Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Skrivena povijesna i politička pozadina najvećeg i najdužeg procesa haškog suda

Objavljeno

na

Višnja Starešina, ugledna novinarka i publicistkinja, koja sustavno, od njegova osnutka, prati rad Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, upravo priprema za objavu novu knjigu – Hrvati pod Kosovim krilom: završni račun Haaškog suda, u kojoj detaljno, na temelju brojnih dokumenata i višegodišnjeg istraživanja, rasvjetljuje duboku povijesnu, političku i obavještajnu pozadinu suđenja u Haagu šestorici Hrvata iz Herceg-Bosne, optuženih za etničko čišćenje Muslimana/Bošnjaka i pokušaj stvaranja “velike Hrvatske”.

Uoči konačne presude, koju Haški sud izriče 29. studenoga, nakon trinaest i pol godina koliko je prošlo od dizanja optužnice i 11 godina od početka suđenja, Globus donosi ulomke iz Starešinine knjige u kojima se iznose na vidjelo činjenice, javnosti dosad potpuno nepoznate, što su imale ključnu ulogu u sastavljanju najopširnije optužnice u povijesti međunarodnog kaznenog pravosuđa.

Neke od njih bacaju tamnu sjenu na ovaj posljednji haški proces i potiču opravdano pitanje: jesu li tužitelji doista bili vođeni samo željom da se ustanovi istina ili su i sami bili kontaminirani političkim motivima i ideološkim predrasudama?

Da bi se razumjele haške istrage zločina koje su vođene protiv političkog i vojnog vrha Hrvata u Hrvatskoj i u BiH te optužnice kojima su one okončane, važno je poznavati prethodnu profesionalnu biografiju dugogodišnjega zamjenika glavnog tužitelja – Australca Grahama Blewitta. Jednako je važno poznavati i djelovanje jugoslavenskih obavještajnih službi prema hrvatskoj iseljeničkoj zajednici u Australiji, uključujući i njihovu ulogu u jednom od najpoznatijih sudskih procesa u Australiji poznatom kao – hrvatska šestorka.

Prije dolaska u Haag na mjesto prvog operativca u uredu tužitelja, Graham Blewitt sedam je godina bio zamjenik voditelja, a potom i voditelj specijalne istražiteljske jedinice (SIU) osnovane u sklopu Australske obavještajne agencije (ASIO) kako bi prikupila dokaze za ratne zločine protiv nacističkih ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata. SIU je 1987. godine osnovala vlada australskog premijera, laburista Boba Hawkea. Njegovo je osnivanje zapravo isprovocirala serija radiodokumentaraca emitirana 1986. godine, koji su navodno razotkrivali kako se niz nacističkih zločinaca iz razdoblja Drugog svjetskog rata skriva (i) u Australiji. Jedan od suautora tih radiodokumentaraca bio je Mark Aarons, koji je istodobno bio i aktivist Komunističke partije Australije.

Specijalna jedinica

No čak ni u akti­vističkom zanosu Aarons nije mogao prikriti činjenice, koje su bile porazne za Blewittovu jedinicu i njezine istrage. U sedam godina postojanja Blewittova specijalna jedinica istraživala je 800 slučajeva mahom navodnih nacističkih zločinaca iz baltičkih država bivšeg SSSR-a: Estonije, Latvije i Letonije. Od svih tih istraga uspjela je podnijeti samo tri optužna prijedloga australskom državnom odvjetništvu, a nijedan od njih nije prihvaćen ni procesuiran.

U vrijeme kada je laburistički premijer Keating raspustio Blewittovu specijalnu jedinicu za lov na naciste, australski se ASIO suočavao sa spoznajama i posljedicama ozbiljne penetracije obavještajnih službi nekadašnjih komunističkih država u australski sustav: SSSR-a, Jugoslavije, Čehoslovačke, Bugarske, Istočne Njemačke.

Kako u svojoj knjizi Tajni hladni rat – Službena povijest ASIA 1975-1979 navodi dr. John Blaxland, ASIO je tijekom osamdesetih bio svjestan da sovjetske obavještajne službe KGB i GRU povećavaju broj agenata u Australiji i pokušavaju penetrirati u sustav, držali su ih na oku, ali nisu uspijevali odgonetnuti njihove motive i nisu nalazili način da im pariraju.

Iako su 40 godina proučavali djelovanja agenata ruskih obavještajnih službi, imali pod nadzorom njihove agente, kako praćenjem tako i prisluškivanjem komunikacija veleposlanstava, iako su točno znali koji su njihovi prioriteti djelovanja, ASIO nije bio u stanju uhvatiti niti jednog od tih agenata na djelu.

Možda su naknadno otkrili da je jedan od motiva bio i difamirati iseljenike iz bivših pribaltičkih država u Australiji i spriječiti njihovo osamostaljenje nakon predvidivog sloma komunizma i raspada Sovjetskog Saveza. Sovjetske, baš kao i jugoslavenske obavještajne službe bile su korak ispred predvidjevši raspad i pripremajući se za nj.

Hrvatska šestorka 80-ih

ASIO je znao, konstatira dr. Blaxland, da jugoslavenske obavještajne službe nastoje prodrijeti u hrvatske emigrantske zajednice, da planiraju ubojstva Hrvata, od kojih su barem dva uspjeli i spriječiti. No u to su vrijeme bili suočeni i s najvećim porazom australskog sigurnosnog, policijskog i pravosudnog sustava na tzv. antiterorističkom slučaju koji je bio poznat kao slučaj “hrvatska šestorka”.

Slučaj “hrvatska šestorka” dobio je naziv po šestorici australskih Hrvata: Maksimilijanu Maksu Bebiću, Vjekoslavu Vicu Brajkoviću, braći Joeu i Iliji Kokotoviću, Antonu Zvirotiću i Mili Nekiću. Živjeli su i radili u gradiću Lightgowu u okolici Sydneya, u pokrajini New South Wales (NSW), sve dok u večernjim satima 8. veljače 1979. godine u njihove kuće nisu upale specijalne postrojbe savezne australske policije i uhitile ih zbog sumnji da spremaju veliki teroristički napad u Australiji.

Bila je to antiteroristička operacija desetljeća u Australiji. Navodno planirani teroristički napad nekoliko je sati ranije australskoj policiji prijavio njihov navodni urotnički kompanjon u terorističkom planu i navodni Hrvat Vico Virkez, koji se predomislio prije navodno planiranog napada.

Prema Virkezovoj dojavi policiji, hrvatski su ekstremisti planirali podmetnuti bombe u glavnu razvodnu stanicu vodovoda u Sydneyu, u Elizabetanski teatar u kojem je tih dana trebao gostovati jedan jugoslavenski pjevačko-plesni ansambl, na glavni kolodvor i u lokalni jugoslavenski klub, što je uvijek bio sinonim za ispostavu jugoslavenskih tajnih službi.

Hrvatska šestorka optužena je za bombašku urotu. Vico Virkez bio je svjedok optužbe, imao je zasebno suđenje, osuđen je na 15 mjeseci zatvora, pušten nakon odsluženih 10 mjeseci kazne, a potom se vratio u tadašnju Jugoslaviju. Proces hrvatskoj šestorci bio je najdulji i najveći kazneni proces u povijesti Australije.

Nakon deset mjeseci suđenja, tijekom kojih je ispitano 111 svjedoka, pojedini i po nekoliko puta, na suđenju čiji su transkripti imali više od 5000 stranica teksta, sudac Victor Maxwell 1981. godine osudio je svakog člana hrvatske šestorke na 15 godina zatvora. Godinu dana kasnije žalbeni je sud potvrdio i presude i kazne, uza zabranu žalbe Visokom sudu. Slučaj se činio zatvorenim iako su ga pratile brojne kontroverzije, koje se u to vrijeme nisu mogle probiti do australskih medija.

A onda se, deset godina nakon presude, dogodio obrat. U kolovozu 1991. godine u srpskim dobrovoljačkim jedinicama iz BiH koje su ratovale na hrvatskim ratištima oko Nove Gradiške i Okučana, reporter australske televizije ABC Chris Masters pronašao je Vica Virkeza. Pravo mu je ime bilo Vitomir Misimović. Bio je Srbin iz Bosanske Gradiške. Još ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća jugoslavenska ga je obavještajna služba kao devetnaestogodišnjaka poslala u Australiju s lažnim imenom i zadatkom da se infiltrira u hrvatsku emigrantsku zajednicu u Australiji. Pošto je odradio “hrvatsku šestorku”, poslije povratka u BiH od tadašnjih je vlasti za nagradu dobio farmu svinja.

Oslobođeni bez isprike

Reportaža je objavljena u ABC-ovoj emisiji Four Corners. I otad počinje postupna javna rehabilitacija “hrvatske šestorke” u Australiji. “Hrvatska šestorka” ubrzo je tiho puštena iz zatvora prije isteka kazne. Ali ne uz ispriku ili poništenje presude u montiranom procesu, već zbog dobrog vladanja u zatvoru. Australskim institucijama uistinu i nije bilo jednostavno priznati što se zapravo dogodilo.

Prema dr. Johnu Schindleru, bivšem agentu CIA-e koji je radio u Hrvatskoj i BiH kao operativni direktor za elektroničko prisluškivanje u ratu devedesetih godina prošlog stoljeća i autoru više knjiga i članaka o tajnim službama bivše Jugoslavije, UDBA je kroz ovaj slučaj uspjela diskreditirati cijelu hrvatsku zajednicu u Australiji”. Ali Schindler ide i dalje od toga i u razgovoru za knjigu Hamisha McDonalda Optuženi tvrdi:

Udba je kroz slučaj hrvatska šestorka uspjela paralizirati australsku vladu da kroz ASIO diskreditira cijeli obavještajno podmetnuti slučaj. ASIO je sasvim sigurno znao da je priča lažna, jer su imali snimke Misinovićeva razgovora s jugoslavenskim konzulatom u kojem njima govori što će učiniti, prije nego što je o tome obavijestio australsku policiju. A svaki službenik ASIO-a koji je 70-ih radio na kontraterorizmu prema hrvatskoj iseljeničkoj zajednici morao je znati da su hrvatske emigrantske grupe duboko penetrirane od strane Udbe, da su oni upravljali čak i nekim grupama Hrvata koje su provodile vojne treninge u Australiji. Agenti provokatori su standard udbaške taktike.” (H. McDonald: Framed)…

To je australski kontekst iz kojeg je, ljutita nakon raspuštanja, specijalna jedinica ASIO-a za lov na naciste, ideološki i politički bliska Komunističkoj partiji Australije, na čelu s Grahamom Blewittom otišla u Haag na novi zadatak.

Blewitt je otišao na mjesto zamjenika glavnog tužitelja u novoosnovani Haški sud čak i prije nego što je imenovan glavni tužitelj Richard Goldstone, zapravo je formirao prvi ured haškog tužitelja. S njime su u Haag došli i prvaci specijalne jedinice za lov na naciste: Bob Reid, John Ralston i Grant Niemann. To su oni Australci za koje je jedan od prvih sudaca Haškog suda prof. George Abi-Saab nakon ostavke govorio da su potpuno preuzeli tužiteljstvo, koje je glasnogovornica tužiteljice Florence Hartmann desetak godina kasnije spominjala kao Australce koji zauzimaju ključne pozicije u tužiteljstvu i među istražiteljima i opstruiraju istragu protiv Miloševića i vrha JNA, za koje je Carla del Ponte pisala da nisu izvršavali njezine naloge i da im nije mogla vjerovati.

Mark Aarons u svojoj knjizi Dobro došli, ratni zločinci piše da je Blewitt još prije odlaska u Haag skupljao informacije o australskim državljanima koji su “uzeli oružje i uključili se u bitke” i bili “izravno uključeni u jugoslavenski genocid”. I bio je ljutit što su australski sudovi odbijali pokretati postupke po toj njegovoj dokumentaciji.

Prema tome kako je kasnije djelovao kao glavni operativac haškog Tužiteljstva bilo je razvidno da je za Blewitta komunistička Jugoslavija bila neupitna vrijednost, da je želio sankcionirati one koji su tu “vrijednost” osporili i razbili, da su u središtu njegovih istraga Hrvati, koji su za njega bili nacisti. Ili posve otvoreno – ustaše.

No nije to u tom trenutku bio samo Blewittov stav. Bio je to stav sukladan tadašnjoj politici država britanske krune, uključujući i Australiju, koje ni nakon posljednjeg rata i stvaranja novih država nisu odustajale od svojeg jugoslavenskog balkanskog koncepta sa Srbijom kao regionalnim hegemonom. I bio je to stav posve u skladu s pozicijama bivših jugoslavenskih i bivših sovjetski obavještajnih mreža.

Da bi se stvorila konstrukcija sustavnog svehrvatskog progona Muslimana u vrijeme muslimansko-hrvatskog rata, Tužiteljstvo je trebalo ne primijetiti nekoliko tisuća mudžahedina koji su dolazili u BiH na poziv Izetbegovića

Šestorka iz 2004.

Prije nego što je zbog neslaganja s tadašnjom glavnom tužiteljicom Carlom del Ponte dao ostavku na mjesto njezina zamjenika, Graham Blewitt je u Haag doveo novu – hrvatsku šestorku. Na temelju optužnice podnesene u travnju 2004., tu hašku hrvatsku šestorku činili su: predsjednik samoraspuštene HR Herceg-Bosne dr. Jadranko Prlić, dvojica načelnika Glavnog stožera HVO-a, generali Slobodan Praljak i Milivoj Petković, ministar obrane u HR Herceg-Bosni Bruno Stojić, šef vojne policije Valentin Ćorić, i šef komisije za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić. Unatoč neslaganju karaktera, glavna tužiteljica nije imala ništa protiv optužnice za hrvatsku šestorku, koja je simbolizirala Herceg-Bosnu i Hrvate, o kojima je imala gotovo jednako mišljenje kao i njezin zamjenik. Nije to skrivala ni u svojim memoarima: «Jedan od tužitelja haškog tribunala, Kanađanin, u kuloarima poznat po svojim dosjetkama i naklapanjima, smislio je jednostavan aforizam kojim je opisao razliku između Srba i Hrvata koji su pokušavali onemogućiti rad Tribunala. “Srbi su kurvini sinovi”, govorio bi, “no Hrvati su podli kurvini sinovi” (C. del Ponte, Gospođa tužiteljica, str. 239).

“Podlim kurvinim sinovima” pripala je i jednako podla optužnica. Bila je to najopširnija optužnica od svih koje je Haški sud ikada podnio, sadržavala je 26 točaka, na osamdesetak stranica, obuhvativši sve događaje koji su se ikada ikomu iz tužiteljskog tima mogli učiniti kao ratni zločin Hrvata nad Bošnjacima/Muslimanima, na teritoriju cijele Herceg-Bosne od njezina osnivanja 18. studenog 1991. do travnja 1994. godine, odnosno do potpisivanja hrvatsko-muslimanskog Washingtonskog sporazuma o stvaranju Federacije BiH. Sve događaje i zločine koji su se u to vrijeme dogodili na tom prostoru tužiteljstvo je zbrojilo i spojilo u optužnici i kvalificiralo kao veliki svehrvatski-udruženi zločinački pothvat progona Muslimana/Bošnjaka s prostora HZ/HR Herceg-Bosne…

Na popisu članova udruženoga zločinačkog pokreta nakon Tuđmana i Šuška vodeća su mjesta pripadala još dvojici pokojnika: zapovjedniku Združenog stožera Hrvatske vojske Janku Bobetku i predsjedniku Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Mati Bobanu. Tek nakon njih slijedili su živi optuženici, ta nova, haška hrvatska šestorka: Prlić, Stojić, Praljak, Petković, Ćorić i Pušić. A nakon njih dolazio je sijaset “ostalih” sudionika udruženog zločinačkog pothvata. Tko su bili “ostali”?

Cilj pothvata bio je: “politički i vojno podčiniti te trajno ukloniti i etnički očistiti bosanske Muslimane i druge nehrvate, kako bi se ostvarila velika Hrvatska u granicama nekadašnje Banovine Hrvatske.

Suđenje je počelo 2006. godine u Haagu. Svaki pravnik znade da ovakve optužnice kolektivizirane krivnje u civiliziranu svijetu ne postoje, kao što je svaki okrivljenik ili odvjetnik svjestan da je obrana od takve optužnice – nemoguća. Te da je cilj procesa ponajmanje individualizirati i utvrditi kaznenu odgovornost. Sasvim suprotno, optužnica je bila uvod u kolektiviziranje krivnje. U svehrvatsku krivnju.

 

Difamacija u Sydneyju i Haagu

Po ciljevima, metodama i rezultatima proces haškoj hrvatskoj šestorci umnogome je podsjećao na proces australskoj “hrvatskoj šestorci” u Sydneyu. Oba su procesa bila konstrukcija istražitelja i obavještajnih službi. U oba slučaja tužiteljstvo je upotrebljavalo izmanipulirane i namjenski proizvedene dokaze, a suci su se pravili da to ne vide. U australskom je slučaju cilj bio difamirati kao terorističku cijelu hrvatsku iseljeničku zajednicu u Australiji, uoči očekivana raspada komunističke Jugoslavije. U haškom je slučaju cilj bio difamirati hrvatsku državu, difamirati Hrvate u BiH, osvetiti im se i kazniti ih za razbijanje stare i onemogućivanje stvaranja neke nove Jugoslavije.

Općine s pretežito hrvatskim stanovništvom povezale u HZ Herceg-Bosnu kako bi se organizirale za samoobranu. Za haško Tužiteljstvo upravo tu počinje udruženi zločinački pothvat progona Muslimana/Bošnjaka, vođen iz Zagreba, kako bi se stvorila tzv. velika Hrvatska u granicama nekadašnje Banovine Hrvatske, nikad realiziranog hrvatsko-srpskog dogovora iz 1939., uoči ratnog raspada prve Jugoslavije.

Da bi se mogla iskonstruirati teza o svehrvatskom pothvatu progona Muslimana/Bošnjaka, valjalo je proglasiti nebitnim i ništavnim odnos hrvatskog vodstva prema BiH i prema Muslimanima/Bošnjacima prije izbijanja međusobnog rata u BiH: kako politički odnos, tako i konkretnu savezničku pomoć. Zahvaljujući Hrvatima u BiH uspio je referendum o samostalnosti, koji su bosanski Srbi bojkotirali. Tek nakon uspjelog referenduma, BiH je uopće dobila priliku postati država. Uz to: Hrvatska je bila prva država koja je diplomatski priznala BiH. Prva je prihvatila sve međunarodne mirovne planove njezina preustrojstva – Cutilleirov plan, Vance-Owenov plan, Owen-Stoltenbergov plan kao i kasniji plan tzv. kontaktne skupine predvođene SAD-om, koji je rezultirao Daytonskim mirovnim sporazumom. Baš na svakom dokumentu Hrvatske zajednice i kasnije Hrvatske Republike Herceg-Bosne u zaglavlju stoji ime države Bosne i Hercegovine. Konkretne oblike pomoći pregledno je sistematizirao optuženi general Slobodan Praljak u svojoj završnoj riječi obrane pred Haškim sudom:

Obuka policajaca iz BiH u Hrvatskoj, a koje šalje SDA još 1991. godine, obuka pilota ABiH u Republici Hrvatskoj, obuka i opremanje čitavih postrojba ABiH u Hrvatskoj, zbrinjavanje stotina tisuća muslimanskih izbjeglica u RH, organiziranje eksteritorijalnog školstva za muslimane izbjeglice u RH i to na, tada još nepostojećem, bosanskom jeziku, vremenski neprekinuto naoružavanje ABiH, municija, nafta i lijekovi, i hrana i ostala potrebna logistika ABiH za vođenje rata, liječenje više od 10.000 ranjenih boraca ABiH u hrvatskim bolnicama, omogućavanje dolaska više tisuća mudžahedina u ABiH, regularni logistički centri ABiH u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Samoboru, tijekom cijelog rata. I sve to besplatno…

Nabrajajući sve oblike pomoći, Praljak je konstatirao:

Nikada u povijesti ratovanja jedan narod – (Hrvati) – nije tako i toliko pomogao drugi narod – (Bošnjaci/Muslimani) – i onda kada su potonji okrenuli svoju vojsku – (ABiH) – protiv Hrvata – (HVO) – u BiH. Nikada u povijesti ratovanja zapovjednik jedne vojske (HVO-a) nije propuštao konvoje oružja (i ostalog) drugoj vojsci (ABiH) i onda kada je ta vojska (ABiH) to oružje (i ostalo) koristila za napade na one koji su joj to propustili (transkript Prlić i ostali, str. 52510-52511).

Ofenzive ABiH

Tužiteljstvu je to sve bilo nebitno. Smatralo je da su pružanjem pomoći Hrvati samo dobro prikrivali svoje prave zločinačke namjere.

Da bi se stvorila konstrukcija sustavnog svehrvatskog progona Muslimana/Bošnjaka u vrijeme muslimansko-hrvatskog rata, tužiteljstvo je trebalo ne vidjeti ratne operacije i odnos snaga na terenu. Trebalo je ne vidjeti da u vrijeme velike srpske proljetne ofenzive potkraj ožujka i na početku travnja 1993. godine muslimanska ABiH gomila svoje korpuse na području središnje Bosne i počinje kopati rovove prema formalnim saveznicima HVO-u. Trebalo je ne primijetiti da je sve veće ofenzivne operacije u muslimansko-hrvatskom ratu vodila Armija BiH a da se HVO uglavnom branio, ondje gdje je bio, u gradovima i selima u kojima je imao većinu i političku vlast u skladu s rezultatima prvih višestranačkih izbora. Trebalo je ne primijetiti nekoliko tisuća stranih islamskih boraca, tzv. mudžahedina koji su dolazili u BiH na poziv Alije Izetbegovića i vodstva islamske zajednice BiH, a potom postali sastavni dio Armije BiH. Trebalo je smatrati nevažnim da su uvjeti za rat stvarani tako što su predstavnici muslimanske stranke SDA Alije Izetbegovića počeli napuštati legalne organe lokalnih vlasti, ondje gdje su dijelili vlast s HDZ-om i počeli stvarati svoje paralelne organe vlasti. I, naposljetku, trebalo je vjerovati da se otvarajući frontu prema Hrvatima Alija Izetbegović uistinu bori “za građansku republiku BiH”, kako je to javno govorio, da je njegova Islamska deklaracija iz 1970. godine tek romantičarski esej, a ne, kao što joj i sam naslov i podnaslov kažu: Jedan program islamizacije Muslimana i muslimanskih naroda. Naš cilj: islamizacija Muslimana, naša deviza: vjerovati i boriti se. I trebalo je previdjeti da svojom politikom devedesetih Izetbegović počinje provoditi ono što je prije tridesetak godina napisao mladi pravnik Alija Izetbegović .

Bin Ladenova “akademija”

Dok se javno zauzimao za unitarnu građansku državu BiH, ili se na međunarodnim pregovorima u Ženevi predstavljao kao skromni i pomalo naivni građanski intelektualac, u Beču je uživao u luksuzu. Za njega i suradnike bila su zakupljena dva kata jednoga luksuznog hotela, gdje je s dr. Fatihom al Hasaneninijem planirao i dogovarao islamizaciju BiH, tj. sijanje sjemena globalnog džihadizma. Sudanac s globalnim opsegom djelovanja, dr. Hasanenini (prema nekim informacijama također jedan od bivših polaznika Pančevačke akademije KOS-a) u to je vrijeme za sebe tvrdio da je on pravi “ministar financija u vladi Alije Izetbegovića”. Bio je blizak suradnik Osame bin Ladena, a službeno je vodio međunarodnu nevladinu organizaciju Third World Relief Agency (TWRA), sa sjedištem u Beču, koja je nakon napada na New York 11. rujna 2001. godine stavljena na listu terorističkih organizacija. TWRA je bila glavni financijer i podupiratelj islamizacije BiH i dolaska stranih islamskih boraca, mudžahedina u BiH. Alija Izetbegović bio je njihov glavni suradnik i sugovornik njihovih vođa.

Na prostorima središnje Bosne, koje su Muslimani/Bošnjaci dijelili s Hrvatima, daleko od ratnih linija sukoba sa Srbima, uz pomoć nekoliko tisuća stranih mudžahedina, započeo je projekt uspostave islamskog poretka u malim lokalnim zajednicama, najprije u selima iznad Travnika, Zenice, Bugojna, Konjica, da bi se, pošto je pokret ojačao, spustili i u gradove. Baš kao što je Izetbegović napisao u Islamskoj deklaraciji: najprije su bili propovjednici, da bi potom postali vojnici, kao dio Armije BiH. Ondje je primijenjeno načelo iz Deklaracije da su islam i neislamski poredci međusobno nespojivi jer “nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društava i političkih institucija”. Kako je to izgledalo u brdima iznad Travnika, opisao je pred Haškim sudom jedan od mudžahedinskih zapovjednika, Ali Hamad, podrijetlom iz Bahraina, koji je u to vrijeme imao bosanskohercegovačko državljanstvo, koje su mu na temelju ratnih zasluga dodijelile strukture Alije Izetbegovića, bio je u zeničkom zatvoru osuđen za teroristički akt podmetanja autobombe u Mostaru 1997. godine. Svoje je džihadističke vještine Ali Hamad stjecao u Afganistanu tri puta, među ostalim i u džihadističkoj “akademiji” koju je osobno vodio Osama bin Laden:

“U suradnji s ABiH , moja je jedinica, baš kao i druge jedinice s područja Travnika, dobila zapovijed da očisti područje od Guče Gore do Travnika, od svih Hrvata, kako vojnika tako i civila. A mudžahedini koji su bili u vojnom logoru Mehurići, kao i sve druge jedinice ABiH s područja Zenice, dobile su zadatak očistiti područje od Mehurića do Guče Gore. Učinili smo to istovremeno, tako da smo se ja iz Travnika i Bijelog Bučja i mudžahedini iz Mehurića, sastali u Gučoj Gori. Time je cesta Travnik-Zenica bila potpuno očišćena od svih Hrvata, kako vojnika tako i civila.” (transkript Delić, str. 16).

Svjedočenje Stipe Mesića u Haagu kao zaštićenog svjedoka na suđenju Tihomiru Blaškiću do danas je ostalo službeno zaštićeno. Jedan od njegovih prvih poteza kao predsjednika bilo je otvaranje cijelog Tuđmanova arhiva haškim istražiteljima

Dekapitacije

U tom “čišćenju” mudžahedini su ritualnim odrubljivanjem glava ubili 36 zarobljenih vojnika HVO-a i hrvatskih civila. No sve se to nije smjelo vidjeti, čuti, znati, primijetiti u postupku protiv “hrvatske šestorke”, koji je vođen u završnoj fazi haških suđenja, kao što se to nije smjelo znati u postupcima protiv Hrvata iz Lašvanske doline u prvim suđenjima pred Haškim sudom. Razlika je bila u tome što su u prvim postupcima suci jedva dopuštali bilo kakvo spominjanje mudžahedina. Na suđenju “hrvatskoj šestorci”, koje je vođeno nakon 11. rujna, pošto su dokazi o mudžahedinima i njihovim zločinima predočeni u suđenjima zapovjednicima ABiH: Enveru Hadžihasanoviću, Amiru Kuburi i Rasimu Deliću, i pošto je BiH u zapadnim sigurnosnim agencijama percipirana kao kolijevka modernog džihadizma – mudžahedini su se smjeli spomenuti. Ali kao da i nisu. Njihov je utjecaj bio posve banaliziran. Uostalom, čak i na suđenju zapovjednicima ABiH njihov su utjecaj banalizirali svjedoci kojima su suci Haškog suda najviše vjerovali, zapovjednici britanskog bataljuna UNPROFOR-a.

Tako je zapovjednik britanskog bataljuna UNPROFOR-a u vrijeme ovog “čišćenja”, general Alastair Duncan, koji je u srpnju osobno zapovjedio svojim vojnicima da zapucaju na mudžahedine koji su nadirali prema crkvi u Gučoj Gori u kojoj su sklonište pronašli hrvatski civili, u svibnju 2004. godine, na suđenju zapovjedniku 3. korpusa ABiH, Enveru Hadžihasanoviću, svjedočio nešto posve drukčije:

Informacije o mudžahedinima je vjerojatno bilo najteže dokazati i najteže provjeriti. Jer, nikad nisam uistinu znao, postoje li oni ili ne. Razmišljao sam, bez obzira na to postoje li ili ne, trebalo bi ih izmisliti, jer njihova prisutnost je sama po sebi bila iznimno efektno oružje.

Kad su ljudi znali da dolaze mudžahedini, ta bi se sela odmah ispraznila. Oni su imali ogroman efekt. I vjerujem da ih je 3. korpus koristio kao vrlo značajno sredstvo propagande. Bili su nešto što uvijek možete negirati, a zapravo podupirati. I bili su vrlo važno oružje, jer na kraju dana bitku dobivate kada porazite duh naroda, a ne njegovo fizičko biće. Mudžahedini su za to bili upravo izvrsno oružje.

U vrijeme svjedočenja general Duncan vodio je britanski centar kopnenog ratovanja obučavajući britansku vojsku ratovanju u Afganistanu.

Ni tužitelje, a u skladu s time ni suce uopće nije zanimala individualna ili zapovjedna odgovornost bilo kojeg od optuženika “hrvatske šestorke”, već samo njihovo sudjelovanje u udruženom projektu progona. Sve je bilo napravljeno tako da se optuženi ne mogu obraniti. Cilj i nisu bili pojedinci, već Herceg-Bosna i Hrvatska.

Ustaše i glazbenici

Uza sve to, Hrvate je uvijek pratila kvalifikacija – ustaša. U većini ratnih zapovijedi oficira ABiH, od prvog šefa ABiH Sefera Halilovića nadalje, oni za HVO uistinu rabe naziv – ustaše. No istu su terminologiju pred sudom upotrebljavali i brojni strani svjedoci: britanski zapovjednici UNPROFOR-a, pripadnici Europske promatračke misije (EUMM), novinari…

Osobito je slikovito bilo svjedočenje o temi “ustaša” u Uskoplju/Gornjem Vakufu jedne vojne liječnice iz britanske mobilne ambulante. Liječnici i liječnice iz britanskih terenskih ambulanti u svih poznavatelja rata u BiH uvijek izazivaju posebne asocijacije. Anegdotalno je poznata bila priča o britanskim ambulantnim kolima, kao klasiku britanske vojne špijunaže u BiH, u kojima od instrumenata za elektroničku špijunažu nema mjesta ni za jedna nosila.

Dr. Jacqueline Carter u svojoj je ambulanti prokrstarila mnoga bojišta u BiH i kasnije na Kosovu. Imala je specijalizaciju iz ginekologije, što je bilo malo neobično s obzirom na pretežito muški sastav britanskog bataljuna UNPROFOR-a. S njom su u mobilnoj ambulanti, prema njezinim riječima, bili i članovi glazbenog sastava britanske vojske, koji su privremeno služili kao bolničari. Doktorica Carter je sa svojim glazbenicima i svojim ambulantnim kolima bila uvijek ondje gdje bi uskoro potom zaratilo. Tako se potkraj 1992. i na početku 1993. godine našla u Uskoplju/Gornjem Vakufu, u kojem je u siječnju 1993. godine izbio prvi muslimansko-hrvatski sukob. Po ustaljenoj matrici i doktorica je Carter uzrok sukoba, koji joj je objasnio Hrvat koji se zvao Avdo, vidjela u “ustaškoj zastavi”, koja je bila izvješena u Uskoplju. Odvjetnica generala Petkovića, Vesna Alaburić , u unakrsnom je ispitivanju propitala o ustašama i njihovoj zastavi. Na što točno misli kada govori o ustašama?

“Ustaša – to je bila zastava, zastava kojom su se koristili…”

“Ispričavam se, ali ne pitam vas o ustaškoj zastavi, nego tko su bili ustaše?”

“Koliko sam ja razumjela, ustaše su bili militantni dijelovi HVO-a. Ma ne HVO-a… Oni su bili vojni element. Imali su vojno značenje.”

“Hvala. A recite nam kako je izgledala ustaška zastava? Koju je vrstu zastave upotrebljavao taj vojni element?”

“Ne mogu se sjetiti zastave, baš same zastave… Kao što sam rekla, nisam bila na terenu tih dana…”

“Rekli ste da su prema vašem shvaćanju ustaše bili ekstremno krilo HVO-a, je li tako?”

“Ne. Ispravila sam se kazavši da su prema mome shvaćanju ustaše bili – bili su jedan ekstrem – ne nužno ekstrem HVO-a, nego jedan baš ekstremni element. Ne nužno HVO-a.”

“Ekstremni element čega?”

“Pa… jedne organizacije.”

“Ali ne znate koje organizacije?”

“Pa… U tom kontekstu, sjećanje mi govori, da su imali veze s HVO-om, ali ne jednoznačno…” (transkript Prlić i ostali, str. 3407-3408, str. 3410).

Uz cijelu pripremljenu konstrukciju, za hrvatski zločinački pothvat tako visoke razine nedostajalo je dovoljno velikih zločina koji bi upozoravali na sustavan plan ili onih koji bi bili izravno povezani s nekim od optuženika iz “hrvatske šestorke” iz kojih bi se mogla izvesti individualna ili izravna zapovjedna odgovornost.

Pet godina rasprave

Osim medijski vrlo eksponiranih zločina u Ahmićima i Stupnom Dolu na području središnje Bosne, na području Herceg-Bosne, odnosno Hercegovine, u kojoj je djelovala hrvatska šestorka nije bilo ni likvidacija ratnih zarobljenika za koje bi se mogla tražiti visoka zapovjedna odgovornost, a ni masovnih grobnica.

Glavni su krimen bila loša postupanja u zatočeničkim logorima za bošnjačke/ muslimanske ratne zarobljenike (Dretelj, Helidrom, Gabela, Vojno, Stolac), a najveći među njima izvođenje zarobljenika na kopanje rovova, pri čemu je više zarobljenika poginulo. No iz toga graditi zapovjednu odgovornost prema cijelom političkom i vojnom vrhu Herceg-Bosne i implicirati kaznenu odgovornost prema cijelom državnom i vojnom vrhu Hrvatske i prema cijelom hrvatskom narodu ipak je bila vrlo preuveličana zadaća.

Zato su u nedostatku uvjerljive kaznene supstance i optužnica i proces otišli u širinu: iz evidencije bošnjačko/muslimanske obavještajne službe AID-a te iz evidencija UNPROFOR-a i Europske promatračke misije preuzeti su gotovo statistički svi pojedinačni zločini i ekscesi počinjeni bilo gdje na teritoriju Herceg-Bosne, u kojima su sudjelovali pripadnici HVO-a.

Potom se o njima raspravljalo godinama u sudnici, u dosad najvećem i najduljem procesu međunarodnog kaznenog pravosuđa. Od predaje hrvatske šestorke Haškom sudu do pravomoćne presude prošlo je trinaest i pol godina. Sama je sudska rasprava trajala pet godina.

U nedostatku reprezentativnih zločina tužiteljstvo je pojačalo dokazivanje političke namjere hrvatskog državnog vodstva da podijeli BiH. Iz tog je navodnog Tuđmanova glavnog plana tužiteljstvo izvodilo cijeli koncept progona Bošnjaka/Muslimana u svehrvatskom zločinačkom pothvatu, činjenicama usprkos. U tome je našlo mnogo saveznika i u Hrvatskoj, među kojima je najpoznatiji bivši predsjednik države Stipe Mesić. Njegovo svjedočenje kao zaštićenog svjedoka na suđenju Tihomiru Blaškiću do danas je ostalo službeno zaštićeno unatoč tomu što je u dva mandata bio predsjednik države. Pošto je ušao u Ured predsjednika, jedan od prvih poteza predsjednika Mesića bilo je otvaranje cijelog arhiva prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana haškim istražiteljima.

Politički cilj

Proces i prvostupanjska presuda “hrvatskoj šestorci” i prije pravomoćne presude ostvarili su velik dio političkog cilja. Hrvati su politički posve marginalizirani u BiH, ohrabrena je daljnja islamizacija bošnjačko-hrvatske Federacije BiH.

Kombinacijom kaznenih i političkih progona uništen je cijeli ratni zapovjedni kadar HVO-a, jedine vojske u BiH, koja nije imala ishodište u komunističkoj JNA, koja je sebe vidjela u NATO-u, a ne u savezu s Crvenom armijom, niti je mudžahedine doživljavala kao svoju braću.

Svi su zapovjednici HVO-a pod istragama ili već imaju pravomoćne optužnice tužiteljstva za ratne zločine pred lokalnim sudovima u BiH. Među tužiteljima su i bivši vojni tužitelji i suci ABiH s područja Travnika i Zenice, koji su u ratu primjenjivali šerijatski zakon. Zahvaljujući institucionalnoj samobitnosti Republike Srpske, Srbi su uspjeli donekle parirati muslimansko/bošnjačkoj dominaciji pred lokalnim sudovima. A ponovo imaju i zajednički politički cilj: oslabiti, marginalizirati i istisnuti Hrvate i preko procesa za ratne zločine.

Bez obzira na to kakva bila pravomoćna presuda hrvatskoj šestorci pred Haškim sudom, političko -sudska arena se samo premješta iz Haaga u BiH.

 Globus

Višnja Starešina: Hrvatska ‘šestorka’ i hrvatska šutnja

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvate je Europa i po drugi put priznala. Hoće li se priznati i sami?

Objavljeno

na

Objavio

Ako je dana 15. siječnja 1998. godine integracijom hrvatskog Podunavlja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske označen kraj drugog poluvremena bitke za slobodu hrvatskog naroda i cjelovitost hrvatskog državnog ozemlja, onda se bez pretjerivanja može reći kako je njezino dramatičnije prvo poluvrijeme okončano međunarodnim priznanjem Hrvatske istog nadnevka 6 godina ranije.

Koliko nam je značilo priznanje Europe, zorno oslikavaju riječi tada popularne pjesme Tomislava Ivčića, u kojoj ona nije samo očajnički dozivana da zaustavi rat, nego je i Hrvatska viđena jednom od europskih zvjezdica. A takvom ju je vidio i predsjednik Tuđman. Ne zato da bi sjala na europskom nebu kao ukras, nego kako bi, vrativši se gdje prirodno pripada, Hrvatska mogla lakše ostvarivati svoje interese.

Drugo priznanje nije manji uspjeh od prvoga

I zato, kad ovih dana, uoči 15. siječnja Hrvatica prima Hrvata, oboje zastupajući Europu (on kao predsjednik vlade zemlje predsjedateljice Vijeća EU, a ona kao predstavnica Europe u širem smislu, ispred Vijeća Europe koje uključuje i Rusiju i Tursku), onda to nije tek simbolički pokazatelj uspjeha, nego i svojevrsno drugo priznanje Hrvatske od strane obitelji europskih naroda. A donedavno se takvo što još činilo na dugome štapu.

Hrvatska se, naime, brzo vratila starim navadama, baštinjenima iz doba komunističkog totalitarizma i suživota s narodima koji ne pamte drugo doli orijentalne despocije. Bila je svadljiva, inatljiva, prijetvorna državica, žestoko posvađana sa svim, pa i EU susjedima, gospodarski tragikomično neuspješna, ne držeći se dane riječi, pa čak ni one potpisane.

No, drugo priznanje i nikad bolji položaj Hrvatske u Europi nisu pali s kruške. Netko je za to morao naporno raditi i izboriti ga. A ono, pak, nije samo stvar časti, nego se, baš poput prvog priznanja, neumitno odražava i na unutarnje stanje. Ne samo što se porast utjecaja Hrvatske u Europi neočekivano jasno odrazio i u napetom izboru vodstva Europske komisije, nego i na vidno poboljšanu poziciju u sporovima sa susjedima, a ogleda se i kroz pojačanu dinamiku korištenja sredstava iz europskih fondova, te poboljšanje slike Hrvatske kao turističke i ulagačke destinacije.

Vanjska i unutarnja politika spojene su a ne odvojene posude, kakvima ih se upinju prikazati oni koji dijele, razdvajaju, raspršuju i sve pojednostavnjuju, te fokusom na nebitno zamagljuju bitno, a ustrajnim inzistiranjem na detalju iskrivljuju sliku cjeline.

Evo, i sad se bune što se Hrvatska trsi u EU uvesti svoje susjedstvo, pa da u dobrobiti pripadnosti europskom političkom klubu i civilizacijskom krugu i Hrvati u BiH uživaju u punini, a ne samo u smislu olakšanog odlaska iz domaje temeljem EU državljanstva. Vrijedi to i za druge okolne narode – Albance, Makedonce, Crnogorce, u konačnici i Srbe – samo da Hrvati konačno jednom u povijesti ne budu više graničari stari. Jer granica, napose kad je posrijedi civilizacijska razdjelnica, kako povijest uči a zdrava logika potvrđuje, predstavlja plodno tlo za čas manje, čas veće napetosti i nestabilnosti, od čega ljudi bježe glavom bez obzira čim im se ukaže prilika, o čemu zorno svjedoče i unutarhrvatske migracije kroz povijest, a kako ne bi one u bijeli svijet.

Drugo priznanje Hrvatske od Europe svaki će razboriti promatrač ocijeniti uspjehom, svi samo ne oni, ovdašnji ogorčeni protivnici svega i svačega, u kojima se nastanio i zapekao prijezir prema tom, tisućljetnom širem hrvatskom zavičaju.

Možda im ponos vrijeđa što se Hrvatskoj sad solidarno daje pomoć, onako kako se pružala Kosovu u bivšoj državi? Nadmena, moralno nadmoćna poza žrtve koju su spremno zauzeli unekoliko podsjeća na ponašanje bosansko-hercegovačkih Muslimana tijekom rata kad ih je Hrvatska prihvatila i pružila im utočište pred srpskim pogromom. Oni su i dan danas uvjereni kako su troškove njihova zbrinjavanja platile bogate arapske zemlje i još ostavile Hrvatima bakšiš, nek’ se nađe. Ma, nije beg cicija, pa gdje će bit’ šejk! Tako da bi Hrvati zapravo trebali biti zahvalni njima, a ne obrnuto. Vođeni sličnim porivima neki Hrvati danas ne žele vidjeti kako Hrvatska upravo zahvaljujući pruženoj ruci Europe, istina, s primjetnim zakašnjenjem, infrastrukturno ubrzano ulazi u 21. vijek – od povezivanja hrvatskog teritorija Pelješkim mostom do modernizacije željeznice na brzinu iznad austro-ugarske, od kolektora otpadnih voda do LNG-a, od fasada zgrada do izgradnje vrtića i škola, poljoprivrednih poticaja i drugih stvari poznatih svijetu koji radi, a ne gunđa.

Sve to ponajviše iz džepova zemalja koje predvode voljom njihovih birača izabrani, a od uznositih Hrvata toliko prezreni Merkel i Macron.

Nerazumna netrpeljivost prema Europi

Odakle ta iracionalna netrpeljivost, pa i otvorena mržnja prema Europi u nekih naizgled umnih ljudi, koji, da apsurd bude veći, sebe doživljavaju domoljubnima, a kakva bi se prije očekivala od srpskih im parnjaka, čijem su nacionalnom duhu Europa i Zapad doista strano tijelo?

Što ih je to natjeralo da se ujedine s krajnjom ljevicom u protivljenju ulasku u EU, stvorivši pritom neformalni savez tuposti i podmuklosti, podlo podgrijavan s Pantovčaka na kojem je tada stolovao Ivo Josipović, spreman srušiti hrvatsku vlast dva mjeseca prije zaključenja pregovora s EU?

Taj je loš gubitnik potom zlovoljno prokomentirao njihovo okončanje ustvrdivši kako to nije nikakav uspjeh. Iz njegove vizure to zaista i nije bio. Ni tada tim više sebeljubima nego vrlim domoljubima nije zasvijetlila lampica.

I dalje se poput zaljubljenih pučkoškolaca povode za šarmom protueuropskih britanskih konzervativnih krugova – od prononsiranog eurofoba Nigela Faragea do novopečenog katolika sa zagrebačkom adresom Robina Harrisa, koji se iskazao nedavnim besprizornim predizbornim pamfletom protiv Andreja Plenkovića (ha, mora da im se gadno zamjerio kad ih tako žulja).

Nema što, Britanci, kao višestruko osvjedočeni hrvatski prijatelji, žele Hrvatima svako dobro, sve još tamo od Bleiburga, preko mešetarenja lorda Carringtona ujesen ’91, te rabota drugih lordova za muslimansko-hrvatskog rata ’93, kao i pokušaja sprječavanja Oluje tampon-zonom u Livanjskom i Duvanjskom polju ’94. Konačno, ne nose li haški sudski procesi također prepoznatljiv pečat „Srca tame“? I sad oni Hrvatima odjednom velikodušno preporučuju izlaz iz Unije. Iz Unije iz koje izlaze, ili u nju ne žele ući, samo znatno jači od njezina prosjeka. Dočim slabijima ne pada napamet napustiti taj eldorado.

Ključno pitanje koje se postavlja pred gospodarski krhkom Hrvatskom glasi – želi li prodisati u Europi punim plućima kao subjekt, a ne tek služiti kao objekt kao nekad u Jugoslaviji, ili, pak, s figom u džepu figurirati kao puki instrument onih izvan Europe, ili uskoro izvan nje, kojima je vjekovni interes posvađana i što slabija Europa? A koji to grozd može bubriti i zrijeti ako mu je trs slab i svako malo može usahnuti?

Pritom treba voditi računa i kako danas u multipolarnom svijetu Europa nema šanse ne progovori li jednim glasom, protiv čega su, zanimljivo, isti oni koji ju optužuju za neučinkovitost.

Drugim riječima, ako već jesmo u tom elitnom klubu, za što nije plaćena mala cijena, trebamo li sad poštivati propisana pravila igre ili uzeti samo ono što nam odgovara, kao da smo na tržnici, kako je svojedobno predložio jedan popularni svećenik?

Bilo bi zanimljivo doznati upućuje li on i pokajnika na ispovijedi – kad mu ovaj opravdava vlastite grijehe tužeći se kako mu nešto u obitelji, školi ili na poslu nije po volji – da uzme sa stola samo ono što mu paše. Kako god dotični umovao, bez skupa pravila koja uključuju i prava i obveze, niti jedna ljudska organizacija, interesna zajednica, društvena struktura, bila riječ o obitelji, udruzi pčelara, političkoj stranci, tvrtki, državnoj ili naddržavnoj zajednici, ne može funkcionirati niti opstati.

Kad bi svak’ radio samo što ga volja, a ne bi pristao činiti i ono što mu nije drago, to više ne bi bila zajednica, nego bezvlađe i povratak u predcivilizacijski mrak.

S druge strane, nipošto ne bi bilo razborito ignorirati prijetnje, poput korjenite redefinicije tradicionalnog društvenog svjetonazora i struktura koju nameću utjecajni europski krugovi, ali i drugi centri moći, što u Božjem stvorenju koje ne negira Boga izaziva opravdanu nelagodu i zabrinutost, čak i sablazan.

Kako se s tim nositi, izazov je našeg vremena i zadatak našeg pokoljenja (pa ne može baš sve biti servirano na pladnju, za nešto se treba i izboriti). No, to nipošto nije razlog da se Europi okrenu leđa. Pravi put je inteligentna i učinkovita borba u okviru europskih institucija.

Onako kako to čini Andrej Plenković, ističući posebnosti postkomunističke Europe, ne samo zalaganjem za instrumente smanjivanja gospodarskog zaostajanja za europskog maticom, nego i prijedlogom da se interpretativna izjava uz Istanbulsku konvenciju ponudi kao model drugima.

Pritom pošteni ocjenjivač njegova rada ne može previdjeti činjenicu da od sadržaja te ograde dosad nije odstupio ni milimetra.

Europa ili Balkan?

Osim protivljenja europskoj naddržavi, domaća ljevica i desnica nalaze suglasje i u tome što im je uvijek za sve kriva država.

Postjugoslavenskoj ljevici je država kriva već time što se zove Hrvatska, a izvan je jugo-konteksta, bez obzira što je u svakom pogledu miljama odmaglila od istoimene socijalističke gubernije u vazalnom odnosu prema Beogradu.

Nervira ih i što je do nogu potukla ono najjače što joj je bivša skrbnica imala, ono čime se najviše ponosila – JNA. No, popularna sintagma „država je kriva“ tjera sline na usta i čangrizavoj desnici koja ju čita kao – Plenković je kriv! A on im je kriv za sve. Pa i zato što su glasovali za Milanovića, bilo mišlju, bilo riječju, bilo djelom, bilo propustom… Sve je to Plenkovićeva culpa, maxima culpa.

Hrvatska se opterećena tim utezima opet nalazi na civilizacijskoj razdjelnici. Mora opet izabrati pri čemu nema pravo na grešku. Pitanje nije – ljevica ili desnica? Pitanje je – Europa ili Balkan? Ne više u institucionalnom smislu, nego nadasve u pogledu mentaliteta i sadržaja.

Hoće li Hrvati poštovati one koji govore 5 jezika ili će više cijeniti one koji takve ismijavaju? Hoće li Hrvati cijeniti one koji uvijek mogu računati na poziciju u međunarodnim institucijama, a bez da ih pritom optužuju za nedostatak lojalnosti? Ili će radije birati one za kojima vani baš ne vlada neka pomama, pa ovdje ostaju silom prilika i to onda još prodaju kao domoljublje?

Ako je nekome teško na to odgovoriti, neka se zapita kako bi ocijenio izbornika nogometne reprezentacije, koji bi igrače za kojima vlada interes velikih inozemnih klubova zamijenio onima koji jedva dobace do domaće druge lige.

Napokon, trebaju li Hrvatskoj oni koji perfektno govore francuski, inače, međunarodni diplomatski jezik, poput, recimo, Andreja Plenkovića ili oni koji ga neprepoznatljivo natucaju poput Ive Goldsteina, donedavnog hrvatskog veleposlanika u Parizu? Više je to nego samo simbolična ilustracija razlike između Tuđmanova i Titova nasljeđa.

Koliko god to ne uviđali ponosni vlasnici zakržljale žute pjege, nepremostiva je razlika između HDZ-a, kao Tuđmanove ostavštine u čijem se okrilju i Plenković profesionalno formirao, i titoističkih struktura koje ne mogu smisliti uspješnu Hrvatsku ni nacrtanu.

Pripadnost europskom civilizacijskom krugu Hrvati dokazuju i držeći se dogovorenog i potpisanog. A upravo to je, osim što predstavlja najjasniji mogući otklon od Balkana, ujedno i obilježje najboljih hrvatskih ljudi kroz povjesnicu, u novije doba predsjednika Tuđmana i ministra Šuška. Ipak, s vremena na vrijeme nekim nevidljivim užetom privezano klatno Hrvate vraća prema istoku. Ne od jučer, tako je više-manje još od stoljeća devetog.

Manifestacija toga je i izbor Zorana Milanovića za državnog poglavara, što pokazuje da se Hrvati teško odriču, kako prijetvornog komunističkog mentaliteta, tako i refleksa života u zajednici s narodom koji je povijesno opstao služeći se maksimom – jedno govori, drugo potpisuj, treće radi! Pa izaberu onoga koji do potpisane riječi drži kao do lanjskog snijega, javno se hvaleći kako je dvaput prevario Angelu Merkel.

Pritom su mu put pripravili i oni s druge strane barikade koji bi također izigrali Europu, pa su se nadahnuti srpskim uzorom pod parolom – puj, pike ne važi! – sad sjetili odreći se onoga što je Tuđman potpisao, a, sviđalo se to kome ili ne, u temelju je hrvatskog priznanja i teritorijalne cjelovitosti. I, eto, sad su oni tuđmanisti, a Plenković koji drži do onoga na što se Tuđman pred svijetom u ime Hrvatske obvezao, to nije.

Kad ovce biraju ovcu a ne pastira, uvijek pobjeđuje vuk!

Jer do međunarodnog priznanja Hrvatske ne bi došlo da nije progutana gorka pilula i poštovan zadani preduvjet – Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina.

Tuđman u tome zacijelo ne bi uspio da se netko sjetio organizirati narodni referendum protiv tog zakona. Kao što ne bi uspio integrirati Podunavlje da je tada organiziran referendum protiv zakona o oprostu za pobunu.

Znače li ti potezi, koji ni dan-danas nisu narodu po volji, da je i Tuđman skrenuo sa zacrtane „narodne“ linije? Umanjuje li to njegove rezultate ili ih stavlja u okvire mogućeg?

Srećom po Tuđmana i Hrvatsku preteče današnjih samozvanih suverenista i okorjelih referendumaša tada nisu imali na raspolaganju društvene mreže, a k tome je i referendum usred rata bio neprovediv. A ruku na srce, bili su zaokupljeni i drugim poslovima.

Dobrim dijelom bili su na ratištu, na čemu im valja odati priznanje i zahvalnost, mada ne treba prešutjeti ni kako su neki među njima već tada neposluhom i djelovanjem mimo sustava opstruirali hrvatsku državu u povojima.

Ondašnji, a i neki današnji im predvodnici su tužakali Hrvatsku, što američkom Kongresu, što prikupljajući informacije za izvješće Human Rights Watcha, ekspoziture britanskih obavještajnih službi, organizacije koja je tada nastojala uspostaviti ravnotežu krivnje za zločine između Srba i Hrvata, a i danas pritišče Hrvatsku radi navodno nedoličnog postupanja s provalnicima u Europu. A neki novovjeki mesije tada nisu mogli ustrijeliti Hrvatsku sleđa jednostavno zato što su bili tamo daleko,… daleko preko oceana.

I što bi bilo s Hrvatskom da se tada Tuđmanu, kao što se sada čini Plenkoviću, tražilo crno pod noktom samo zato što u politici nije moguće ostvarivati pobjede netaknute mreže? Da bi dobio ono što želiš, nešto moraš i dati. A to se Plenkoviću ne prašta, iako i danas, kao i za Tuđmana, dobitci za Hrvatsku debelo pretežu nad danim ustupcima. A nije baš uvijek bilo tako…

Plenković im je kriv što hrvatskim brodom kormilari hladne glave ne podilazeći svjetini vođenoj zapaljivim djetinjim emocijama i od podlaca pobuđenim najnižim strastima.

Što ne popušta onima koji se podaju svakome tko im se ponudi, a nude im se kojekakvi vidioci naroda kojima se narod ukazuje i upućuje im poruke.

Što se ne povija pred onima koji znaju samo da ništa ne znaju pa bi za sve pitali narod – kao da se natječu da budu ovce vodane od ovaca, a ne pastiri! A koga onda više čudi što – kad ovce odbacuju dobroga pastira pa, mekećući pritom kako više ne žele biti ovce, radije biraju ovcu da ih predvodi – na kraju pobjeđuje vuk?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Beljak – Ilija Čvorović opasan za koaliciju koja hoće na vlast

Objavljeno

na

Objavio

Beljakova stupidna teza na liniji je onoga što je tvrdila Miloševićeva propaganda. Krivi su ubačeni elementi izvana, a nama je bilo divno pod JNA i Udbom. Problem je samo što se na vrijeme nije ubijalo dovoljno

Staljin vas je ubijao, ali vas nije ubijao dovoljno – sukus je gledanja na politiku Ilije Čvorovića. Udba vas je ubijala ali očito nedovoljno, u bitnome je ista poruka Kreše Beljaka.

Dok je Ilija Čvorović, lik iz Balkanskog špijuna Dušana Kovačevića, progonio svog podstanara u kojem je vidio zapadnog agenta, Beljak lovi reakciju po internetu gdje se na Twitteru svađa na engleskom.

“Preko 100? Očito nedovoljno” tvita ovog tjedna predsjednik HSS-a o Udbinim ubojstvima hrvatskih političkih emigranata na Zapadu.

Piše kako smo “vidjeli tko je napravio sranje i tko je izazvao sve ratove od 91. do 99. Fašisti u bivšoj YU i drugim zemljama koji su nažalost izbjegli Udbi”.

Beljakijada ne svjedoči samo o stanju pojedinačne svijesti, već o dominantnom diskursu ljevice u Hrvatskoj u kojem je granica ljudskosti, dozvoljenog i nedozvoljenog oduvijek zamagljena, jer je onima koji su tobože na “pravoj strani povijesti” dozvoljeno biti i monstruozni ubojice, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zašto se predsjednik HSS-a u demokratskoj Hrvatskoj svrstava na stranu jugoslavenske komunističke službe, hvali njene zločine i žali što ih nije bilo više? Čega je bilo nedovoljno? Jesu li trebali pobiti još žena i djece, poput devetogodišnje Rosemarie, koja je ubijena s roditeljima, Tatjanom i Ivanom Ševo u Italiji 1972.? Je li fašist bio i Stjepan Đureković, partizan i bivši komunist kojeg su Beljakovi novi idoli smaknuli u Njemačkoj 1983?

Jesu li fašisti bili i HSS-ovci koji su otišli u emigraciju spašavajući glavu pred “osloboditeljima” na Staljinovi daljinski upravljač i njihovom službom? Zašto je Beljak na strani Rankovića i Arkana, a nije na strani Mačeka i Brune Bušića? Je li zamislivo da, primjerice, predsjednik neke centrističke stranke u Rumunjskoj javno piše kako Securitate nije pobio dovoljno ljudi?

Drugi dio Beljakove objave još je problematičniji. Po njemu su za ratove, kako piše 1991-99., krivi fašisti iz emigracije. Beljak time amnestira od odgovornosti Miloševića, vrh JNA, Karadžića, Martića, Mladića. On čak nije ni na razini onih koji perfidno dijele odgovornost podjednako na sve zaraćene strane.

No ni u toj nebuloznoj varijanti mu teza o krivici emigracije ne stoji, jer nisu došli iz emigracije ni Tuđman, ni Izetbegović, ni golema većina političara i vojnih zapovjednika zaraćenih stranama.

Primjerice, među osuđenom hrvatskom “šestorkom” iz BiH naći ćemo i potpredsjednike socijalističke republičke vlade i predsjednike općinskih partijskih komiteta, ali nikoga iz emigracije.

Beljakova stupidna teza je na liniji onoga što je tvrdila Miloševićeva propaganda. Krivi su ubačeni elementi izvana, a nama je bilo divno pod JNA i Udbom. Problem je samo što se na vrijeme nije ubijalo dovoljno.

Od, moguće rastrojenog, Beljaka još više su krivi oni koji mu i nakon ove zločinačke izjave drže ljestve. Svi u HSS-u koji se nisu ogradili od njega i svi oni koji će ga sutra držati u koaliciji.

Bernardić, predsjednik stranke sljednice partije koja upravljala Udbom sramotno se poluogradio od kaže “nepromišljenog” istupa. Istaknuo je da se Beljak za to ispričao, kao da mu se u par sati nakon monstruozne objave čudesno promijenila pamet pa je valjda sad opet poželjan koalicijski partner, i dodao kako “Beljak ima osebujan stil”, te demagoški zaključio kako je vrijeme da se okrenemo budućnosti.

Pa surađuj onda s ljudima okrenutim budućnosti a ne s onima koji javno veličaju ubojstva jugoslavenske tajne službe! Milanović još vuče repove slučaja Perković, što su mu nakon pobjede ponovo izvukli njemački mediji. Sada njegov blizak politički saveznik Beljak javno zamjera perkovićima što nisu posmicali još više đurekovića.

Otvoreno pismo Krešimiru Beljaku – Sramota za Hrvatsku

Pred Milanovićevu predsjedničku inauguraciju kroz medije se provlači pitanje hoće li na nju pozvati Vučića i Komšića. Puno veće pitanje nakon svega je hoće li se na inauguraciji pojaviti Beljak.

Ilija Čvorović je na prvi pogled komičan, ali u biti tragičan lik, koji bi u normalnim okolnostima bio samo dobar suprug, otac i građanin, ali mu je komunistički totalitarizam potpuno iskrivio i um i pretvorio ga u karikaturu.

Uspjeh Kovačevićevog djela leži upravo u toj tragičnoj noti, dubinskoj tuzi ispod površne komike, što je po Pirandellu i oznaka pravog humorizma. Beljak je dvostruko tragičan lik. Da ovakve monstruoznosti govori u seoskoj birtiji već bi bilo ogavno. Iz pozicije člana koalicije koja pretendira na vlast, to već postaje opasno.

Znajući moralno stanje naše ljevice, veća je vjerojatnost da će nakon ovakvog drugarskog outanja biti proglašen počasnim građaninom Obersnelove Rijeke nego da će biti odstranjen s političke scene.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Tomasović poručio šefu HSS-a Beljaku: ‘Nisam siguran da Ti ne bih opalio šamarčinu da naletim na Tebe!’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari