Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Melania tužna, a Brigitte karizmatična

Objavljeno

na

Za razumijevanje različitih pristupa stvaranju novoga globalnog poretka, američkog s republikanskim pečatom i europskog pod neoliberalnim, presudno njemačkim utjecajem, bitno je razumjeti pozadinu i smisao medijskih priča o tužnoj Melaniji (Trump) i karizmatičnoj Brigitte (Trogneux). O Melaniji, ambicioznoj curi iz Sevnice, već dosta znamo.

Zato najprije nešto o “karizmatičnoj” Brigitte, koja je predstavljena kao sastavni dio i značajan adut predsjedničke kampanje francuskog političkog projekta Emmanuela Macrona. Početak njezine medijski obilato promovirane karizme seže u učionice katoličke gimnazije simboličnog naziva “Providnost” iz francuskog Amiensa, kada ja kao profesorica drame, i udana četrdesetogodišnja majka troje djece, započela ljubavnu vezu sa svojim tada petnaestogodišnjim učenikom Emmanuelom Macronom.

Kad su primijetili što se događa između njihova “malog”, koji je glumio u predstavi, i njegove učiteljice drame, roditelji Macron upalili su sve alarme nastojeći spriječiti ono što danas francuski, a i europski mediji nazivaju – romantičnom vezom. Majka Macron je čak osobno nazivala gospođu Trogneux poručujući joj “da se drži podalje od njezina malog”, na što joj je ova uzvratila da joj to ne može obećati.

Izbjegavajući skandal, nisu željeli prijaviti gđu Trogneux policiji zbog “korumpiranja maloljetnika”, već je otac Macron, nakon neuspješnog razdvajanja u Amiensu, poslao tad već 17-godišnjeg “malog” u školu u Pariz, nadajući se da će ih udaljenost razdvojiti.

Međutim, kako je novinarima povjerila Brigitte, udaljenost je još više učvrstila njihovu vezu, koja je završila brakom.
Danas je 64-godišnja Brigitte sastavni dio predsjedničke kampanje 39-godišnjeg Emmanuela, mediji slave njihovu “romantičnu vezu” i to što su nerazdvojni i što se u javnosti često drže za ruke.

Istodobno je Melania (Trump), prema slici koju o njoj stvaraju mediji, tužna, zarobljena, nesretna. Doznaju od anonimnih izvora da u tuzi grize nokte u Trumpovu tornju u New Yorku, u kojem se osjeća kao zarobljenica. Njezin “body language” navodno pokazuje veliku distanciranost prema suprugu Donaldu Trumpu…

Čitajući sve to, pomislite da se Melania zapravo želi vratiti u Sevnicu, kupiti koje stado ovaca i otvoriti slovensku inačicu OPG-a. Da bi ponovno bila sretna. No te priče o tuzi samo su nastavak mnogo odvratnije epizode: kada se u vrijeme izborne kampanje i prvih dana u ulozi prve dame SAD-a Malaniju etiketiralo kao “escort-djevojku” pod paravanom modelinga.

Najniži je udarac prema Melaniji došao zapravo pod krinkom obrane njezine časti: kada je njezina bivša kolegica iz manekensko-modelske branše Emily Ratajkowsky objavila kako je branila dostojanstvo prve dame kada ju je novinar New York Timesa na jednom partyju nazvao – prostitutkom.

Prije dvadesetak dana Melania je dobila zadovoljštinu u vidu isprike i demantija od britanskog tabloida Daily Maila, koji je prvi objavio kako je pod paravanom modelinga radila kao escort-dama.

Melania je postala crna ovca mainstream medija tek u trenutku kad je Donald Trump postao personifikacija konzervativne svjetonazorske revolucije u američkoj, a time i u globalnoj politici. A Brigitte je postala karizmatična tek kada je Emmanuel Macron postao francuski i europski projektni odgovor na taj novi američki konzervativni izazov.

Prije godinu dana, kao nestranački ministar gospodarstva u socijalističkoj vladi Francoisa Hollandea, Macron osniva pokret/stranku En marche; krajem kolovoza izlazi iz vlade i najavljuje predsjedničku kandidaturu; tri mjeseca poslije Hollande najavljuje da se neće kandidirati; potom je korupcijskom aferom diskreditiran dotad najozbiljniji predsjednički kandidat, republikanac Francois Fillon, da bi se širom otvorila vrata mlađahnoj nepoznanici Macronu, kojem je dodana vrijednost što posvuda vodi za ruku navodno karizmatičnu, četvrt stoljeća stariju suprugu Brigitte.

Takav Macron vjerojatno je dovoljno jak da pobijedi Marine Le Pen i tako zaštiti EU od još jednog šoka, a opet je dovoljno slab i nebitan da u odlučivanju o budućnosti EU-a može biti tek transmisija financijskih i drugih lobija koji nastoje očuvati neoliberalni status quo. Pritom je još i svjetonazorski konvertit, koji je zajedno sa suprugom Brigitte prešao put od katoličke gimnazije do odvjetnika neoliberalnh vrijednosti, što mu daje na – inkluzivnosti.

Da baš moram birati u ovako suženom izboru između Le Pen i Macrona, i ja bih nekako zaokružila Macrona, kao manji poslijeizborni šok. Ali to ne umanjuje zgađenost nad globalnim (a i lokalnim) medijskim terorom koji tako očito diskriminira svjetonazore. Koji samo zbog svjetonazorskih razlika mladu manekenku koja se udala za 24 godine starijeg biznismena javno etiketira kao prostitutku. A učiteljicu koja je odvela u krevet 25 godina mlađeg učenika uzdiže na razinu karizmatske ikone.

Višnja Starešina /SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Veliki vođa i učitelj Zoki poput biblijskih proroka predvidio što će se dogoditi

Objavljeno

na

Objavio

Sedam je dana prošlo od velikoga potresa dok ovo pišem, a koliko je malih bilo u međuvremenu više se i ne broji, sve ispod tri Richtera mačji je kašalj. Središte Zagreba nalik je Potemkinovom selu: izvana više-manje ostao na nogama, iznutra popucao po šavovima, na krovovima su se kobnim pokazali teški dimnjaci, ali i nadogradnje na zadnjim katovima palača, koje je tko zna tko i kada odobrio. Obnova će trajati godinama i godinama, možda i desetljećima. Stradala je povijest zagrebačke i hrvatske umjetnosti, u muzejima i sakralnim zdanjima goleme štete, s oltara u prvostolnici popadali kipovi osim Majke Božje, kraljice Hrvata, što je znakovito. Još nemamo ni izbliza točne podatke koliko je umjetničkih djela zauvijek izgubljeno, koliko će njih trebati pomnu restauraciju, otprilike znamo samo koliko je živućih umjetnika moralo napustiti zarušene stanove i ja suosjećam s njima, kao i ostalim tisućama i tisućama Zagrepčana koji su izgubili krov nad glavom. (Poseban pozdrav i riječi potpore i utjehe Anji i Draganu, ukoliko riječi uopće nešto mogu značiti.)

Iz Rijeke se, međutim, javlja zlurada prostača Vedrana Rudan, kojoj je po svemu sudeći drago da su stradale zagrebačke crkve, jer ona ima nešto protiv Crkve u Hrvata u cijelosti. Glas iz europske prijestolnice kulture, one kulture koja je nastala u crkvama i samostanima kao sveza između antike i modernoga doba.

Jesu li se neke umjetnine u Zagrebu mogle spasiti na vrijeme? Jesu, i to je učinjeno. Možete misliti o Milanoviću što hoćete, kao što i mislite, ali je veliki vođa i učitelj Zoki poput biblijskih proroka predvidio što će se dogoditi, pa sklonio biste znamenitih hrvatskih državnika i političara na sigurno.

Glede obnove, čitam u novinama vrlo dobro pisana razmišljanja mnogih da bi nesreće koje su pogodile Zagreb i koronsku Hrvatsku u cjelini, mogle biti korisne u smislu duhovne obnove. Da su, naime, ljudi u ovim danima, zatvoreni u kućama i stanovima, shvatili koliko je krhak život , okrenuli se eshatološkim temama odnosno nauku o posljednjim stvarima, a posljednja je smrt. (Inače, posebni oblik eshatologije je apokaliptika, usput rečeno.) Te čitam da će ljudi postati boljima, pravednijima, poštenijima, poniznijima i slično. Ne će, jer oni koji su bili bahati kreteni, takvi će i ostati, a oni dobri i jednostavni bit će takvi i nadalje. Niti će se društvo „resetirati“. Samo će neki postati još bogatijima, a mnogi još puno siromašnijima, ni solidarnost ne će napredovati. S tim u svezi, neizravno, ali ne previše, kakvu je solidarnost pokazala Europska unija unutar sebe? Nikakvu.

Sjever se oštro odijelio od snažnije pogođenoga juga Europe, svaka se zemlja začahurila i navukla zaštitne maske i opremu koje zadržava za sebe, s ponekom iznimkom. Više je zadnjih dana učinila za države Europske unije Kina, kojoj Unija nije pomogla u najkritičnijim trenutcima (osim Italije, koliko se sjećam). Nama susjedne države u Uniji i izvan nje dovijaju se svojim rješenjima, neke vrlo originalnim. Tako je u Srbiji dopušten izlazak iz kuće starijima od šezdeset i pet godina samo nedjeljom, kada covid ne radi. Koliko godina ima kapetan Dragan, ne znam, ali čujem da je ranije pušten iz hrvatskoga zatvora, čim se načulo da je koronavirus navodno ušao u zatvorski sustav, pa ga je trebalo prognati u Srbiju, da se ne zarazi u Hrvatskoj. Ipak je njegov život dragocjen, za razliku, recimo, od Merčepova. „Kapetan Dragan“ već daje intervjue beogradskim tabloidima o užasima Lepoglave i svojim patnjama.

Nostalgičari prate stanje u zemljama bivše naddržave, koja im je još u srcu i duši. Tako čitam u dnevnim novinama autora koji nabraja što se sve Hrvatskoj u zadnjih tridesetak godina loše dogodilo, a u nesreću po njemu spada i „ raspad države“, to jest misli na Jugoslaviju. Da. Prije mjesec dana, dok još nije bilo korone u punini, šalju mi iz jedne zagrebačke kulturne ustanove poziv na neku izložbu, a u tekstu se spominje da je autor ugledan među „našim narodima i narodnostima“. Idemo dalje, ostajući u zemljama bivše: makedonski epidemiolog Markovski dao je intervju koji je izazvao veliku pozornost, a za sada ga nitko nije demantirao. Kaže on da je koronavirus otkriven već 1965., ali mu se nije poklanjala dolična pozornost, da taj virus sudjeluje s dvadeset posto u svim prehladama već desetljećima, da je 2003. imao nešto i sa SARS-om, a onda da su se kineski znanstvenici malo zaigrali pa u laboratoriju dodali sarsima koronsko pojačanje, što su navodno saznali Amerikanci i oštro ih upozorili da se ne igraju. Spada li to u širenje lažnih vijesti, teško je reći, jednoga dana oni koji prežive i to će saznati. Sigurno ne spada u lažnjake pouzdan podatak da se korona raširila (i) iz austrijskih, dotično tirolskih skijališta, bez obzira kako je ondje dospjela. Sva je sreća da je tzv. hrvatski skijaški tjedan pao nešto prije, inače bismo sada u mnogo većem broju jodlali u Areni i na drugim pozornicama.

U Hrvatskoj je oporba užasno zabrinuta poradi ljudskih prava i praćenja mobitela, kao da se to ne radi i kada nema korone, a ima potrebe (ili ne ), samo sada u većem broju i opravdano glede izoliranih. Posebno je zabrinut Krešo Beljak koji već govori o – diktaturi. Jedan od suvremenih heroja demokracije, Beljak misli da su ljudi blesavi i zaboravili da je ne tako davno ne samo odobravao zlodjela komunističke diktature, nego i prigovarao što nisu bila veća. Ostali su više-manje suzdržani, samo žele i oni sudjelovati u ograničavanju mirnodopskih ljudskih prava, dvotrećinski ili drukčije, tek da se malo podsjete svoje baštine (SDP). U ovom užarenom ne samo zdravstvenom i potresnom vremenu, čuo se nakon dugoga vremena (osim na portalu HKV-a) i sklop riječi „peta kolona“, koja i odgovara ratnim prilikama a rat protiv covida je i proglašen, za razliku od rata devedesetih koji nikada nije bio proglašen. Nego, kažem ja, mi smo jedina zemlja koja ima petu kolonu ne samo u ratovima već i u mirno doba. Svi znamo da postoji, ne skriva se, glasa se u glasilima, dobiva novac od iste države u kojoj je peta kolona a nitko ne umire od stida. Samo od korone.

Dotle su već kolone nezaposlenih na ulicama kao najava dugotrajne krize u kojoj doista ništa ne će biti kao prije, ako bude dulja nego što priželjkuju optimisti. Analitičari i bolji kolumnisti već upozoravaju da čvrstih, jasnih i brzih poteza za spas gospodarstva uvelike nedostaje, oni koji su povučeni polovični su i nedostatni, zazivaju Martinu, a ja Škegru. Zdrav razum govori da se Hrvatska sada napokon mora okrenuti sebi, svojoj proizvodnji u svim područjima, da uvoznici ne mogu i ne smiju uništavati domaću snagu i pamet, da više ne možemo izvoziti trupce a uvoziti stolce, slikovito rečeno. Da moramo imati svoje povrće, svoju Plivu i svoju Inu i svoga Đuru (ne mislim na Vidmarovića), svoj Imunološki, svoju proizvodnju zaštitnih maska i opreme, svoje žito i povrće, svoje pajceke, u umjetnostima svoje filmove, svoje kazališne komade, a ne uvezene na trendovskim kolicima, premda naizgled „domaće“. Odnosi se to i na nacionalnu televiziju, jer ona od samostalnosti hrvatske države nije uspjela snimiti seriju koja bi postala trajnim kulturnim dobrom, niti ima jednog Paju Kanižaja koji je kao urednik stajao iza malomišćanskih, gruntovačkih i smogovskih uspješnica. Ako netko ondje misli da su „Novine“ dobar uradak, krivo misli, riječ je o nemuštom kolažu iz crnih kronika, loše režiranom (čast glumcima).

Kad sam već pri „Smogovcima“, na televizijama su se djelomice pojavili neki od likova, žalibože sada već stariji, i podržali akciju „Ostani doma“, a na „Fejsu“ se može vidjeti potpuna njihova brza reakcija s interpoliranim kadrovima iz serije, sada već s nekoliko stotina tisuća klikova. Stožernim uputama priključili su se na svoj način i drugi, kazalištarci, pjevači i športaši, a zatim i narod u cjelini pjevajući „Moju domovinu“ s prozora i balkona (ako su im balkoni ostali neoštećenima). O pjevanju prozorskom i balkonskom imam podijeljene osjećaje, ne zato što nisam za domovinu, nego me i to podsjeća na uvoz iz zemalja i gradova koji su se prvi raspjevali. Vidjeli smo i snimku navodne potpore Zagrebu iz Beograda, snimka tamna i nejasna, pa se i ne vidi tko to tamo peva ili plješče. A ako i jest, ja im se zahvaljujem na tome, a ne zahvaljujem, pjevali su i kada je tenkovska kolona polazila na Hrvatsku, kao što su mnogi komentirali i u pravu su. Danajski pjev.

Dobro je ipak da hrvatski đaci čuju pjesmu „Moja domovina“ koju su rijetko slušali u školama dok su škole radile, kao što su u udžbenicima malo pa ništa saznavali o novijoj hrvatskoj povijesti, pa i o starijoj. U vrlo dobro napravljenoj seriji „Predsjednik“ autori su pokazali koliko se u udžbenicima spominje Franjo Tuđman – u dvije rečenice, a u svakoj se od njih se uza nj nalazi i Mesić. Lijepo. A kakva je škola za život koja je postala škola za preživljavanje (školske godine), ne znam jer nemam (više) doma školsku djecu, ali kažu da su i opet preopterećena makar na daljinu, pa kada jednoga dana izađu iz izolacije u roditeljskim domovima (ako nisu srušeni u potresu), treba ih odvesti u prirodu, na planine, na mora, na jezera, a ne u škole (ako nisu srušene), da dođu k sebi od nekretanja, prosvjetnoga terora i korone. A svjež zrak trebat će i roditeljima, kojima se ništa u životu nije promijenilo – i nadalje kod kuće uče sa sinovima i kćerima, samo ne poslije nastave nego sada i za vrijeme i poslije. Spominjem usput da je na zagrebačkom „Doxu“, koji je odgođen, trebao biti prikazan i dokumentarni film Nevena Hitreca o pošasti roditeljskog učenja skupa sa sinovima i kćerima njihovim, budući da u školi potomci nisu naučili što su u školi naučiti trebali. A za instrukcije nemaju svi novaca. Instrukcije iz svih tih silnih „predmeta“ s bespredmetnim nizanjem činjenica, koje su očito ostale i u navodnoj školi za život, i o nepojmljivo razuđenom učenju onih predmeta koji bi mogli biti spojeni, pa i o fragmentarnim, nepovezanim izlaganjima unutar istoga predmeta. Primjer? Povijest, naravno. Što se sve događalo, recimo, po Europama (i šire) u doba hrvatskoga kneza Branimira? Toga nema, a koga nema bez njega se ne može.

Možda je sada dobro vrijeme za čitanje, za knjige. Da se sažetci „lektire“ ne prepisuju s interneta, nego se stvarno čita. Ali što? Vrlo dobar književnik mlađega naraštaja, Hrvoje Kovačević, inače i vođa (pobune) samostalnih umjetnika, dao je intervju iz kojega citiram njegov odgovor na pitanje o „tretmanu“ živućih pisaca u tzv. lektiri. Kaže: „Tada su nam članice stručne radne skupine za doradu kurikula hrvatskoga jezika rekle da su i one bile iznenađene vidjevši odredbe koje se odnose na lektiru iako su mislile da su one donosile odluke.“ Eh, drage članice, nije na vama da mislite niti da odlučujete, postoje zato satiri iliti divji čovici. Koja struka, molim vas? Postoji samo( politička) bruka koja ima svoje popise.

U istom razgovoru, čini mi se, spomenuta je i posudba iz javnih knjižnica, tantijemi neisplaćeni književnicima već nekoliko godina, kada korone nije bilo, ali je kao i uvijek bilo birokratskih zavrzlama. Nezahvalan posao oko prikupljanja podataka preuzeo je bio napokon ZAMP, na čijim stranicama čitam da bi se nešto uskoro moglo platiti. Na istim stranicama vidim da ZAMP ima povelik fond solidarnosti, što je u većini umjetničkih društava i udruga nepoznat pojam.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

ŠOLA: Što nakon koronavirusa?

Objavljeno

na

Objavio

Ovo mi je u srijedu poslao jedan prijatelj iz Italije koji jako dobro poznaje Hrvatsku, radio je tu godinama, i pomalo naučio jezik. Sve zna o nama i prati situaciju. E sada, budući da nisam njegove gospodarske struke, ne mogu procjenjivati koliko je njegov mail razložan, paničan, a to ne želim širiti, no želim podijeliti s čitateljima jer ima dobrih i dobronamjernih razmišljanja za nas.

Tako on piše: “Ivice, danas je u Italiji protegnuto “izvanredno stanje” sve do 31. srpnja. Jasno, da to znači teško nadoknadivo pa čak i dramatično urušavanje gospodarstva, BDP-a i ostalih ekonomskih parametara. Uspostavljena je neka vrsta “ratne ekonomije” sa svim svojim nemilim posljedicama.

Hoće li Hrvatska to moći izbjeći? Ne znam! Vrlo vjerojatno ne baš..! Reče mi netko da će do par mjeseci, dva tri, Hrvati umirati od gladi. (Ovo smatram pretjeranim, I. Š.). Jer uvoza više nemate kao do sada, a domaća proizvodnja vam je nestala ili pak skoro nestala.

Lako bi se moglo dogoditi da i europska gospodarstva, poput irskog ili njemačkog, uslijed pandemije otpuste nemali broj radnika, pa i Hrvata, zaposlenih u tim zemljama.

Zašto tim nezaposlenima koji se vraćaju, ali i domaćima koji ne rade ne prepustiti napuštena slavonska gospodarstva, dati im ih na jeftin ili besplatni zakup i motivirati nekako da proizvode hranu.

Zar ne bi bilo moguće ovog proljeća zaista zasijati sve moguće kulture u Slavoniji tako da se spriječi očajničko traganje za nastavkom uvoza poljoprivrednih proizvoda iz inozemstva? Bez turizma, zaustavljeno vam je i ono malo industrijske proizvodnje, uvoz prehrambenih artikala ograničen, ima li Hrvatska uza sve to velike šanse da se nastavi kao do sada “igrati države” ili će se uputiti prema nekoj vrsti zalaza u sljedeće dvije-tri, ili nešto više godina?

Mislim da bi Slavonija mogla odigrati značajnu ulogu u stabiliziranju potresenoga gospodarstva, a time i uzdrmane države. Reci svojima da kupe dovoljno poljoprivrednog sjemena”.

Bruxelles ih ostavio

U Italiji, kaže mi na telefon, masovno pale zastave Europske unije jer, veli, narod, kao kod migracijske krize u Italiji, osjeća da ih je i s koronavirusom Bruxelles ostavio same. Moraju uplaćivati, a dobivaju manje nego što uplate. Bez obzira jesu li osjećanja talijanskog naroda iracionalna kada je EU u pitanju, no svakako da je to plodno tlo za rađanje političkih čudovišta, populista u negativnom smislu, političkih lešinara i radikala najgore vrste koji parazitare na ljudskih strahovima i patnjama.

Što se Hrvatske tiče, pogled mog prijatelja, svakako je koristan. Nažalost, naša Vlada, baš i nema sreće, najprije korona pa onda potres, i zaslužuje svaku podršku. Gadljivo je vidjeti kako dio oporbe, pa i SDP, u ovakvoj groznoj situaciji ide skupljati političke poene, dok ministar Božinović, Beroš, cijeli Stožer s vrsnim stručnjakinjama i stručnjacima, pa i sam premijer Plenković, rade izvrstan, lavovski posao za sve nas, i tu politička razmimoilaženja ne smiju postojati.

Ako oporba ovako nastavi, još samo kratko o politici, HDZ-u će samo rejting rasti, a ministri Božinović i Beroš koji su silom prilika postali nacionalni heroji i najbolji HDZ-ov brend, mogli bi dovesti do toga, njihovom zaslugom i predanošću, HDZ dobije sljedeće izbore, tako da si neodgovorna oporba zabija autogol.

No nije bitno tko će dobiti izbore, ni Božinović (čak ukorio novinare što se izlažu i ima ih previše na presicama), niti Beroš pa ni Plenković ne ponašaju se populistički, već kao odgovorni ljudi i političari. Bitan je pogled unaprijed. Što nakon koronavirusa?

Ovaj mail mog prijatelja Talijana je dobronamjeran, voli Hrvatsku. On se čudio kada je vidio silna neobrađena polja u Slavoniji te statistike o uvozu hrane. Staje mu pamet i ne razumije nas. Sigurno će, kao i talijansko, kao i sva svjetska gospodarstva, koronavirus teško zbombati i ovu malu, krhku Hrvatsku. Tko preživi pričat’ će…

Ali, s obzirom na savjete mog talijanskog prijatelja, je li već sada vrijeme da ponovno počnemo razmišljati i već danas krenuti s projektom radnog naslova “Hrvatska zeleno-plava transferzala”, o kojem su ozbiljni ekonomisti već pričali, ali ništa… sve ostalo na priči.

Naime, proći će koronavirus, vratit će se turizam. Slavonija, zelena, može proizvesti dovoljno hrane kada plavi Jadran preplave turisti, a moj prijatelj se pita, zar je tako teško napraviti takav jedan samoodrživi gospodarski krug, a ne u vrijeme turističke sezone masovno uvoziti hranu. Zašto su nam polja zapuštena, tko je smislio glupi sustav poticaja koji je, kao u brodogradnji, novac bacio u ništa?

Hrana je uvijek bila, i ostat će, strateško pitanje. Moj prijatelj Talijan je biznismen, ozbiljan poslovni čovjek s golemim iskustvom, doduše sada u mirovini. Pa ponavljam njegov savjet s početka od kojeg već sada možemo krenuti: “Zašto tim nezaposlenima koji se vraćaju, ali i domaćima koji ne rade ne prepustiti napuštena slavonska gospodarstva, dati im ih na jeftin ili besplatni zakup i motivirati nekako da proizvode hranu.” Zeleno-plava Hrvatska, idemo!

Ivica Šola/Slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari