Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Trump je Hrvatskoj dao izuzetno mjesto imenovanjem ambasadora, hoćemo li to znati iskoristiti

Objavljeno

na

Iznimna je briga ovih dana iskazana za novog američkog veleposlanika u Hrvatskoj Roberta Kohorsta. Pitaju se, uz posprdne komentare, velikani hrvatskog novinarstva i vrsni znalci vanjske politike u hrvatskim mainstream medijima: Hoće li se Robert snaći? Guglaju ga pa im je još više smiješno.

Robert nikad nije vodio RTL-ove vijesti, nije vodio čak niti izbor za Miss Krapine ili Benkovca, nije prošao diplomatski tečaj kodBude Lončara.

Nema bogatu diplomatsku praksu poput iskusnih hrvatskih veleposlanika: kiseljenja zelja i pravljenja vina u podrumu veleposlanstva, vješanja Titovih slika po veleposlanstvima Republike Hrvatske, skidanja hrvatskih zastava na hrvatske državne blagdane, podržavanja hrvatskih protivnika u sporovima s Hrvatskom, poticanja haaškog tužiteljstva da dokrajči Herceg-Bosnu i Hrvate u BiH…

Vals kao Pupovac

Ne dijeli mišljenje velikog hrvatskog vojnog analitičara ŽakaTabaka, koji otvoreno kaže da on Donalda Trumpa uopće ne smatra ozbiljnim političarem. Pa zbilja, što uopće zna taj Robert kojeg nam šalju Donald Trump i Rex Tillerson?

Kako će uopće moći zamijeniti takvu profesionalku kakva je bila Julietta Vals Noyes, koja je u svojim istupima i postupcima, promovirajući dosljedno ne samo američke državne interese, već i politički diskurs svog prijatelja Baracka Obame, nerijetko djelovala kao glasnogovornica Milorada Pupovca, SAB-a i cijelog antifa kompleksa u Hrvatskoj, kao dijela globalnog neoboljševičkog pokreta?

Hoće li taj Robert, kojem velikani hrvatskog novinarstva ne uspijevaju izguglati čak niti neku sočnu sličicu s instagrama, uopće znati sići s aviona i doći do Buzina? To su pitanja s kojima hrvatski mediji prvi put dočekuju jednog američkog veleposlanika.

Svi su dosadašnji, naime, bili apsolutno dobrodošli i neupitni. Što je i primjereno. Neki od njih su za Hrvatsku integraciju u zapadni svijet učinili više nego što je to od predstavnika druge države pristojno očekivati.

Poput Roberta Bratkea koji je iznimno zaslužan za hrvatsko članstvo u NATO-u ili Jamesa Folleya bez čijeg osobitog angažmana vjerojatno ne bismo ušli u EU. Pokojni Larry Rossin nam je u vrijeme Račan-Mesićeve vladavine pokušao pomoći da u savezništvu sa SAD-om riješimo svoje probleme s Haaškim sudom, ali tadašnjoj je hrvatskoj politici bilo važnije dosljedno kritizirati američkog predsjednika Georgea Busha, nego štititi vlastiti nacionalni interes. Važnije joj je bilo inzistirati da američki zapovjednici ne budu izuzeti iz nadležnosti Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine u nastajanju, nego zaštititi svoje zapovjednike od manipulacija i zloporaba djelatnoga Haaškog tužiteljstva za bivšu Jugoslaviju.

Ali niti jedan dosadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj nije bio niti približno tako pozicioniran u samom vrhu američke države, da izravno može nazvati i šefa State Departmenta i predsjednika SAD-a, kao što Robert Kohorst može nazvati Rexa Tillersona i Donalda Trumpa. A to je posebna vrijednost kod veleposlanika država poput SAD-a – da su veza s Trumpom, a ne s desk-officerom u State Departmentu.

Takve, politički imenovane veleposlanike SAD tradicionalno šalje na nekoliko najjačih veleposlaničkih mjesta poput Londona, Moskve, Pekinga, Pariza, ponekad Tel Aviva ili Berlina i samo u države od najvišega političkog prioriteta. Hrvatska nikad dosad nije bila niti približno tom krugu.

Donald Trump će, sudeći prema dosadašnjim postupcima, malo proširiti tu listu politički imenovanih veleposlanika. Ali i tu je Hrvatska zauzela mjesto daleko iznad svoje kategorije. Pitanje je dakle zašto Robert Kohorst, doktor prava, iznimno uspješni američki poslovni čovjek, blizak samom vrhu američke vlasti dolazi na mjesto veleposlanika u Hrvatskoj?

Zašto je došao

Razlog jamačno nije njegova želja da si poveća kućni proračun. Ili da si poveća auto. Jedan od razloga bi mogao biti pogurati realizaciju LNG terminala na Krku i druge projekte sukladne koncepciji smanjenja ovisnosti srednje Europe o ruskom plinu i drugim energentima. Drugi bi razlog mogao biti blizak pogled na rasplet i raspad “Agrokora”, preko kojeg se kontrolira, ne samo proizvodnja i distribucija hrane u jugoistočnoj Europi već je to i geopolitičko pitanje dugoročnog nadzora nad pojedinim teritorijima poput Slavonije i Baranje. Sljedeći bi razlog moglo biti jačanje već započete vojne suradnje Hrvatske i SAD-a, koja podrazumijeva i njezinu gospodarsku komponentu. A iznad svega je poruka da je u Trumpovoj europskoj politici Hrvatska postala vrlo značajna destinacija i da se SAD na velika vrata vraća u jugoistočnu Europu.

Dodatno to potvrđuje i imenovanje Denisa Hearnea, specijaliziranog za antiterorističke politike i operacije, za zamjenika OHR-a u BiH. Izvjesno je da se domaćim političko-energetskim lobijima, kojima je Amerika u srcu, ali ruski novac duboko u džepu, taj prekooceanski poziv na partnerstvo i zaokret neće osobito svidjeti. Zato mene uopće ne brine hoće li Robert Kohorst znati zastupati američke interese u Hrvatskoj.

A još manje hoće li naći put do Buzina. Ali se pitam hoće li u hrvatskoj politici biti dovoljno pameti, vizije i snage da ugradi hrvatske interese u novu američku europsku politiku? Hoće li pobijediti Hrvatska u glavi? Ili Rusija u džepu?

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Donald Trump nominirao bogatog poduzetnika Roberta Kohorsta za veleposlanika u RH

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Vukovarski krik ne će biti utišan

Objavljeno

na

Objavio

Farizejština politike

Vukovarski prosvjed i zbivanja oko njega vrlo očito prokazali su još jednom gotovo svu farizejštinu politike, važnih političkih čelnika, dijela djelatnika pravosuđa, medija i medijskih djelatnika pa to zaslužuje osvrt s gledišta općega dobra.

Nakon što je vukovarski gradonačelnik najavio za 13. listopada u Vukovaru održavanje prosvjeda zbog neprocesuiranja ratnih zločina koje su nad Hrvatima, kako vojnicima tako i civilima, počinili pripadnici velikosrpskih agresorskih snaga premda je prošlo čak 27 godina, politika je počela svoju prljavu igru i svim sredstvima odvraćala pozornost od merituma pitanja koje je tom najavom bilo otvoreno.

Vladajuća garnitura već u toj najavi prepoznala je napad na sebe pa je u biti elementarno humano pitanje prevela u politički problem.

Kad javnost, čak ni ona medijski instrumenta-lizirana, nije zagrizla za mamac u obliku floskula o tobožnjem neutjecanju politike na pravosuđe, bila je plasirana teza da neka neimenovana politička snaga stoji iza vukovarskoga gradonačelnika i da cilj prosvjeda i nije poticanje da žrtve dobiju primjerenu satisfakciju, nego da se izvrši politički udar na Vladu i na vodstvo vodeće političke stranke.

Takvom tezom »umireni« su i pasivizirani svi karijeristički i interesno orijentirani pripadnici političkih stranaka vladajuće koalicije, politički prijatelji sada vladajućih stranaka i mnogi u opozicijskim političkim strankama i različitim udrugama.

Budući da, kako je vukovarski skup pokazao, ipak nije postojala nikakva politička snaga iza vukovarskoga gradonačelnika, niti se tim skupom dogodio ikakav politički udar na sadašnju hrvatsku Vladu, postalo je vrlo očito koliko je velik strah vladajućih za svoje položaje, kolika je njihova moć manipuliranja i kolika je prestrašenost članova političkih stranka i njihovih simpatizera, koliko su zapravo lak plijen manipulacije.

Nepravda, bezosjećajnost, okrutnost i licemjerje

Već sama najava vukovarskoga prosvjednoga skupa izazvala je objavljivanje nekih optužnica koje bi najvjerojatnije bez te najave i dalje čekale u ladicama.

Nije poznato što su trebale čekati i dalje te optužnice, možda umiranje optuženih, ili umiranje preživjelih žrtava… Ni pravosuđe, ni politika ni glavna struja javnoga mnijenja nisu imali potrebu istaknuti općepoznato načelo međunarodnoga prava da ratni zločini ne zastarijevaju.

Umjesto toga pravosuđe se pokušavalo opravdati klasičnom i rasnom floskulom da su istrage u tijeku. Politika i glavna struja javnoga mnijenja potisnule su meritum tom najavom otvorenoga pitanja iznošenjem politikantskih sumnja ili skretanjem pozornosti na relativno davno pravosudno tretiranje pitanja tzv. elitne prostitucije.

Takvo ponašanje državnih odvjetništava, politike i glavne struje javnoga mnijenja potvrđuje riječi vukovarskoga gradonačelnika na skupu o nepravdi, bezosjećajnosti, okrutnosti i licemjerju.

Riječ je zapravo o ponašanju ljudi u tim društvenim javnim djelatnostima koji uglavnom nisu osjetili na svojoj koži ni pakao rata ni pakao nanesene patnje i kojima ni sada nije nimalo stalo do istine, pravde, pravoga mira i zdravoga suživota žrtava i ovako ili onako amnestiranih sudionika agresije i nasilja.

Zaboravlja se ili zanemaruje da samo istina oslobađa, da su samo istina i pravda jedini zdrav temelj mira, preduvjet opraštanja i pomirenja i suživota.

Etički krik

Umjesto prenošenja više nego potresnih svjedočenja žrtava iznesenih na vukovarskom skupu mediji su pribjegli licitiranju koliko je bilo sudionika, anketiranju pojedinaca sudionika skupa te prebrojavanju tko se od političara na skupu pojavio.

Osim Novoga lista, koji je manipulativno ispolitizirao vukovarski skup, ni jedan od dnevnih listova u svojim nedjeljnim izdanjima nije vukovarski krik smatrao dostojnim prve stranice. Hrvatski radio već u prvim jutarnjim satima (počevši od 6 sati) potisnuo je taj krajnje površno sklepan prilog anketom s mjesta prve vijesti i tako dao prilog ignoriranju žrtava, istine i pravde.

Ako politika, pravosuđe i mediji u Hrvatskoj mogu marginalizirati žrtve i njihove pretrpljene patnje u ratnom zločinu, onda ne marginaliziraju, kako možde misle, nešto hrvatsko, nego marginaliziraju elementarno čovječno, humano.

Za marginaliziranje ili čak izdaju čovječnoga, humanoga ne može biti opravdanje nikakvo političko ili nacionalno svrstavanje jer je riječ o upadanju u nečovječnost, nehumanost.

Da se u Hrvatskoj ne poštuje načelo da ratni, pa i politički zločini ne zastarijevaju, potvrđuje činjenica da je tek njemački sud osudio nalogodavce za atentat na tek jednoga političkoga neistomišljenika.

Da to načelo u Hrvatskoj ne vrijedi još je očitija potvrda u činjenici da ni jedan jedini partizan ili pripadnik Ozne ili komunističke partije nije osuđen za ratne i poratne egzekucije bez suda i bez ikakve pravde.

Tada su žrtve komunističkom revolucijom inspiriranih zločina bili vojnici koji su se predali, politički neistomišljenici i mnogi ugledni Hrvati, a sada su ponovno žrtve Hrvati, koji su kao civili ili kao vojnici bili zarobljeni ili civili koji se ni na koji način nisu mogli oduprijeti agresorskomu nasilju.

Ta činjenica nameće pitanje: Nisu li i u današnjoj neovisnoj Republici Hrvatskoj, članici Europske unije, stvarni upravljači politike, pravosuđa i medija one iste političke i ideološke snage koje su naredile i provele u Drugom svjetskom ratu i nakon njega masakr nad ljudima koji ni po kojem slovu međunarodnoga prava nisu smjeli biti ubijeni?

Nije li krik vukovarskoga skupa zapravo krik za oslobađanje Hrvatske od te skrivene političke moči? Vukovarski krik nije politički, nego etički i prije svega čovječni, humani i zato nikada ne će biti utišan.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Tko podmeće Andreju Plenkoviću?

Objavljeno

na

Objavio

Do prije dvije godine Hrvati su zamalo bili prepušteni sami sebi. Vlast je bila klimava, institucije bez političkog nadzora, a narod zbunjen. Ali, srećom, takvo stanje nije dugo potrajalo. Zagazili smo u razdoblje u kojem je politika brzo pohvatala sve konce i preuzela potpuni nadzor nad institucijama. Započela je era političke stabilnosti. Era u kojoj su institucije u službi stabilnosti, a politika jamac njihove neovisnosti. Što bi rekao gospodin Pupovac, to je razina nadzora i kontrole koja se ne može platiti ni suhim zlatom.

Zato treba dati državno priznanje svima onima koji su na tom putu žrtvovali vlastiti obraz i sav svoj politički kapital usmjerili na očuvanje te opjevane stabilnosti. U prvome redu, hvala zagrebačkom gradonačelniku, koji je delajući 365 dana u godini za svoje jato otkupio najveći broj slobodnih radikala. A sada bi neki te odgovorne ljude optuživali da su jeftini preletačevići? Koja besmislica, jer kako netko s takvim životopisom može biti jeftin? Oni su samo jamstvo da nikakve presude neće ugroziti stabilnost.

Hvala i gospodinu Vrdoljaku koji je zbog žrtve za stabilnost izgubio reputaciju omiljenog hrvatskog političara. On je svojim životnim primjerom djeci pokazao što je to “škola za život”.

I kako se javnim natječajima informatika pretvara u virtualnu stvarnost. Koliko je brižljivo pristupljeno ovoj reformi, govori i podatak kako je težina torbe smanjena za 30% jer se posebna pažnja obratila na to da se odmah ne uvode digitalne knjige kako učenici ne bi pomisli da je znanje lagano. Nije lagano kao što nije laka odgovornost upravljanja polovicom državnih tvrtki.

Posebno hvala gospodinu Pupovcu koji je zbog podrške ovoj vlasti jedva preživio napad giricama, koji je svoj čitav politički kapital obilato umnožio. To je čovjek bez kojega bi svi hrvatski Srbi ostali prepušteni totalnoj nebrizi i očaju i bez kojega bi davno zaboravili kako je nekad bilo bolje.

I na kraju, posebna zahvala ide našem premijeru koji je vezivno tkivo i snaga koja je sve ove različitosti okuplja u jednu duboku vreću. Zbog toga je izložen stalnim napadima, trpi najjače udarce i konstantna podmetanja. Znajući koliku plaću ima u Europarlamentu, prvo su mu podmetnuli neposlušnu stranku, a zatim zamjenika stranke koji ga stalno opstruira i pokraj kojega ne može ništa napraviti. A prethodnici su mu u amanet ostavili vjetrokaz, koji mu je 808 glasača podmetnulo kao predsjednika Sabora. Unatoč svim tim podmetanjima, on je opet bio spreman za žrtvu i preuzeo je vlast. A onda su toj vlasti podmetnuli lošu oporbu, kako se pokraj Bere i Pernara ne bi vidjelo koliko je on dobar.

Pokušali su mu podmetnuti u Vukovaru i na taj način zabiti klin između njega i gospodina Pupovca. Ali ekstremna desnica u tome nije uspjela jer je stabilnost sačuvana pravovremenim djelovanjem premijera, koji je prema riječima ministra Kušćevića, svojim nedolaskom izbjegao politiziranje tog skupa i sačuvao žrtve od “diskrepancije u percepciji”.

Onda se 40 tisuća onih koji se ne znaju čitko potpisati sjetilo referendumom ugroziti stabilnost. Čak su podmuklo mislili podmetnuti i onaj Sauchin potpis. Srećom je ministar Kuščević ostao pribran i 371 tisući potpisnika poslao poruku kako su gubitnici i da “tko gubi, ima pravo da se ljuti”. Upravo zato treba imati povjerenja u institucije koje transparentno zabrane nadgledanje prebrojavanja.

Ali našem premijeru najviše podmeću oni koji ga hvale. Znaju lijevi mediji i komentatori koliko ga ljudi vole pa se svim silama trude obraniti ga od njegovih desnih birača. A on za svoje birače radi sve. Potrošio je tako pola milijarde njihovih kuna na Uljanik, a sada jamči da će u likvidaciji potrošiti još 2,5 milijarde, ali ni to nije sve. I onda dolazimo do pitanja “tko podmeće Plenkoviću”. Pa, prvi su počeli oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima. Iza njih su došli oni koji se služe prljavim podmetanjem da će on uskoro preuzeti neku visoku funkciju i nama upravljati iz Europe. To su oni koji žele da se kandidira kako bi ga osramotili i internacionalizirali aferu Borg, kao da bi za to ikoga u Europi bilo briga. Ne daju se u Europi ostavke za takve gluposti. Ali ni Europi nije vjerovati – europski pučani su mu, tako, podmetnuli skraćenicu EPP, znajući da se to na hrvatski prevodi kao ekonomsko-propagandni program.

Kako onda ostati pribran pod svim tim napadima? Kako osigurati da se Hrvatska i dalje nastavi vrtjeti u mjestu? Tako da institucije paze da ni u jednom trenutku ne ugroze vlast, a vlast će poduzeti sve što joj je u moći da oni nikada ne skrenu s tog puta.

Borislav Ristić/VL

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari