Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Tri otrovne laži Milorada Pupovca

Objavljeno

na

Iako obično on govori o drugima, neizbježno je nekako ovih dana reći ponešto i o Miloradu Pupovcu, najosjetljivijem zastupniku u Hrvatskom saboru. Povod je, dakako, njegova dijagnoza suvremene Hrvatske u razgovoru za Radio Sarajevo.

Dugogodišnji saborski zastupnik srpske manjine i koalicijski partner Plenkovićeve Vlade ustvrdio je da Hrvatska postaje faktor nestabilnosti na prostorima bivše Jugoslavije te da: pokušava rehabilitirati ustaški pokret i ustanoviti ga u novom europskom kontekstu.

U tome značajnu ulogu imaju pojedini članovi episkopata lokalne Katoličke crkve i klera općenito, pojedine veteranske organizacije, pojedine političke stranke i nevladine organizacije koje su nastale uz tijesnu povezanost s episkopatom lokalne Katoličke crkve i nacionalne Katoličke crkve i političkih stranaka koje su s njima povezane kao njihovo političko krilo.

Ukratko, koalicijski partner aktualne hrvatske Vlade usporedio je današnju Hrvatsku s NDH, izabravši za mjesto objave Sarajevo, koje je posljednjih mjeseci uz Beograd i Banju Luku najaktivnije središte za vođenje specijalnog rata protiv Hrvatske i za pokušaje destabilizacije. I uz to se još propagandističkim blatom iz arsenala velikosrpske politike i Srpske pravoslavne crkve nabacio na Katoličku crkvu u Hrvatskoj, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Bila je to “točka na i” u tjednu u kojem se dogodila serija prikazanja Hrvatske kao ksenofobne neoustaške države. Dogodila su se dva uistinu ružna napada na Srbe na kninskom području, čije bi uhićene počinitelje svakako trebalo primjereno institucionalno kazniti. No još je važnije identificirati i sankcionirati organizatore i rasvijetliti njihove motive. Nadam se da ćemo to dočekati.

Dogodio se navodni napad iz nacionalne mržnje u Viškovu u Rijeci, na bivše “vojno lice” u bivšoj JNA, aktualnog umirovljenika, srpskog povratnika, a istovremeno i ponosnog člana HDZ-a Dobrivoja Arsića, koji sve više podsjeća na “labradorski” rukopis.

Na to je Milorad Pupovac zakucao NDH etiketu suvremenoj Hrvatskoj preko sarajevskog radija. Bio je to jedan od najotrovnijih udaraca Milorada Pupovca hrvatskoj državi otkad se javno bavi politikom. I podsjetio me je na druga dva njegova difamacijska udarca slične otrovne snage.

Velikosrpska kuhinja

Tada mladi sveučilišni profesor Milorad Pupovac, koji je u Zagrebu ubačen u međunarodni mirovni proces kao urbani srpski mirotvorac, koji je odolio zovu velikosrpske “Krajine”, u veljači 1992. godine optužio je Katoličku crkvu u Hrvatskoj za pokrštavanje 11.000 srpske djece. Dakako, bila je to potpuna laž iz velikosrpske propagandističke kuhinje.

Ali laž koja je snažno odjeknula. Da je otišao u Martićeve snajperiste ili tobdžije, nikada ne bi mogao nanijeti takvu štetu. Bio je to trenutak kada se od EU tek priznata hrvatska država trebala kvalificirati za priznanje SAD-a, kada su se UN-ove mirovne snage razmještale prema Vanceovu mirovnom planu, tako da štite i čuvaju velikosrpske okupacijske stečevine u Hrvatskoj, a u srpsku vojsku konvertirana JNA pripremala se uzeti cijelu BIH.

Drugu otrovnu laž Milorad Pupovac je ponavljao u kontinuitetu nakon uhićenja generala Gotovine, kad se počelo pripremati haaško suđenje za “Oluju”. A to je ona o likvidaciji 400 nevinih srpskih civila, razorenih 3000 objekata i 200.000 protjeranih Srba, pripremljena u kuhinjama srpskih obavještajnih službi i servirana haaškom tužiteljstvu kao temelj za optužnicu oslobodilačke operacije “Oluja” kao udruženog zločinačkog pothvata hrvatskog državnog i vojnog vrha.

Milorad Pupovac dotad je za sebe već osigurao politički monopol na predstavljanje srpske manjine u Hrvatskoj. I napokon je ovih dana zadao i ovaj posljednji otrovni udarac, o Hrvatskoj kao izvoru regionalne nestabilnosti i suvremenoj inačici NDH.

Što te tri Pupovčeve laži razlikuje od njegova uobičajenog političkog djelovanja? Precizno odabrani sadržaj i tajming za nanošenje maksimalne političke štete.

Iznimna otvorenost u iznošenju lažnih optužbi za političara koji je izgradio svoj političko-financijski imperij na trgovini i vještom žongliranju s poluistinama, održavajući hrvatsko-srpske odnose na razini tinjajućeg sukoba. I treće, hrabro je usred Zagreba izgovoriti takve laži, ako je država zaista već tridesetak godina onakva kakvom je oslikava Pupovac.

Jer, dosad nam se prikazivao kao plašljivi, hiperosjetljivi političar, često na rubu suza, koji je ne tako davno od kriške limuna i jednog friganog gavunčića napravio slučaj atentata na sebe. I to ne na sebe kao političara, nego na sebe kao manjinu. Nije uobičajeno da tako plaha osoba, uz to i član vladajuće koalicije, zadaje ovako otrovne udarce.

To bi trebalo biti pitanje za Andreja Plenkovića: otkud dolazi taj ciljani opaki otrov koalicijskog partnera? Za koju ekipu partner zapravo igra? Pitanje se osobito nameće nakon što navodni napad na bivše vojno lice i srpskog povratnika Dobrivoja Arsića u Viškovu sve više sliči na inscenaciju s obavještajnim rukopisom.

No, odgovor izgleda ni ovaj put nećemo dobiti. Čim je Pupovac ušutio, našavši se u nelagodi, DORH je iz ladice izvukao masu optužnica za Agrokor. A možda i bivši ministar Lovro otkrije i drugog živopisnog djeda…

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Slučaj ‘Škalamera’ – klasični primjer asimetričnog rata protiv Republike Hrvatske

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Što se krije iza zahtjeva manjina za vlastitim popisivačima stanovništva?!

Objavljeno

na

Objavio

Fah

Politički predstavnici manjina na prošlotjednoj saborskoj sjednici tražili su da se u Zakon o popisu stanovništva ugrade amandmani među kojima je trebao biti i onaj po kojem kod popisivanja nacionalnih manjina, popisivači moraju biti pripadnici nacionalnih manjina?! Nakon što nije udovoljeno ovom, u najmanju ruku neobičnom zahtjevu, politički predstavnici manjina demonstrativno su napustili sabornicu i tako poljuljali vladajuću HDZ-ovu većinu koja nije imala dovoljno ruku da izglasa Zakon.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Zbog čega je ovaj amandman manjina problematičan pa čak i iznimno nekorektan? Prvo, to što je netko pripadnik manjine ne smije biti prednosti niti pogodnost za nešto kao što je popis stanovništva. Zapravo trebalo bi biti svejedno kakve je tko nacionalnosti, vjere, spola, boje kože… Popisivači bi morali imati kvalifikacije, stručnu spremu, informatičku i druge uvježbanosti s obzirom na to da će se prvi put automatskom obradbom podataka provoditi popis stanovništva. Nema nikakvog opravdanog niti logičnog razloga da se u popisivače trpa manjinska kvota.

Drugo, politički predstavnici manjina ovim zahtjevom pokazuju i odnos prema Republici Hrvatskoj. Iako manjine koje zastupaju imaju sva moguća prava, daleko iznad standarda razvijenih europskih demokracija, njihovi predstavnici ovakvim traženjima pokazuju da im nije do suživota već do stalnog nametanja sukoba i provokacije.
I treće, politički predstavnici manjina ovime su pokazali koliko drže do koalicije s Plenkovićem. Ali i to da ga čvrsto drže u šaci jer se njegova većina, bez političkih predstavnika manjina, ljulja kao šiba na vjetru.

Krenimo redom. Manjine u Hrvatskoj znatno su politički zastupljenije nego što je to uobičajeno u zapadnim demokracijama. U Hrvatskoj zastupnik manjine, izabran s mizernim brojem glasova, sa zajamčenog mjesta na listi, pak, može sve. Sastavljati vlade, voditi politike, kadrovirati po cijeloj državi ili ucjenjivati koalicijske partnere. Pa čak i u slučaju kada nemaju potporu pripadnika vlastite manjine. Evo, primjerice, unatoč zakonskoj mogućnosti, tek 14 posto građana srpske nacionalnosti odlučuje se za glasovanje na toj posebnoj manjinskoj listi. Svi ostali svoje biračko pravo konzumiraju kao i većinski narod. Razloge za to treba tražiti u dva razloga.

Prvi je nezadovoljstvo Pupovčevom politikom koja konstantno vodi u sukobe i podjele između većinskog hrvatskog naroda i srpske manjine. I drugi je razlog taj što građani srpske manjine žele živjeti i raditi, pa onda i glasovati kao i ostali prepoznajući da u Hrvatskoj i druge stranke ili političke opcije mogu kvalitetno zastupati njihove interese. I to je najbolji znak da se Izborni zakon koji političkim predstavnicima manjina daje kruha povrh pogače, treba mijenjati.

Argument za to jest i taj što ni jedna europska država ne poznaje i u svoje zakonodavstvo nije uvela mogućnost da zastupnici s posebnih lista mogu odlučivati na takav način. Štoviše, Belgija, Italija, Austrija, Finska, Grčka, Češka, Estonija, Francuska, Irska, Nizozemska, Španjolska, Litva, Luksemburg, Portugal, Švedska, Velika Britanija u svojim parlamentima uopće nemaju predstavnike nacionalnih manjina. U ostalima koje ga eventualno imaju manjine ne ulaze u parlament na zajamčena mjesta već se biraju na općim izborima.

A ako i imaju pravo biti članice parlamenta, ne mogu odlučivati već samo promatrati. Hrvatska se čak nije ni izborila za reciprocitet, odnosno da Hrvati u Srbiji i drugim državama gdje su manjima imaju ista prava ili tretman. Baš naprotiv, u Srbiji su Hrvati još uvijek gotovo građani drugog reda.

U Hrvatskoj, pak, s osam zajamčenih mjesta, manjine vedre i oblače. Do koje mjere, vidi se i u ovom posljednjem primjeru pri izglasavanju Zakona o popisu stanovništva u koji bi Pupovac i ostali „po sili zakona“ ubacili – svoje popisivače?! Legitimno je pitanje kakav je njihov cilj? Ili, žele li iskoristiti svoje igrače kako bi sliku stanovništva prikazali drukčijom nego što ona stvarno jest? Dobar primjer za to je Vukovar u kojem postoje opravdane sumnje, pa i dokazi, da je broj srpskog stanovništva na papiru znatno veći nego u stvarnosti. Stoga se opravdano pitati inzistira li Pupovac na „vlastitim“ popisivačima zbog potencijalne manipulacije i jačanja političkog utjecaja.
Ako do sada nekome nije bilo, nakon ovakvog zahtjeva više je nego jasno da se Izborni zakon, po pitanju izbora manjina, mora mijenjati na način kako je to regulirano u drugim europskim državama.

Uostalom, spomenutu promjenu u hrvatskom izbornom zakonodavstvu već godinama podupiru i najveći pravni eksperti. Ističu da manjine imaju osiguranih osam mjesta u Saboru, bez obzira na broj glasova koje dobiju, a to koriste kako bi utjecali na ključne političke odluke. U ovom svemu najveća je žrtva ironije Andrej Plenković kojemu se ovo Pupovčevo ponašanje vratilo kao bumerang nakon što je učinio sve da onemogući referendumsku inicijativu Narod odlučuje koja je imala za cilj i to da predstavnici manjina birani s posebne liste ne bi smjeli biti oni koji će imati enormnu mogućnost utjecaja, a onda i ucjene i drugih koruptivnih radnji.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tko ima pravo ugasiti satiru?

Objavljeno

na

Objavio

Ostat će upamćeno, prvi javni potez novoizabranog predsjednika pokušaj je cenzure – karnevala! Posve nepotrebno, jer, iako se u suštini lako složiti sa Milanovićem da je karnevalska fešta u Imotskom drsko pregazila crtu dobrog ukusa, to je ono što jest bit gotovo svakog dalmatinskog “krnjevala” – prelaženje granica dobrog ukusa.

Milanović je i sam – opet – napravio korak više. Posve je to nalikovalo na njegov ispad kad je kao premijer vehementno osudio incident u Kistanjama, ali i odmah u istom dahu bez dokaza za to optužio HDZ. Kad se saznalo da su sudjelovala i djeca SDP-ovaca, naglo je zašutio.

Danas opet, nakon što je ispalio posve opravdani gnjev, Milanović je ponovno izrekao svoju čuvenu rečenicu viška te zbog govora mržnje i poticanja na nasilje zatražio “reakciju nadležnih institucija”. A to naravno, nije njegov posao – u zemlji s trodiobom vlasti on nema pravo prozivati i pozivati policiju i pravosuđe da prema nekome određenom poduzmu represivne mjere.

Odmah moram reći, tradicionalno paljenje “Krnje” s likom stvarnih živućih ljudi, izmaštanih ili stvarnih unutarnjih ili vanjskih neprijatelja, za mene je teški anakronizam, poput borbe s bikovima. Ne uživam u tome, stvara mi nelagodu i lako mi je shvatljivo zašto je to tako neshvatljivo ljudima u krajevima gdje takvih običaja nema. Pogotovu u ovom slučaju.

No, s druge strane, Krnjo po dalmatinskim gradovima gori otkako znam za sebe. A i koje stoljeće prije toga.

Tradicija suđenja lutki koju se optužuje sa sve nedaće koju je narod otrpio tijekom protekle godine seže stoljećima unatrag, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pokvareni Krnjo tako redovito bez milosti završi na lomači, a raja dobije zadovoljštinu što taj dan pod krinkom onog što u drugim krajevima nazivaju “fašničkom republikom” – može reći i poručiti moćnicima što god zažele. Naravno, nije uvijek bilo baš tako. U vrijeme Austrije sigurno nisi mogao zapaliti (svojeg) cara, niti u doba komunizma Tita. No, i u komunističko vrijeme gorio je Krnjo.

A kakvo god da su mu anagramno ime prigodno ime varoški mulci složili, uvijek je to bio neki prepoznatljivi lik, pogotovo su bili popularni Krnje bili lideri tada nepopularnih kapitalističkih sila, od Regana do Thatcher. Dolaskom višestranačja, i Krnjo postade dokaz – stvarne demokracije.

Doslovno, mogao si odjednom zapaliti bilo koga. Franju, Stipu, Kolindu, Andreja. A ako možeš zapaliti njih, ako je sam Tuđman gorio preko nekoliko puta, tko je onda Nenad Stazić pa da i on ne bi gorio? Doli političari! Doli! Doli Stazić! Ne, ne doli, nego neka gori! Nek se peku uhljebi!

Sasvim prikladno za zemlju u kojoj se jedna hajka veže na drugu! Dakle, ako na sve te spomenute lomače nije reagiralo državno odvjetništvo, onda nije ama baš nikakav problem što je i Stazić završio na lomači, može biti samo ponosan što se našao u takvom društvu.

Tko nije gorio, nikakvu vlast nije ni obnašao. A on se svojeg djelića vlasti nauživao. Zbog njega i njegovih potpaljivačkih govora oporba je demonstrativno napuštala sabornicu. A zbog izjava poput njegove da su pobjednici u Drugom svjetskom ratu ”šlampavo obavili posao”, odnosno, kao što Beljak dopunjuje, da “nisu ubili dovoljno” narodnih neprijatelja, itekako bi moralo reagirati državno odvjetništvo.

Stazić je svakako jedan od pionira govora mržnje u Hrvata. Oni koji su na njegove eskapade gromoglasno zijevali kao ribe, oni koji se nisu pobunili protiv njegovog govora mržnje – ili su ga prešutno odobravali – nemaju moralno pravo ni sada dizati svoj pravednički gnjev.

Dakako, ovdje nije sporno paljenje besprizornog bebe-Stazića, već to što su ga imotski ridikuli stavili u ruke dva zagrljena muškarca, što je očita aluzija na istospolni par koji vodi kampanju za pravo na posvajanje djece.

Zašto su potpaljivači od svih mogućih krivaca za nedaće u hrvatskom društvu izabrali one koji su ponajmanje krivi, zašto ne mogu pojmiti da time mogu povrijediti neku stvarnu obitelj, kakvih u Hrvatskoj već ima, te zašto ne razmišljaju kako se nakon njihove paleži osjeća dijete u takvoj obitelji, sve su to pitanja koja zahtijevaju odgovor. Za takav zadrti lov na vještice oni svakako zaslužuju osudu, no, naslovi koji se uporno ponavljaju – “U Imotskom zapalili gej obitelj s djetetom” – teška su manipulacija.

Stazić dijete? Dobar vic. Imotski piromani mogu se uspješno praviti feralovci i obraniti svoje pravo na “umjetničku interpretaciju” i “satiru” te reći da istospolni par predstavlja SDP i HDZ, a Stazić je njihovo – nezakonito dijete. Koje su oni dobro udomili i uhljebili i koje i dalje pod saborskim imunitetom može 365 dana u godini – a ne samo taj jedan jedini – govoriti najgnusnije stvari i za to ne biti javno osuđen. Je suis Imacki! Živjela ludež!

Ivan Hrstić / Večernji list

Silvana Oruč Ivoš: A di je nestala satira?!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari