Pratite nas

Komentar

Višnja Starešina: Trumpova ‘Oluja’ na Jadranu

Objavljeno

na

Već prvi udar američke globalne ofenzive pokazuje da Donald Trump i njegova administracija nisu na čelo države došli nepripremljeni i bez plana.

Potvrđuje i da je izborna kampanja u svojoj biti vještina pridobivanja i zavođenja birača (koje se potom ne smije iznevjeriti), neutraliziranje i zavaravanje protivnika (što je legitimni politički manevar, osobito u vrijeme hibridnog rata) i da kao takva može biti neiscrpan izvor inspiracije za one koji uistinu vjeruju da bilo koje značajnije izbore, a osobito one najznačajnije izbore na svijetu – američke predsjedničke – mogu dobiti jedan čovjek i jedan twitter.

Kineska suglasnost

Dinamika u ovih desetak dana Trumpove globalne geopolitičke “Oluje” uistinu je impresivna. Istodobno dok je na mini samitu s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom u floridskom resortu “Mar a Lago” otopljavao odnose, koje je u izbornoj kampanji zaoštrio do maksimuma pozicionirajući Kinu kao američkoga globalnog neprijatelja br. 1, američki „tomahawci“ su već letjeli prema Shajratu, sirijskoj bazi Assadove vojske. Bio je to američki odgovor na napad kemijskim oružjem za koje se odgovornost pripisuje Assadu i njegovim snagama. Ali bila je to i poruka Rusiji da u Siriji, odnosno na Bliskom istoku ništa još nije gotovo te da se SAD ponovno snažnije uključuje u rasplet.

Gotovo istodobno, američki ratni brodovi krenuli su prema Sjevernoj Koreji, uz poruku kako neće mirno gledati daljnje nuklearne igrice Kim Jong-una te da je o tome postignuta nužna razina suglasnosti s kineskim predsjednikom Jinpingom, još na onom otopljavanju u “Mar a Lago”.

Formula je razumna i jednostavna: Kina će poduprijeti nakanu SAD-a da obuzda nuklearne ekshibicije sjevernokorejskog diktatora (ili ako baš hoćete, Kina više neće podupirati Kim Jong-una da se tako igra), a SAD neće rušiti njega i njegov (komunistički) režim.

Istodobno dok je državni tajnik Rex Tillerson odletio u Moskvu na sastanak sa svojim pandanom Sergejom Lavrovom i predsjednikom Putinom, predsjednik Trump je u Bijeloj kući primio glavnog tajnika NATO saveza Jensa Stoltenberga.

Poruke s oba susreta bile su suprotne onome što se na prvi pogled dalo zaključiti iz Trumpovih predizbornih najava. Iz Moskve je stigla poruka o „niskom stupnju povjerenja između (naše) dvije zemlje“ (Tillerson), odnosno o odnosima lošijim nego prije Trumpa (ruska strana).

Predsjednik Trump je tome dodao novu nijansu – da ti odnosi mogu dugo ostati tako loši. Iz Washingtona je pak stigla poruka potpune potpore NATO-u, uz dakako veći financijski doprinos država članica, naizgled potpuno suprotna Trumpovim predizbornim kvalifikacijama. Tome je prethodio pojačani vojni angažman NATO-a na Baltiku.

Imamo li u vidu da je još koji tjedan ranije predsjednik Trump dao do znanja njemačkoj kancelarki Merkel kako SAD vidi njemačku ulogu u Europi – više novca za zajedničku obranu, odnosno NATO, manje njemačke privatizacije Europske unije i manje pokušaja energetskih paktiranja s Putinom ispod stola – može se reći da je u onih famoznih prvih 100 dana vlasti Donald Trump otvorio sve ključne geopolitičke izazove. Učinio je to furiozno, otvarajući front za frontom.

Vidljivi McCain

Upravo u takvom je kontekstu važno da je senior američkih republikanaca John McCain, aktualni predsjedavajući odbora za oružane snage američkog Senata, baš ovih dana, na poziv predsjednice Grabar-Kitarović, posjetio Hrvatsku, i to na vrlo vidljiv i simboličan način. S predsjednicom se sastao u Opatiji, s pogledom prema Krku i još nerealiziranom (plutajućem) LNG terminalu, simbolom energetske neovisnosti srednje i istočne Europe o ruskom plinu i simbolom američke energetske politike u jugoistočnoj Europi.

S premijerom Plenkovićem se pak sastao u Dubrovniku, simbolu slobode i zapadne orijentacije istočnog Jadrana. A bilo je to nekako i u vrijeme 25. obljetnice američkog priznanja Hrvatske. Dubrovačka Republika je nekoć bila prva država koja je priznala SAD, Hrvatska je u novije doba uz američku stratešku potporu ostvarila svoju potpunu državnost (oslobađanje teritorija) i postala dio zapadnih integracija (NATO, EU).

Danas je Hrvatska ponovno poprište bitke za dominantni utjecaj ili ako hoćete rata mekim oružjima, dvaju vrijednosno i civilizacijski različitih svjetova: Istoka i Zapada. Istoka, sa snažnim vođama poput Putina i Erdogana, koji su posljednjih godina u velikoj europskoj ofenzivi, i Zapada, koji se opustio i identitetski i politički izgubio. Zato je važno da je senator McCain tako opširno ‘istwitao’ svoj posjet Hrvatskoj, podcrtavajući pouzdano strateško savezništvo.

Jednako je važno da predsjednica stalno potiče snažnije povezivanje srednjouropskih i istočnoeuropskih država, da ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier gradi čvršća savezništva s najpouzdanijim američkim saveznicima: s Izraelom na Bliskom istoku i s državama Višegradske skupine u EU-u, da se europarlamentarka Ivana Maletić priključuje transstranačkoj inicijativi europarlamentaraca iz 21 države članice koji zahtijevaju od institucija EU-a da zaustavi gradnju plinovoda Sjeverni tok II, iz Rusije, preko Baltika u Njemačku, zaobilazeći Poljsku, koji je svojevrsno kukavičje jaje Angele Merkel srednjoj i ustočnoj Europi, a u paktu s Vladimirom Putinom.

Važno je to jer je Trump nametnuo snažnu globalnu dinamiku koja, sudeći prema prvim potezima, upućuje na ubrzano definiranje zona utjecaja po načelu – braniti realno obranjivi maksimum, ne ulaziti u područje koje nikad neće biti osvojeno, čvrsto braniti vlastite vrijednosti i na tim načelima graditi zajednički interes s najvećim suparnicima poput Rusije i Kine, ali i zajedničku politiku sa saveznicima poput EU-a i njezinih članica.

Partnerstvo iz rata

Kako je Balkan ne samo deklarirani prioritet, već i stvarna baza i Putinove i Erdoganove ekspanzije utjecaja i ujedno prostor nedovršenih i nestabilnih država, a BiH ključ budućeg rješenja, McCaineova poruka o Hrvatskoj kao “jednoj od najodanijih i najsposobnijih strateških partnera” od koje se očekuje promicanje euroatlanske perspektive prema jugoistočnom susjedstvu, u ovom je trenutku ujedno i prilika za angažiraniju hrvatsku politiku i prepoznavanje vlastitih interesa u globalno burnim vremenima.

A ti se interesi nisu mnogo promijenili od vremena ratnog partnerstva iz devedesetih. Tada, bez SAD-a Hrvatska nije mogla ostvariti u potpunosti svoju državnost, a bez Hrvatske i njezine vojske SAD nije mogao završiti rat.

Danas, bez SAD-a Hrvatska ne može ostvariti svoju sigurnost i opstojnost Hrvata u BiH, a bez jačanja hrvatskog utjecaja u BiH do razine na kojoj je bio od 1995.-2000., SAD ne može dobiti bitku za Balkan. To je formula. Sve ostalo su izvedbene varijante.

Samo treba požuriti, jer baš kao i 1993. godine, EU je politički rastrojena i nemoćna. A trajno destabilizirajuće britanske varijante političke arhitekture zapadnog Balkana pod srpskom hegemonijom Angela Merkel prigrlila je kao čarobnu formulu. Nakon što ih je i sama Velika Britanija potrošila i prepustila.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

> Višnja Starešina: Rusko proljeće

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Mišetić: Milorad Pupovac i Dejan Jović NIKADA neće priznati: ‘Srebrenica je genocid’

Objavljeno

na

Objavio

Odvjetnik Luka Mišetić je u objavi na društvenim mrežama čestitao novinarima N1 jer su, kako je kazao, razotkrili Milorada Pupovca koji, kao i Dejan Jović, NIKADA neće priznati: ‘Srebrenica je genocid’

Čestitke za N1 što ste Pupovacu postavili teška pitanja. Može me osobno napasti onoliko koliko želi, ali novinari bi trebali vidjeti kroz njegove taktike. Milorad Pupovac i Dejan Jović NIKADA neće priznati: ‘Srebrenica je genocid'”, napisao je Mišetić.

Potom je u drugom tvitu napisao:

Većina u medijima dopušta Pupovcu i Joviću da se predstavljaju kao ‘Europljani’ i ‘progresivci’, dok istovremeno izbjegavaju moguću ‘kompromitaciju’ kod njihove glasačke baze priznavanjem genocida u Srebrenici. Zato, čestitke još jednom, N1. Časna ste iznimka. Razotkrili ste ga, napisao je Mišetić.

Podsjetimo, gostujući u studiju N1 Milorad Pupovac komentirao je i prozivku odvjetnika Luke Mišetića da negira genocid u Srebrenici.

Gospodin Mišetić je mene za nešto prozivao. Taj gospodin ne zavređuje da se osvrćem na njegove objede jer on je jedan običan ratni profiter koji nesreću Bošnjaka, Hrvata i Srba iz svoje američke debelje fotelje naplaćuje debelim i golemim sumama novca, uključujući i novce ove države. Zadnji je koji meni i Joviću može spočitavati da negiramo bilo kakvu vrstu zločina i bilo čije stradanje. Prema tome, molim Vas, nemojte me pitati o tome jer to je za mene uvredljivo, kazao je Pupovac.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marko Ljubić: Država je uzročnik, a ne ovisnik o demografskim problemima

Objavljeno

na

Objavio

“Demografija je u ovom trenutku, nažalost, pitanje svih pitanja, o čijem rješavanju ovisi budućnost našeg naroda, a samim time i budućnost Hrvatske kao države jer bez ljudi neme ni države”, poručuje Kolinda Grabar Kitarović.

Nije demografija ključno pitanje jer demografija je znanstvena disciplina, a demografsko stanje na nekom prostoru je uvijek posljedica nekih uzroka. Uzroci mogu biti dugotrajne egzistencijalne nesigurnosti ljudi zbog ratova, bezakonja, teških klimatskih uvjeta, različitih prirodnih poremećaja i katastrofa.

U Hrvatskoj se posve očito ne radi o prirodnim i klimatskim poremećajima, ne radi se ni o ratovima i trajnim ratnim sukobima, niti se radi o neuređenim društvenim odnosima, jer Hrvatskom upravlja država Republika Hrvatska. Društveni odnosi mogu biti uređeni svakako, dobro i loše, destruktivno i razvojno, mogu poticati smrt, mogu život.

U Hrvatskoj treba razmotriti te odnose, tu je ključ problema. Višegodišnje konstatacije o opasnim demografskim trendovima svakako su primjerene demografima Akrapu ili Štercu, analitičarima u raznim institutima, kolumnistima, no nisu primjerene nekome tko se nalazi na čelu države.

Ponavljanje, i to netočnih teza, nije kako se to želi predstaviti, pokušaj senzibiliziranja javnosti i prije svega ljudi i struktura koje donose odluke i upravljaju društvenim procesima, ako je i bilo u prvim porukama toga tipa. Višegodišnje ponavljanje s pozicije predsjednice Republike je izravno priznanje neuspješnosti države, svoje osobne neuspješnosti, a ako se ponavljaju netočne teze, onda je to i puno gore od toga.

Budućnost hrvatskog naroda ponajprije ovisi od stupnja uspješnosti i ostvarenih rezultata njegove države, pogotovo o tome koliko je ta država i njezine politike utemeljena na svim pojedinačnim voljama pripadnika naroda čije ime nosi. Ili drugačije, budućnost hrvatskog naroda izravno ovisi od suglasnosti razvojnih i poželjnih ciljeva tog naroda i ciljeva državnog poretka. Ključno je pitanje, ako je odavno to upitno, jesu li ciljevi državnog poretka suglasni s ciljevima većine hrvatskog naroda?

Čak ni to ne znamo pouzdano, iako bi znati to bio prvi temeljni korak u detektiranju uzroka svih bitnih problema, zatim definiranju njihovih rješenja, pa onda otklanjanju slabosti i konačno provođenju politika razvoja.

Ne može se razgovarati o demografskim problemima na pojedinačnim i izoliranim slučajevima ili lokalitetima, a imati unitarnu državu hrvatskog naroda, koja je dužna voditi računa o cjelini nacionalnih ciljeva i stanja uspostavljanjem razvojnih ravnoteža međusobne ovisnosti skupina, podzajednica i regija.

Ne mogu se problemi s iseljavanjem iz Slavonije rješiti u Slavoniji, jer tamo nisu nastali, niti se problemi iseljavanja Slavonije mogu rješiti bez paralelnog rješavanja odumiranja Like. Niti se mogu ti problemi rješavati jednim obrascem. Ne može se govoriti o realnim uzrocima iseljavanja primjerice, bez ijednoga jedinoga složenog multidisciplinarnog istraživanja koje bi, uz ostalo, odgovorilo na pitanje – tko su ljudi koji se iseljavaju?

Jednako je važno odgovoriti na pitanje, tko su ljudi koji ne iseljavaju, te što prvi znače za prirodni priraštaj stanovništva, a što drugi? Iz kakvih obitelji potječu ljudi koji odlaze, jesu li to tradicionalne hrvatske i kršćanske obitelji, kakva im je socijalna i vrjednosna etnogeneza, kakav im je kulturološki profil i društveni status tjekom zadnjih recimo sedamdeset do sto godina, u kakvoj korelaciji su te obitelji i pojedinci iz njih bile prema državnim poretcima?

Prilično je lako i izvjesno zadati očekivani rezultatski okvir i usmjerenje istraživačkog postupka u ovom slučaju. Samo treba postaviti pitanje – kome se, kako, kojim modelima i institucionalnim upravljačkim mehanizmima države u zadnjih dvadesetak, ali i stotinu godina, isplati ostati u Hrvatskoj, tko tu ostvaruje svoj životni i društveni san, je li taj san i koliko je općehrvatski po svojim obilježjima, a tko ne može ostvariti svoj životni i društveni san, ili kome je to otežano? Onda ćemo lako doći na područje ostvarene egzistencije, realnog društvenog utjecaja i postavljenih društvenih normi, koje na sve to presudno utječu.

Tu leži razlog izrazito neugodnih demografskih procesa, jer, društveni uzori javne, u javnosti pretežite strukture, nisu ni blizu tradicionalne, one stvaralačke, natalitetne, proizvodne i stvaralačko-vrjednosne Hrvatske, kojoj preferira golema većina hrvatskog naroda, nego raspodjelne i bezuvjetno upravljačke Hrvatske, koja se množi nužno preuzimajući izvan svake konkurentnosti i dokazivanja na području stvaranja, isključivo sve manipulativnijim modelima i kontrolira sve društvene procese upravljanja. Kolinda Grabar Kitarović dovodi u vezu opstanak države s demografskim trendovima. To uopće nije zakonitost.

Države je bilo i kad je poubijano više Hrvata nego je iseljeno zadnjih par godina, države je bilo od stoljeća sedmog. Uvijek je netko upravljao, a onaj tko upravlja država je. Države se ne određuju po tome nad kim imaju ovlasti, nego po tome tko odlučuje o nositeljima državnih pozicija odlučivanja. Kada su Beč ili Budimpešta imali ključni utjecaj, država je bila njihova, kada je Beograd imao taj utjecaj, bila je srpska, a danas, kada više od pola hrvatskog naroda ne može utjecati na državne politike – nije hrvatska. Iako se tako zove. I u tom grmu leži zec.

Svi hrvatski problemi nastaju zbog tog raskoraka i ništa se ne može započeti uspješno rješavati bez spajanja izravne volje kompletnog naroda i nacionalnih ciljeva s odlučivanjem o njima. Država se može osigurati da bude neupitno hrvatska, bez obzira na demografske trendove. I mora. To je prvi preduvjet za početak zaustavljanja tih trendova, jer će isključiti namjerne poticaje, politikama ili nečinjenjem, državnih uprava obezhrvaćivanju hrvatskih životnih prostora s ciljem da ih zauzme netko drugi.

Profil i karakter države i njena hrvatska komponenta uvijek ovisi od onoga tko bira, ne od onoga nad kim se upravlja. Zato bi Predsjednica Republike, umjesto konstatacija o demografiji morala pokrenuti kampanju vraćanja države u ruke cjelokupnom hrvatskom narodu, jer je to jedini način stvaranja uprave, odnosno države, na nacionalnu sliku i priliku. Posljedično će iz toga nastati i takve politike.

Stvorit će se preduvjeti u Hrvatskoj, upravo takvim političkim odlukama, da oni koji odlaze ostaju, a vrlo vjerojatno oni koji danas ostaju jer im se isplati da oni drugi odlaze, da tada iseljavaju. Potpuno sam siguran da taj proces iseljavanja, koga bi pratio kontraproces ostajanja, ne bi loše odrazio na demografsko stanje, nego bi bilo potpuno suprotno.

Figurativno, odlazili bi promotori smrti, ostajali promotori života. Ne bi se na ulicama hodalo za život, nego u institucijama. Zato svi procesi u Hrvatskoj isključivo ovise i uvjetovani su državno političkim poretkom i njegovim kvalifikacijama, sve drugo su posljedice i jedini način rješavanja neugodnih i opasnih posljedica je promjena poretka, koji ih uzrokuje.

Nikada se nije dogodilo da uzročnik otklanja posljedice koje uzrokuje. Stoga je preduvjet rješavanja demografskih problema, a to znači kompleksa uzroka koji utječu na stanje života, potpuna promjena izbornog sustava, a samim time i državno-političkog poretka, komentirao je Marko Ljubić na facebooku

 

Predsjednica: Demografija je ključno pitanje za opstanak hrvatskog naroda i države

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari