Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Trump je Hrvatskoj dao izuzetno mjesto imenovanjem ambasadora, hoćemo li to znati iskoristiti

Objavljeno

na

Iznimna je briga ovih dana iskazana za novog američkog veleposlanika u Hrvatskoj Roberta Kohorsta. Pitaju se, uz posprdne komentare, velikani hrvatskog novinarstva i vrsni znalci vanjske politike u hrvatskim mainstream medijima: Hoće li se Robert snaći? Guglaju ga pa im je još više smiješno.

Robert nikad nije vodio RTL-ove vijesti, nije vodio čak niti izbor za Miss Krapine ili Benkovca, nije prošao diplomatski tečaj kodBude Lončara.

Nema bogatu diplomatsku praksu poput iskusnih hrvatskih veleposlanika: kiseljenja zelja i pravljenja vina u podrumu veleposlanstva, vješanja Titovih slika po veleposlanstvima Republike Hrvatske, skidanja hrvatskih zastava na hrvatske državne blagdane, podržavanja hrvatskih protivnika u sporovima s Hrvatskom, poticanja haaškog tužiteljstva da dokrajči Herceg-Bosnu i Hrvate u BiH…

Vals kao Pupovac

Ne dijeli mišljenje velikog hrvatskog vojnog analitičara ŽakaTabaka, koji otvoreno kaže da on Donalda Trumpa uopće ne smatra ozbiljnim političarem. Pa zbilja, što uopće zna taj Robert kojeg nam šalju Donald Trump i Rex Tillerson?

Kako će uopće moći zamijeniti takvu profesionalku kakva je bila Julietta Vals Noyes, koja je u svojim istupima i postupcima, promovirajući dosljedno ne samo američke državne interese, već i politički diskurs svog prijatelja Baracka Obame, nerijetko djelovala kao glasnogovornica Milorada Pupovca, SAB-a i cijelog antifa kompleksa u Hrvatskoj, kao dijela globalnog neoboljševičkog pokreta?

Hoće li taj Robert, kojem velikani hrvatskog novinarstva ne uspijevaju izguglati čak niti neku sočnu sličicu s instagrama, uopće znati sići s aviona i doći do Buzina? To su pitanja s kojima hrvatski mediji prvi put dočekuju jednog američkog veleposlanika.

Svi su dosadašnji, naime, bili apsolutno dobrodošli i neupitni. Što je i primjereno. Neki od njih su za Hrvatsku integraciju u zapadni svijet učinili više nego što je to od predstavnika druge države pristojno očekivati.

Poput Roberta Bratkea koji je iznimno zaslužan za hrvatsko članstvo u NATO-u ili Jamesa Folleya bez čijeg osobitog angažmana vjerojatno ne bismo ušli u EU. Pokojni Larry Rossin nam je u vrijeme Račan-Mesićeve vladavine pokušao pomoći da u savezništvu sa SAD-om riješimo svoje probleme s Haaškim sudom, ali tadašnjoj je hrvatskoj politici bilo važnije dosljedno kritizirati američkog predsjednika Georgea Busha, nego štititi vlastiti nacionalni interes. Važnije joj je bilo inzistirati da američki zapovjednici ne budu izuzeti iz nadležnosti Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine u nastajanju, nego zaštititi svoje zapovjednike od manipulacija i zloporaba djelatnoga Haaškog tužiteljstva za bivšu Jugoslaviju.

Ali niti jedan dosadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj nije bio niti približno tako pozicioniran u samom vrhu američke države, da izravno može nazvati i šefa State Departmenta i predsjednika SAD-a, kao što Robert Kohorst može nazvati Rexa Tillersona i Donalda Trumpa. A to je posebna vrijednost kod veleposlanika država poput SAD-a – da su veza s Trumpom, a ne s desk-officerom u State Departmentu.

Takve, politički imenovane veleposlanike SAD tradicionalno šalje na nekoliko najjačih veleposlaničkih mjesta poput Londona, Moskve, Pekinga, Pariza, ponekad Tel Aviva ili Berlina i samo u države od najvišega političkog prioriteta. Hrvatska nikad dosad nije bila niti približno tom krugu.

Donald Trump će, sudeći prema dosadašnjim postupcima, malo proširiti tu listu politički imenovanih veleposlanika. Ali i tu je Hrvatska zauzela mjesto daleko iznad svoje kategorije. Pitanje je dakle zašto Robert Kohorst, doktor prava, iznimno uspješni američki poslovni čovjek, blizak samom vrhu američke vlasti dolazi na mjesto veleposlanika u Hrvatskoj?

Zašto je došao

Razlog jamačno nije njegova želja da si poveća kućni proračun. Ili da si poveća auto. Jedan od razloga bi mogao biti pogurati realizaciju LNG terminala na Krku i druge projekte sukladne koncepciji smanjenja ovisnosti srednje Europe o ruskom plinu i drugim energentima. Drugi bi razlog mogao biti blizak pogled na rasplet i raspad “Agrokora”, preko kojeg se kontrolira, ne samo proizvodnja i distribucija hrane u jugoistočnoj Europi već je to i geopolitičko pitanje dugoročnog nadzora nad pojedinim teritorijima poput Slavonije i Baranje. Sljedeći bi razlog moglo biti jačanje već započete vojne suradnje Hrvatske i SAD-a, koja podrazumijeva i njezinu gospodarsku komponentu. A iznad svega je poruka da je u Trumpovoj europskoj politici Hrvatska postala vrlo značajna destinacija i da se SAD na velika vrata vraća u jugoistočnu Europu.

Dodatno to potvrđuje i imenovanje Denisa Hearnea, specijaliziranog za antiterorističke politike i operacije, za zamjenika OHR-a u BiH. Izvjesno je da se domaćim političko-energetskim lobijima, kojima je Amerika u srcu, ali ruski novac duboko u džepu, taj prekooceanski poziv na partnerstvo i zaokret neće osobito svidjeti. Zato mene uopće ne brine hoće li Robert Kohorst znati zastupati američke interese u Hrvatskoj.

A još manje hoće li naći put do Buzina. Ali se pitam hoće li u hrvatskoj politici biti dovoljno pameti, vizije i snage da ugradi hrvatske interese u novu američku europsku politiku? Hoće li pobijediti Hrvatska u glavi? Ili Rusija u džepu?

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Donald Trump nominirao bogatog poduzetnika Roberta Kohorsta za veleposlanika u RH

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pero Kovačević: Sretan ti 27. rođendan Hrvatska vojsko!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Boris Kovacev / CROPIX

Hrvatska vojska odnosno oružane snage Republike Hrvatske 28. svibnja slave svoj 27. rođendan.

Kao aktivni sudionik ustrojavanja obrambenog sustava Republike Hrvatske i stvaranja Hrvatske vojske prisjetit ću nas kako je stvarana Hrvatske vojska.

Sudjelovati u tom procesu mi je bila istinska čast i ponos, biti dio tima pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, ministra Gojka Šuška, generala Janka Bobetka i Zvonimira Červenka i drugih .

Naime, 28. svibnja 1991. godine, na stadionu Zagreba u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu, prvi put u javnosti su predstavljene prve postrojbe Zbora narodne garde. Zbog toga se 28. svibnja obilježava Danom oružanih snaga RH.

Hrvatska vojska, kao i cjelokupni obrambeni sustav stvarani su zapravo iz ničega, u posebno složenim ratnim okolnostima. Tada je istodobno trebalo zaustavljati neprijateljsku agresiju i od samog početka ustrojavati vlastitu oružanu silu pripravnu za borbu protiv svih onih koji su nasrnuli na Hrvatsku. Mnogi su se problemi rješavali u ”hodu”. Ali, drugog izbora nije bilo.

Istodobno s odlučnom obranom i borbom za međunarodno priznanje, postupno su stvarani elementi obrambenog ustroja i sustava. Ova, nimalo laka zadaća se ostvarivala kontinuiranim procesom u kojem se uvjetno može razlikovati nekoliko faza-razdoblja.

U prvoj fazi, obrana se organizirala unutar policijskog sustava i provodila legalnim djelatnim i pričuvnim snagama MUP-a. Postrojbe MUP-a su ujedno i prve obrambene postrojbe Hrvatske. To je bilo i jedino moguće rješenje, dovijajući se takvoj mogućnosti u tadašnjim ustavopravnim okvirima u kojima se nalazila Hrvatska.

U drugoj fazi potpuno je jasno da se samostalnost Hrvatske ne može obraniti bez borbe, što je značilo da Hrvatska mora odlučno i neodložno započeti sa stvaranjem svoje oružane sile i cjelovitog obrambenog sustava.

Pitanje koje je i dalje predstavljalo prepreku, bilo je na koji način sustavu obrane i Hrvatskoj vojsci dati potrebni legalitet- pravnu osnovu. Rješenje je i dalje bilo u okvirima MUP-a i policijskih snaga, i to donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjim poslovima, 17. travnja 1991. godine.

Tim se izmjenama djelatnost unutarnjih poslova proširuje i na provedbu obrambenih zadaća, te se unutar policijskih snaga Odlukom o ustrojstvu Zbora narodne garde, koju je donio predsjednik Republike 20. travnja 1991. godine, ustrojavaju i prve postrojbe Zbora narodne garde.

Te postrojbe ustrojene su kao profesionalne oružane postrojbe s vojnim ustrojstvom za provedbu obrambenih i redarstvenih zadaća. Formalno su ustrojene unutar policijskog sustava, ali pod Zapovjedništvom Zbora narodne garde koje je bilo u sastavu Ministarstva obrane.

Prve brigade Zbora narodne garde službeno su osnovane u razdoblju od 10. do 15. svibnja 1991. godine, a Zapovjedništvo Zbora narodne garde osnovano je 21. travnja 1991. godine.

Postrojbe Zbora narodne garde bile su ustrojene većinom od pripadnika policije za posebne namjene i dragovoljaca, koji su tada postali i prvi profesionalni vojnici Hrvatske vojske. Na taj način postrojbe Zbora narodne garde postale su jezgra i prvi početak Hrvatske vojske.

Prve postrojbe Zbora narodne garde su 28. svibnja 1991. godine u Zagrebu, prvi put predstavljene javnosti. U proljeće 1991. godine započinje i samoorganiziranje hrvatskog naroda i ostalih građana Hrvatske za obranu u dobrovoljačke postrojbe Narodne zaštite, koje su službeno ustrojene Odlukom tadašnjeg Vrhovnog vijeća od 30. lipnja 1991. godine.

Treću fazu u stvaranju i razvoju Hrvatske vojske čini razdoblje usvajanja Zakona o obrani, 26. lipnja 1991. godine. Time su konačno stvorene pravne osnove za ustrojavanje Hrvatske vojske i obrambenog sustava.

U srpnju 1991. godine, radi bolje organizacije obrane, koordinacije snaga koje su u njoj sudjelovale te učinkovitog vođenja i zapovijedanja, osnivaju se Republički, regionalni i općinski krizni štabovi.

Dana 17.kolovoza 1991. predsjednik Republike donosi temeljne dokumente za povezivanje elmenata obrambenog ustroja Hrvatske:

• Plan obrane RH;
• Plan uporabe oružanih snaga RH i
• Plan osvajanja vojarni tzv „JNA“

Agresija na Hrvatsku sve je više eskalirala i prerasla u otvoreni rat protiv Hrvatske svim sredstvima,a Hrvatska vojska stasa u respektabilnu oružanu silu i razvija sve tri grane: Kopnenu vojsku, Hrvatsku ratnu mornaricu i Hrvatsko zrakoplovstvo i protuzračnu obranu.

Četvrta faza u razvoju Hrvatske vojske i obrambenog sustava je intezivna i ubrzana poduka svih njezinih pripadnika i postrojbi za oslobađanje privremeno okupiranih područja i izvođenje oslobodilačkih vojno-redarstvenih akcija: Bljesak, Oluja , Južni potez, Maestral…

Učinkovitost obrambenog sustava na najbolji način potvrđuje vrijeme trajanja oslobodilačkih operacija: ”Bljesak” – 36 sati, ”Oluja”-84 sata. To su ujedno bile i najveće operacije Hrvatske vojske. U operaciji”Oluja” sudjelovalo je 138 500 pripadnika HV, MUP-a i HVO .

Sretan ti 27. rođendan.

 

Pero Kovačević

Promaknuća, odlikovanja i pohvale u prigodi Dana Oružanih snaga RH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dolinom Neretve se brzo prodre do hrvatske jadranske obale

Objavljeno

na

Objavio

Bošnjački prijedlog izbornoga zakona nije škodljiv za hrvatske interese i opstanak hrvatskoga naroda pod uvjetom da on bude primjenjiv na teritoriju hrvatske federalne jedinice, koja treba biti jednakopravna Republici Srpskoj i neosmanskoj zemljici, koju priželjkuju Bošnjaci. Zašto im to, kad već ne će Zapad, ne bi priuštili hercegbosanski Hrvati!?

Mnogo je vremena, dobre volje i partnerskih riječi utrošeno u beznadni pokušaj oživotvorenja bošnjačko-hrvatskoga partnerstva u Federaciji, ali i u cjelokupnim bošnjačko-hrvatskim odnošajima.

Uzalud su bila sva hrvatska popuštanj premda je i nakon krvavoga bošnjačko-hrvatskoga sukoba u znatnom je dijelu hrvatskoga naroda, ako ne svjesno, onda sigurno podsvjesno tinjala nada u partnerski odnos s bošnjačkom stranom.

Jačanje Erdoganove Turske i promoviranje političkoga neoosmanizma potpirila je nikad ugaslu svijest i osjećaj poturčenjaka o zajedničkoj civilizacijskoj, ali i nacionalnoj pripadnosti turskoj naciji.

Nedavni Erdoganov posjet Sarajevu te njegovo sultansko obraćanje stranačkim pristašama i bošnjačkoj javnosti jasno su potvrdila stajališta Ankare kako u BiH, unatoč ustavnoj odredbi, ne vidi nikakvih Hrvata, nego samo Bošnjake i Srbe.
Taj drski osmanski potez dodatno je potvrdio sumnju to kako je novi Sulejman, poput svojih osmanskih predaka, nedavno u Ankari tijekom službenoga posjeta hrvatske predsjednicu s Porte jednostavno potjerao Kolindu Grabar Kitarović, koja je došla moliti pomoć sultana za poboljšanje statusa hercegbosanskih Hrvata.

Kako bi ubrzao proces osmanizacije bosanskohercegovačkoga prostora, očito je prije spektakularnoga posjeta Sarajevu, u dogovoru s bošnjačkom politikom pojačao migrantski pritisak na tu krhku zemljicu, što je bošnjačkoj strani poslužilo da transferom bliskoistočnih migranata u Mostar promijeni nacionalnu strukturu pučanstva u Hercegovini.Dugoročno bi to, u slučaju masovne podjele azila, bošnjačkoj politici omogućilo da preuzme vlast u Mostaru, a onda i cijeloj Hercegovini.

Kratkoročno migrantski kamp u Mostaru svojevrsna je mirnodopska “vojarna” za sustavno destabiliziranje hrvatskoga juga, jer dolinom Neretve se vrlo brzo može prodrijeti do hrvatske jadranske obale, odnosno područja Europske unije.
Manje je važna ova europska dimenzija problema jer hrvatsko gospodarstvo znatnim dijelom počiva turističkoj industriji, koju svaki radikalniji pokret može dugoročno destabilizirati.

Srpska pak strana u Bosni Hercegovini formalno je zaštićena entitetskom granicom, vlastitim redarstvom te cjelokupnim državnim aparatom Republike Srprske.

Osim vlastitih snaga srpsku državotvorinu u BiH gospodarski i politički snažno podupiru Srbija i Ruska Federacija. Američka pasivnost i posvemašnja nesnalažljivost europskih zemalja pretvorili su područje BiH u poligon za sučeljavanje ruskih i turskih probitaka.

Ravnodušnost američkoga veleoposlanstva u Sarajevu prema odluci Ustavnoga suda da se zbog nejednakopravnosti Hrvata izmijeni izborni zakon, što su ga svojedobno nasilno nametnuli Inzkovi politički predšasnici na tronu visokoga predstavnika te lutanja europskih politika, od one njemačkoga upravitelja Mostara Hansa Koschnicka pa sve britanskoga komandosa Paddyja Ashdowna doveli su na kraju u pitanje i sam utjecaj Zapada na čelu s SAD-om u BiH.
Odgovor na pitanje što je, osim kolektivnoga napuštanja Bosne i Hercegovine ostalo hercegbosanskim Hrvatima znatnim dijelom ne leži u odlukama hrvatskih političara.

Bez obzira na pripremljene varijante političkoga nastupa u izborno i poslijeizborno vrijeme, hrvatska politika bi unatoč potrošenim rokovima na kraju ipak trebala prihvatiti možebitne izmjene izbornoga zakona.

Bošnjačka politička strategija nikad ne će pristati na povratak Daytonskim odredbama izbornoga zakona pa Hrvatima ne preostaje ništa drugo nego da prihvate bošnjački prijedlog izmjena tog zakona.

Bošnjački prijedlog izbornoga zakona nije škodljiv za hrvatske interese i opstanak hrvatskoga naroda pod uvjetom da on bude primjenjiv na teritoriju hrvatske federalne jedinice, koja treba biti jednakopravna Republici Srpskoj i neosmanskoj zemljici, koju priželjkuju Bošnjaci.

Zašto im to, kad već ne će Zapad, ne bi priuštili hecegbosanski Hrvati!?

Tako bi uz samostojnu hrvatsku Herceg-Bosnu, anadolski sulatn dobio komad zemljice u Europi, a ruski car komad državotvorine s koje se može mirno nadzirati istočna obala Jadrana.

Ivan Svićušić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found