Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto učiti iz Maestrala 95., a ne iz HR Herceg-Bosne 93.

Objavljeno

na

Nedavno je hrvatska vladajuća nomenklatura u BiH organizirala proslavu proglašenja Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Nije bilo baš onako veličanstveno kao što su Srbi običavali slaviti poraz na Kosovu polju, ali okupila se na svečanosti u susjednoj državi reprezentativna ekipa zimzelenih hrvatskih dužnosnika da bi obilježili jedan od najbesmislenijih poteza i najvećih promašaja hrvatske politike.

Zašto je bilo besmisleno proglašavati Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu koncem kolovoza 1993.? Zato što je to učinjeno usred pregovora o takozvanom Owen-Stoltenbergovu mirovnom paketu, koji je podrazumijevao ustrojstvo BiH od tri nacionalne republike. Ali kako nije bilo suglasnosti o teritorijalnom razgraničenju, bio je to još jedan u nizu mirovnih procesa koji je samo služio kao paravan za iscrtavanje unutarnjih granica ratom.

Pred slomom

Teritorijalni spor je bio oko izlaza muslimanske i srpske republike na more. Alija Izetbegović bio je odlučan osvojiti izlaz na more ratnim sredstvima, operacijom Neretva 93, najvećom ratnom operacijom koju je ikada pokrenula muslimanska Armija BiH. Slobodan Milošević i Radovan Karadžić čekali su rezultat, spremni u sljedećoj fazi uzeti za sebe komad hrvatske obale kod Dubrovnika.

A Hrvatska i Hrvati u BiH nalazili su se te jeseni 1993. u jednoj od najgorih pozicija nakon međunarodnog priznanja države: četvrtina Hrvatske bila je pod srpskom okupacijom u koju taj Owen-Stoltenbergov plan uopće nije dirao, opasnost da Armija BiH dolinom Neretve izbije na Jadran bila je realna, Hrvatskoj su nad vratom visile međunarodne sankcije, iznutra se pripremalo rušenje Tuđmana. Hrvatska je te jeseni zapravo bila pred slomom i pred povratkom u neku novu Jugoslaviju okolnim putom.

Proglasiti u takvim okolnostima Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu značilo je pojačati sve negativne aspekte katastrofalnog položaja: izazvati usporedbe s Karadžićevom Republikom Srpskom, dati Izetbegoviću alibi za ofenzivu prema moru, dati legitimitet Martićevoj Republici Srpskoj Krajini.

Politički autogol

A što se dobilo zauzvrat? Memorandum nepostojeće republike na papiru. Uz to, na brzinu proglašena republika dezavuirala je ideju i svrsishodnost Hrvatske zajednice Herceg-Bosne kao oblika samoorganizirane lokalne samouprave u vrijeme velikosrpskih osvajanja, zahvaljujući kojoj su Hrvati u BiH uspjeli opstati i obraniti prostore na kojima su živjeli. Bio je to čisti politički autogol. A republike su se hrvatski politički predstavnici za pola godine odrekli s jednakom lakoćom s kojom su je i proglasili. A s njome su bacili i HZ Herceg-Bosnu.

Proglašenje republike bilo je još besmislenije ako se znade da se u to vrijeme ispod stola već uvelike pripremao drugi mirovni proces, sa SAD-om u glavnoj ulozi, da se istodobno predsjednik Tuđman, bez čije suglasnosti HR Herceg-Bosna ne bi bila proglašena, trudio u taj proces ući kao američki saveznik, svjestan da je jedino na taj način moguće završiti rat, preokrenuti srpsku vojnu dominaciju i da jedino uz pomoć SAD-a Hrvatska može izići iz mirovnog procesa kao država u svojim međunarodno priznatim granicama.

Zašto mi se čini danas važnim osvijestiti tu priču o slavljenju poraza, kada to zbilja nije jedini primjer besmisla hrvatske politike, niti kada je riječ o Hrvatskoj, a niti kada je riječ o Hrvatima u BiH? Zato što je pred vratima očito nova runda definiranja država na postjugoslavenskom prostoru, u kojoj se SAD nakon dugog političkog izbivanja s ovih prostora opet vraća u igru, sa željom da vrati svoju narušenu političku uvjerljivost. Započelo je grčko-makedonskim dogovorom oko novog imena Makedonije.

Nastavlja se pokušajem dogovora između Srbije i Kosova u kojem se u igru uvodi mogućnost dogovorne promjene granica. S obzirom na vojno-sigurnosni profil Trumpovih najbližih suradnika, na njihovu sklonost pragmatičnim dogovorima, nije isključeno da će dogovorna promjena granica i postati dio nekog srpsko-kosovskog sporazuma.

Besmislena osporavanja

I sasvim je besmisleno da hrvatski premijer Plenković ili ministrica vanjskih poslova, kao njegova glasnogovornica, unaprijed osporavaju pravo na takav dogovor. Prvo, zato što je ponekad šutnja zlato. Oni nisu ti koje će poslušati Trump, Putin ili Merkel. A drugo, zato što dogovorna promjena granica, kao sredstvo rješavanja međudržavnih sporova, nikada nije bila sporna. Sporna je njihova promjena silom. No, istina je da se dogovori o promjeni granica vrlo teško postižu, obično je potreban neki katalizator, međunarodni pritisak.

Nakon jesenjih izbora, na red za novo političko resetiranje će vjerojatno doći BiH. I za politiku Hrvata u BiH i za politiku Hrvatske koja bi im trebala biti potpora i time osigurati vlastite granice, bilo bi mnogo svrsishodnije crpiti političku inspiraciju iz pobjede 1995. nego iz poraza 1993. Iz potpuno gubitničke pozicije ujesen 1993., Hrvatska je 1995. godine postala glavni akter mirovnog procesa, a postrojbe HV-a i HVO-a u operacijama Maestral i Južni potez u zapadnoj Bosni postale su glavni američki partner na terenu u stvaranju uvjeta za američki daytonski mir. Početak promjene je sagledavanje dubine i razloga vlastitog političkog poraza. I spoznaja da hvatanjem za propale projekte kao za slamku spasa taj poraz može biti samo veći.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Diktatorica Veljača i dr. Bandić

Objavljeno

na

Objavio

Kako bi samo blagotvorna, pravična i općekorisna bila presuda na doživotni zatvor Radovanu Karadžiću da se dogodila 1996.! Pa čak i 1998. ili 1999. Ni 2001. ne bi bila za baciti.

Ovako, 2019., gotovo četvrt stoljeća nakon zlodjela za koja mu se sudilo, unatoč maksimalnog kazni ostaje gorak dojam zakašnjele pravde. Istina, bolje ikad nego nikad, ali “na vrijeme” je neusporedivo bolje nego “ikad”, jer prespora pravda, barem ovozemaljska, nikada nije potpuna.

Presuđen je starac koji je u međuvremenu nesmetano mogao raditi na vlastitoj mitizaciji, a razvoj događaja u zadnje 24 godine nakon rata nepovratan je i u mnogome nepopravljiv.

Svijet je 1995., u godini okončanja rata, bio potpuno drugačiji od današnjeg. Oni koji su tada bili starci više nisu živi, tadašnji zreli su današnji starci, a nekadašnji mladići i djevojke su sada sredovječni ljudi. O tome da su se u međuvremenu rodile i odrasle čitave nove generacije je izlišno i govoriti.

Drugačije se živi, posluje, komunicira, zabavlja. Karadžić je trebao biti osuđen u vrijeme kada još nije bilo mobitela, Interneta, društvenih mreža, šoping centara, komercijalnih televizija.
 Primjerice, tko je tada mogao zamisliti da će se mreža povezanih kompjutera šačice informatičkih frikova toliko razviti da će prožeti naše živote i umnogome određivati njihov ritam?

Tko je u vrijeme Santa Barbare i Rose Salvaje mogao pomisliti da će 2019. jedna glumica iz sapunica preko te mreže pozvati ljude na neki prosvjed na temu kojom se nikada ranije nije bavila, a već sutra će je primati premijer, predsjednica, ulizivati joj se i dopuštati joj da kroji zakone i određuje članove radnih skupina?

Čovjeku iz 1995. bi to bilo neshvatljivo bulažnjenje, nešto nepronično, kao da čita drevno, zakučasto, hermetično proročanstvo. Ili, tko je 1995. mogao pomisliti da će Milan Bandić jednoga dana postati počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu?

No, krenimo redom. U ožujku 2019. godine, dioba vlasti u Hrvatskoj izgleda ovako: vlast se dijeli na zakonodavnu, sudsku, izvršnu i Jelenu Veljaču.

Uza sav respekt prema takvom aktivizmu i uz pretpostavku da Veljača s najboljom namjerom koristi svoju popularnost, društvene mreže, sunčan dan i revolt javnosti oko emotivno nabijene teme kao što je nasilje u obitelji, zabrinjavajuće je da osoba koja po tom pitanju nema nikakvih kvalifikacija niti prethodnog aktivističkog rada par dana nakon, ne osobito masovnog, Facebook-okupljanja biva primljena od strane premijera kao relevantna sugovornica o socijalnim politikama, resorna ministrica joj podnosi raport, a kao kruna svega glumica imenuje ljude u radne skupine, piše Nino Raspudić / Večernji list

Nakon tog farsičnog Facebook-državnog udara i pokoravanja Vlade, Veljača je pozvala na red Predsjednicu jer se nije nacrtala na prosvjedu: “Čini mi se da bi njena, barem simbolička podrška bila potrebna. Nije se pojavila, apsolutno mi je žao. Pozvali smo sve političare i u tom smislu sam jako razočarana. Ja sam se nadala da će ona kao žena doći podržati inicijativu” – izjavila je.

Što to znači “kao žena”? Jesu li muškarci a priori skloniji podržati nasilje? Je li to rodno stereotipno? Nadalje, koje su granice diktata samoproglašenih menadžera tuđe patnje? Podržava li automatski nasilje u obitelji onaj tko smatra kako se ne može na temelju instant uskakanja u temu o kojoj nemaš nikakve kvalifikacije i legitimiteta, pretendirati na vođenje socijalne i obiteljske politike države?

Izborna je godina i kriteriji su davno spušteni, pa je dan nakon primljene packe Veljaču i suradnice primila Predsjednica. Veljača joj je velikodušno oprostila što nije bila na prosvjedu, a sirota Predsjednica se pravdala kako nije mogla statirati u publici zbog privatnih obveza.

Mediji su kao najrelevantnije s tog sastanka prenijeli da su predsjednica i Veljača na sastanak stigle s istim frizurama, te pod naslovom “Modni dvoboj na Pantovčaku” kako je predsjedničina savjetnica imala istu bluzu kao ugledna gošća.

Možete li zamisliti Franju Tuđmana, ili čak Zorana Milanovića, kako prima nekog padobranca u državnu temu i podnosi mu raporte, par dana nakon što je dotični preko Facebooka pozvao na skup?

Događaju se nenormalne stvari. Što je sljedeće nakon instant Facebook-upravljanja resorom socijalne skrbi i obitelji? Hoće li kakva instagramuša preko noći izvaninstitucionalno preuzeti reformu školstva? Neki viđeniji tviteraš preuzeti uzde zdravstvene i mirovinske reforme? Forumski mudrijaš preuzeti vojsku? Bloger na temelju lajkova doći na čelo Nadbiskupije? Pobjednik reality showa automatski zasjesti na čelo Ustavnog suda?

Bizarno je da je na Veljačinom prosvjedu bio, dakle i prosvjedovao, valjda protiv samoga sebe, i premijer Plenković. Ako je i on tamo, protiv koga se bune? Tko je adresat prosvjeda? Tražile su se i neke stvari koje postoje već trideset godina, poput sos-telefona, kako je lijepo objasnila veteranka te borbe Neva Tolle, a gotovo svi drugi zahtjevi su ionako već u postupku.

Nekoliko desetljeća rada i borbe oko tih tema starim aktivisticama nije omogućilo pristup stolu vladajućih i medijsku pozornost koju je dobila Jelena Veljača nakon jedne objave na Facebooku. Na prvi pogled se čini kako je dobro što je tako javnost dodatno senzibilizirana za temu nasilja u obitelji, ali problem kod ovakve instant pozornosti je u mehanizmu “kako došlo tako i otišlo”.

Važne društvene teme koje se sve više prebacuju na tlo zvjezdane prašine vrlo brzo mogu prestati biti “in”, sutra ih može zamijeniti nešto drugo. Kratkoročni učinak je neupitan, ali devalvira li ovakav način tu problematiku dugoročno, srozava li institucije koje se time bave?

Među čudesima ovoga tjedna ističe se i fotografija s tribine svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji na kojoj ministra financija Zdravka Marića na ramenima na nosi poduzetnik koji se u zadnjim medijskim špekulacijama povezuje s ministricom Žalac. Mene je zadnji na ramenima nosio tata prije četrdeset godina, a gotovo sam vršnjak s ministrom. Što je sljedeće? Je li ga netko od tajkuna zadnjih godina nakon poslovnih ručkova podizao preko ramena da podrigne? Hoćemo li vidjeti i takve fotke?

Šlag na kraju ovog tjedna prepunog bizarnosti je pokretanje postupka za dodjelu počasnog doktorata zagrebačkog sveučilišta gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću. Zanimljivo bi bilo ispitati kako je uopće nastao taj običaj da se nekoga zaslužnog časti doktoratom? Izrada doktorata je vrlo opasna stvar. Tko je to prošao zna o čemu govorim, doktorat usiše čovjeka i pojede mu barem tri-četiri godine života. Ulaziš u područje samo donekle definirano temom, par godina istražuješ, iščitavaš, literatura se širi u beskonačno jer jedna knjiga usmjerava na pet drugih.

Godinama, danju i noću samo ti je to u glavi. Nekoliko puta padaš pod teretom, čini ti se da nikada nećeš ugledati kraj. Svakom tko ima namjeru raditi ozbiljan doktorat, savjetujem da to čini ili prije nego što dobije djecu ili kad potomstvo dovoljno odraste. Barem u mojoj struci, humanistici, paradoksalno, najmanji problem je doktorsku radnju fizički napisati, to je vrh ledene sante ispod kojeg je planina rada i istraživanja. Često se javi i postdoktorski sindrom, na kojeg su me upozoravali stariji, a što sam i sam iskusio, a to je da se nakon dovršenja i obrane doktorata, razboliš.

E sad, nekome tko prođe sve to nije lako gledati kako se počasnim doktoratom olako čašćava. Ako je Bandić imao zasluge za neke segmente Sveučilišta, a za Muzičku akademiju i rješenje njenog prostora definitivno jeste, što mu priznaje i nekadašnji takmac iz drugog kruga predsjedničkih izbora Ivo Josipović, mogu mu se odužiti na neki drugi način.

Temelji problem u slučaju “dr. Bandića” je što je on još na funkciji gradonačelnika grada u kojem sveučilište djeluje, što je dijelom i sukob interesa. Dakle, bilo bi pristojno, barem sačekati da siđe s vlasti, a potom, ako ga prosuđuju zaslužnim za rad Sveučilišta, vidjeti koji je najprimjereniji način da ga se odlikuje. Dodijeliti počasni doktorat osobi koja se nikada nije trudila zračiti akademskim habitusom je kontraproduktivno, pa na koncu, namjeru koja je možda i dobra pretvara u sprdnju. Je li Bandić svjestan da će ga, ako se to dogodi, svi zvati “Doktore”?

To je kao ishoditi da mu se dadne potvrda da je visok dva metra, pa time nije baš pravi dvometraš, nego “počasni”. Nije poznato žudi li on uopće za tim. Ljudi na vlasti ili na drugoj poziciji moći znaju imati čudne prohtjeve. Nekim ljudima koji su se naglo uspeli na društvenoj ljestvici kroz bogatstvo i moć vremenom to prestaje biti dovoljno pa se cilja i na simbolički status.

Počinju furati umjetnine, pa rodoslovlja, pa dvorci, pa plemićke titule, pa akademske titule, makar i počasne. Što je sljedeće? Ostale su još samo beatifikacije i kanonizacije. Možda bi pokušali pribaviti i to, ali je nezgodan osnovni preduvjet, koji se sastoji u tome da si umro. A takvi, kao što je poznato, uglavnom ne misle da su prolazni, da će ikada otići.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Hasanbegović: Molim vas višednevnu stanku kako bismo se konzultirali s Jelenom Veljačom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Europski strah od ‘umjerenog’ islamskog terorizma

Objavljeno

na

Objavio

Interesni Zapad koji će i štrik prodati s kojim će ga kupci objesiti, pokaže strah od islamista samo onda kada im u vlastitoj kući gori, i tek tada izlaze malo vani da vide  tko to potpaljuje, vatru raspaljuje i pokušava graničare i čuvare, svog nezasluženog mira, kao i kolonijalizmom stečenog bogatstva, malo ohrabriti i gurnuti ih da i dalje ginu za njih.

Na tom tragu je i Süddeutsche Zeitung objavio 28.12.2018. članak o džamijama u Bosni i Hercegovini i utjecaju ekstremnog islama iz zemalja Arapskog poluotoka, na beha muslimane. Bio je to pokušaj da se pisanjem o nekoj, nepostoječoj, umjerenosti bosanskog islama, utječe na Njemce kako bi slobodnije, i bezbrižnije, bez straha od islamskog terorizma proslavili Novu godinu. Pisali su to poslije Božića jer islamisti su već zabranili Njemcima da slave Božić.

I ne samo da ga slave, već su im zabranili svaki njegov spomen. Više se ne smije čestitati Božić, već zimski praznici, jer eto domaćini kršćani ne smiju vrijeđati vjerske osjećaje islamskih migranata i radnika. Ne smiju Njemci čestitati Božić ni između se jedni drugima, jer u njihovoj  blizini može biti neki „umjereni” musliman koji bi tom čestitkom, kad je čuje, bio uvrijeđen.

Ali za to te „umjerene“ muslimane u Njemačkoj ne vrijeđa uzimanje socijalne pomoći iz ruku kršćana koji krvavo rade, i porez plaćaju da bi  kao migrant  invazionist živio udobno, i u  zemlji iz koje je umarširao uzdržavao još dvije tri žene s  dvadesetero i više djece.

Njemačko istraživanje beha islama dolazi vrlo kasno, dolazi u vrijeme kad se može tvrditi da između muslimana iz radikalnih zemalja i onih u Bosni i Hercegovini  nema nikakve razlike kad je u pitanju prakticiranje vjere.. Da su Njemci, ali i ostatak Europe, beha islam poznavali prije građansko vjerskog sukoba, do rata ne bi došlo, no i ako bi i došlo današnje uređenje zemlje bi bilo zasigurno sasvim drugačije, pravednije i za sva tri naroda prihvatljivo. Bosna i Hercegovina ne bi bila utočište radikalnih islamista, i fundamentalisticka vjerska baza najradikalnijij muslimaskih zemalja.

Puno prije Njemaca i Europe u Bosnu i Hercegovinu  su ušle radikalne islamske zemlje, i uspjele u svojoj vrlo opasnoj namjeri, radikalizacija radikaliziranih beha muslimana. Piše Süddeutsche Zeitung, „Još i prije nego što su se u toj opustošenoj zemlji obnovile kuće, na mnogim mjestima su iz tla nicale džamije financirane petro-dolarima.

Rat je uopće doveo povrat u vjeri i iz džamije Kraja Fahda i iz stotina drugih poklonjenih džamija se trebalo  širiti strogo učenje vehabitskog islama, objašnjava članak u minhenskim novinama”. Ne trebalo se širiti,  već se u gotovo svim izgrađenim, koje su nicale kao gljive poslije kiše, i koje i dalje se grade, gotovo jedan vjernik jedna džamija, ali i starim džamijama se uči i širi strogi islam. Ne može se nikako govoriti  o umjerenom beha islamu, koji je u građansko vjerskom sukobu očistio sve prostore od  kršćana, kroz koje je prošla njihova armija, koju su u mnogim slučajevima vodile hodže. Daje bilo umjerenog islama ne bi Muslimani ubijali fratre, Fojnica, ne bi bilo osnivanja  konclogora, Gluha Bukovica, za svećenike i časne sestre, ne bi se rušile crkve, Dolac, Putićevo, ne bi se granatirale crkve u Vitezu, Novoj Biloj, Brajkovićima,,,.

Ne bi se gučogorski samostan opljačkao i obesčastio i u njemu, nakon što su izrešetali kip Svetog Frane, Bibliju, i počeli je spaljivati smjestili komandu svoje isilovske abih. Nadalje njemački novinar piše: „Doduše ima nekoliko selefističkih sela u brdima Bosne i u nekim džamijama sve do danas se čuje vehabitsko gledište”. Ili dotični svemoćni Nijemac ne smije pisati pravu istinu ili je ne poznaje.

A ona glasi da u svim novoizgrađenim, i onim od vehabija okupiranim, džamijama se propovijeda radikalni islam, i da u njih ne smije zaći nitko osim učitelja i učenika, sponzora i graditelja, te  bivšeg poglavara Islamske Zajednice BiH Mustafe Cerića, kao glavnog uvoznika radikalnog islama.  Tih i takvih bogomolja je toliko u Bosni i Hercegovini, u  federacijskom entitetu, da su ograđene nekim svojim, trećim, entitetom u kojem ne vladaju ni beha, ni euro zakoni.

To je slika suvremene Bosne i Hercegovine, federalnog dijela o kojoj ne smiju pisati ni njemački novinari, kako se ne bi vrijeđali muslimani u Njemačkoj, i zbog straha od „umjerenog“ islamskog terorizma koji ruši tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu i Europu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentari