Pratite nas

Komentar

Višnja Starešina: Trumpova ‘Oluja’ na Jadranu

Objavljeno

na

Već prvi udar američke globalne ofenzive pokazuje da Donald Trump i njegova administracija nisu na čelo države došli nepripremljeni i bez plana.

Potvrđuje i da je izborna kampanja u svojoj biti vještina pridobivanja i zavođenja birača (koje se potom ne smije iznevjeriti), neutraliziranje i zavaravanje protivnika (što je legitimni politički manevar, osobito u vrijeme hibridnog rata) i da kao takva može biti neiscrpan izvor inspiracije za one koji uistinu vjeruju da bilo koje značajnije izbore, a osobito one najznačajnije izbore na svijetu – američke predsjedničke – mogu dobiti jedan čovjek i jedan twitter.

Kineska suglasnost

Dinamika u ovih desetak dana Trumpove globalne geopolitičke “Oluje” uistinu je impresivna. Istodobno dok je na mini samitu s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom u floridskom resortu “Mar a Lago” otopljavao odnose, koje je u izbornoj kampanji zaoštrio do maksimuma pozicionirajući Kinu kao američkoga globalnog neprijatelja br. 1, američki „tomahawci“ su već letjeli prema Shajratu, sirijskoj bazi Assadove vojske. Bio je to američki odgovor na napad kemijskim oružjem za koje se odgovornost pripisuje Assadu i njegovim snagama. Ali bila je to i poruka Rusiji da u Siriji, odnosno na Bliskom istoku ništa još nije gotovo te da se SAD ponovno snažnije uključuje u rasplet.

Gotovo istodobno, američki ratni brodovi krenuli su prema Sjevernoj Koreji, uz poruku kako neće mirno gledati daljnje nuklearne igrice Kim Jong-una te da je o tome postignuta nužna razina suglasnosti s kineskim predsjednikom Jinpingom, još na onom otopljavanju u “Mar a Lago”.

Formula je razumna i jednostavna: Kina će poduprijeti nakanu SAD-a da obuzda nuklearne ekshibicije sjevernokorejskog diktatora (ili ako baš hoćete, Kina više neće podupirati Kim Jong-una da se tako igra), a SAD neće rušiti njega i njegov (komunistički) režim.

Istodobno dok je državni tajnik Rex Tillerson odletio u Moskvu na sastanak sa svojim pandanom Sergejom Lavrovom i predsjednikom Putinom, predsjednik Trump je u Bijeloj kući primio glavnog tajnika NATO saveza Jensa Stoltenberga.

Poruke s oba susreta bile su suprotne onome što se na prvi pogled dalo zaključiti iz Trumpovih predizbornih najava. Iz Moskve je stigla poruka o „niskom stupnju povjerenja između (naše) dvije zemlje“ (Tillerson), odnosno o odnosima lošijim nego prije Trumpa (ruska strana).

Predsjednik Trump je tome dodao novu nijansu – da ti odnosi mogu dugo ostati tako loši. Iz Washingtona je pak stigla poruka potpune potpore NATO-u, uz dakako veći financijski doprinos država članica, naizgled potpuno suprotna Trumpovim predizbornim kvalifikacijama. Tome je prethodio pojačani vojni angažman NATO-a na Baltiku.

Imamo li u vidu da je još koji tjedan ranije predsjednik Trump dao do znanja njemačkoj kancelarki Merkel kako SAD vidi njemačku ulogu u Europi – više novca za zajedničku obranu, odnosno NATO, manje njemačke privatizacije Europske unije i manje pokušaja energetskih paktiranja s Putinom ispod stola – može se reći da je u onih famoznih prvih 100 dana vlasti Donald Trump otvorio sve ključne geopolitičke izazove. Učinio je to furiozno, otvarajući front za frontom.

Vidljivi McCain

Upravo u takvom je kontekstu važno da je senior američkih republikanaca John McCain, aktualni predsjedavajući odbora za oružane snage američkog Senata, baš ovih dana, na poziv predsjednice Grabar-Kitarović, posjetio Hrvatsku, i to na vrlo vidljiv i simboličan način. S predsjednicom se sastao u Opatiji, s pogledom prema Krku i još nerealiziranom (plutajućem) LNG terminalu, simbolom energetske neovisnosti srednje i istočne Europe o ruskom plinu i simbolom američke energetske politike u jugoistočnoj Europi.

S premijerom Plenkovićem se pak sastao u Dubrovniku, simbolu slobode i zapadne orijentacije istočnog Jadrana. A bilo je to nekako i u vrijeme 25. obljetnice američkog priznanja Hrvatske. Dubrovačka Republika je nekoć bila prva država koja je priznala SAD, Hrvatska je u novije doba uz američku stratešku potporu ostvarila svoju potpunu državnost (oslobađanje teritorija) i postala dio zapadnih integracija (NATO, EU).

Danas je Hrvatska ponovno poprište bitke za dominantni utjecaj ili ako hoćete rata mekim oružjima, dvaju vrijednosno i civilizacijski različitih svjetova: Istoka i Zapada. Istoka, sa snažnim vođama poput Putina i Erdogana, koji su posljednjih godina u velikoj europskoj ofenzivi, i Zapada, koji se opustio i identitetski i politički izgubio. Zato je važno da je senator McCain tako opširno ‘istwitao’ svoj posjet Hrvatskoj, podcrtavajući pouzdano strateško savezništvo.

Jednako je važno da predsjednica stalno potiče snažnije povezivanje srednjouropskih i istočnoeuropskih država, da ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier gradi čvršća savezništva s najpouzdanijim američkim saveznicima: s Izraelom na Bliskom istoku i s državama Višegradske skupine u EU-u, da se europarlamentarka Ivana Maletić priključuje transstranačkoj inicijativi europarlamentaraca iz 21 države članice koji zahtijevaju od institucija EU-a da zaustavi gradnju plinovoda Sjeverni tok II, iz Rusije, preko Baltika u Njemačku, zaobilazeći Poljsku, koji je svojevrsno kukavičje jaje Angele Merkel srednjoj i ustočnoj Europi, a u paktu s Vladimirom Putinom.

Važno je to jer je Trump nametnuo snažnu globalnu dinamiku koja, sudeći prema prvim potezima, upućuje na ubrzano definiranje zona utjecaja po načelu – braniti realno obranjivi maksimum, ne ulaziti u područje koje nikad neće biti osvojeno, čvrsto braniti vlastite vrijednosti i na tim načelima graditi zajednički interes s najvećim suparnicima poput Rusije i Kine, ali i zajedničku politiku sa saveznicima poput EU-a i njezinih članica.

Partnerstvo iz rata

Kako je Balkan ne samo deklarirani prioritet, već i stvarna baza i Putinove i Erdoganove ekspanzije utjecaja i ujedno prostor nedovršenih i nestabilnih država, a BiH ključ budućeg rješenja, McCaineova poruka o Hrvatskoj kao “jednoj od najodanijih i najsposobnijih strateških partnera” od koje se očekuje promicanje euroatlanske perspektive prema jugoistočnom susjedstvu, u ovom je trenutku ujedno i prilika za angažiraniju hrvatsku politiku i prepoznavanje vlastitih interesa u globalno burnim vremenima.

A ti se interesi nisu mnogo promijenili od vremena ratnog partnerstva iz devedesetih. Tada, bez SAD-a Hrvatska nije mogla ostvariti u potpunosti svoju državnost, a bez Hrvatske i njezine vojske SAD nije mogao završiti rat.

Danas, bez SAD-a Hrvatska ne može ostvariti svoju sigurnost i opstojnost Hrvata u BiH, a bez jačanja hrvatskog utjecaja u BiH do razine na kojoj je bio od 1995.-2000., SAD ne može dobiti bitku za Balkan. To je formula. Sve ostalo su izvedbene varijante.

Samo treba požuriti, jer baš kao i 1993. godine, EU je politički rastrojena i nemoćna. A trajno destabilizirajuće britanske varijante političke arhitekture zapadnog Balkana pod srpskom hegemonijom Angela Merkel prigrlila je kao čarobnu formulu. Nakon što ih je i sama Velika Britanija potrošila i prepustila.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

> Višnja Starešina: Rusko proljeće

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Višnja Starešina: Tuđman i Orban kao mainstream naroda

Objavljeno

na

Objavio

Foto HINA

Danas kad gledam mržnju i bijes kojima jugoslavenske antife na stalnom radu i djelovanju u Hrvatskoj dočekuju postavljanje spomenika Franji Tuđmanu u Zagrebu, prisjećam se slika s njegova posljednjeg ispraćaja, prije 19 godina.

U predsjedničkom uredu na Pantovčaku tada sam kao novinarka Večernjeg lista „pokrivala“ dolazak stranih izaslanstava na ispraćaj.

U atmosferi pripreme „detuđmanizacije“, trojica simboličnih su mi ostala u osobitom sjećanju: Hans-Dietrich Gencher, Sulejman Demirel i Viktor Orban.

Hans- Dietrich Genscher, tada već bivši njemački ministar vanjskih poslova, ali zauvijek glavni politički motor međunarodnog priznanja Hrvatske, dugo je stajao sam pred Tuđmanovim odrom, onako ogroman, pognute glave, brada mu je drhtala.

Tek pet-šest godina poslije saznala sam da je iskusni Genscher već tada dobro znao što slijedi. Nekoliko tjedana prije Tuđmanove smrti primio je gospođu Amaliju Janović, Hrvaticu iz Njemačke, s kojom je povremeno održavao privatne kontakte još od hrvatske bitke za priznanje. Raspitivao se za zdravlje Predsjednika, ponovio joj da dobro upamtimo kako bez Franje Tuđmana, onakvog kakav je bio sa svim svojim vrlinama i manama, bez njegove upornosti i tvrdoglavosti – nikada ne bi bilo hrvatske države. I da mu to neće biti oprošteno. Potom je, sjeća se gđa. Amalija, zamišljeno izgovorio rečenicu, koju ni ona u tom trenutku nije sasvim razumjela: „Na njega će se sada sručiti sila svega i ne pitajte me što sve. Nadam se samo da će hrvatski narod imati dovoljno snage i mudrosti da ga barem dostojanstveno isprati i pokopa.“ Imao je baš toliko mudrosti.

Kao ni mnogi drugi, ni ja tada još nisam slutila što je sve detuđmanizacija, što će sve donijeti, koga će sve pomesti. Na simboličan način ona je već bila tu, pokraj odra. “Nešto“ ženskog roda, što je uzgajano kao novi smjer posttuđmanovskog slobodnog novinarstva, histerično je skakalo po Predsjedničkom uredu, pitajući „tko je to Genscher?“ Pa se bacilo na mobitel da izvijesti urednika kako je „došao neki Genscher“, pa se „Nešto“ željelo baciti na samog Genschera da mu postavi nekoliko pitanja, ljutito što Genscher ne želi raspravljati s „Nešto“ uz odar. „Nešto“ i njezinog urednika je dakako zanimalo zašto se Genscher došao oprostiti od diktatora i alternativno – ratnog zločinca.

Mirogoj, Zagreb – Pokop prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tudjmana. Sulejman Demirel Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Drugi veliki, koji je dugo stajao pred Tuđmanovim odrom bio je turski predsjednik Sulejman Demirel. Mnogima je i danas nepoznato da su Tuđman i Demirel imali odnose pune razumijevanja, slične poglede na državu pa i na BiH, da je Demirel bio mnogo bliži Tuđmanu, nego Izetbegoviću. Njemu Izetbegović nikada ne bi ostavio Bosnu u amanet. Demirel je već tada izvjesno predosjećao ili znao da je to posljednja etapa Turske kao moderne svjetovne države. Gradonačelnik Istanbula T. R. Erdogan, sa svojom neoosmanskom politikom i snažnim uporištem u islamu već je kucao na vrata.

13.12.1999.. Mirogoj, Zagreb – Pokop prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tudjmana. Janez Jansa; Viktor Orban Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Treći, pored odra, koji mi je ostao u sjećanju bio je Viktor Orban, tada mladi mađarski premijer u svome prvome mandatu. Orban nikada, pa ni tada ne stoji dugo na jednom mjestu i nikada pa ni tada nije se obazirao na političke konvencije i korektnost, čak uživajući na svoj način u prkosu svima. I koliko se sjećam kazao je, na iznenađenje „slobodarskih“ novinara, nešto slično onome što je prije desetak dana izgovorio u Zagrebu: da je došao ispratiti predsjednika Hrvatske, velikog državnika koji će nedostajati u stabilizaciji srednje Europe i čijim bi putem trebalo nastaviti.

Priznajem, tada nisam sasvim razumjela što to povezuje mladog mađarskog predsjednika vlade, inicijalno politički oblikovanog u Sorosevoj „školi“, tada još političkog liberala Viktora Orbana i Franju Tuđmana. Danas znam: povezuje ih strast prema politici, odanost državi i narodu, osjećaj za politički trenutak, sposobnost da vide unaprijed, upornost i odlučnost da ostvare svoje vizije unatoč i usprkos jačima od sebe. Uvijek tzv. mainstreamu usprkos. I Tuđman i Orban su mainstream naroda.

Osporavanjima i difamacijama unatoč, Tuđman kao spomenik od danas dočekuje „Nešto“ i druge antife na najljepšem ulazu u središte Zagreba.

Osporavanjima i difamacijama unatoč, Orbanova koncepcija EU postupno postaje europski mainstream. A Orban vođa tog narodnog manistreama u stabilizaciji srednje Europe i opstanku europske Europe, napisala je Višnja Starešina.

U Zagrebu otkriven spomenik Franji Tuđmanu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Ponosni Hrvat s rukom na srcu – na vjetrometinama bura, nevera i oluja povijesnih zbiljnosti

Objavljeno

na

Objavio

Spomenik dr. Franji Tuđmanu

Spomenik prvom hrvatskom, demokratski, voljom naroda, izabranom predsjedniku države Republike Hrvatske je postavljen, omotan i čeka sutrašnje, odmotavanje i otkrivanje. Na Dan ljudskih prava i Svjetski dan paljenja svijeća.Tijekom tehničkih radova na postavljanju prikazan je u javnosti sa zlatnim odsjajem. Sutra će biti taman, crn. Boje crnog zlata.

Tko u spomeniku traži podrobnosti crta lica i tijela osobe – spomenika, na pogrješnom je putu. To nije samo spomenik, portret čovjeka imenom Franjo Tuđman. To je spomenik osobnosti, čovjeku koji je uspio dovesti Hrvatsku na državnu razinu da Hrvatice i Hrvati i ostali državljani mogu u Republici Hrvatskoj demokratskim glasovanjem izabrati svojeg predsjednika. Izabran je brojnom većinom.

Franjo Tuđman je prvi demokratski izabran predsjednik suverene Republike Hrvatske. Prvi uopće, državni poglavar  nakon brojnih stoljeća u kojima je Hrvatska bila predala svoj suverenitet, njegujući ipak brižno, tijekom tih stoljeća, njegove ostatke ostataka, da bi ga uspjela, u tom povijesnom trenutku, zahvaljujući upravo, njemu, dr. Franji Tuđmanu i njegovoj politici i vođenju, ponovo vratiti.

Kako vidim spomenik?

Prije odgovora, evo kako ga ne vidim. Ne vidim ga kao portret, uradak kipara koji je napravljen da bi bio izložen na izložbi portreta među ostalim portretima istog kipara ili među uradcima ostalih kipara.

Komentar Antun Drndelić

Vidim ga kao spomenik i dr. Franji Tuđmanu, prvom demokratski izabranom predsjedniku RH, ali i spomenik ponosnom Hrvatu devedesetih, prošlog stoljeća, koji svojim stavom i srcem, s rukom na srcu i odjećom na vjetrometini omotanom i pripijenom figuri i uspravan, uzdignute glave ponosnog pogleda u daljinu, uporno prkoseći svim mogućim burama, neverama i olujama povijesne zbiljnosti kroz koje prolazi Lijepa Naša Domovina…

Jesam li ponosan?

I jesam i nisam. Jesam, jer je spomenik postavljen u Zagrebu, dakle ipak u lokalnom, premda metropolskom, okružju. To mi se čini premalo i nedovoljno važno za novovjekog Oca Domovine.

Bit ću zadovoljan kada spomenik Franji Tuđmanu, prvom demokratski izabranom hrvatskom predsjedniku bude postavljen u srcu hrvatske državotvornosti, političke državotvorne i suverenističke misli, na Trgu sv. Marka, ispred crkve svetca, između Hrvatskog državnog Sabora i Vlade RH. To sam bio predložio u svojem članku objavljenom u tada još ne hibernatiziranom Vjesniku, 9. 8. 2004. godine, ponovivši prijedlog nekoliko puta.

Zašto ne reći da bi od „Zračne luke dr. Franjo Tuđman“, preko aktualnog, sutrašnjeg, spomenika, do budućeg, nadam se, spomenika na Trgu sv. Marka, to bila jedna lijepa backhand-drive dijagonala – od Velike Gorice do povijesnog središta metropole.

I pokojni predsjednik bio je, uostalom, u slobodnim trenutcima tenisač, kao i ja, naravno amaterski. Zašto ne reći i da Hrvatska ne bi nikada osvojila dva puta svjetski Davisov pehar, i njeno ime, zasad dvaput, nikada ne bi bilo upisano na „salataru“, da nije bilo uspješnog djelovanja dr. Franje Tuđmana.  Moja nada umire posljednja.

Čestitka akademskom kiparu g. Kuzmi Kovačiću, autoru spomenika, koji je svojim djelom pobudio napisane reminiscencije…

Antun Drndelić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari