Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Slikanja sa slikom Gojka Šuška

Objavljeno

na

Poticanje na aktivno sjećanje često razotkrije i sramne rabote i tragove njihovih počinitelja.Tako je bilo i ovih dana, kada je vidljivije nego dosad, obilježena dvadeseta obljetnica smrti ratnog ministra obrane Gojka Šuška. Razumljiv je taj povratak Šušku, iz više razloga.

Prvo, aktualni ministar obrane Damir Krstičević se uistinu trudi i velikim dijelom uspijeva reafirmirati nasljeđe one nekadašnje Hrvatske vojske, koja je 1991. godine obranila, a 1995. i oslobodila državu. A u njezinu je stvaranju ministar Šušak je bio ključni operativac.

Drugo, okrugla je obljetnica smrti. Treće, pozivanje na Tuđmana i ona njegova mrka bista s kojom su hadezeovci vodili nekoliko posljednjih izbornih kampanja već su jako profanirani i potrebno je još neko dodatno staro lice kao smokvin list nove vjerodostojnosti.

I četvrto, ali ne i ne najmanje bitno: ministar Šušak i sve poveznice prema njemu i njegovu djelu toliko su sustavno istisnuti iz hrvatske države i kolektivnog sjećanja, da se sad svi, bez straha, mogu i slikati s njegovom slikom.

No vidjelo se da hrvatska ljevica, pri čemu kao njihovu vodeću stranku još uvijek držim SDP, još uvijek nije u stanju prijeći partijsku granicu i prihvatiti Gojka Šuška kao državnog, a ne HDZ-ova ministra obrane, priznati mu zasluge za slobodu zemlje. Uostalom ne mogu još prihvatiti niti Tuđmana izvan stranačkog, HDZ-ova okvira. A prošlo je već više od četvrt stoljeća od stvaranja, i nešto manje od četvrt stoljeća od oslobađanja države.

Zašto nema mjesta za Katarinu Šušak

Plenkovićev HDZ pak prigodno ponovo otkriva ratnog ministra obrane. Ne srame ga se više. Ali ekipa koja je došla odati počast njegovu djelu jednako je uvjerljiva kao i tuga Angele Merkel na komemoraciji Helmutu Kohlu, svome političkom ocu koji je politički „dekapitirala“.

U redu, neki će reći – druga su vremena. I to je točno. Ali iz tog novog hrvatskog vremena istisnuto je sve što ono što je simbolizirao Gojko Šušak. Njegovo življenje za hrvatsku državu, nije u hrvatskim modernim vremenima modificiran u – moderno služenje državi. Već se pretvorilo u staro parazitiranje na državi, uglavnom rezervirano za nasljednike nekadašnje jugoslavenske crvene kaste.

Zašto recimo u današnjoj hrvatskoj politici, diplomaciji, u HDZ-u nema mjesta za Katarinu Šušak, kći ratnog ministra obrane, koja je naslijedila očev politički gen, koja je preselila u Hrvatsku početkom devedesetih iz sigurne Kanade, završila zagrebački Pravni fakultet, baš kao i nešto stariji kolege Zoran Milanović, Andrej Plenković, Josip Klisović, Igor Pokaz, Orsat Miljenić…?

To bi bila ta čuvena uključivost bez koje je danas nezamisliv politički novogovor, a koju su Tuđman i Šušak arhaično nazivali – pomirbom. I ne samo nazivali. Primjenivali su je. Za razliku od njihovih političkih nasljednika koji govore o uključivosti, a isključuju sustavno sve one koji ne potječu iz njihova staroga gnijezda.

Umjesto da služi državi, što bi bio logičan slijed u razumnoj državi, Katarina Šušak je bila u poziciji da kao šefica ureda obrane generala Gotovine, ponovo brani temelje države koju je njezin otac stvarao i oslobađao. I to samo desetak godina kasnije. Današnji upravljači su u tom procesu nerijetko bili na suprotnoj strani. Njih prošlost zamara.

Da, i HTV je, priključivši se prigodnoj obnovi sjećanja na Gojka Šuška, napravio jedan dokumentarac o ministru. Takav da se ne može reći da nisu napravili ništa, da košta gotovo ništa i da se brzo zaboravi. Tako to nacionalna televizija radi kada je riječ o obradi tema iz razdoblja nastanka države – jeftine, prigodne, ad hoc sklepane nazovi dokumentarce… Autorica Ljiljana Bunjevac, napravila je koliko se moglo, možda i više nego što se očekivalo u takvim zadanim uvjetima.

Umjesto da osjeća nelagodu, i zbog sebe i zbog svojih prethodnika, što HRT u četvrt stoljeća nije proizveo niti jedan kvalitetan film ili seriju o ljudima koji su stvorili i oslobodili državu, igranu ili dokumentarnu, direktor HRT-a je ponosno poručio kako su koristili svoju, televizijsku arhivu.

A mi bismo valjda trebali biti zadivljeni što državna televizija, koja živi na ubiranju našeg novca, nije uništila baš sve svoje snimke iz tog razdoblja. Toliko su (bili) uključivi. Omaknuo im se doduše sjajni film „Broj 55„ Kristijana Milića. Nisu bili dovoljno budni. Ali su brzo ugušili, kako to samo oni znaju – taj „eksces“.

Što rade “plašljive duše”

Nazdravljajući ministru Šušku u Pentagonu početkom 1996, prilikom posjeta koji je zaključio višegodišnju plodonosnu ministarsku suradnju, američki ministar obrane William Perry je posegnuo za poznatim citatom Theodora Roosvelta: „ Zaslužan je čovjek koji je doista na poprištu, čije je lice obilježeno prašinom i znojem i krvlju, koji srčano ustraje, koji poznaje zanose, koji poznaje odanost, koji sebe troši za vrijedan ideal. Njegovo mjesto nikad neće i ne može biti s onim plašljivim dušama koje ne poznaju ni pobjedu ni poraz“.

W. Perry je znao o čemu govori. Njihova suradnja, koja se pretvorila u osobno prijateljstvo, obilježila je okončanje rata u Hrvatskoj i BiH 1995. Ali i „plašljive duše“ imaju svoja znanja. Znaju koga treba baciti u blato. Ili u haaški mlin. A znaju i kada ipak treba izvući bistu iz prašine. Za foto session. I da, osobito znaju – ne puštati Katarinu blizu.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

SRPSKI NAZICAM I HRVATSKA ŠUTNJA

Objavljeno

na

Objavio

blic.rs

Pepeo vođe američkih neonacista Davida Edena Lane-a (koji je idol mnogim današnjim pokretima ove vrste u Europi i svijetu) nakon njegove smrti razasut je u 14 „arijevskih“ zemalja među kojima je i Srbija.

Učinili su to poklonici ovog zločinca u studenome 2008. godine, a ceremonijal je obavila srpska neonacistička organizacija „Krv i čast“ – i u znak sjećanja na taj „istorijski trenutak“ napravili su prigodnu skupnu fotografiju kraj simboličnog groba s velikim kamenim pravoslavnim križem i natpisom u slavu svoga uzora koji je umro u zatvoru (2007. godine) nakon što je bio osuđen na ukupno 190. godina robije.

Na svome internet sajtu ova je ekstremna organizacija objavila fotografije s obreda uz prigodni tekst i veličanje rasističkih ideje koje su bile spiritus movens Davida Lane-a, ali su isto tako i sastavnice njihovog programa uz pomoć kojega planiraju stvoriti „rasno čistu i zdravu Srbiju“.

O tom događaju svojedobno je srbijanski portal Espreso rs ovako izvijestio:

„Na sajtu među ostalim piše: ‘Po želji Dejvida Lejna pred smrt, njegovo telo je spaljeno i podeljeno na 14 delova koji su poslati arijevskim nacijama širom sveta da prospu njegov pepeo u ime zajedničke ideje cele naše rase i solidarnosti u borbi za arijevski opstanak.

Srpska ‘Krv i čast divizija’ imala je tu čast da bude deo ispunjenja njegove želje. Nakon održanog govora i odavanja pošte minutom ćutanja, posmrtni pepeo je posut po našoj srpskoj zemlji, dok su naša srca ponosno kucala sećajući se velikih dela Davida Lejna.’“ 

(https://www.espreso.rs/vesti/drustvo/173443/prosut-pepeo-vodje-nacista-dejvida-lejna-u-srbiji)

 Pretpostavlja se da su srpski neonacisti ovu za njih vrlo važnu stvar obavili u „Vrtu sećanja“ (na Novom groblju u Beogradu), ili na nekoj „nepoznatoj lokaciji“.

Analitičari društvenih zbivanja u Srbiji tvrde kako tu država nije u stanju učiniti ništa na zaustavljanju širenja rasističke i neonacističke propagande putem interneta, budući da su najaktivnije organizacije koje u tom smislu djeluju („Nacionalni stroj“ i „Rasonalisti“) „umrežene s međunarodnim grupama, a server njihovih sajtova je u SAD-u“.

 Slučajno ili ne, ne spominje se organizacija „Krv i čast“ (koja se ne rijetko naziva i „Krv i čast divizija“) iako je ova neonacistička družina jedna od najaktivnijih u Srbiji. Formirana je 1995. godine, a 2003. je u okviru nje ustrojena borbena skupina „Combat 18“ (broj „18“ predstavlja prvo i osmo slovo abecede što simbolizira inicijale Adolfa Hitlera). Kako kažu upućeni u Srbiji, ono što „Combat 18“ čini opasnim, jeste priljev novčanih sredstava iz međunarodnih izvora koji rade na financiranju nacističke propagande.

Dakako, ovo nije jedina neonacistička organizacija u Srbiji.

Vrlo sličan program imaju ili su imale mnoge bivše i sadašnje organizacije ustrojene kao „građanska udruženja“ ili one koje djeluju konspirativno, bez formalne hijerarhije i ne traže registraciju („Obraz“, „Rasonalisti“, „Nacionalni stroj“, „Dveri srpske“ – kasnije „Srpski sabor Dveri“, „Skinhedi“ itd.), od kojih su neke (poput „Srpskog sabora Dveri“) postale i parlamentarne stranke.

Tu je, naravno i Šešeljeva Srpska radikalna stranka koja je u suštinskom smislu jednako nacistička i rasistička kao i bilo koja od spomenutih organizacija, budući da se i njezina ideologija zasniva na „svetosavskom nacionalizmu“, teoriji srpske „nad-rase“ i ideologiji etnički čiste „Velike Srbije“ – što se u suštinskom smislu uklapa u neonacistički ideološki okvir.Daleko nisu odmakle i Vučićeva Srpska napredna stranka i Dačićeva Socijalistička partija Srbije – sve su one, kao i Srpski sabor Dveri potekle iz istog legla, s istog izvorišta, nadahnute velikosrpskom ideologijom.

Srbija je premrežena ekstremnim strankama, pokretima i organizacijama.

O svemu tomu tamo se, naravno, šuti. Oni kriju svoje prljavštine kao zmija noge. I svijetu se predstavlja kao „antifašistička“!? Vučić, Dačić i Nikolić vode iste ove ekstremiste (četnike i neonaciste) na Crveni trg u Moskvu, kako bi u ime Srbije odali počast „Velikoj oktobarskoj revoluciji“ ili „Danu pobjede nad fašizmom“!?

Kod njih se ne diže galama o „fašizaciji“ društva čak ni kad su u pitanju ozbiljne stvari poput nasilja na ulicama, gdje nacisti ubijaju ljude druge nacije, rase ili vjere, javno na ulicama slave rođendane svojih idola (Hitlera, Eichmanna, Hessa…), ni onda kad toljagama prebijaju neistomišljenike, divljaju, lupaju i lome po gradovima!

Oni su „antifašisti“ – svi u kompletu; oni koji slave nacizam, četništvo, svetosavlje, traže „naplatu duga u krvi“, sanjaju o „oslobađanju svoje ‘republike srpske krajine’“ za koju kažu da je „privremeno okupirana od ustaša“, oni koji organiziraju lov na Tomislava Žigmanova čim spomene položaj Hrvata u Vojvodini i Srbiji ili njihova prava!?

I uz sve to Srbija ne miruje nego optužuje sve oko sebe, pogotovu nas Hrvate.

I tu joj na ruku idu svi oni koji upiru prstom u svaki grafit u Hrvatskoj, u svaku kapu „nalik ustaškoj“, svi za koje je pozdrav „Za dom spremni“ krunski dokaz hrvatske „fašistoidne naravi“, a nesretni Keleminec sa svojih nekoliko čudaka oličenje „ustaške Crne legije“!?

U isti rog s Vulinom, Šešeljem i Vučićem pušu svi koji Thompsona prozivaju „ustašom“, nabacuju se blatom na Bleiburg a u isto vrijeme čuvaju lažni mit o Jasenovcu i svojski se trude da ovaj narod i dalje drže zarobljenikom svojih bolesnih opsesija.

Čak se i spaljivanje jednog šovinističkog smeća od novina kao što su srpske ‘Novosti’ proglašava „ekstremizmom“, a nitko ne čini ništa kako bi se obuzdala otrovna i primitivna, rasistička mržnja koja otuda kulja i neštedimice se prosipa po hrvatskom narodu i njegovim svetinjama!

Jesmo li mi Hrvati osuđeni na vječitu šutnju i moramo li se praviti da smo gluhi i slijepi – samo da bi ugodili onima koji nam rade o glavi?

Ima li koga u Hrvatskoj da i jednima i drugima (i nacistima u Srbiji i ovim našim domaćim crvenim fašistima) konačno začepi usta i kaže „popu pop“ a „bobu bob“?

Je l’ već dosta te perverzije!?

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Horor-scenarij – poljoprivreda bez poljoprivrednika

Objavljeno

na

Objavio

Poljoprivreda pretvorena u agrobiznis na matrici Rockfeller–Harvarda biva globalizirana zahvaljujući Ugovorima (GATT) o liberalizaciji tržišta, sklopljenima u Urugvaju krajem osamdesetih

Izrađena je medicinska studija i neka ćemo zanimanja koja više ne postoje, poput radnika u rudnicima, ukinuti, a druga ćemo prilagoditi potrebama 21. stoljeća.

Tu strašnu rečenicu o rudnicima koji zbog razvoja tehnologije ne trebaju rudare, a koju je prošlog tjedna izgovorio ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, nitko nije uzeo kao dramatičnu. Ne što se rudara tiče, nego ogromnog broja zanimanja koja se, na kraju krajeva, tiču svakoga od nas, ne samo radnog mjesta nego i našeg zdravlja.

Vrsta u izumiranju

Mi smo poljoprivredni kraj u kojem selo i poljoprivreda, pa onda i poljoprivrednici, propadaju, izumiru, a nisu rudari. Zato ostavimo na miru pokojne rudare, jer uskoro slijede i karmine za poljoprivrednike. Hrvatsko selo i poljoprivrednik samo su dio globalnog procesa vrste u izumiranju. William Engdahl davno je uočio taj proces u SAD–u. Brojke su jasne.

Godine 1950. SAD je imao 151 milijun i 132 tisuće stanovnika, od kojih je bilo 25 milijuna i 58 tisuća poljoprivrednika, dakle, oko 12 posto ukupne radne snage. U to vrijeme u SAD–u djeluje 5 milijuna i 388 tisuća poljoprivrednih gospodarstva koja prosječno obrađuju 87 hektara.

Četrdeset godina poslije, 1990., SAD ima 261 milijun i 423 tisuće stanovnika, od kojih manje od 3 milijuna poljoprivrednika, samo 2,6 posto ukupne radne snage. Broj poljoprivrednih gospodarstava pao je na 2 milijuna 143 tisuće, a prosječan broj hektara po gospodarstvu skočio je na gotovo 187. Oko 23 milijuna seljaka bilo je prisiljeno odseliti se u urbana područja. Mnoga područja su, kao i kod nas u Slavoniji, opustjela.

Što se dogodilo? Pojavila se Zaklada Rockfeller, koja je uložila ogromne novce u Harvard Bussines School na projektu industrijalizacije poljoprivrede, odnosno u pretvaranje poljoprivrede u agrobiznis na modelu Rockfellerovog biznis-carstva. Nakon pedesetih godina prošlog stoljeća uzgoj je svinja, krava, goveda, peradi… industrijaliziran.

Pilići su, kako je znano, uzgajani u malim gajbama, zgurani, a kako bi što brže rasli, krkani su različitim supstancama te antibioticima i hranjeni GM kukuruzom i sojom. Prema Vijeću za zaštitu prirodnih resursa SAD–a, 80 posto antibiotika daje se životinjama, a samo 20 posto ljudima. Vrijeme je novac, a ako priroda i prirodna proizvodnja usporavaju vrijeme proizvodnje hrane, to gore za prirodu.

Kvaliteta hrane drastično je pala, pojavile su se nove bolesti kod čovjeka, a neke stare akcelerirale, piše Engdahl, no financijski uspjeh tog Rockfeller–Harvard projekta za industrijalce tipa Monsanto, ADM, Cargill… bio je fantastičan, kao i za trgovce, od Unilevera do Toepfera.

Poljoprivreda pretvorena u agrobiznis na matrici Rockfeller–Harvarda biva globalizirana zahvaljujući Ugovorima (GATT) o liberalizaciji tržišta, sklopljenima u Urugvaju krajem osamdesetih. Nakon toga tim američkim “oligarsima agrobiznisa”, kako ih naziva Engdahl, širom su otvorena vrata u pokoravanju cijeloga svijeta uz masovnu propast poljoprivrede i poljoprivrednika.

Vrli novi svijet

Gdje je rješenje ove opasne situacije? Engdahl jednostavno kaže kako tradicionalne poljoprivrednike treba fiskalno rasteretiti, na svaki način pomoći, a glavne sudionike poljoprivrede pretvorene u agrobiznis na modelu “vrijeme je novac”, pa što košta da košta, od ekologije do ljudskog zdravlja i kvalitete hrane, od Monsanta do Bayera, udariti što višim nametima i tako ih zaustaviti.

No, nažalost, tvrdi isti autor, ni u Europskoj uniji ni u SAD–u za to za sada nema volje, ili je ima samo deklarativno. Zbog korupcije političara od strane tih globalnih gospodara hrane ili nečega drugoga, nebitno je. No to je globalni horor-proces, u kojem imamo poljoprivredu, ali više nema poljoprivrednika.

Kako ova tema dolazi i pred naše zakonodavce, mala Hrvatska pred ovim globalnim procesima ne može ništa. Vijest da imamo rudarstvo bez rudara zapravo je dobra, no da imamo poljoprivredu bez poljoprivrednika, da priroda prestaje biti norma, nego je neprijatelj kojeg treba nadvladati jer šteti profitu, to ni Orwell nije mogao smisliti. A tko će vam govoriti istinu?

Ni to ne znam, najavljuje se i nestanak novinara jer ih u SAD–u već sada zamjenjuju roboti. Poljoprivreda bez poljoprivrednika, novinarstvo bez novinara, čovjek bez prirode (rodna teorija), jaje bez kokoši… Dobro došli u vrli novi svijet, ili Engdahl pretjeruje?

Ivica Šola / Glas Slavonije

 

Ivica Šola: Zašto sam potpisao inicijativu ‘Narod odlučuje’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati