Connect with us

Vijesti

Višnja Starešina – Tajna sporazuma o reintegraciji Podunavlja

Published

on

Mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja dogovorili su zapravo hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i američki potpredsjednik Al Gore 12. ožujka 1995. u Kopenhagenu, na sastanku koji su održali na marginama UN-ove konferencije o društvenom razvoju.

Službeni dokument o reintegraciji, takozvani Erdutski sporazum, potpisali su osam mjeseci kasnije, nakon hrvatskih vojnih operacija 1995. i početka daytonskih mirovnih pregovora o BiH, predstavnici hrvatske vlade, lokalnih srpskih okupacijskih vlasti i vlade tadašnje Miloševićeve Jugoslavije. No on je u osnovi bio tek potvrda i operacionalizacija sporazuma Tuđman-Gore, piše Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

To mi je nedavno u razgovoru za magazin Globus otkrio tadašnji Tuđmanov izaslanik za mirovni proces tzv. kontaktne skupine i hrvatski veleposlanik pri UN-u u Ženevi Miomir Žužul, koji je i sam sudjelovao u stvaranju hrvatskog prijedloga tog sporazuma. Taj sporazum baca novo i dodatno svjetlo na Tuđmanovu politiku u procesu koji je doveo do daytonskog mira. Zato vjerujem da ga je važno javno osvijestiti i staviti u kontekst dosad poznatih događaja i interpretacija, kako bi dopunio povijesnu sliku završnice rata u Hrvatskoj i BiH te hrvatsku, ali i američku ulogu u toj završnici.

Kontekst sporazuma je sljedeći: početak je 1995. godine, priprema se vojna završnica mirovnog procesa za BiH, a misija UNPROFOR-a čuva srpsku okupaciju u Hrvatskoj i vodi u ciprizaciju. Hrvatska je tada već prilično duboko u političkom i vojnom procesu sa SAD-om u sklopu mirovnog procesa za BiH pod okriljem tzv. kontaktne skupine. Uoči isteka mandata UNPROFOR-a Tuđman najavljuje njegovo otkazivanje, čime podiže tenzije u tzv. međunarodnoj zajednici. Prijetnjom otkaza zapravo želi ishoditi promjenu mandata.

Svima koji sudjeluju u procesu već je jasno da će Hrvatska, najvjerojatnije vojno, vratiti Knin. Ali i da će Slobodan Milošević pod svaku cijenu nastojati zadržati hrvatsko Podunavlje, osobito Baranju, gdje su srpsku okupaciju čuvali ruski UNPROFOR-ovci, kao dodatno jamstvo Miloševiću da je hrvatsko Podunavlje trajno njegovo. Jer, zamislite situaciju da hrvatski vojnici napadnu Ruse pod kacigom UN-a?!

Svjestan da bez američke potpore neće moći vratiti, a kamoli zadržati, Podunavlje, Tuđman na sastanak s američkim potpredsjednikom Goreom odlazi sa zahtjevom: da SAD jamči Hrvatskoj mirnu reintegraciju Podunavlja, uz okvirni prijedlog kako to učiniti. Prema Žužulu, Tuđman je tražio: operaciju UN-a s novim mandatom i jasnim ciljem – povratka okupiranih teritorija, čvrsti rok trajanja operacije od godinu dana, jedinstveni zapovjedni lanac operacije – bez UN-ova razdvajanja na civilni i vojni dio, da na čelu operacije bude američki general i da operaciju provode američke vojne snage. Na kraju je s Goreom dogovoreno da rok trajanja operacije bude dvije godine, te da u provedbi sudjeluju vojnici NATO-a.

Bio je to čvrsti dogovor na najvišoj državnoj razini između hrvatskog predsjednika i američkog potpredsjednika. Nisu ga, dakako, išli objaviti novinarima niti su ga odnijeli na ovjeru kod javnog bilježnika. Ali, s ovom naknadnom pameću, čak i iz tadašnjih medijskih izvješća može se iščitati da je tu bilo – još nečega, nečeg što nije javno izgovoreno (AP-ovu snimku zajedničke konferencije za novinare možete pogledati na linku:https://www.youtube.com/watch?v=1d6tVEUq9Ao).

Kasniji razvoj događaja apsolutno pokazuje da je sporazum Tuđman-Gore bio na djelu. S lakoćom poslije hrvatska diplomacija dobiva novi mandat UN-a, koji je promijenjen točno po mjeri sporazuma Tuđman-Gore, Mate Granić i njegovi pomoćnici s lakoćom dobivaju potporu za rezoluciju UN-a o hrvatskim okupiranim područjima – od Latvije do Ugande.
Tuđman zna da ne smije vojno ići na Podunavlje (iako mora trajno održavati uvjerljivu vojnu prijetnju), a Clinton pak zna da je na njemu uvjeriti Miloševića da u vrijeme Oluje drži vojsku dalje od Podunavlja. Bio je to sporazum kojim su obje strane dobivale, ali je i obje obvezivao.

Prema Žužulu, kada je polovicom listopada 1995. SAD tražio od Tuđmana da zaustavi hrvatsku vojsku pred Banjom Lukom (nakon što ga je prethodno uputio da uzme Banju Luku), R. Holbrooke je podsjetio Tuđmana – i na sporazum s Alom Goreom. Na još okupirano Podunavlje. Sjećam se kako su me u to vrijeme svi zapadni i istočni kolege dopisnici i diplomati uvjeravali kako nema šanse da Milošević “prepusti” Hrvatskoj, dok su naši “izvori” bili prilično mirni i uvjereni da će to biti riješeno.

I zaista, prije završnice mirovnih pregovora o BiH u Daytonu, točno osam mjeseci poslije dogovora Tuđman-Gore, potpisan je tzv. Erdutski sporazum o reintegraciji Podunavlja, točno u kopenhaškim okvirima. A Jacques Paul Klein je postao taj “kopenhaški” američki general na čelu misije.

Eto, to je značilo imati viziju i strategiju, umjeti ostvariti optimum svojih interesa u procesu, u koji su na najvišoj razini najdublje bile uključene najveće svjetske sile. Žalosno je da čak ni hrvatske institucije danas nemaju povijesno pamćenje o njegovoj razini i složenosti i da olako usvajaju retoriku banalizacije, svođenja na lokalne sukobe ili, još priprostije, na lokalne mržnje. Kao da je sve to bilo lokalna poskočica – goni Ante Jovana preko brda golema. Iz mržnje, kaže Milorad.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari