Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Trump je Hrvatskoj dao izuzetno mjesto imenovanjem ambasadora, hoćemo li to znati iskoristiti

Objavljeno

na

Iznimna je briga ovih dana iskazana za novog američkog veleposlanika u Hrvatskoj Roberta Kohorsta. Pitaju se, uz posprdne komentare, velikani hrvatskog novinarstva i vrsni znalci vanjske politike u hrvatskim mainstream medijima: Hoće li se Robert snaći? Guglaju ga pa im je još više smiješno.

Robert nikad nije vodio RTL-ove vijesti, nije vodio čak niti izbor za Miss Krapine ili Benkovca, nije prošao diplomatski tečaj kodBude Lončara.

Nema bogatu diplomatsku praksu poput iskusnih hrvatskih veleposlanika: kiseljenja zelja i pravljenja vina u podrumu veleposlanstva, vješanja Titovih slika po veleposlanstvima Republike Hrvatske, skidanja hrvatskih zastava na hrvatske državne blagdane, podržavanja hrvatskih protivnika u sporovima s Hrvatskom, poticanja haaškog tužiteljstva da dokrajči Herceg-Bosnu i Hrvate u BiH…

Vals kao Pupovac

Ne dijeli mišljenje velikog hrvatskog vojnog analitičara ŽakaTabaka, koji otvoreno kaže da on Donalda Trumpa uopće ne smatra ozbiljnim političarem. Pa zbilja, što uopće zna taj Robert kojeg nam šalju Donald Trump i Rex Tillerson?

Kako će uopće moći zamijeniti takvu profesionalku kakva je bila Julietta Vals Noyes, koja je u svojim istupima i postupcima, promovirajući dosljedno ne samo američke državne interese, već i politički diskurs svog prijatelja Baracka Obame, nerijetko djelovala kao glasnogovornica Milorada Pupovca, SAB-a i cijelog antifa kompleksa u Hrvatskoj, kao dijela globalnog neoboljševičkog pokreta?

Hoće li taj Robert, kojem velikani hrvatskog novinarstva ne uspijevaju izguglati čak niti neku sočnu sličicu s instagrama, uopće znati sići s aviona i doći do Buzina? To su pitanja s kojima hrvatski mediji prvi put dočekuju jednog američkog veleposlanika.

Svi su dosadašnji, naime, bili apsolutno dobrodošli i neupitni. Što je i primjereno. Neki od njih su za Hrvatsku integraciju u zapadni svijet učinili više nego što je to od predstavnika druge države pristojno očekivati.

Poput Roberta Bratkea koji je iznimno zaslužan za hrvatsko članstvo u NATO-u ili Jamesa Folleya bez čijeg osobitog angažmana vjerojatno ne bismo ušli u EU. Pokojni Larry Rossin nam je u vrijeme Račan-Mesićeve vladavine pokušao pomoći da u savezništvu sa SAD-om riješimo svoje probleme s Haaškim sudom, ali tadašnjoj je hrvatskoj politici bilo važnije dosljedno kritizirati američkog predsjednika Georgea Busha, nego štititi vlastiti nacionalni interes. Važnije joj je bilo inzistirati da američki zapovjednici ne budu izuzeti iz nadležnosti Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine u nastajanju, nego zaštititi svoje zapovjednike od manipulacija i zloporaba djelatnoga Haaškog tužiteljstva za bivšu Jugoslaviju.

Ali niti jedan dosadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj nije bio niti približno tako pozicioniran u samom vrhu američke države, da izravno može nazvati i šefa State Departmenta i predsjednika SAD-a, kao što Robert Kohorst može nazvati Rexa Tillersona i Donalda Trumpa. A to je posebna vrijednost kod veleposlanika država poput SAD-a – da su veza s Trumpom, a ne s desk-officerom u State Departmentu.

Takve, politički imenovane veleposlanike SAD tradicionalno šalje na nekoliko najjačih veleposlaničkih mjesta poput Londona, Moskve, Pekinga, Pariza, ponekad Tel Aviva ili Berlina i samo u države od najvišega političkog prioriteta. Hrvatska nikad dosad nije bila niti približno tom krugu.

Donald Trump će, sudeći prema dosadašnjim postupcima, malo proširiti tu listu politički imenovanih veleposlanika. Ali i tu je Hrvatska zauzela mjesto daleko iznad svoje kategorije. Pitanje je dakle zašto Robert Kohorst, doktor prava, iznimno uspješni američki poslovni čovjek, blizak samom vrhu američke vlasti dolazi na mjesto veleposlanika u Hrvatskoj?

Zašto je došao

Razlog jamačno nije njegova želja da si poveća kućni proračun. Ili da si poveća auto. Jedan od razloga bi mogao biti pogurati realizaciju LNG terminala na Krku i druge projekte sukladne koncepciji smanjenja ovisnosti srednje Europe o ruskom plinu i drugim energentima. Drugi bi razlog mogao biti blizak pogled na rasplet i raspad “Agrokora”, preko kojeg se kontrolira, ne samo proizvodnja i distribucija hrane u jugoistočnoj Europi već je to i geopolitičko pitanje dugoročnog nadzora nad pojedinim teritorijima poput Slavonije i Baranje. Sljedeći bi razlog moglo biti jačanje već započete vojne suradnje Hrvatske i SAD-a, koja podrazumijeva i njezinu gospodarsku komponentu. A iznad svega je poruka da je u Trumpovoj europskoj politici Hrvatska postala vrlo značajna destinacija i da se SAD na velika vrata vraća u jugoistočnu Europu.

Dodatno to potvrđuje i imenovanje Denisa Hearnea, specijaliziranog za antiterorističke politike i operacije, za zamjenika OHR-a u BiH. Izvjesno je da se domaćim političko-energetskim lobijima, kojima je Amerika u srcu, ali ruski novac duboko u džepu, taj prekooceanski poziv na partnerstvo i zaokret neće osobito svidjeti. Zato mene uopće ne brine hoće li Robert Kohorst znati zastupati američke interese u Hrvatskoj.

A još manje hoće li naći put do Buzina. Ali se pitam hoće li u hrvatskoj politici biti dovoljno pameti, vizije i snage da ugradi hrvatske interese u novu američku europsku politiku? Hoće li pobijediti Hrvatska u glavi? Ili Rusija u džepu?

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Donald Trump nominirao bogatog poduzetnika Roberta Kohorsta za veleposlanika u RH

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVKOŠIĆ: Knjiga ‘Radni logor Jasenovac’ Igora Vukića je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu

Objavljeno

na

Objavio

Nema gotova dana da se u javnosti ne spominje Jasenovac, bilo u povodu optužbi protiv Thompsona, u povodu presuda za poklič “Za dom spremni!” ili u povodu različitih knjiga i tekstova, često međusobno vrlo oprečnih, suprotstavljenih, isključivih.

Pročitao sam sjajnu knjiguRadni logor Jasenovac(Naklada P.I.P.) Igora Vukića, neobičnog autora, Srbina po nacionalnosti, čiji su članovi obitelji bili u jasenovačkom logoru, no njegovi tekstovi potpuno se razlikuju od velike većine dosadašnjih o toj temi. Već sama sintagma u naslovu knjige “radni logor” pokazuje kako je riječ o vrlo “grešnom” istraživanju. Ono je u bitnoj opreci prema desetljećima nametanom mitu o Jasenovcu u kojemu su razlozi za zatočeništvo, karakter logora, broj žrtava… posve drukčiji nego u Vukića, piše Milan Ivkošić/VečernjiList

Autor je hladni istraživač posve predan činjenicama, bez ikakve negativne ili pozitivne strasti, opredjeljivanja i pristranosti. A te su činjenice mnoštvo primjera koji ispunjavaju cijelu knjigu, primjera nađenih u arhivima, uglavnom u Hrvatskom državnom arhivu, i dobivenih iz drugih pouzdanih izvora.

Ako je autoru neki podatak do kojeg je došao sumnjiv, upozorit će čitatelja na oprez. I to su zapravo jedine autorove “intervencije”, sve ostalo govore ljudi, njihove sudbine, zapisi s poslijeratnih saslušanja, autentični dokumenti i informacije.
Kao što, naravno, ne piše o “radnom logoru Jasenovac” isključivo kao o gubilištu ljudi kao komunistički autori i propagandisti, Vukić također zločine ne poriče.

Samo ih iznosi, opisuje, a bilo ih je mnogo, i s izlikom, i s izmišljenom ili fabriciranom izlikom, ali bilo je i kažnjavanja ustaša koji su neke od njih pravili, a kazne su znale biti i strijeljanje.

U logor su odvođeni oni koji su učinili neka nedjela protiv države, no s vremenom je za Židove počelo vrijediti zastrašujuće pravilo – da se mogu zatočiti samo zato što su Židovi. Najduža kazna bila je tri godine, nakon odsluženja kazne zatočenici su puštani, a neki i prije, kad su imali dobre zagovornike ili s drugih razloga. Hrana je općenito bila vrlo loša, osim kad su je dobivali izvana, iz židovskih općina ili drugih izvora, što je bilo posve slobodno i dopušteno. Bilo je dosta bolesti i smrti, koje su potvrđivali liječnik i mjesni dužnosnik.

Prijestupi su najstrože kažnjavani, ponekad i najokrutnije – zatvaranjem zatočenika u prostore u kojima su umirali od gladi i žeđi. Bile su najstrože kazne i za bijeg. Ako bjegunac ne bi bio uhićen ili ubijen, ubijan je određeni broj ljudi iz njegove skupine.

U knjizi se spominje i stav nadbiskupa Stepinca o Jasenovcu kao “sramotnoj ljagi NDH”. U logoru je bilo obilje radionica u kojima su zatočenici mogli pokazati i svoje kreativne sposobnosti i sposobnosti za izradu kompliciranih proizvoda. Tako su u jednoj radionici izrađivani dijelovi za automobile i zrakoplove. Te su ga radionice činile radnim, rad je obilježavao svakodnevni život.

Ali u tom je životu bilo i nečega što je pronositeljima mita o isključivo zločinačkom Jasenovcu najteže priznati. To jest, u logoru je bilo i zabave. Bilo je sportskih utakmica, pogotovo nogometnih, koncerata, kazališnih predstava među kojima su izvođena i djela što su ih stvarali sami zatočenici.

Logorski orkestar vodio je poznati glazbenik, zatočenik i komunistički simpatizer Natko Devčić, koji o glazbenim priredbama u logoru posije rata piše u neobjavljenom dnevniku. Bilo je i skečeva u kojima su sudjelovali i dopuštali da budu ironizirani i najviši dužnosnici Jasenovca, kao što je Dinko Šakić. Zatočenici su se bavili i znanošću, a kad je Vuk Vernić, zatočeni profesor sociologije i statistike, od ustaškog vodstva zatražio da mu se nabave određene knjige iz Sveučilišne knjižnice u Zagrebu – dobio ih je! Logor su posjećivale i međunarodne inspekcije, a jedna je zabilježena i u publikaciji AVNOJ-a 1942. godine, gdje piše i kako su zatočenici radi brže gradnje novih objekata dobivali bolju hranu.

Vukić se puno ne bavi brojem žrtava, tek na kraju spominje jedan nevjerojatan primjer: premda je 1941. godine, prema dokumentima i svjedočenjima logoraša, u logoru bilo oko 1200 zatočenika na službenom popisu žrtava stoji da je te godine ubijeno 10.700 ljudi!. Mogao bi se navesti još cio niz obilježja Jasenovca iz ove knjige, koja je po podacima opsežna a s oko 330 stranica i nije velika. Takva, ona je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu očišćene od ideologizacije, pristranosti, afektivnosti i naslijeđa koje čine velikosrpske i komunističke krivotvorine.

Milan Ivkošić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ako u Hrvatskoj smije pjevati četnik, smije i ‘ustaša’

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Marku Perkoviću Thompsonu isključen mikrofon na dočeku hrvatske reprezentacije u Zagrebu, ne jenjava drama glede nastupa svakojakih izvođača diljem Lijepe Naše.

S jedne strane, braniteljske se udruge protive, primjerice, nastupima Bajage ili Miroslava Ilića, koji srčano pjevaše četničke pjesme i bodriše srbočetničku JNA u doba Domovinskog rata. Vanna je otkazala nastup u Crnoj Gori jer shvatila da, dok Crnogorci ne vrate oteti jedrenjak „Jadran“ (brod kojeg je dao izgraditi Aleksandar Karađorđević), nije baš primjereno pjevati njegovoj posadi u čast. Preminuo je Oliver Dragojević, a osim po svojim šansonama, ostat će upamćen kao principijelan čovjek koji, nakon spomenute jugočetničke agresije, nije nikad išao pjevati u Srbiju.

S druge strane, kontroverzni „hrvatski“ europarlamentarac, jedan od najbogatijih ljudi u ovom dijelu Europe i bivši predsjednik IDS-a poručuje Thompsonu da ne će pjevati pulskoj Areni. Kad bismo nabrajali gdje je sve Thompsonu zabranjivan nastup, onda bismo se samo tim bavili. I sad se prosječan hrvatski branitelj pita: zašto se njegovu suborcu, Thompsonu, mladiću koji je svoje najbolje godine dao u Domovinskom ratu u obranu naroda i države, brani nastup u zemlji koju je branio? I zato su branitelji revoltirani, jer se Hrvatima brani, a pročetničkim izvođačima dopušta, štoviše, potiče ih se na uvoz neke druge kulture u Hrvatsku.

Međutim, trebalo bi težiti društvu bez zabrana. Zabrana, ma kakva bila, ukoliko ne spada u područje Kaznenog zakona, jest posljedica i svojstvo totalitarnog sustava, napose totalitarnih umova.

Ako razmislimo, zašto bi trebalo braniti nastup Bajagi u Hrvatskoj?

Neka čovjek pjeva i neka na njegove koncerte dolazi tko god hoće, ako je voljan platiti ulaznicu. Država će ubrati svoj PDV i život ide dalje. Treba li se nama ostalima sviđati što četnički stihoklepac pjeva? Ne treba, no, nismo dužni odobravati ni prihvaćati tuđa politička stajališta, ali, u dobrom demokratskom i republikanskom odgoju, moramo prihvatiti da postoje drugi i drukčiji, ma koliko različiti, štoviše, suprotni bili.

Ipak, čini se da je revolt i gnušanje spram nastupa raznoraznih četničkih simpatizera, kako braniteljskih udruga, tako i „običnih“ ljudi izazvano upravo upornim zabranama i šikaniranjem Marka Perkovića Thompsona. Ne smije biti dvostrukih kriterija; ako smije pjevati četnik, smije i „ustaša“, ali i ustaša. Dakle, treba težiti onomu što nekoć bijaše SAD, u kojem su i nacisti i KKK ili komunisti mogli i smjeli organizirati javni skup, samo ukoliko su ga prijavili nadležnim državnim tijelima.

Politička odgovornost ne smije biti pravna odgovornost. Čovjek je, kako to reče Aristotel davno, politička životinja, što znači da živi u zajednici, „osuđen“ na druge i različite od sebe. Hrvatska pomalo, korak po korak, postaje suvremena, uređena i demokratska zemlja. Zar netko misli da će svi ljudi, koji odu na koncert Bajage, Ilića, Balaševića, Čorbe, Cece ili koga već, ostati anonimni ili nepoznati sigurnosnim službama i agencijama?

Zar itko misli da će se netko, tko odlazi na koncerte spomenutih ili njima sličnih, moći zaposliti u, primjerice MORH-u, SOA-i ili VSOA-i? Za 20 godina, kad već institucije budu izgrađene i kad se riješimo komunističkog i protudržavnog elementa u državnoj službi, zar itko misli da će obožavatelj Lepe Brene moći biti zaposlen kao činovnik, državni službenik: sudac, policajac, vatrogasac, odnosno službenik u bilo kojem ministarstvu?

Naravno da ne će biti zakona koji će braniti zapošljavanje ljubitelja četničkih pjesama, ali, zar netko doista smatra da će takvi moći proći sigurnosnu provjeru prilikom zapošljavanja? Iako sad sve izgleda crno i neobećavajuće, ne će tako ostati zanavijek. Uostalom, sagledajmo stvari kulturološki; kako će netko, ma kojeg porijekla bio, ukoliko je odgojen u duhu građanstva i ljubavi prema hrvatskoj Domovini, uopće htjeti prisustvovati nastupima srbijansko-turskih izvođača? „Vizant“ ne može biti prihvaćen u srednje-europskom kulturološkom krugu, a Hrvati, odnosno politički Hrvati upravo njem’ pripadaju. Ako mladi Hrvati naginju „palanačkom“ opanku, onda je to stvar odgoja, a tek potom školstva i obrazovnog sustava.

Stoga, ne treba nikoga zabranjivati. Nastojmo živjeti u društvu slobode, iako nam se ne sviđa „ojkanje“ ili zavijanje poturica; moramo prihvatiti ostale sugrađane. Ne moramo ih voljeti, čak ni poštivati, ali ih, kao dobri demokrati, moramo „trpjeti“, jer, to je cijena demokracije. Za to su se borili hrvatski branitelji – za slobodu – sviju, pa čak i slobodu bivših neprijatelja.

Ipak, dok se prema svima ne postupa jednako i ravnopravno, svatko ima pravo izraziti negodovanje. Stvar je isključivo pravednosti: ako ne može Thomspon, ne može ni Bajaga, Ilić, Brena, Ceca… Pobjeda Hrvatske nad srbo-jugo-četnicima nije samo vojna; ona je moralna i ljudska – ako će oni zabranjivati – mi ne ćemo, jer sva žrtva i krv nije prolivena kako bismo jedno jednoumlje zamijenili drugim.

L. C./Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari