Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina : Tajna kape ministra Hasanbegovića

Objavljeno

na

Nije navodno ustaška kapa ovih dana slučajno (raz)otkrivena na glavi hrvatskog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Nije važno niti što kapa nije ustaška, već kapa 9. bojne HOS-a, legalne jedinice Hrvatske vojske, u sastavu 114. brigade, ni to što je snimljena ratne 1993. godine.

[ad id=”93788″]

Važno je da je marljivi „istraživač“ jednog namjenskog, iz proračuna sponzoriranog agitprop-portala, otkrićem ministra Hasanbegovića pod kapom, ispunio i globalne i lokalne zadatke nove revolucije.

Ljudska prava

Globalne trendove i ciljeve nove revolucije, dakako, određuje Moskva, Putinova Moskva. Borba protiv fašizma u Europi je njezin prioritet.

Budnost prema bujanju fašizma u demokratskom svijetu drug Vlado i suradnici održavaju porukama u svakodnevnoj politici, ali svojevrsni manifest te borbe možete naći (i) na službenim stranicama ruske misije pri EU-u, u vidu službenog izvješća ruskog ministarstva vanjskih poslova iz travnja 2015. pod naslovom „Neonacizam – opasna prijetnja ljudskim pravima, demokraciji i vladavini prava“.

Predgovor potpisuje ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, kojeg mi lokalno pamtimo iz ranih devedesetih godina prošlog stoljeća kao izrazito prosrpskog postkomunističkog tvrdolinijaša na funkciji ruskog veleposlanika pri UN-u u New Yorku, po formi i sadržaju toliko različitog od svog tadašnjeg šefa, Jeljcinova ministra vanjskih poslova Andreja Kozireva.

Forma izvještaja je zapravo travestija tradicionalnih godišnjih izvještaja State Departmenta o stanju ljudskih prava u svijetu.

Njegova glavnina, nekih sedamdesetak stranica, posvećeno je razotkrivanju fašizma i povijesnog revizionizma u europskim državama, koji bi mogli, upozoravaju izvjestitelji, dovesti i do trećeg svjetskog rata. Tko su fašisti za Putinovu vlast?

Kako to u svojoj knjizi „Zima dolazi“ sjajno razobličava Gary Kasparov, suvremeni fašist je svaki protivnik obnove bivšeg sovjetskog imperija i svatko tko ne prihvaća model i pravila nove totalitarne postkomunističke Putinove vladavine. A ona je prema Kasparovu utemeljena na staroj KGB-ovoj mreži, potpunoj kontroli medija, mafijaškom ustroju vlasti i perverznoj ekonomskoj simbiozi A.Smitha i K. Marxa „u kojoj su profiti privatizirani, a troškovi nacionalizirani“.

Gdje je Hrvatska

Oni moraju biti fašisti – da bi mogli biti neprijatelji. Povijesni revizionisti su pak svi oni pojedinci, organizacije i institucije mahom iz bivšeg sovjetskog bloka ili njegovih političko-ideoloških satelita, koji ne prepoznaju da im je Staljin donio slobodu i demokraciju, svi oni od Baltika do Jadrana i Crnog mora, kojima državno osamostaljenje i početak višestranačja nisu mračna 1989. ili mračne devedesete.

Slijedom takvih kriterija, fašizmom i povijesnim revizionizmom prema lanjskom ruskom izvještaju, najugroženija je dakako bila Ukrajina, čija je cijela prozapadna i prodemokratska vlada prepoznata kao fašistička, revizionistička i antisemitska. Slijede je zemlje koje su prvi ciljevi novog Putinovog prodora na Zapad: pribaltičke države i Poljska.
Hrvatska je bila osrednja, negdje u rangu sa Slovačkom, bolja od Bugarske. U nas su Putinovi demokrati detektirali agresivni nacionalizam i nekažnjavanje povijesnog revizionizma, koji se hrane ultranacionalizmima u nekim regijama (Slavonija, sjeverna Dalmacija, zapadni Srijem), ustanovljen je problem prevođenja na katoličanstvo oko 30.000 hrvatskih Srba u proteklih 19 godina, o čemu su ih izvijestile neimenovane nevladine udruge za zaštitu ljudskih prava.

Ali prepoznata je i svijetla točka otpora fašizmu u liku bivšeg predsjednika Ive Josipovića i antifašističkih nevladinih udruga koje se okupljaju oko njegove političke platforme.

Ako vas modeli, tehnike i politička retorika kojima se koristi Putin u obnovi bivšeg sovjetskog imperija i njegove zone utjecaja podsjećaju na velikosrpski rat iz devedesetih, dobro se sjećate. Riječ je o istom obrascu osvajanja i pokoravanja. Ako u njegovim upravljačkim tehnikama zasnovanim na starim KGB-ovskim mrežama, potpunoj kontroli medija i mafijaškom kapitalizmu prepoznajete sličnosti s naslijeđem Josipović-Milanovićeve vladavine u Hrvatskoj, na dobrom ste tragu.

S tim da ovdje nije riječ o starim KGB-ovskim, već ponajviše o starim KOS-ovskim mrežama, što je medijski prostor kontroliran tek na razini ranog Putina, što će reći gotovo potpuno kontroliran, ali još ne zatvaraju i ne ubijaju neistomišljenike, što je politički prostor kontaminiran, ali nezamislivo slobodan u odnosu na Putinovu Rusiju, što je Josipović-Milanovićeva Hrvatska ipak pokušala sjediti na dvije stolice, danju na zapadnoj, noću na istočnoj…
No taj je trend prekinut promjenom vlasti na Pantovčaku, a potom i u Banskim dvorima. Izgubljene su temeljne poluge kroz koje je bivša vlast dosta uspješno ideološki oblikovala društvo: ministarstvo branitelja, ministarstvo obrazovanja i znanosti i nadasve ministarstvo kulture.

Zato nije slučajno ministar kulture Zlatko Hasanbegović, koji bez zazora razobličava totalitarno naslijeđe u aktualnom hrvatskom društvu i koji je kao ministar najavio nove kriterije i nove modele u hrvatskoj kulturnoj i medijskoj politici, dočekan kao neprijatelj broj 1. Putinovski rečeno, postao je prvi fašist i revizionist Hrvatske. Jednako tako je izvjesno da će se u sljedećem ruskom izvještaju Hrvatska popeti na ljestvici država ugroženih fašizmom.

Simbolika kape

Zato ona kapa koja je ovih dana otkrivena na Hasanbegovićevoj još studenskoj glavi uopće nije važna kao kapa. Važna je kao dio globalnog trenda putinovske nove revolucije. Još je važnija kao pokazatelj snage, organiziranosti, metoda i modela djelovanja novih hrvatskih revolucionara, koji svoje totalitarno naslijeđe također pakiraju u – borbu protiv fašizma. Važno je vidjeti kojom su brzinom vodeći hrvatski mediji, s osobitim doprinosom državne televizije, prenijeli serviranu provokaciju, da bi odmah potom ovlašteni povjesničari agitpropa ukazali kako zapravo nije problem u kapi, nego u onome što je ministar pisao, zatim nije bilo bitno što je pisao, već što je mislio…

A što ministar danas misli, to dakako zna ovlašteni politički tužitelj nove revolucije Nenad Stazić kojem je problem nije kapa, već „ono što je ispod (ministrove) kape“. Kada je nekoć ovlašteni politički tužitelj dijagnosticirao da neki povjesničar ima problem ispod kape, onda bi po njega došla politička policija, kao po nekadašnjeg nadarenog studenta povijesti Ivu Mašinu, i odvela ga u Staru Gradišku da se više nikada ne vrati.

Nova revolucija je humanija. Kako se izjasnio u emisiji „Otvoreno“, politički tužitelj Nenad Stazić bi Zlatka Hasanbegovića danas samo vratio na marginu „gdje mu je i mjesto“, među onih sedamdesetak hrvatskih doktora povijesti, koje agitprop nove revolucije nije ovlastio da budu u središtu javnosti. A kamoli da budu u vlasti, pri proračunu za kulturu i medije. Politički tužitelji nove revolucije su dobro procijenili opasnost koja revoluciji prijeti od ministra Hasanbegovića.

Zato je presuđen za likvidaciju – odmah. I zato ovo nije kraj. Ovo je tek početak političkog procesa koji će odlučiti: ili nova revolucija ili europska, demokratska, slobodna Hrvatska.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zoranova Partija je bila na drugoj strani

Objavljeno

na

Objavio

Slavimo Dan državnosti. Obilježavamo 30. obljetnicu konstituiranja višestranačkog Hrvatskog sabora, nakon 45-godišnje diktature jedne, komunističke partije. Zoran Milanović ne voli taj datum. Za njega je to “datum kada je jedna stranka – nije bitno koja – preuzela većinu u tri vijeća Sabora Socijalističke Republike Hrvatske”. Za njega to nije radostan dan kada je voljom naroda Hrvatska iskoračila iz komunističkog totalitarnog sustava na put prema neovisnoj državi. Za njega je to tužan dan kada je njegova Partija izgubila i vlast i monopol na vlast. I tu je korijen ove priproste banalizacije Dana državnosti od aktualnog predsjednika države.

Prema osobnom nahođenju aktualnog predsjednika države, hrvatski Dan državnosti bio je u 9. stoljeću. Čak tisuću godina prije nastanka modernih europskih nacionalnih država. “Ovo je malo privatluk”, kaže predsjednik, komentirajući 30. svibnja kao Dan državnosti. To je, po njemu, “datum koji nas dijeli” pa bi on opet vratio Dan državnosti na 25. lipnja, “datum koji nas ne dijeli”. A ne dijeli nas nikada samo ono što izglasa Partija. No ni to baš nije sretan datum za Milanovićevu partiju. I tog 25. lipnja 1991., kada je Sabor izglasao deklaraciju o neovisnosti, Zoranova Partija je bila na drugoj strani. Ivica Račan je izveo svoje zastupnike iz sabornice kada se je glasovalo o Deklaraciji. Sjećate li se zašto? Jer u Deklaraciju nije ugrađeno stvaranje jugoslavenske asocijacije!

I kada je preimenovana Partija (SDP) 2000. ponovno osvojila vlast, odlučila je promijeniti i izbrisati sve što podsjeća na prvo desetljeće hrvatskog višestranačja, stvaranja, obrane i oslobađanja države (u njihovu izričaju “mračne devedesete”). Jedan od prvih poteza bilo je ukidanje Dana državnosti 30. svibnja, koji je narod istinski osjećao i slavio. Za Partiju je to i dalje bio dan kada su izgubili vlast i monopol na vlast, a godinu dana poslije i Jugoslaviju. Prihvatljiviji im je ipak bio 25. lipnja, dan kada su se odbili izjasniti o neovisnosti hrvatske države. A kako bi izazvali potpunu zbrku i relativizirali i državu i Dan državnosti uveli su i – Dan neovisnosti, 8. listopada. E tog je dana (1991.), dan nakon što je JNA raketirala Banske dvore, pritisnuta raketama i tenkovima JNA, i Partija napokon digla ruku za hrvatsku neovisnost.

Tuđmanov govor

Konstituirajuća sjednica Hrvatskog sabora 30. svibnja 1991. ostat će upamćena i po programskom govoru izbornog pobjednika, a potom i prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Govor je to koji i danas plijeni svojim sadržajem i vizijom, čiji su značajni dijelovi do danas ostali neostvareni. Evo tek kratkog podsjetnika.

“Naše prvotne zadaće moraju biti da promišljenim koracima i odlukama zakonodavne, izvršne i sudske vlasti svim građanima i svojim državljanima osiguramo: normalne uvjete za slobodno poduzetništvo i stvaralaštvo, pravnu i građansku sigurnost, rad, štednju i slobodan život u civilizacijskom poretku po uzoru na demokratske države suvremenog svijeta”, poručio je Tuđman. Kao sljedeće prioritete je naveo: uključivanje u Europu i europeizaciju Hrvatske, ustanovljenje poretka pravne države i modernizacija državne uprave, duhovna obnova, odnosno “stvaranje društva u kojem će ljudske i radne sposobnosti, te građanske i moralne vrline, a ne podrijetlo i svjetonazorsko opredjeljenje, određivati položaj i vrijednosne sudove o pojedincu u društvu”, stvoriti uvjete za pravnu i financijsku sigurnost svih gospodarsko-poduzetničkih pothvata, demografsko oživljavanje, povratak i uključivanje iseljeništva, nužnost promjena u javnim službama…

“Stari režim ostavlja nam na mnogim područjima duhovnu i materijalnu pustoš, osobito u školstvu i obrazovanju. Potreban nam je koliko povratak našim općeeuropskim obrazovnim tradicijama, toliko i korjeniti zaokret u budućnosnu informatičku eru. Na području kulture i umjetnosti valja ukloniti posljedice prisile idejnoga jednoumlja”, govorio je Franjo Tuđman pred Saborom prije 30 godina. Tjedan dana ranije, prije predaje vlasti, Partija je predala JNA oružje hrvatske Teritorijalne obrane, čime je Hrvatska praktički razoružana, nasuprot Miloševićevu velikosrpskom projektu i JNA spremnoj da ga provede.

Čitajući trideset godina “starog” Tuđmana, koji je slavio demokraciju, slobodan politički izbor i u nemogućim uvjetima stvorio državu i slušajući njegova aktualnog nasljednika Milanovića, koji slavi komunizam, relativizira demokraciju, prezire državu i u ime “progresivnosti” i “modernosti” ukida jedan za drugim simbole državnosti, stječe se dojam da u nas vrijeme ide unatrag. No to su samo duge i teške posljedice one “moralne pustoši”, “idejnoga jednoumlja” i jugoslavenskog nacionalizma, koji nisu nestali s višestranačjem i s raspadom jugoslavenske države, već su kao korov premrežili i preuzeli sve stranke i partije, sve sustave hrvatske države i društva.

Da bi stvorio hrvatsku državu, Franjo Tuđman morao je istisnuti iz sebe Titova generala. Da bi danas mogao postati hrvatski predsjednik, Zoran Milanović mora u sebi čuvati i njegovati Titova gardista. Da bi opravdao povjerenje svojih komesara.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Izazov povratka u normalno stanje

Objavljeno

na

Objavio

Povratak u novo normalno stanje

U središnjem Dnevniku HRT je u nedjelju 24. svibnja objavio rezultate istraživanja agencije Promocija plus na uzorku od 1400 ispitanika o povratku učenika u škole po kojem čak 48,8 % pitanih smatra da školsku godinu treba završiti bez dolazaka učenika u školu, dakle virtualno, a 32,9 % ispitanika da bi se svi učenici trebali vratiti u školske klupe.

Doda li se tomu da se 5,9 % pitanih izjasnilo za povratak srednjoškolaca te 3,9 % pitanih za povratak osnovnoškolaca, ispada da je za povratak u normalu 42,7 % pitanih, a protiv povratka de facto 14,5 % više, jer u te se na neki način ubrajaju i oni koji se ne mogu odlučiti. Taj rezultat istraživanja, može se reći, govori više o odnosu prema povratku u normalno stanje negoli samo o povratku ili nepovratku učenika osnovnih i srednjih škola u školske klupe.

Dakle, ne ulazeći u opravdanost stajališta pojedinih obitelji koje su često u specifičnim okolnostima, posebno zagrebačkih obitelji koje ne mogu poslati djecu u školu oštećenu potresom, nego neku drugu, rezultat istraživanja može se uzeti kao dobar pokazatelj odnosa ljudi prema povratku u normalno stanje s posustajanjem opasnosti od širenje koronavirusa i s popuštanjem strogoće mjera zaštite.

Prema tom istraživanju povratka u normalu pribojava se više od polovice pitanih (57,2 %), što znači da povratak u normalno stanje ne će biti nimalo lagan te da se i na tom povratku treba smišljeno poraditi.

Premda privremeno i relativno kratko zamrzavanje kretanja i života u zatvorenom radi strogih mjera zaštite od širenja koronovirusa očito ima mnogo veće posljedice negoli se to vidi na prvi pogled. To privremeno i relativno kratko stanje prouzročilo je u mnogom ljudima dubok strah s kojim se sada, kad je opasnost u Hrvatskoj gotovo iščeznula, svatko na svojoj razini, i osobe i institucije, trebaju svjesno, promišljeno i odgovorno suočiti. Sadašnje stanje zahtijeva najprije hrabrost za svjesno i smišljeno odmicanje od sebe pritiska koji je bio stvoren i koji je utvrđivao i umnažao strahovanja.

Za tu nužnu hrabrost postoje jaki zdravorazumski argumenti: bolest COVID-19 u Hrvatskoj se zapravo nije očitovala kao smrtonosna (od onih koji su javnosti predstavljani kao umrli zbog koronavirusa u velikoj su većini bile osobe teško nagriženoga zdravlja), a ni kao jako proširena (službeno predstavljani broj ukupno zaraženih u Hrvatskoj mnogo je manji od drugih realnih svakodnevnih smrtonosnih bolesti kao što su npr. pobolijevanja od raka, srčani i moždani udari).

Osim toga svaki čovjek kojemu je nešto nametnuto radi očuvanja svoga ljudskoga dostojanstva dužan je propitivati što je to što mu je nametnuto, koliko je opravdano i dokle to mora podnositi, odnosno dužan je, kad to razboritost nalaže, svjesno se i snažno oduprijeti nametnutomu. U povijesti čovječanstva nikada ni jedna moć onima kojima je nešto nametnula nije vratila potisnutu ili oduzetu slobodu, nego su se uvijek i pojedinci i institucije za svoju slobodu morali izboriti. Oni koji nešto nameću bilo opravdano bilo neopravdano mogu samo popustiti u svom nametanju, a oni kojima se nešto nameće moraju se uvijek nanovo izboriti za svoju slobodu ili ostati zarobljeni.

A koliko su osobe i institucije oslobođene u konkretnim prilikama mjeri se po stupnju vraćanja u redoviti život i djelovanje, u normalno stanje. Ne treba nasjedati parolama i promidžbi o tobožnjem »novom normalnom stanju« jer je to smišljena podvala da se ljude što dulje drži u strahovanju i jer normalno stanje ne može biti u isto vrijeme i normalno i nenormalno.

U stvarnosti svako stanje ili je normalno uz svakodnevne, štoviše često i časovite, više ili manje uobičajene promjene, ili je nenormalno zbog ograničenja koja mu oduzimaju normalnost. No normalno stanje nikada, baš nikada ne nastaje samo po sebi, nego za njega i na njemu treba smišljeno, trajno i promišljeno raditi.

U povijesti čovječanstva smjenjuju se epohe koje imaju svoja specifična svojstva i oznake, a u svakoj epohi već po zdravom razumu razlikuje se što je normalno, a što nenormalno stanje. Ako bi nakon koronavirusa i nastala nova epoha u povijesti čovječanstva, što se već sada čini vrlo izvjesnim, zdravi razum opet će razlikovati što je normalno, a što nenormalno stanje.

Popuštanje opasnosti od širenja epidemije i popuštanje zaštitnih mjera stoga je vrlo izazovan povijesni čas koji zahtijeva vrlo energično, promišljeno i brzo djelovanje za povratak u normalno stanje. Izazov je to za sve osobe i institucije, sve djelatnosti i sve segmente društva, a osobito za sve odgovorne, da se uz respektiranje zaštite zdravlja izbore za što puniji život, za što bogatije djelovanje.

Sadašnji povijesni trenutak posebno je izazovan za kulturu i duhovnost, za obnovu njezina djelovanja i očitovanja, jer samo kultura i duhovnost osvježavaju, njeguju i unaprjeđuju ljudsko dostojanstvo. Sadašnji povijesni trenutak velik je izazov i za crkvene i vjerske institucije koje su pozvane uz dodatne napore što prije i što snažnije vratiti puninu života i djelovanja.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari