Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Sve je spremno za odcjepljenje

Objavljeno

na

Uhićenjem Zdravka Hlobika po optužnici tužitelja bivše JNA iz 1992. godine, Srbija je učinila novi korak u pravnoj relativizaciji hrvatske državnosti i svojoj sustavnoj kampanji povijesnog revizionizma.

Zdravko Hlobik, naime, nije optužen za ratni zločin, po onome srpskom zakonu o univerzalnoj jurisdikciji, koji je hrvatska politička elita primijetila sedam godina nakon njegova donošenja, kada je po njemu uhićen Tihomir Purda, a nakon daljnjih sedam godina ustanovila kako možda i nije u redu da država agresor sudi državljanima države koju je napala za ratne zločine počinjene na njezinu tlu. Hlobik je optužen zbog namjere rušenja Batinskog mosta preko Dunava krajem siječnja 1992. godine.

U to vrijeme, Hrvatska je samostalna država, ne samo prema odlukama Hrvatskog sabora, temeljem referenduma o osamostaljenju, već je i međunarodno priznata od država članica EU-a (tada EZ), temeljem odluka tzv. Badinterove komisije, koja je utvrdila da se bivša Jugoslavija raspala još 1991. godine, te da bivše republike imaju pravo na državnost u svojim avnojevskim granicama.

U takvim okolnostima, rušenje Batinskog mosta na Dunavu, preko kojeg iz Srbije u okupiranu Baranju dolazi vojna i druga pomoć koja (p)održava okupaciju, najlegitimniji je vojni cilj. Dodatni legitimitet takvoj operaciji daje spoznaja da je na to područje, na srpski zahtjev, planom UN-a bilo predviđeno razmještanje ruskih mirovnih snaga, što je realno uvećavalo opasnost aneksije Baranje od strane Srbije.

Miloševićeva Srbija, gradeći pravnu platformu za proširenje srpskih granica, nije priznavala hrvatsko pravo na osamostaljenje u avnojevskim granicama niti zaključke Badinterove komisije, već se držala jedinom pravnom sljednicom bivše Jugoslavije. I tadašnja optužnica vojnog tužitelja, zamiješena u kuhinji armijske obavještajne službe, kolokvijalno KOS-a, o planu rušenja Batinskog mosta kao činu terora protiv jugoslavenske države, proizlazi upravo iz takve pozicije – naoružani hrvatski separatisti planiraju srušiti most u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.

Ponovno aktualiziranje te optužnice 2016. godine znači da se Srbija vraća na pozicije Miloševićeve velikosrpske politike iz ranih devedesetih, kada je o odnosu službenog Beograda prema hrvatskoj državnosti riječ.

Hrvatska politička elita, koja tradicionalno ne zamjećuje strukturalne pravne zamke službenog Beograda, već je fokusirana na propagandističku razinu verbalne agresije Vučića, Dačića, Vulina, Nikolića, ili kako si već podijele uloge, nije primijetila niti ovaj srpski manevar u relativizaciju hrvatske državnosti. Barem nisam uočila da je to itko zapazio.

Polje djelovanja hrvatske politike je: da li odgovoriti i što odgovoriti Vučiću, Dačiću, Vulinu ili Nikoliću, na optužbe poznate iz propagandističkog arsenala još onog prvog Memoranduma SANU temeljene na formuli: Hrvati jednako ustaše, Hrvatska jednako NDH.

Koji se u programu Drugog Memoranduma SANU samo ponavlja. Pa onda radije ne odgovore ništa.

Hrvatskim političarima nije problem što srpsko pravosuđe kao instrument srpske državne politike 2016. godine ponovno poručuje da je 31. siječnja 1992. godine Hrvatska bila dio Jugoslavije. Oni ne opominju Srbiju i ne upozoravaju svoje partnere u EU-u i NATO savezu da Srbija takvim pravnim smicalicama potkopava i nastoji relativizirati državno-pravni ustroj država nastalih raspadom bivše Jugoslavije.

Jer, o tome je ovdje riječ. Već se bave samo posljedicama: hoće li Srbija nastaviti progoniti naše branitelje? Sretni su što su ovaj put uhitili pogrešnog Hlobika. Obećavaju kako će oni zaštititi sljedeće od uhićenja, iako su to već odavno trebali prevenirati. A ne vide da im Vučić u međuvremenu, mic po mic, uhićuje državu.

U originalnoj verziji negiranja hrvatske države s velikosrpskih pozicija početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, Miloševićeva Srbija i njezini epigoni u Hrvatskoj i BiH nastojali su relativizirati hrvatski državno-pravni poredak, hrvatske državne institucije svesti na improvizaciju, na “hrvatske vlasti”, koje su onda jednake pobunjeničkim “krajinskim vlastima”, srpskim manjinskim predstavnicima u slobodnom području Hrvatske (i tada je to bio Milorad Pupovac). U toj optici svi oni postaju jednako ništa, samo je tada već nepostojeća Jugoslavija država.

U suvremenoj inačici iste igre današnji službeni Beograd nastoji opet postići efekt “hrvatskih vlasti”. U zamku je spremno uletjela hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, potpisujući ljetos s premijerom Vučićem Deklaraciju o unapređenju odnosa. Uz argument kakav službena Srbija uvijek gura u takvim smicalicama: premijer Vučić ima ovlasti poboljšati hrvatsko-srpske odnose i položaj hrvatske manjine u Srbiji, za razliku od predsjednika Nikolića. Pa premijer Vučić je imao ovlasti to činiti i prije deklaracije i bez deklaracije, da to uistinu želi.

Zauzvrat, premijer Vučić je svojoj sugovornici, s kojom se susreo upravo na Batinskom mostu preko Dunava, pripremio klasičnu velikosrpsku podvalu koju su ona i njezin tim glatko progutali: susret koji je bio prvi korak u svođenju hrvatske države na “hrvatske vlasti”, upriličen je na obljetnicu atentata na Stjepana Radića i druge hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini. Poruku hrvatske nedržavnosti, koju je Puniša Račić poslao metkom, Vučić je poslao cvijećem.

Druga epizoda istog serijala je aktiviranje optužnice vojnog tužitelja JNA protiv Zdravka Hlobika. Već se nazire i treća epizoda: ponuda razgovora o unapređenju srpsko-hrvatskih odnosa koje već tjednima službeni Beograd ciljano raspiruje, između Vučića i Grabar-Kitarović, uz Milorada Pupovca kao posrednika, čime bi se učinio novi korak u svođenju hrvatske države na “hrvatske vlasti”, a hrvatsko-srpski razgovori se vratili na formate otprije četvrt stoljeća.

Službeni Beograd to ne čini iz zabave. Već zato da što više relativizira i destruira državno-pravne poretke u susjednim državama, uoči referenduma u Republici Srpskoj koji smatraju uvodom u njezino odcjepljenje, za koje imaju potporu Rusije koja izvodi vojne vježbe s druge strane Batinskog mosta. Zato nastoje pokazati što veću sličnost između državnosti Republike Srpske danas i Republike Hrvatske devedesetih.

Da bi operacija bila lakša, Vučićeva Srbija nastoji što više destabilizirati i institucionalno destruirati Hrvatsku. U tome im pomaže i susretljivost i skrbnost predsjednice države, izvan mandata i priproste uvrede (sa svrhom pecanja pokojeg glasa zdesna) premijerskog kandidata Milanovića, ispod donjih granica političke kulture.

Službeno Sarajevo se, baš kao i sredinom devedesetih prošlog stoljeća, načelno protivi srpskim nakanama, ali istinski nema ništa protiv, osobito ako to uspije dodatno naplatiti definitivnim istiskivanjem Hrvata iz BiH. Zato će i oni pokušati destabilizirati Hrvatsku, opet preko optužnica za ratne zločine. Pitanje za kraj: tko je tu onda “šaka jada” i “big shit”, Zorane?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Kad fratri slave sultanovu milost

Objavljeno

na

Objavio

Malo što još može razbuditi i naljutiti rastočeni hrvatski politički narod u BiH. Uspjelo je to fratrima fojničkog franjevačkog samostana koji odlučiše ovih dana dati svoj doprinos podčinjavanju vrhovnoj islamskoj vlasti i obilježiti s malim zakašnjenjem 555. obljetnicu fojničke ahdname. Ahdnama je dokument sultanove milosti.

Prema legendi, turski sultan Mehmed II. Osvajač je u jeku svojeg osvajačkog pohoda u Bosni 1463. dao ahdnamu bosanskom franjevcu fra Anđelu Zvizdoviću, obećavši njome franjevcima osobnu zaštitu i sigurnost imovine, dok budu poštovali njegovu vlast. I fojnička je ahdnama, kao i mnoge slične ahdname koje su prije i poslije pojedinim grupama porobljenih naroda izdavali islamski vladari, počivala na konceptu – zimija, podanika nemuslimana koje islamski vladar tolerira dok su pokorni njegovoj vlasti. U gotovo četiri stoljeća osmanske strahovlade i terora nad kršćanima u Bosni i Hercegovini i kasnijih vlada i strahovlada, fojnička je ahdnama zaboravljena.

Podsjetili su na nju vojnici turskog bataljuna UNPROFOR-a, koji su nakon potpisivanja hrvatsko-muslimanskog primirja i Washingtonskih sporazuma 1994. godine razmješteni na području Zenice. Kopije fojničke ahdname dijelili su po okolnim hrvatskim selima. U tadašnjim okolnostima njihova je ahdnama, barem na prvi pogled, imala drukčiji smisao nego u vrijeme kada ju je sultan Mehmed II. Osvajač izdao kao čin svoje milosti prema bosanskim franjevcima, u isto vrijeme kada je dao dekapitirati posljednjeg bosanskog kralja, katolika Stjepana Tomaševića, pogubljivao i protjerivao bosansko katoličko plemstvo, a stanovništvo silom i porezima motivirao na prijelaz na islam.

Europski džihad

Izgledala je kao znak dobre volje i zaštite od stranih i domaćih islamskih boraca mudžahedina, koji su i nakon potpisanog primirja terorizirali Hrvate katolike. Kako mi je svojedobno ispričao vlč. Tomo Knežević, u to vrijeme župnik u Čajdrašu pokraj Zenice, turski su vojnici uistinu čuvali hrvatska sela od upada mudžahedina, sve dok britanski zapovjednik UNPROFOR-a nije potjerao Turke ostavivši Hrvate bez zaštite. Turska vojska bila je u to vrijeme najsekularnija institucija sekularizirane Ataturkove, odnosno Demirelove moderne Turske. Svjedoci govore kako su tadašnji turski vojnici čak imali izvjesnu nelagodu pred kršćanima zbog osvajačkog osmanskog povijesnog nasljeđa u Bosni.

Nasuprot njima, mudžahedini uvezeni pod visokim političkim pokroviteljstvom Alije Izetbegovića su upravo u središnjoj Bosni razvijali koncept novog europskog džihada, veličajući pritom osvajački pohod sultana Mehmeda II. na Europu, i obećavajući učiniti ono što njemu nije uspjelo – osvojiti Rim.

Samo tada to nitko, osim njih samih, nije primjećivao. Ili ako bi i primijetio, nije uzimao ozbiljno. U jeku muslimanko-hrvatskog rata u studenome 1993., grupa boraca muslimanske A BiH upala je u fojnički samostan, u kojem se je čuvala sultanova ahdnama (ili, kako kažu, njezin rekonstruirani prijepis), izdvojili su upravitelje samostana, gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara i fra Leona Migića, i ubili ih u hodniku samostana, pred drugim fratrima i sestrama. Bila je to simbolična poruka da milost sultana Mehmeda II. ne vrijedi više čak niti za franjevce. Ali nitko nije želio ili možda nije niti umio iščitati tu simboličnu poruku.

Uostalom, bio je rat. A i tko je tada uopće od Hrvata i od zapadnjaka znao što je ahdnama? Nisu to vjerojatno znali čak ni turski vojnici koji su godinu dana poslije nosili kopije ahdname po hrvatskim selima, kao poruku da ih sultanova milost i dalje štiti. Dubinsku simboliku je poznavao onaj tko im je podijelio kopije.

U međuvremenu islamski krugovi u BiH, uz stranu asistenciju, iz ahdname su razvili svoj specifični koncept ljudskih prava, koji počiva na milosti islamskoga gospodara. Upakiran je u dakako lažnu priču kako je islam preko ahdnama razvio poštovanje ljudskih prava stoljećima prije Zapada. Riječ je o potpunom izrugivanju zapadnom konceptu univerzalnih prava čovjeka. Govoriti o ahdnami kao o dokumentu zaštite ljudskih prava, znači priznavati vladavinu islama i pravo vladara da udijeli ili uskrati “ljudska prava” nemuslimanima. No iako zvuči nevjerojatno, ta se priča uspješno prodaje…

Reis ef. Kavazović “prodao” ju je čak i papi Frani za posjeta Sarajevu rekavši mu kako bosanskohercegovački muslimani žele posebno graditi odnose s katolicima “u duhu Ahdname sultana Mehmeda el Fatiha”. Papi Frani se priča svidjela pa je i sam u duhu ahdname kao koncepta ljudskih prava pohodio zimus arapske zemlje, prilagodivši tom ljudskopravaškom duhu legendu o susretu sv. Franje Asiškog i egipatskog sultana Al-Malik al-Kamila 2019. godine.

Proljetos, povodom obilježavanja 555. godišnjice fojničke ahdname, bošnjački političar i predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić poručio je kako ona “kako tada, tako i danas, promovira univerzalne vrijednosti, na kojima počivaju sve moderne i napredne države”. Fojnički su fratri odlučili obilježiti 555. obljetnicu sultanove milosti. A ni Rim danas ne izgleda tako daleko kao 1993., kada je tadašnji vođa mudžahedina Abu Maali najavio njegovo osvajanje s oltara crkve u Gučoj Gori.

Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još jedan u nizu BH apsurda

Objavljeno

na

Objavio

Zbog svakodnevnih besmislenosti koje se javljaju, i na kojima životari Bosna i Hercegovina, ta zemlja je danas zemlja apsurda. Zemlja apsurd. Poput prepoznatljivi beha viceva koji nasmijavaju cijeli region bivše yu-zajednice, i apsurdi koji se u BiH čuju, na neki način postaju konkurencija smijehu, i pomalo se ne razlikuje što je apsurd a što je vic. I po tom pitanju Bosna i Hercegovina je sve zagonetnija, sve veći svjetski labirint iz kojeg se teško izlazi.

Jedni teško nađu izlaz, drugi pak ga i ne traže i čine sve da trajno ostanu u njemu. Količine besmisla koje se množe u toj „svjetskoj birtiji” učinile su da je Bosna i Hercegovina sama jedan svjetski besmisao, nelogičnost i apsurd, ovakva kakva je danas i kakvu je u budućnosti vidi, želi, i svim sredstvima nastoji izgraditi najbrojniji njen narod, Bošnjaci.

A upravo ta bošnjačka otimačina, okupacija i besmislena agresija na Bosnu i Hercegovinu, entitet tri suverena i konstitutivna naroda, jučer Muslimana danas Bošnjaka, jučer i danas Hrvata, te jučer i danas Srba, u najvećoj, zapravo jedinoj mjeri učinila je zemlju besmislenom. I dalje je čine apsurdnom, budući da Bošnjaci ne priznaju svoje zablude, dok svoje vojne mogućnosti preuveličavaju mjereći ih dotokom novca iz muslimanskih zemalja, izvoznica radikalnog, i za budućnost svijeta opasnog, islama.

Oslanjanjem i na staru, i nikad više ponovljivu, barem ne u Bosni i Hercegovini, vojno okupatorsku moć Turske, koja se polako sama urušava poput svih diktatorskih režima, Bošnjaci zagrizaju prevelik beha komad, kojeg niti mogu otkinuti, niti mogu sažvakati. Besmisao svih besmisla kojima je Bosna i Hercegovina ispunjena, i s kojima se i dalje puni sve do pucanja poput prenapuhanog balona, je bošnjačko, gotovo, prisilno samonametanje kako su oni domicilni, autohtoni narod u Bosni i Hercegovini. Besmisao svih besmisla koje potežu Bošnjaci.

Uistinu, apsurd kakav može samo da se pojavi, i da ne živi onoliko dugo koliko ga zagovornici besmislom brane, u apsurdnoj Bosni i Hercegovini. Takvim besmislicama, koje su u dimenzijama dječje mašte, pitanje je prave li i jučerašnji Muslimani, koji su i pokrenuli taj apsurd, i današnji Bošnjaci koji ga brane, time sami sebe nekim apsurdom.

Naime, može li se u jednom starom europskom narodu, dugog nacionalnog identiteta, koji se gradi i materijalom prostora na kojem je rastao i izrastao, dogoditi, ma bilo pod kojim uvjetima, da govori o svojoj autohtonosti na kojem živi, a u isto vrijeme pjevati identitetske pjesme genocidno konfesiocidnom okupatoru tih prostora. Nespojivo je nikakvim identitetsko teritorijalnim vezama bošnjačko pjevanje Turskoj, „Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati” i paralelno s tim govoriti da su oni autohtoni beha narod.

Laički zaključujući čovjeka čini autohtonim u najvećoj mjeri autohtonost majke. Ako je Bošnjacima „Turska mati tako je bilo,,,” a po glasnom, zaglušujućem, pjevanju da jest, više su oni onda, zapravo tom pjesmom se izjašnjavaju turskim autohtonim narodom, koji je tu ostao bilo kao okupator, ili bilo kao poturice koje su život spašavale prihvaćanjem islama. Ne može, pa čak ako je Bosna i Hercegovina ostavljena u amanet suvremenom turskom sultanu, Turčin u Bosni i Hercegovini nikako biti autohtoni narod.

I još kad nadalje pjevaju „tako je bilo i tako će ostati” tu je završena priča tko su, što su i s kojih prostora su autohtoni. „Tako je bilo…“ znači bilo je tako kada su došli kao Turci i okupirali zemlju, i „tako će ostati“ kada je opet okupiraju. Što im je i cilj.

Pjevati pjesme najzloglasnijem beha okupatoru svih vremena može samo onaj narod koji se osjeća, i koji jest dio te agresorske nacije, koji je autohton jedino na okupatorskom, turskom, teritoriju.

Graditi samoproglašenu novu naciju, nacionalni identitet na beha prostoru takvim okupacijskim sredstvima, identificiranjem s agresorom, nije ništa drugo već ponovna agresija na autohtoni hrvatski narod, i bošnjački zločinački pokušaj krađe hrvatske autohtonosti, kao i ubijanje Bosne i Hercegovine kakvu je hrvatski narod u polutisućljetnoj turskoj okupaciji uspio obraniti i očuvati u njenoj europskoj i kršćanskoj autohtonosti, identitetu.

Bošnjačka agresivna krađa hrvatske autohtonosti u Bosni i Hercegovini, zapravo je najgrublje, ravno onom turskom, ubijanje hrvatskog nacionalnog, i vjerničkog katoličkog, četrnaestostoljetnog identiteta izgrađenog i življenog na tom eurohrvatskom prostoru. Bošnjačko lutanje u traženju i izgradnji samoizabranog nacionalnog bošnjačkog identiteta je samo od sebe apsurd, napose zbog toga što negira, istinski autohtoni hrvatski identitet. Vezivati svoju autohtonost za teritorij za koji se bez ikakvih povijesnih, kulturni, civilizacijskih i svjetovnih poveznica vežu, te isti taj teritorij ostavljati agresoru u amanet, besmisao je besmisla, kojeg obično okupatori, veleizdajnici, agresori provode u okupiranim narodima.

Ubijanje i trganje autohtonog korijena da bi se na njegovu mjestu zasadio svoj nacionalni bošnjački identitet, muslimanska je agresija na već stari hrvatski postojeći, koji je četrnaest stoljeća vezan za taj teritorij. No jednako tako to je znak da je muslimanski izabir nacionalnog identiteta Bošnjak na neki način najveći apsurd u Daytonskoj Bosni i Hercegovini. Zato što je to i prisila, jer je proveden bez pitanja, bez nekog referenduma o nacionalnom identitetu, unutar muslimanskog naroda. Stoga se tim novim bošnjačkim identitetom agresira i na Muslimane i agresija na autohtonost već četrnaest stoljeća postojećeg hrvatskog. I to je još jedan u nizu beha apsurda, u nizu besmislica kojima napuhavaju Bosnu i Hercegovinu i čine je trajno neodrživom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari