Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Veru L. nema tko čuti

Objavljeno

na

Gospođi Veri Lengsfeld čak ni brižni hrvatski ideološki higijeničari ne bi mogli prilijepiti etiketu retrogradne desničarke opsjednute prošlošću. Jer, poznata njemačka publicistica i političarka, u tri mandata zastupnica u njemačkom Bundestagu, cijeli je život posvetila aktivizmu za slobodu i prava čovjeka nasuprot totalitarnom režimu.

Počela je još kao “zelena” aktivistica u DDR-u, nakon njemačkog ujedinjenja aktivizam je nastavila kao zastupnica “zelenih” u Bundestagu, u čijem je fokusu djelovanja bilo lobiranje za otvaranje svih arhiva Stasija (partijska tajna policija u DDR-u), da bi poslije političku karijeru nastavila kao zastupnica demokršćanskog CDU-a.

Političari protiv

Političari, prisjeća se danas gđa Lengsfeld, uopće nisu bili skloni otvaranju arhiva Stasija, uz onu klasičnu ispriku “pustite sad to, to je prošlost, okrenimo se budućnosti, to bi moglo izazvati građanski rat”. Među protivnicima otvaranja arhiva bili su u početku čak i otac njemačkog ujedinjenja, kancelar Helmut Kohl te najpoznatiji komunistički disident i kasniji predsjednik Češke Vaclav Havel.

Bitku za otvaranje arhiva, koja je poslije rezultirala i udaljavanjem suradnika Stasija iz najosjetljivijih sfera njemačkog društva, dobili su upravo aktivisti za slobodu iz bivšeg DDR-a, među kojima su bili i Vera Lengsfeld, bivši politički zatvorenik, novinar i aktualni savezni povjerenik za arhive Stasija Roland Jahn, bivši politički zatvorenik, sveučilišni profesor i direktor ureda zaklade Konrad Adenauer u Sarajevu Karsten Dummel… Najveći su im saveznici bili mediji.

Vera Lengsfeld je samo naizgled bila pošteđena najbrutalnijih obračuna komunističkog sustava DDR-a s neistomišljenicima. Iskustvo političke pritvorenice ju je tek ovlaš okrznulo možda i zato što je njezin otac bio dužnosnik Stasija, koji je u jednom trenutku zbog njezina aktivizma dobio zahtjev da se službeno odrekne kćeri.

No glavni udarac uslijedio je nakon otvaranja arhiva 1992. godine: njezin muž, dansko-njemački pjesnik Knud Wollenberger, s kojim je imala dvoje djece, bio je registrirani suradnik Stasija i cijelo je vrijeme tajnoj policiji pisao izvještaje o njoj i njezinim aktivnostima.

Nakon te spoznaje, gđa Lengsfeld se razvela, nastavila sa svojim političkim aktivizmom i danas, četvrt stoljeća poslije, još je uvjerenija da bez suočavanja s prošlošću i rasvjetljavanja modela totalitarnih režima, bez upoznavanja načina na koje uništavaju ljude, nije moguće graditi slobodno i zdravo društvo.

Udbina odbijenica

I Vera Lengsfeld i Roland Jahn i dr. Karsten Dummel pokazali su i pokazuju dobru volju da svoje spoznaje o prednostima otvaranja arhiva i oslobađanja društva od totalitarnih tereta podijele s hrvatskom javnošću. Međutim, s druge strane nailaze na nezainteresiranost i šutnju.

Gđa Lengsfeld gostovala je u Hrvatskoj i Sloveniji prije mjesec dana. Nakon izricanja münchenske presude Perkoviću i Mustaču, u čijoj je objavi cijeli sustav ocrtan kao sustav državnog terorizma, nakon šutnje i brzog zaborava koji su u Hrvatskoj uslijedili poslije presude, dolazak gđe Lengsfeld se može razumjeti i kao pomoć prijateljske Njemačke u započinjanju procesa koji u Hrvatskoj mora uslijediti – a to je proces suočavanja s naravi komunističkog totalitarnog sustava.

To više što se u Njemačkoj, Austriji i Italiji vode nove istrage Udbinih egzekucija hrvatskih državljana u ime države i što je pristizanje novih uhidbenih naloga tek pitanje vremena.

No izgleda da hrvatske stare strukture ne znaju čak ni odglumiti da su spremne na taj demokratski iskorak. Organizator gostovanja, zagrebački ured njemačke Zaklade Konrad Adenauer, koliko sam upoznata, jedva je pronašao hrvatskog partnera za predavanje na tu temu, i to u Hrvatskom katoličkom sveučilištu.

Velika sveučilišta to ne zanima, baš kao ni velike medije (od mainstream medija jedino je “Globus” gostovanju gđe Lengsfeld posvetio primjerenu pažnju). Strukture znaju kako učiniti nepoželjne goste javno nevidljivima: gđa Lengsfeld je mogla govoriti samo u krugu istomišljenika.

Na gospodinu Jahnu lani je primijenjen suprotni model: predavanje mu je organizirano u Novinarskom domu, za odabrani krug uzvanika u kojem su dominirali bivši partijski sekretari i, sudeći po biografskim detaljima, vjerojatni suradnici nekadašnje tajne policije. Da drugovi procijene koliko je Jahn informiran.

Slovenski primjer

Hrvatska je jedina članica EU-a koja još nije otvorila sve arhive iz (jugoslavenskog) komunističkog razdoblja, iako ih je prethodno temeljito “pročistila”. Prije nekoliko mjeseci učinila je to čak i kandidatkinja za članstvo Albanija. Slovenija je otvorila arhive u vrijeme kratkotrajnog premijerskog mandata Janeza Janše (2012.-2013.). Postoji razumna sumnja da je upravo to bio povod za Janšin kazneni progon (slučaj Patria), koji je sadržavao elemente političkog procesa i naposljetku propao pred sudom.

Slovenska država nije učinila ništa kako bi upotrijebila otvoreno arhivsko gradivo – ni za rasvjetljavanje bivšeg sustava, ni za kazneni progon. Istraživali su ih tek motivirani pojedinci poput Romana Leljaka, za vlastite knjige i za potrebe münchenskog pokrajinskog suda u procesu Perković-Mustač.

Pravu pokaznu vježbu hrvatske sustavne nezainteresiranosti mogli smo pogledati prošli tjedan, na primjeru premještanja posmrtnih ostataka žrtava iz Hude jame – među kojima je i mnogo Hrvata, čak tristotinjak žena pa čak i djece – u kosturnicu u Teznom kod Maribora, i iskapanja posmrtnih ostataka pripadnika HOS-a NDH iz masovne grobnice u Košnicama.

Slovenski predsjednik Borut Pahor svakako nije u prvim redovima aktivista za suočavanje s posljedicama revolucionarnog komunističkog terora. Uostalom, za njegova premijerskog mandata 2009. godine je otkopana Huda jama pa ponovno zatvorena i prepuštena zaboravu. Ali Pahor zna prepoznati nove europske signale: suočavanje s totalitarnim naslijeđem komunizma postaje “in” u vrijeme obnove hladnoratovskih konflikata Zapada i Rusije. I Slovenija se ponovno okrenula Hudoj jami.

Burut Pahor je prisustvovao početku prenošenja posmrtnih ostataka iz Hude jame u Tezno. Na završnoj komemoraciji krajem listopada trebala bi uz slovenskog predsjednika biti i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

No hrvatsko ministarstvo branitelja, u čijoj je nadležnosti istraživanje masovnih grobnica žrtava revolucionarnog terora, kao i međudržavni ugovor sa Slovenijom, nije uspjelo čak ni istražiti što to Slovenija radi, niti stići do Hude jame i Košnica, a kamoli sudjelovati u odlukama o zbrinjavanju hrvatskih žrtava.

Socijalno-strujna bojna

Doduše, to i ne čudi s obzirom da se ovom problematikom, politički namjerno, u ministarstvu bavi specijalistički dream-team, kojeg od milja nazivaju socijalno-strujna bojna, jer je sastavljen od električara i socijalnih radnica. U takvom kontekstu općeg nemara i političke opstrukcije, pozivi Vere Lengsfeld ili Rolanda Jahna u Hrvatskoj ne mogu proizvesti baš nikakav eho.

Ali, koliko znam, i predsjednica Grabar-Kitarović i izvjesni premijer Andrej Plenković jako dobro razabiru zapadne signale pa i poruke da je rasvjetljavanje prošlosti rad za budućnost. Ali razumiju i da politika nikad ne smije nositi tu luč. U rukama politike ona se gasi.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pero Kovačević: KAZNENA PRIJAVA UDRUGE DOMINO ILI PUCANJ U NIŠTA

Objavljeno

na

Objavio

Svi mediji u Hrvatskoj su danas „zdravo za gotovo“ i naravno senzacionalistički prenijeli vijest kao je udruge Domino podnijela DORH-u kaznenu prijavu protiv udruge U ime obitelji i njezine čelnice Željke Markić , zbog kaku kažu sumnje da su počinili subvencijsku prevaru u slučaju dodjele trogodišnje institucionalne potpore koju im je dodijelila Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.

Budući se novinari i urednici medija, koju su prenijeli ovu vijest na senzacionalistički način nisu držali profesionalne etike i profesionalnog postupanja( što pravila struke nalažu), čak što više našli za potrebnim provjeriti i pravnike upitati o utemeljenosti ove prijave, red je da ipak netko ukaže i analizira ovu prijavu i neodgovorno postupanje.

Evo kratke pravne analize o utemeljenosti ove kaznene prijave:
Udruga Domino, navodi kao temeljni krimen, tvrdi da među propisanim uvjetima za prijavu na natječaj spomenute zaklade stoji uvjet da se “protiv osobe ovlaštene za zastupanje udruge ne vodi kazneni postupak i da se dokaz dostavlja prije potpisivanja ugovora.

Dalje u kaznenoj prijavi drže da se protiv Željke Markić vodio kazneni postupak, a nevođenje kaznenog postupka protiv osobe ovlaštene za zastupanje udruge bio je uvjet za ostvarivanje sredstava.

Naravno da nitko od novinara i medija od Hine na dalje nisu bar nekog pravnika pitali što misli o tome.

Naime,točno je da se protiv Željke Markić vodi kazneni postupak ali ne po službenoj dužnosti već temeljem privatne tužbe.

Također bi autori ove „senzacionalističke vijesti“ trebali znati kako se Uvjerenjem da se ne vodi kazneni postupak potvrđuje da se protiv vas pred općinskim i županijskim sudom ne vodi kazneni postupak za kaznena djela koja se progone po službenoj dužnosti .

Udruga Domino u svojoj je kaznenoj prijavi krivo protumačila uvjete natječaja jasno definirane od strane Nacionalne zaklade i Vladinom Uredbom o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge (NN 26/2015). Navedeno se može vidjeti u tekstu tog natječaja.

Valja znati kako je Domino za organizaciju Queer Zagreb festivala i svoje druge projekte posljednjih godina dobila više od 5 milijuna kuna javnog novca, između ostalog i kao korisnik sredstava Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva – može se očekivati da je odlično upoznata sa činjenicom da je jedan od uvjeta za dobivanje javnih financijskih sredstava dokaz da se protiv odgovorne osobe udruge ne vodi kazneni postupak vezan za financije, što je definirano člankom 5 odgovarajuće Uredbe.

Iz svega je jasno da se uvjeti natječaja ne odnose na privatne tužbe, što je logično, jer bi u suprotnom udruga Domino ili bilo tko drugi mogao privatnim tužbama onemogućavati djelovanje osobama, a onda i udrugama s čijim se stavovima i djelovanjem ne slažu.

Prema tome,kaznena prijava udruge Domino je pucanj u prazno i sačinio ju je netko vrlo skromnog pravnog znanja ili je riječ o namjeri .

Udruga Domino tražo od DORH-a postupanje i otvaranje istrage temeljem njihove kaznene prijave.

Valja napomenuti da bi DORH u sklopu svog postupanja mogao bez dvojbe utvrditi da je u ovom slučaju riječ o lažnom prijavljivanju počinjenja kaznenog djela i pokrenuti postupak protiv podnositelja kaznene prijave.

Pero Kovačević / Kamenjar.com

U ime obitelji: LGBT udruga Domino krivo protumačila natječaj i lažno optužila Željku Markić i UIO

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvatska je Bosni i Hercegovini uvijek bila prijatelj, ali priznaju li to i bošnjačke elite?

Objavljeno

na

Objavio

Republika Hrvatska i Hrvati iz Bosne i Hercegovine nikada ni jednim svojim postupkom nisu narušili cjelovitost Bosne i Hercegovine kao države.

Sve što su htjeli i na čemu i danas ustrajavaju, jeste ravnopravnost hrvatskoga naroda u ovoj zemlji, njegova suverenost, jednakopravnost i konstitutivnost na svakom pedlju teritorija, uz načelno i stvarno uvažavanje istih takvih prava i za druga dva naroda.

To smo ovih dana čuli i od naše predsjednice koja je upravo sinoć završila dvodnevni posjet ovoj zemlji. I bez ikakve sumnje, riječ je o konzistentnoj politici koja se ni u čemu nije promijenila od 1992. godine do danas, ma tko što mislio i govorio o tomu.

No, razumiju li to i muslimansko-bošnjačke političke elite u BiH i gledaju li istim očima na ovu (po meni) neoborivu i lako dokazivu činjenicu?

Ovoga puta neću ponavljati one stare i dobro poznate argumente o svemu što su Hrvatska i Herceg Bosna učinile u obrani BiH i njezine opstojnosti, pa i glede pomoći muslimansko-bošnjačkom narodu tijekom rata (uključujući naoružavanje, materijalnu pomoć svake vrste, zbrinjavanje desetaka tisuća njihovih izbjeglica, oslobađanje velikih prostora zaposjednutih od srpskog agresora, deblokada bihaćke enklave itd., itd.).

Želim progovoriti o nekim pojavama koje se uglavnom prešućuju, jer sam uvjeren da time što ćemo „smeće“ gurnuti pod tepih ništa ne dobivamo – ni mi Hrvati, ni BiH ni bošnjačko-muslimanski narod.

Za početak pitanje: Je li itko ikad čuo (od 1992. godine do danas) da je bilo tko relevantan (od političara iz državnog vrha, saborskih zastupnika, predstavnika parlamentarnih stranaka ili uglednih intelektualaca) iz redova hrvatskoga naroda – kako u Republici Hrvatskoj tako i u BiH, Bošnjake-muslimane nazvao „nepostojećim narodom“, „fašistima“, „nacistima“, „balijama“, „zločincima“, „poturčenjacima“, je li ih ikad optužio za „genocid“, „etničko čišćenje“, „udruženi zločinački pothvat“, „podjelu BiH“?

Je li se to ikad dogodilo?

Nije. Tvrdim da nije, odgovorno i rezolutno! Ili barem ja ne znam ni za jedan takav slučaj i jako bih volio da mi netko navede kad, gdje, tko i što je u tom smislu govorio, ako misli drugačije.

Dakle, nikad nitko RELEVANTAN među Hrvatima (ostavimo medije i društvene mreže po strani) nije nikad prosipao mržnju prema bošnjačko-muslimanskom narodu, negirao njegov identitet i teško ga optuživao za bilo što.

A je li to radila druga – bošnjačko-muslimanska strana?

Dašta. Itekako da jeste.

I to, nažalost, predvođena današnjim članom Predsjedništva BiH iz redova ovog naroda, Bakirom Izetbegovićem koji je izgovorio takve gadosti i laži da čovjek jednostavno ne može povjerovati kako je to izašlo iz usta političkog lidera jedne nacije.

Bilo je svega: od negiranja Hrvata kao naroda (tvrdnji da je to „nepostojeća nacija“!?), do optužbi kako je riječ o „ustašama“, „fašistima“, „nacistima“, „sljedbenicima NDH“, žigosanja bosansko-hercegovačkih Hrvata kao onih koji su sudjelovali u „zločinačkom poduhvatu“, stigmatiziranja Herceg Bosne kao „zločinačke tvorevine“, objeda da su nad „Bošnjacima“ od strane Hrvata izvršeni „genocid“ i „etničko čišćenje“, sve do monstruoznih kleveta vezano za „agresiju Republike Hrvatske na BiH“ i „planova o podjeli BiH“).

Bakir Izetbegović potrudio se da sve dodatno „začini“ i svojim lupetanjima o tomu kako je njegov otac Alija državu „ostavio u amanet“ današnjem turskom predsjedniku Erdoganu i sličnim bedastoćama kojih je na nesreću bilo toliko da ih je teško sve i spomenuti.

I čemu je služila ta prljava kampanja?

Nažalost, samo jednom cilju: stvaranju dimne zavjese iza koje se odvija planski proces posvemašnjeg obespravljivanja i svođenja na nacionalnu manjinu, te stvaranja uvjeta za konačno i potpuno „brisanja“ Hrvata s njihovih  autohtonih životnih prostora i pretvaranje BiH (ili za sada barem Federacije, jer teško da Bakir išta može „republici srpskoj“) u muslimansku etničku državu, a sve pod krinkom „građanske“ opcije.

Dakle, jedna panislamska ideologija (koju je definirao još Alija Izetbegović prije 30 godina u svojoj „Islamskoj deklaraciji“), danas se pokušava ostvariti pred našim očima.

I to vidi svatko tko želi vidjeti i nije slijep. Da nije tako, zar bi postojali takvi otpori vezano za Izborni zakon, gdje se Hrvatima niječe pravo izbora vlastitih političkih predstavnika, iako im to jamči Ustav BiH i Daytonski sporazum?

Sve se to odvija u vrijeme ubrzane islamizacije BiH naseljavanjem muslimanskog elementa iz islamskih zemalja – pri čemu se doseljenicima mimo zakona i protupravno prodaju nekretnine i zemljište u trajno vlasništvo!

Kako bi se ostvario upravo taj koncept islamizacije, Bakir Izetbegović i njegovi islamisti dižu zaglušnu buku optužujući Hrvate za sve i svašta, iako je svakomu tko je pri zdravoj pameti jasno kao dan, da najmalobrojniji narod u BiH koji je činio 17,30% u ukupnom stanovništvu (po službenom popisu iz 1991. godine) nikako nije mogao niti može diktirati odnose u toj državi, a kamo li etnički je čistiti.

Danas se s istim žarom baca ljaga na hrvatski narod u BiH kao i 1993. (kada su ga Alija Izetbegović, Sefer Halilović i ostali politički i vojni dužnosnici muslimanskog naroda u međusobnim prepiskama i razgovorima uobičajeno nazivali „ustašama“ – a ne narodnim imenom) i on je opet dežurni krivac!

Do kada će to biti tako?

Jesu li muslimani dijelili BiH? Jesu li u tom smislu imali dogovore sa Srbima? Je li Alija nudio dr Franji Tuđmanu zapadnu Hercegovinu i još neka područja u dva navrata? Je li „Armija BiH“ napala Hrvate u središnjoj Bosni nakon što je potisnuta od Srba iz istočne Bosne i Posavine? O svemu tomu svjedoče samo suradnici Alije Izetbegovića (Sefer Halilović, Muhamed Filipović i drugi).

Ako je 3 i pol puta više Hrvata protjerano sa svojih područja (172.000) nego muslimana sa svojih (50.000), TKO JE NAD KIME VRŠIO ETNIČKO  ČIŠĆENJE?

Tko je ubio preko 1.600 Hrvata u srednjoj Bosni i odsjekao 400 hrvatskih glava? Tko je zatvorio i mučio 14.444 hrvatska logoraša u 331 muslimanskom logoru u kojima je ubijeno njih 632? Zašto su pripadnici „Armije BiH“ zajedno s mudžahedinima počinili masovne zločine u Dusini, Grabovici, Križančevom selu, Zenici, Mostaru, Foči, Bikošima, Doljanima, Buhinim kućama, Bugojnu, Lužanima, Miletiću, Uzdolu, Trusini, Vitezu, Travniku, Busovači, Zubićima, Žepču, Konjicu i na brojnim drugim mjestima?

Od 775.895 Hrvata koliko ih je po popisu tamo bilo 1991., danas je preostalo u najboljem slučaju oko 400.000, što znači da su gotovo prepolovljeni, ali su i dalje izloženi prljavoj kampanji s očitim ciljem da se započeto etničko čišćenje koje su „Armija BiH“ i mudžahedini započeli i jesen 1992. godine nastavi i dalje, samo drugim metodama – uskraćivanjem prava i stalnom presijom optužbi za „ratne zločine“ prema pripadnicima HVO-a i političkim dužnosnicima iz ratnog razdoblja.

U cijeloj toj priči, jedini „anđeli“ i „nevinašca“ su muslimani.

A tako nije niti može biti. Jer, SVE SE ZNA, sve je zapisano, snimljeno, dokumentirano i Hrvati šutjeti neće, niti se miriti s ponižavajućim položajem u koji ih se želi dovesti.

Jedna nepravda rađa drugu, svaka isključivost izaziva reakciju, na nasilje u bilo kojem obliku mora se odgovoriti obranom svojih neotuđivih prava i sloboda.

To jednako vrijedi za sve narode, pa i Hrvate. Bilo to nekomu milo ili ne.

Što prije u Sarajevu shvate kako kad se radi o neotuđivim pravima naroda nema ekskluzivizma i kako za svakoga od njih u jednakoj mjeri vrijede univerzalna načela nacionalne slobode i ravnopravnosti, to bolje.

 

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari