Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Sve je spremno za odcjepljenje

Objavljeno

na

Uhićenjem Zdravka Hlobika po optužnici tužitelja bivše JNA iz 1992. godine, Srbija je učinila novi korak u pravnoj relativizaciji hrvatske državnosti i svojoj sustavnoj kampanji povijesnog revizionizma.

Zdravko Hlobik, naime, nije optužen za ratni zločin, po onome srpskom zakonu o univerzalnoj jurisdikciji, koji je hrvatska politička elita primijetila sedam godina nakon njegova donošenja, kada je po njemu uhićen Tihomir Purda, a nakon daljnjih sedam godina ustanovila kako možda i nije u redu da država agresor sudi državljanima države koju je napala za ratne zločine počinjene na njezinu tlu. Hlobik je optužen zbog namjere rušenja Batinskog mosta preko Dunava krajem siječnja 1992. godine.

U to vrijeme, Hrvatska je samostalna država, ne samo prema odlukama Hrvatskog sabora, temeljem referenduma o osamostaljenju, već je i međunarodno priznata od država članica EU-a (tada EZ), temeljem odluka tzv. Badinterove komisije, koja je utvrdila da se bivša Jugoslavija raspala još 1991. godine, te da bivše republike imaju pravo na državnost u svojim avnojevskim granicama.

U takvim okolnostima, rušenje Batinskog mosta na Dunavu, preko kojeg iz Srbije u okupiranu Baranju dolazi vojna i druga pomoć koja (p)održava okupaciju, najlegitimniji je vojni cilj. Dodatni legitimitet takvoj operaciji daje spoznaja da je na to područje, na srpski zahtjev, planom UN-a bilo predviđeno razmještanje ruskih mirovnih snaga, što je realno uvećavalo opasnost aneksije Baranje od strane Srbije.

Miloševićeva Srbija, gradeći pravnu platformu za proširenje srpskih granica, nije priznavala hrvatsko pravo na osamostaljenje u avnojevskim granicama niti zaključke Badinterove komisije, već se držala jedinom pravnom sljednicom bivše Jugoslavije. I tadašnja optužnica vojnog tužitelja, zamiješena u kuhinji armijske obavještajne službe, kolokvijalno KOS-a, o planu rušenja Batinskog mosta kao činu terora protiv jugoslavenske države, proizlazi upravo iz takve pozicije – naoružani hrvatski separatisti planiraju srušiti most u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.

Ponovno aktualiziranje te optužnice 2016. godine znači da se Srbija vraća na pozicije Miloševićeve velikosrpske politike iz ranih devedesetih, kada je o odnosu službenog Beograda prema hrvatskoj državnosti riječ.

Hrvatska politička elita, koja tradicionalno ne zamjećuje strukturalne pravne zamke službenog Beograda, već je fokusirana na propagandističku razinu verbalne agresije Vučića, Dačića, Vulina, Nikolića, ili kako si već podijele uloge, nije primijetila niti ovaj srpski manevar u relativizaciju hrvatske državnosti. Barem nisam uočila da je to itko zapazio.

Polje djelovanja hrvatske politike je: da li odgovoriti i što odgovoriti Vučiću, Dačiću, Vulinu ili Nikoliću, na optužbe poznate iz propagandističkog arsenala još onog prvog Memoranduma SANU temeljene na formuli: Hrvati jednako ustaše, Hrvatska jednako NDH.

Koji se u programu Drugog Memoranduma SANU samo ponavlja. Pa onda radije ne odgovore ništa.

Hrvatskim političarima nije problem što srpsko pravosuđe kao instrument srpske državne politike 2016. godine ponovno poručuje da je 31. siječnja 1992. godine Hrvatska bila dio Jugoslavije. Oni ne opominju Srbiju i ne upozoravaju svoje partnere u EU-u i NATO savezu da Srbija takvim pravnim smicalicama potkopava i nastoji relativizirati državno-pravni ustroj država nastalih raspadom bivše Jugoslavije.

Jer, o tome je ovdje riječ. Već se bave samo posljedicama: hoće li Srbija nastaviti progoniti naše branitelje? Sretni su što su ovaj put uhitili pogrešnog Hlobika. Obećavaju kako će oni zaštititi sljedeće od uhićenja, iako su to već odavno trebali prevenirati. A ne vide da im Vučić u međuvremenu, mic po mic, uhićuje državu.

U originalnoj verziji negiranja hrvatske države s velikosrpskih pozicija početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, Miloševićeva Srbija i njezini epigoni u Hrvatskoj i BiH nastojali su relativizirati hrvatski državno-pravni poredak, hrvatske državne institucije svesti na improvizaciju, na “hrvatske vlasti”, koje su onda jednake pobunjeničkim “krajinskim vlastima”, srpskim manjinskim predstavnicima u slobodnom području Hrvatske (i tada je to bio Milorad Pupovac). U toj optici svi oni postaju jednako ništa, samo je tada već nepostojeća Jugoslavija država.

U suvremenoj inačici iste igre današnji službeni Beograd nastoji opet postići efekt “hrvatskih vlasti”. U zamku je spremno uletjela hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, potpisujući ljetos s premijerom Vučićem Deklaraciju o unapređenju odnosa. Uz argument kakav službena Srbija uvijek gura u takvim smicalicama: premijer Vučić ima ovlasti poboljšati hrvatsko-srpske odnose i položaj hrvatske manjine u Srbiji, za razliku od predsjednika Nikolića. Pa premijer Vučić je imao ovlasti to činiti i prije deklaracije i bez deklaracije, da to uistinu želi.

Zauzvrat, premijer Vučić je svojoj sugovornici, s kojom se susreo upravo na Batinskom mostu preko Dunava, pripremio klasičnu velikosrpsku podvalu koju su ona i njezin tim glatko progutali: susret koji je bio prvi korak u svođenju hrvatske države na “hrvatske vlasti”, upriličen je na obljetnicu atentata na Stjepana Radića i druge hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini. Poruku hrvatske nedržavnosti, koju je Puniša Račić poslao metkom, Vučić je poslao cvijećem.

Druga epizoda istog serijala je aktiviranje optužnice vojnog tužitelja JNA protiv Zdravka Hlobika. Već se nazire i treća epizoda: ponuda razgovora o unapređenju srpsko-hrvatskih odnosa koje već tjednima službeni Beograd ciljano raspiruje, između Vučića i Grabar-Kitarović, uz Milorada Pupovca kao posrednika, čime bi se učinio novi korak u svođenju hrvatske države na “hrvatske vlasti”, a hrvatsko-srpski razgovori se vratili na formate otprije četvrt stoljeća.

Službeni Beograd to ne čini iz zabave. Već zato da što više relativizira i destruira državno-pravne poretke u susjednim državama, uoči referenduma u Republici Srpskoj koji smatraju uvodom u njezino odcjepljenje, za koje imaju potporu Rusije koja izvodi vojne vježbe s druge strane Batinskog mosta. Zato nastoje pokazati što veću sličnost između državnosti Republike Srpske danas i Republike Hrvatske devedesetih.

Da bi operacija bila lakša, Vučićeva Srbija nastoji što više destabilizirati i institucionalno destruirati Hrvatsku. U tome im pomaže i susretljivost i skrbnost predsjednice države, izvan mandata i priproste uvrede (sa svrhom pecanja pokojeg glasa zdesna) premijerskog kandidata Milanovića, ispod donjih granica političke kulture.

Službeno Sarajevo se, baš kao i sredinom devedesetih prošlog stoljeća, načelno protivi srpskim nakanama, ali istinski nema ništa protiv, osobito ako to uspije dodatno naplatiti definitivnim istiskivanjem Hrvata iz BiH. Zato će i oni pokušati destabilizirati Hrvatsku, opet preko optužnica za ratne zločine. Pitanje za kraj: tko je tu onda “šaka jada” i “big shit”, Zorane?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki proces zbog dva stola na tržnici

Objavljeno

na

Objavio

Bučno najavljivan i praćen proces protiv Milana Bandića, zagrebačkoga gradonačelnika, zbog toga što je dozvolio udruzi “U ime obitelji” prikupljanje potpisa za referendum na stolovima gradske tržnice, djeluje zaista bizarno.

Što je tu kriminalno? Bit će nemoguće dokazati kako je Bandić od tog posla imao neku materijalnu korist ili da je Grad Zagreb nešto izgubio, pa će optužnica najvjerojatnije biti odbačena. I mladi zastupnik optužbe djelovao je zbunjeno i nesuvislo jer se našao u nezgodnoj situaciji okrivljivanja bez krivnje. Kome je, prema tome, ovaj proces bio potreban?

Milan Banidć nije svetac, to već svatko zna.Osim što je politički prefarban svim mogućim duginim bojama, pa će ponosno staviti bedž s Titovim likom na rever da bi uklonio naziv trga s njegovim imenom, a sve za potrebe političkog trenutka, dugogodišnji čelnik glavnoga grada raspolaže enormnim bogatstvima, a sve to zahvaljujući svojem nesebičnom političkom radu za građane.

Uspio je čak podići i dvorac u Poganoj Vlaki. Našao se čak jednom prilikom u pritvoru zbog daleko ozbiljnije optužbe za korupciju i zloupotrebu položaja, ali to je već stavljeno ad acta, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Zato se ovaj proces zbog štandova ili banaka za potpise može razumjeti kao manevar tužiteljstva da, kad već nisu ulovili Bandića zbog nečeg velikog, barem nečim opravdaju svoju kampanju protiv njega, ili pak kao namjerno prikrivanje onoga što je teže i delikatnije.

Slično je svojedobno Ivo Sanader u suradnji s Državnim odvjetništvom, dok je bio na vlasti, aferom “Indexi” htio uvjeriti javnost i Bruxelles u vlastitu čistoću.

I nije samo Bandić u pitanju. O nesposobnosti ili (lošim) namjerama pravosudnih tijela (odvjetništava i sudova) svjedoči čitav niz drugih pokrenutih ili nepokrenutih slučajeva protiv visokih državnih dužnosnika (Sanader, Vidošević, Kalmeta, Jakovčić…) koji su, umjesto da štite državu, državu organizirali kao pljačkašku instituciju. Svi se ti slučajevi vuku godinama. Ili su optužnice loše sastavljene, ili sudovi zakone pretvaraju u sofističku filozofiju, pa i ako se donese neka presuda, u pomoć priskoči Ustavni sud.

U ovom Bandićevu procesu moguća je još jedna pretpostavka. Ovaj bi proces lako mogao biti i proces protiv Željke Markić i njezine udruge. Ako im se ne može (a možda i može) suditi, može ih se zastrašiti, uzdrmati, obeshrabriti, kompromitirati. Njihove referendumske inicijative ozbiljno drmaju jedan sustav koji je po mjeri vladajuće kaste. Vidimo kakvi se sve napori ulažu kako bi se pronašla kakva pogrješka u prikupljenim potpisima.

A ako je netko trebao sjesti na optuženičku klupu u vezi s referendumom, onda to nije trebao biti Bandić, koji je pomogao akciju jedne civilne udruge, nego onaj riječki gradonačelnik, koji je neustavno zabranio njezino prikupljanje potpisa u svojem gradu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Benjamin Tolić: Penavin proboj

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava uputio je prije desetak dana hrvatskoj javnosti poziv na miran prosvjed zbog neprocesuiranja počinitelja ratnih zločina za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku. Prosvjed će se, rekao je, održati 13. listopada 2018. na Trgu Republike u Vukovaru.

Vijest je grunula iznenada. I još uvijek orlja poput potmule grmljavine koja izdaleka navješćuje oluju.

Što je u toj vijesti uzbudilo javnost? Ponajprije činjenica da je Penava HDZ-ov gradonačelnik. A kada je koja HDZ-ova niža vlast osudila postupanje ili nepostupanje HDZ-ove više vlasti? Događaj se osim toga doima kao prkos Plenkoviću. Penava je svoju tiskovnu konferenciju održao unatoč tomu što mu se nad glavom klatio još posve svjež primjer ličko-senjskoga župana i HDZ-ova veterana Darka Milinovića. Toga je HDZ-ova dužnosnika Plenkovićeva paradigmatična „inkluzivnost“ (uključivost) presudom svoga „visokoga časnog suda“ bez imalo oklijevanja isključila iz HDZ-a. „Visoki“ se „časni sud“ pri tomu držao malo previsoko: nije dopustio Milinoviću da izloži svoju obranu. Tim okolnostima treba dodati i neobično oštru obrazložbu Penavina poziva na prosvjed:

“Želim da prosvjed bude miran, apolitičan, bez stranačkih obilježja, a za afirmaciju temeljnih ljudskih prava. Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih služba i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti. Osobno ne želim, niti hoću graditi niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću i stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje.“

Državna se vlast zgranula. Nije ju toliko prenerazio poziv koliko ju je osupnula lutherovska strast koja izbija iz svake riječi vukovarskog gradonačelnika. HDZ-ovi su obnašatelji državne vlasti upali u neobičan klanac zatvoren s obiju strana. Nisu mogli ni naprijed ni natrag. U prvom bi slučaju morali javno odbiti kazneni progon počinitelja ratnih zločina; u drugom slučaju izgubili bi Milorada Pupovca i – vlast, a dobili Ivana Penavu i – oporbu. Stoga su se malko pogubili, pa su s najviših mjesta padale neobične opaske o Penavinu pozivu.

Najviše su se, kako je i red, proslavili predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković. Stoga, iako je prostor članka ograničen, moram zabilježiti samo dva bisera. Jandroković je more iuganorum (po juganskom običaju) zaključio da iza te vukovarske prosvjedne „frtutme“ stoje ni manje ni više nego – „samoproglašeni suverenisti“, a Plenković nas je, oponašajući Kralja Sunce, obasjao hiperdemokratskom izjavom: Ne će meni nitko određivati s kime ću stvarati zastupničku većinu.

Naravno, ružičasti su mediji, Večernji list i HTV, odmah razumjeli kojim smjerom treba krenuti da se te dvije mudrosti temeljito razrade. Tako su se tamo čihala i još će se čihati „demokratska“ pitanja: Tko stoji iza prosvjeda? Koje udruge branitelja iz Domovinskog rata? Tko je taj vukovarski gradonačelnik? Što hoće taj čovjek? Zašto baš 13. listopada?

A nitko ne će ući u bit Penavina vapaja.

Ipak, malko su nas prosvijetlili. Ivana Puljić Šego, ona novinarka što je prijetila da će se iseliti na Mjesec ako Donald Trump bude izabran za američkoga predsjednika, poučila nas je, na Jandrokovićevu tragu, da suverenisti nemaju (?!) monopol na domoljublje, a Branimir Glavaš, na Plenkovićevu tragu, da se braniteljske udruge iz Domovinskoga rata ne smiju ponašati poput SUBNOR-a (?!).

Priopćili su nam i ponešto što nikomu od nas ne treba. Na primjer, da je Ivan Penava podrijetlom iz posuškoga Batina. I ponešto što svima nama treba. Na primjer, da nadnevak prosvjeda 13. listopada čuva uspomenu na onaj nesretni dan kada je godine 1991. propao pokušaj proboja hrvatskih oružanih snaga u opkoljeni Vukovar.

Što na to reći? Samo: Puno sreće Ivanu Penavi! Dao Bog da protivne sile ne osujete njegov prilično zakašnjeli, ali svakako plemeniti pokušaj proboja u srce i dušu hrvatskoga naroda.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari