Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Melania tužna, a Brigitte karizmatična

Objavljeno

na

Za razumijevanje različitih pristupa stvaranju novoga globalnog poretka, američkog s republikanskim pečatom i europskog pod neoliberalnim, presudno njemačkim utjecajem, bitno je razumjeti pozadinu i smisao medijskih priča o tužnoj Melaniji (Trump) i karizmatičnoj Brigitte (Trogneux). O Melaniji, ambicioznoj curi iz Sevnice, već dosta znamo.

Zato najprije nešto o “karizmatičnoj” Brigitte, koja je predstavljena kao sastavni dio i značajan adut predsjedničke kampanje francuskog političkog projekta Emmanuela Macrona. Početak njezine medijski obilato promovirane karizme seže u učionice katoličke gimnazije simboličnog naziva “Providnost” iz francuskog Amiensa, kada ja kao profesorica drame, i udana četrdesetogodišnja majka troje djece, započela ljubavnu vezu sa svojim tada petnaestogodišnjim učenikom Emmanuelom Macronom.

Kad su primijetili što se događa između njihova “malog”, koji je glumio u predstavi, i njegove učiteljice drame, roditelji Macron upalili su sve alarme nastojeći spriječiti ono što danas francuski, a i europski mediji nazivaju – romantičnom vezom. Majka Macron je čak osobno nazivala gospođu Trogneux poručujući joj “da se drži podalje od njezina malog”, na što joj je ova uzvratila da joj to ne može obećati.

Izbjegavajući skandal, nisu željeli prijaviti gđu Trogneux policiji zbog “korumpiranja maloljetnika”, već je otac Macron, nakon neuspješnog razdvajanja u Amiensu, poslao tad već 17-godišnjeg “malog” u školu u Pariz, nadajući se da će ih udaljenost razdvojiti.

Međutim, kako je novinarima povjerila Brigitte, udaljenost je još više učvrstila njihovu vezu, koja je završila brakom.
Danas je 64-godišnja Brigitte sastavni dio predsjedničke kampanje 39-godišnjeg Emmanuela, mediji slave njihovu “romantičnu vezu” i to što su nerazdvojni i što se u javnosti često drže za ruke.

Istodobno je Melania (Trump), prema slici koju o njoj stvaraju mediji, tužna, zarobljena, nesretna. Doznaju od anonimnih izvora da u tuzi grize nokte u Trumpovu tornju u New Yorku, u kojem se osjeća kao zarobljenica. Njezin “body language” navodno pokazuje veliku distanciranost prema suprugu Donaldu Trumpu…

Čitajući sve to, pomislite da se Melania zapravo želi vratiti u Sevnicu, kupiti koje stado ovaca i otvoriti slovensku inačicu OPG-a. Da bi ponovno bila sretna. No te priče o tuzi samo su nastavak mnogo odvratnije epizode: kada se u vrijeme izborne kampanje i prvih dana u ulozi prve dame SAD-a Malaniju etiketiralo kao “escort-djevojku” pod paravanom modelinga.

Najniži je udarac prema Melaniji došao zapravo pod krinkom obrane njezine časti: kada je njezina bivša kolegica iz manekensko-modelske branše Emily Ratajkowsky objavila kako je branila dostojanstvo prve dame kada ju je novinar New York Timesa na jednom partyju nazvao – prostitutkom.

Prije dvadesetak dana Melania je dobila zadovoljštinu u vidu isprike i demantija od britanskog tabloida Daily Maila, koji je prvi objavio kako je pod paravanom modelinga radila kao escort-dama.

Melania je postala crna ovca mainstream medija tek u trenutku kad je Donald Trump postao personifikacija konzervativne svjetonazorske revolucije u američkoj, a time i u globalnoj politici. A Brigitte je postala karizmatična tek kada je Emmanuel Macron postao francuski i europski projektni odgovor na taj novi američki konzervativni izazov.

Prije godinu dana, kao nestranački ministar gospodarstva u socijalističkoj vladi Francoisa Hollandea, Macron osniva pokret/stranku En marche; krajem kolovoza izlazi iz vlade i najavljuje predsjedničku kandidaturu; tri mjeseca poslije Hollande najavljuje da se neće kandidirati; potom je korupcijskom aferom diskreditiran dotad najozbiljniji predsjednički kandidat, republikanac Francois Fillon, da bi se širom otvorila vrata mlađahnoj nepoznanici Macronu, kojem je dodana vrijednost što posvuda vodi za ruku navodno karizmatičnu, četvrt stoljeća stariju suprugu Brigitte.

Takav Macron vjerojatno je dovoljno jak da pobijedi Marine Le Pen i tako zaštiti EU od još jednog šoka, a opet je dovoljno slab i nebitan da u odlučivanju o budućnosti EU-a može biti tek transmisija financijskih i drugih lobija koji nastoje očuvati neoliberalni status quo. Pritom je još i svjetonazorski konvertit, koji je zajedno sa suprugom Brigitte prešao put od katoličke gimnazije do odvjetnika neoliberalnh vrijednosti, što mu daje na – inkluzivnosti.

Da baš moram birati u ovako suženom izboru između Le Pen i Macrona, i ja bih nekako zaokružila Macrona, kao manji poslijeizborni šok. Ali to ne umanjuje zgađenost nad globalnim (a i lokalnim) medijskim terorom koji tako očito diskriminira svjetonazore. Koji samo zbog svjetonazorskih razlika mladu manekenku koja se udala za 24 godine starijeg biznismena javno etiketira kao prostitutku. A učiteljicu koja je odvela u krevet 25 godina mlađeg učenika uzdiže na razinu karizmatske ikone.

Višnja Starešina /SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također

Objavljeno

na

Objavio

EU na Barcelonu ne može poslati tenkove, pa pušta madridski pendrek

Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također. Prije dvije godine, kada je na katalonski referendum o neovisnosti tadašnji španjolski premijer, pučanin Mariano Rajoy odgovorio policijskim pendrekom po glasačima, vođe pokreta za neovisnost na čelu s Cerlesom Puigdemontom zatražile su posredovanje i zaštitu od EU-a, a bruxelleska se birokracija pravila da ništa ne vidi i ne čuje, da je na dugom vikendu.

Tad sam se još nadala da europsko političko vodstvo ipak može nešto naučiti iz tog slučaja. Barem toliko da se pendrekom ne može zaustaviti želja naroda za neovisnošću. Nije to uspjelo ni Staljinu, ni Titu u porobljenoj komunističkoj Europi, ne uspijeva to bliskoistočnim diktatorima s Kurdima…

Politički je nepismeno očekivati da će pendrek zaustaviti u nakani ostvarenja državne samostalnosti Katalonce, europski narod bogate kulture, snažnog intelektualnog potencijala i ne manje snažnog gospodarskog potencijala, koji je s BDP-om od 43.000 dolara vrlo blizu Njemačkoj, a znatno ispred Francuske ili ostatka Španjolske.

Ali, imali su taj povijesni peh da ih je još u 15. stoljeću (njihov) kralj Aragonije priženio kao dotu kraljici Kastilje, i tako su kraljevskim bračnim ugovorom ostali stoljećima ugrađeni u španjolsku krunu i kasnije modernu španjolsku državu. Okidač za katalonski referendum o neovisnosti bio je, dakako, u novčaniku: njihov je osjećaj da se nesrazmjerno velik novac iz Katalonije slijeva u centralnu madridsku kasu.

Dvije godine poslije referenduma konflikt je ostao zamrznut, vođe katalonskog pokreta za neovisnost podvrgnute su kaznenom progonu, Puigdemont je potražio i dobio politički azil u Belgiji. A onda je uz samu obljetnicu referenduma premijer socijalist Pedro Sanchez udario po pokretu za neovisnost – sudbenim pendrekom. Devetero vođa pokreta za neovisnost osuđeno je na stotinjak godina zatvora, kao u boljim danima komunističkih diktatura.

Samo što to nije učinjeno „u ime naroda“, već s potpisom politički neovisnog pravosuđa. Zato Barcelona gori. Doslovce gori zbog nasilja na ulicama, koje predsjednik katalonske vlade Quim Torra pripisuje provokatorima, a predsjednik španjolske vlade Pedro Sanchez „secesionistima“. Ali Barcelona i Katalonija još više gore od bunta, koji će biti sve veći, a EU će sve manje znati što činiti.

Hrvatska je u razdoblju vlastite bitke za neovisnost i Domovinskog rata imala mnogo simpatizera za svoju državnu samostalnost u Kataloniji i iskrene sućuti zbog stradanja, što je tada bila rijetkost u europskom javnom prostoru. Katalonija kao pokrajina u Španjolskoj nije mogla pružiti Hrvatskoj nikakvu bitnu političku potporu. Uostalom, bila bi i kontraproduktivna. Ali su nam neki posebni Katalonci itekako pomogli i pokazali svoju veličinu.

Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Katalonac Juan Antonio Samaranch, omogućio je da tek nekoliko tjedana nakon europskog priznanja hrvatske države, početkom veljače 1992., sasvim izvanredno, hrvatska reprezentacija nastupi na Zimskim olimpijskim igrama u francuskom Albertvilleu i da prvi put ponesu hrvatsku zastavu na najvećem međunarodnom sportskom natjecanju.

Kako nas je lani, povodom smrti operne dive Katalonke Monserrat Caballe, podsjetio Mišo Mihočević, Caballe je pred televizijskim kamerama ujesen 1991. u suzama čitala njegov telefaks poslan iz okupiranog i granatiranog Dubrovnika, moleći za pomoć i spas Grada. Nezahvalna Hrvatska i to je zaboravila.

Nekoliko godina kasnije, pod pokroviteljstvom Juana Antonia Samarancha, u parku sjedišta Olimpijskog odbora u Lausannei postavljena je skulptura našeg Dražena Petrovića. Bila je to prva skulptura nekog pojedinačnog sportaša koja je postavljena u olimpijskom parku. A koliko mi je poznato i ostala je jedina. I dobro se sjećam svečanosti njezina otkrivanja u Lausannei, 1. svibnja 1995., u prisutnosti predsjednika Tuđmana, kojeg je čekala ekipa stranih dopisnika, ali iz sasvim drugih razloga – da ga pitaju što se to događa u zapadnoj Slavoniji. Tog je jutra započela operacija “Bljesak”.

Nije mi ni u primisli da bi Sanchez mogao poslati tenkove na Barcelonu, kao što su Milošević i Kadijević poslali na Hrvatsku. Ali trenutačni politički kontekst u Europi u kojem Katalonci nastoje ostvariti svoju državnu samostalnost za nijansu je još nepovoljniji od onog u kojem je to učinila Hrvatska.

U ono vrijeme su načela poput neotuđivog prava naroda na samoodređenje i državu imala šansu da ih se barem čuje u Bruxellesu. Iz pragmatičnih razloga doduše. Između ostalog, i zato što su provođenjem tog načela dekonstruirani sovjetski blok u Europi i Sovjetski Savez. Danas među europskim političkim vođama, kao i u njihovoj bruxelleskoj centrali, dominiraju vizije stvaranja europske naddržave, svaki državni sadržaj se doživljava kao neprijateljski.

Odmah mu se lijepi etiketa nacionalista, secesionista. Ali slučaj Katalonije predstavlja novi izazov ne samo španjolskoj središnjoj vlasti već i birokratiziranom globalističkom europskom vodstvu. Europa ne može poslati tenkove na Barcelonu, jer bi time porušila svoje temelje. A madridski će pendrek samo ojačati katalonsku volju za neovisnošću. Razvod kastiljsko-aragonskog državnog braka već je započeo. Pitanje je samo kakav će model suživota pronaći i koliko će to koštati.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari