Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Melania tužna, a Brigitte karizmatična

Objavljeno

na

Za razumijevanje različitih pristupa stvaranju novoga globalnog poretka, američkog s republikanskim pečatom i europskog pod neoliberalnim, presudno njemačkim utjecajem, bitno je razumjeti pozadinu i smisao medijskih priča o tužnoj Melaniji (Trump) i karizmatičnoj Brigitte (Trogneux). O Melaniji, ambicioznoj curi iz Sevnice, već dosta znamo.

Zato najprije nešto o “karizmatičnoj” Brigitte, koja je predstavljena kao sastavni dio i značajan adut predsjedničke kampanje francuskog političkog projekta Emmanuela Macrona. Početak njezine medijski obilato promovirane karizme seže u učionice katoličke gimnazije simboličnog naziva “Providnost” iz francuskog Amiensa, kada ja kao profesorica drame, i udana četrdesetogodišnja majka troje djece, započela ljubavnu vezu sa svojim tada petnaestogodišnjim učenikom Emmanuelom Macronom.

Kad su primijetili što se događa između njihova “malog”, koji je glumio u predstavi, i njegove učiteljice drame, roditelji Macron upalili su sve alarme nastojeći spriječiti ono što danas francuski, a i europski mediji nazivaju – romantičnom vezom. Majka Macron je čak osobno nazivala gospođu Trogneux poručujući joj “da se drži podalje od njezina malog”, na što joj je ova uzvratila da joj to ne može obećati.

Izbjegavajući skandal, nisu željeli prijaviti gđu Trogneux policiji zbog “korumpiranja maloljetnika”, već je otac Macron, nakon neuspješnog razdvajanja u Amiensu, poslao tad već 17-godišnjeg “malog” u školu u Pariz, nadajući se da će ih udaljenost razdvojiti.

Međutim, kako je novinarima povjerila Brigitte, udaljenost je još više učvrstila njihovu vezu, koja je završila brakom.
Danas je 64-godišnja Brigitte sastavni dio predsjedničke kampanje 39-godišnjeg Emmanuela, mediji slave njihovu “romantičnu vezu” i to što su nerazdvojni i što se u javnosti često drže za ruke.

Istodobno je Melania (Trump), prema slici koju o njoj stvaraju mediji, tužna, zarobljena, nesretna. Doznaju od anonimnih izvora da u tuzi grize nokte u Trumpovu tornju u New Yorku, u kojem se osjeća kao zarobljenica. Njezin “body language” navodno pokazuje veliku distanciranost prema suprugu Donaldu Trumpu…

Čitajući sve to, pomislite da se Melania zapravo želi vratiti u Sevnicu, kupiti koje stado ovaca i otvoriti slovensku inačicu OPG-a. Da bi ponovno bila sretna. No te priče o tuzi samo su nastavak mnogo odvratnije epizode: kada se u vrijeme izborne kampanje i prvih dana u ulozi prve dame SAD-a Malaniju etiketiralo kao “escort-djevojku” pod paravanom modelinga.

Najniži je udarac prema Melaniji došao zapravo pod krinkom obrane njezine časti: kada je njezina bivša kolegica iz manekensko-modelske branše Emily Ratajkowsky objavila kako je branila dostojanstvo prve dame kada ju je novinar New York Timesa na jednom partyju nazvao – prostitutkom.

Prije dvadesetak dana Melania je dobila zadovoljštinu u vidu isprike i demantija od britanskog tabloida Daily Maila, koji je prvi objavio kako je pod paravanom modelinga radila kao escort-dama.

Melania je postala crna ovca mainstream medija tek u trenutku kad je Donald Trump postao personifikacija konzervativne svjetonazorske revolucije u američkoj, a time i u globalnoj politici. A Brigitte je postala karizmatična tek kada je Emmanuel Macron postao francuski i europski projektni odgovor na taj novi američki konzervativni izazov.

Prije godinu dana, kao nestranački ministar gospodarstva u socijalističkoj vladi Francoisa Hollandea, Macron osniva pokret/stranku En marche; krajem kolovoza izlazi iz vlade i najavljuje predsjedničku kandidaturu; tri mjeseca poslije Hollande najavljuje da se neće kandidirati; potom je korupcijskom aferom diskreditiran dotad najozbiljniji predsjednički kandidat, republikanac Francois Fillon, da bi se širom otvorila vrata mlađahnoj nepoznanici Macronu, kojem je dodana vrijednost što posvuda vodi za ruku navodno karizmatičnu, četvrt stoljeća stariju suprugu Brigitte.

Takav Macron vjerojatno je dovoljno jak da pobijedi Marine Le Pen i tako zaštiti EU od još jednog šoka, a opet je dovoljno slab i nebitan da u odlučivanju o budućnosti EU-a može biti tek transmisija financijskih i drugih lobija koji nastoje očuvati neoliberalni status quo. Pritom je još i svjetonazorski konvertit, koji je zajedno sa suprugom Brigitte prešao put od katoličke gimnazije do odvjetnika neoliberalnh vrijednosti, što mu daje na – inkluzivnosti.

Da baš moram birati u ovako suženom izboru između Le Pen i Macrona, i ja bih nekako zaokružila Macrona, kao manji poslijeizborni šok. Ali to ne umanjuje zgađenost nad globalnim (a i lokalnim) medijskim terorom koji tako očito diskriminira svjetonazore. Koji samo zbog svjetonazorskih razlika mladu manekenku koja se udala za 24 godine starijeg biznismena javno etiketira kao prostitutku. A učiteljicu koja je odvela u krevet 25 godina mlađeg učenika uzdiže na razinu karizmatske ikone.

Višnja Starešina /SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne dopustimo da nam srca otruju mržnjom oni kojima je mržnja jedino što imaju

Objavljeno

na

Objavio

putovnica.hr

Svibanj je mjesec kad po staroj tradiciji Crkve s posebnom pobožnošću častimo Blaženu Djevicu Mariju, Majku našega Spasitelja i našu zagovornicu na nebu.

Narod nosi bukete i vijence ispletene od svježeg proljetnog cvijeća, ukrašava Njezine kipove, pjeva marijanske pjesme i moli marijanske molitve, iskazujući na svibanjskim pobožnostima svoju zahvalnost, Njoj Kraljici Hrvata – kako je još od milja zovemo.

Ali, to je i vrijeme koje nas podsjeća na muku, patnju i Križni put što smo ga kao narod prošli. To u nama Hrvatima i katolicima, ali i u svima drugima koji su s nama bili na tom putu budi posebne emocije, podsjeća, opominje i uvijek nas iznova stavlja na kušnju.

I kao ljude i kao vjernike.

Naša majka Crkva uči nas da uvijek i najprije na početku svake svete Mise priznamo vlastite grijehe i slabosti i zamolimo oprost. Tek nakon toga, kad očistimo svoja srca, dostojni smo susreta s Kristom. I nije euharistija samo dio crkvenoga obreda, “tradicija” ili “običaj”. Ona je duševna hrana nama koji vjerujemo i putem Tijela Kristova očekujemo uskrsnuće. Euharistija je znak žive vjere i našega vječnog saveza s Bogom što ga je sam Krist utvrdio na Posljednjoj večeri sa svojim učenicima u Jeruzalemu, na Veliki četvrtak, dan uoči muke koja će označiti novo razdoblje u povijesti čovječanstva i otvoriti novo duhovno obzorje u životima ljudi koji Ga prihvaćaju i vjeruju u Njega.

Države i vladari prolaze, ideologije nastaju i nestaju, ali ostaje On, On koji nam je putokaz, oslonac i nada. Naš Spasitelj i Pastir koji je uvijek pripravan ostaviti stado i krenuti za jednom jedinom izgubljenom ovcom.

Sjetimo se toga i ovih dana, dok slušamo riječi mržnje koje nam dopiru s ulica, trgova, iz medija.

Znamo da je bilo i onih koji su činili zločine u naše ime i kao kršćani molimo i za te duše i suosjećamo sa svima koji su doživjeli bolne gubitke svojih najbližih. To je nešto na što nas nitko ne mora podsjećati. Ali ne može se od nas tražiti da zaboravimo svoje žrtve – stotine tisuća nevinih koji su završili na putu bez povratka, svu onu djecu, žene, starce, zarobljene vojnike, njih kojima nije suđeno niti je tko propitivao jesu li krivi ili nisu.

Ne možemo niti želimo zaboraviti one koji su živi zazidani u rudarska okna, pobijeni na rubovima jama što su ih sami iskopali, bacani u vrtače, umirali od gladi, žeđi i bolesti po logorima i brojnim stratištima ili od iscrpljenosti na marševima smrti.

Odlazili su bez glasa, gladni, žedni, izubijani, vezani žicom, ranjenog tijela i duše i umirali danima i tjednima u mrklom mraku ili klečeći i izgovarajući posljednju molitvu čekali da im ruka krvnika ispali hitac u potiljak ili prereže grkljan. Djevojačke pletenice opominju. I kosti žena i djece. Nijemi su to svjedoci bezmjerne ljudske patnje koji opominju i podsjećaju. Na njima nije bilo niti je moglo biti ikakve krivnje a svoj su životni put završili u tami Hude jame ili na kakvom sličnom strašnom mjestu.

U svibnju molimo za njih, palimo svijeće, sjećamo se, podsjećamo i ne damo da ih prekrije zaborav. Njih i istinu o njima. Oni žive dok ih se sjećamo. A iz sjećanja ih ne možemo niti želimo izbrisati. To nitko od nas ne može tražiti, jer u toj muci, u tom Križnom putu sudba je našeg roda, nas Hrvata koji prolazimo svoju golgotu od stoljeća sedmog.

I opstajemo, jer vjerujemo u Boga i Njegov sud. Čvrsto se uzdamo u to kako postoji konačna pravda o kojoj vodi brigu On, gospodar vremena i svega postojećeg.

Mi molimo i za duše dželata koji su prolili krv nevinih. Za one koji nisu znali za Boga niti su se držali Njegovih zakona. Nema tako velikog zločinca za čiju dušu kršćanin neće izgovoriti molitvu.

Oni koji danas vrijeđaju naše žrtve žele nas poniziti i svoju mržnju prenijeti na nas.

Molimo i za njih.

Za sve one koji nas proglašavaju “koljačima”, žale što nismo svi završili u jamama, za one kojima smetamo zato što smo ono što jesmo i toga se ne želimo odreći. Molimo za te jadne i nesretne  duše izgubljene u mraku mržnje i beznađa. Za njih koji slave zločin i zločince, a najveća opasnost im je zalaganje za ljudski život. Neka im dragi Bog otvori oči i očisti srca.

Ostanimo vjerni svojim kršćanskim svetinjama, onome što nas je sačuvalo i spasilo kroz sva stoljeća do dana današnjega.

I svjedočimo istinu: hrabro, bez kolebanja i straha, jer i na to nas je obvezao naš Krist Spasitelj. Mi kršćani smo sol Zemlje i ne smijemo uzmicati pred Sotonom i njegovim slugama.

Svibanj je mjesec u kojemu su naša braća i sestre koračali u kolonama smrti gonjeni od onih koji nisu znali za Boga. Mi koji u Njega čvrsto vjerujemo danas idemo istim stazama, u tišini, odajući im počast, paleći svijeće i izgovarajući molitve.

Sjećanja pritišću, nepravda boli i peče, ali ne smijemo dopustiti da nam srca obuzme mržnja.

Sjetimo se onoga što je govorio naš blaženik koji je bio svetac još dok je hodao zemljom, Alojzije Stepinac:

“Imamo samo jednu dušu. Ako smo nju izgubili, sve smo izgubili, ako nju spasimo, sve je spašeno.”

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Spitzenkandidati u tenisicama umjesto vizije nude – floskule

Objavljeno

na

Objavio

Pogledala sam malo televizijsku raspravu spitzenkandidata za čelno mjesto Europske komisije, tijela koje je ekvivalent vladi EU-a. A prema zagovornicima (još) više Europe u EU, EK pretendira postati i prava vlada te federalizirane EU naddržave. Nije se to moglo dugo gledati.

Jer, naporno je gledati debatu bez misli, u kojoj se tuče floskula s floskulom, a (političkog) sadržaja nigdje. Iz cijele rasprave u sjećanju su mi najviše ostale dva para tenisica i jedne traperice. Tenisice liberalne Margrethe Vestager i zelene Ska Keller i traperice ultracrvenog Nika Cue.

Da, dobro ste pročitali: na prvu televizijsku raspravu spitzenkandidata aktualna povjerenica za tržišno natjecanje i bivša danska ministrica M. Vestager, od koje su mediji napravili najpovjerenicu, koja kao najopasnija europska porezna inspektorica utjeruje strah u kosti multinacionalkama od Googlea do Amazona, stigla je u primjerenoj haljini i – tenisicama. Zelena Keller također. U tenisicama, piše Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što bi rekli “očevi osnivači” EU-a: Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alicide de Gasperi da ih kojim slučajem mogu vidjeti? I njih, a i druge spitzenkandidate. Da mogu čuti tu samodopadnu ispraznost. Kako riješiti pitanje nekontroliranih migracija, jedno od ključnih pitanja za budućnost Europe, koje je i središnja tema europskih izbora?

“Migracija je problem koji se neće tako jednostavno riješiti zato što je klima sve gora, a sukobi u europskom susjedstvu ne prestaju”, odgovara super-povjerenica Vestager. Dakle, najprije treba riješiti klimu. A onda se posvetiti miru u svijetu. To je odgovor na akutni i sveobuhvatni izazov migracija.

I to ne odgovor na natjecanju za Miss svijeta ili za influencericu, trendsetericu i instagramušu godine, već odgovor spitzenkandidatkinje za šeficu sljedeće europske vlade. Tenisice na debati za budućeg šefa europske vlade tek su integralni dio tog cjelokupnog mentalnog stylinga pomodarskog globaliziranog liberalizma.

Temelji EU podrazumijevali su vodstvo s političkim autoritetom i osobnim integritetom, slobodnu misao i smisao. Debatna revija spitzenkandidata bila je potpuna suprotnost, čak štoviše, negacija tih vrijednosti. Niti jedne osobe s političkom težinom i respektabilnom osobnošću. Umjesto vizije nude floskule. A žele biti ono što se veliki Schuman, Adenauer ili de Gasperi ni u primisli nisu usudili postati – nominalni šefovi cijele Europe. Tenisice su pritom tek točka na “i”.

Ozbiljno resetiranje

Ne očekujem, dakako, da novi spitzenkandidati i kandidatkinje uskoče u demodirana odijela Schumana ili Adenauera, da u šetnju idu u salonkama ili s kravatom, da ponavljaju riječi “očeva”. Jer to bi značilo da je EU ostao tapkati u mjestu. Ali to što su potpuna negacija njihovih vrijednosti i njihove doktrine otvara pitanje kamo je to EU stigao? I nudi odgovor: nikamo. U rasulo. I kaos u goroj opciji. Rasulo koje će se politički urušiti baš kao što se je u velikoj krizi 2008. ekonomski urušio sustav koji je održivu proizvodnju zamijenio financijskim inženjeringom.

I mogu zamisliti te velike EU znalce i face, koji su političko promišljanje i strategiju zamijenili hiperproizvodnjom pravne regulative, ispunjavanjem i popunjavanjem kockica koje su sami izmislili, kako u nevjerici tumaraju Bruxellesom, kao što su tada napuhani financijski menadžeri krajem 2008. tumarali Wall Streetom. Ne shvaćajući što se zapravo dogodilo.

Ima i bolja opcija, kojoj se nadam, i koja bi za EU mogla biti spasonosna – a to je ozbiljno resetiranje. Ali ono može doći samo iz vizije, iz misli sukladne vremenu, koja možda još može izrasti u državama. U EU birokraciji se tako što ne može pronaći. Ne može takvu podlogu za resetiranje iznjedriti niti aktualni europski politički mainstream oličen u njemačkoj kancelarki Merkel i francuskom predsjedniku Macronu, koji je presudno pridonio sadašnjoj krizi EU-a.

Zato nije nikakva utjeha što nitko od prezentiranih spitzenkandidata najvjerojatnije naposljetku neće postati šef Europske komisije. Uključujući i formalno glavnog pretendenta, spitzenkandidata pučana Manfreda Webera, koji je bio, sve je to jasnije, još jedna kadrovska igračka Angele Merkel – istaknut da ga se formalno podrži i neformalno potroši prije konačnog izbora.

Bojim se da novo resetiranje EU-a i njegovo vraćanje na trasu na koju su je postavili “očevi osnivači” nije moguće bez nove katarze. Za početak treba spoznati da EU nije u tenisice obula alternativna Ska Keller, već klasična Angela Merkel.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Skupom u Milanu Salvini priprema suvereniste za osvajanje Europskog parlamenta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari