Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Slikanja sa slikom Gojka Šuška

Objavljeno

na

Poticanje na aktivno sjećanje često razotkrije i sramne rabote i tragove njihovih počinitelja.Tako je bilo i ovih dana, kada je vidljivije nego dosad, obilježena dvadeseta obljetnica smrti ratnog ministra obrane Gojka Šuška. Razumljiv je taj povratak Šušku, iz više razloga.

Prvo, aktualni ministar obrane Damir Krstičević se uistinu trudi i velikim dijelom uspijeva reafirmirati nasljeđe one nekadašnje Hrvatske vojske, koja je 1991. godine obranila, a 1995. i oslobodila državu. A u njezinu je stvaranju ministar Šušak je bio ključni operativac.

Drugo, okrugla je obljetnica smrti. Treće, pozivanje na Tuđmana i ona njegova mrka bista s kojom su hadezeovci vodili nekoliko posljednjih izbornih kampanja već su jako profanirani i potrebno je još neko dodatno staro lice kao smokvin list nove vjerodostojnosti.

I četvrto, ali ne i ne najmanje bitno: ministar Šušak i sve poveznice prema njemu i njegovu djelu toliko su sustavno istisnuti iz hrvatske države i kolektivnog sjećanja, da se sad svi, bez straha, mogu i slikati s njegovom slikom.

No vidjelo se da hrvatska ljevica, pri čemu kao njihovu vodeću stranku još uvijek držim SDP, još uvijek nije u stanju prijeći partijsku granicu i prihvatiti Gojka Šuška kao državnog, a ne HDZ-ova ministra obrane, priznati mu zasluge za slobodu zemlje. Uostalom ne mogu još prihvatiti niti Tuđmana izvan stranačkog, HDZ-ova okvira. A prošlo je već više od četvrt stoljeća od stvaranja, i nešto manje od četvrt stoljeća od oslobađanja države.

Zašto nema mjesta za Katarinu Šušak

Plenkovićev HDZ pak prigodno ponovo otkriva ratnog ministra obrane. Ne srame ga se više. Ali ekipa koja je došla odati počast njegovu djelu jednako je uvjerljiva kao i tuga Angele Merkel na komemoraciji Helmutu Kohlu, svome političkom ocu koji je politički „dekapitirala“.

U redu, neki će reći – druga su vremena. I to je točno. Ali iz tog novog hrvatskog vremena istisnuto je sve što ono što je simbolizirao Gojko Šušak. Njegovo življenje za hrvatsku državu, nije u hrvatskim modernim vremenima modificiran u – moderno služenje državi. Već se pretvorilo u staro parazitiranje na državi, uglavnom rezervirano za nasljednike nekadašnje jugoslavenske crvene kaste.

Zašto recimo u današnjoj hrvatskoj politici, diplomaciji, u HDZ-u nema mjesta za Katarinu Šušak, kći ratnog ministra obrane, koja je naslijedila očev politički gen, koja je preselila u Hrvatsku početkom devedesetih iz sigurne Kanade, završila zagrebački Pravni fakultet, baš kao i nešto stariji kolege Zoran Milanović, Andrej Plenković, Josip Klisović, Igor Pokaz, Orsat Miljenić…?

To bi bila ta čuvena uključivost bez koje je danas nezamisliv politički novogovor, a koju su Tuđman i Šušak arhaično nazivali – pomirbom. I ne samo nazivali. Primjenivali su je. Za razliku od njihovih političkih nasljednika koji govore o uključivosti, a isključuju sustavno sve one koji ne potječu iz njihova staroga gnijezda.

Umjesto da služi državi, što bi bio logičan slijed u razumnoj državi, Katarina Šušak je bila u poziciji da kao šefica ureda obrane generala Gotovine, ponovo brani temelje države koju je njezin otac stvarao i oslobađao. I to samo desetak godina kasnije. Današnji upravljači su u tom procesu nerijetko bili na suprotnoj strani. Njih prošlost zamara.

Da, i HTV je, priključivši se prigodnoj obnovi sjećanja na Gojka Šuška, napravio jedan dokumentarac o ministru. Takav da se ne može reći da nisu napravili ništa, da košta gotovo ništa i da se brzo zaboravi. Tako to nacionalna televizija radi kada je riječ o obradi tema iz razdoblja nastanka države – jeftine, prigodne, ad hoc sklepane nazovi dokumentarce… Autorica Ljiljana Bunjevac, napravila je koliko se moglo, možda i više nego što se očekivalo u takvim zadanim uvjetima.

Umjesto da osjeća nelagodu, i zbog sebe i zbog svojih prethodnika, što HRT u četvrt stoljeća nije proizveo niti jedan kvalitetan film ili seriju o ljudima koji su stvorili i oslobodili državu, igranu ili dokumentarnu, direktor HRT-a je ponosno poručio kako su koristili svoju, televizijsku arhivu.

A mi bismo valjda trebali biti zadivljeni što državna televizija, koja živi na ubiranju našeg novca, nije uništila baš sve svoje snimke iz tog razdoblja. Toliko su (bili) uključivi. Omaknuo im se doduše sjajni film „Broj 55„ Kristijana Milića. Nisu bili dovoljno budni. Ali su brzo ugušili, kako to samo oni znaju – taj „eksces“.

Što rade “plašljive duše”

Nazdravljajući ministru Šušku u Pentagonu početkom 1996, prilikom posjeta koji je zaključio višegodišnju plodonosnu ministarsku suradnju, američki ministar obrane William Perry je posegnuo za poznatim citatom Theodora Roosvelta: „ Zaslužan je čovjek koji je doista na poprištu, čije je lice obilježeno prašinom i znojem i krvlju, koji srčano ustraje, koji poznaje zanose, koji poznaje odanost, koji sebe troši za vrijedan ideal. Njegovo mjesto nikad neće i ne može biti s onim plašljivim dušama koje ne poznaju ni pobjedu ni poraz“.

W. Perry je znao o čemu govori. Njihova suradnja, koja se pretvorila u osobno prijateljstvo, obilježila je okončanje rata u Hrvatskoj i BiH 1995. Ali i „plašljive duše“ imaju svoja znanja. Znaju koga treba baciti u blato. Ili u haaški mlin. A znaju i kada ipak treba izvući bistu iz prašine. Za foto session. I da, osobito znaju – ne puštati Katarinu blizu.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Benjamin Tolić: Obrana kneza Milorada

Objavljeno

na

Objavio

Najava vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave da će se 13. listopada u Vukovaru mirno prosvjedovati protiv nekažnjavanja ratnih zločina počinjenih za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku izazvala je u Zagrebu pravu političku buru.

Državnu vlast osobito je uznemirila neodređenost Penavine najave. Penava je jasno i razgovijetno rekao da će građani mirno prosvjedovati protiv onoga što je država ružno sagriješila „mišlju“ i „propustom“, a na pitanje komu građani pripisuju te grijehe odgovorio je neodređeno, spomenom mjerodavnih državnih ustanova: policije, obavještajnih služba, državnog odvjetništva, sudova. Državna je vlast velikodušno pohvalila njegovu plemenitu pobudu, ali istodobno ga je upozorila da bi „marginalci“ (oni što zazivaju referendume o svemu i svačemu!) mogli zamišljeni mirni prosvjed „ispolitizirati“ i pretvoriti ga u ogorčen ulični izljev bijesa protiv Vlade. Stoga je, nastojeći spriječiti moguću političku štetu, državna vlast pritiskala Penavu da odustane od prosvjeda. No, Penava se nije dao.

„Javni“ su „radnici“, kao što i dolikuje, o tomu nešto petljali u javnim priopćivalima. Pravili su se da ne razumiju što je tu prijeporno, ali nisu zaboravljali svoju dužnost. Zdušno su pozivali nezadovoljnike: Pustite „institucije sistema“ da u miru rade svoj posao!

Bilo je to pametno. Vrlo pametno, sve dok nije počelo jesensko zasjedanje Hrvatskoga [državnog] sabora. Onda je, iznenada, došlo prosvjetljenje! U saborsko predsjedništvo i u sve zastupničke klubove, stigao je zahtjev braniteljskih udruga iz Domovinskoga rata da se u Saboru provede tematska rasprava o javnom djelovanju saborskoga zastupnika Milorada Pupovca. Hrvatski branitelji naime drže da Pupovac svojim javnim djelovanjem doprinosi nekažnjavanju srpsko-crnogorskih ratnih zločina počinjenih u Hrvatskoj, da iskazuje slijepu odanost srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću i da u svijetu sramoti Republiku Hrvatsku.

Zahtjevu se ni s činjenične ni s logičke ni s političke strane nema što prigovoriti. Ali složno su ga a limine odbili predsjednik Vlade Andrej Plenković i predsjednik Sabora Gordan Jandroković. Nad njim su se javno zgrozili svi istaknutiji jugani, a bivši general Hrvatske vojske Branimir Glavaš, kojega su oni s kojima danas druguje prije desetak godina obeščastili i kao ratnog zločinca poslali na dugogodišnju robiju, taj nesretni bivši general svoju je braću po oružju prijekorno prispodobio s negdašnjim jugoslavensko-komunističkim – SUBNOR-om.

Neka im bude!

Moja neznatnost ne dijeli generalove liberalne osjećaje prema srpskomu knezu Miloradu. Ne bih se ni družio s osobama poput Pupovca, Plenkovića, Jandrokovića, Glavaša. Ne stoga što bih mislio da su oni loši ljudi. To nikako! Samo, sramežljiv sam čovjek. S njima se ipak u nečemu duboko slažem. I reći ću to, jer znam da to nikada ne bi rekao nitko tko se s Pupovcem liže: U hrvatskoj je politici knez Milorad nedužan! Nevin, poput – Snjeguljice!

Čudite se: Kako to?!

Jednostavno. Knez Milorad se uvijek bavio srpskom politikom, bilo u jugoslavenskomu ili u otvoreno velikosrpskom ruhu. Od hrvatske je politike samo živio. Mrzitelji kneza Milorada odmah će mi skočiti u usta: A opaka laž s početka Domovinskog rata da smo pokatoličili desetak tisuća srpske djece, koju je širio po inozemstvu?! Što jest, jest. Lagao je knez Milorad. Laže i danas. Laže u domovini, laže u inozemstvu. Laže beskrajno mnogo. To je ružno, knez Milorad tako bez prestanka vrijeđa Boga jer krši Njegovu zapovijed.

Ali i za to ima olakotnih okolnosti napretek. „Otac srpske nacije“ Dobrica Ćosić složio ih je nekoliko u pohvalnicu laži koja zvuči uznosito poput Himna ljubavi sv. Pavla. „Mi“, veli Ćosić, „lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja, lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije.“

Knez Milorad je, nema sumnje, darovit i utjecajan lažljivac. Potvrđuje to i nedavna karikatura u mariborskoj Večeri nadahnuta njegovim lažima: Jean-Claude Junkcker stoji u plićaku Savudrijske vale u vojničkoj odori pod ustaškom kacigom i viče: Za dom spremni! Karikatura je uobličena kao poštanska marka, a na njoj piše: Nezavisna Država Hrvatska. Ustaštvo se, hoće reći slovenski karikaturist, nije preporodilo samo u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, zahvatilo je i sam Bruselj.

Lijepo. Bruselj se ne će naljutiti. Jer Bruselj ljubi kneza Milorada i njegove mudrosti. Da Bruselj nije nakon izbora god. 2003. dr. sc. Ivi Sanaderu priprijetio da za Hrvatsku nema članstva u Europskoj uniji ako ne uključi kneza Milorada i njegove Srbe u hrvatsku državnu vlast, danas bi knez Milorad bio nevažno političko biće u Hrvatskoj. Mogao bi se samo grozno kostrušiti kada ga Predsjednica nazove – političkim Hrvatom. Ovako, Bruselj je Milorada Pupovca pozvao za svoga svetca, i knez se je Milorad izlegao iz Sanaderove eurohrvatske maksime: „Nema cijene koju nismo spremni platiti za članstvo u Europskoj uniji.“

A nije knezu Miloradu lako. On je žrtvovao svoj obraz za dobrobit srpske narodne manjine u Hrvatskoj. A takvo što učinio je u Hrvatskoj samo još vrli energetičar Ivan Vrdoljak. On je, kako sam reče, žrtvovao svoj obraz za obrazovnu dobrobit naše djece. A žrtve treba štovati.

Stoga, dragi hrvatski branitelji, ostavite na miru kneza Milorada. Hodite 13. listopada u Vukovar i odande pitajte Andreja Plenkovića tko koga u Hrvatskoj „suhim zlatom plaća“ i sve što vas zanima o njegovim poslijeizbornim „stečevinama“. To je vaše demokratsko pravo.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Demokracije u Hrvatskoj – nema

Objavljeno

na

Objavio

Pravi uzrok svih naših zala, sve naše otužnosti, znaš li koji je? Demokracija, dragi moj, demokracija, odnosno vladavina većine. Jer kada je vlast u rukama jednoga, on zna da je jedan i da mora zadovoljiti mnoge.

No kada mnogi vladaju, onda misle samo na to da zadovolje sami sebe, tako dolazimo zapravo do najodvratnije tiranije. Najodvratnije zato što se zamaskirala slobodom.
Ovo nije napisao ni politolog ni sociolog, ni teoretičar društva bilo koje fele, autor je pisac, jedan od najvećih, Luigi Pirandello.

Pirandello, koji je cijeli svoj vijek posvetio analizi privida, “programatskim” djelom, dramom čiji naslov govori sve – “Tako je, ako vam se čini”, nije bio protivnik demokracije, on je samo bio protivnik svakog privida, bilo na antropološkoj razini (roman “Jedan, nitko i sto tisuća”), tako i na društvenoj pa onda, logično, i političkoj. U tom smislu ni ovo nije tekst protiv demokracije, nego protiv privida, u korist demokracije, piše Ivica Šola / Glas Slavonije

Prijevara

Kako je počelo novo zasjedanje Hrvatskog sabora, kako su na djelu stalno neka preslagivanja, a u SDP-u počela jesenska rasprodaja, govoriti o demokraciji može samo slijepac ili Lovro Kuščević. A možda i Saucha. Ili Glavaš… I Ronko bi dobro došao. Pa i Milanka Opačić, koja čak ne plaća svojoj (bivšoj) stranci članarinu jer je i tako stranci “previše dala”, ma što to značilo.

Zato o demokraciji u Hrvatskoj ne mogu pisati ozbiljno, počevši već od činjenice da je ova vlada i vladajuća većina prijevara demokracije i volje birača. No to ne znači da ću pisati neozbiljno, neutemeljeno, pa i u znanstvenom smislu. Jer ako liberal, ozbiljni mislilac, Carl Popper može reći kako “demokracija ne može postojati ako se televizija ne stavi pod kontrolu”, a svi u tome vide samo cinizam osvjedočenog demokrata, onda neka dođu u Hrvatsku nakon svakih izbora, nakon kojih prvo što vladajući naprave je invazija na HRT. Popper, dakle, zna što govori.

Velika je predrasuda da je demokratsko ponašanje samo ljudski prerogativ. Ne, mnoge životinjske vrste demokratičnije su od ljudi. Dozovimo u pamet izjavu, sada već famoznu, “kud Ivo, tud i ja”, koja oslikava krutu zbilju naše tzv. demokracije, i usporedimo je s ponašanjem čopora u nekih sisavaca.

Javno su dostupna znanstvena istraživanja iz područja zoologije i sociobiologije koja kažu kako mnoga životinjska krda, rekli bismo stranke na ljudskom području, ključne odluke donose većinom i ne slijede slijepo šefa čopora.

Kod nekih vrsta, kao što su gorile, slonovi ili babuni, verificirano je da kod ključnih odluka o smjeru kretanja ili premještanja staništa, slikovito govoreći, prema lijevo, desno ili centru, odluka se donosi kada je većina u suglasju, a ne kada se glava čopora digne i krene. Nema kud Ivo, Zoki, Andrej…, tud i ja.

Čelna gorila, šef čopora i te kako vodi računa o mišljenju svoje “baze”. U tom smislu u ljudskim demokracijama bilježimo regresiju. Dobro, možemo reći da to kod životinja nije produkt slobode, promišljanja, već goli instinkt za preživljavanjem. No je li slijepo slijeđenje vođa u politici na principu “kud taj i taj, tud i ja” nešto drugo od golog instinkta za preživljavanjem?

Nije li Desmond Moris u pravu kada čovjeka definira kao majmuna kojemu je opala dlaka? Jesu li takva ljudska ponašanja proizvod aksiološkog usmjerenja, ideje, misli, slobode ili instinkta za preživljavanjem? Jednako tako, što se bilo gorila bilo nekih drugih sisavaca tiče, oni su puno manje okrutni prema šefu čopora jer mu dok je živ ne zabijaju nož u leđa, a mužjaci za vlast u čoporu kreću tek nakon njegove smrti, a ne nakon što su ga ubili ili izbacili iz “stranke”.

Trgovina

Ono što mi nazivamo demokracijom zapravo treba nazvati onako kako se to zove u drugim područjima – trgovina. Kao što smo dozvali Pirandella u razbijanju privida, Popperov cinizam s televizijom, demokraciju kao trgovinu prepoznao je odavno Rousseau rekavši: “Demokracija može postojati samo tamo gdje nema nitko toliko bogat da bi kupio nekoga ni toliko siromašan i jadan da bi se prodao.” Nažalost, u nas je i jednih i drugih u izobilju.

Na kraju stoga jedan konstruktivan prijedlog. Smatram da bi demokraciju iz Sabora trebalo premjestiti na Njuškalo. I uvesti oglase. I ovako slagati vlast i vladajuću većinu: “Političar u najboljim godinama traži novu stranku iz vlasti u zamjenu za obustavu kaznenog postupka. Primam samo ozbiljne ponude.”

Ivica Šola / Glas Slavonije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari