Connect with us

Kolumne

Višnja Starešina: Vukovarska veza Madeleine Albright i Vesne Bosanac

Objavljeno

-

U ovome tjednu napustile su nas ratna ravnateljica vukovarske bolnice Vesna Bosanac i bivša državna tajnica SAD-a Madeleine Albright. Dvije toliko različite žene, različitih životnih i profesionalnih puteva, povezuje želja da pravdom okončaju jedan zločin, koji je završio kao sudska travestija i u Beogradu i u Haagu. Riječ je, dakako, o zločinu na Ovčari, pogubljenju ranjenika, civila i ratnih zarobljenika, koje je nakon osvajanja i okupacije grada JNA odvela iz vukovarske bolnice.

Ubili joj i svekra

To nerazjašnjeno pitanje Ovčare osobito je aktualno danas, u vrijeme ruske invazije na Ukrajinu, kada rusko razaranje ukrajinskoga grada Mariupolja izgleda kao deja vu napada JNA i srpskih vojski na Vukovar: JNA je sa zemljom sravnila Vukovar da bi ga “oslobodila od ustaša”, ruska vojska sa zemljom sravnjuje Mariupolj da bi ga “denacificirala”.

Upravo zbog te sličnosti, mislim da je danas važno podsjetiti na zločin koji je ostao neriješen za života Vesne Bosanac i Madeleine Albright, a obje su ga, svaka na svoj način, željele riješiti. I zašto se to dogodilo? Važno je to znati da se Vukovar ne bi sutra doslovce ponovio u Mariupolju.

Onaj tko nije kročio u vukovarsku bolnicu dok je grad još bio u ruševinama, teško može razumjeti što je to (u)činila dotad gotovo neprimjetna, apolitična pedijatrica dr. Vesna Bosanac, kao ravnateljica vukovarske bolnice u vrijeme tromjesečne opsade.

Što je to značilo organizirati rad jedine bolnice u gradu u ratnim uvjetima, operacije ranjenika na kakve nitko nije bio spreman, organizirati prehranu i higijenske uvjete za rad, a bez tekuće vode, često bez struje? I naposljetku, učiniti to bez ijednog slučaja sepse.

Uz to, javljajući se gotovo svakodnevno u radijski eter, dr. Bosanac postala je prepoznatljivi glas vukovarske i hrvatske borbe za slobodu, ne samo u Hrvatskoj nego i diljem Europe, glas koji je pridonosio spoznaji o okrutnosti JNA, koja je djelovala kao srpska vojska, prepoznavanju velikosrpske agresije i glas koji je pridonio međunarodnom priznanju Hrvatske. No ravnateljica Bosanac nije uspjela nakon pada i okupacije grada i bolnice spasiti svoje ranjenike, pacijente, zaposlenike i njihove rođake koji su u bolnici potražili spas. Oficiri obavještajne službe JNA (kolokvijalno KOS), zajedno sa svojim lokalnim agentima, izabrali su inicijalno njih 271 i otpremili ih na Ovčaru. Među izabranima bio je i ravnateljičin svekar Dragutin Bosanac.

Vrhunac perverzije

Dr. Bosanac činila je sve što je mogla i umjela da odgovorni za zločin na Ovčari budu uhićeni i kažnjeni, uključujući i višekratna svjedočenja pred Haaškim sudom i beogradskim sudom za ratne zločine. Oni koji su stajali iza organiziranog pogubljenja (KOS) činili su pak sve da se to ne dogodi. Širenje različitih difamacijskih priča o dr. Bosanac bilo je tek mali dio te operacije: da je u bolnici skrivala ustaše i ratne zločince (a to su za njih bili svi hrvatski branitelji), da je javljajući se iz ratne bolnice u eter odavala informacije neprijatelju (a KOS je imao pokriven svaki segment hrvatske obrane, osobito bolnicu), da je predala popis ranjenika i pacijenata JNA (koji su oni nakon okupacije naprosto uzeli, pod izgovorom evakuacije)…

Vrhunac gaženja istinske hrvatske heroine od strane istinskih zaštitnika ubojica i ratnih zločinaca bilo je podizanje optužnice protiv dr. Bosanac za zločine u vukovarskoj bolnici od strane vojnog tužiteljstva JNA, koju je potom preuzeo beogradski sud za ratne zločine.

Ili je možda vrhunac ipak bio da ju je dvadesetak godina poslije zločina JNA i srpskih vojski u Vukovaru hrvatska policija pozivala na razgovore slijedom optužnice koju je napisao okupator, da je hrvatska politika to prihvatila kao “dio procedure”, da je svekoliko civilno društvo i u Hrvatskoj, a osobito u Srbiji, to prešućivalo?

Ili je možda još veća perverzija ipak bila da se dr. Bosanac morala braniti u vrijeme kada je jedan od organizatora pogubljenja ranjenika i pacijenata vukovarske bolnice (tada), major KOS-a Veselin Šljivančanin, pred Haaškim sudom bio oslobođen svake odgovornosti za zločin na Ovčari.

Madeleine Albright je kao američka veleposlanica pri UN-u, a potom i američka državna tajnica pridonijela mnogo da slučaj “Vukovarska bolnica” postane jedan od prioriteta Haaškog tužiteljstva. Osobito nakon što su je za posjeta Vukovaru u ožujku 1996. na gradskoj tržnici kamenovali tamošnji Srbi uz karakteristične verbalne atribute, nastojeći spriječiti iskapanje masovne grobnice na Ovčari.

Mariupolj u opasnosti

No nakon 2000. međunarodna je politika dobila druge prioritete, pa su i suđenja za ratne zločine prepuštena lokalnim akterima, pri čemu su ključnu ulogu preuzeli umreženi ostaci KOS-a. Zato se moglo dogoditi da Vesna Bosanac i Madeleine Albright napuste ovaj svijet bez riješenog slučaja “Vukovarska bolnica”, a da najizravniji sudionik zločina, tadašnji major KOS-a Veselin Šljivančanin, danas tumači za beogradske medije sličnosti svojeg “oslobađanja Vukovara” i ruskog “oslobađanja Mariupolja”.

Da se ne bi ponovilo u Ukrajini, važno je da branitelji Mariupolja danas ne vjeruju u rusku evakuaciju. I da njihove vlasti sutra ne prepuste ruskoj vojnoj obavještajnoj službi GRU (pandan KOS-a) i njihovim ukrajinskim suradnicima da im tumače povijest i dijele pravdu.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari