Pratite nas

Komentar

Višnja Starešina: Tuđman i Orban kao mainstream naroda

Objavljeno

na

Foto HINA

Danas kad gledam mržnju i bijes kojima jugoslavenske antife na stalnom radu i djelovanju u Hrvatskoj dočekuju postavljanje spomenika Franji Tuđmanu u Zagrebu, prisjećam se slika s njegova posljednjeg ispraćaja, prije 19 godina.

U predsjedničkom uredu na Pantovčaku tada sam kao novinarka Večernjeg lista „pokrivala“ dolazak stranih izaslanstava na ispraćaj.

U atmosferi pripreme „detuđmanizacije“, trojica simboličnih su mi ostala u osobitom sjećanju: Hans-Dietrich Gencher, Sulejman Demirel i Viktor Orban.

Hans- Dietrich Genscher, tada već bivši njemački ministar vanjskih poslova, ali zauvijek glavni politički motor međunarodnog priznanja Hrvatske, dugo je stajao sam pred Tuđmanovim odrom, onako ogroman, pognute glave, brada mu je drhtala.

Tek pet-šest godina poslije saznala sam da je iskusni Genscher već tada dobro znao što slijedi. Nekoliko tjedana prije Tuđmanove smrti primio je gospođu Amaliju Janović, Hrvaticu iz Njemačke, s kojom je povremeno održavao privatne kontakte još od hrvatske bitke za priznanje. Raspitivao se za zdravlje Predsjednika, ponovio joj da dobro upamtimo kako bez Franje Tuđmana, onakvog kakav je bio sa svim svojim vrlinama i manama, bez njegove upornosti i tvrdoglavosti – nikada ne bi bilo hrvatske države. I da mu to neće biti oprošteno. Potom je, sjeća se gđa. Amalija, zamišljeno izgovorio rečenicu, koju ni ona u tom trenutku nije sasvim razumjela: „Na njega će se sada sručiti sila svega i ne pitajte me što sve. Nadam se samo da će hrvatski narod imati dovoljno snage i mudrosti da ga barem dostojanstveno isprati i pokopa.“ Imao je baš toliko mudrosti.

Kao ni mnogi drugi, ni ja tada još nisam slutila što je sve detuđmanizacija, što će sve donijeti, koga će sve pomesti. Na simboličan način ona je već bila tu, pokraj odra. “Nešto“ ženskog roda, što je uzgajano kao novi smjer posttuđmanovskog slobodnog novinarstva, histerično je skakalo po Predsjedničkom uredu, pitajući „tko je to Genscher?“ Pa se bacilo na mobitel da izvijesti urednika kako je „došao neki Genscher“, pa se „Nešto“ željelo baciti na samog Genschera da mu postavi nekoliko pitanja, ljutito što Genscher ne želi raspravljati s „Nešto“ uz odar. „Nešto“ i njezinog urednika je dakako zanimalo zašto se Genscher došao oprostiti od diktatora i alternativno – ratnog zločinca.

Mirogoj, Zagreb – Pokop prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tudjmana. Sulejman Demirel Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Drugi veliki, koji je dugo stajao pred Tuđmanovim odrom bio je turski predsjednik Sulejman Demirel. Mnogima je i danas nepoznato da su Tuđman i Demirel imali odnose pune razumijevanja, slične poglede na državu pa i na BiH, da je Demirel bio mnogo bliži Tuđmanu, nego Izetbegoviću. Njemu Izetbegović nikada ne bi ostavio Bosnu u amanet. Demirel je već tada izvjesno predosjećao ili znao da je to posljednja etapa Turske kao moderne svjetovne države. Gradonačelnik Istanbula T. R. Erdogan, sa svojom neoosmanskom politikom i snažnim uporištem u islamu već je kucao na vrata.

13.12.1999.. Mirogoj, Zagreb – Pokop prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tudjmana. Janez Jansa; Viktor Orban Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Treći, pored odra, koji mi je ostao u sjećanju bio je Viktor Orban, tada mladi mađarski premijer u svome prvome mandatu. Orban nikada, pa ni tada ne stoji dugo na jednom mjestu i nikada pa ni tada nije se obazirao na političke konvencije i korektnost, čak uživajući na svoj način u prkosu svima. I koliko se sjećam kazao je, na iznenađenje „slobodarskih“ novinara, nešto slično onome što je prije desetak dana izgovorio u Zagrebu: da je došao ispratiti predsjednika Hrvatske, velikog državnika koji će nedostajati u stabilizaciji srednje Europe i čijim bi putem trebalo nastaviti.

Priznajem, tada nisam sasvim razumjela što to povezuje mladog mađarskog predsjednika vlade, inicijalno politički oblikovanog u Sorosevoj „školi“, tada još političkog liberala Viktora Orbana i Franju Tuđmana. Danas znam: povezuje ih strast prema politici, odanost državi i narodu, osjećaj za politički trenutak, sposobnost da vide unaprijed, upornost i odlučnost da ostvare svoje vizije unatoč i usprkos jačima od sebe. Uvijek tzv. mainstreamu usprkos. I Tuđman i Orban su mainstream naroda.

Osporavanjima i difamacijama unatoč, Tuđman kao spomenik od danas dočekuje „Nešto“ i druge antife na najljepšem ulazu u središte Zagreba.

Osporavanjima i difamacijama unatoč, Orbanova koncepcija EU postupno postaje europski mainstream. A Orban vođa tog narodnog manistreama u stabilizaciji srednje Europe i opstanku europske Europe, napisala je Višnja Starešina.

U Zagrebu otkriven spomenik Franji Tuđmanu

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Hoće li Zovko i HND u Europu poslati i prijevode bljuvotina iza kojih stoje, da svijet vidi kakvim se fekalijama nabacuju na Hrvatsku?

Objavljeno

na

Objavio

Arhiva/foto Hina

Nakon što je policija danas iz zračne luke dr. Franjo Tuđman privela novinara Indexa hr Gordana Duhačeka, očekivano, na stražnje je noge skočila lijevo-liberalna kamarila predvođena onom sramotom od novinarskog udruženja HND-om.

I Hrvoje Zovko, predsjednik te sramote od udruženja (osobno!), odmah je zaprijetio kako će u najskorije vrijeme srodne međunarodne asocijacije biti obaviještene o svemu, dok je njegova kolegica (ne sjećam se imena) vidno šokirana izjavila kako je to „nešto nečuveno“ i da „takvo što u životu nije vidjela“ – baš kao da su (ne daj Bože) naši policajci upucali nekog od njihovih nasred ulice (ili zračne luke).

No, mene zanima nešto drugo.

Hoće li Hrvoje Zovko i njegovi istomišljenici poslati prijevode na engleski, njemački, francuski (itd.) onih bljuvotina iza kojih stoje i brane ih?

Dragi čitatelji, ako tko nije imao prilike do sada pročitati ovaj debilni uradak spomenutog Duhačeka, možete to  vidjeti ovdje:

Zbog uvredljive prerade ‘Vile Velebita’ uhićen novinar Gordan Duhaček

I jedno pitanje za sve normalne ljude zdravog razuma:

Što bi se dogodilo da bilo koji „desni“ medij pravi takve „satire“ na račun primjerice Srba?

Bi li i onda HND i Zovko tako hitro skočili u zaštitu „novinarskih sloboda“ – kao u slučajevima kad se izlijevaju otrovna mržnja, bljuvotine i fekalije na našu zemlju, Hrvate i katolike ?

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marijan Knezović: Pustimo djecu da žive i krenimo od Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Nekad su pod kišobranom zakonitosti i zakona ubijani i progonjeni crnci, a dok su se bijelci vozili udobnim vlakovima oni su putovali u vagonima s kravama i ovcama pod njihovim nogama. Pod istim kišobranom žene su bivale tlačene i mučene, a i danas ih u Indiji muž može zakonito silovati, u Iranu po zakonu trebaju pisanu potvrdu kako bi negdje putovale, a u Jordanu se žene i dalje može zakonito ubiti “u ime časti.”

Nacisti su pod istim kišobranom legalnosti puštali židovsku djecu, žene i muškarce da noktima grebu zidove plinskih komora, a jugoslavenski komunisti su sasvim zakonito slali neistomišljenike, homoseksualce i druge na Goli otok, pa ih ubijali. U Bruxellesu su do prije 50-ak godina crna djeca izlagana u zoološke vrtove, a Amerikanci su posve zakonito raseljavali i ubijali Indijance, palili i otimali njihovu djedovinu.

Pitanje je trenutka kad će ljudska vrsta pobijediti i najveći barbarizam u povijesti, onaj koji je samo u zadnjih 15 godina pobio više od milijardu nevine djece, što u količini zla premašuje sve gore navedene grozote.

Generacije koje dolaze neće to opraštati jer je bilo zakonito, dapače, kroz povijesne knjige učit će o onima koji su takav legalitet stvarali i održavali zbog kratkoročnih i osobnih interesa, ponajviše popularnosti, s izlikama uvredljivim za zdrav razum i barem iole zdravo srce.

Oni koji su na strani nerođenih neka danas ne očekuju svekoliku podršku, popularnost i mainstream prihvaćanje. U nacističkoj Njemačkoj nije bilo popularno progovarati za Židove, u nekadašnjoj rasističkoj Americi za crnce, u šovinističkom Iranu za žene, u Jugoslaviji za Hrvate ili u NDH za Srbe ili Rome… To vam neće otvarati nego zatvarati mnoga vrata, ali će otvoriti jedina važna vrata – vrata istine.

Zato hvala svim onima kojima kroz povijest anketni postoci i popularnost nisu bili prioritet. Učinili su tako našu Zemlju ljepšim i dostojanstvenijim mjestom za život, a i dali nam primjer kroz sebe same. Hvala i onima koji su takve progonili i ismijavali. Dokazali su takvim pokušajima nebrojeno puta da se istina i pravda ne mogu protjerati ili ismijati ni na koji način.

Pustimo djecu da žive i krenimo od Hrvatske, Jakuševac služi za odlaganje otpada i smeća, a ne za odlaganje u krpe zamotane i isjeckane djece da se njima hrane vrane kako bi neki hranili svoje jeftine interese, komentirao je Marijan Knezović na facebooku

 

Pusti me da živim

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari