva bilo je dovoljno izraziti “namjeru” da ćeš živjeti u Vukovaru.

Dakle, g. Šeparoviću, ako su u Vrgorcu tako “pročešljali” Hrvate, zašto u Vukovaru također ne provedu navedene zakone pa “pročešljaju” Srbe, ili su Hrvati građani drugog reda?

Očito da jesu, jer ne mogu isti zakoni vrijediti za Hrvate u Vrgorcu, a ne vrijediti za Srbe u Vukovaru. Srba u Vukovaru sigurno nema trećina, ali strogoća koju su naše institucije trenirali na Hrvatima u Vrgorcu, nije prikladna za Srbe (koji ne žive) u Vukovaru.

Paradoksalno je da za agresiju na Vukovar i masakriranje grada nitko nije odgovarao, pogotovo vrh KOS-a JNA koji je bio arhitekt zločina, presuđeno je samo za Ovčaru, i to smiješno malim kaznama, ali je zato trideset Vukovaraca koji su skidali dvojezične ploče koje je Milanović nasilno pod okriljem noći postavljao, uredno procesuirano, jedan je i smrtno stradao, maloljetni hrvatski branitelj, kada je skidao ploču i proglašen alkoholičarom samoubojicom!? Tko je tu lud?

Šeparović ističe i da je to u svrhu suživota i integracije, tolerancije, bla, bla. Na tom tragu, kada dođu strani diplomati, nabijaju Hrvatima i Penavi što su Srbi neintegrirani i getoizirani, a prava je istina da sami Srbi inzistiraju na vlastitim školama i vrtićima.

Dakle, kako je upozorio jedan moj kolega, na temelju istraživanja (Institut “Ivo Pilar”), radi se o samoizolaciji i samogetoizaciji. Ili još jednostavnije rečeno, najveći dio srpske manjine nikada nije niti će prihvatiti hrvatsku državu, tek “ustaške” kune, a taj animozitet prenose i na svoju djecu već od vrtićke i školske dobi.

E, moj druže zagrebački

U redu, taj dio srpske manjine, koji su sudjelovali u agresiji i velikodušno abolirani, razumijem. Ali ne razumijem hrvatske institucije koje od promjene Ustava, metodologije popisa stanovništva pa do posljednje odluke Šeksova suda vrše “agresiju” na Vukovar, inzistirajući na “poštivanju zakona” i Ustava, i to u gradu u kojem su rane još jako, ali jako duboke, i u kojem mnoštvo monstruoznih zločina niti je riješeno, niti suđeno, niti se nazire da će biti riješeno, dok zadnja silovana žena i zadnji logoraš srpskih logora ne umre, ne dočekavši pravdu.

Apel: Drugovi u Zagrebu, izuzevši Predsjednicu, prestanite zlostavljati vukovarske žrtve i to na – latinici!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Penava: I dalje stojim iza tvrdnje da je Vukovar ‘epicentar puzajuće velikosrpske agresije’

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako otići na grob svoje kćeri u Borovo Selo i ostati miran…

Objavljeno

na

Objavio

Kako otići na grob svoje kćeri u Borovo Selo i ostati miran, a znati da možeš sresti njezine ubojice koje nitko ne proganja

Pred strašnom tragedijom koja se 1992. godine dogodila obitelji Štefančić iz Borova Sela, kada su u obiteljskoj kući agresorski Srbi ubili djevojčicu Martinu, staru samo četiri i pol godine, i njezinu baku Benadicu te je teško ranjen stric Željko, nitko ne može ostati ravnodušan. Strašan masakr koji su u ožujku 1992. godine u okupiranom i porušenom Borovu Selu učinili razulareni srpski okupatori koji su upali u kuću Štefančićevih i rafalnom paljbom pokosili Željka koji im je otvorio vrata sobe u kojoj se skrivao s majkom Bernadicom i nećakinjom Martinom ledi krv u žilama. Četnici se, dakle, nisu zaustavili na Željku. Nakon što su ispucali nekoliko metaka u njega, odvukli su njegovu majku Bernardicu i djevojčicu Martinu u dnevnu sobu te ih nakon nekoliko sekunda likvidirali.

‘Mi smo bili u dnevnom boravku, odjednom smo začuli paljbu. Mama je uzela Martinu i skrili smo se u sobi jer sam im rekao da će tako biti sigurnije i neka ostanu ležati. Četvorica su razvalila vrata i ušli u kuću, dvojica su ušla i otišla do druge sobe, a ja sam krenuo otvoriti vrata drugoj dvojici koja su kucala na vrata naše sobe. Nisam ni otvorio vrata do kraja kad su me pokosili rafalom. Pao sam. Izvukli su majku i Martinu, ona ju je nosila i nakon koju sekundu začuo sam nekoliko pucnjeva, mamu kako viče i zatim tišinu…. Ležao sam satima u sobi gdje su me upucali… Vraćali su se nakon što su njih ubili jer su mislili opet pucati u mene, ali je jedan rekao da nema potrebe jer ću iskrvariti’… govori Željko Štefančić, prisjećajući se strašnoga zločina u njihovoj obiteljskoj kući.

Prije kobnoga događaja Željko je s majkom Bernadicom i nećakinjom Martinom ostao u kući tijekom okupacije Vukovara i okolnih mjesta, a iako su tražili propusnicu kod tadašnjega zapovjednika Teritorijalne obrane Borova Sela Radenka Alavanje, nisu ju dobili. Odbio ih je, a nedugo nakon toga dogodio se i ovaj strašni zločin koji je u crno zavio obitelj Štefančić i zauvijek promijenio Martinina oca Zdenka Štefančića, inače vukovarskoga branitelja, koji je u vrijeme stradavanja svoje kćeri bio u zatvoru u Srbiji, a već godinama s obitelji živi u Zadru.

Pokop u Borovu Selu 1998. bio je strašno stresan

‘Supruga sam upoznala nakon što je izašao iz logora. Znala sam za njegovu priču jer smo bili skupa u vojsci. Zdenko je za ubojstvo majke i kćeri doznao tek kad je izašao iz logora u Srbiji, gdje je proveo devet mjeseci. Tada nije imao nikakvih informacija ni o bratu Željku pa su i za njega mislili da je mrtav. Tek je nakon nekoliko mjeseci, kad je Željko nekako uspio doći do Hrvatske, Zdenko doznao da je živ’, govori Ljerka Štefančić, koja je imala 28 godina kada je upoznala svoga supruga Zdenka. Kazuje kako je Zdenko godinama čekao i živio za dan kada će moći dostojni pokopati svoje dijete i majku i kako je ta 1998. godina kada se dogodila ekshumacija njihovih tijela, ali i brzinski organizirani pokop u Borovu Selu, bila strašno stresna za njih.

‘Moja svekrva i malena Martina nisu bile u velikoj masovnoj grobnici koja je te godine otkrivena u Vukovaru. Naime, mjesni je grobar u to vrijeme rekao Zdenkovoj braći gdje se nalaze tijela njih dviju. Bogu hvala da je to učinio, sam je kazao da ranije nije smio govoriti. Obje su bile bačene u vreći, malena je bila u jednoj vreći, a zatim stavljena u istu pored svekrve, tako da je zapravo ležala pokopana u dvije vreće. Nakon ekshumacije Zdenko je išao na identifikaciju, govorio mi je kako je Martina bila skroz očuvana, hulahopke ispod pidžame, kosica je još bila tu, naušnice…. Martina je imala četiri prostrjelne rane na prsima i jednu na vratu, gdje je metak ostao, dok je svekrva dobila metak kroz usta…’, govori nam Ljerka, svako malo zastajući i trudeći se skriti suze kad govori o tragediji koja se dogodila obitelji.
Iako nije Martinina majka, Ljerka kaže kako ju osjeća kao svoju, ona i Zdenko roditelji su dvojice sada već odraslih sinova Ivana i Stjepana. Kaže kako je Martina oduvijek dio obitelji, njihova sestra koju nikada nisu upoznali. Iako nije fizički nazočna, o njoj se govori, ona je s nama, dio nas, njezina fotografija je na zidu u sobi braće. Mi ju osjećamo, živimo za nju, borimo se i ne želimo da se ova strašna tragedija zaboravi. Osjećamo ju u svakom pogledu moga muža, njihova oca, koji se godinama bori i živi s ovom tragedijom, nastavlja Ljerka.

Ističe kako su strašan šok doživjeli i tijekom pokopa ekshumiranih ostataka. Prvo se tjedan dana čekalo s pogrebom, a odlučili su zajedno pokopati malu Martinu i njezinu baku jer je Martini baka bila i otac i majka, ona je silno bila vezana za baku.

Ljerka govori kako je Martinu mama, prva Zdenkova supruga, ostavila, čak je se i sudski odrekla, a Zdenko je radio u Njemačkoj, telefonirao, brinuo se za dijete, zarađivao… Baka i stričevi preuzeli su glavni dio brige o maloj veseloj djevojčici, ona je s njima odrastala i zato su htjeli da zajedno budu i na posljednjem počivalištu.

Zdenko ne ide u Vukovar, strah ga je da se potpuno ne slomi

‘Nad mrtvim djetetom, mome mužu pukovnik Ivan Grujić te 1998. daje prijetnju da pazi da se osobi za koju smo sumnjali da je počinila zločin, Martininu ubojici, Zoranu Oljači, ništa ne dogodi. Zdenko je bio strašno potresen nakon toga’, tihim glasom govori Ljerka koja ne može skriti suze svaki put kad spomene Martinu. Energična je tek kad treba govoriti o borbi za prava supruga i njegova mrtvoga djeteta, sve ove godine ne krije kako je odbila raditi samo kako bi se posvetila mužu, njihovim sinovima, ali i borbi za pravdu kako bi Martina, nevino ubijena djevojčica, donekle dobila mir. Govori kako je svjesna da brak ne bi opstao da to nije učinila jer se obitelj godinama nosila sa silnim problemima, od borbe s raznim zloćudnim bolestima do prijetnji, ali i šikaniranja tijekom školovanja djece koja su i škole mijenjala.

‘Zdenko godinama nije otišao na groblje djetetu, on ne može, strah ga je da će se slomiti, tko zna što napraviti, nije bio ni u kući u kojoj se dogodio taj zločin…. Ode u Vukovar, ali do Borova Sela ne može’, naglašava Ljerka. Ona je u Vukovar išla sa sinovima na prosvjed održan prije nekoliko mjeseci. Tada je prvi put boravila u kući u kojoj se dogodilo ubojstvo.

‘Tu noć kad smo došli u kuću, bila je silna tama, iako je gorjelo svjetlo. Tama je bila tako velika i teška, kao da mi nije dala disati. Jedva sam čekala otići spavati. Sutradan mi je Željko pokazivao gdje se i kako sve to dogodilo, opet smo sve to proživljavali s njim, nakon toga sam s dečkima otišla na groblje pomoliti se za njihovu sestru, upalili smo svijeću, molili. Kad smo se vratili kući, sve je drugačije izgledalo, svjetlo se pojavilo, više nisam imala taj osjećaj tame, kao da se raspršila, osjećala sam silno olakšanje…’ govori Ljerka opisujući kako se osjećala u kući u kojoj je ubijena Martina.

Štefančići godinama vode pravne bitke. Tužili su Republiku Hrvatsku ne bi li dobili odštetu zbog ubojstva djeteta i bake, samo kako bi na neki način otvorili put prema ubojicama i konačno ih doveli pred lice pravde. Ljerka kaže kako su imali prijetnje da se ništa ne dira, da sve ostave kako jest, ali unatoč tomu nisu se predavali. Sve dosadašnje procese, na žalost, izgubili su. Vrhovni sud Republike Hrvatske čak je donio presudu kako oni moraju državi platiti 15 tisuća kuna, a još se jedan postupak, onaj zbog ubojstva Martine i njezine bake, vodi pred Županijskim sudom u Vukovaru i nije se pomaknuo s mrtve točke.

‘Tužili smo državu, unatoč prijetnjama nismo odustali od svoga nauma, nisam dala Zdenku da popustimo jer sam htjela pravdu za svoju obitelj. Željko je tražio da mala i svekrva izađu iz Borova, trebale su propusnicu, nisu im ju dali. Onaj koji ih je ondje držao protiv njihove volje, onaj koji je nevino malo dijete držao u zatočeništvu, a to je Radenko Alavanja – jednako je odgovoran kao i oni koji su ispalili metke, govori Ljerka. Ne krije kako ju je to strašno mučilo, kako se nije predavala, Zdenko je bio u strahu jer je mislio da će njega stalno optuživati za svašta jer se našao u apsurdnoj situaciji da ga nakon što su ga agresori osudili u Beogradu, sud u Hrvatskoj po tim optužnicama tereti za ubojstva.

‘Na žalost, nismo dobili ništa, htjela sam nešto zakotrljati, a na kraju smo izgubili na Općinskom i Županijskom sudu u Zadru, u međuvremenu se otvorio postupak na Županijskom sudu u Vukovaru i predmet stoji već godinama. Samo godinu i pol dana Sud u Zadru tražio je od policije u Vukovaru da im dostave papire o zločinu, poslano je pet dopisa, a papire nisu stizali, a onda su nekako putem Odsjeka za ratne zločine u Osijeku, ipak došli do traženih papira.

Život na relaciji Zadar-Gračac

Zna se tko su odgovorni za ovaj zločin, a ništa se ne događa…. Željko je tražio da vidi do kuda je došao predmet, to sve miruje, ništa se ne događa, nikada nismo dobili nikakvu informaciju, moga Zdenka nitko nikada nije obavijestio ni o čemu’, govori Ljerka, ističući kako želi zahvaliti svim prijateljima koji su godina uz njih, dečkima iz Specijalne policije, posebno ženama iz Udruge Žene u Domovinskom ratu. Sve godine su uz nas, bodre nas, svatko je na svoj način dao doprinos i kad god je negdje zapelo, netko je uskočio, uz njih je sve bilo lakše, govori Ljerka Štefančić, hrabra žena koja se sve ove godine uspješno nosi sa svim nedaćama koje su pogodile njezinu obitelj, ali koja unatoč svemu, ne odustaje od pravde za malu Martinu, nevino ubijenu 4,5 godišnju sestricu svojih sinova.

Obitelj Štefančić danas je u Zadru. Jedan sin, Stipe, završio je Pomorski fakultet, a drugoga, Ivana, do diplome istoga fakulteta dijeli samo jedan ispit. Obitelj se nosi ne samo s bolnim iskustvom iz rata, nego i s bolešću supruge i jednoga od dvojice sinova. Hvala Bogu, bolest, koja je posljedica teškoga stresnoga iskustva i života, uspješno su prebrodili. Zdenko Štefančić je prije petnaestak godina kupio napuštenu kuću u Gračacu. Imamo veliko iskustvo u Domovinskome ratu. Ne samo ono iz legendarne obrane Vukovara i ne samo ono bolno zatočeničko. On je i instruktor padobranstva. Ima više od 1500 padobranskih skokova. U dočasničkoj školi u Šepurinama kod Zadru, kod generala Ante Gotovine i Ante Rose, obučavao je dočasnike.

Danas je Zdenko Štefančić na području Like pronašao svoje hobije i svoj mir. Tu se sprijateljio s nekim hrvatskim poduzetnicima povratnicima. Svi su članovi obitelji tjedno na relaciji Zadar – Gračac. Zdenko kaže da ne bi mogao svesti svoj život samo na boravak u stanu u Zadru. Život i boravak u prirodi s gornje strane Velebita rehabilitira ga, opušta i čini njemu i njegovoj obitelji život smislenijim. Ovo je priča o vukovarskome dragovoljcu Zdenku, njegovoj supruzi Ljerki s Kupresa i njihovim sinovima Ivanu i Stipanu, priča u kojoj emocije prema maloj umorenoj Martini i njezinoj baki nikad nisu prestale, ali i priča u kojoj je sjećanje na njih postalo motivacija da se ne poklekne i da se ide naprijed. Ovo je priča o jednoj dragoj obitelji koja zaslužuje svaku potporu i pozor.

Andrea Černivec
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari